Andrej Nikolaidis: Dnevnik iz vremena korone
Ponedjeljak, 23. mart 2020.
Jutros čitam vijest: „Češka i Poljska ukrale maske namijenjene Italiji“.
Kina je, navodno, poslala 680 hiljada maski kao pomoć Italiji. Maske su, iz nekog razloga, za Italiju putovale preko teritorije dvije evropske, uljudne, katoličke nacije visokih kulturnih i civilizacijskih dometa. Rečene maske nisu bile namijenjene ni primitivnim Balkancima ni teroristima i silovateljima s Bliskog istoka. Nego takođe evropskoj, uljudnoj, katoličkoj naciji visokih kulturnih i civilizacijskih dometa. Češke i poljske vlasti su, ipak, pokrale maske namijenjene Talijanima. Kao što je – ili bi moralo biti – opštepoznato, takozvane religijska, civilizacijska i kulturološka bliskost ne postoje: one su samo argument u mobilizaciji koja se vrši kada nekoga s kim se navodno nije blizak treba ubiti, protjerati ili mu zabraniti ulazak u zemlju. Budući da religijska, civilizacijska i kulturološka bliskost, rekosmo li, ne postoje, one ne mogu poroditi solidarnost.
**
Dvije dobre žene iz Nikšića u Crnoj Gori u svojoj maloj krojačkoj radnji, o svom trošku šiju maske i poklanjaju ljudima. Može i tako. Kad nemaš bogatstvo, može i tako.
Očekivati solidarnost od bogatih zaludan je posao. Desi se i takav incident, da i bogati doista pokloni – bez zadnje misli o tome kako će i na poklonu zaraditi. Ali bogatstvo je neprelazna, takoreći strukturalna prepreka za solidarnost.
Utorak, 24. mart 2020.
„Svi problemi čovječanstva izviru iz činjenice da čovjek nije sposoban ostati u tišini i osami svoje sobe“, pisao je Blaise Pascal.
E, to se zove misao koju je potvrdilo vrijeme. Šta će bolje izraziti duh vremena u sjenci virusa od ovog zapisa sedamnaestovjekovnog francuskog matematičara i mislioca?
Dozvolite da s ramena genija uputim skromnu poslanicu svima kojima je čak i danas nesnošljivo ostati u sobi, pa su zbog toga voljni rizikovati ne tek svoj, nego i živote ljudi koje navodno vole.
Dragi moji…
Nedjelju dana ne rade kafići, nedjelju dana smo prisiljeni živjeti u kući, a već nam se čini kako svijet stiže svome kraju? A šta nam, zapravo, fali? Imamo kafu, pivo, internet, duvan. Možemo čitati, gledati filmove, čak su nam i naši najmračniji poroci dostupni… Kući smo s osobama koje volimo, ili bismo ih trebali voljeti. Imamo cilj: preživjeti, ne zaraziti bližnje, pomoći bližnjima. Pa ipak, sve nam je to nesnošljivo. Osjećamo neodoljivu potrebu da otrčimo negdje vani – bilo gdje, samo da to nije dom. Imamo neodoljivu potrebu da vrijeme provedemo s nekim – bilo kim, samo da nisu naši najbliži.
Možemo čak i razmišljati. Znam, razmišljanje je najužasnija stvar na svijetu. Nema stravičnijeg od suočenja sa samim sobom i svojim slabostima, ponorima i prazninom koji zjape u svakome od nas. Budemo li mislili, mogli bismo zaključiti da nijesmo tek žrtva, nijesmo samo oni kojima je nanijeta nepravda, nego i oni koji su drugima nanijeli nepravdu i bol. Budemo li mislili, mogli bismo osjetiti stid. Da bismo taj užas izbjegli, neprekidno smo u akciji, neprekidno negdje hitamo, nešto radimo, kupujemo, gradimo, stičemo. „Ubijamo vrijeme“, kako se kaže. Sad smo satjerani u kuću i dosadno nam je. Ipak, probajte: razmišljajte satima o nečemu. Neće vas ubiti. Ako mislite da je nama teško i dosadno misliti, zamislite kako je bilo Kantu – on je to radio čitav život.
Ljudi su, nekada davno, prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.
Pih.
Srijeda, 25. mart 2020.
Osnovu ove crtice sam pročitao, ne znam više ni kad ni kod koga. Redovi koji slijede moja su varijacija teze neznanog mi autora.
Ako doista želite pomoći čovjeku koji će u zoru biti pogubljen ili onome koji je na samrtnoj postelji gdje će za koji čas sklopiti oči, ne dovodite mu sveštenika.
Takvome je potreban neko ko će mu uvjerljivo, zašto ne i: užasnuto, došapnuti da su stigle strašne vijesti: „Ogromni meteor juri ka Zemlji. Sutra u osam ujutro pašće na Evropu i izbrisati sve što živi na ovoj planeti. Ti, srećom, tada nećeš biti tu“.
„Recite čovjeku koji odlazi da će koliko sutra mrtvi biti i svi drugi ljudi na svijetu i on će umrijeti ako ne spokojan, a ono manje nesretan“ – otprilike ovako glasi rečenica čijeg autora ne pamtim.
Jer čovjek u zadnjem času misli: nije toliko problem što ja idem, koliko to što drugi ostaju. Od Lacana znamo da ono što doista mrzimo kod drugih jeste način na koji oni uživaju. Način na koji jedna zajednica organizuje užitak, odnos između užitka i zabrane – to je kultura. Smrt donosi konačnu zabranu svakog užitka. Ako ta zabrana važi i za sve ostale – jer će na Zemlju, rekosmo li, u jutro nakon našeg pogubljenja pasti meteor i pobiti sve – time su izbrisani svi razlozi za zavist i mržnju.
Tek kraj svijeta će nas, hoću reći, učiniti boljim ljudima. Svijet boljih ljudi bio bi bolji svijet. ,,Samo mrtvi su vidjeli kraj rata“, navodno je tvrdio Platon. Samo mrtvi će vidjeti bolji svijet. Poenta Apokalipse nije destrukcija. Apokalipsa znači kraj svijeta, za bolji svijet.
,,Crna zemlja i crvi ne znaju za klasne razlike. Egalitarnost, možda, nije moguća na zemlji, no ništa osim egalitarnosti nije moguće pod zemljom“ – ja, ,,Odlazak“, Buybook, 2020.
**
Ljudi s kojima komuniciram zabrinuti su za svoj izgled i zdravlje. „Po čitav dan jedemo i pijemo“, kažu mi, „Ako nas ne ubije virus, hoće holesterol“.
Zatvore nas u kuću na nekoliko nedjelja ili mjeseci, svejedno. Ostave nakrcamo ićem i pićem pa žderemo i pijemo, dan i noć. Gledamo filmove, slušamo muziku, vodimo bogat život na društvenim mrežama. I strah nas je, još kako nas je strah. Već drugi dan izolacije sigurni smo da se svijet mijenja pred našim očima i da, je li, nikada više neće biti isti.
Ja vam, pak, mislim kako je svijet nije moguće promijeniti – čak ni na gore.
U svakom slučaju, za takozvani bolji svijet potrebno je mnogo više od straha. Kojega na svijetu ionako ima napretek: sve što živi, strahuje. I zvijer u gori i balegar u blatu i ja u sobi. Pretpostavljam da zakon o održanju straha glasi ovako: strah se ne može stvoriti ni uništiti, već samo prelazi s jednog tijela na drugo ili se pretvara iz jednog oblika u drugi. Ovaj svijet počiva na strahu. Iz straha neće nastati bolji.
Strah smo, ponekad, skloni smatrati za duševnu bol. A kao što je pisao Henry de Montherlant: nema te duševne boli koju ne bi mogao zaliječiti dobar ručak. Stoga: jedite i popijte bocu vina. No nemojte jesti iz straha: dovoljno je što iz straha niste jeli, što ste iz straha ostavili cigare, džogirali i išli u beskrajno dosadne šetnje. Jedite zbog užitka. Ponekad se čini kako niko na svijetu – od zabrinutih prijatelja, preko sveštenika, do doktora i sada, napokon, države – nema preča posla nego da upozorava kako će nas užitak ubiti.
Čudna vremena, prijatelju moj… Ljubav prema bližnjem pokazujemo tako što ga se klonimo. Građansku odgovornost demonstriramo tako što pristajemo biti lišeni svih građanskih prava. Takva su apokaliptična vremena: ekscesivni hedonizam postane forma askeze.
Petak, 27. mart 2020.
Da su naši životi u kućnoj izolaciji tekst, imali bi strukturu Joyceovih „Mrtvih“ ili Bernhardovog „Podruma“. Ne osobito dug, pomalo dosadnjikav tekst, pun banalnih epizoda i dijaloga, no onih za koje znaš da su priprema za nešto nesvakidašnje, ne-banalno… Čovjek dođe u iskušenje da kaže – transcendentno. To je ona vrsta teksta koja te, s jedne strane, umrtvi, a s druge učini anksioznim. Jer neprekidno, iz retka u red, iščekuješ nešto. To nešto je kod Joycea posljednja rečenica, u kojoj snijeg pada na sva živa bića i na mrtve. U slučaju Bernhardovog „Podruma“, to su posljednje dvije strane.
Tu Bernhard piše ono što, mislim, važi i za naš virus i ono što će nakon njega uslijediti:
„Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Ko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetati, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti, i tako sve do kraja“.
Kažu kako je svaka kriza golemi talas koji, kada se povuče, ostavi smeće na obali. Čemu? Zar sva muka zarad izložbe otpada za koji, ionako, znamo da je svuda oko nas?
Kriza neće srozati čestitog čovjeka, niti će učiniti da se ološ uzdigne iz deponije svoga morala i svjetonazora.
Nedjelja, 29. mart 2020.
Dnevnik koji čitate pisao je – svaka riječ, svaki znak intepunkcije to svjedoči – čovjek koji je rođen i koji će umrijeti kao pripadnik srednje klase.
Ima, za srednju klasu, nešto privlačno u svijetu koji je usporio jer je zaključan, jer je vezan. Ima za tu klasu nešto privlačno u velikom istorijskom comebacku doma i porodice kao „osnovne ćelije društva“, onoga što obezbjeđuje sigurnost dok se sistem raspada. Nije li, napokon, za srednju klasu duboko zadovoljavajuće vaskrsenje Majke Države i totalitarnog lidera, Oca nacije, te poslušnih građana kao njihove djece?
Ne vidim, uprkos brojnim najavama, ništa progresivno u ovome što nam se dešava. Mi sada ne djelujemo iz nade, nego iz straha. Ne progresivno, nego konzervativno.
Svijet zvoni kao prazna konzerva Campbellove supe koja se kotrlja niz ulicu grada u karantinu.
Ponedjeljak, 30. mart 2020.
„Sedam radnika u Indiji koji su se vratili s udaljenog posla u svoje selo u Zapadnom Bengalu stavili su se u samoizolaciju tako što su se smjestili na drvo. To su učinili zato što u svojim domovima nemaju odvojene sobe, objasnili su“. Vijest; proza.
Utorak, 31. mart 2020.
Ovaj virus je došao po naše očeve i majke. Neki sljedeći mogao bi doći po našu djecu.
Srijeda, 1. april 2020.
Pada snijeg. Pahulje veličine stisnute pesnice vjetar nosi kroz proljetno jutro.
Ljudi u mesnici su zabrinuti. Ovo ne pamte, kažu. Ovo čudo nešto znači, kažu. Pitaju se zašto je snijeg pao baš sada, u vrijeme bolesti i karantina, šta nam Bog time tačno hoće reći?
Doista: zašto pada snijeg? U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.
Za Joycea, recimo, snijeg pada da bi bio ispisan kraj jedne od najdirljivijih priča u povijesti literature, koja doduše nije tako duga kao povijest snijega, ali slično kao i snijeg otkriva korake onih koji su gazili ovim svijetom. Taj konac ,,Mrtvih“, kada Gabriel Conroy shvati da će njegova supruga provesti vijek kraj njega ali da se najveći događaj njenog života već desio onda kada je jedan mladi čovjek umro zbog ljubavi za nju, onda kada Gabriel shvati da je sve ono što joj on u životu može pružiti ništavno prema onom što je za nju već učinio mrtvi Michael Furey – sve to, moguće, shvatam odveć lično. Slab sam na pripovijesti o tužnim ljubavima.
Svijet pod snijegom drugačije svijetli – ta svjetlost pada s neba, prekriva nas i sve što možemo vidjeti, sve do čega čulima možemo doprijeti. Ma koliko puta viđen, prizor je uvijek fascinantan kao prvi put. Dakako, na snijeg je moguće gledati i kao na kondenzovanu vodu, ali biti racionalan vrijedi samo do mjere do koje naš razum ne uništava svaku radost u životu. Stvari poput snijega moraju ostati neobjašnjene, time i nevine, da bismo mogli uživati u njima. Stajati pod nebom koje po nama posipa snijeg i razmišljati o atmosferskim procesima koji su do toga doveli svakako nije nerazumno, ali je jadno i nekako žalosno, vrijedno sućuti. Takvom čovjeku snijeg je tek smetnja – jedna od mnogih koje ga očekuju prije smrti, koja stoji na kraju, kao najveća neprijatnost.
Jedan snijeg pamtim bolje od drugih. Bila je ratna godina, ne znam više tačno koja jer ih ne razlikujem, jer su se sve stopile u jedinstveni osjećaj mučnine i stida. Čim je pao snijeg, nestalo je struje. Nije je bilo danima. Sa ocem sam šetao pustim Ulcinjem. Led se lomio pod našim nogama dok smo razgovarali o tome šta sve treba učiniti, koliko mudar i oprezan treba biti, da bismo preživjeli još jednu godinu. Tako se lomi i čovjek, govorio mi je: stoji čvrsto, izgleda kao da će odolijevati čitavu vječnost. A onda samo mali dodir nesreće, još jedna nevolja, samo još jedno stopalo koje ga nagazi, i on pukne kao staklo u izlozima radnji, na trgovima gradova po kojima padaju bombe.
Sjeverni vjetar je odnio oblake nad gradom a hladnoća se spustila na pejzaž, da ga sačuva, kao što se konzerviraju ulja starih majstora. Zvijezde su sipale svjetlost koja se odbijala o tle prekriveno snijegom. Trafostanice su izgorjele, dalekovodi su bili prekinuti, pa su ljudi kuće osvjetljavali svijećama. Nije više bilo ulične rasvjete, no grad je bio svjetliji nego ikada. Svijetao, zapravo, kao gradovi koje živi ne pamte, iz vremena kojih se niko više ne sjeća. O kojima znamo samo iz knjiga, tiskanih na papiru bijelom kao snijeg, na hartiji koja očekuje trenutak kada snijeg padne na marginu, kada nam se napokon ukaže zašto pada snijeg: da bismo jasnije vidjeli riječ utisnutu na papir, da bismo pročitali riječ, tekst iz kojega je sve nastalo.
Četvrtak, 2. april 2020.
Virus je prisilio ljude da provode vrijeme zajedno.
To je posljednje što stabilnom braku treba.
Biće zanimljivo vidjeti koliko će se brakova raspasti, čim bude moguće srediti papire za razvod. Jer brakovi traju tako što supružnici, vremenom, redukuju kontakt. Više ljudskog razgovora i bliskosti ne vodi u sretniji brak, nego u brži razvod. Samoizolacija je standardna procedura u braku.
Liberalna mudrost kaže kako sve, ili bar većina nesporazuma mogu biti riješeni dijalogom, procedurom u kojoj ćemo razumjeti drugu stranu. Sukobi se dešavaju zbog nerazumijevanja, želi se reći.
Supružnici odlično razumiju jedno drugo. Nema među njima, nakon svih godina koje su proživjeli zajedno, nikakvog nesporazuma. Izbjegavanje dijaloga najefikasniji je način izbjegavanja sukoba među supružicima.
To je teško izvesti kada on ne može u kafanu ili na fudbal, a ona ne može u šoping ili na kafu s prijateljicama.
Virus je smanjio, ako ne posve uklonio, mogućnosti distrakcije, koja je postala naš takozvani način života, naša takozvana kultura. Nema više svih onih spasonosnih trivijalnih, debilnih stvari kojima smo mogli pribjeći kada god bi se učinilo da moramo ozbiljno razmisliti o svijetu i o sebi.
U Crnoj Gori je – a nešto mi govori da je fenomen globalan – došlo do porasta nasilja u porodici. Bijednici koji tuku supruge slažu se sa Sartrom – pakao, to su drugi.
Ako samo malo bolje razmisle, shvatiće da je drugačije: pakao, to sam ja.
Ti, koji držiš da si nemilosrdno osuđen da dane provodiš u kući sa ženom i djecom; ti koji si slab i strah te je, stoga udaraš one koji su zatočeni u stanu sa pobješnjelim psom, udaraš ali ne pomaže, jer koliko god masnica i suza proizveo, tvoji slabost i strah su i dalje tu – vrijeme je da razumiješ: istinski problem si ti. Stisnute pesnice okreni ka sebi.
Samoubistvo porodičnog nasilnika najmanje je neprihvatljiva forma nasilja u porodici.
Petak, 3.april 2020.
Neki su ljudi kupovali zalihe toalet papira, neki zalihe brašna, a neki zalihe droge.
U Holandiji su snimljeni drogoljubi koji su satima čekali da legalno kupe travu. To je temeljno suprotno stonerskoj etici, a vala i estetici. Svaki čestiti stoner, naime, zna koje pitanje valja postaviti sebi onda kada nisi siguran kako je ispravno postupiti: šta bi u toj situaciji učinio Big Lebowski? Može li neko, bilo ko, zamisliti kako Big Lebowski čeka u redu?
Kupci droga koje još nisu legalizovane upućeni su na crno tržište, gdje će ih, zbog poremećaja odnosa ponude i potražnje, dočekati još više sječena a skuplja droga.
Sakriti se od korona virusa, čija je smrtnost između 3 i 5 posto, u stan nakrcan heroinom, čija je smrtnost nešto manja od smrtnosti života: zvuči kao da se od plastičnog eksploziva skriješ u betonski bunker u koji si unio atomsku bombu.
Ironija navedene situacije je u sljedećem: za narkomana, dobiti korona virus znači biti nekoliko sedmica pod ljekarskim nadzorom i biti bez droge – znači, dakle, prvi korak u mukotrpnom ali jedino spasonosnom procesu odvikavanja.
Subota, 4. april 2020.
Na mom nebu više nema aviona.
Parčetom neba koje vidim sa svog balkona ne prolaze više treperava svjetla. Nema huka motora koji dopire iz oblaka.
Virus je zatvorio aerodrome, koji su pretvoreni u parkinge za letjelice.
Zvijezde padalice i dalje padaju. Ja i dalje, kadgod svjedočim njihovom padu, poželim istu želju.
Sedamnaest godina živim u ovoj kući i s ovog balkona, kao i ove večeri, gledam ovo parče neba. Mogao bih tako dovijeka sjedjeti i gledati uvis i u daljinu, gdje su upisane sve tajne. Mogao bih vidjeti kako se, jedna po jedna gase zvijezde, sve dok, na kraju, sve ne bude crno i nepomično, onako kako je bilo, onako kako treba biti. Sve bih to mogao vidjeti, kao što sam vidio kada su sa neba nestala svjetla aviona. I ništa mi, i dalje, ne bi bilo jasno.
Srijeda, 8. april 2020.
Jedna od teorija zavjere o korona virusu kaže: stvorili ga Kinezi da pomoću njega osvoje svijet.
Druga kaže: virus su stvorili Amerikanci, ne bi li spriječili neminovno – da Kina postane najmoćnija zemlja svijeta.
I jedan i drugi narativ odjek su priča koje su ne samo ispričane, nego su se i desile (ili, preciznije, jer priča je važnija od zbitja: koje su se ne samo desile, nego su i ispričane).
Prvi je varijacija priče o kugi koja iz Kine, Putem svile, stiže u Đenovu.
Drugi je verzija priče o virusu, biološkom oružju koje je zapadnjacima omogućilo da osvoje Amerike.
Druga je priča manje poznata, pa ćemo se zadržati na njoj.
Dan je 12. oktobar, godina Božija 1492. Kolumbo se iskrcao na obalu San Salvadora. Pripadnici Taino naroda prinose mu darove kojima žele reći: dočekujemo te u miru, nadamo se da u miru dolaziš.
Do 1548. godine preostalo je svega 500 živih Taino starosjedilaca. Kada je Kolumbo stigao, tu ih je živjelo nekoliko miliona. Pobili su ih grip i male boginje.
To su bili darovi koje im je donio čovjek kojem su oni uručili papagaje, nakit i tkanine.
U aprilu 1520. španski su vojnici u Meksiko isporučili male boginje. Samo dva mjeseca kasnije, Kortezove trupe trijumfalno ulaze u astečku prijestonicu. Grad nije imao ko da brani. Tijela oboljelih branilaca ležala su na ulicama. Korteza je u svojim odajama, nimalo ceremonijalno, dočekao astečki vladar, sam i mrtav.
Novi svijet, stara smrt.
Petak, 10. april 2020.
Jer, bogovi budućnost vide, obični ljudi
sadašnja zbivanja, a mudraci ono što će se
upravo zbiti
Filostrat, Život Apolonija iz Tijane, VIII, 7
Obični smrtnici sadašnja zbivanja znaju,
što budućnost nosi to znaju bogovi
jer jedino oni potpuno su prosvijetljeni.
Mudraci od budućih stvari
poimaju ono što će se upravo zbiti.
U dubokoj sabranosti, ponekad
njihov se uznemiri sluh: skriveni zvuk
onog što dolazi dopire do njih.
I oni ga sa štovanjem slušaju,
dok narod na ulici ne čuje ništa.
Veli Konstantnin Kavafi u prevodu Slobodana Blagojevića.
No šta sada, kada mudraci više ne slušaju skriveni zvuk, nego neprekidno govore? Šta sada, kada svi vide budućnost: jednako mudraci, kao i narod koji više nije na ulici, nego za računarom, gdje proriče?
Šta sada, kada noć pade a bogova nema? Neki ljudi stigoše s granice, tvrde da bogova nema više. Bez bogova sada što će biti s nama? Jer oni, na kraju, bjehu neko rješenje.
