Nikola Madžirov: Eseji
Prevod s makedonskog Nenad Vujadinović
Dom – prostor koji se napušta
Kad se vraćaš domu svome, opet si u sebi.
Mevlana Rumi
Pravi nomadi grade svoj dom prije nego što ga napuste. Isto to čine i ptice – i građevinski radnici koji spavaju na terenu sve dok negdje ne izgrade dom koji im ne pripada. Samo onome koji gradi i napušta, poznata je tajna istorijskog nepripadanja, nasuprot svima onima koji grade i potom ruše ili onima koji se samo useljavaju i iseljavaju. Želio bih da govorim o napuštanju umjesto o življenju jer dom često identifikujemo uzevši u obzir i našu prostornu nepostojanost ili činjenicu koja govori o tome u kolikoj mjeri, u stvari, napušta on nas – prije nego što mi njega napustimo. Kad ptica napušta svoje gnijezdo, ona leti; kad čovjek napušta svoj dom – on se sjeća.
Kuća ima svoje temelje, zidove i krov – koji je štite od kiša, zalutalih metaka i lažnih glasnika budućnosti. U njoj su konzervisani svi naslijeđeni strahovi i čežnje, po podu su ispisane sve zajedničke priče i tragovi prošlosti. Dom je arhitektonska građevina ličnih memorija i mjesto koje se napušta onda kad se u mentalnom prostoru javi osjećanje napuštenosti. A napuštenost je stanje nedostatka sjećanja i boravka u ogromnom prostoru koji nam izdužuje sjenke i trajnijim čini eho našega glasa.
Usljed nedostatka uspomena koje se tiču vlastitog rođenja, strasno se sjećamo samo rodne kuće, pa bolnice u kojima smo se rodili brišemo iz mape zajedničkih egzistencijalnih prostora. Rodna kuća se ne gradi, ona se nasljeđuje i zbog toga je njeno napuštanje više čin inicijacije nego nomadizma. Gaston Bašlar kaže da je, i bez uspomena, rodna kuća (kao kontrapunkt sanjanoj kući) fizički urezana u nas, da je ona grupa organskih navika. A upravo navike su najveći neprijatelj napuštanja, ljubavî, ideoloških neposlušnosti. Starice se, ovdje na Balkanu, skoro svake noći prekrste prije nego što utonu u san i kažu da to čine zarad bezbolnog prelaska u jedan drugačiji, trajni dom. Nijesam mogao razumjeti tu naviku, ali mi je bezbolnost trajnog odlaska ostala u sjećanju poput olovnog tega na tasu vage nasuprot onome s bolnim trenutkom rođenja.
Česlav Miloš je, pošto je napustio svoju socijalističku domovinu, pisao o tome da se osjeća kao čovjek koji može da se kreće slobodno, ali koji svuda za sobom vuče dug lanac što ga vezuje za jedno mjesto – lanac, koji je najčešće spoljašnje prirode, ali i koji se udomio duboko u njemu. Bez obzira na sve nametnute geopolitičke ograde, od ideologije se može uteći, zato što je ona najčešće svojevrstan antonim za sjećanje i sadašnjost, zato što ona uvijek samo budućnost nudi. A od budućnosti ne mogu uteći samo lažni proroci i prodavci apsolutnih istina. Neudomljenost dolazi kad se napuštaju prostori čiji su zidovi bili dovoljno debeli da utome sve glasove opšte sreće i lične otuđenosti. Kad napustimo dom bez osvrtanja, tad nam upravo to napuštanje postaje dom, a alke dugog lanca ostaju čvrsto uvezane za nama i vuku nas snagom maternjeg jezika – jezika našeg djetinjstva, svjetlom u prozoru koje pada na jastuk u dječjoj sobi. U uspomenama, zidovi napuštanja plastičniji su od zidova življenja.
Često zamišljam dom koji se ne napušta: njegovo dvorište ograđeno linijama horizonta; visoke terase s napuštenim gnijezdima i neispražnjenim pepeljarama; prozore na kojima se očituju prašina grada i kolebljiva svjetlost s ekrana zaboravljenog televizora. Razmišljam o domu u koji se dolazi, iz kojeg se ne odlazi. O domu koji se ne nasljeđuje. Razmišljam o dinamičkoj vezi između tjelesnosti stanovnika i geometrije prostora, o dužini praga i kvadraturi želja. Razmišljam o izbjeglicama i o njihovim novim privremenim domovima koje će pretrpavati novim nesigurnostima i namještajem raspoređenim tako da što više podsjeća na onaj iz doma koji su netom napustili. Razmišljam o svima onima koji se bore da napuste život u svom domu, tom zagrađenom oltaru lične pripadnosti.
Ne svojom voljom, ostao sam potomak izbjeglica i nasljednik privremenih domova. Nijesam izgradio dom i zato nemam što da napuštam, čak ni kad pomijeram svoje tijelo-dom iz jednog prostora u drugi, iz jedne geometrijske istine u drugu.
GRADOVI ROĐENJA I SJEĆANJA
Postoji jedna veoma bliska ulica koja je zabranjena za moje korake.
Horhe Luis Borhes
Kad sam se u Berlinu, s istočne strane tog srušenog zida privremenih rastanaka i trajne sumnje, sreo s Adamom Zagajevskim i kad sam na makedonskom jeziku izgovorio ime njegovog rodnog grada kao Lavov, on je rekao da je u trenu postao bogatiji za još jedan naziv mjesta u kojem se rodio. Često se pitam: Koliko mjestâ u kojima je rođen jedan čovjek treba da ima da bi uspio da pobjegne od smrti ili od sjećanjâ koja ga vezuju za gradove u kojima je nekoga izgubio? Imam mnogo bliskih prijatelja koji pogrešno izgovaraju ime mojega grada kao Strumisa ili Strumika, udomljavajući me tako u nove prostore koji poštuju samo arhitekturu jezika i svijesti. A kad je to drugo mjesto prirodno, kad se ne nalazi u kućama iz prošlosti, onda je ono neizmjerno (Gaston Bašlar). Ipak, može li iko da konstruiše grad bez kuća od uspomena i bez monumenata koji postoje zbog turističkih mapa i kolektivnih istorijskih gubitaka? Na fotografijama s ekskurzija uvijek stojimo pored neke monumentalne građevine ili na nekom istorijskom trgu. U našem albumu najmanje je fotografija kuća u kojima živimo, prostora po kojima se šire gradovi naših predaka i potomaka, polako, poput lokalnog groblja koje tokom vremena osvaja obližnje brdo. Svijet je velik, ali u nama je dubok kao more, zapisao je Rilke. Putujemo kroz prostor, kroz nove gradove, da bismo pobjegli od arheoloških nalazišta vlastite nepostojanosti. Naseljeni smo u prostoru između monumenta i momenta, između vječnosti i čovječnosti.
Grad uspomena sagrađen je na temeljima srušenih ličnih čežnji i snova. U njega se možemo doseliti i iseliti se iz njega, a da ne prekršimo nijedan dogovor o ograničenom kretanju notiran u arhivima dviju zaraćenih država. Gradove u koje se doseljavam najčešće doživljavam kao skloništa od trajnog unutrašnjeg bjekstva, kao spremnu hotelsku sobu za gosta koji ne razumije jezik zemlje u koju je došao. Ovaj emotivni nomadizam može biti osnova za novu arhitektonsku usklađenost bezgraničnih prostora. Alen Boske pomjerio je koordinate dohvatljivog izjavom da je pjesnik u gradu samo zato da bi rekao da se taj grad nalazi na nekom drugom mjestu. U slučaju bjekstva prema nečemu, a ne od nečega – novi gradovi se otvaraju sami, kao vrata supermarketa u kojem svega ima osim nada s izminulim rokom trajanja.
Grad je naša nova priroda, nova šuma što ne rađa plodove, poligon našeg mitskog carstva i mauzolej svih naglašenih nada i ambicija. Čak i danas, ako istresem sve igračke koje se još uvijek nalaze u nekoj kartonskoj kutiji od starog televizora, mogu da konstruišem grad sa svim njegovim elementima živosti – s automobilčićima na kojima piše „policija“, semaforima, željezničkom stanicom, malom kućom s dvorištem i s psetancetom kraj drvene ograde. Rolan Bart kaže da igračka uvijek označava nešto i da je to nešto uvijek povezano s društvom, te da se sastoji od mitova ili tehnika savremenog života odraslih. A grad odraslih je predvidljiv i velik – dovoljan da bi bila pokrenuta djetinja čežnja za rekonstukcijom i skladom.
Stoga ni sâm nijesam siguran da li pripadam svojem rodnom gradu, koji je izraz nekakve geografske konstante ili kulturološke varijable. Kad sam bio dijete, roditelji su me, na osnovu principa semiotičke redukcije, prvo učili kako da izgovorim ime ulice i broj kuće u kojoj živim da bih znao što da kažem ljudima ako se nekad desi da zalutam u utrobu grada. Ime grada tad uopšte nije bilo važno. Ali, čim sam prvi put otputovao iz njega, u svoj kofer sam potrpao sve lokalne legende i priče koje su duboko povezane s njegovom utemeljenošću u atlasima kolektivne svijesti. Prihvatio sam sva nedešifrovana slova isklesana u kamenju, sve uspješne i neuspješne taktike makedonskih imperatora, sve konture vizantijskih krstova i takse turskih osvajača…
Takav grad prošlosti nikad ne usniva. Čak ni u najdubljem mraku, kad nema punog mjeseca, kad nema odsjaja sa sniježnog pokrivača – on je otvoren za nove stanovnike što nikad ne nose ključ sa sobom. Oduvijek sam zamišljao da se novi gradovi rađaju onamo gdje počinju ulična svjetla. Mogao sam sebi da predočim svaki mjerljiv prostor kako tone u mrak, čak i svoju sobu, ali nikad ne i grad. Ulična svjetla omogućavala su mi da vidim ono što se nalazi na zemlji, ali ne i ono na nebu.
Kad se sva ulična svjetla istovremeno utule kao svijeće s rođendanske torte, onda centar grada i periferija postaju jedno. Na kraju te svjetlosti započinju ulice čežnje za novim seobama. Imam mnogo mjestâ rođenja, želio bih da imam isto toliko mjestâ umiranja.
KNJIGE KOJE SPALJUJU LAŽNE TRGOVE SIGURNOSTI
Knjiga je nekad bila vazduh između dvojice pripovjedača koji nijesu htjeli svjedokâ. Bila je i ožiljak na licu kamena – neželjeno otkriće onih koji na divlje kopaju tražeći zlato. Bila je i pečat na kori ubijenog drveta. I vjetrovima i ratovima raznesena gomila listova papira. Bila je i plamen u najmračnijim epohama čovječanstva.
Knjiga će ostati tečnokristalna tajna koju arheolozi neće pronaći ni u jednom grobu bogataša. Ali nema se rašta ni kopati da bi se pronašlo ono što prodire u dubine svijeta van dohvata sumnjivih istorijskih sjećanja. I ne mislim da će književnost osloboditi svijet rešetaka njegovih meridijana niti da je ona bjekstvo od stvarnosti ili pribježište. Književnost je sklonište usred stvarnosti.
Treba da se pripovijeda, da se vjeruje u dinamiku književnog doma, u čijem se podrumu pohranjuje neispričano. Treba da se prevodi, da se ne dozvoli da se priče skamene u fosile koji spavaju u dobro obezbjeđenom izlogu državnih muzeja. Svaka književnost bez sumnje je sumnjiva. Istinska književnost kreira stvarnosti, razotkriva svjetove, a da pri tom nijednom ne zabode zastavu u krhko tijelo zemlje. U jeziku čuva sjeme bezvremenog nagona za nepripadanjem, osvjedučuje krvarenje u periodima između dvaju ratova.
Kad se svijet pozivao na nužnost i pravednost bombardovanja u ime univerzumskog spokoja – širila se simetrija omeđenih grobova; kad je svijet brisao „nacionalnu pripadnost“ plemenitim metalima – počinjala je kolonijalna vjera u daljinu; kad god je na polju bolesne istorije bio posijan princip socijalističke ili religiozne jednakosti – javljali su se diktatori. Književnost je često bila biološko oružje u rukama tamnih figura ljudske istorije, ali – i pored svih surovih ubistava bajonetom oštrih riječi (jer u građanskim ratovima ubija se i zarad pogrešno izgovorenog akcenta) – slijepo vjerujem u čistotu književne i pjesničke misli, u istu onu o kojoj je govorila Hana Arent i koju u sebi nosi svako dijete što razumije pjesmu ptica selica.
Kad nešto ne želim da zaboravim – ponavljam ga naglas. Tako je i s telefonskim brojevima bolnica ili izdavačkih kuća, za koje mislim da će me izvući iz stvaralačke usamljenosti. Kad nešto želim da zapamtim – zapisujem ga tajno, ograđujem list papira čitavim svojim tijelom, kao da riječi pokušavam sakriti od anđelâ istorije. Kad zaboravimo kome pripada priča koju smo čuli, ona postaje naša, na način na koji su i tradicionalne pjesme, u stvari, pjesme koje je zaboravio onaj što ih je napisao – prije nego što ih je svijet proglasio svojim. Moja baba, koja je bila slijepa na jedno oko, znala je dublje sagledati svijet i iste pjesme je uvijek kazivala na različit način. Kad god bih poželio da ih zapišem, samo bi mi rekla: „Ne ubijaj mi pjesme.“ Pisanje je tu bilo egzekucija. Naliv pero – giljotina iz koje je isticala plava krv. Književnost proširuje granice sumnje, čini da se vjerovanja i strahovi ne nasljeđuju, podučava nas tome da budemo svoji čak i onda kad poput ranjenog lista treperimo na grani porodičnog stabla. Pisanje predstavlja strah od pripadnosti i glasno oplođivanje riječi u gluvoj školjki koja čuva zvuk vremena, ona je rezbarenje na zidu prvobitne tišine. Ponekad je tišina koja nastupa pošto se pjesma pročita snažnija od bolnog uzvika napuštenog. Ponekad je tišina ptica kojom se najavljuje bombardovanje jača od alarma zajedničke smrti.
Na nadgrobnim pločama ispisuju se godine rođenja i smrti, a crta koja stoji među njima može predstavljati svu nerođenu djecu, nenapisane knjige, sve neosvjedočene slučajeve hrabrosti i pokajanja. Književnost je nenaslijeđena prostorija zajedničkog rođenja. U društvu u kojem živim moć se nasljeđuje brže od bolesti, ali je bezbjednost književnosti zagarantovana upravo njenom nenasljedivošću i nedjeljivošću, odsustvom testamenata i zavjetâ. Kao čitalac, smatram da je književna memorija nasljedna na jedan drugačiji način – kao početak novoga svijeta. Pozivanje na nju ne završava se samo sentimentalnim i selektivnim besjedama koje možemo čuti nad nečijim svježim grobom. Književna memorija tijesno je povezana sa slobodom postojanja, čak i onda kad oživljava slike ratova, iskorjenjivanja i vraćanja nečega što više ne postoji – izuzev nagona koji nosimo u sebi da snažno uzviknemo kako bi nas vrijeme čulo.
Sve što mi je ostalo od majke je rukopis u sveskama s receptima za kuvanje, koje nijesu bile položene uz nakit u njen grob. Od babe mi je ostao jedan snimak pjesme, koju je i tad bila ispjevala na neki novi način. Poslije mene i svih ostalih što pišu ostaće bibliografske jedinice, koje će neko pokušati da sistematizuje i protumači uvijek na različit način – s ciljem da se potvrdi smrt autora. I istorija će se ponoviti na različit način – knjiga će spaliti lažne trgove sigurnosti.
KRADLJIVCI SJEĆANJA
Lako je živjeti u kući zaborava, tamo gdje pejzaži naših pogleda u prošlost svakodnevno ostaju isti i pusti. Konstrukcija istorijskog vremena koje juri naprijed poput brzog voza nepoznatim putem takva je da se sve slike i predjeli koji se ukazuju na prozoru subjektivnosti kreću unazad, prema onome što smo napustili i čega ćemo se sjetiti samo onda kad nam bude neophodan odmor u prostoru mentalne usamljenosti. Gabrijel Markes prioritet daje sjećanju srca, koje briše ono što je bilo loše i slavi ono što pamtimo kao dobro – budući da zahvaljujući ovoj svjesnoj prevari uspijevamo da izdržimo teret prošlosti.
Rizik osvrtanja Orfejevog ili Lotove žene u prostoru ostvaruje se uz trajno gubljenje zajedničkog vremena sa svojim voljenima i uz duboko ukopavanje u mehanizam statične vječnosti, Lotova žena se, pošto se osvrnula pretvorila u stub soli. Danas mnoge statue zaboravljenih revolucionara stoje, uspravljene i isprljane, podsjećajući na jednu ideologiju i kolektivno pamćenje u odnosu na nešto što je, u stvari, bilo najavljivano kao proročanstvo: komunizam i bratstvo-jedinstvo. Na osnovu arhitekture nove jezičke svijesti, ti komadi oblikovanog kamena za koje koristimo naziv spomenici u makedonskom jeziku dobili su i pojmovnu odrednicu pametnici/pametnik (паметник), iako ovdje, naravno, ni spomena nema o tome da bi njihov zadatak mogao biti da bilo što pamte – već da prošire granice zajedničkog pamćenja tako što će slaviti patnju, odsustvo i idealističko žrtvovanje.
Poslije pada komunizma, po prvi put sam vidio ove spomenike bolu išarane grafitima koji su prenosili lične uspomene na nečiju izgubljenu prvu ljubav ili su se odnosili na dijalog o tome da li su pank ili Niče mrtvi. U ispružene ruke revolucionara sa spomenika prolaznici bi ostavljali prazne flaše koka-kole ili kartonsku ambalažu nekog brenda brze hrane, kao znak vlastitog prisustva i životnosti, kao pokušaj da bude zaboravljen bol nametnutih uspomena.
Estetika sjećanja gradi se kontinuiranim preplitanjem prisutnosti i odsutnosti, sve dok se sasvim ne izbriše granica između njih u međuprostoru mentalne stvarnosti. Supruga jednog mog prijatelja koji je poginuo kad je imao trideset godina, očajnički čuva jedini snimak njegovog glasa i to onaj sa telefonske sekretarice na kojem smireno ponavlja: „Nijesmo kod kuće. Ostavite poruku.“ Pet dana poslije njegove smrti ona je postala majka i do dana današnjeg gotovo svakodnevno svojem, sad već sedmogodišnjem, sinu pušta glas njegovog oca: „Nijesmo kod kuće…” Glas prisustva koji najavljuje odsustvo. Glas sjećanja koje najavljuje zaborav.
U Makedoniji se još uvijek mrtvima prinosi hrana kad se posjećuje njihov grob, čime se manifestuje apsolutistički nagon živih za zadržavanjem osjećaja superiornosti i bezbjednosti. Ovo ritualno produžavanje ličnog vremena mrtvih najčešće se ostvaruje i putem selektivnog prizivanja uspomena na trenutke iz života kojih se oni kojih više nema – ne bi ni sjetili. Tako se, u stvari, rađa krađa sjećanja, nešto što je postalo najvažniji metod opstajanja diktatora na ovim prostorima. Iz čahure samoproglašenog proroka, koji se brine o boljoj sjutrašnjici, diktator se razvija u raskošnog zaštitnika, koji nudi samo sjećanja na nešto što se nikad nije desilo. Rizik realnosti u kolijevci diktatorskog režima daleko je veći od rizika sjećanja. Ljudi verbalizuju i memorijski oživljavaju sve svoje čežnje i neostvarene želje, polusnove… Najmaje od svega sjećaju se dodira života i njegovih prostornih i vremenskih granica.
Sjećanje postaje dom i sklonište, a kuća se pretvara u muzej konzervisanih emocionalnih eksponata. Moj otac se sjeća da bi živio. On pjeva pjesme nastale one godine kad sam se rodio, daje ulicama imena heroja iz starih istorijskih udžbenika, tjera taksistu da se zaustavlja pred objektima kojih nema – moj otac još uvjek na svom daljinskom upravljaču drži memorisan televizijski nacionalni kanal pod brojem 1. Gaston Bašlar kaže da je, kako bi se izvršila analiza našeg bića u hijerarhiji jedne ontologije, potrebno da se desocijalizuju naše velike uspomene i da se dodirne ravan maštanjâ koja smo doživljavali u prostorima svojih samovanja. Možda upravo tokom povratka ka zajedničkim projektovanim sjećanjima moj otac traga za načinom da se osami, da isplete ogradu svoje sociološke i emotivne bezbjednosti, jer mi se ponekad čini da su njegova sjećanja duža i od smrti.
Potomak sam izbjeglica iz Balkanskih ratova s početka minulog vijeka i shvatio sam kroz priče svojih predaka da je dom uspomena koja se ne nasljeđuje. Poslije svakoga rata ostaje mnogo napuštenih kuća, ali još je više napuštenih domova. Kad sam posljednji put posjetio Bosnu, ljudi su svoje lično poimanje vremena jasno dijelili na osnovu zajedničke konstante: prije i poslije rata. Nije tu bilo: mladosti, djetinjstva, bolesti. Rat je bio nešto što se ne zaboravlja, a sve ostalo bili su samo njegovi dobri i loši ljubavnici. Derida kaže da se opraštaju samo one stvari koje se ne zaboravljaju ili: oprostiti ne znači i zaboraviti. Balkan čeka da prođu decenije i generacije da bi se zaboravili svi treptaji sjenki i svi strahovi koji su izbrisali svetost svakodnevice u ovim minulim godinama i životima. A možda je i bolje oprostiti, a ne zaboraviti.
Dugo se investiralo u istoriju, u taj dominantan oblik kolektivnog sjećanja, sve dok se ona nije pretvorila u zajedničku istinu koja ne zahtijeva nove uspomene i sumnje, jer svaki apsolut se stvara isključivo zarad njegovog štovanja, a ne zarad sjećanja. Stvorila se slika da bez sjećanja nemamo na Balkanu nikakve budućnosti, ali takva budućnost se pretvara u istorijski problem i prije nego što postane sadašnjost. Ovdje sveci i diktatori nemaju sjećanja, oni se na duge staze useljavaju u naše umove poput uspomena na vječitu nesigurnost.
ARHEOLOZI NEZAKOPANOG
Bijeda poezije sastoji se upravo u pretjeranom povjerenju u dežurne mislioce i političare. Zbog čega je Breht služio Staljinu? Zašto je Neruda ukazao poštovanje tome istom despotu? Zbog čega je Gotfrid Ben nekoliko mjeseci vjerovao Hitleru? Zašto su francuski pjesnici vjerovali strukturalistima? Zbog čega mladi američki pjesnici posvećuju toliko mnogo pažnje najbližoj porodici i ne uspijevaju da otkriju dublju stvarnost? Zašto postoji toliko prosječnih pjesnika čija nas opštost dovodi do očaja? Zbog čega se savremeni pjesnici – stotine i hiljade pjesnika – mire s duhovnom mlakošću, s plasiranjem sitnih, zanatskih, ironičnih dosjetki, s elegantnim i na momente simpatičnim nihilizmom?
Adam Zagajevski
Pjesnik je onaj ko na divlje kopa u vremenu. Drhtav list na porodičnim stablima.
Pjesnik stoji nasuprot istorijskom profilu proroka, jer pjesnik ne udomljuje ljude u potopima i distopijama; on nije čuvar straha, već budnosti – očiglednom čini užasnu ljepotu i ružnoću užasa. Pjesnik ne treba da se plaši sumnje ili nesigurnosti, jer upravo te sile pokreću misli ka omotaču metafizičkog, ka poetičkoj senzibilnosti u preispitivanju svijeta.
Sve ostalo je statistika ili brojanje lajkova, živuckanje zarobljenika u kvantumu socijalnih „impakt-koeficijenata“ – u užasu mjerljivog. U tehnološkoj eri zaborava „proricanje“ se pretače u „podsjećanje“, a pjesnik se preoblikuje u periferni dom ličnog sjećanja, u proroka minulog vremena. On treba da podsjeti i da ukaže na banalnosti jednih te istih istorija koje se smjenjuju, da iscrta unutrašnji svijet i prije nego što se pojave epidemije i ratovi.
Pjesnik je sumnjičav svjedok u odnosu na svaku nepromjenjivu stvarnost. Nema bolje slike o odnosu poezije i ideologije od riječi Danila Kiša koji kaže da je poezija sumnja, a ideologija odsustvo sumnje. Ideologija je odsustvo ličnog vremena. Ona je smrt prije umiranja. Jedino što može da ponudi su spomenici liderima, pod čijim bronzanim sjenkama se susreću ljubavnici koji ni ne znaju za užase istorije i ratova. Ratne vođe se plaše metafora, mističnog života riječi, jer oni su konstruktori apsolutne semantike života. Oni ujednačavaju stvarnost, a simetrija ostaje njihov jezik moći: na prazničnim paradama, na ratnim grobljima – sve je simetrično mrtvo, u dovoljnoj mjeri da bi se uniformisao i strah, da bi se samo krivica izdvojila kao životni element raspoznavanja. S padom svake ideologije, pjesnici koji su bili na listama za čitanje u udžbenicima proglašavaju se ili za državne neprijatelje, ili za klasike, a to znači samo jedno: niko ih više ne čita.
Pjesnik se ne plaši da bude osuđen na tišinu, kao što se ni vjetar ne plaši da bude bačen na dno okeana. Riječ je moćna i kad se ne izgovori: „moć“. Na tišinu sam uvijek gledao kao na početak riječi, a ne kao na njenu smrt. Kad bismo svi odjednom zaćutali usred ručka, moja baba je znala reći da u tom trenutku anđeo prelazi preko stola. I to bi tišinu učinilo dužom, ona je postajala hrana, otjelotvorenje svoje metafizičnosti. Tako je, na svoj način, moja baba govorila o tome da je tišina beskonačnost – nešto što sam kasnije pronašao i kao beskonačan stih kod Emili Dikinson. Vjerujem da su male stvari stvorene da bi bile neprimjetni čuvari velikih tajni. Vjerujem da se u jednu pjesmu može zbiti tišina univerzuma, na isti način na koji sam vjerovao i da je školjka čuvar glasa velikog mora. U muzejima, dok stojim pred fosilima varljiva oblika, pokušavam da zamislim njihov glas. Pitam se: Postoje li muzeji neiskazanih glasova i da li će vrijeme preoblikovati riječi u kamenje da bismo se mogli još snažnije ranjavati njima?
Mislio sam da vjetrenjače postoje da bi otjelotvorile vjetar, da bi mu dale život i oblik; a tako razmišljam i o poeziji koja je tu da bi ovaplotila vrijeme, kao suprotnost zaokruženosti kalendarskih datuma.
Venders je jednom zapisao: „Pjesnici su nam nasušno potrebni kako bi nas natjerali da razumijemo svijet.“ Ipak, bespomoćno se osjećam pred ratovima, pred tom uniformisanosti smrti, pred nemogućnošću da se umre u osami. Izmjenjuju se stihovi koji bi mogli postati pristojni epitafi ljudima, gradovima, vjeri u tišinu. Rat nema svoju lingvističku negaciju, ali mir ima nemir, a poezija je njegova ljubavnica – ljubavnica unutrašnjih bitaka koje vode jezici strahova i zaključane uspomene. Poezija ostaje kao pukotina u zidu izvjesnosti. Skulptura od glasova koja ne haje za trgove i aleje.
Pjesnik je arheolog nezakopanog. Pjesnik dolazi do početka onoga što se iskazati ne može svakom napisanom riječju. Svjestan sam apsurdnosti iskaza u vrijeme kad revolucionarno razvijamo nagon za akumulacijom, kad se svako odustajanje od predmeta i riječi povezuje s bolešću ili smrću, umjesto sa započinjanjem novoga života. Brodski je govorio da je književnost započela poezijom, pjesmom nomada koja prethodi pisanju doseljenika. Poezija se rodila među onima koji nijesu posjedovali ništa i koje niko posjedovao nije. Stope nomada su note čiste prisutnosti i neka poezija bude napuštanje svih odsustava koja je neko zapovijedio, svih srušenih domova i visina.
Čovjek je 70% voda. Ako se uzvisi, pretvoriće se u paru. Ako otvori oči za bol u svijetu – u pjesnika!
