Ahmed Burić: Niko i ništa u Zagrebu i Ljubljani
Zovem se Ahmed. I rođenjem i odgojem sam Evropljanin. Odnosno, bio sam. Doskora. Ustvari, prvo sam bio Jugoslaven.
Nisam mislio pisati o tome. Možete mi vjerovati. Mislio sam da je to vrijeme spremljeno na sigurno, namjerno zatureno negdje u nekim kutijama sa slikama i pismima, nešto što ostaviš u podrumu, i nikada više ne diraš. Ono što nakon tvoje smrti, ili prodaje stana odnesu na smeće. Ili ono što nađe neko mlađi, s umjetničkim aspiracijama i planira jednoga dana od toga napraviti knjigu ili film. Mislio sam da sam pobjegao. Ali, nemoguće je pobjeći od onoga što jesi, ma koliko daleko. Još, nisam otišao ni daleko. I s radošću bih pokopao sva ta sjećanja da nije epidemije, pa karantina, pa onog osjećaja da ne možeš nigdje i da je čovjek koji se ne može kretati slobodno, zapravo – invalid. Osoba s posebnim potrebama, kako se to lijepo kaže. Da nas opet nisu zatvorili, vjerovatno se i ne bih opet osjetio kao životinja u kavezu. I ne bi bilo ove pripovijesti.
Preko noći sam napustio svoj dotadašnji život. Prošli smo kroz Mostar, grad moga djetinjstva, skoro da ga nisam prepoznavao, N., moj najbolji prijatelj, je osjetio moj grč, stavio mi je ruku na rame i rekao da će sve biti u redu. Ručali smo u Splitu, i nastavili dalje, on prema Hvaru, gdje je imao rodbinu, a ja u Rijeku, kod jednog od najboljih očevih drugova, kojeg smo posjećivali i godinama prije.
U Rijeku sam stigao trajektom, koji je od Splita putovao cijelu noć. Zemaljski putevi su bili zatvoreni, zbog ratnih operacija. Još pamtim prvu sliku nakon što sam se ukrcao na brod. U teretnom dijelu, na platformi na kojoj su automobili, vidio sam četiri mrtvačka kovčega, ofarbana u bijelo. S prozorima za lice. Pratili su ih ljudi u uniformama. Bili su to borci poginuli na ratištu, vjerovatno oko Šibenika, gdje su se vodile teške borbe. Pritisnut paranojom, u jednom od tih kovčega, ili u svakom od njih, vidio sam svoje tijelo kako ga vraćaju s ratišta. Bio sam pun straha, iskidanih živaca i neke melanholije koja se, valjda, pojavila kako zaštitila nervnog sistema, stigao sam u riječku luku.
Tamo je živio čovjek koji je otvorio moj prvi prozor u svijet. Džemo je bio genije, posvemašnji duh sveznajućeg pripovjedača. Veći od života. Imao je talent da slušaoca odvede u kraj o kojem priča. Tu šeherzadinsku zavodljivost koja je slušatelja potpuno uvlačila u priču, ostavljajući mu mogućnost da i sam nadogradi zgodu ili nezgodu koja se pripovijeda. Mogao je satima govoriti o egipatskim piramidama ili o tržnicama u Erzerumu ili Trabzonu, upotrebljavajući detalje koji su tvorili megažanr, ono što se u muzici zove crossover. Bio je profesor geografije u gimnaziji u Rijeci i svjetski putnik, koji je autom obišao skoro cijeli svijet. Stariji desetak godina od mog Starog, ispalo je da je Džemo uhvatio sve što Stari nije, jer su mu bile tek tri godine kad je počeo Drugi svjetski rat. Džemo, jedva srednjoškolac, zaposlio se kod nekog majstora na Baš – Čaršiji koji je imao neku malu zanatsku radnju, koja je prodavala stvari za sitne opravke – od alata do četkica za brijanje. Dućančić. Malo po malo, posao je narastao: poslovna filozofija mu je bila da otvori prvi, skoro sat prije ostalih, i dobro očisti i opere onaj dio ulice oko radnje. Podigao je promet toliko da je ostajalo još za jednu plaću. Taman kad su počeli pregovarati oko toga da mu gazda povjeri i dio ortakluka, izbio je 2. svjetski rat, i valjalo se pokušati izvući: skoro pristao za vojsku bio se „ubio“ za to da ga kad je Treći rajh počeo gubiti unovače u kakve domobrane. Inteligentan kakav je bio, nije htio čekati da dođu po njega. Brzo je pohvatao veze, i otišao u „šumu“, partizanima. Rat je završio u jedinicama KNOJ-a, Korpusu Narodne Vojske Jugoslavije. Pred kraj rata, u avgustu 1944., kad je bilo jasno da će Tito i njegova vojska pobijediti, od već postojećih postrojbi OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda, iz čega je nastala tajna policija) i nekih jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, formirane su jedinice za obračun sa tzv. petom kolonom – prvenstveno četnicima i ustašama. Govorilo se da je trebalo čistiti teren, od špijuna i sabotera, i hvatati dezertere. I u pograničnim područjima uspostaviti čvrstu, nepokolebljivu vlast.
Ljudi na granicama su skloniji političkoj relativizaciji, bliži su drugima, različitima, znaju kako je živjeti pored druge kulture i kako se lako prilagoditi novim uvjetima života. Mariolina je pričala kako je njezina majka, koju su svi zvali od milja Marucci, govorila da joj je njezina baka potkraj 1. svjetskog rata govorila da ode na trg da pita: Quale bandiera è ora sul quadrato, che ora è lo stato? Koja zastava sad visi na trgu? Koja smo sad država? Džemo je govorio da je najviše volio slušati Marucci kako govori koje su vojske bile u Gorskom Kotaru 1943. Pa se onda unese, kako samo on zna, i imitira onaj beskrajno simpatični idiom koji govore Italijani, kad govore naški: „Tad zu bili taljani, domobrani, cerkezi, ćetnići, i kroati. A pritom ti nije jasno jesu li kroati ustaše, jal’ partizani.”
U Drugom svjetskom ratu se sa četrnaest godina priključio partizanima, s kojima je pred kraj završio i na Bleiburgu. Gdje su partizani, za odmazdu, pobili oko pedeset hiljada ustaša, slovenačkih domobrana i četnika iz Crne Gore. Ukratko, kolaboracionista Trećeg Reicha. Nove vlasti u Hrvatskoj su svoj nacionalizam bazirale na izrazitom antikomunizmu, i taj događaj uzimale kao centralni argument da su komunizam i fašizam lice i naličje istoga zla, a Džemo je blago vrtio glavom.
– Nije to baš bilo tako, ja sam bio tamo. Strijeljalo se samo ako se znalo da je neko direktno učestvovao u zločinima. Koliko se samo ljudi vratilo s Bleiburga?
Tada, i puno puta kasnije odlučio sam mu vjerovati, ali moja kasnija saznanja nisu baš potvrdila njegove doživljaje. Historijska istraživanja i svjedočenja preživjelih govore o tome da su partizanske jedinice na tom polju na teritoriji Austrije, kad su engleske trupe konačno odlučile da ne žele imati ništa sa zarobljenicima iz Jugoslavije, što je značilo da ih ostavljaju na milost i nemilost pobjednicima – otvorile petnaestominutnu vatru iz puškomitraljeza na kolonu nenaoružanih, u kojoj je bilo i žena i djece. Bio je to zločin, a čovjek je takav da ukoliko je učestvovao u nečemu takvom rijetko je spreman priznati greške ideologije kojoj je pripadao. Pobjednik, dakle, nije imao milosti.
No, Džemo je, ipak, bio drugačiji. Tada premlad da bi ubijao, a prepametan da ne bi vidio u šta će se izroditi komunistička vlast, htio je nastaviti revolucionarnu borbu. Htio je pobjeći u Afriku, u Lorenzo Marquez, kako se zvao Maputo, glavni grad Mozambika, kako bi se priključio pokretu oslobođenja od kolonizatorske vlasti Portugala. Nije daleko stigao: uhapsili su ga prilikom ilegalnog prelaska italijanske granice i neko je vrijeme bio i zatvoren. Zbog partizanskog staža pustili su ga relativno brzo. U Sarajevu je, nedugo zatim, vodio neki kiosk, radnju s cigaretama, novinama i sitnim stvarima. Onda se odlučio na studij, upisao ga je u Beogradu, nastavio u Zagrebu. Bio je svugdje i znao je skoro sve: nije čudo da ga je moj Stari toliko volio. Što je, kasnije, prešlo i na mene. Kad bi htio sublimirati paradokse života i svijeta, obično na kraju neke nevjerovatne priče, samo bi rekao:
– E, pa da što ćorav plače, neg’ što očiju nema?
Uzdahom poslije te rečenice završavao bi svoje solilokvije. U njegovoj dnevnoj sobi, u stanu na riječkoj Kantridi, stajala je velika reljefna karta New Yorka. On je, praktično, bio preteča onoga što će kasnije postati žanr urbane filozofije. Gradove je posmatrao kao organske, žive cjeline i bilježio promjene na njima. Jer, čim bismo stali iznad te karte, počinjao bi živi dokumentarac, i kad ne biste postavili pitanje, a kamoli ako bi osjetio znatiželju.
– Ono što valja u životu su putovanja. Čovjek mora upoznati svijet. A na svijetu samo su dva grada vrijedna da u njima provedeš čitav život. To su Carigrad i New York.
On je bio iz Konjica, mjesta koje se smatra granicom Bosne i Hercegovine. Nije imao kartu Istanbula u sobi. Naši ljudi u prošloj generaciji taj su grad zvali po caru, da bi vremenom za sve nas postao Istanbul, kako ga Turci i zovu. No, njegove priče o New Yorku bile su življe. Osim što je znao da klatno duha vremena neumoljivo ide prema novom centru svijeta, osjećao je da je negdje duboko prevazišao svijet carevine koja je u njegovoj zemlji najduže bila i ostavila najdublji trag. New York je bio centar tadašnjeg, a Istanbul, carigrad – prošloga svijeta.
Igra je, dakle, počinjala: obično bi imao figuricu, malog vojnika iz neke dječije igre, ili plastičnog pješaka i ‘kretao’ bi, obično od Manhattana. To je bila čista magija.
,,Vidi, ovdje, na putu za Malu Italiju, stanuje Mariolinina tetka. Mi, obično, odsjedamo tu. Ovdje (pa pokaže prstom na malu zelenu površinu) je stadion za onaj njihov, američki fudbal. To je kod njih najpopularnije. I mi onda nekad kasno, kad se vraćamo s Manhattana tuda idemo kraticom. Preko trave koja je ošišana idealno, k’o u Engleskoj. Znaš, nije tu bilo nikakvog velikog obezbjeđenja provučeš se kroz ogradu, ponekad gori i neki reflektor, ali većinom je mrak, niko te i ne vidi. Ona je tamo izbjegla prije rata kao Italijanka, i ona ti ne zna naš jezik. Ali, živi na idealnom mjestu. To ti graniči sa Sohom, i sa Chinatownom. Dva mosta od Chinatowna idu prema Brooklynu, jedan iz Sohoa u New Jersey, a za Queens ideš gore na Upper East Side.”
Slušam skoro otvorenih ustiju, a on uzima figuricu i nastavlja. Ovamo se ide za Astoriu, a gore je Central Park… Gubio sam se i ponovo nalazio u Džeminim labirintima, i desetak godina nakon toga, kad sam se našao u New Yorku, pokušao sam njegovim očima vidjeti i njegovim nogama prehodati grad. Šest dana sam proveo tamo i skoro da nisam spavao, svratio bih u sobu na četrnaestom katu hotela na Manhattanu iz koje se nije vidjelo nebo, istuširao se i odmah se vraćao natrag na ulicu. Nekoliko puta sam se izgubio, pa sam pitao policajce gdje je veliki trg sa svjetlima, Times Square, smijali su mi se, ali sam sam otišao i tamo gdje je Michael Corleone ubio Sollozza i korumpiranog policajca Mc Cluskeya, i tražio gdje je snimljena legendarna scena iz Warriorsa. I, naravno, na Central Station, odakle sam mislio da je De Niro, Noodles, otišao iz svog života. Kao u Džeminim pričama pomiješali su mi se bili filmovi i stvarnost: prije google mapsa doživio sam New York, i svaki put kad bih iznova gledao neki film koji se događa u nekoj maloj iseljeničkoj zajednici – Kum, Lovac na Jelene, Irishman – osjećao sam kao da mi je to ispričao Džemo. To more priča, koje na žalost niko nije zapisao. Kad sam ga jednom upitao zašto, samo mi je rekao:
– Ovako je sve to samo moje. Kad bih pisao to ne bi bilo tako.
Džemo je, dakle, pričama oko reljefne karte New Yorka, praktično, radio ono što je san svakog dobrog pisca. Na licu mjesta spajao je čitaoca i autora. Mag. Stoga, biće da nije slučajno da je njegovo porijeklo bilo iz Konjica, odakle je možda i najveći pripovjedački talent tog tipa, Zuko Džumhur. No, Džemo je bio profesor i njegovi su iskazi bili precizniji, i činilo se da ne daje previše na poetizaciju, koja je, ako ćemo pravo, i proslavila Džumhura. Ali, time, bar za mene, nije bio slabiji, poezija je stajala u njegovom iskazu, skrivena, i morao si biti pažljiv slušalac da bi je našao: Zuko je spojio retorički dar i zapisivanje samo onoga što treba reći. A Džemo je bio pripovjedač čije je svaki tekst bio esej ili priča, a da nije objavio nijednu knjigu.
Moglo bi se reći da me od Evropljanina, ako nešto tako uopće postoji, razlikuju bitne stvari. Ime, to u redu, u Francuskoj nije nikakav problem ako se zovete Muhamed ili Zinedine, barem doskora nije bio. No, ono što pravi zid u mojoj glavi u odnosu na evropsko poimanje života je način na koji primam vijesti. Kad živite, uglavnom, okruženi lošim vijestima, a niste spremni ljudima nanositi zlo, pretvorite se u neku vrstu kornjače ili ježa, koja reaguje refleksom uvlačenja u sebe. Skoro sam kao specijalac istreniran da po boji glasa prepoznajem kakvu mi vijest neko želi saopštiti. Stoga se i nerado javljam na telefon: kako vrijeme prolazi, ljudi na Balkanu, sasvim opravdano, sve više brinu za svoj, i život svojih bližnjih. Na kraju ta briga postaje metastazirana: pitanja ‘gdje si’, ‘kad putuješ’, ‘čime se voziš’, nisu tehničke informacije, već neke čestice koje vas napadaju, poput roja divljih pčela, kad u šumi naletite na njihovu košnicu. Naša egzistencija podrazumijeva tragediju u nastanku, ili u poodmakloj fazi, jer kod nas život život ne teče. Niko od nas ne može pokazati svoje porodično stablo bez slomljenih grana, većina naših predaka umrla je naglom smrću ili je poginula u ratovima. Mi smo zbog toga u komunikaciji, ili previše oprezni, ili do kraja razuzdani. No, ta multiplikacija loših vijesti na kraju nas učini samo depresivnima. Samo rijetki od nas su melanholični. I biće da su to oni najbolji. To su oni koji su čekali da ostare. Uvijek sam bio starmali, oni koji me dobro znaju, znaju da sam već u pubertetu često reagovao terslukom, kao odrastao čovjek. Jednom sam čak i rekao, nije nam bilo ni dvadeset, kako jedva čekam da ostarim i budem stari ters.
Za Džeminog oca, rahmetli Emin-agu se po mahali, pričalo da je ters. Emin-aga je bio tehnički obrazovan i na njegovom sam tavanu prvi put vidio fotografski aparat na ploče. Supruga mu je umrla, i ostao je sam, uglavnom shodno bosanskom običaju da se kad ti umre bračni drug, a pogotovo čovjek, ne ideš preudavati ako beline moraš. I ako te na to ne natjera neka neviđena muka. To jeste bio običaj koji su, uglavnom, slijedile žene, ali i veliki broj muškaraca. Emin-aga je ostao sam. Ne znam koliko je djece – ali znam da se mogu nabrojati na prste jedne ruke – moglo vidjeti taj dio njegove kuće gdje su bili stol, mislim dvije stolice i njegova foteljica, i mračna komora zaogrnuta zavjesom, gdje je razvijao fotografije. Biće da je pojavljivanje likova na negativu ono što je za pripovjedača osjećaj uobličavanja misli u precizan iskaz. Najveći doseg. Nikada nisam svladao fotografski zanat, ali ostalo je barem to da danas, kad su svi fotografi, znam prepoznati ko ima oko, a ko je – budala. Većina onih koji prave hiljade digitalnih fotografija telefonima ili čak skupim aparatima su budale. Iz ove perspektive mi izgleda da je rahmetli Emin-aga to još onda znao.
Pod stare dane nije htio puno ni sa svijetom, ali je moj otac valjda imao protekciju, baš zbog tog tehničkog znanja. Njih su dvojica do kasno u noć pričali o tome kako su se već pojavili i kolor televizori, pa da se više ne mora ići u kino da bi se gledale boje. Razumijevajući vrlo malo od onoga o čemu pričaju, shvatio sam zašto se po mahali priča da je Emina-aga ters. To je, naprosto, kod kojim mahala čipuje pojedinca kojeg ne razumije. Samo pametan čovjek može biti ters: ako te tako obilježe, moguće je da će te pustiti na miru, ali negdje će duboko znati da nisi njihov. Da se ne možeš do kraja radovati komšijskoj nesreći.
Eminagin život u tišini shvaćen je kao tersluk, a on je samospoznao da ne treba brbljati onda kad govori tišina. I, ima onda neke ravnoteže u tome da sam od sina čovjeka koji mi je pokazao da harmoničnu šutnju ne treba narušavati brbljanjem, naučio šta je pričanje priča.
U Konjicu se planinski visovi spuštaju u dolinu Neretve. I tu, zapravo, počinje Mediteran. Možda mislite da vam podvaljujem kontrapunkt, ali činim to podsvjesno, ali i iz iskustva: najveći broj Hercegovaca su pričači, u njima postoji taj kod sredozemnog brbljanja, koji možete naći od Marseillesa do Jeruzalema. Na drugoj obali, pogotovo, reklo bi se. E sad, većina Hercegovaca koje sam sreo – a bilo ih je od prostodušnih i s nevelikim obrazovanjem, do onih najvišim akademskim titulama, oni čija su djela slavljena, čak i onih koji su bili optuživani za ratne zločine, ali većina njih je znala pričati priče. Mislim da nikada nisam sreo Hercegovca koji je bio dosadan: s bosancima, pak, stvar umije biti drugačija. Možda nije slučajno da je njima u vicevima o bivšim Jugoslavenima baš njih zapao stereotip da su glupi. Prosječan, prostodušan Bosanac je često mučaljiv, škrt na riječima, i u njegovu pripovijedanju često nema neke raskoši. Istina, najbolji od njih su često mudri, i imaju neki zen, za razliku od Hercegovaca, pa su i najbolji pisci takvi. Ali, njihov dar izlazi iz kontemplativnosti, iz reda destiliranja riječi, a ne, kao kod Hercegovaca, iz vatrometa taštine, rijeke riječi koja ima želju da – ovisno o kontekstu – slušaoca ubijedi ili zabavi.
Plus još što je Sarajevo takvo da čovjeka, ako ima imalo soli u glavi, prije ili kasnije, ućutka. I učini tužnijim.
