Ahmed Burić
NAJVAŽNIJA PARTIJA ALEKSANDRA WITTEKA
Knjiga “Najvažnija partija Aleksandra Witteka” bosanskohercegovačkog pisca Ahmeda Burića, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja i Crnogorskog društva nezavisnih književnika, u okviru biblioteke “Savremena proza”. Knjigu je izdao Goran Martinović, a urednik izdanja je Milorad Popović. Likovni urednik je Ana Matić.
O PISCU
Ahmed Burić je rođen 1967. u Sarajevu. Pjesnik, prozaist, prevodilac. Objavljivao je u najvažnijim medijima Jugoistočne Evrope. Tekstovi su mu prevođeni na njemački, engleski, češki, slovenački, francuski, španjolski. Objavio knjige poezije Bog Tranzicije (2004), Posljednje suze nafte i krvi (2010), Maternji jezik (2014), Hipertenzija (2017), i roman Tebi šega što se zovem Donald (2017). Autor knjige eseja (kolumni) Od Ivana do Azize („Ni na nebu ni na zemlji”). Muzičar, član grupe „Kablovi”. Živi u Sarajevu.
ŠEHID
U jesen, kad sve buja, i kad lišće barem naoko skrije besmisao što se vuče po zemlji, obično me hvatao zanos u kojem bih htio raditi. Otišao sam psihijatrici, primila me je u sobi od desetak kvadrata i preko komada pizze s kojeg se kao krv, cijedio tamnocrveni kečap kazala:
„Genetski zov, to je normalno u ovo doba godine.”
Ona mi, zaista, nije trebala za to. Svi su moji do dva koljena unatrag radili na zemlji – jesen je vrijeme poljskih radova i odlaganja lošeg raspoloženja, ali ja sam sebi pokušavao izmisliti kreativnije poslove. Jedno vrijeme htio sam biti slikar, o s kakvom sam silinom maštao o rekonstrukciji Posljednje večere na kojoj bi bila lica poginulih u obračunu centralne vlasti sa odmetnutim komandantom, koji je u posljednjoj fazi raspadanja od morfina I ostalih sredstava protiv bola dao pobiti žrtvovane mladiće (niko nije bio stariji od 30 godina) koji su krenuli da mu oduzmu vlast i moć stečenu odvlačenjem ljudi na kopanje rovova. Maštao sam o slici u kojoj njih trinaest (ja sam prema nesreći ili zakonitoj slučajnosti od svih znao dvojicu koji nisu bili muslimani, pa nisu sahranjeni u parku, gdje se bijele nišani ostale jedanaestorice) sjedi skupa. Jedan od njih je, kasnije sam doznao, bio i moj dalji rođak i njemu sam, iako ga nisam znao, bio namijenio Isusovo mjesto za stolom. Pažljivo sam proučavao Da Vincijevu kompoziciju i nakratko bio iskreno zbunjen jednom teorijom u kojoj je neki povjesničar umjetnosti iznio da ih služi žena. Doista, nije se bilo lako uhvatiti s tim problemom.
Sliku ste vidjeli, znate o čemu govorim: Isusa služi Ivan, milog pogleda i androginog lica: kako sam zalazio u teoriju, sve manje mi je bivalo jasno. Isus i Ivan izgledaju kao ljubavnici; već sam
zamišljao skandal u kojem mene, slikara jedne velike slike, odnosno replike, anatemizira ne samo Crkva, nego i cijela javnost jer prikazujem Isusa – gaya, a k tomu se još izrugujem poginulim ratnicima. Ako je to Marija Magdalena, kako tvrde drugi uz mogućnost da je bila trudna, bio sam u nedoumici kako da pronađem ženski lik za svoju sliku. A ako su oni jedno, što je isto jedna od teorija – onda niko nije na gubitku, pogotovo ne studenti i profesori na gender studijama. Taj mi se problem učinio nerješivim, pa je energija za repliku Posljednje večere nestala, mislim, već prije prvog snijega, koji ulice nakratko pokrije prelijepom bjelinom. Tamnosmeđu boju bljuzgavice smatrao sam najpreciznijom zimskom bojom za ovaj grad. Niti na nju smije nešto ispasti, jer sve u toj smjesi vode i blata naprosto nestane. Nakon nekog vremena, naravno, vratio sam se muzici: negdje sam čuo da su arapski učenjaci smatrali da su osnovne četiri naučne discipline aritmetika, astronomija, geometrija i muzika. Sam je Ibn – Sina naučio svirati lutnju, nakon što su joj dodali jednu žicu. Ta mi je podudarnost sa Leonardovom biografijom, koji je također svirao – savršeno odgovarala. Znanja o geometrijskim tijelima su, baš kao i ona o rasporedu tijela u kosmosu bila ništavna, računanje je, ipak stvar niže inteligencije, mislio sam, pa sam se svom snagom bacio na izučavanje muzičkih oblika. Posebno mi je zadovoljstvo predstavljala činjenica da od Arapa, na vrhuncu njihove slave, nisu ostale partiture, iz straha da se nesavršenim sistemom zapisivanja melodija koji se tada koristio u kršćanskim zajednicama (uistinu, ni današnji nije mnogo bolji, mislio sam) ne rasplinu makami i
kadence koje su oni dovodili do savršenstva. U toj sam činjenici našao i razuman razlog da ne budem pisac. I te kakav razlog!
„Svaka se šuša u nas kiti perjem pisca, ko se sve i za kakve stvari proglašava književnikom.” – ponavljao sam sam sebi u trenucima u kojima sam se mogao smatrati spremnim da nešto napišem. Ali, ne, udobnost neizrecivog je fantastična, vjerujte, misli su najsavršenije dok se ne izgovore, dok se tek formirane pletu u magmi, koja je prema mom uvjerenju najsličniji kosmosu. Tako je i s melodijama: bilo mi je drago da neko, pa makar to bili stari Arapi, dijeli nešto sa mnom. Nisam imao obitelj, i stoga smatrao sasvim prirodnim da se bavim mrtvima, ne malo grizodušje što sam uopće živ u odnosu na one pored čijih sam mezara svakodnevno prolazio. „Pobio ih je bivši glazbenik, narodnjak, za njega se pričalo da je posljednje gaže svirao po Srbiji, i da se vratio znajući šta će se dogoditi.”
„Nepravda je to što su oni mrtvi, a ja se uopće šetam.”
U tom sam smislu preduzeo određene korake: trudio sam se da postanem nevidljiv, da pokušam na svaki način izuzeti samog sebe iz postojanja. Odjavio sam se s boravišne adrese, prema
zdravstvenoj i socijalnoj karti nisam ni postojao, odjavio sam se i u pošti, i moj život Šehida mogao je mirno početi. Blizinu mrtvima su pojačavali postratni stres: mladi ljudi, neki od mojih
dojučerašnjih prijatelja umirali su ili bili na kemoterapijama od karcinoma, osjećao sam se sasvim blizu mrtvima, moja je nevidljivost bivala sve uspješnijom, sveo sam se isključivo na osnovne funkcije. I odlučio čekati. Najčešće sam u tim noćima, dugim i beznadnim pokušavao sanjati. Rijetko mi je to polazilo za rukom, nisam spavao sve do ranog jutra, začudo, danje svjetlo mi je davalo sigurnost, budio sam se u košmarima, zalud su bile sve pilule i sedativi, način na koji sam zamislio da se postaje šehid, da sam dao život za nešto uzvišeno, za vjeru, da je moja krv prolivena za veliku stvar, nije uspijevao, ali ja nisam bio izgubljen zbog toga, moj je naum bio da mojoj majci dođu imam iz džamije i nekoliko u uniforme obučenih ljudi, da joj izraze poštovanje, i da ona ne pusti suzu, nego da prouči neku dovu. Čudno je kako sam bio zaboravio na to da nevjernik ne može biti šehid, da moja dvojica prijatelja nisu sahranjena pored ljudi iz njihove jedinice, iako je jedan od njih, zaklan, mada sumnjam da se radilo o ritualnom obredu. No, oni bi se već dosjetili, još kako bi se bili dosjetili.
Neopisiv smrad ispunio je sobu kad su u nju upala dva policajca: pozvao ih je neko iz susjedstva vidjevši da nisam odgovarao više od petnaest dana. Iznad mene su se odvijale borbe, napamet sam bio naučio sve borbene kote i pokliče, vikao sam „Allahu ekber, Tekbir” koliko me grlo nosi. Policajci su se našli u nedoumici, već sam rekao da me ni u kakvoj evidenciji nije bilo, trebalo je nekako intervenirati. Nisu me mogli uhapsiti, nisu imali zašto. Jedan od njih je skoro prijateljski rekao: „Sve je u redu, došli smo samo nešto provjeriti!” Drugi je pozvao urgentno odjeljenje u bolnici, i kazao u Motorolu: „Mentalno, pojačanu. Imate ozbiljan slučaj.”
Nisam osjećao ništa, nisam mario za to što će me za nekoliko minuta svezati u luđačku košulju i najvjerojatnije do kraja života kljukati lijekovima od kojih ću otupjeti. Nisam mario ni za šta, čak ni za to što je majka tiho plakala. Time je moj plan da postanem šehid donekle bio ispunjen. Mogao sam biti zadovoljan, jer je jesenja potreba za radom donekle bila zadovoljena. Sutra, već sutra, mogu biti nešto drugo. Ako mi dozvole, samo ako mi dozvole.
