Josip Mlakić: Smrt u covid bolnici
(odlomak iz romana)
Ležao je na hodniku improvizirane covid bolnice, na jednom od masivnih metalnih kreveta postavljenih po liniji uzduž hodnika, plitko udišući zrak ispod silikonske maske. Nijemo je zurio u oljušteni strop i razmišljao o smrti.
Starac je imao jaku, životinjsku čeljust i nježne ženske ruke koje su sporo starjele, i činilo se da te profinjene ruke ne pripadaju tom propalom i onemoćalom tijelu. Ležale su položene preko prekrivača, jedna uz drugu, plahe i nepomične, drsko izložene pogledu poput zastave izvješene na oronulu i zapuštenu fasadu.
Bolnica se nalazila u upravnoj zgradi propale tvornice alata. Po njezinim hodnicima, prislonjene uz zidove, još uvijek su stajale odbačene ploče za crtanje, dok su u dvorištu, uz visoku ogradu od pletene žice, ležale gomile čeličnih profila zarasle u visoku travu koje je vidio kada su ga dovezli pred zgradu, dok su ga gurali na nosilima prema rampi koja se nalazila lijevo od glavnog ulaza.
Starac je nekada bio slavni pisac. Dani njegove slave bili su davna prošlost, i sada se malo tko osim njega sjećao tih dana. A on je često razmišljao o tome, zapravo je malo o čemu drugom i razmišljao, pa i tu, dok se grčevito borio za zrak u sterilnom bolničkom ambijentu koji je u njegovim vizijama, pojačanim strahom, poprimao sve čudovišnije oblike. Bolnica ga je podsjetila na srednjovjekovni lazaret o kojem je pisao u jednoj svojoj knjizi, proročkim i apokaliptičnim glasom, kako je svojevremeno napisao jedan književni kritičar kojem se više ni imena nije sjećao. Pomislio je kako je bačen u deveti krug pakla, koji je jednom davno izmaštao, i na božansku ironiju. Ili je riječ o sudbini u koju je već odavno prestao vjerovati, jer je iznevjerila sva njegova očekivanja, iako je bio duboko svjestan da su ona bila nerealna i neostvariva? A možda u tome nije bio izuzetak? Pogotovo u tužnom književnom svijetu punom lunatika koji precjenjuju vlastitu važnost? Možda su svi pisci samo tupo oruđe u nečijim rukama, oni Borgesovi nesretnici kojima je suđeno cijeli život opisivati vlastito lice, i koji jednu tako važnu i banalnu činjenicu obično prekasno shvate? I da je u ljepoti, odnosno ružnoći opisanih lica, kada se jednom ukažu u svom konačnom obliku, sadržana suština književnosti?
Još do prije koji dan virus i pandemiju koju je izazvao doživljavao je kao smišljenu i dobro izrežiranu prevaru misterioznih svjetskih moćnika, a onda se preko noći sve dramatično izmijenilo, na najbanalniji mogući način, kada se i sam razbolio, u čemu je bilo i nečega ponižavajućeg. Neprestano se pitao tko je on sada. Slavni i poštovani pisac, bivši ministar kulture, ili samo jedan od bezimenih nesretnika što leže po krevetima poredanim u nizu uz desni zid bolničkog hodnika, dok s njihove lijeve strane, žurno, poput slučajnih prolaznika, nezainteresirano promiče bolničko osoblje odjeveno u zaštitna plastična odijela?
Zbog čega je smješten tu, na hodnik? Sve bi, možda, izgledalo drugačije da je smješten u bolničku sobu? Obećali su mu, čim je stigao, da će ga što prije prebaciti tamo, čim se oslobodi koji krevet. Ili je bolnička popunjenost u njegovu slučaju bila tek dobrodošla izlika? Rekli su mu, zapravo, kako će ga smjestiti u sobu samo u slučaju ukoliko u međuvremenu netko umre, ili ako ozdravi. Njemu je bilo svejedno. Samo mu je bilo važno da ovo poniženje jednom prestane.
Zatim se okrenuo na bok, prema zidu. Krevet ispod njega jedva je čujno zaškripao. Ležao je jedno vrijeme tako, pokušavajući zaspati. Zbog bolesti je izgubio čulo mirisa. Osjećao se zbog toga pomalo ranjivim, jer nije osjetio onaj karakteristični miris bolnice, oštri miris alkohola i medikamenata kroz koji se probija slabašni vonj raspadanja koji je tjerao na povraćanje i izazivao nesnosne glavobolje. Zbog toga je mogao sklopiti oči i zamišljati da je negdje drugdje, bilo gdje.
Usprkos svemu, razmišljao je o bolničkoj sobi. Smrt na hodniku, po čijim su se požutjelim zidovima i po stropu nazirale mrlje od vlage, činila mu se nedostojnom, kao da umire pred očima ravnodušnih prolaznika, negdje na nekom željezničkom kolodvoru ili trgu. Ili u dobro osvijetljenom izlogu trgovine, kao djelić bizarne inscenacije u koju je ubačen mimo svoje volje.
Na krevetu iza njega ležao je starac koji je bučno udisao zrak ispod maske. Čuo je svaki njegov udisaj i izdisaj, jer su im glave bile jedna uz drugu, pošto su dva susjedna kreveta dijelila isti, improvizirani dovod kisika koji ih je održavao na životu. Razmišljao je o njemu, jer mu se njegovo lice, koje je vidio nakratko, dok su ga premještali s nosila na krevet, učinilo poznatim. Ili mu se pričinilo zbog izraženog podbratka na starčevu licu od kojega je, sada, ostala samo ovješena, žućkasta koža? Pokušavao je zamisliti to lice s punim, napuhanim podbratkom. Zbog čega ga nisu priključili na respirator? Što se treba dogoditi, koliko teško starac treba udisati zrak, da se netko napokon smiluje i priključi ga na aparat? Hoće li se i s njim dogoditi nešto slično? Uznemirila ga je ta pomisao, a onda je shvatio da je razmišljajući o nepoznatom starcu razmišljao zapravo o sebi.
Podigao je pogled prema visokom prozoru u dnu hodnika kroz koji je pod oštrim kutom upadalo dnevno svjetlo. Njemu i svim tim nesretnicima koji su tko zna odakle dovezeni tu, u taj klaustrofobični hodnik, to je bila jedina veza s vanjskim svijetom iz kojega su bili grubo istrgnuti. Na grani stabla, koja se nadnosila nad prozor, čučala je ptica. Pretpostavio je da je riječ o golubu, iako mu se cijeli prizor maglio i razlijevao pred očima. Upitao se zbog čega misli da se radi o golubu. Možda zbog toga što nije htio tu, na bolničkom krevetu, u neprestanoj i ponižavajućoj borbi za zrak, u tihom i gluhom provizoriju u kojem se nije čulo ništa drugo osim dramatičnih udisaja i izdisaja, razmišljati o vranama? O smrti zapravo? Svjetska književnost bila je prepuna likova koji na stranicama knjiga žive svoje posljednje dane, i smrt je bila u njihovu naslovu: Smrt u Veneciji, Smrt Artemija Cruza, Kronika najavljene smrti, Smrt Ivana Iljiča, Derviš i smrt… On u svojoj bibliografiji nije imao sličan naslov, kao da mu je bilo suđeno živjeti ga, što mu je sada zasmetalo. Doživio je to kao rezultat svoje površnosti. Ponovo je pomislio na božansku ironiju, da je kažnjen zbog toga što nije na vrijeme shvatio kako ne postoje granice između stvarnosti i književnosti. Da je stvarnost, pogotovo ona pokopana u sjećanju, s jedne strane nepredvidiva i podložna imaginaciji, a s druge zaboravu, i da je u oba slučaja slika svijeta, koja se rastvori pred njim, zamagljena i nepouzdana, poput odraza u uznemirenoj i mutnoj vodi?
Starac je, usprkos svemu, usprkos depresiji koju je u njemu pobuđivala svaka pomisao na smrt, nastavio razmišljati o tome. Nije to bilo samo zbog ptice, koja je slučajno sletjela na granu uz prozor, bez obzira radilo se o vrani ili golubu, jer je u posljednje vrijeme, kako je zašao u godine, sve više razmišljao o smrti, i u tim je trenucima pažljivo osluškivao vlastito tijelo koje ga je sve slabije služilo. Najviše su ga brinuli nepoznati bolovi, kakve nikada ranije nije osjetio. Pretpostavljao je kako će sličan bol, tajanstven i neslućen, osjetiti u trenutku smrti. Sada ga je brinuo tupi bol u prsima, ledene igle u trbuhu, koje su se javljale s vremena na vrijeme, i kronični umor. Pogotovo mu je teško padao umor. Imao je osjećaj da je netko preko noći iscijedio svu životnu snagu iz njega i da je zatim bačen tu, poput iscijeđenog limuna, kao nikome potreban suvišak.
Ptica se podigla s grane, uz karakteristični, puni lepet golubljih krila, i odletjela negdje van njegova vidokruga. Na trenutak mu je laknulo. Promatrao je neko vrijeme granu na kojoj je do maloprije stajala, koja se kratko vrijeme blago njihala pa umirila. Nastavio je zuriti u strop, u mrlju od vlage ravno iznad sebe, koja je oblikom podsjećala na oblak. Pažljivo je osluškivao vlastiti dah. Učinilo mu se da se iz šara po stropu pomalja figura konja. Pažljivo se zagledao u nju. Učini mu se na trenutak nevjerojatnim da je silueta konja nastala pukim slučajem. Pomislio je kako je oblik tih šara predodređen, da je nacrtan još u vrijeme Postanka, i da je ljudski život predvidiva inscenacija koja se, idući ka svom kraju, neumoljivo odmotava pred njegovim očima po nekom davno napisanom scenariju.
Kuća se nalazila na pitomom brijegu nedaleko od mjesta gdje je prestajala ravnica, a započinjala visoka, listopadna šuma koja se penjala u visinu, i koja bi u jesen prštala bojama koje su se postupno gasile, sve do prvih snjegova. Šume su bile bogate vrganjima koje je njegova majka brala i sušila u dubokom hladu oko kuće, stalno ih premještajući, prateći kretnje sunca, a zatim rezala na tanke listiće koje je spremala u duboke staklenke. Do kuće je vodio uski, provaljeni put kojim je za vrijeme kiša tekla mutna i blatnjava voda. Uz desnu stranu puta pružala se šikara po kojoj su u jesen ostajali ostaci sijena, po mjestima gdje je natovarena traktorska prikolica dodirivala gusto izraslo trnje. Po šikari je uglavnom je rastao glog i grmovi divljih ruža koji bi se u jesen osuli plodovima od kojih je majka kuhala pekmez, ili ih sušila za čaj. Kada je poodrastao, svake je godine zajedno s majkom brao zrele, gnjecave plodove s bodljikavih grmova, on s nižih, a majka s viših grana, koje njemu nisu bile dostupne, i bilo je u toj prešutnoj harmoniji neke istinske sreće i boli istovremeno. Zatim se sjetio svojih krvavih i izgrebanih ruku nakon cjelodnevnog branja šipka i očiju punih suza od dima, kada bi ispred kuće pomagao majci miješati pekmez prilikom kuhanja. Sjetio se i opeklina po zapešćima ruku, sitnih crvenih točkica koje su podsjećale na ubode kukaca, po mjestima na koja bi pala kapljica uzavrelog pekmeza, i neposoljene svinjske masti koju mu je majka nanosila na bolna mjesta.
Došao je predvečer, nakon dugih godina izbivanja, do samih kućnih vrata, i tu zbog nečega zastao. Pogledao je ispred sebe, tamo gdje se dizala visoka šuma koja se spram horizonta lomila i padala na suprotnu stranu brda. Svi njegovi dječji strahovi bili su vezani uz tu nju. Taj put ga je, usprkos svemu, nešto vuklo prema šumi, i on je krenuo prema mjestu gdje je započinjala, stotinjak metara udaljenom odatle.
Zastao je desetak metara od tamnog zida šume. Tu, točno na mjestu na kojem je zastao, iz nekog tajanstvenog, neobjašnjivog poriva, jednom je zaneseno slušao ptice. Zbog čega se nečega sličnog sjetio nakon tolikih godina? To daleko sjećanje došlo je na neobjašnjiv način, u trenutku, niotkuda, čisto i jasno, kao da se sve odigralo jučer, a ne prije dvadeset i više godina.
Sada se nije čulo ništa. Dok je prilazio šumi nebo se iznenada naoblačilo i ptice su utihnule. Očekivao je kako će se svaki čas spustiti pljusak. Okretao se oko sebe, tražeći pogledom zaklon od kiše.
Sve se promijenilo. Nekada su se s tog mjesta vidjele linije horizonta u daljini, a sada su taj dio prekrivale visoko izrasle krošnje drveća. Nekada je znao, pred večer, kao sada, sklopiti oči i čekati onaj jedinstveni trenutak, da se iz tame oko njega pođu javljati zvukovi noćnog života. Na trenutak mu se učinilo da je sve ono što mu se događa plod slučaja, da ne postoji dublja veza između onoga što je bio i onoga što je želio biti. Da od nas ništa ne ovisi, da našom sudbinom upravlja slučaj ma koliko se mi trudili to promijeniti?
Iznenada je zagrmjelo i negdje u blizini, stotinjak metara dalje, grom je pogodio stablo divlje kruške kojega ranije tu nije bilo.
Krenuo je natrag. Pljusak ga je uhvatio desetak metara od kuće. Potrčao je, došao do ulaznih vrata, gurnuo ih ramenom i ušao unutra. Zastao je na vratima i par trenutaka gledao oko sebe. Sve je bilo zaraslo u gustu i otežalu paučinu, a po stvarima se uhvatio debeli sloj prašine. Činilo mu se da se ništa nije promijenilo od vremena kada je posljednji put tu boravio. Još je na niskoj polici kredenca ležao prastari televizor i uboga gondola s koje se ljuštila lažna pozlata. Pa provaljeni kauč iz kojega su, kao napukle kosti, na onom dijelu na kojem je uglavnom sjedio otac, provirivale polomljene opruge. S desne strane vrata, koja su vodila u spavaću sobu, nalazio se niski štednjak koji je zaudarao na garež i katran. Na polici ispod televizora, uz Bibliju, bila su naslonjena i dva primjerka njegove prve objavljene knjige. Dohvatio ih je, pa ih odmah vratio natrag, kada je vidio da su ih miševi teško oštetili, kada su se iz njih, poput konfeta, prosuli po podu komadići isitnjenog papira i mišjeg izmeta.
Prišao je prozoru. Vani se smračilo. Stajao je pored prozora, u polumraku, i osluškivao kišu, sve dok nije prestala. Zatim je izišao vani. U sve jačem mraku ništa se više nije naziralo, pa ni šuma. Sklopio je oči i dugo stajao u mjestu. Ostao je u tom položaju sve dok nije počeo gubiti ravnotežu, a onda ih je otvorio. Sačekao je da mu se priviknu na tamu a zatim se udaljio, nijednom se ne osvrnuvši iza sebe.
Nikada nakon toga nije posjetio rodnu kuću, i sada mu je bilo pomalo žao zbog toga. Sklopio je oči i zamišljao kako otvara ulazna vrata, pa odlazi u spavaću sobu i dugo zuri u zaleđena stakla dvokrilnog prozora, koja zatim pokušava otopiti dahom. Prelazi prstom preko glatkog, okamenjenog kita kojim je staklo bilo pričvršćeno uz drvo, pa zastane.
Kroz glavu mu je prostrujala misao kako je svaki povratak neka vrsta umiranja, da su to dvoje, smrt i povratak, mnogo dublje povezani nego što se to čini na prvi pogled. Povratak je, kao i smrt, bio velika književna tema o kojoj nikada nije pisao. Ponovo je pomislio na božansku ironiju, treći put tog dana, kako na samrtnoj postelji pokušava nadoknaditi propušteno.
Negdje u dnu hodnika, iza njegovih leđa, netko je glasno zajecao, pa se odmah potom začula strka i glasovi.
„Petnaest sati i devetnaest minuta“, rekao je netko.
Ubrzo se sve smirilo, i ponovo su se čuli prigušeni uzdisaji i izdisaji i zvuk ventilatora koji je dopirao kroz otvorena vrata bolničke sobe, ravno preko puta kreveta na kojem je ležao.
Ponovo je pokušao prizvati pred oči sliku rodne kuće, ali bez uspjeha. Sklopio je oči i osluškivao uspavljujući zvuk ventilatora. A zatim je zaspao i sanjao oblake, kako plove visoko nad rijekom.
