Janko Andrijašević: Književnost kao tok
Šta je tok?
Iako riječ tok može zazvučati poetično ili pak metaforično, njeno je značenje u ovom tekstu mnogo konkretnije i pragmatičnije. Tokom posljednje tri ili četiri decenije naznačeni termin postao je sastavnim dijelom stručnog vokabulara pozitivne i humanističke psihologije, a označava „pozitivne aspekte ljudskog iskustva,‟ ili „process potpunog predavanja životu‟, kako navodi autor samog koncepta, Mihaly Csikszentmihalyi (1934-2021). Kada uronimo u pozitivne aspekte egzistencije kao što su radost, sreća ili kreativnost, onda u isto vrijeme uranjamo i u tok, odnosno potpuno se predajemo životu. Tok je prisutan uvijek, mi nismo uvijek u njemu. Što više uranjamo u tok, to su naši životi ispunjeniji i smisleniji.
Tok nije savremeni izum, „jer ljudi su ga bili svjesni od pamtivijeka‟. Međutim, Csikszentmihalyi je među prvima ovom suptilnom i prilično neuhvatljivom fenomenu pristupio na naučno-istraživački način i pokušao ga teorijski utemeljiti. Njegovo se objašnjenje prirode toka zasniva na dihotomiji između reda i entropije. Psihički haos, poput zaraslog šumskog puteljka, skoro da je većini nas prirodno stanje, stoga stremimo ka cjelishodnim, regulisanim, kontrolisanim unutrašnjim iskustvima. „Tok je stanje uma koje ljudi opisuju kada se u njima javi harmonija i red, i kada žele i dalje raditi ono što rade, jer im sam taj rad pruža zadovoljstvo.“ Baš onako kao kada se djeca igraju. Ukoliko, međutim, u njihovom umu nadvlada haos, u koji nije tesko skliznuti, zapadnu u stanje „ontološke (ili egzistencijalne) anksioznosti“, u kojoj se život doživljava besmislenim, i koja je predvorje brojnih psihičkih patologija. Drugi termin koji se koristi za ovu anksioznost je ‘egzistencijalni užas’, jer je to ujedno i „strah od postojanja, osjećaj da življenje nema smisla i da dalja egzistencija ne vrijedi truda“.
Uprkos gornjih naznaka, iskustvo toka nije jednostavno definisati, iako je to fenomen koji je svako ljudsko biće barem jednom moralo proživjeti. Prirodu toka prepoznajemo instinktivno. Prema istraživanjima, njegov stepen univerzalnosti izuzetno je visok, i posjeduje stabilne osobine: zadovoljstvo, kompleksnost, odsustvo osjećaja izolovanosti, samoanalizu i samosvjesnost, snažan kontakt sa sopstvenom autentičnom ličnošću. Uplovljavanje u ovakvo iskustvo podstiču autotelične ili „samodovoljne aktivnosti, aktivnosti koje ne sadrže očekivanja bilo kakve spoljašnje nagrade u budućnosti, već je nagrada sama po sebi to što te aktivnosti obavljamo.“
Ideju koju nazivamo tok detaljno je analizirao još jedan značajan psihološki mislilac, Viktor Frankl (1905-1997), i to dosta prije Csikszentmihalyija. Frankl za fenomen skoro identičan toku koristi pojam logos, odnosno smisao. Na tom fenomenu se zasniva i Franklova logoterapija kao psihoterapeutska tehnika, ali i čitava franklijanska filozofija. Logos je osnova postojanja bez koje je nemoguće zamisliti ispunjen, življenja vrijedan život. Franklove ideje se, premda stidljivo, primjenjuju i u kritičkom pristupu književnosti, ponekad nazvanom franklijanskom analizom književnog djela.
Šta može podstaknuti iskustvo toka?
Upravo kao što je nemoguće sasvim konkretno objasniti šta iskustvo toka jeste, jednako je nemoguće precizno odgovoriti i na pitanje šta pokreće to iskustvo. Tok je izuzetno ličan, individualan događaj, a u zavisnosti od idiosinkratičnosti individue, ili pak samog trenutka, mogu ga podstaknuti brojni i raznorodni pokretači. Za konačan ishod iskustva toka ova raznorodnost nje rpepreka. Kognitivni psiholozi navode da su područja mozga zadužena za shvatanje smisla amodalna, što znači da različiti oblici ulaznih informacija rezultiraju istim događajem razumijevanja. Naravno, različiti oblici nose različite količine i nivoe informacija, ali glavno dekodiranje smisla ne zavisi nužno od ovih razlika. To je i jedan od razloga iz kojih je otkrivanje smisla toliko individualan proces. Iako je nemoguće konkretno definisati šta smisao jeste, odlično znamo kako to izgleda kada smisla nema.
“Konačno, optimalno iskustvo, kao i psihološki uslovi neophodni da bi se ono ostvarilo, izgleda da su isti širom svijeta“. Jasno je da se okolnosti u kojima ljudi širom planete žive ekstremno razlikuju, pa prema tome, srećom, ne postoji striktan set spoljašnjih pokretača neophodnih za omogućavanje iskustva toka. Ono što je potrebno da bi se to iskustvo iniciralo jeste harmonizacija spoljašnjeg i unutrašnjeg reda, što se „može desiti spontano“, iako „je mnogo vjerovatnije da će se tok pokrenuti ili iz neke strukturisane aktivnosti, ili iz sposobnosti pojedinca da sam pokrene iskustvo toka, ili oboje.“
Književnost kao tok.
Koliko je u sadašnjosti, ali i kroz istoriju, značajna uloga književnosti za pokretanje optimalnog iskustva tj. toka? Detalno istražujući ovo pitanje, Csikszentmihalyi navodi da „među brojnim intelektualnim pothvatima koji su nam dostupni, čitanje je danas vjerovatno najčešće pominjana aktivnost u svijetu koja podstiče tok.“ Bez obzira da li književnost percipiramo čitanjem ili slušanjem, teško da postoji ljudsko biće koje nikada nije zaplovilo u nekom književnom narativu. Prema novijim psihološkim istraživanjima, čini se da je ljudski mozak strukturiran tako da činjenice organizuje u narativne nizove. Ovo znači i da pripovijedanje nije samo zabava, već i aktivnost suštinski važna za preživljavanje u evolucionom smislu. Da nije tako, evolucija bi je, kao i svaki drugi rudiment, nemilosrdno odrezala. Priča nam, između ostalog, pomaže da se nosimo sa kompleksnim socijalnim problemima i probijamo kroz gustu socijalnu mrežu koja većinu nas svakodnevno okružuje. Ova se ideja temeljito potkrepljuje i u knjizi Jonathana Gottschalla pod nazivom Životinja koja pripovijeda: Kako nas priče čine ljudima (The Storytelling Animal: How Stories Make Us Human. 2012).
Kada govorimo o poeziji kao jednom od najranijih književnih izraza, „stih omogućava umu da sačuva prethodna iskustva u kondenzovanoj i transformisanoj formi, i idealano je sredstvo za oblikovanje svijesti“. Osim toga, pisanje uopšte „je način da se komunicira sa samim sobom i da se analiziraju i razumiju iskustva kroz koja prolazimo, pa se na taj način u njih unosi red“. Pisanje povezuje i usklađuje unutrašnje i spoljašnje okolnosti, što vodi ka iskustvu toka. Ono tako ponekad postaje i „terapija za unošenje kakvog-takvog reda u konfuznost naših osjećanja“.
Neki od uvida Viktora Frankla takođe potkrepljuju hipotezu da književnost moze podstaknuti tok. Može ga, isto tako, i onemogućiti. Frankl sveukupan pogled na život zasniva na opoziciji između smisla i odsustva smisla. U tom kontekstu, Frankl navodi da književnost ponekad može biti pogubna za „osjećaj odgovornosti“. Drugim riječima, „umjesto da čitaoca imunizuju protiv nihilizma, [neki autori]ih inficiraju upravo vlastitim cinizmom, što je u stvari jedan od psiholoških mehanizama odbrane, zvan reaktivna formacija, koji su izgradili protiv sopstvenog nihilizma“. Još konkretnije, ukoliko pisci sami sebe ne mogu izliječiti od očaja, onda njihov čin prenošenja sopstvenog egzistencijalnog očaja na čitaoca predstavlja neodgovoran čin. Autori imaju svu slobodu da dijele plodove svoje kreativnosti, ali, bar kako to Frankl kaže, sloboda neograničena odgovornošću nije sloboda, odnosno nije cjelishodna ljudska aktivnost. Osim toga, kreativnost izvire iz „podsvjesnih dubina, u kojima se ostvaruju fenomeni svijesti, ljubavi i umjetnosti“. Ukoliko pretpostavimo da tok podrazumijeva dolaženje u kontakt sa podsvjesnim dubinama, onda ni jedan književni tekst nastao na nekim plićim nivoima kreativnosti nema potencijal da nas uroni u optimalno iskustvo toka.
Je li iskustvo toka neophodno da bi pisac pisao, i da bi čitalac čitao?
Inspirisano pisanje u suštini često i jeste rezultat toka kod onih individua koje su sklone svoja unutrašnja iskustva kanalisati kroz pisanu riječ. Drugi se izražavaju kroz muziku, pokret, ili bezbroj aktivnosti što uspijevaju između unutrašnjeg života i spoljašnjih okolnosti uspostaviti smislenu i intimnu vezu. Ova je veza ostvarljiva bez obzira na konkretnu aktivnost u koju smo uključeni. S druge strane, ona se može i ne ostvariti, čak i kada smo u kontaktu sa umjetnošću vrhunskog dometa. Trenutak, receptivnost, potencijal, sve to takođe igra bitnu ulogu u sklapanju okvira koji će nas odvesti u tok.
Naravno, ne pružaju nam jedino kreativni procesi priliku da u potpunosti iskusimo potencijal autentičnog postojanja. Kad bi bilo tako, većini stanovništva svijeta pristup ovoj potpunosti bio bi onemogućen, jer, iz raznih razloga, mnogi nemaju priliku transformisati unutrašnji potencijal i talente u konkretne kreativne forme. Međutim, svako ljudsko biće, bez obzira koliko fizički i mentalno bilo uskraćeno (uz vjerovatno ekstremne izuzetke), može ostvariti u sebi neku vrijednost, makar i kroz percepciju djela koja su kreativni pojedinci stvorili. Ta su djela za one manje produktivne pojedince vodilje za uranjanje u tok, a iskustvo punoće postojanja omogućeno im je posredno, kroz stvaralaštvo drugih. Suvišno je naglašavati da su razlike između kreacije i percepcije velike, ali ako se sagledaju iz perspektive realizacije suštinskog smisla, i konzumacija i stvaranje kreativnih produkata, izraslih iz podsvjesnih, amodalnih dubina, vodi ka istom cilju.
Kakav nas književni tekst može uroniti u tok?
S obzirom na to da je tok izuzetno intimno iskustvo koje ne može biti podstaknuto na bilo koji unaprijed propisani način, preostaje logički zaključak da različiti pojedinci percipiraju književne tekstove na sasvim različite načine. Nema sumnje da većina čitalaca uživa u dokazanim, kanonskim književnim djelima. Međutim, stepen čistog uživanja u njima može biti vrlo različit. Uzmimo za primjer, recimo, Hamleta. Neko možda cijeni njegovu kompleksnost, neko jezik, neko samu radnju, dok neke svijet ove drame toliko oduševljava da grcaju pod njegovom težinom, i čitajući ili gledajući uprizorenu priču prolaze kroz duboke unutrašnje transformacije. (Katarza je, dakle, takođe jedan od elemenata fenomena toka.)
S druge strane, ponekad su lični odgovori na klasične književne tekstove poput Hamleta i njihove vrijednosti ili mlaki ili nepostojeći, čak i kod konzumenata koji imaju mentalni, etički, estetski i emocionalni kapacitet da djelo dožive u njegovoj punoći. Ovo može zazvučati kao jeres, međutim, radi se samo o iskreno izraženoj čitaočevoj komunikaciji s djelom, koja ne može, odnosno ne smije biti lažna. Ukoliko je izostala, pošteno je to i priznati. Poput ljubavi ili duhovnosti, tok se ne može ostvariti na silu, i ne smijemo se sramiti činjenice da nas neka književna djela uvode u magiju toka, a druga nas ostavljaju ravnodušnim. Jeres ubija radost. Vrijednost određenog teksta ne biva umanjena činjenicom da neki čitaoci u njemu ne uspijevaju doživjeti epifanijsko iskustvo ili tek obično uživanje. Uvijek će se naći druga osoba kojoj će taj tekst biti ono što nama nije. Kao ilustraciju, dovoljno je možda samo spomenuti npr. Joyceovog Uliksa, i kontekst gore navedene ideje postaje jasan.
Može li loša književnost podstaknuti iskustvo toka?
Vraćajući se ideji da je tok sasvim privatan i individualan doživljaj, može se postaviti legitimno pitanje da li ga i loša književnost može podstaknuti. Na početku, najbolje što se kao odgovor na ovo pitanje može reći jeste da je suštinski problematično evaluirati prirodu nečijeg unutrašnjeg iskustva, i propisivati koji to spoljašnji izvor ima kapacitet u konzumentu pokrenuti promjene. Čak ako i damo sebi za pravo prosuđivati o unutrašnjim iskustvima drugih, taj sud zasnivamo prije svega na sopstvenim pretpostavkama (sklonim pristrasnosti), ili na spoljašnjim manifestacijama doživljaja koje je osoba iskusila, što može ali i ne mora otkrivati prirodu nečijeg iskustva. Osim toga, sasvim je drugo, ali jednako važno pitanje, šta bismo nazvali lošom literaturom. Zahvat ovog teksta ne dozvoljava smislenije analiziranje ove teme, pa ćemo se držati pretpostavke da kao čitaoci s određenim iskustvom instinktivno umijemo prepoznati književna djela lišena bazične umjetničke iskrenosti, i nazvati ih lošim, koliko god problematičan taj čin bio.
S druge strane, nije dovoljno tvrditi kako je teško procijeniti kvalitet nečije komunikacije sa sumnjivim književnim djelima. Definitivno je da ovdje prostor za izražavanje sumnji u vezi sa autentičnošću odnosno neautentičnošću postoji. Ukoliko prihvatimo ideju da šund literatura ne potiče iz dovoljno dubokog izvora, onda se može pretpostaviti i da takva literatura nema potencijal odvesti čitaoca bilo gdje dublje od dubine (tj. plitkosti) samog djela. Ipak, čitalac možda nije u tom trenutku ni sam spreman za temljnije iskustvo od onog koje ta knjiga može ponuditi. Možda je plitkost knjige jedina dubina koju je čitalac u stanju dostići, makar u tom trentutku, pa je bilo kakva knjiga možda ipak bolja nego nikakva knjiga.
Gornji zaključak, međutim, ne bi smio biti konačan. Osim činjenice da loša književnost možda neće generisati vrhunsko emocionalno, estetsko ili pak etičko iskustvo, opasnost šunda se skriva i u tendenciji da čitalac konstantno ostaje plutati na slatkastim površinama koje mu on nudi. Prelazak na neki kvalitetniji tekst bio bi nesumnjivo uzbudljivo iskustvo, koje bi podstaklo lični rast i evoluciju čitaočevog unutrašnjeg svijeta, ukoliko je čitalac spreman na izazove koje ovakva literatura neminovno traži. Međutim, konzumenti zavisni o jeftinoj književnosti najčešće odbijaju odustati od valjanja u plićaku i otisnuti se u dublje, bogatije, ali neizbježno i tamnije vode. Time u isto vrijeme odbijaju priliku da razvijaju uspavane potencijale koje oni, kao uostalom i svako ljudsko biće, imaju, i odriču se moći koje bi im unutrašnja evolucija pružila. Lijenost je u budizmu jedan od smrtnih grijeha, a gore navedeno je i jedan od razloga zašto. Frankl je rekao kako je „zavisniku od jeftine fikcije dovoljno da neko drugi, makar to bio samo i izmišljeni književni lik, umjesto njega obavlja životne zadatke,“ dok životni zadaci samog čitaoca ostaju netaknuti pod poslovičnim tepihom.
Koja je dobrobit od iskustva toka, i koliko je u tom kontekstu važna uloga književnosti?
Na kraju se može postaviti sasvim logično pitanje – kakva je konkretna korist od iskustva toka u koje nas može uvesti književnost, odnosno bilo koji drugi fenomen s potencijalom da ovakvo iskustvo pokrene? Najjednostavnije rečeno, iskustvo toka nas obogaćuje. Konkretnije, Csikszentmihalyi navodi da korijeni ovog iskustva leže u kompleksnosti čiju prirodu suštinski karakteriše yin-yang princip, a ne rigidnost, jednodimenzionalnost ili neautentičnost (odlike svakog surogata). Yin element gore spomenute kompleksnosti je diferencijacija, a yang element integracija. „Diferencijacija podrazumijeva iskorak ka jedinstvenosti, ka separaciji individue od drugih. Integracija se odnosi na njenu suprotnost: jedinstvo s drugima, sa idejama i entitetima koji su van individue.“[1] U zreloj ličnosti, ova dva široka i na prvi pogled suprotna psihološka procesa uspješno su kombinovana u jedan jedinstveni događaj. Iskustvo toka doprinosi da bolje poznamo sebe i budemo bliže mističnim dubinama vlastite podsvijesti. Umjesto da postanemo puki proizvodi kulture ili lokalnih kalupa, „poslije svake epizode toka osoba postaje sve više svoja, sve individualnija, a manje predvidljiva, i vještine koje posjeduje postaju naglašenije“. U isto vrijeme, pak, „osoba osjeća veće ‘zajedništvo’ nego prije, ne samo unutar sebe već i sa drugima oko sebe, i svijetom uopšte.“ Objedinjujući ova dva procesa, osoba se prbližava autentičnosti. Tok je splav fenomen koji nas vodi ka njoj, a što smo autentičniji, to bolje razumijemo sebe, druge, i svijet u kome živimo.
