Andrej Nikolaidis: O istorijskom i istinitom u „Zamjenama“ Huseina Bašića

(skica)

“Istorija” je jedna od riječi koje su obilježile proteklih desetak godina u životu svih nas. I kao što se i najbolji odjevni predmet, izrađeni od najfinijih materijala, rukom najvještijeg majstora – kao što se, dakle, i najskupocjenija odjeća vremenom pohaba – isto se dešava i sa jezikom, sa terminima i frazama koje zvuče i zveče, kao komadi suvog zlata. Sa riječima pred kojima zastajemo, puni poštovanja i smjernosti. Riječima koje su same sebi dovoljne, koje ne trpe preispitivanje. Riječima koje presudno određuju naš život. A kako kaže Kami: ono što je dobar razlog da se živi, ujedno je i dobar razlog da se umre.

I zbog istorije se ovdje i umiralo.

Sve dok se i sama riječ istorija – nije pohabala i istrošila. Horkhajmer opisuje situaciju sličnu onoj u kojoj se Balkan danas nalazi. On kaže: Moralitet lišen istine. U takvoj sredini, gdje je moral izgrađen na laži, jezik odumire sam od sebe. On se izopačuje: lišen i istine i morala, on ne govori ništa.

Kada su uzvikivali “istina!”, najviše su lagali. Postojala je laž i jezik laži, koji je konstituisao moral koji je od nas tražio da ubijemo i budemo ubijeni, opet zbog laži i za laž.

Više puta je ponovljena misao da su najveći zločinci u našim ratovima s kraja prošlog vijeka bili – novinari.

Pogrešno.

Najveći zločinci bili su umjetnici.

Zašto? Ovdje ću se pozvati na briljantni esej velikog bošnjačkog mislioca Abdulaha Šarčevića, pod nazivom “Domovina i jezik – dramatska veličina događanja duha”. Šarčević kaže: “Ako pažljivo čitamo Ničeova djela, vidjećemo da u, naglašavam, da u umjetnosti pada odluka o tome što je istina: to znači odluka o tome što je istinito, što je pravo biće u cjelini”.

“Mi imamo umjetnost da ne bismo propali zbog istine”, kaže Niče. Ako su nas lagali, bilo je to prvenstveno zbog toga što naši umjetnici nisu imali snage i hrabrosti da nas odbrane od njihove laži.

U takvoj perspektivi, u ovako redefinisanoj recepciji, “Zamjene” Huseina Bašića postaju mnogo više od istorijskog romana.

Ja vjerujem da je istorija umjetnosti koja svoju uvjerljivost gradi na odricanju svoje artificijelnosti, a potenciranju svoje naučnosti. Vjerujem kako je doista tanka linija koja razdvaja stvarnosnu prozu od istorije. Istorija je, vjerujem, umjetnička forma za koju su najzainteresovanije političke i ekonomske elite. Tek njena interpretacija kao “istinitog i realnog”, za razliku od umjetničkog “fiktivnog”, tek volja elita da istoriju predstavi istinom, razlikuje istorijsku knjigu od dobrog romana.

Profesor Rastoder pišući o Bašićevim romanima ističe kako je istorija uvijek istoriografija. Nećete mi zamjeriti na mom ponešto, recimo ekstatično-paranoičnom stavu, ali ja doista vjerujem da istorija, osim što je grafia, jeste i fikcija. Ja ovdje, želim da pojasnim, zapravo ne problematizujem istoriju, nego njenu interpretaciju – nepogrješivi osjećaj političkih elita da upravo ono fiktivno u istoriji promovišu u – istinito. Vjerujem da nam je istinu tražiti na drugoj strani – u umjetnosti, kao što kaže Helderlin: “A ono što traje ustanovljavaju pjesnici”. Istorija, dakako, sadrži istinu (jednako kao, ponovo napominjem, i fikciju) – ali umjetnost definiše istinu.

Naravno, slično kao i istorija, i književnost biva zloupotrijebljena, na sličan način, u iste svrhe. Stoga je, kada je riječ o kapitalnim romanima čitavog naciona i epohe, kakve su “Zamjene” Huseina Bašića, kada je riječ o romanima koji čuvaju istinu o prostoru na kojem živimo – stoga je bitna adekvatna i pravovremena kritička recepcija i analiza. Vrlo je bitno da “Zamjene” budu adekvatno analizirane i vrednovane – jednostavno zato da bi se spriječila zloupotreba i instrumentalizacija ovih romana. Jer, sistemom laži o kojem sam govorio, podsjetiću, najviše su bili pogođeni upravo bošnjački i crnogorski narod. Stoga mislim da bi upravo u tih naroda morala biti kristalizovana misao o nužnosti očuvanja kapitalnih djela kulturne baštine, što “Zamjene” svakako jesu. Jer: osvrnimo se na sudbinu i rafinirane i paklene zloupotrebe koje je u protekloj deceniji, a i decenijama ranije, doživjelo Andrićevo djelo. Svi se sjećamo kako je Andrić svojatan i korišten u propagandne svrhe raznih velikodržavnih projekata. Srećom: Andrić je mnogo veći od svega toga. Jer, kako piše Miljenko Jergović, veliki i mladi bosansko-hrvatski pisac: “Andrić je bio otomanski pisac, turski pisac, pisac koji je organski bio vezan za vrijeme u kojem je svaki pismeni Bosanac, bez obzira na vjeru i naciju, bio pod zaštitom velike imperije i njene kulture. O toj imperiji možemo misliti što nam je volja, a širina njezine kulture neusporediva je sa širinom naših sitnih jezika. A da je  Andrić otomanski pisac potvrđuju i njegovi tekstovi koji se nisu ticali turskoga vakta, uključujući i roman “Gospođica”. Riječ je o slabim, turobno nemotiviranim i sasvim dezorjentiranim pričama”.

Mnoge od vrlina koje ima Andrićev opus, imaju i “Zamjene” Huseina Bašića. Jer, “Zamjene” se upravo i dešavaju na rubovima napuklog carstva u rasipanju.

Zla sudbina koja je tada zadesila Bošnjake, a koju tako minuciozno i znalački slika Bašić, ponovila se i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, onda kada se raspalo drugo carstvo – carstvo Tita i komunizma: Jugoslavija. Tako da Bašić, ujedno, priča i o dalekoj i o bliskoj prošlosti: tako da Bašić, ujedno, pripovjeda o propasti dviju velikih država i o jednom narodu koji je osuđen da kroz sve to kao kroz pakao prođe.

To je samo jedan od razloga zašto su “Zamjene” Huseina Bašića jedan od kapitalnih romana cjelokupne bošnjačke književnosti i, da tako formulišem, književnosti svih nas, jer literatura se ne osvrće na naciju, vjere i granice. Roman “Zamjene” Huseina Bašića, u izdanju “Almanaha”, jeste umjetnost koja će se proučavati i prema kojoj će se određivati budući događaji – “Zamjene” su divan primjer za tezu sa kojom sam započeo ovo izlaganje – to je istorijski roman koji konstituiše istoriju.

 

Tekst sa promocije romana iz ciklusa “Zamjene” Huseina Bašića, u Podgorici, jula 2001. godine (Almanah, br. 17-18, Podgorica, 2001)

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.