Josip Mlakić: Izgaranje
(odlomak)
Kukavičje gnijezdo
To se ponavljalo iz dana u dan, kao jedna te ista noćna mora. Imao sam osjećaj da plešemo na golemoj i isparanoj gramofonskoj ploči koja nas svaki put nepogrešivo vrati na početak. Pucnjava je trajala po cijeli dan, autihnula bi tek navečer, kada se nad selomu kojem smo bili spusti noć: odmah ujutro, čim bi svanulo, nad nama se otvarao pakao, svedok se ponovo ne spusti noć. I tako dan za danom. Trajalo je to gotovo mjesec dana. Došli smo tu na svoju ruku. Iz brigade su predlagali da se vojska povuče iz sela, jer ga je bilo gotovo nemoguće braniti. Civili su ga napustili već ranije, tako da u njemu nije više bilo nikoga, osim vojnika i seoskog župnika.
Bero, koji je prije rata živio u tom selu, rekao je u jednom trenutku da on ide dolje, bez obzira na sve. Mi smo mu se pridružili.Željeli smo mu pomoći. Tako smo se našli tu.
U selo se moglo ući jedino noću, željezničkim nasipom uz Vrbas kojim je nekadavodila uskotračna pruga. Sada je to bio zarasli povišeni trak kojim je u nuždi mogao proći i automobil. Bez obzira na sve, što smo se nalazili u poluokruženju i što nas je bilo malo, tvrdoglavo smo ustrajavali. Sve do tog dana.
Tu večer, kada je pucnjava utihnula, bio sam van rova jer više nisam mogao izdržati unutra, bez obzira što me tu mogao pogoditi kakav zakašnjeli, zalutali metak. Činilo mi se da ću poludjeti ako ostanem unutra samo još jednu sekundu. Imao sam osjećaj da ležim u grobu, da sam mrtav, i da samo treba netko doći i nagrnuti zemlju na mene. To mi se prvi put dogodilo.
Vladala je nestvarna tišina koju bi povremenonarušiladrekamundžosa iz pravca Bugojna. Netko od nas bi tada ispalio pokoji kratki, nezainteresirani rafal u noć, u smjeru odakle je dopirao glas. To je tako trajalo danima. Bilo nas je malo i većinu vremena provodili smo u rovovima.
Nas četvorica, ja, Bero, Đole i Krava, iskoristili smo privremeno zatišje da pokupimo tijela naših suboraca koji su poginuli taj dan, njih trojicu, i prenesemo ih do groblja, dok je Maršal ostao na liniji, za svaki slučaj.
Đole, Krava i ja kopali smo grob na slobodnom dijelu groblja, dok je Bero za to vrijeme otišao potražiti župnika. Međutim, nije ga pronašao: župna kuća bila je prazna, otključana, a kablovi električnih uređaja bili su uredno počupani iz utičnica. Župnik je prethodnu noć napustio selo. Garažna vrata bila su podignuta. Bero je ušao unutra, prošao kroz praznu garažu, a zatim se vratio na groblje.
,,Nema ga“, reče. ,,Otišo je.“
,,Autom?“ upitao sam ja.
,,Da“, odgovori Bero. ,,Bio sam u garaži. Prazna je. Iščupo je utikače iz utičnica. Iako nema struje. Na sve je mislio.“
,,Bio si unutra? U kući?“
,,Jesam. Tražio sam ga i tamo. Nisam mogo vjerovat da je otišo, a da nas nije obavijestio.“
,,Šta ćemo?“ upita Đole.
,,Ništa, sahranit ćemo ih ovako“, rečeBero. ,,Nakon toga se izvlačimo. Ovo više nema smisla.“
Đole je otišao po Maršala, jer je jedan od poginulih bio njegov rođak. Našao ga je u rovu, kako čvrsto spava. Probudio ga je i Maršal je došao na sahranu, dok je Đole ostao u rovu umjesto njega.
,,Jeste li im sklopili oči?“ upita Maršal, čim je stigao.
U mraku se to nije vidjelo.
,,Jesmo“, rekao sam ja.
To sam napravio čim smo ih donijeli na groblje. Nisam to učinio zbog njih, već zbog sebe, jer vam se čini, bez obzira na mrak oko vas, da vas njihove oči prijekorno prate samo zato što ste taj dan imali više sreće od njih. Jedan ružan osjećaj.
Položili smo ih svu trojicu u istu raku, jednog preko drugog. Raka je bila plitka i truplo gornjeg vojnika bilo je licem tek na oko pola metra dubine. Bero je nabacio nekoliko lopata zemlje na njih, a onda sam mu ja rekao da sačeka. Sjetio sam se nekih riječi koje izgovaraju svećenici prilikom ukopa. Pomislio sam kako bi bilo dobro izgovoriti ih. Rekao sam to Beri.
Bero klimne glavom i spusti lopatu.
,,Mrtva tijela odlaze, a nama ostaju imena ovih ljudi: Ivan, Josip… Kako je Ćeli bilo ime?“ upitao sam.
,,Branko“, reče Bero.
,,Branislav“, ispravi ga Maršal.
Ćelo je bio Maršalov rođak, tako da je on to najbolje znao.
,,Mrtva tijela odlaze, a nama ostaju imena ovih ljudi: Ivan, Josip, Branislav“, nastavio sam.
Maršal je dodao još nešto, čega se ja nisam odmah u tom trenutku sjetio:
,,U raj poveli vasanđeli…“, rekao je pa zastao.
,,…i odveli u sveti grad Jeruzalem“, dovršio je Bero.
Zatim smo na brzinu nagrnuli zemlju na njih.
Dolje ispod nas, pored puta uz Vrbas, jedinog koji je vodio iz sela, gorjelo je nekoliko kuća. Morali smo se izvlačiti, jer smo svaki čas mogli ostati u okruženju.
,,Tekbir!“ čulo se odnekle iz mraka, a odmah potom začula se pucnjava iz Đoletova rova.
Prije nego što smo krenuli, Bero je otišao do kuće i zapalio svoj automobil, isti onaj kojim smo mjesec dana ranije, stiskani kao sardine, došli tu. Nije ga zapravo zapalio, već je zapalio svijeću i postavio je na prednje sjedište. Nije želio da ga se netko dočepa kada neprijateljski vojnici uđu u selo. Kada svijeća dogori, plamen će zahvatiti tkaninu i proširiti se odatle na cijeli automobil. Tako je napravio, jer nije htio da se plamen vidi prije nego što napustimo selo, da mundžosi nešto ne posumnjaju. A kada do toga dođe, kada automobil plane, mi smo, ako se u međuvremenu nešto ne dogodi, trebali bitina sigurnom.
Izvlačili smo se najprije kroz šumu, pa krenuli prema planinama visoko iznad sela, odakle smo planirali zaobilaznim putovima krenuti prema našim položajima. Probijali smo se cijelu noć. Bero je odlično poznavao put, jer je od malih nogu išao s ocem na planinarenje.
Najprije smo se, odmah čim smo izišli iz sela, penjali jedno vrijeme kroz zapušteno krumpirište, jedan iza drugog, između redaka koji su se spuštali odozgo prema dolje, u pravcu kojim smo se kretali, jer je tu trava bila rjeđa. Odatle smo zašli u rijetku grabovu šumu, pa pratili korito presušenog potoka koje se spuštalo s jednog dijela planine prema dolini.
Nakon nekoliko sati pješačenja stigli smo do oronule lovačke barake, zarasle u koprive i ščavliku, na kojoj je na jednom dijelu bio provaljen krov. Tu smo zastali, odmoriti se. U daljini, duboko ispod nas, nazirao se tamni kanjon i trak rijeke obasjan jakom mjesečinom, koji je poput jedva vidljivog srebrenog konca vijugao kroz njega. Ušli smo u baraku.
,,Sahranili smo ih ko pse“, reče Bero u jednom trenutku.
,,Sad sam se sjetio“, reče Maršal. ,,U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici! I odveli te u sveti grad Jeruzalem. Kako se nisam odmah toga sjetio!?“
,,Kako vama nije jasno da je se moro izvlačit“, reče Đole. ,,On je župnik.“
,,Kakve to ima veze!“ reče Bero, vidno iživciran.“Je li to njegova glava skuplja od moje!? Ako je župnik, onda je on moro vodit sprovod, a ne ja. Ili Maršal…ili Munja. Je li tebi to u redu!? Svak treba radit svoj poso. Kako bi bilo da on umjesto nas dežura na liniji!?“
Đole je nakon toga zašutio.
Ležali smo na podu, a onda se nad nama, na djeliću neba koji se vidio kroz provaljeni krov, ukazao Mjesec.
Rano ujutro probili smo se do svojih, do sela u kojem se nalazilo zapovjedništvo naše brigade. Odmah smo, umorni, produžili prema školi gdje se u jednoj od učionica nalazilo desetak metalnih kreveta na kat.
Ja sam predvečer, kada sam se probudio, posudio od nekih vojnika karte za remi. Poželio sam se kartanja. Dolje u selu, gdje smo proveli posljednjih mjesec dana, to nije bilo moguće. Svakodnevno su nas napadali i bili smo na rubu živaca. A za kartanje trebate bistru glavu.
Pronašao sam Đoleta i Maršala. Bere i Krave nije bilo nigdje. Bezuspješno sam ih tražio po cijelom selu. Kasnije sam saznao da su odmah, čim su se probudili, otišli u susjedni gradić, u kojemu nije bilo borbi. To mi je rekao jedan poznanik iz zapovjedništva, Vojna Hunta, koji ih je vidio tamo.
,,Šta će tamo?“ upitao sam.
,,Nemam pojma. Čini mi se da traže župnika, da ga ubiju“, rekao je Hunta.
U međuvremenu je pala noć. Nešto dalje od nas, desetak metara od mjesta na kojemu smo ja i Hunta stajali, dvojica vojnika žestoko su se porječkali. Jedan od njih prijetio je onom drugom da će ga ubiti, ako mu za pola sata ne donese tristo maraka. Radilo se o kockarskom dugu. Pritom je izvukao pištolj i repetirao ga.
,,Folira“, rečeHunta, misleći na vojnika koji je prijetio. ,,Poznajem ga. Nikoga on neće ubit.“
,,Misliš?“
,,Sto posto.“
Ja nisam mislio tako, jer je odjednom sve postalo moguće.
,,Nikad se ne zna“, rekao sam.
Rekao sam to zbog toga što smo se, a da toga nismo bili ni svjesni, pretvorili u nešto drugo od onoga što smo bili, kao da nismo odrasli tu, među tim brdima koja su nas okruživala, a koja smo sada, zbog rata, poznavali kao vlastiti džepi mrzili ih iz dna duše, onako kako se može mrziti jedino loša sreća ili netko tko vam je blizak. Kao da smo sve vrijeme živjeliu nekom demonskom, kukavičjem gnijezdu, nesvjesni vlastite prirode. Barem se meni tako činilo.
Budalin mat
Imam pedeset i dvije godine. Jedina stvar koja me u životu interesira je šah. Desetak godina prije rata dogurao sam do titule majstora i tu stao. To je bio moj maksimum. U kući imam tridesetak knjiga, i sve su o šahu. Uglavnom se radilo o poznatim partijama koje sam često odigravao na svojoj šahovskoj ploči. Svakodnevno sam, poput kakvog sluđenog voajera, sudjelovao u tuđim razgovorima, u onim Capablancinim, Karpovljevim, Fisherovim…
Osamdesetih godina obližnje Bugojno bilo je svjetska prijestolnica šaha. Tu se svake godine održavao veliki turnir na koji su dolazili najbolji svjetski šahisti. Ostajali su tu desetak dana. U slobodno vrijeme igrali su simultanke s lokalnim zaljubljenicima u šah. Ja sam sudjelovao na većini njih. Jednom sam gotovo izborio remi igrajući protiv Karpova. Imao sam ga u rukama, a onda sam napravio glupi previd i Karpov me je matirao. Igrao sam s bijelim figurama i odigrao skakačem, umjesto da sam odigrao potez lovcem. Često razmišljam o tome, zamišljam kako povlačim lovca, a Karpov mi nakon nekoliko poteza ponudi remi. Ne odgovaram mu odmah, već još jednom provjeravam stanje na ploči, da se uvjerim da ne mogu više od toga, i tek onda pružam Karpovu ruku.
Moj nadimak također je imao veze sa šahom: zvali su me Konj, po šahovskoj figuri, odnosno po potezu koji sam odigrao igrajući protiv Karpova, o kojemu sam godinama pričao sa žaljenjem svakome tko me je želio saslušati. Toliko sam bio u tome, i otuda to Konj. Nisam se ljutio, jer je to više govorilo o onima koji su mi dali taj nadimak nego o meni. A uz to, ne vrijedi se buniti. Kod nas je tako oduvijek. Bilo je ljudi s mnogo ružnijim nadimkom od moga, pa se svejedno nisu bunili, već su se naučili nositi s tim. Vremenom se svaki nadimak prirodno zalijepi za čovjeka, poput rane koja kad-tad zacijeli. Tako ja na to gledam. Poznavao sam čovjeka kojega su zvali Dikonja, po biku kojega je nabavio kao tele pa ga onda godinama pripremao za borbe bikova. Pa jednog Balvana, Zmiju… Poskoka… U našoj brigadi postoji lik kojega zovu Krava. Tu su i po jedan Šiptar, Slovenac i Srbin. Sve su to nadimci. Svi oni su Hrvati. Postoje također osobe, Hrvati, koji su, tko zna zbog čega, dobili nadimak po muslimanskim imenima. Poznajem više takvih: Smaju, Muriza, Bajru…
Postoji u šahu nešto što mi šahisti nazivamo budalinim matom. Radi se o šah-matu u dva poteza. Bijeli povlači pješaka na polje f3, otvarajući tim potezom liniju prema svom kralju, dok crni pomjera svog pješaka na e5, oslobađajući svoju kraljicu. Bijeli, zatim, povlači pješaka na g4. Crni ga potom matira kraljicom koju pomjeri na h4. Šah-mat! Upravo to mi se jednom dogodilo, i o tome vam želim pričati.
U zimu, početkom 1993. godine, na naše područje stigla je grupa od pedesetak zarobljenika, muslimana. Dovezli su ih jedan dan autobusom i iskrcali ispred zapovjedništva naše brigade. Bili su loše odjeveni i drhtali su od hladnoće. Zarobljenici su bili negdje iz okolice Žepča, uglavnom iz Šehera. Do nas su stigli preko podrûčja koja su kontrolirali Srbi, jer tamošnji Hrvati nisu imali dovoljno hrane ni za sebe, a kamo li za tolike zarobljenike. Ja sam bio zadužen za desetoricu njih. Vodio sam ih u šumu na sječu drva. Ili kopati zemunice na udaljenim položajima, tamo gdje nije bilo kuća u koje su se vojnici mogli smjestiti kada nisu u rovovima. Dobro smo se slagali. Bili su to normalni, vrijedni seljaci koje su tamošnji Hrvati zarobili odmah na početku rata, bez ispaljenog metka. Obitelji su im ostale tamo ili su otišle u izbjeglištvo u Željezno Polje, ili dalje prema Zenici. Nisu o njima znali ništa.
Smješteni su u jednu napuštenu kuću s čeličnim demirima na prozorima. Ja sam im donio nekoliko spužvi, da ne spavaju po podu, i desetak vojnih deka. Našao sam im u jednoj napuštenoj kući štednjak i nešto drva. Prenijeli smo to jedan dan do kuće u kojoj su bili zatvoreni.
,,Zna li neko od vas igrati šaha?“ upitao sam ih jednu večer.
Čak sedmorica njih podigla su ruku.
U kući smo našli rasklimani stol i nekoliko stolica. Šahovsku ploču imao sam kod sebe. Stalno je nosim sa sobom, u kožnoj šumarskoj torbi, pažljivo umotanu krpom, da se ne ošteti glatka površina ploče.
Postavio sam šahovsku ploču na stol, zapalio svijeću pa je rastopljenim voskom zalijepio za ploču stola i poredao figure.
,,Ko će prvi?“ upitao sam.
,,NekHazim“, reče jedan od zarobljenika. ,,On je najbolji od nas.“
Hazim je sjeo za stol nasuprot meni. Dao sam mu bijele figure. Partija nije dugo potrajala. Vrlo brzo sam ga matirao.
Zatim su se za stolom izredali ostali. Niti s jednim od njih nisam imao problema, brzo sam ih i s lakoćom pobjeđivao.
Ubrzo nitko od zarobljenika nije želio igrati šah protiv mene. Shvaćao sam ih: nitko ne voli gubiti, ma o čemu da se radi. Nakon toga sam se snalazio na razne načine: nudio sam im kutiju cigareta za jednu odigranu partiju, ili konzervu goveđeg gulaša. I to je funkcioniralo. Pojedinim igračima, onima najlošijim, davao sam topa ili kraljicu prednosti, da partije što duže potraju.
Došlo je ljeto. Kada zarobljenici nisu imali posla, sjedio sam s njima po cijeli dan u dvorištu kuće u kojoj smo ih držali i igrali šah. Nerijetko su i vojnici koji su čuvali zarobljenike prilazili bliže i promatrali partiju. Pogotovo kada sam igrao s Hazimom.
A onda se to dogodilo: šah-mat u dva poteza.
Bližila se zima i svakodnevno sam sa zarobljenicima odlazio u šume poviše sela, gdje su zarobljenici sjekli drva za potrebe brigade. Jedne prilike zaspao sam naslonjen na stablo bukve. Ni danas mi nije jasno kako se to dogodilo. Probudio me Hazim. Držao je u rukama moju pušku.
,,Izvini, Marko“, rekao je. ,,Mi bi se prebacili do svojih. Tako smo se dogovorili dok si ti spavo.“
,,Šah-mat!“ rekao sam.
Hazim potvrdno klimne glavom. Osjećao sam se glupo, poput šahiste koji je doživio mat u dva poteza.
,,Poželjeli smo se svojih. Godinu dana ne znamo ništa o njima“, reče Hazim.
Sad sam ja potvrdno zaklimao glavom, jer sam ih u potpunosti shvaćao. Bez obzira na to, još uvijek me držao onaj nesnosni osjećaj, kojega se nikako nisam uspijevao osloboditi, osjećaj da sam ispao budala.
,,Šta ćemo?“ upitao sam.
,,Odvest ćeš nas do linije, tamo gdje je najlakše preći na drugu stranu. I svak sebi.“
,,Pošteno“, rekao sam.
Pješačili smo tri sata do mjesta gdje je bilo najlakše preći na suprotnu stranu, jer na tom području nije bilo minskih polja.
Zastali smo. Pokazao sam im prstom pravac kojim se trebaju kretati i objasnio im kako najlakše mogu doći do svojih. Bližila se noć.
,,Sačekajte još malo, da se skroz smrkne, pa onda krenite.“
,,Možemo li sad?“ upita Hazim pola sata kasnije.
,,Možete“, odgovorio sam. ,,Samo bez priče i paljenja cigara. Sve dok ne budete na sigurnom.“
Pozdravio sam se sa svima. S Hazimom sam se čak i izljubio. Zbližio nas je šah. Znao sam sve o njegovoj obitelji, da ima kćer s Downovim sindromom, Sanelu, i dva zdrava sina.
,,Nemoj šta zamjerit“, reče Hazim na kraju.
,,Neću. Nemojte ni vi“, rekao sam ja.
,,Nećemo“, reče on.
,,Samo, brate, bio si malo dosadan s tim šahom“, reče jedan od zarobljenika, Nijaz.
Nasmijali smo se. Odmah zatim su otišli. Gledao sam za njima sve dok njihove siluete, jedna po jedna, nisu nestale u mraku. Razmišljao sam, tu u šumi koja je tonula u mrak, a što mi se u jednom trenutku učinilo pomalo bolesnim, jedino o tome s kim ću igrati šah, sada kada su svi otišli.
Dok sam tu stajao, iz dubokog mraka lijevo od mene, dopro je huk sove. Izgledalo je kao da mi se ruga. Da sam u tom trenutku imao pušku, onu koju je Hazim odnio sa sobom, bez razmišljanja bi pucao u mrak, tamo odakle je dopirao huk. Nitko ne voli ptice rugalice. Ne vjerujte nikome tko tvrdi suprotno.
Što se ovo s nama događa?
Maršal je nekoliko godina nakon rata, u vrijeme kada su se mnogi vraćali otuda, otišao kod obitelji u Njemačku, a vratio se prvi put tek dvadesetak godina kasnije, za vrijeme pandemijekoronavirusa, sâm, vozeći glanjc novog Porschea crne boje za kojega je tvrdio da je njegov, da ga je kupio neposredno prije polaska ovamo. Međutim, ja sam imao rođaka koji je radio u Graničnoj policiji i koji je igrom slučaja bio u Gradišci baš u vrijeme kada je Maršal prešao granicu. Tvrdio je kako automobil pripada nekoj njemačkoj rent a car agenciji.
,,Jesi li siguran?“ upitao sam tog svog rođaka.
,,Jesam. Ne viđa se glanjc nov Porsche svaki dan.“
Nismo o Maršalu znali mnogo, jer nije ostao u kontaktu ni sa kim od nas. Samo je jednog dana, nakon žestoke pijanke u jednom kafiću, gdje smo se oprostili od njega, nestao iz naših života i mi smo vrlo brzo nakon toga zaboravili na njega. Znali smo samo da je imao problema sa starijom kćerkom koja je pobjegla od kuće i živjela nevjenčano s nekim Turčinom desetak godina starijim od nje, jer kod nas se takve stvari vrlo brzo pročuju, i to da je Maršal ludio zbog toga, prijetio joj i nagovarao je da se vrati kući.
Odsjeo je u jednom malom, privatnom hotelu, kakvi kao iz vode niču po gradu u posljednje vrijeme, iz kojega su ga izbacili nekoliko dana kasnije, jer nije imao novaca da plati smještaj. Čuo sam za to i otišao ga potražiti. Našao sam ga u jednom kafiću, pijana, iako je bilo tek oko deset sati ujutro.
,,Di si, Bero!“ povika, čim me je ugledao.
,,Šta se dogodilo?“ upitao sam ga.
,,Izbacili su me iz hotela. Jebeni dezerteri! Nemaju nimalo poštovanja.“
Dao sam mu ključ kuće mojih roditelja koji su živjeli na selu, na pola puta između Bugojna i našeg grada, u kući koja je nakon njihove smrti ostala prazna. Kuća se nalazila odmah uz Vrbas, na lijevoj obali rijeke. Maršal je znao gdje se nalazi, jer je tokom srednje škole često navraćao kod mene.
,,Imaš dole sve. I struju i vodu. Sve…“
,,Hvala ti“, reče on kroz suze.
,,Otkud ti ovde?“ upitao sam ga.
U trenu se promijenio. Postao je agresivan.
,,Zar je zabranjeno doć! Jesam li ja to trebo pitat nekoga smimli doć u svoj grad“, rekao je.
,,Koji je tebi kurac!“ rekao sam. ,,Je li to tebi neko branio svih ovih godina da dođeš! Mogo si barem doć Đoletu i Munji na sahranu. Šta se događa s tobom!»
,,Šta bi se događalo!?“ reče on, pa je onda šutio jedno vrijeme, razmišljajući što odgovoriti. ,,Pobigo samiz Njemačke. Eto, to se događa!“
,,Od čega?“
,,Od čega!? Pa vidiš li ti šta se događa!? Sva ova sranja oko nas?“
,,Jebe ga Bill Gates“, dobaci Krava, koji je stajao nešto dalje, za šankom, i slušao naš razgovor.
Nisu sjedili zajedno jer su se netom prije moga dolaska porječkali oko nečega. To mi je Krava rekao nešto kasnije, kada je Maršal izišao iz kafića.
,,Samo se ti, Krava, zajebaji. To nisu stvari za zajebanciju“, reče Maršal.
,,Odakle ti u toj priči?“ upitao sam.
Maršal se naljutio. Podigao je pivsku bocu i bijesno je bacio na pod kafića. Boca se razbila, a Maršal je potom ustao, pokupio sa stola ključ koji sam mu dao i izišao iz kafića. Čuli smo malo kasnije kako u mjestu turira motor svoga Porschea i kada se uz škripu guma odvezao niz ulicu.
Pridružio sam se Kravi za šankom. Sačekao sam da konobar pomete staklo s poda pa poručio pivo.
,,Šta se s njim događa?“ upitao sam ga.
,,Puko je skroz naskroz“, reče Krava. ,,Sere cilovrimekako ga prate… Puko čoek. Hoćeš još šta popit? Kavu? Čaj?“
,,Neću.“
,,Mali, de meni još jednu pivu. Al što hladniju.“
Konobar je donio Kravi novo pivo i spustio ga na šank ispred njega.
,,Je li ostalo šta neplaćeno iza one budale?“ upita Krava.
,,Dvipive.“
,,Stavi to na moj račun. Stavi i Berinu pivu.“
Konobar klimne glavom, pokupi praznu bocu sa šanka i udalji se.
,,Sad ću ti nešto pokazat“, reče Krava, uzimajući mobitel iz džepa. ,,Vidićeš šta mi je ona budala poslala prije misec-dva.“
,,Maršal?“
,,Da. Imaš li naočale?“
,,Nemam.“
,,Mali, imaš li kakve naočale za čitanje?“
,,Imam“, reče konobar. ,,Koje ćeš? Imam one od dva i od dva i po?“
Krava se okrene prema meni.
,,Dva i po“, rekao sam.
Konobar mi je dao naočale i ja sam ih stavio. Nisu imale jedne ručke, ali su usprkos tome mogle poslužiti. Krava mi je odmah potom gurnuo svoj mobitel pod nos.
,,Gledaj!“ reče.
Maršal je stajao ispred glatkog, bijelog zida. Gledao je negdje mimo kamere:
,,Otkrit ću vam jednu od najčuvanijih tajni na svijetu, bez obzira što s tim riskiram mnogo toga. Oni ne praštaju…“
Krava zaustavi snimak.
,,Čuješ šta budala priča?!“ reče. ,,Kažem ti: puko čoekskroz naskroz.“
,,Ko su oni?“ upitao sam.
Krava pusti snimak dalje.
,,Svuda su oko nas“, nastavio je Maršal.
,,Čipiraju nas, označavaju, tjeraju da se cijepimo…“
,,Preskoči to“, rekao sam. ,,Neda mi se to slušat. Pun mi je kurac ljudi guštera, Billa Gatesa i sličnih sranja.“
Krava zaustavi snimak.
,,Poslušaj kraj!“ reče.
,,Moramo se udružit, jer samo ih tako možemo pobijediti. U suprotnom, samo nam dragi Bog može pomoći. Ako već nije kasno?“
,,To je to“, reče Krava. ,,Ja ovo ne mogu shvatit.“
Klimnuo sam potvrdno glavom.
,,Šta se ovo s nama događa?!“ upita Krava.
Slegnuo sam ramenima. I meni su kroz glavu prolazila slična pitanja.Ne samo taj put. Popio sam do kraja svoje pivo i izišao.
Od tog događaja proteklo je tjedan dana, kada sam u gradu, predvečer, susreo Kravu.
,,Šta ima?“ upitao sam ga.
,,Nema ništa“, reče on.
,,Viđaš li onu budalu?“
,,Došlo mi je da ga ubijem jedan dan.“
,,Kad je to bilo?“
,,Prije tri-četri dana. Bio sam na semaforu, gore blizu stare banke. Uključi se zeleno, i ja krenem…“
,,Pješice?“
,,Da. Išo sam do Doma zdravlja, po recepte. A budalaš s Poscheom prođe kroz crveno i u posljednji tren zakoči, da me ne pokupi. I još mi jebe boga seljačkog. Možeš li ti to vjerovat?!“
Otišao sam od Krave ravno kući, uzeo ključeve automobila i odvezao se do roditeljske kuće, da provjerim je li Maršal još uvijek tu, da vidim što se to zapravo događa s njim.
U tom dijelu sela nijeviše nitko živio. Tu me dočekalo iznenađenje, nisam mogao povjerovati da je nešto tako uopće moguće: ulaz u dvorište cijelom dužinom bio je prokopan širokim kanalom dubine od oko pola metra preko kojega nije moglo preći nijedno vozilo.
Ugasio sam automobil i izišao iz njega. Tada sam ugledao rov, pravi rov, onakav kakve smo kopali u ratu. Nalazio se nekoliko metara ispred ulaznih vrata kuće. Ispred njega bila je postavljena par metara široka barijera s bodljikavom žicom. Desno od rova bio je parkiran Maršalov Porsche.
Ponio sam sa sobom rezervni ključ. Pripremio sam ga i prišao vratima. Međutim, bila su otključana, ali se nisu mogla otvoriti. Udario sam ih iz sve snage nogom. Otvorila su se tek toliko da se mogu provući unutra i odgurati ormar koji je bio postavljen ispred njih s unutarnje strane.
,,Maršale! Maršale!“ dozivao sam ga.
Provukao sam se pored ormara i krenuo prema dnevnoj sobi. Tada sam ga ugledao. Visio je sa stropa dnevne sobe. Uže kojim se objesio zavezao je za metalnu alku uvrnutu u strop na koju jenekadamoja majka vješala saksije s cvijećem. U prostoriji je bilo tamno, jer su svi prozori dnevne sobe, koji su gledali prema rijeci, bili zaštićeni vrećama s pijeskom.
Stajao sam tu dugo, bez riječi, i promatrao ga. Svašta mi je prolazilo glavom. Nekadane pomaže ništa, pomislio sam u jednom trenutku, nikakvi rovovi niti vreće s pijeskom. Apsolutno ništa. Zapitaosam se potom postoji li igdje sigurno mjesto za Maršala i ljude slične njemu.Ili meni? To se moglo dogoditi bilo kome od nas. Krenuo sam iz kuće, a onda zastao. Sjetio sam se Kravinih riječi, što ih je izgovorio onaj dan u kafiću:
,,Šta se ovo s nama događa?“
Izgovorio sam ih u sebi, razmišljao o njima jedno vrijeme, a zatimsam se poput uljeza, bojažljivo, korak po korak, išuljao iz vlastite kuće.
Dok sam stajao unutra, zureći u mrtvo Maršalovo tijelo, izgubio sam osjećaj za vrijeme. Vani se, u međuvremenu, spustio mrak, ona duboka noć bez zvijezda, vrijeme kada lude djevice izlaze iz svojih kuća noseći u rukama prazne svjetiljke, pa da tamo, vani, u mrklom mraku, čekaju žuđenog zaručnika. Ako razumijete što hoću reći? Zapravo je svejedno: razumjeli vi to ili ne. Jer ni meni više ništa nije jasno.
