Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović
DOM
Živio sam na kraju grada
kao ulična svjetiljka kojoj niko
ne mijenja sijalicu.
Paučina je držala zidove zajedno,
a znoj naše spojene dlanove.
U preobražajima nevješto sazidanog kamenja
krio sam plišano meče
spašavajući ga od sna.
Danonoćno sam oživljavao prag,
vraćajući se kao pčela koja
se uvijek vraća prethodnom cvijetu.
Bio je mir kad sam napustio dom:
zagrizena jabuka nije bila potamnjena,
na pismu je bila marka sa starom napuštenom kućom.
Prema tihim se prostorima rađanja krećem
i podamnom se lijepe praznine
kao snijeg što ne zna da li pripada zemlji
ili vazduhu.
POSLIJE NAS
Jednog dana neko će složiti našu ćebad
i poslaće je na hemijsko čišćenje
da iz nje istrije i posljednje zrnce soli,
otvoriće naša pisma i ređaće ih po datumima
umjesto po tome koliko su čitana.
Jednog dana neko će po sobi rasporediti namještaj
kao šahovske figure na početku nove igre,
otvoriće staru kutiju za cipele
u kojoj čuvamo dugmad otpalu s pidžama,
nepotrošene baterije i glad.
Jednog dana vratiće nam se bol u kičmi
od težine hotelskih ključeva i
sumnjičavost uz koju nam recepcioner daje
daljinski upravljač.
Tuđa sažaljenja krenuće za nama
kao mjesec za zalutalim djetetom.
ODVOJEN
Odvojio sam se od svake istine o prapočecima
stabala, rijeka i gradova.
Imam ime koje će biti ulica rastanaka
i srce koje se pojavljuje na rendgenskim snimcima.
Odvojio sam se i od tebe, majko svih nebā
i kućā bezbrižnosti.
Sad je moja krv bjegunac koji pripada
nekolikim dušama i otvorenim ranama.
Moj bog živi u fosforu šibice,
u pepelu što čuva oblik presječenog drveta.
Ne treba mi mapa svijeta kad tonem u san.
Sad sjenka klasova žita pokriva moju nadu,
i moja je riječ vrijedna
kao stari porodični sat koji ne mjeri vrijeme.
Odvojio sam se od sebe, da bih stigao do tvoje kože
koja miriše na med i vjetar, do tvog imena
koje znači nemir, što me čini spokojnim,
što otvara kapije gradova u kojima spavam,
a ne živim. Odvojio sam se od vazduha, vode, vatre.
Zemlja od koje sam stvoren
ugrađena je u moj dom.
OTKRIVANJE
Već odavno nikome ne pripadam
kao novčić koji je pao s ivice stare ikone.
Razbacan sam između strogih nasljeđa i zavjeta
iza roletni spuštenih sudbina.
Istorija je prva granica koju treba da pređem,
čekam glas odvojen od sazvučja poslušnosti
koji će obavjestiti o mojoj udaljenosti.
Ja sam kao bronzani spomenik pod zvjezdanim trgom
na kojem ptice vježbaju himne nade,
otkrivam se kao pero zalijepljeno za koru jaja,
koje o preranom odlasku pripovijeda
i novi život nagovještava.
Dom mi se svakog dana
pod šatorem svijeta tajno mijenja,
samo je djetinjstvo kao med
što ne dopušta tuđe tragove u sebi.
SENKE NAS MIMOILAZE
Jednog dana srešćemo se
kao brodić od hartije i
lubenica što se hladi u reci.
Nemir sveta biće
uz nas. Dlanovima ćemo
pomračiti sunce i s fenjerom
približavaćemo se.
Jednoga dana vetar neće
promeniti pravac.
Breza će poslati lišće
u naše cipele ispred praga.
Vuci će krenuti za
našom nevinošću.
Leptiri ostaviti svoj prah
preko naših obraza.
Jedna starica svakog jutra
pričaće o nama u čekaonici.
I ovo što sad kažem
već kazano je: čekamo vetar
kao dve zastave na graničnom prelazu.
Jednoga dana sve će nas senke
mimoići.
VIŠE STVARI SE DOGODILO
Više stvari se dogodilo
dok se Zemlja vrtela povrh
Božjeg prsta.
Žice su se oslobodile
od dalekovoda i sada
povezuju ljubavi.
Kaplje iz okena
nestrpljivo su se taložile povrh
zidova pećina.
Cveća su se odvojila
od minerala i krenula
za mirisom.
Iz zadnjeg džepa razleteli su se
listići kroz našu prozračnu sobu:
beznačajne stvari koje nikad
ne bismo napravili ukoliko nam
nisu već bile zapisane.
SKAZALJKE ČASOVNIKA
Nasledi detinjstvo iz albuma.
Prenesi tišinu
što se širi i stešnjava kao
jato ptica u letu.
U šakama sačuvaj
nepravilnu loptu snega
i kapke koje se spuštaju
za linijom života.
Kaži molitvu
sklopljenih usana:
reči su seme koje pada u saksiju.
Muk u utrobi se uči.
Pokušaj da se rodiš
kao velika skazaljka u ponoć
i sekunde će te odmah prestići.
Nikola Madžirov (pjesnik, esejist, prevoditelj) rođen je 1973. godine u Strumici, Makedonija. Poezija mu je prevedena na četrdesetak jezika i objavljivana u izborima i antologijama u Makedoniji i u inozemstvu. Za poezija iz knjige Premješten kamen (Преместен камен, 2007) dobio je istočnoeuropsku pjesničku nagradu «Hubert Burda» i nagradu «Braća Miladinovi» na Struškim večerima poezije. Bio je urednik poezije u časopisu za književnost i kulturu «Blesok» (Блесок) i jedan je od koordinatora međunarodne pjesničke mreže «Lyrikline». Za pjesničku zbirku Zaključani u gradu (Заклучени во градот, 1999) dobio je nagradu «Studentski zbor» (Студентски збор) za najbolju debitantsku knjigu u Makedoniji, a za knjigu Negdje, nigdje (Некаде, никаде, 1999) nagradu «Aco Karamanov». Na njegove stihove muziku je komponirao američki džezer Oliver Lake, suradnik i aranžer Björka i Lou Reeda, kao i talijanski kompozitor klasične muzike Angelo Ingleze. Dobitnik je više međunarodnih književnih stipendija: «International Writing Program (IWP)» Univerziteta Ajove u SAD-u; «DAAD» i «LCB» u Berlinu; «Marguerite Yourcenar» u Francusku, a prije dve godine nagrađen je «Xu Zhimo Silver Leaf Award» za europsku poeziju na «King’s Koledžu» u Kembridžu. Priredio je Antologiju svetske savremene poezije XX i XXI vijeka i preveo na makedonski poeziju Jehude Amihaja, Georgija Gospodinova, Marka Pogačara, Faruka Šehića, Ane Ristović i dr. Živi u Strumici.