Andrej Nikolaidis: Anomalija (odlomak iz romana)
Januar prvi
Kada su objavili da lijek protiv smrtnosti čovječanstvu neće podariti medicina, nego teorijska fizika, da nas od strave umiranja neće osloboditi ni pilula ni vakcina, nego stroj koji će biti kadar svakome od nas podariti sve vrijeme, dakle svaki od mogućih scenarija i ishoda naših života, što znači beskraj novih početaka, beskraj prilika da ispravimo svaku pogrešnu odluku koju smo donijeli i donijećemo, a što opet znači ne tek vječni život, nego i život oslobođen od krivnje, jer kakva god greška, kakav god grijeh bio počinjen – sve biće ispravljeno u sljedećoj, ili bilo kojoj drugoj iteraciji naše egzistencije, život, dakle, oslo- bođen korozije kajanja i njene destruktivne moći, koja nas na koncu izjede, kao hrđa brod nasukan u močvari; kada su, nakon godina planiranja, kopanja, montaže, testova i, dakako, reklamiranja, u rupu ispod švajcarskih Alpa, kao vojska mrava plijen u mravinjak, unijeli i u pogon pustili golemo postrojenje koje će ukinuti smrt; kada su objavili da će prvi ljudi – dovoljno imućni da najželjeniji proizvod u povijesti mogu platiti – svoju nesmrtnost dobiti kao novogodišnji poklon, baš 31. decembra; moralo je biti jasno da je propast neizbježna; moralo je biti jasno da će nešto poći krivo; da će svijet iz kojeg je navodno izgnana smrt ona u činu odmazde opustošiti, osloboditi od života koji, ionako, nije više od virusa što je, doduše, neprekidno uznemirava, a ona neprekidno pobjeđuje, kao što djeca eliminišu prehlade koje pokupe u vrtiću; moralo je biti jasno da će se trijumf vječnog života pretvoriti u orgiju smrti punu eksplozija, plamena i krvi: o da, potoka krvi koji sliće se u hematološki okean koji se sada širi po čitavom planetu, okean što raste, guta luke, obalne resorte, dok njegova crvena plima poput cunamija prekriva ravnice priobalja.
Januar drugi
Sjedeći na trijemu alpske kolibe, dok Dunia napokon spava, mislim kako na nebu više nema aviona, kako noćnim nebom više ne promiču treperava svjetla; jer smrt je zatvorila luke, zatvorila ceste, a aerodrome pretvorila u napuštene muzeje čovjekove želje da leti; mislim kako se zvijezde padalice i dalje strmoglavljuju u prazninu bez kraja, a ja i dalje, kad god svjedočim njihovom padu, poželim istu želju, istu koju sam poželjela onda kada sam, tada trogodišnje dijete, ugledala prvu od njih; mislim kako bih dovijeka mogla sjedjeti i gledati uvis i u daljinu, gdje upisane su sve tajne, mislim da mogla bih vidjeti kako se, jed- na po jedna, gase zvijezde, sve dok, na kraju, sve ne bude crno i nepomično, onako kako je bilo, onako kako treba biti; mislim kako bih sve to mogla vidjeti, kao što sam vidjela kada su sa neba nestala svjetla aviona – i ništa mi, i dalje, ne bi bilo jasno; ništa osim da ništa je princip, a nešto tek incident: anomalija.
Januar treći
Ko je taj čovjek koji mirno sjedi pod borom ispred naše kuće, dok oko njega divlja zakovitlani haos, taj čovjek koji, gotovo nepomično, no zaklela bih se, sa zlobnim osmi- jehom na licu skrivenom u sjenci stabla, netremice motri u moje prozore, taj čovjek koji u meni izaziva osjećaj polarne studi, on koji bi, slutim, znam, da zakorači u ovu kuću i sve u njoj, uključujući mene i moje dijete, prekrio mrazom; na sve, i plišani trosjed na kojem se, evo, krpenom lutkom igra Dunia, perzijski sag na drvenom, brodskom podu, radni sto – za kojim pišem ove retke i anksiozno virim u prijeteće izvan – i iznad, na ormare, kristalni luster i strop od borovine, spustio ledeni pokrov, što se – eto zrnca utjehe koju je, kažu, ako gledaš dovoljno dugo i dovoljno pažljivo, moguće pronaći u svemu – neće desiti, jer neznanac, iz nekog razloga, u našu kuću kročiti ne može, u što sam sigurna jer vidjela sam da je ući pokušao pa se, kao da je naišao na nevidljivi bedem, bio primoran vratiti u sjenu bora, odakle je nastavio da vreba; ko je taj čovjek, je li to čovjek, ko to, šta to čeka na nas, u najvećem spokoju, siguran da na koncu imaće nas, čeka trenutak kada ćemo, moguće po- sljednja majka i posljednja kći na svijetu, jer u bokalu je svega još litar vode, na policama u ostavi svega još nekoliko konzervi, biti primorane napustiti ovo utočište koje je, iz nekog razloga, izuzeto iz sveopšteg razaranja, utočište čija sigurnost tek je sigurnost zatvora, pa još zatvora u plamenu?
Januar četvrti
Napad panike ili očaj, ili napad panike i očaj – moje siroto dijete, koje još nije progo- vorilo, bačeno u ovaj svijet samo da bi, prije nego ga čestito i vidi, iz njega bilo brutalno uklonjeno, za koji dan biće mrtvo; i mada ja ne mogu učiniti ništa da spriječim njen, kao ni svoj odlazak, jer nema više ničega što mogu učiniti za njega, niti ono za mene, to stoji kao moja obaveza, koju neću ispuniti; tek još jedan, premda najveći i konačni, dokaz moje nedostojnosti –natjerali su me da stolicu privučem „Kurzweil“ klavinovi, smještenoj u kutu dnevne sobe, kamo ga je postavio vlasnik, osjetljiv za kulturne potrebe gostiju, pa na tom instrumentu, uprkos svim njegovim ograničenjima, odsvirala Bachove „Goldberg varijaci- ja“, imajući pritom sve vrijeme na umu Gouldovo tumačenje, ne ono koje ga je proslavilo, iz 1955, nego ono koje je snimio neposredno pred smrt, 1981, dakle ono cijelih 51 minut dugo, 13 minuta duže od prve verzije, vjerujući, valjda, da ako nešto može spriječiti pro- past, to mora biti umjetnost, najveća umjetnost, dakle upravo Bach; vjerujući, valjda, da će vrijeme, bude li suočeno sa usporenim tempom kojem je Gould podvrgao „Goldberg varijacije“, i samo odlučiti da se povinuje apsolutnoj ljepoti i uspori, što se, jasno, završilo neuspjehom, jer svijet, dakako, svojim muziciranjem spasila nisam, no jesam – napokon – uspavala Duniu, što me je podsjetilo da umjetnost nije tu da bismo njome intervenisali u svijet, nego da bismo pronašli spokoj, kojega nema ni u životu ni u smrti, ni u vremenu ni u prostoru, a što me je , na koncu, kada sam dovršila „BWV 988: Variation 3 a 1 Clav. Canone all’Unisono“ pa prste podigla sa tipki i spustila na svoje suzne oči, nakon čega me je očaj, a ne panika, mada ne ni očaj, nego strah, premda ne ni strah, nego nešto, čemu ne znam ni ime ni oblik, no znam snagu, odlučno uzelo za ruku, povelo i pokazalo mi, kao da mi poručuje: „Idi i gledaj“, što sam i učinila te jasno vidjela da sada za mene i moje dijete preostaju tek vjera, nada, ljubav; a da od to troje, najveća je vjera.
Januar peti
Evo kako svijet okončava: ne sa praskom, ne sa jecajem, nego u menstrualnom izlivu; tako što se na koncu pokazalo kako je bila pogrešna svaka od vizija kraja što snio je svaki od mužjaka koji ustao je protiv Zakona Oca, uključujući tu i onu najbizarniju, onu koju je napi- sao ljubomorni, mahniti proto-nacista, Revolucionar sa Gornje Rajne; baš svaka je, pokaza- lo se bila pogrešna, jer što god da je ovo što nam se na koncu desilo – to nije bio Bog, stoga se pokazalo da nije bio u pravu Müntzer, on koji je, po Engelsu, na bazične poruke svedeni religiozni jezik koristio tek zato što je to bio jedini način da svoje poruke učini prihvatljivim seljacima tog vremena, što je bio tek jedan od razloga zašto se Marxov saputnik divio ovom milenaristi, pa to divljenje zavještao sljedbenicima, zbog čega trag te adoracije nalazimo i u Njemačkoj Demokratskoj Republici, gdje je 1975. štampana novčanica od pet maraka sa Müntzerovim likom na njoj, baš kao i na svakom gay pride skupu, gdje kao svoju nose zastavu u bojama duge, onu pod kojom se borio i Müntzer, onom koja označava jednakost svih i pod kojom je vođen njemački Seljački rat; pokazalo se da u krivu je bio ovaj protestantski teolog, isprva blizak Lutheru, on koji vremenom odlazi daleko od reformatorovog učenja, tempom koji je učinio da njegov antiintelektualizam postaje sve izraženiji; on, briljantni te- olog, uvijek žedan znanja, što najednom je povjerovao da sve su knjige i svo ljudsko znanje ne samo izlišne, nego i đavolski teret na leđima čovječanstva, pa tvrdio kako nas upravo znanje sprječava da čujemo Boga, da čujemo jasnu Božiju poruku, te je u Češkoj napisao Praški manifest, o kojem možemo pročitati i da je to “bijesni, antiklerikalni, apokaliptički tekst”, nakon čega će Prag napustiti i otisnuti se u lutanje Evropom, dok njegov sukob sa Lutherom narasta, tako da ga godine 1523. učitelj poziva na svojevrsni intelektualni dvoboj o pitanjima vjere; Luther želi raspravu u četiri oka; Müntzer želi što brojniju publiku i odbija ponudu, da bi dočekao da ga naredne godine Luther u Pismu princezi otvoreno napadne, čime rat između njih i formalno počinje, za što Müntzer ne mari, jer već je postao sljedbe- nik i inovator taborićanskog učenja, lider protokomunističke zajednice uvjerene u Hristov Drugi dolazak i Apokalipsu, nakon koje više “neće biti gospodara i neće biti robova”, što poprimila je vremenom mitski oblik u usmenim predanjima evropske sirotinje, koja će po- vjerovati – a ne činimo li svi tako – upravo u ono što povjerovati želi: oni u Müntzerov nauk da eksplozija nasilja jedina je adekvatna priprema za Božije prispijeće, zbog čega će teolog oko sebe okupiti očajnu sirotinju i povesti rat protiv bogatstva i obrazovanja, zbog čega će biti proglašen “Apostolom neukosti”; posve primjereno, uostalom, jer on stvara Ligu Izabranih, svoju verziju Izabranog naroda, u koju su pristup imali samo nepismeni ljudi, klasu nepismenih takoreći, selektovanu da stvori raj na zemlji – no ne prije nego se prolije krv, zbog čega svjedoci pišu da Müntzera “sve manje zanima priroda budućeg društva, a sve više istrjebljenje koje mu treba prethoditi”, sukladno njegovom uvjerenju da novi se svijet ima roditi iz krvi, te stoga veliča patnju koja, kao pri porođaju, prethodi rođenju novog svijeta, tvrdeći kako su za rođenje nečeg tako velikog, nužne i velike porođajne muke, dajući tako na volju svojim nasilnim fantazijama, koje će biti prekinute u bitci kod Frankenhausena, gdje vojska je lažnog Mesije poražena, a on se pred smrt, popustivši pod strašnim mukama, povinovao autoritetu katoličke crkve, samo da bi, u divljačkom ritualu, pobjednici njego- vo tijelo i odrubljenu glavu bacili pred svjetinu, kao upozorenje svim novim mesijanskim pokretima, no zalud: slabljenjem autoriteta katoličke crkve, slabi i njena Istina, koja je bila kičma tadašnjeg zapadnog svijeta, pa na mjesto te kičme brojni vjerski pokreti ugrađuju proteze, načinjene u kovačkim radionicama, u štalama, šumama i pećinama, tvoreći svoju vlastitu Istinu što bila je kriva, šepava i sakata, kako već biva svaki put kada narod stvar uzme u svoje ruke, a svakako tada, kada su Evropom harale brojne skupine vođene idejama- nakazama, nastalim tako što se nepismeni narod upustio u tumačenje biblijskog teksta, pa na tijelu hrišćanske ideje intervenisao hirurškim zahvatima izvedenim mesarskim umijećem, nakon čega hrišćanstvo u Evropi liči na Frankensteina, dok gore gradovi, brojne komune odmetnutih liturgiju zamjenjuju seksualnim perverzijama, kanibalizam ponegdje zamjenju- je pričešće, zemlja nije više u stanju upiti svu prolivenu krv, “svijet plavi bujica krvi koja će dopirati sve do glave konja”, što je, sve u svemu, bila nužna cijena za rođenje sumnje i slobode: prije svega cijena pluralizma tumačenja, cijena onoga što danas znamo kao herezu Slobodnog duha, čije tragove nalazimo kod taborićana, kod Müntzera i kod anabaptista i begarda, koji nastavljaju tamo gdje je on stao, zbog čega se Crkva bacila na uništavanje svakog, čak i najbeznačajnijeg spisa o njima, uništenja ne posve uspješnog, jer detalje vjero- vanja begarda ipak možemo rekonstruisati, o čemu piše i Haddad, pa navodi kako “Begard ne priznaje ničiji autoritet izvan direktnog iskustva. Kult vlastite ličnosti kod njega je toliko jak da doslovno prelazi u autodeifikaciju, što mu omogućava da živi u potpunoj amoralnosti. Više ništa nije zabranjeno”, zbog čega Sljedbenici Slobodnog duha vjeruju da nema ničeg pogrešnog u svakovrsnom iskorištavanju drugih ljudi i drže da je “seksualni promiskuitet simbol emancipacije”, zbog čega je, sve u svemu, teško uočiti razliku između današnjeg Evropljanina i ondašnjeg begarda, jer i jedan i drugi insistiraju na individualizmu i indivi- dualnim pravima, do granice kada je teško reći šta je tu posvećenost principu a šta egoizam; i jedan i drugi vjeruju da su drugi ljudi alat koji se koristi i odbacuje po potrebi; i jedan i drugi snažno se protive moralnim zabranama, koje smatraju nasiljem; i jedan i drugi vjeruju da je protivljenje promiskuitetu odraz zatucanosti, čime se spisak sličnosti ne okončava, jer kapitalizam, kao i svaki milenaristički pokret, insistira na ukidanju Zakona, baš kao što su to činili i anabaptisti, što pokrenuće novu revoluciju pa 1534. preuzeti vlast u gradu Münsteru, čije će ime promijeniti u Novi Jerusalim, no ne prije nego je münsterski biskup pobjegao iz grada i objavio rat revolucionarnoj upravi, nakon čega će se u gradu pod opsadom odvijati istinski komunistički eksperiment, uz neizbježni teror, tako svojstven zajednicama koje žive pod snažnom prijetnjom vanjskog neprijatelja, što Ivanu iz Leidena neće smetati da se pro- glasi za kralja i Mesiju Posljednjih dana koji će, u gradu kojim vlada glad, s krugom dvorjana živjeti u raskoši, odlučan da suzbije nove pobune među već pobunjenima, zbog čega pojačava teror, istovremeno proglasivši zajedništvo svih dobara, uključujući tu i ona bračna, te će poligamiju učiniti ne tek legalnom, nego i obaveznom, istovremeno normalizujući i incest; snijeg pade na behar, na voće, neka ljubi ko god koga hoće.
Januar šesti
Internet više ne postoji, baš kao ni štampa, televizija, radio, industrija zabave, kao ni električna energija, uostalom; nema više niti jednog sredstva masovnog dezinformisanja, zbog čega ja, ili ako na ovom svijetu pored mene i Dunie još ima živa stvora: mi, u miru, bez trivijalnih distrakcija u kojima smo odveć često pronalazili utjehu, pa u paničnom strahu od mogućnosti da ostanemo nasamo sa vlastitim mislima bježali u kafee, tržne centre, noćne klubove, skrivajući se u svim tim utočištima od autorefleksije, bez trivijalnih distrakcija, rekoh, možemo misliti i možda razumjeti što se zbilo i što slijedi; zapravo možemo, svaka- ko mogu, jer odvija se pred mojim očima, pa prema tome, mogu uprkos tome što znam da ono što je očigledno nije istina – nekoć nije bilo, dočim se istina sada ukazala u savršenoj transparentnosti, u svom punom, apsolutnom destruktivnom kapacitetu, u svoj sublimnoj ljepoti terora što spustila ga je na Zemlju, potvrđujući da ona je, istina, incidentna, da jedna kap nje ima snagu da uništi čitav svijet – mislim dok po prozorima moje planinske, moje posljednje nastambe, u kojoj kao Heidegger nekoć u svojoj šumskoj kolibi, gdje izbjegao je pred nihilizmom tehnike, pišem rukom, dok o prozore, kažem, udara krvava kiša, dok se niz padine Alpa slijevaju bujice krvi i plave gradove u dolini, upravo kao posljedica nihi- lizma od kojega je pobjegao njemački filozof, no nećemo, nećemo uspjeti uteći Dunia i ja; mislim i razumijem da vrijeme je ubrzalo, da za njega više nema prostora, te da će, uskoro, ono postati prostor sam, a što će se desiti jer je tehnika zajebala, ili pak stigla do svoje konačne konsekvence, time što nas je gurnula ka trenu, tački, u kojem će, u kojoj će, sve se vrijeme odigrati u istom trenu, na istom mjestu, svi mogući scenariji, svi mogući ishodi svakog života, svake sudbine što ikada je bila ili će biti desiće se u istom času, zbog čega su se, još prije neki dan, svi ljudi koji su ikada prošli ili će proći njujorškom Petom avenijom tu zaista i pojavili, istovremeno, dovevši do kolizije mesa, kolizije iza koje ostaje samo more krvi i samljevenih tijela, čime je život sa svojom tjelesnošću, svojom besmislenom ovisnošću o kosti i mesu, sveden na ultimativni gore spektakl, koji se, evo danima, odvija na svakom kutu ove planete, gdje sudaraju se avioni, brodovi i vozovi iz svih vremena, gdje se u crkvama i džamijama istovremeno pojavljuju svi ljudi koji će tu ikada doći da se po- mole, pa istoga časa nestaju u sudaru tijela, jer evo šta je: tako malo prostora za tako mnogo vremena, jer dva tijela iz različitih vremena ne mogu istovremeno zauzimati isti prostor, zbog čega sve se sada neprekidno rađa, iznova i iznova, no na svijet dolazi mrtvorođeno, zbog čega rijeke krvi iz svetih mjesta probijaju dveri svetilišta i, noseći sve pred sobom, hrle da pridruže se svojoj sestri, krvi, što nad svijetom zavela je strahovladu.
Januar deveti
Dok pisala sam o Celanovoj “Fugi smrti”, istražujući kako se pjesnikove riječi kreću u vremenu – jer, kaže Eliot: “Riječi se kreću, muzika se kreće/samo u vremenu” – obuzela me je urgentna potreba da otputujem, kakva mi se, uostalom, javljala i javlja često; potreba da odem bilo kamo, iz bilo kog razloga, potreba da se krećem, da umaknem, izbjegnem, ni sama ne mogu reći što, no posve sam sigurna da je to nešto, što hrani se autentičnošću naše egzistencije, koju sažvaće i ispljune, ostavivši za sobom tek postojanje ustrojeno po takozvanim društvenim normama, koje su i same streljački vod spreman da u svakom trenutku ispali plotun u sve što je jedinstveno u nama, moguće prevariti jedino stalnim, nepred- vidivim kretanjem, pa sam rješila produbiti svoje istraživanje i o vlastitu trošku posjetiti Heideggerovu kolibu u Crnoj šumi, a što sam učinila ne zbog njemačkoga filozofa, nego zbog jevrejskog pjesnika; zbog posjeta Heideggeru, naime, koji je Celan upriličio 25. jula 1967, posjeta koji je inicirao filozof, kada se pojavio na čitanju što je Celanu organizovano dan ranije, u Freiburg im Brisgau, nastupu na koji je pjesnik pušten doslovce iz ludnice, jer ležao je tada u Saint-Anne sanatoriju, u koji je zatvoren nakon nervnog sloma tokom kojega je pokušao samoubistvo, kojom prilikom je Heidegger, rekoh, pozvao Celana u Todt-Berg, gdje se ovaj sutradan doista i pojavio, prošetao sa domaćinom, upisao se u knjigu gostiju pa otišao, da bi nedjelju kasnije o tom susretu napisao pjesmu koja, međutim, nije razotkrila ono što će esejiste zanimati i decenijama kasnije: o čemu je jevrejski pjesnik, čija su oba ro- ditelja ubijena u koncentracionom logoru, razgovarao s filozofom kojega je sjenka saradnje sa nacistima pratila i nakon smrti, misterija koju, dakako, nisam razriješila ni ja, kojoj se to- kom posjeta Crnoj šumi desilo nešto, po mom sudu, daleko misterioznije, pri čemu mislim na događaj koji je započeo tako što sam se, kako već biva sa onima što ne poznaju šumske puteve, u ležernoj šetnji hladom visokih stabala, uspjela izgubiti, pa još izgubiti beznadno, potpuno, zbog čega sam, mora da je tako bilo, satima lutala šumom, sve dok nisam nabasala na zaseok nikao na čistini što se, suprotno logici rastinja, suprotno logici lutanja, otvorila usred okeana krošnji, pa se moj pogled zaustavio na onome što sam pogrešno prepoznala kao spas, samo da bi se ispostavilo da su sve kuće – čudne, nenjemačke, podneblju strane, a meni opet tako poznate arhitekture, koju nisam prepoznala samo zato što je bila brutalno izmještena iz konteksta – napuštene, iako savršeno očuvane, takoreći konzervirane, izolo- vane od vremena i njegove destruktivne sile, samo da bi se ispostavilo da je selo napušteno, pa još napušteno davno, o čemu je svjedočilo zaglavlje na novinama koje sam zatekla u kuhinji prvog negdašnjeg porodičnog doma u koji sam ušla gurnuvši ulazna vrata koja su, otvorivši se pred potpunim strancem, svakidašnje škripala, gdje pisalo je “Nedjelja, 4. maja 1980.”, a pored toga “Oslobođenje”, zaglavlje ispod kojega je štampan Maršalov portret i slogan “Druže Tito, mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo”, a ispod toga, dalje, članak s naslovom “Jež sa milionima bodlji”, nadnaslovljen s “Tito i naša odbrana”, zbog čega sam novine odbacila natrag na masnom tirkiznom bojom ofarbani pult, tik do češkog bijelo-plavog porcelanskog bokala, drvene oklagije i sive posude za led, odbacila onako kako bih zmiju koja bi mi se iznenada i neobjašnjivo našla u rukama, pa pokušala pronaći racionalno objašnjenje: tu je kao podstanar živio Bosanac-gastarbajter koji je sa jedne od vizita rodbini što dočekala ga je u rodnom selu svečano i u špaliru, iščekujući poklone i novac, uz baklavu, gajbu Sarajevskog piva i tri kilograma ćevapa, donio i novine, objaš- njenje koje se, podrazumijeva se, pokazalo nedostatnim kada sam na sred spavaće sobe pronašla savršeno očuvanu zelenu, drvenu kolijevku sa crvenom petokrakom ugraviranom da kao betlehemska zvijezda svijetli iznad novorođenčetove glave, ukazalo bijednim kada sam kraj otškrinutog prozora pronašla Unis mašinu za kucanje i u njoj papir na kojem je bilo utisnuto: “Ne znamo gdje smo. Ne znamo kako smo se ovdje našli. Uveče smo zaspali na svom Konjuhu. Ujutro smo se probudili usred ove šume. Kao da je čitavo naše selo, sa svim stanovnicima, premješteno u nama nepoznat kraj. Pokušali smo ući u šumu, potražiti neko naseljeno mjesto, ali ona nam ne dozvoljava da napravimo ni korak van proplanka. Stojimo u visokoj travi i osluškujemo, ne bismo li čuli nekog lovca ili planinara. Bilo koga. Ali ne čujemo ništa. Ni ptice, ni vukove, ni ljude. Čak ni vjetar koji njiše krošnje. Ovdje smo već devet dana. Naše zalihe vode i hrane su pri kraju. Djeca stalno plaču, bude se i spavaju u strahu. Osjećamo da smo ovdje zatočeni i da nam se bliži skori i strašni kraj”, tako je pisalo, tako sam pročitala, potom osjetila snažnu vrtoglavicu, zateturala se i pala na tepih, odakle sam, prije nego što ću izgubiti svijest, iz perspektive iz koje svijet vidiš okrenut naglavačke, na podu ugledala prevod Kur’ana, pa se ništavilu, što po mene je dolazilo kao nježni i pouzdani ljubavnik, prepustila sa mišlju da su stanovnici sela tu sobu koristili za molitvu i u njoj, po svemu sudeći, proveli svoje posljednje trenutke, da bih se s istom mišlju probudila u bolnici u Freiburg im Brisgau, kamo su me, u vrlo lošem, fascinantno lošem stanju, rekao je njemački doktor koji me je došao posjetiti kada sam se probudila, donijeli lovci koji su, tražeći zvijeri, pronašli mene, o čemu sam, podrazumijeva se, o svemu re- čenom, često mislila, no nikada tako jasno kao danas, kada mi se taj događaj ukazuje kao predskazanje, kao najava onoga što se upravo zbiva, dakle slom delikatnog odnosa između vremena i prostora, predskazanje za koje, međutim, ne znam zašto je uručeno baš meni, kao što ne znam ni zašto sam se – možda zato što sam svjedok predskazanja – baš ja, sa svojom kćeri, našla u, čini se, jedinoj tački prostora koja i dalje odolijeva gnjevu vremena, u alpskoj kolibi, koju danas vidim kao očitu referencu na Heideggerovu švarcvaldsku die Hütte.
