Andrej Nikolaidis – BILDUNGSROMAN
Knjiga Andreja Nikolaidisa “Bildungsroman” objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Radi se o Nikolaidisovim pričama nastalim u periodu od 1997. do 2015. godine. Urednik izdanja je Milorad Popović, a izdavač Goran Martinović. Knjigu je likovno opremila Ana Matić. U knjizi se nalaze priče “Tijela”, “Promjena”, “Mraz”, “Divni i užasni život Miraša Varvarina”, “Mesar”, “Tako mnogo vremena za tako malo stvari”, “Odlaganje”, “Bio je strašan tip”, “Mala enciklopedi ja ludila” i “Tomović”.
TIJELA
Aleksandru Bečanoviću
„Užas ne postoji izvan tjelesnog”, rekao je Petar, ispivši gutljaj coca-cole. „Njegove granice markirane su konturama našeg tijela”. Pavle ga je posmatrao kroz duvanski dim koji se tankom drhtavom linijom izvijao iz rothmansa što ga je stezao među prstima. „Coca-cola će te ubiti”, rekao je. „Ništa ne razara jetru kao ona. Svaka limenka koju popiješ uništava komad tvoje utrobe. Kada od ove plavokose konobarice jedrih grudi naručiš coca-colu, to je kao da je moliš da ti uvuče ruku u utrobu i isiječe komad tijela”. „Zanimljivo je da baš ti držiš pridike o zdravlju. Ti, koji pušiš tri kutije cigareta dnevno”, rekao je Petar. „Pazi: svaka cigareta uništava 200 mg C vitamina u tvom organizmu. Kada bi pio coca-colu – pretpostavimo da bi ti je konobar služio sa dvije kriške limuna – morao bi popiti barem 50 limenki dnevno, samo da bi nadoknadio C vitamin izgubljen pušenjem. Da ne govorim o raku pluća od kojeg ćeš, nesumnjivo, umrijeti. Po svemu što znam, to je iznimno degutantna smrt. Ne bih se upuštao u detaljan opis, ali mi možeš vjerovati da je kudikamo elegantnije rješenje prosvirati sebi glavu metkom”. „Možemo angažovati nekog neutralnog arbitra elegancije. Siguran sam da bi se on složio sa mnom da je smrt prouzrokovana rakom na plućima zastrašujuća, pa ipak dječije naivna pred prizorom krvi koja šiklja iz čmara, a što se dešava kada od coca-cole strada jetra. Za utjehu, krv koja šiklja nije bilo kakva: ona je puna C vitamina iz kriški limuna”, rekao je Pavle. „To je samo djelimično tačno”, rekao je Petar, „jer ovdje je, prvenstveno, riječ o navici: ja coca-colu mogu ostaviti kad god poželim, dok se tim riječima ne bi mogla objasniti veza koja postoji između tebe i duvana. Tako: ti ćeš nužno umrijeti od raka pluća, dok ću ja doživjeti duboku starost pijući kokakolicu rjeđe i u manjim količinama. Namjesti zavoj ispod oka, komad lica ti je upravo pao na sto”.
Pavle je pogledao u zelenkasti komad mesa obložen kožom prekrivenom gljivicama. Zatim se osvrnuo oko sebe, da provjeri posmatra li ga neko. Kada se uvjerio da niko na njega ne obraća pažnju, brzim pokretom ruke sklonio je zelenkasti otpadak sa stola i ubacio ga u džep. Potom je ponovo pogledao u Petra, koji je, isprativši to kiselim osmijehom, metalnom protezom koja mu je zamjenjivala desnu ruku pokazivao na dječaka za stolom kraj njih. I dječak je pokazivao u njihovom pravcu, pri tom se uzbuđeno došaptavajući sa majkom. Potom je dijete izbljuvalo tek pojedene krempite na mermerni pod restorana. Konobarice su nevaljalca odvele u toalet, dok je majka hineći ogorčenje objašnjavala nešto vlasniku restorana, povremeno pokazujući rukama ka njima. Eto, opet se desilo: vlasnik restorana ih je zamolio da izađu, jer pogled na njih dvojicu sprječava ostale goste da uživaju u specijalitetima njegove kuće. Gazda se, kao i obično, ponudio da plati njihov račun, tako da su ponovo večerali besplatno. I pored toga, osjećali su se pomalo ozlojeđeno, kada su se našli na ulici. Već godinu dana su besplatno večerali u restoranima širom Podgorice. Uvijek se dešavalo isto: ušli bi, na brzinu pojeli svoju porudžbu, a onda bi se, prije ili kasnije, nekom od gostiju smučio njihov izgled, te bi napravio teatralnu scenu, uz obavezno povraćanje i histeričnu viku. Bilo je tome već više od dvije godine, otkako je Petar zaključio da, želi li doseći više sfere duhovnosti, a kojima je vrijedilo stremiti jer se tako bivalo bliže Bogu – otkako je, dakle, zaključio da je nužno da svoje tijelo svede na minimum. Pozvao je Pavla na večeru, servirao picu i nikšićko pivo, pa dragom prijetelju saopštio da kani otkinuti sebi po jednu ruku i nogu. „Sigurno si primijetio”, rekao je tada Petar, „kako je tijelo ono što nas nagoni na grijeh. Čovjek se upušta u svaki od sedam smrtnih grijeha samo da bi udovoljio hirovima tijela. Tako rezerviše sebi mjesto u paklu. Uostalom, paklene muke su muke tijela: toplota, bol, sva sila mučenja – nije li to repertoar kazni za naše tijelo, posve precizno i pravedno odmjerenih, jer nije li nas upravo tijelo i odvelo u pakao? Ne želim ništa prepustiti slučaju: najprije ću sebi otkinuti ruku, potom nogu, da bi se na koncu posve obezbijedio od grijeha, kastriravši se. K tome, svojim izgledom navući ću na sebe bijes svjetine te strašni progon i patnje, što će me, sve skupa, katapultirati u Isusovo naručje”. „U pravu si”, naizgled naivno je potvrdio Pavle, „ali ćeš morati voditi računa o sljedećem: ukoliko ruka koju otkineš bude desna, bilo bi poželjno da čitavom ostaviš desnu nogu. Ili obratno. Sve to, međutim, ukoliko nalaziš za shodno da se obazireš na ravnotežu”. Nepunu sedmicu po tom razgovoru, Pavle je sa djevojkom i njenim prijateljima otišao u restoran u kojem su svirali neki oskudno talentovani muzičari. Dok je pjevač nastojao imitirati Miroslava Ilića, Pavle je sa konobaricom koja mu je čitave noći namigivala otišao u toalet. Konobarica je bila naočita crnka. Imala je velike grudi i prelijepo oblikovanu zadnjicu. Imala je i AIDS, što će Pavle ubrzo otkriti. Pavle je bio dobroćudan, tolerantan hrišćanin. Baka, koja ga je odgojila nakon prerane smrti njegovih roditelja, opremila ga je bezmjernim strahom od Boga, kao moralnim filterom koji će tokom čitavog Pavlovog života propuštati samo ispravne i čovječne postupke. A kada se čovjek ponaša ispravno i čovječno, on obično živi skromno i teško, tako da mu vlastita smrt izgleda kao jedna od rijetkih radosti koje će doživjeti. K tome, Pavle je bio sklon beskrajnim kontemplacijama o tome kako časno umrijeti i čist izaći pred Boga. Tako da Pavle, koji je u svakoj priči bio pozitivan lik, dok je u holu bolnice iščekivao nalaze krvi, nije imao razloga da sumnja da će se ispostaviti da je HIV-pozitivan. Nalaz mu je omogućio da nešto konkretnije i preciznije razmišlja o datumu svoje smrti. Kada je strah da je zarazio djevojku i tako postao ubica otklonjen, djevojka ga je, iako dirnuta njegovom brigom, ostavila. Pavle je ostao sam, sa svojom ogromnom potencijom koja ga je, uostalom, i uvalila u nevolje. Ili, ako stvar posmatrate iz njegovog ugla, konačno primakla Bogu. Kada je Pavle otišao u bolnicu da posjeti Petra koji se tamo oporavljao nakon uspješne operacije samootsijecanja ruke na koju se konačno odvažio, požalio se prijatelju: „Dragi moj, u početku sam se plašio da je bolest kazna za nevjerstvo koje sam počinio. Užasavala me je pomisao na Anu, koja sjedi u bašti restorana i nevino pjevuši sa orkestrom, ne sluteći da sam u tom trenutku u drugoj ženi. Ali: shvatio sam da je zlo učinjeno meni, a da ga ja ipak nisam učinio drugima. Jer nikoga nisam zarazio, a umrijeću kao žrtva podlosti ljudi – još gore, podlosti konobarice. Premda moram reći da ni prema njoj ne gajim negativna osjećanja: nesretnica je i sama bila žrtva ljudskog zla, te se samo svetila. Ja sam, međutim, izbjegao zamku osvete u koju je ona upala: jadnica je odlučila da mrzi pa zarazivši mene postala ubica. Time je zaslužila pakao. Iako je, bivajući prvobitno žrtva, bila spremna za raj. Ja je, dakle, volim – ta nije li mi ona, ubivši me, pomogla da zaslužim Kraljevstvo Nebesko?”. Petar i Pavle godinama su bili najbolji prijatelji. Zbližila ih je zajednička ljubav prema Hristu, tako rijetka u naše doba. Otud je Petar vrlo dobro razumio šta mu to Pavle govori. Sažalio se na njega. Zaboravivši da se nedavno lišio desne ruke, pokušao je da ga njome pomiluje po glavi. „Je li boljelo”, upitao je Pavle. „Još kako”, rekao je Petar. „Sjećaš li se one univerzalne testere, one koja reže i drvo i metal, one koju sam kupio preko Teleshopa? Njome sam odsjekao ruku u ramenu. Hrabro sam se držao, ali me je pred kraj izdala snaga: onesvijestio sam se od silnog bola. Kada su me donijeli u bolnicu, ruka je još uvijek visila uz bok: tanki sloj mesa i kože ispod pazuha ostao je neprerezan. Pogledao sam u nevaljalicu, odlučno je otkinuo i hitnuo iza sebe. Kada sam bacio ruku bolničari su zaustavili kolica i blijedih lica se zagledali u mene. Čuo sam doktora koji je vikao na mene, govorio da sam malouman, da on nije plaćen da gleda takve strahote, da postoje ustanove za ludake poput mene. Ležao sam, ophrvan bolom, jer sam umjesto ljubavi i sućuti osjećao mržnju i gađenje ljudi oko sebe. Moja usamljenost nikada se nije pokazala tako jasnom i nedvosmislenom: niti se, uostalom, tako jasnim pokazalo zlo i odmetanje od Hrista kod drugih. Znao sam da sam na pravom putu: dok su moja kolica gurali ka operacionoj sali, gledao sam ruku koja je, ležeći na prljavom linoleumu bolničkog hola, ostala iza mene. Pomislio sam na sve nepodopštine koje je ta ruka počinila, od masturbacije do unošenja hrane u sita usta. Osjetio sam se kao pravednik nakon izvršene osvete. Docnije su pokušali da mi ruku zašiju za tijelo, ali to sam preduprijedio: pobrinuo sam se da ruku otkinem zarđalom testerom, tako da je meso bilo zatrovano i prije nego su me prebacili u bolnicu. Na koncu su odustali od prišivanja onoga što bi kasnije morali amputirati. Ali to nije kraj”, nastavio je Petar, „najbolje tek dolazi. Prije nego sam odrezao ruku, zarđalom testerom zarezao sam butinu, ali to niko od ljekara ne zna. Gangrena je već zahvatila nogu. Imam snažne bolove, ali trpim, sve dok ne budem siguran da će mi nogu morati amputirati. I ruke i noge ću se tako riješiti o istom trošku. Pretpostavio sam da neću imati snage da odstranim oboje, te sam se poslužio lukavstvom. Kada me slijedeći put posjetiš, neću imati ni nogu. Bar se nadam”, sjetno je uzdahnuo Petar. Pavle je osjećao radost zbog prijeteljevih uspjeha, ali su ga mučili vlastiti problemi. Iako je u bolnicu došao sa namjerom da se izjada prijetelju i čuje toplu riječ, ipak je riješio da Petra svojim problemima ne zamara. Isprva po spoznaji da je zaražen smrtonosnom boljkom, Pavle se dostojanstveno držao. Ipak, zabrinuo se kada ga je posve obuzeo snažan polni nagon pod kojim je grcao čitavog života. Ubrzo su njegove muke postale nesnosne, jer ga samozadovoljavanje nije uspijevalo zadovoljiti. Čeznuo je za toplim skutima žene. Ipak se, strahujući za živote drugih ljudskih bića u koja je bio rad uvući spolovilo, suzdržao od snošaja sa njima. Do spasonosnog rješenja došao je, kako to često biva – slučajno. Nekome je, objašnjavajući svoju situaciju, rekao kako je „on, zapravo, već mrtav, bolešću isključen iz svijeta živih, i da bi mu, namjesto pričina normalnoga života, kudikamo više pristajalo društvo kakva mrtvaca”. Sutradan veče se, opremljen krampom i ašovom, neprimijećen ušunjao na gradsko groblje. Prilikom naredne posjete Petru, Pavle je prijatelju povjerio što se potom zbilo. Slučaj je htio da, lutajući grobljem, nabasa na humku sedamnaestogodišnje djevojke, preminule prije četiri dana. Porodica je dala da se na nadgrobnu ploču utisne njena fotografija. Gledajući je, Pavle je procijenio da se radi o istinskoj ljepotici. Plavi uvojci su se nestašno spuštali niz duguljasto lice boje alabastera, koje je njenom smrću moralo još dobiti na bjelini. Kao ugarak crne oči odavale su veselu osobu, radoznalog duha. A tek kao bulka rumene usne, koje kao da su se spremale na strastveni poljubac… Djevojčin lik je opčinio Pavla. „Odložio sam alat i sjeo na grob, omađijan njenom ljepotom”, pričao je Pavle prijetelju, koji se, čim ga je ugledao na vratima bolničke sobe, pohvalio srećno izvršenom amputacijom noge. Petar je, vidno zaintrigiran, slušao Pavla koji je opisivao nestrpljenje koje je osjećao dok je hitrim pokretima ašova raskopavao grob. „Srce mi je užurbano tuklo,”, govorio je, „tako snažno da sam se za trenutak uplašio da bi svojim izdajničkim udarima moglo probuditi čuvara groblja i tako pokvariti susret sa djevojkom za kojom sam nezadrživo i nepovratno žudio. Neću kriti da sam od našeg prvog susreta očekivao mnogo… Ali sam Bog zna da je ono što sam te noći dobio bilo iskustvo koje je svojom punoćom prevazilazilo moja najsmjelija maštanja. Kada sam shvatio da mi ljubavnike valja tražiti među mrtvima, hitro sam prevazišao užas zbog te, samo prividno bogohulne misli. Budući da sam prethodnih nedjelja bio stavljen na muke zbog neutažene želje moje puti, jedini način da spasim dušu bio je da se konačno povinujem željama tijela i tako drugom ljudskom biću nanesem zlo koje bi me bespovratno udaljilo od Hrista. Snažna muškost koja me je pratila od dječačkih dana bila je odveć moćna da bi se mogla ignorisati. Znao sam da će diktat puti, ukoliko se o njega i dalje budem oglušivao, posve pomutiti moj um. Nisam smio dopustiti da bolest tako potpuno trijumfuje nada mnom – pred Hrista valja stati čista uma. Shvatio sam da se jedini modus u kojem bi moj um nadvladao moje tijelo – ispunjenje tjelesnih želja. Tijelo je već bilo kažnjeno bolešću. Kada ga bolest kao nemoćno pseto dotuče, ono će istrunuti u humci pod nadgrobnim spomenikom. Valjalo je spašavati duh. Ako su me mučile neke sumnje u ispravnost puta kojim sam se odvažio, sve su se one raspršile kao pramenovi mraka pred prvim kopljima jutarnje svjetlosti, kada sam konačno otvorio kovčeg i ugledao djevojku koja je istoga trena osvojila moje srce. Odjevena u bijeli velvet, kose čiji su pramenovi puzali ka njenim tek rascvjetalim grudima, spokojno je počivala u svom novom domu. Pomislio sam na tugu koju je njen prerani odlazak morao izazvati u onima koji su je voljeli. Kako je nesretna morala biti njena majka! Nadao sam se, ipak, da je iskušenje pred koje je smrću kćeri bila stavljena, nije odvratilo od vjere u Hrista. Tiho sam zaplakao. Kleknuo sam kraj njenog uzglavlja i spustio svoje usne na njene zauvijek usnule oči. Shvatio sam da mi nedostaje njen pogled, koji me je opčinio od prvog trena kada sam ga ugledao na fotografiji sa nadgrobnog spomenika. Iz džepa sam izvadio dvije šibice”, pričao je Pavle, „i njima podupro klonule kapke. Netremice me je posmatrala svojim bistrim očima. Neko vrijeme smo se gledali ćutke, svjesni da su riječi u ovakvim trenucima suvišne. Osjećao sam kao da se poznajemo čitavu vječnost. Neko je jednom rekao kako je čovjek siguran da je pronašao pravu ženu onda kada ćutnja sa njom govori više od svih riječi koje su čovjeku date na zloupotrebu. Ti znaš„, Pavle se spremao da iznese poentu svoje priče, „da nikada nisam volio da govorim o detaljima svojih ljubavnih avantura – smatrao sam primitivnim to muško hvalisanje. Reći ću samo da je moja draga bila netaknuta – te noći sam otkrio da sam prvi muškarac u njenom životu. Kada je pod mojim nježnim pritiskom pukao himen, shvatio sam da su njena ljepota i čistoća spasile moju dušu. Iako se pokorila zahtjevima tijela, te noći je moja duša dobila zadovoljenje, jer je osjetila ljubav snage i uzvišenosti za kakvu ni slutila nije da postoji na ovome svijetu, među smrtnima”. Petar je slušao prijatelja, potajno strahujući za njega. Nije bilo sumnje – ljubav je obuzela njegovo srce.
Sve stvari kreću se, međutim, samo ka svome kraju, mislio je Petar, ali je otćutao tu gorku istinu. Nije želio kvariti radost čistih osjećanja u koja je Pavle bio uronjen, kao kada se dijete uranja u vodu, prilikom krštenja. Kada ga je Pavle ponovo posjetio, došao je odjeven u korotnu crninu. Ne pitajući ništa, Petar mu je izrazio saučešće i snažno, koliko je mogao, zagrlio prijatelja. Pavle je sjeo na rub njegovog kreveta. Neko vrijeme su ćutke dijelili tugu. Crna sudba, zloslutna ptičurina koja je svojim krilima natkrila dragog prijatelja, dobrano je zatamnila Petrovo vedro raspoloženje izazvano uspješnim daljnjim redukovanjem tijela, koje je sproveo u međuvremenu, između dvije Pavlove posjete. Petar je, naime, turpijom za nokte najprije sebi odsjekao uho, a potom, zatupivši tom prilikom vrh alatke, izvadio oko. Preostala mu je još samo kastracija i njegovo tijelo biće svedeno na minimum, time i onemogućeno da napakosti duši.
Pavle je posmatrao prijatelja, uvijenog u krvave zavoje. Petar bijaše poslušao savjet koji mu je svojevremeno, kao u šali dao: otkinuo je desnu ruku, ali je sačuvao desnu nogu. Takođe, bijaše izvadio desno oko, ali je zato još uvijek mogao slušati desnih uhom. Rane koje je sebi nanio, Petrovo su tijelo činile redukovanim a opet potpunijim nego ranije, jer ne nalazi li se najčišća ljepota u jednostavnosti?
Pavle je konačno odlučio da prekine ćutnju, svjestan da Petar to neće učiniti iz poštovanja prema crnini koju je nosio. „I tako”, rekao je, „Tamara je umrla. Bješe to iznenadna, utoliko strašnija smrt. Naša ljubav trajala je nepunih petnaest dana, ali će sjećanje na nju trajati sve dok dišem i gazim ovom zemljom sjenki i tuge. Preksinoć sam je obišao, kao i obično. Opskrbio sam se cvijećem i bocom šampanjca, jer sam želio da proslavimo drugu nedjelju naše ljubavi. Ali kada sam otkopao grob, poželio sam da i sam zauvijek ostanem u njemu, da vječno počivam kraj moje drage. Njeno bajno tijelo bješe neprepoznatljivo. Koža boje alabastera poprimila je ton zemlje u kojoj je usnila svoj vječni san. Smeđi lišajevi i zelenkaste gljivice naselili su njenu kožu, a gnojni čirevi naružili grudi na kojima sam volio da sanjarim. Meka kosa bijaše sasušena i opala i sada ju je, pred mojim užasnutim pogledom, vjetar noćnik kotrljao dnom lijesa. A njene crne oči! Bože, da se barem nikada nisam rodio, da ne vidim tu grozotu, koja će mi, ah kako strahujem od toga, polako i podmuklo izjesti dušu! Namjesto crnih zjena iz očnih duplji moje dragane posmatrali su me zadrigli bijeli crvi. Vrisnuh i kroz kapiju tog zloslutnog mjesta otrčah u noć. Zoru sam dočekao na obali rijeke, posmatrajući vodu koja odlazi. Napokon ipak riješih da se zaputim kući – nadao sam se da bi mi san mogao činiti dobro. Poslije tople kupke opružih se na krevetu, zagledan u strop. Ubrzo sam zaspao. No bješe to san bez sna. Nisam mogao pobjeći od strašnog prizora koji mi je posve obuzeo misli; probudio sam se s krikom, dok se znoj slijevao niz moje lice”. Petar se s mukom pridigao i ponovo zagrlio Pavla. Ostali bolesnici su, naslutivši njihov veliki bol, iz poštovanja prema ljudskoj patnji prekinuli svoje razgovore. Petar je konačno izašao iz bolnice. Pavle je sve rjeđe govorio o Tamari. Njihov život se, prividno, vratio u ustaljeni tok. Ali svaki put kada bi se nad njihov grad nadvio kišni jugo, Petra su iz sna budile tek zarasle rane. Tada bi sjedio na krevetu i pušio, sluteći da na drugom kraju grada žar cigarete koja nervozno izgara svijetli i u mraku Pavlove sobe. Te besane noći kao da su dodatno učvrstile njihovo prijateljstvo. Tim prije što je Pavle, i ne htijući, postajao likom sve sličniji Petru. Nakon nesternog završetka ljubavi sa Tamarom, Pavle je utjehu potražio u naručju drugih žena. Uzalud. Nijedan grob koji je otkopao, nijedna žena koju je ljubio, nisu pružali ništa više od trenutnog zadovoljstva. Ono što bi dolazilo poslije tih noćnih avantura – duboka, prigušena mučnina i kajanje – samo je produžavalo njegovu agoniju. Kada je saznao da ga je jedna od tih ljubavnica za jednu noć zarazila već gotovo zaboravljenom, ali stoga ne i manje strašnom leprom, samo je prezrivo odmahnuo glavom, odavno već ravnodušan spram svih nevolja koje mogu zadesiti njegovo tijelo.
Smrtonosni HIV virus već je dobrano oslabio sposobnost Pavlovog tijela da se brani, tako da je inkubacija lepre trajala neobično kratko. Već poslije mjesec dana na njegovim leđima pojavila se isprva mala, a potom pažnje vrijedna grba. Uporedo s deformacijom nekoć elegantne figure, njegovo tijelo stalo je poprimati neugodan miris. Užas spram vlastiog tijela koji bi se u njemu javljao svaki put kada bi, i nehotice, ugledao svoj lik u ogledalu, nagnao je Pavla na očajničke misli o samoubistvu. „Tvoj otac je uvijek živ”, rekao mu je Petar, „i neke stvari jednostavno nisu dozvoljene. Roditeljima se, tako, ne povjerava da si zaključio kako je život uzaludan. To je stvar dobrog odgoja: na poklonu se uvijek zahvališ, čak i kada ga ne želiš. Kada mu umru roditelji, pred čovjekom koji želi suicid nestaje i posljednja moralna prepreka koja bi ga u tome spriječila. To, naravno, ne važi za hrišćane – naš Otac je uvijek živ”. Petrove riječi pomogle su Pavlu da prestane obraćati pažnju na raspadanje tijela. Kada mu je zbog gangrene amputirana ruka, Petar mu je poželio dobrodošlicu u klub. „Osjećaš li kako je sada tvoj duh jači”, rekao mu je, „kako, dok se tijelo smanjuje, narasta snaga i otpornost na zemaljska iskušenja”. Pavle je dobro razumio što njegov prijatelj želi reći ali je i pored toga povremeno osjećao žal za nekada lijepim tijelom, koje su voljele mnoge žene. Kada su Petar i Pavle, obmotani zavojima, podupirući se štakama, ušli u restoran, kada je Petar rekao da su granice užasa markirane konturama ljudskog tijela, kada je Pavlu otpao komad obraza i kada je zbog toga nasred restorana povratilo dijete čija je majka docnije nagovorila vlasnika restorana da ih izbaci na ulicu, znali su da se njihovo prijateljstvo, koje im je pomoglo da izdrže sva iskušenja na koja su njihova tijela stavila njihove izmučene duše, znali su, itekako, da se njihovo prijateljstvo bliži kraju. I žalili su onoga koji bude stajao iznad groba onoga drugog.
O tome su Petar i Pavle razmišljali dok su iz restorana izlazili na kišom isprani asfalt. „Otići ćemo u bioskop”, rekao je Petar. „Šta ćemo gledati”, pitao je Pavle. „Neku romantičnu komediju, kao i obično. Vidiš, nikada te nisam pitao da li si primijetio da u dobrim romantičnim komedijama nema scena seksa, nema nagih ljudskih tijela – likovi su gotovo bestjelesni, kao da postoje samo njihova lica”, rekao je Petar. Pavle se glasno nasmijao; smijeh je ispratio odjek njihovih koraka dok su se udaljavali niz ulicu. Ulične svjetiljke bacale su njihove sijenke na mokri pločnik. Niko u tim bezobličnim, asimetričnim siluetama ne bi prepoznao dva zagrljena ljudska tijela.
1997.
O PISCU
Andrej Nikolaidis rođen je u 1974. u Sarajevu. Najvažnije knjige: „Mimesis” (roman), „Sin”, „Dolazak”, „Devet” (trilogija „Tamno pokoljenje”), „Homo Sucker: poetika Apokalipse” (eseji), „Mađarska rečenica” (roman). Dobitnik je više prestižnih nagrada, između ostalih „Meša Selimović” (za najbolji roman napisan na prostoru Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, za roman „Mađarska rečenica”), „Nagrade Evropske unije za književnost” (za roman „Sin”) i crnogorske državne nagrade „Miroslavljevo Jevanđelje” (za roman „Odlaganje. parezija”). Njegovi romani prevedeni su na petnaest jezika, između ostalih na engleski, njemački, italijanski, turski. Živi u Ulcinju.
