Marion Pošman – OSTRVA BOROVA
prevela Jelena Knežević
Roman “Ostrva Borova” njemačke spisateljice Marion Pošman, u prevodu Jelene Knežević, objavljen je u okviru biblioteke Savremena proza, u Otvorenom kulturnom forumu sa Cetinja, u saradnji sa mrežom TRADUKI. Izdavač knjige je Gora Martinović, a urednik izdanja Milorad Popović. Roman “Ostrva Borova” još jedan je uspješan prevod savremenog književnog štiva teoretičarke književnosti i književne prevoditeljice sa njemačkog jezika, Jelene Knežević, nakon prevoda roman „Neko“ austrijskog pisca Norberta Geštrajna, takođe u izdanju OKF-a. Lekturu i korekturu za roman “Ostrva Bogova”potpisuje Valentina Knežević, a knjigu je likovno opremila Ana Matić.
O DJELU
Gilbert Silvester, docent i istraživač u univerzitetskom projektu koji se finansira iz sredstava trećih lica, budi se u šoku. Sanjao je da ga je žena prevarila. Nakon svađe sa ženom, on napušta kuću, sjeda na prvi interkontinentalni let i odlazi u Japan kako bi se distancirao od nastale situacije. Tamo mu pod ruku dolaze putopisi japanskog klasika Baša i on postavlja sebi cilj da poput starih monaha-putnika vidi mjesec iznad Ostrva borova. Na tradicionalnoj hodočasničkoj ruti mogao bi da se udubi u posmatranje prirode i ostavi za sobom svoj nemir. Ali prije nego što krene na put srijeće studenta Josu, koji i sam putuje, sa sasvim drugačijom lektirom, s Priručnikom za samoubistvo. U romanu Ostrva borova (Die Kieferninseln, 2017), koji je nagrađen „Klopštokovom nagradom“, Marion Pošman (Marion Poschmann) tematizuje uvijek aktuelno društveno pitanje susreta kultura, kao i mogućnost života i smrti, koje na razmeđi između racionalnog i iracionalnog određuje čovjeka. U priči o putovanju u Japan njemačkog kulturologa akcenat je stavljen na neophodnost unutrašnjeg putovanja i samorefleksije u savremenom svijetu koncentrisanom na spoljašnji život i doživljavanje. Ubijeđeni racionalista, Gilbert Silvester, podstaknut iracionalnim povodom, sumnjom koja mu se, naime, prikazuje u snu, kreće na putovanje i uskoro počinje „da gleda na nov način, da gleda na drugačiji način“ (Schroder). Tema romana jeste susret kultura koji može ne samo da drastično promijeni našu perspektivu, nego i da spasi čovjeka od sebe samoga i sopstvenih pogrešnih predstava o svijetu. To se realizuje kroz susret glavnog junaka sa tajanstvenom prirodom Ostrva borova, kao i posredstvom susreta u podzemnoj željeznici sa Josom Tamagočijem studentom koji pod pritiskom težine studija planira da sebi oduzme život. Umjesto toga, međutim, i on sa Silvesterom kreće na put tragovima haiku pjesnika Baša. Putovanje u dvoje omogućava dijalošku, diskurzivnu kompoziciju romana i stalnu konfrontaciju različitih perspektiva koje nam izgledaju poznato, čak i kada su oneobičene nepoznatim pejzažima i određene različitim knjigama koje putnici čitaju tokom svog putovanja. Putovanje u nepoznati, strani svijet postaje uranjanje u unutrašnjost bića, koje jednako malo poznajemo kao i Ostrva borova u Japanu. Tema drugosti, odnosno „stranog” produbljuje se posredstvom klišetiziranih zapadnih slika Japana, koje po mnogo čemu nalikuju onima koje su do duboko u 20. vijeku obilježavale putopise o Crnoj Gori stranih putnika i snažno uticale na evropsku sliku o Crnoj Gori. Ovaj „navodno nepremostivi jaz između stranih kultura“ (Cammann) jeste istinska tema romana. Iz karikirane slike jedne zemlje, autorka, poznata i kao pjesnikinja, izvlači, uprkos humorističnim efektima, „izraziti, originalni poetski potencijal“ (Schroder). Njemačka književna kritika roman je proglasila „malim remek-djelom“ (Cammann), koje pripovjedački odlikuju „uglađenost, virtuoznost i prije svega duhovitost“ (Platthaus). Riječ je o književnom tekstu savremene njemačke književnosti, istovremeno aktuelnom i svevremenom, koji, polazeći od nesrećne konstelacije, pokazuje kako duboka unutrašnja refleksija i prihvatanje suspenduju stereotipne predstave o drugom.
Jelena Knežević
O AUTORKI
Marion Pošman (Marion Poschmann) rođena je 1969. u Esenu, Njemačka. Studirala je germanistiku, filozofiju i slavistiku, u Bonu i Berlinu, gdje i danas živi. Članica je PEN centra Njemačke. Za svoju liriku i prozu višestruko je nagrađivana. Dobitnica je Berlinske književne nagrade, Diseldorfske književne nagrade, Nagrade Peter Huhel, nagrade Ernst Majster za liriku. Za roman Ostrva borova dobila je 2018. Klajstovu nagradu. Ovaj roman je 2017. bio u najužem izboru za Njemačku književnu nagradu, a u užem izboru za istu nagradu 2013. godine bio je i roman Pošmanove Položaj sunca (Die Sonnenposition). Drugi poznati romani autorke su Kupanje po nevremenu (Baden bei Gewitter, 2002) i Crno-bijeli roman (Schwarzweisroman, 2005). Jedna je od rijetkih dvostruko talentovanih njemačkih spisateljica, jednako uspješna i kao liričarka. Proslavila se zbirkama pjesama Zatvorene sobe (Verschlossene Kammern, 2002), Razlog za stvaranje (Grund zu Schafen, 2004), Vidovnjaštvo (Geistersehen, 2010), Posuđeni pejzaži (Geliehene Landschaften, 2016).
Jelena Knežević (Novi Sad, 1977), teoretičarka književnosti, od 2014. docent za oblast njemačka književnost na Univerzitetu Crne Gore, Filološki fakultet. Doktorirala na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, Od oktobra 2018. angažovana kao gostujući predavač na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na Katedri za germanistiku. Od 2014. do 2020. angažovana i na Fakultetu za Crnogorski jezik i književnost na Cetinju za oblast svjetska književnost. Od 2012. rukovodilac Studijskog programa za njemački jezik i književnost, od 2016-2019. prodekan za međunarodne odnose i nauku Filološkog fakulteta. Član međunarodnog HERE tima, član Centra mladih naučnika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (do 2017), od 2019. urednica časopisa Folia linguistica et litteraria (indeksiran na: WoS – ESC, SCOPUS, ERIH PLUS), član upravnog odbora Udruženja germanista jugoistočne Evrope (SOEGV). Učešće u nekoliko međunarodnih i bilateralnih projekta i u nacionalnom projektu Crnogorske akademije nauka „Strane književnosti u Crnoj Gori do 1914. godine“. Istražuje i objavljuje u oblasti komparatistike, na teme iz njemačke i svjetske književnost. Bavi se književnim prevođenjem.
ODLOMAK
Tokio
Sanjao je da ga je žena prevarila. Gilbert Silvester se probudio i bio je van sebe. Matildina crna kosa ležala je rasprostrta na jastuku pored njega, kraci opake meduze uronjene u katran. Debeli pramenovi kretali su se lagano u ritmu njenog disanja, puzali ka njemu. Ustao je tiho I otišao u kupatilo, tamo je neko vrijeme zbunjeno zurio u ogledalo. Kuć je napustio bez doručka. Kada je uveče došao iz kancelarije još uvijek se osjećao kao da ga je neko udario po glavi, kao ošamućen. San tokom dana nije iščezao, nije čak ni dovoljno izblijedio da bi mogao da se osloni na budalastu izreku „Snovi su pjena“. Upravo suprotno, utisak od prethodne noći bivao je sve snažniji, ubjedljiviji. Neko nedvosmisleno upozorenje iz područja nesvjesnog njegovom naivnom, neupućenom Ja. Ušao je u hodnik, teatralno ispustio akt tašnu i zatražio objašnjenje od žene. Ona je poricala sve. To je samo dokaz da je njegova sumnja osnovana. Matilda mu je izgledala drugačije. Neprirodno strastvena. Uzbuđena. Postiđena. Optužila ga je da se rano jutros iskrao i da se nije pozdravio s njom. Brinula je. Jeste. Kako si. Samo. Mogao. Beskrajna prebacivanja. Providan manevar za skretanje pažnje. Odjednom je kao on kriv. Otišla je predaleko. Ne dozvoljava da se iko tako ponaša prema njemu. Kasnije nije više znao da li je vikao na nju (najvjerovatnije), udario je (eventualno) ili je pljunuo (kako god), moguće da mu je dok je uzbuđeno govorio pljuvačka prštala iz usta, u svakom slučaju, zgrabio je nekoliko stvari, svoje kreditne kartice i pasoš i otišao, pored kuće, pločnikom, a kako nije ni pošla ni vikala za njim, produžio je, najprije nešto sporije, a onda brže do sljedeće stanice metroa. Nestao je u podzemlju, poput mjesečara, moglo bi se reći, prošao kroz grad i izašao tek na aerodromu. Proveo je noć na terminalu B, neudobno ulogorovan na dvije metalne stolice. Svaki čas provjeravao je svoj pametni telefon. Matilda mu nije poslala ni jednu poruku. Imao je let narednog jutra, najraniji interkontinentalni let koji je za tako kratko vrijeme uspio da rezerviše. U Erbasu na putu za Tokio pio je zeleni čaj, na naslonu sjedišta pogledao je dva filma o samurajima i sve vrijeme ubjeđivao sebe da ne samo da je sve uradio kako treba, nego i da je to što je uradio bilo neizbježno, da je i dalje neizbježno i da će i biti neizbježno, po njegovom ličnom mišljenju i po mišljenju svijeta. Pribrao se. Nije tražio svoja prava. Oslobodio je prostor. Kome god. Nekom namrgođenom mačo tipu, njenom šefu, direktoru škole. Nekom zgodnom mladiću, koji tek što je postao punoljetan, kojem je navodno bila mentor, pripravniku. Ili nekoj od njenih navalentnih koleginica. Sa ženom se ne bi mogao mjeriti. Da je u pitanju muškarac, vrijeme bi eventualno bilo na njegovoj strani. Mogao bi da čeka da vidi kuda to vodi, da bude strpljiv, dok se ona ne ohladi. Vjerovatno je da će draž zabranjenog prije ili kasnije proći. Ali ako je u pitanju žena, nemoćan je. Nažalost, po tom pitanju san nije bio sasvim jasan. Ali je u cjelosti san svakako dovoljno jasan. Veoma jasan. Kao da je predosjetio. U suštini, on to jeste predosjetio. Odavno. Zar nije posljednjih nedjelja upadljivo dobro raspoložena? Istinski vesela? I naglašeno ljubazna prema njemu. Trebalo je i prije da shvati šta se krije iza te diplomatske ljubaznosti, koja je iz dana u dan postajala sve nepodnošljivija, koja bi bila još nepodnošljivija da je ranije znao šta se iza nje krije. Ovako joj je, međutim, pošlo za rukom da ga dugo uljuljkuje. A on, on ju je pustio da ga uspava, potpuno je zakazao. Nije bio dovoljno oprezan, dozvolio je da ga prevari, jer njegovo nepovjerenje nije bilo beskrajno…
