Knjiga pjesama „Agnostik i nebo“ crnogorskog književniika Milorada Popovića, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.
Ovo je Popovićeva nova knjiga poezije nakon desetogodišnje pauze, kojoj su prethodila dva kapitalna romana „Karnera“ i „Čovjek bez lica“. Milorad Popović je jedan od najnagrađivanijih crnogorskih autora. Među priznanjima za književno stvaralaštvo nalaze se prestižne nagrade „Meša Selimović“ i Njgoševa nagrada. Za izdavača knjige „Agnostik i nebo“ potisuje se Goran Martinović, urednica izdanja je Dragana Tripković, a knjigu je likovno opremila Suzana Pajović. O knjizi su pisali Dragana Tripković i Pavle Goranović.
            „U veoma interesantnoj i sve razuđenijoj stvaralačkoj avanturi, nakon dvije pauze između objavljivanja pjesničkih knjiga, koje je prevashodno uslovilo predano bavljenje esejistikom, a potom i prozom, Milorad Popović nam se opet obraća u stihovima, pročišćenim i promišljenim. Tako još jednom dokazuje da nije po srijedi povratak pjesništvu, jer iz tih prostora suštinski nije ni izbivao. Zato njegovu novu zbirku pjesama čitaoci očekuju sa radošću i znatiželjom. Ovaj pjesnik je odan iskazima punih obrta i efektnih poenti, o čemu najrječitije svjedoči izdanje iz 2008. godine „Raskršća“, suma Popovićevog dosadašnjeg pjevanja. Stoga nije riječ o dvostrukom ili ponovnom povratku, nego o autorovoj dodatnoj sigurnosti i jačanju svijesti da pjesnički stanuje čovjek na svijetu: određene teme mogu se izgovoriti jedino čistim stihom“, piše Goranović o knjizi „Agnostik i nebo“.
„Knjigu hrabro otvara pjesma s posvetom Ruke Katarine Aleksandrijske, jedna od najljepših u ovom izboru, ako bi se trebala tražiti najljepša. To je pjesma intime, opčinjenosti umjetnošću i ljubavlju, kakva se odavno nije viđela. Čini se kako pjesnikovo preispitivanje kreće s pravog mjesta – od Rafaela, Vergilija, Njegoša, Bajrona… Mislim da se poezija Popoviću ovoga puta desila iznenada, kako to poezija obično i uradi, kao ljubav ili kao preobražaj, nakon sjenke, kojom je prizvao „svjetlost“, kako upravo kaže u pjesmi Sjenka. Pjesme iz ove cjeline nastale su „u dahu“, s obzirom na to da svaka pjesma ima datum kada je napisana, što govori o gotovo svakodnevnom zapisivanju. Novi Popovićevi stihovi otkrivaju čovjeka koji se beskrajno raduje pisanju poezije, čovjeka koji poezijom priznaje postojanje i potvrđuje smisao“, zapisala je Tripković o novoj Popovićevoj knjizi.

SIJENKA
Deset godina nijesam napisao pjesmu:
deset godina je na mom radnom stolu
bijeli list hartije
kao drvenoglinasti jezik
kao usta oslobođena jezika
kao isprani izglancani čaršaf
kao svjetlost zasićena sjenkama.
Ko želi svjetlost
mora se povući u sjenku.

26. april 2017.

Podijeli

Komentari su suspendovani.