Jasna Šamić: Sve su priče uvijek djelomične

Sjećanje na Mirka Kovača

Čovjek koji boravi u ponorima duše, za trivijalni vanjski svijet postaje okrutan.  Mirko Kovač

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka redovito sam posjećivala Sajam knjige u Beogradu. Većinu jugoslavenskih pisaca koje sam tu viđala,  upoznala samo još ranije kod Josipa Ostija, koji je prijateljevao s mnogim autorima, najviše pjesnicima, iz cijeloga svijeta. Osti je mnoge od njih znao i profesionalno, kao izdavač u Veselin Masleši i Direktor međunarodne književne manifestacije Sarajevski Dani Poezije. U Beogradu sam, opet zahvaljujući pjesniku Ostiju, ali i činjenici da je moj otac bio Predsjednik Zadužbine Ive Andrića, upoznala porodicu Ribnikar i počela posjećivati literarni « salon » kod Vladislave Ribnikar i njenog muža Mileta Perišića, u to doba sekretara Andrićeve Zadužbine. U stanu ove poznate porodice, novinara Vladisalava i spisateljice Jare Ribnikar, skupljala se, naročito za vrijeme Sajma knjige, jugo-elita. S Miletom Perišićem sam se povremeno družila i van Sajma; dolazio je često u Sarajevo, a znao me je kontaktirati i u vezi s Andrićevom zadužbinom. Ali čim se Milošević ustoličio u Beogradu, prestao je da se javlja i meni i svim onima za koje je smatrao da nisu Srbi, ili pravi Srbi, dok će se za vrijeme rata u Bosni, – tad je već oženjen drugom ženom -, iskazati i pokazati kao ultranacinalista i postati Miloševićev diplomata.

Odlazeći prije « događaja » ponekad i s njim na Sajmište, Mile me je znao predstaviti  domaćim genijima na svoj, « duhovit » način, vrlo glasno, i iz prilične udaljenosti: « Moram ove provincijalke provesti kroz Sajam, pa ćemo se vidjeti ». Ne bih zaboravila u tom času da ga podsjetim da je isto toliko provinijalac koliko i ja, budući da je i sam bio rodom iz Sarajeva.

Na Sajmu za vrijeme ručka – gdje bih se katkad zadesila skupa sa beogradskim i inim literarnim veličinama, – često su se pjevale starogradske pjesme koje bi započinjale žene spisatelja odmah nakon prvog zalogaja pečene janjetine, koji bi naravno zaljevali najčešće rakijom. Uveče bi me neki od pisaca odveo na večeru u čuvenu Francusku 7, gdje je već u to doba u istom Klubu književnika, glumac Bubuleja, posrčući između stolova i podrigujući, urlao: Treba zaklati sve Turke ! Bio je u tome glasonoša «modernosti» koja će se krajem osamdesetih prošlog vijeka krojiti baš u toj književničkoj « rupi », iz nje se potom proširiti prijestonicom zajedničke nam domovine, a potom se protegnuti i mnogo šire.

U tom periodu, početkom osamdesetih, na Sajmu sam srela i Mirka Kovača, ali se ne sjećam u kojim okolnostima se to tačno zbilo. Jedna slika mi se urezala u sjećanje: sjedim s nekim piscem u jednom od « biroa », a u dnu te kancelarije, čiji su zidovi tanji od kartona, poput svih onih koje imaju izdavačke kuće na Sajmu, sjedi Mirko i s nekim glasno razgovara. Iznenadilo me je, prvo da me niko od momaka koje sam znala nije predstavio ovom piscu (mada je kod nas normalno da niko nikog ne predstavlja), potom  da me Mirko Kovač nije sam pozdravio, i napokon, začudio me jako glasan ton njegovog, inače prijatnog glasa, ton koji po pravilu odaje stidljivu i nesigurnu osobu u sebe (kad nisu u pitanju Amerikanci koji se sporazumijevaju više vrišteći, nego govoreći).

Mislim da me je jedne večeri takođe Mile Perišić odveo na izložbu Mirkove životne saputnice, izvrsne slikarke, čije je otvaranje bilo u nekoj galeriji u samom centru Beograda. Tu je bilo prekrasnih portreta, ali onaj koji je svima ostao, sigurna sam, u sjećanju, jeste akt Mirka Kovača, naoružanog moćnom « alatkom », s janjetom na ramenima. Slikarski portret je bio izuzetno lijep i moćan, a činilo se da je takav i model koji je pozirao.

Mnogo puta sam kao vrlo mlada pokušavala čitati knjigu Vrata od utrobe (o kojoj su tih, osamdesetih godina svi mediji uglas bučali kao o izvanrednom, neponovljivom romanu), ali nisam u tome uspjela. Drugim riječima, nikad nisam bila pristalica “seoskih tema” koje su punile stranice djela jugo-pisaca, ako to nisu bili panegirici našoj hrabroj borbi protiv fašističkog neprijatelja. Osim Krleže, odnosno njegovih Glembajeva, priznajem da nisam uopšte ljubila jugoslovensku književnost. Slično iskustvo, kao sa “Vratima”,  doživjela sam nešto kasnije i sa « Malvinom ». Od tada sam Kovača prekrižila kao autora, bez obzira što sam za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji gajila simpatije prema njegovoj borbi i protiv srpskog, i protiv hrvatskog nacionalizma. Budući da sam tada radila na RFI-u, napravila sam s njim i intervju. To je bio jedan od razloga koji je kumovao da mi je tadađnji šef redakcije Stanko Cerović – koji se u to vrijeme trudio da se pokaže demokratičan i protiv nacionalizama -, otkazao angažman.

Sreli sam Mirka Kovača u mimohodu i u Sarajevu kada je dobio nagradu Stećak, odmah nakon kraja rata u Bosni. On je bio očito pristojan čovjek, jer me je odmah pokušao predstaviti Josipu Ostiju, kad se završilo čitanje poezije, gdje sam i ja učestvovala. Oboje, i ja i Josip Osti, ne oklijevajući smo povikali da se poznajemo od pamtivijeka, i da smo čak učetvoro – sa našim životnim saputnicima – obišli skoro cijelu Evropu u mom spačeku, ali i dio Afrike, da smo u Aleksandriji moj prijatelj i ja tako plesali da su se svi zaustavljali, pravili krugove oko nas i gledali nas. Moj pratilac je “žalio“ pri tome što je Ostijeva supruga primorana da pleše sa ukručenom goropadi  kako je sam sebi « komplimentirao ». Šteta što se ne udah za onog engleskog konzula koji me tada prosio, rekoh šalieći se, na što Mirko dometnu: Ne vrijedi, svakako bi sada bila rastavljena.

Malo smo još pročakulali uz smijeh, a onda se razišli. Josip je žurio da ode do svoje majke koja je, kao i moja, cijeli rat provela u Sarajevu; sam je odavno već živio u Ljubljani, pa je želio iskoristiti boravak na Danima poezije da provede što duže vremena s njom, a i ja sam žurila da se vratim kući radi moje.

Kada sam 2008. pozvana u Pulu na susrete Sa(n)jam knjige, imala sam priliku da kasno uveče s laureatovim prijateljima proslavim njegovog “Kiklopa”. Mirko Kovač mi je te noći poklonio svoj netom nagrađeni Grad u zrcalu. Iznenadilo me je nešto dječačko što je isijavalo iz njega, pa i način na koji je gotovo sramežljivo izrazio sumnju u to da će mi se knjiga dopasti. Knjiga mi se veoma dopala. A ubrzo potom otkrila sam u Ulcinju, kod Jovana Nikolaidisa, čiji sam bila gost, Pisanje ili nostalgija i bila naprosto začarana. Za mene je to bilo i ostalo jedno od najuzbudljivijih književnih svjedočanstava o cijeloj jednoj epohi, kao i o prijateljstvu općenito. Bolje rečeno, to je jedan od najuzbudljivijih romana (makar bio i “roman”) koji sam ikad pročitala. Može li se nakon ove Nostalgije uopšte pisati?, pitala sam se, a pitam se i danas.

I kao što se Danilo Kiš, kako tvrdi Kovač, trudio čitav život da odgonetne Singerovo majstorsko i jednostavno pripovijedanje, tako ću se i ja truditi da odgonetnem književno čarobnjaštvo Mirka Kovača.

Za ovog pisca, čije knjige sam nedavno sve pročitala, mogle bi važiti riječi koje je Rilke uputio Marini Cvetaevoj: Način na koji se izražavaš je kao odsjaj zvijezde. Ono što mi se posebno dopadalo bili su nekompromisni portreti prijatelja, bivših prijatelja i « prijatelja ». Mirko Kovač je pisao upravo onako kako je sam zapisao, citirajući Krležu: … s Mnemosinom, boginjom pamćenja, samo sam se povremeno ljubakao, ali vjerujem da sam ostao vjeran onoj Krležinoj da se mora pisati mrko, okrutno, neumoljivo, bez samilosti, pa čak i sa « začepljenim nosnicama ».   

Istovremeno me je djelo Pisanje ili nostalgija  takorekuć (literarno) izmirilo s nekim književnicima za koje sam smatrala da “nisu za mene”.

Mogla bih reći da sam u Tuzlu, na Mešine susrete 2009, otišla upravo radi Mirka Kovača, odnosno zbog knjige Pisanje ili nostalgija, ili još tačnije, zbog moje tetke, Bahre Engel koja je insistirala na tome da promijenim sarajevski ambijent (prepun bolesti kojima sam posljednjih tridesetak godina okružena), i prenesem Mirku Kovaču, članu žirija, i njene komplimente, doslovnu zadivljenost gore pomenutim djelom koji je i sama upravo bila pročitala.

Svoju euforiju odmah sam pokušala dočarati autoru kad sam ga vidjela, prenoseći mu i riječi moje tetke (koja mi je inače bila druga majka) i ostala prilično osupnuta njegovom  reakcijom, koju bi možda neki definisali i kao nepristojnost: “Ja ne volim da me hvale, više volim da me kude”.

“Nema problema, odmah ću te obradovati i reći da tvoja Vrata… nisam mogla nikad pročitati, a da mi je Malvina bila primjer krajnje artificijelne literature.”

Ne znam kako je reagirao na ovu moju repliku. S nekom dosjetkom koje se više ne sjećam? Šutnjom? Ne očekujući takav preokret, ni drskost s moje strane ?

“Ono što me čudi, – povikala sam ne pretjerano milozvučnim mezzosopranom -, jeste da u knjizi nema ni jedne žene”. (Kasnije sam se sjetila da je tu ipak bila jedna: Desanka Maksimović.) Mirko Kovač kao da je ponovo nakratko zašutio, da bi potom šeretski dometnuo, uz smijeh: “Prirodno, pošto su meni žene samo ljubavnice”.

Još koji put smo za vrijeme tuzlanskog teferiča uspjeli razmijeniti po koju riječ. Za vrijeme posjete Slanom jezeru, digao se s kraja dugačkog stola za koji su nas konačno posadili nakon šetnje parkom po nesnosnom septembarskom suncu, maltene sletio na stolicu preko puta mene, na drugom kraju stola, i još « u letu » izrekao rečenicu, koja je u stvari bila zakašnjela replika na moje « komplimente » o Vratima i Malvini : «Ti si, znači, kontraš ».

« Nisam kontraš. A ti si, znači, od onih koji ne poznaje žene ».

U međuvremenu je u samo začelje stola, između mene i Kovača, aterirao i kritičar Enver Kazaz, i odmah povikao, osjetivši se, ko zna zašto, « ugrožen », kao u velikoj    « opasnosti »: « Ako se vas dvoje udvarate, ja onda odoh… »

Mirko se odjednom spetljao, s izrazom lica koji je odavalo veliku nelagodu, i u znak pravdanja, digao bespomoćno ruke uvis, procijedivši : « Oh, ne, nikako, o ne… ». I jednom za svagda, ušutio. U vezi sa sličnim « optužbama », neobično mi je milo da ohrabrim sagovornika i potvrdim sve što mi « imputiraju », tako i tad pođoh izustiti: Da, naravno, evo udvaram se, za drugog ne garantujem, i slobodno možeš ići ako ti se ide, ali me Mirko Kovač preduhitrio svojim pravdanjem. Nakon što je « uhvaćen in flagranti » i zašutio, i ja sam zašutjela. Tako se konverzarcija između mene i pisca koga sam tek bila otkrila prekinula prije nego što je i počela.

– Hajde, skini se gola, skini se gola, poče naglo E. Kazaz, takvim pištavim šapatom koji  je jače odzvanjao nego da se proderao.

– Nemam koga da šokiram, odgovorila sam nezainteresirano.

– Imaš mene!

Moj odgovor da mu ne bih priređivala tu čast, okarkterisao je kao bezobrazluk s moje strane. Ima ljudi kojima moć (arbitra) daje iluziju da bi autor za njeg štošta uradio, a taj fenomen je naravno univerzalan.

Umjesto s Mirkom Kovačem, moj razgovor se, dakle, nastavio s našim literarnim arbitrom – koji već odavno dijeli piscima karte za budućnost -, govor napola lascivan, napola glupav, ispunjen bedastim doskočicama i isto takvim stilskim figurama.

Sjećajući se ovog nevažnog događaja, prisjećam se usput da je neko na Internetu objavio dio teksta iz starije verzije piščevog djela “Uvod u drugi život” (koji ne mogu da  nađem u zagrebačkom izdanju), i pitam se mogu li se riječi koje mi naviru u sjećanje iz tog djela, odnositi i na verbalno naklapanje za stolom :

Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi / koji su postali robovi nad svojom sudbinom,
…  /  žao mi je svih onih koji primaju mito od laskavaca, žao mi je svih onih nesrećnika / koji tudje mišljenje saopštavaju kao svoje. Žao mi je svih onih koji misle da nešto znače/ u očima onih koji ne znače ništa, žao mi je svih onih koji nemaju snage da kažu „Ne”, / onda kada se ne može kazati „Da”… / žao mi je onih koji za trpezom žude za prvim mjestima, / žao mi je onih koji su ljubomorni na druge, koji su tašti i ne mogu se izliječiti od oholosti.
Žao mi je onih koji za svoju šutnju misle da je principijelnost. .. Žao mi je ljudi koji misle da će uspjeti na tuđu štetu… Žao mi je sebe… Gospode… / Molim te za sve one nesrećnike koji su sami uzrok svoje nesreće. / Molim te za sebe…”

Riječi iz ove poeme jamačno su tačne, ali naravno da bih pretjerala ako bih ih dovodila u vezu s brbljarijama kraj Slanog jezera te, 2009. godine. Ali i ja bih, međutim, dok se evo vraćam susretima u Tuzli, uzvikivala poput junaka iz gore navedenih stihova: Žao mi je svih onih koji se služe tuđim mišljenjem, a misle da je njihovo, koji se služe originalnostima, a ne prepoznaju u njima krajnju trivijalnost, koji upotrebljavaju svoju moć, iza koje stoji tuđa, žao mi je ljudi koji mrze one koji su sposobniji od njih … Moglo bi se ovako redati u nedogled, što je u ovom slučaju, naravno, sasvim bespredmetno. Dodaću tek da mi je vrlo bliska i ona druga misao Mirka Kovača da me « ne mora niko prihvatiti, da nije ništa loše biti ničiji”. Dapače ! Jedino, za razliku od autora Uvoda u drugi život, nikad ne bih prizivala pri tome Gospoda. Nije mi žao sebe. I ne molim se.

Mirko Kovač nije bio srećom ničiji, ili bolje rečeno, bio je svačiji pisac. Kao što je to i svaki univerzalan i veliki autor ! Josip Osti mi je nedavno ispričao anegdotu o Mirkovoj  nacionalnoj « pripadnosti ». Kada ga je jedna strana novinarka upitala : Jeste li vi Srbin ili Hrvat ? Kovač je odgovorio: Jesam !

Stihovi iz Uvoda u drugi život  nagnali su me da ponovo prelistam istoimenu knjigu, koju će mi pisac pokloniti dvije godine nakon susreta Cum grano salis, sa posvetom : « Cijelo jutro progoni me tvoj stih Dan u koji ne vjerujem šaljem ti ga da se oslobodim, voli te tvoj … ». U oči mi je pala jedna veoma senzualna poema ; takva erotika uopšte   je svojstvena samo Kovaču, i u tome je ovaj pisac jedan od najvećih majstora, uvijek uzbudljiv, nikad vulgaran, unatoč izrazima koje se nije libio upotrebljavati u potpunom koloritu :

Kad ugledah ženu U crnini za svojim mužem Zadrhtah, ah…Ona se svuče jer bijah uzbuđen Kako je dobra i razumna Isto bijah čvrst I u najboljim godinama I sam ganut smrću Riješih da je pojebem Nagnutu nad jezerom Viknuh tada Javi se sjen iz dubine Uhvatih dojke u padu Ne tako Ne prodiri dalje Zakopčavam se do grla Sve još stoji  Između dvije stijene Ljetni izmet i sjeme strasti…  Ima zlata u njenoj kosi …Vjerujem u ovu granu duha  …U pročitano djelo… U gnijezdo njenog bića …Dok nad jezerom cvili mužjak Za pticom koja roni. 

Očarana ovim « zlatom u kosi », sjećam se usput i jednog drugog zavodljivog opisa iz priče « Žena odjevena u sunce » : Njezina je glava okrunjena buktinjom kose… .

Vrlo ljubazan, prijazan u ophođenju sa drugima i u društvu, Mirko Kovač nije, pak, imao milosti prema kritičarima, pa će u jednom svom tekstu reći i ovo:

Kritičar stalno žudi za bičem, jer svijet književnosti želi da uredi po svojoj procjeni. On te kao umjetnika unapređuje ili ti oduzima čin, on misli da si ti u književnoj službi samo dok si u njegovoj milosti.

Još oštriji bio je prema intelektualcima :

Nema kaše koju intelektualci nisu zakuhali, nema svinjarije u kojoj nisu sudjelovali, nema te enciklopedije u koju bi mogle stati sve gladosti što su ih počinili pjesnici, umjetnici ili filozofi. Iako sve to znamo, ipak se svaki put lacnemo kad čujemo kako se intelektualac koji koristi javnu riječ i ima uticaja u društvu otvoreno stavlja na stranu  zla. I svaki put se uvjeravamo kako povijest nije učiteljica života… Njih oprečnosti ideološke uzbuđuju samo ako u njima postoji klica destrukcije.

Znao je Mirko Kovač da takvi, kad « đavolji ples utihne » odmah nađu riječi utjehe za svoje « nestašluke » i « brbljarije », kako sami definišu svoju podršku zločincima. Oni su vazda spremni  da ismijavaju sve što je ljudsko, a naročito žrtvu. Čovjek koji drži do sebe čuvat će se i najmanjeg cinizma barem kad je riječ o žrtvama, dočim će nitkov upravo tu razotkriti svoju ništavnu dušu, zaključiće Kovač, formulišući tako i moju misao i ubjeđenje.

Mirko Kovač je tih dana u Tuzli izgledao veoma raspoložen, daleko od pomisli na bolesnika u koga će se uskoro pretvoriti; i ja sam bila raspoložena za šale, pa sam se razmahala, koketirajući posljednju veče za stolom pred prisutnima, koji su nas stalno prekidali. Mile Stojić je povikao u jednom času : Znao sam da će on (mislio je na laureata) dobiti Mešinu nagradu. – Kako si znao ? Jesi li čitao knjigu? upitala sam.

– Nisam, odgovorio je, ali sam već više puta bio u žirijima i znam kako to hoda. Jesam li ti rekao Irfane da će on dobiti?

Na što će mu Irfan Horozović, predsjednik Žirija, odgovoriti:

– A ja sam ti rekao da ćemo to tek vidjeti.

Ostala sam zabezeknuta, ne istinom koju sam tek oktrila u svojoj zakašnjeloj naivnosti, nego tako otvorenim, javnim priznanjem te istine. Istog časa sam pomislila da ovaj pjesnik, kao predsjednik žirija, nije ni pročitao moju knjigu Carstvo sjenki, koja je jedne godine bila u igri za istu nagradu.

Godine 2008, nagradu Meša Selimović dobio je Mirko Kovač za svoj odličan roman “Grad u zrcalu”. U ljeto te godine, jedan prijatelj, koji nije iz Bosne i koji nije bio u žiriju, otkrio mi je javnu tajnu da je nagrada rezervisana za Mirka Kovača, što je na mene, unatoč lucidnosti po ovom pitanju, ipak djelovalo šokantno. S ovim, naravno, Mirko Kovač nije imao nekakve veze, i uvjerena sam da se sam nikad tako nije ponašao kao član žirija. Ako je vjerovati medijima, taj stil  je postao gotovo dio « tradicije » na ovim i sličnim susretima.

Momci za stolom hvalili su, ne knjigu, nego ljepotu mladog pisca laureata. Pravi zdravi etalon!, komentarisala sam naglas.

–  Aaa, ne voliš lijepe muškarce?!, začikavao me Kovač.

–  Istina je da više volim takve kao što si ti, odvratila sam šalom, na što je pisac, na moje ogromno iznenađenje, zamuknuo. Bilo je u toj šutnji i te kako one, meni već poznate replike « ne volim da me hvale, volim da me kude ». Svoje misli o odiozi prema toj famoznoj naklonosti, Mirko Kovač će mi više puta slati kasnije i u svojim pismima, a takvim porukama biće uopšte prepune sve njegove knjige. Sjetila sam se da « jači pol » bukvalno strepi od takvh šala, i da sam možda u mladosti bila zaštičenija od većine žena zahvaljujući upravo njima: mužjački strah štitio me je od eventalnog napastvovanja.

Ova elokventna piščeva šutnja nije me, međutim, ni malo zbunila,  i ja sam, gluha na njegove “simpatije“  prema onima koji ga kude, nastavila sam da mu se « udvaram »   literarno, uvjerena da piše sve bolje, čestitajući mu na načinu na koji je uspio da nama, čitaocima  prenese svoje poglede na svijet, svoja razmišljanja, i to izvanrednim stilom; u svijesti su mi se redala imena mnogih autora koji su nakon nekoliko odličnih prvih knjiga bili u stanju da porode samo mrtvorođenčad. Uz sve ovo, sigurno se među mojim laudama našlo i dosta budalaština, u čemu mi je prvenstveno asistiralo bijelo vino, i smijeh mojih pjesničkih prijatelja, koje su zabavljale te gluposti. A onda je Mirko Kovač u času postao prilično ozbiljan, i odjednom počeo da mi se povjerava i govori mi stvari koje – naglasio je – nikad nikome do tada nije rekao. Te « stvari », naravno, nisam nikad i nigdje pomenula, čak ni njega na njih nisam podsjetila u našoj korespondenciji koja će   uslijediti. Sjećam se tek da mi je sviješću prostrujalo pitanje: zašto meni tako nešto povjerava? On koji izgleda toliko oprezan ! Da li , uprkos frcavim replikama, želi da stekne moju naklonot? Ili me je istinski poznaje prije nego što me je i upoznao? Ono što sam mogla vidjeti jeste da iz njega ne zbori vino jer je to veče vrlo malo pio. Na moje pitanje ima li običaj da se opija, odgovorio je da se uvijek družio s pijanicama, ali sam nije pio, ili tek vrlo malo, i s mjerom.

To je bio i moj posljednji susret s Mirkom Kovačem, nakon koga smo se javili, prilično kurtoazno, jedno drugom.

Tek više mjeseci kasnije započeli smo istinsku korespondenciju. Moglo bi se slobodno reći da je tome, nažalost, kumovala piščeva bolest, koja će ga zadesiti ubrzo nakon tog susreta u Tuzli.

Mirko Kovač je najviše, rekla bih, volio u tim pismima moje pjesme koje bih obavezno dodala, i nije mu bilo drago što ih niko od naših vajnih kritičara nije nigdje ni spomenuo, pa mi je ovako pisao :

Draga Jasna, zadivila si me. Iskreno, najiskrenije, tvoje su pjesme genijalne. Šalamun je u pravu. Ja sam inače «manijak poezije», ne znam može li se tako reći. … Ti pokazuješ veliko majstorstvo, od izbora riječi do pritajene erotike, od tema do glazbe – sve savršeno.  … Mislim da su bili dužni tvoje kolege, bosanski pjesnici isticati tvoju poeziju, a ja nikad nijednog od njih nisam čuo da to čini. I mislim da nikad nijedan od njih neće napisati pjesmu Most, Na pijesku, Rodni grad, Veneciju – što je meni, pa nijednu neće napisati kao što su ove tvoje. Šalji zbirku hitno.

Potom : Može te netko voljeti ili ne voljeti, to je najmanje bitno, ali mora toliko znati, ako se bavi književnošću, poezijom, da su tvoje pjesme sjajne.

Čitalac će mi, nadam se, oprostiti pomanjkanje skromnosti koje se može uočiti,  a koje je rezultat upravo te, višedecenijske šutnje koju pominje i Mirko. Dobiti od Kovača kompliment, i danas, nekoliko godina nakon njegove smrti, za mene je mnogo više nego nagrada za knjigu pjesama « Na postelji od sna », koju sam najzad dobila na anonimnom konkursu Fondacije za izdavaštvo BiH. Sjetim se često riječi američkog profesora koji me je više puta pozivao u Princeton: Ako se sam u Americi ne hvališ, niko te neće hvaliti.

Mirkova hvala neće nikad prestati, sve te godine koliko je  trajao i naš epistolar, a za vrijeme koga ću mu stalno slati nove pjesme. Želio je da za zbirku mojih stihova napiše i predgovor, ali ga je smrt preduhitrila. Dopadala mu se i moja knjiga « Carstvo sjenki », o kojoj mi je uputio najljepše komplimente, dok ostale moje knjige nije stigao pročitati.

I nakon stranica i stranica koje smo razmijenili međusobno, mogla bih poput pisca i sama povikati da mi višegodišnje, intenzivno druženje s njim, kao i sve ono što mi se događalo, katkad djeluje kao tuđa povijest.

Svi znamo da se čovjek može najbolje upoznati putem njegovih pisama, potpuno svjesni, pri tome, da nikad niko nikoga nije do kraja upoznao, i da svako od nas vjerovatno « ima duplo dno ». Lakše je, svakako, upoznati druge. U vezi s tim, Mirko Kovač veli: „Upoznah tolike druge stvari, a sebe ne upoznah.” Isti pisac će drugom prilikom zaključiti, a mi skupa s njim, da niko od nas ne posjeduje nikakvo precizno sredstvo po kome bismo znali pravilno suditi o sebi.

U knjigama –  a i ovo će mi potvrditi u pismima -, Mirko Kovač je varirao slične teme nadahnute ocem, još više majkom, nekada oboma, kao i stanovnicima krajeva iz kojih   je potekao, i općenito hercegovačkim zabitima. Mnogi čitaoci će njegova djela svrstati u autobiografska, iako je pisac žestoko opovrgavao takve zaključke;  jednom prilikom reći će mi da mu je ipak želja da napiše autobiografiju, a to bi i učinio da takvo štivo nije «zahtijevna »; po Nabokovu, koga je često citirao, autobiografiju je, drugim riječima, nemoguće prenijeti na papir. Neki autori  se znaju i razboljeti što ih neprestano poistovjećuju s njihovim junacima. Da i ne pominjem Philippa Rotha, koji je bio toliko bijesan na kritičare što ga čitaju kao obični voajeri, da je u jednom času napustio New York u kome je živio, i « sakrio se na selo ».

Sve su priče uvijek djelomične, jer potpune priče nema, a ako je ima, ne može se priopčiti. Pisac koji barata dokumentima, stalno strepi hoće li se povjerovati u njihovu istinitost, pisao je Kovač u Pisanje ili nostalgija.                                      

Nakon što mi se konačno dopao kao pisac, Mirko Kovač mi se dopao i kao čovjek. Toliko puta je mjesto mene i za mene znao artikulisati sve ono u što sam i sama bila uvjerena, a nisam to znala formulisati, pa i to da je onaj koji boravi u ponorima duše, okrutan prema vanjskom svijetu.

Sam će nam to priopčiti na sljedeći način:

U mom životu veću ulogu je igrao Dostojevski nego moji roditelji, nego žene s kojima sam dijelio siromaštvo, veću nego vrijeme u kojemu sam živio, nego povijest, ta mrska mi trovačica literature, što se kočoperila na dvoru mog talenta. Sve više sam vjerovao da nikakva života i nije bilo izvan knjiga, ili ako ga je bilo, nije me zanimao. Davno bješe zapisano da je jasno samo ono što nije u pamćenju, nego u vječnosti. Čovjek obuzet dubinom, čovjek koji boravi u ponorima duše, za trivijalni vanjski svijet postaje okrutan.

Epistolar je žanr koji me je od vajkada privlačio, pa tako i korespondencija koju su vodili Lawrence Durrell i Henry Miller; njihova pisma su objavljena u Francuskoj pod naslovom « Une correspondance privée » (Privatna prepiska). Ova knjiga mi je još jednom potvrdila ono što sam oduvijek osjećala čitajući djela Henrya Millera: njegovu bezrezervnu nesebičnost, širokogrudost, čovječnost, i još mnogo sličnih osobina koje su krasile ovog vulkan – pisca. Da nije bilo Henrya Millera, ko zna da li bismo ikada uživali u « Aleksandijskom kvartetu » Laurenca Durrela; da nije bilo Millera, pitanje je da li bi Durrel objavio i jednu knjigu. Kada su počeli da se dopisuju, Laurence Durrel je imao nešto više od dvadeset, a Miller nešto više od četrdeset godina. Henrya Millera su prvo oduševila Durrelova pisma (koja su i kumovala njihovom poznanstvu), a onda i Durrelova djela. Iako je i sam nailazio na prepreke u objavljivanju, Millerove riječi podrške upućene mladom Durrelu u vezi s njegovim djelima, kao i one pune skepse u vezi s izdavačima, ne samo da predstavljaju odličnu sliku tog doba, nego i sliku današnje kulture i izdavaštva u Franuskoj i svijetu.

Nalazila sam da Mirko Kovač ima nešto vrlo slično sa Henryem Millerom, a prvenstveno   ljudskost, plemenitost, nesebičnu želju da pomogne drugim autorima, veliku energiju, senzualnost, ali istovremeno i priličnu dozu one zavodljive mizantropije, koja nije u   suprotnosti s širinom duha i « ruke ». Ne samo da je bio lišen svake zavisti i pomagao drugima « moralno », kako se to kaže, nego i odričući se povremeno novčanog dijela nagrade. Istovremeno ga je smetala nepravda, beskrupuloznost, egocenstričnost i bahatost autora koji su mu se obraćali za mišljenje; čak je i bolestan čitao tuđe rukopise, a da nekad za to ne bi dobio ni ono osnovno « hvala ». Nije bio slijep na činjenicu da ga neki i koriste, ali se nije upuštao u freudovske rasprave o karakterima, niti dijelio lekcije. I u tome je bio prilično sličan Henryu Milleru, s tim što mi se Miller, iako ga nisam, naravno, nikad srela, činio još slobodnijim, bez onih unutrašnjih stega u koje je – unatoč svoj hrabrosti, smjelosti, intelektualnom poštenju i smionosti -, Mirko Kovač bio okovan.

Mirko Kovač je neumorno isticao ljepotu moje poezije, ali i mojih pisama, i bezbroj puta pokušao da mi pomogne oko objavljivanja knjiga i kod svog i inih izdavača, kojima je vjerovao, a koji se nisu ni osvrnuli na njegovu riječ, dajući lažna obećanja, pa sam se  i ja povremeno osjećala, kao mladi Durrel, potpuno smušena i zapanjena pred tolikom piščevom plemenitošću, na šta nisam bila navikla. Mjesto onoga što sam pisala Mirku Kovaču, mogla sam jednostavno citirati Durrela: «Ekstravagancija vaših pohvala me naprosto straši ».

Jedna od meni najdražih knjiga uopšte jeste prepiska Marine Cvetaeve i Reinera Marie Rilkea, u kojoj su pogotovo Marinina pisma ravna najljepšim poemama; u stvari, ona nisu ništa drugo do čista poezija. Knjigu sam čitala na francuskom pod naslovom Est-ce que tu m’aimes encore ? (Voliš li me još uvijek ?), i to više puta, stalno joj se vraćajući. Onako kako se i čita prava poezija.

Te knjige sjećala sam se sve vrijeme dok sam se dopisivala sa Mirkom Kovačem. Mislila sam na to djelo, ne zato što sam se poistovjećivala sa Marinom, iako sam osjećala sličnu frustraciju kao i ona što ne vidim lice kome se obraćam, nego zbog toga   što sam se bojala da našu prepisku ne zadesi slična sudbina kakva je zadesila ova dva čuvena pjesnika, Cvetaevu i Rilkea, i ne završi se na isti način kao i njihova: smrću.

A upravo se to i desilo. Kraju mom prijateljevanju i dopisivanju s Mirkom Kovačom, prethodiće kraj piščevog života. Pisca, koji je poput Rilkea, sigurna sam, « napamet znao nebesa ».

U tim pismima, razgovarali smo o svemu: od knjiga koje smo čitali, preko snova koje smo imali, zatvorenih ili otvorenih očiju, do opisa sakodnevnice, a kao da smo i mi samo ispovedali živote koji bole.

U svijest mi se bez predaha vraćaju i njegove riječi gotovo pri kraju naše korespondencije, nakon što je bio izgubio naša pisma: « I naravno, pošalji pisma, možda ćemo jednom naći vremena i vidjeti da to nije bilo puko dopisivanje »!

Istodobno me salijeće pomisao da sam u ovom epistolaru bila svojevrsna Portugalska iskušenica. U toj ulozi sam se našla možda više puta u životu ? Ili sam sebi to umišljala? Bilo kako bilo, taj momenat mi je sasvim nevažan.

Naša korespondencija je trajala nekoliko godina, a za to vrijeme, Mirko Kovač će mi  poslati sve svoje knjige, od kojih ću mnoge, kako već pomenuh, pročitati više puta. I sva će ona ostaviti dubokog pečata u meni. Možda mi je pri svemu tome najdraža ostala knjiga « Pisanje ili nostalgija », iako se mogu složiti sa Kovačem da su njegove priče « Ruže za Nives Kohen », ne samo « nešto najbolje što je on napisao », nego vjerovatno i nešto najbolje što je ikad jedan pisac sročio u toj formi. U njima će Mirko Kovač reći nešto što ne prestaje da me opsjeda, nešto što i sama osjećam, poput svakog mistika, koga sam prepoznala i u Kovaču:

Drugi su motrili svijet oko sebe, a ja sam crpio iz svojih snova, iz podsvijesti i dubina svog bića. Ako baš hoćete, bio sam u neprijateljstvu sa stvarnim životom. Danas mogu mirno reći da su moji snovi jedina jasnoća u zamagljenoj dolini života. Pokatkad mislim da je sve ono što je prošlo beskonačan san, san bez buđenja ili samo budnost u snu.

Ako sve priče, kako je vjerovao ovaj veliki autor,  ”i postoje da bi se nadopunjavale”, onda se i priča, koja bi se mogla isplesti na osnovu redova što smo jedno drugom uputili, tek može ispričati. I pored toga, i njoj bi “uvijek nešto nedostajalo”. Tako do u beskraj; možda sve dotle dok istinski događaji ne postanu snovi. I nema sumnje da će nam najbliži ostati “onaj s kojim dijelimo misli i pola cigarete”.

Bilo kako bilo, poput Kaluđerice, godinama sam uživala pišući « svom mornaru » koji je sa svoje strane pretpostavljao da će naša korespondencija biti i jedino svjedočanstvo o njegovoj bolesti, naglas se o tome pitajući u svojim pismima.

„Pisac nema drugog testamenta osim svojih knjiga. Ako vrijede imaće nasljednike”, zapisao je Kovač.

U sjećanju mi se zadržala još jedna poema iz “Uvoda u drugi život”, napisana 1972., kao preludij za pakao koji ćemo svi doživjeti devedestih godina prošlog stoljeća:

…Ostat ću sam dok sve spava/ Kaos tek dolazi/ Mnoge postelje će buknuti/ A ja ću živjeti tako dugo/ Dok sve ne zaboravim …Niko se neće spasiti/ U zemlji bez oslonca …Mi smo zatočenici svoje tmine …”

Prisjećajući se ponovo mnogih Kovačevih misli, pročitanih u njegovim knjigama i pismima, sjećajući se i naših efemernih susreta, mislim netremice na Marinu Cvetaevu i njen epistolar s Rilkeom, koga nikad nije srela.

Ako si ti umro, onda smrt ne postoji, povikala je patetično pjesnikinja u svom posljenjem pismu Rilkeu, saznavši za njegovu smrt.

Neka ovo budu i moje posljednje riječi upućene posthumno velikom piscu i čovjeku, Mirku Kovaču.

x x x x x x

Pjesma koju mi je Mirko Kovač posvetio :

Mirko Kovač

« TI KOJA ČEZNEŠ ZA KADIFOM

 Jasni

« Ti koja očekuješ da stigne neki glas

lijep, mekan, nježan

kao paperje blaga vijest

koja će biti istovremeno i poklon

bijel i čist poput djevice,

nešto skoro nestvarno, neopipljivo,

krajnje sublimirano,

sama Ljepota,

nešto mistički lijepo

nedokučivo ali ostvarivo,

nedokučivo jer misliš da ti izmiče,

ti to želiš uhvatiti, dotaknuti, doživjeti,

pomilovati, možda posjedovati,

barem na tren

tren koji ćeš kasnije produžiti

u sjećanju i u stvarnosti,

tren s kojim ćeš kasnije letjeti,

na kome ćeš letjeti.

I možda već miluješ i držiš to bezimeno

taj znak smiraja kome također težiš

želja je uvijek znak životnosti,

želja koja se javila blaga iz blagosti

s blagošću

jer nema odgovora što je to što želiš

ta nedokučiva ljepota uskoro će

sletjeti u tvoje naručje kao bijela ptica,

a ta ptica koja donosi meki poklon,

meki poklon i blagu vijest

istovremeno je i znak da ćeš ubrzo poletjeti,

tamo gdje te svjesna želja odnese.

Ako taj bezimeni poklon dotakneš,

bit će to u nekom drugom obliku

od onog koji se u snu javio.

U prvi mah nećeš biti svjesna

da ti se san ostvario,

ali ćeš ubrzo znati što je to,

jer će se možda pojaviti tek u vidu znaka,

a možda i stvarno,

nešto čemu ćeš udahnuti djevičansku ljepotu

nježnost, nježnu strast, sérénité,

vedrinu, spokoj, serene, mir

sve ono za čim si oduvijek čeznula,

možda anđeosku mirnoću, calm, tišinu

anđeosku, jer je odbacuješ.

To što želiš dotaći jest tvoja Ljepota

Koja dobiva krila

Jest tvoja poezija

Tvoja kadifa za kojom čezneš

Mekana lastavica koju si jednom držala u ruci.

Od tebe ovisi u kom će obliku i kom vremenu

sve biti utjelovljeno.”

I ja sam, slično Marini Cvetaevoj, oduvijek osjećala svoja usta poput planete. Ili poput svemira. Kao nebeski svod, kao provaliju, kao klisuru, kao grotlo, kao bezdan…

I prevodila moje tijelo sa duša.  

Može li se to osjetiti i u pjesmi koju sam posvetila Mirku Kovaču ?

U RAZVALINAMA UŽIVALA SAM

                                       za M. K.

Ne znam rekoh li da i u vašim

Razvalinama uživala sam bez predaha

I opet po njima šetaću

Kao po mekoj mahovini

Obale moje

Ruševine odavno postaše i

I krčma u kojoj odsjedam

Sa fantomom iz sna

Vaš grad dirljiv je

Vaš portret točan jamačno

Ali Bog vaš neodoljiv je

Poput Hathorinog ljubavnika sa

Vlastitog mi tla

No dražestan je

I pastir koji bokom leži u travi i drži rukom ud

Časno svršava radni dan blistavim kapima sjemena

Vjerojatno mladi ste čim

Predlažete svečano otvaranje

Tijela djevice

Netremice zureći u ženu koja rukom

Drži nabreklu dojku i u

Mladu nevjestu tek pojebanu

Koja hita na ispovijed

Vaše razvaline naprosto raskošne su

A crkva prebogata je

U njoj ću svijeću zapaliti na

Tamjanu se nakaditi i

U isposnicu se pretvorivši

S vašim Bogom u tajnosti

Izljubiti se u mraku

I ni u kakvoj boli ništa se neće svršiti

A onda ću do svojih

Bogova odšetati

Iscijelitelja rana

Shamashema pronaći

Pa se u Avestu iznova zatočiti

Gdje odavno s Anđelima

Bludu se odajem

I s visina svojim

Drhtavim pahuljama mladosti

Posipam neznance iz sna

Vrlo rado bih vas i s

Damom u crnom upoznala

Rođenom

Iz kapi krvi božanskog spolovila

S njom se ponekad po Seni provozam

Dok ulice tonu u mrak

Uz ples djevica i hurija

Vaše razvaline kao svoje

Svirkom ću ispuniti

I svog fantoma vam

Predstaviti što stihovima čulnim

Uresuje mi san

Pod mojim svodovima

Nema morbidnih lukova i

Ne pada mi napamet

Niti ću uteći

Iz uspomena svojih

Pa ni iz vaših

Razvalina neću

Sa Fantazijom u C-duru i

Sentimentalnim valcerom na kojima se talasam

Svoj Eden ću ukrasiti kojom sličicom iz

Pjesme

Sa svitom svojom i paževima plesaću

Kao kroz pjesmu vašu da plovim

Ko nekoć kad sam plesala po

Aleksandrijskim arenama s prijateljem

Sfingu uznemirujući

U sopstvenim joj razvalinama

Dok Rina Ketty na radiju evo još

Uvijek cijuče

J’attendrai toujours

Pobjeći neću

Uspomena odavno

Najmekša postelja mi postade

A Bogovi ljubavnici

U njoj

Ne sjećam se rekoh li

Da sam i u vašim

Razvalinama uživala

Pjesmu slušajući

J’attendrai toujours

Dans la nuit

Ton retour

 

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.