Dragana Tripković: Koža boje pepela
(izbor iz nove poezije)
KOŽA BOJE PEPELA
Od tebe imam samo snove:
Na obali smo tirkiznog mora
Hodamo satima, držimo se za ruke,
Pod nama krabe svijaju domove
Ljeto je negdje, u nama nije
I to je sasvim okej.
Skidamo se goli za nemarne daljine
Ideš da plivaš jer tako je bolje
Jedemo pijesak, ližemo pjenu.
Mokri smo, srećni i mrtvi kao more.
Kad koža dobije boju pepela
napuštamo odmaralište – čistilište
Čuje se zvuk iz školjke i huk sove.
To zove posljednje utočište
Tamo, kad stigneš je, kažu, okej.
Postoje pravila kad umreš,
da bi se znao nekakav red.
Mračno je i mučno i osjeća se led.
Tamo je, kažu, isto ovako okej.
LJEPOTA IZNENAĐENJA
Umiru ljudi oko mene,
Prepoznajem ih, poznajem ih,
Znam ih,
Moji su.
Ljudi umiru svakog dana
Ubijaju ih snovi,
Ubija ih śećanje,
Drugi ih ubijaju.
Neki ljudi jednostavno umru.
Razbole se i umru…
Neki čudni ljudi umiru.
Na njihovim licima ne postoji ništa
osim iznenađenja.
Kako nevino izgleda lice čovjeka koji je umro.
Divno,
naivo,
djetinje divno.
I nema ničeg što je govorilo da će ostati živ.
Osim ljepote iznenađenja.
BEZ DRUGE OPCIJE
Ne mogu da se suprotstavim Suncu
koje izlazi bez druge opcije.
Valjala bi mi noć što traje malo duže
Tu bih našla objašnjenja za dosadu,
Zapisala ritmove ulice,
Ali sunce neobjašnjivo izlazi
Neprestano i bez druge opcije.
Nema konsenzusa između svjetla i tame,
Red i tačnost su vulgarni, zar ne?
Nas, mučenike demokratije
nose krvave rijeke apatije.
Plakati je tako neprivlačno –
zbog smokava što padaju po tlu
Zbog vještine odsutnosti
Hitamo ka danu, ka dnu,
Ka dnu.
NE PREPOZNAJEM SOPSTVENE PJESME
Nekad su moje pjesme bile nadahnute ljubavlju
Idejama iz knjiga revolucionara
Strastvenim filmskim slikama.
Sad su hladne i tihe,
Mučê kao prazni ponor
Između kraja i početka
Ne prepoznajem sopstvene pjesme.
Možda je u tom ponoru sam život.
KONCEPTUALNE BABE
Konceptualnim umjetnicima je
brazilska baba od 100 godina art!
Svjetlost je na slikama neobično duboka,
prodorna,
pomalo svjetovna i religijska
Na platnu, stvaraju igru sjenki koja se mijenja
kako se mijenja položaj sunca.
Ne moram da se prilagođavam
okolnostima.
Odlučnost predaka daju snagu
da se sačuva materija,
Tkanje slike je inspirisano postupkom
da se sačuva sranje.
Materijali koji su posebno bliski su
japanski prozirni papir, smješten
u prostornom ritmu ogromnog formata.
Objekti od prirodnih materijala,
kašmira, gaze, pergamenta, papira, drveta,
neposredno dodiruju tjeme.
Obaveza umjetnika je da bude prisutan.
Babetina gozba više nema kušača.
U njoj vide nedosanjana djela i traže
od nas da kažemo ono čega nema.
A tu nema vječnosti i nema smisla,
U brazilskim babama nema ničega
do beskrajne patnje i starosti koja traje
Skoro čitav vijek.
Ogledalo smo publici koja visi kao tapiserija
kroz vjekove.
,,A Mrina ko Marina, negirala me skroz“
KULTURA PRAZNINE
Nemam ništa, ni ruke ni oči
Nemam zvuk, nemam ni lik,
Ninu Simone nemam
Ni glas, ni klavir
Nemam majku, nemam oca
Nemam ništa i to je sve.
Ne znam treba li da kažem da imam čudovišta,
Njima vladam i vabim ih konkretno
Da dolete u jatima i najave neizbježno.
Ne posjedujem ništa!
Nemam ime
Nemam zemlju
Nemam zrak
ni vodu ni vatru
Nemam mrak
Imam prijatelja, glumca
Kojem podrhtava glas kad je sam,
Onoga koji razdvaja mora jednim stihom,
koji vodi narod dalje
koji liječi bolesne i razumije se u obećanu zemlju.
Nemam anđela i nemam boga.
Imam Onog kojeg niko ne vidi,
A koji hoda.
Nemam ništa, i ne treba mi to
Imam sebe,
Tjelesinu od žila,
Mašinu neotkrivenu koja čaše broji
i sniva…
Nemam ništa osim vremena,
Kojega puno nema
Ne znam kol’ko,
ali umirem sigurno,
i lako.
imam cigaru i imam vatre
Da sve što nemam u pepeo se satre.
