Neobičan događaj u noći s psom
Književnosti možemo pripisati raznovrsna značenja. Jedno od njih u svom fokusu ima pitanje istinitosti. Međutim, istinitost pripada onim fenomenima kojima se najteže baviti, jer ne znamo šta konačna istina i konačna realnost zapravo jesu. Našem pogledu je dostupan samo vrh ledenog brijega istine, dok je njena glavnina porinuta u neprozirne dubine. U stanju smo da u isto vrijeme razmatramo samo jedan aspekt istine, ili u najboljem slučaju dva ili tri, iako ona istovremeno u sebi sadrži sve aspekte koji postoje. Bez obzira na to, ljudski pokušaji da se cilja u metu istine ne prestaju otkako ljudi postoje. Analiziramo i sintetizujemo, koristimo razum i intuiciju, malo se približavamo istini ili se pak malo udaljavamo od nje, ali nikada ne prodiremo do samog njenog srca, jer kada bismo stigli do razrješenja misterije, humane egzistencije više ne bi bilo. Bez misterije, svijet kakvog poznajemo ne bi više postojao. Postojalo bi samo blaženstvo. Prema tome, suštinska misija našeg života je spoznati što više, a književnost predstavlja jedan od najsnažnijih podsticaja u toj misiji, jer objedinjuje nebrojene impulse približavanja istinitom. Pri tome je najvažnije umjeti prepoznati ove impulse, otkriti ih u sebi, usvojiti njihove zakonitosti. Jedan od pouzdanih načina za to je graditi mostove između književnosti i svih drugih životnih aspekata s kojima se moćni korpus književnosti implicitno prožima.
Ljudski mozak uglavnom ne uspijeva da shvati istovremenu višestranost istine, ali moguće je da evoluira u tom pravcu. Jedan od načina približavanja dubljoj istini jeste naučna analitičnost. Međutim, analize predstavljaju samo kompromise sa našim ograničenim kognitivnim potencijalima, jer mnogo je lakše posvetiti se jednom elementu, bez opterećivanja sa svim korespondirajućim odnosima koje on podrazumijeva. Zbog toga, korak kome je neophodno pristupiti nakon analize jeste povezivanje dobijenih rezultata sa što više aspekata dotičnog fenomena. Ovaj tekst predstavlja veoma skroman pokušaj ukazivanja na odnos između književnosti i psiho(pato)logije. Iako je teško biti podjednako upoznat sa različitim stranama realnosti, građenje veza među njima barem ukazuje na način na koji književnost može da nam pomogne da malo bolje razumijemo svoje živote, što, vjerovatno, predstavlja jedan od važnijih ciljeva književnosti.
Zdravlje je oduvijek bilo jedna od naših najvažnijih preokupacija. Bolest je mučno iskustvo, iako ga različiti ljudi različito doživljavaju. Međutim, najteže je razumjeti one što pate od bolesti koja je nama strana. Kako biti empatičan i vidjeti svijet iz perspektive osobe koja ima nama nepoznate disfunkcije? Da li detaljni naučni opisi i istorije bolesti mogu doprinijeti da doživimo ono što doživljavaju razni pacijenti? I da li nam književni opisi mogu pružiti sve neophodne informacije o datoj patologiji? Koje od to dvoje je važnije? U tekstu ćemo pokušati da se pozabavimo ovim pitanjima na primjeru romana Neobičan događaj s psom u noći Marka Hedona (Mark Haddon).
Mark Hedon je britanski autor koji je napisao više knjiga za djecu, a njegov prvi roman Neobičan događaj s psom u noći je po objavljivanju istovremeno svrstan u žanr književnog romana kao i romana za tinejdžere, iako sam autor kaže da je knjiga “definitivno za odrasle” (Weich 2003). Roman je 2004. dobio Vitbredovu nagradu za knjigu godine. Kazuje priču o petnaestogodišnjem Kristoferu Bunu, dječaku koji ima jednu vrstu mentalnog poremećaja. Ime konkretnog sindroma se nigdje ne pominje, iako se najvjerovatnije radi o obliku autizma poznatom kao Aspergerov sindrom. Naracija počinje Kristoferovim otkrićem ubijenog psa u komšijskom vrtu, a pošto dječak voli Šerloka Holmsa i detektivske priče, započinje avanturu, potragu za ubicom, koju na kraju uspješno razrješava. Potraga za kriminalcem postepeno uključuje i priču o Kristoferovim roditeljima. Međutim na kraju, kada sve kockice dođu na svoje mjesto, pas prestaje da bude centralni motiv u romanu. Ovo je priča o unutrašnjoj i o spoljašnjoj avanturi kroz koju se upoznajemo sa funkcionisanjem nestandardnog uma, i u kojoj pratimo kako funkcionišu umovi onih koji su, bar zvanično, mentalno zdravi.
Hedon je određeno vrijeme radio sa djecom ometenom u razvoju, što se snažno osjeća u djelu, jer empatično i objektivno opisuje brojne životne situacije Kristofera Buna. Iako ne povezuje Kristoferovo stanje sa nekom konkretnom dijagnozom, ono se, kao što smo već rekli, velikim dijelom preklapa sa karakteristikama Aspergerovog sindroma. To je:
Neurobiološki poremećaj nazvan po jednom bečkom ljekaru, Hansu Aspergeru, koji je 1944. godine objavio rad u kome je opisao obrazac ponašanja nekoliko dječaka s normalnom inteligencijom i normalnim nivoom jezičkog razvoja, ali koji su pokazivali crte autističnosti i značajne deficijencije u socijalnim i komunikativnim vještinama. Bez obzira što je rad objavljen još četrdesetih godina prošlog vijeka, tek 1994. godine je Aspergerov sindrom uvršten u DSM IV (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja IV), a tek u skorije vrijeme su stručnjaci i roditelji počeli da ga jasnije prepoznaju. (Kirby)
Da Kristofer najvjerovatnije posjeduje upravo taj sindrom može se najbolje zaključiti ukoliko se uporede simptomi karakteristični za bolest i njegovo konkretno ponašanje.
Kao što je već pomenuto, osobe sa Aspergerovim sindromom imaju normalnu inteligenciju i normalan nivo jezičkih kompetencija. Međutim, iako ponekad znaju ogroman broj riječi, oni ne “razumiju u potpunosti jezičke nijanse i imaju poteškoća sa jezičkom pragmatikom” (Freisleben-Cook). Zbog toga Kristofer ne shvata idiome, metafore, aluzije ili šale. Razumije samo najdoslovnije značenje riječi, i, kako kaže, “kad ne znam šta mi neko govori ja pitam šta to znači, ili prosto odem” (Haddon 2004: 3). Iz istog razloga on ne razumije viceve, jer se često zasnivaju na semantičkoj višeznačnosti, a za Kristofera je “da čuje riječ sa tri različita značenja […] isto kao da čuje tri različite pjesme u isto vrijeme, što je neprijatno i zbunjujuće” (Haddon 2004: 10). Iako Kristofer zna definiciju metafore, kao i njenu etimologiju, on ne može da shvati njenu pragmatiku, dok sa komparacijama već ima manje problema, a neke od njih čak i koristi: inspektor “je imao mnogo dlaka koje su virile iz nosa […] kao da su se dva veoma mala miša krila u njegovim nozdrvama” (Haddon 2004: 22). On razumije poređenja jer “je zaista izgledalo kao da se dva veoma mala miša kriju u njegovim nozdrvama” (Haddon 2004: 22). To, međutim, nimalo ne liči na metaforu/idiom “čuvali su kostura u ormaru” (Haddon 2004: 19 – u smislu: krili su to kao porodičnu tajnu), jer “ljudi ne kriju kosture u ormarima” (Haddon 2004: 20). Kristofer metafore naziva lažima, a ne postoji ništa na svijetu što više mrzi od bilo koje vrste laži.
Istina je vrhovno božanstvo u Kristoferovom sistemu vrijednosti. Jednom je udario policajca jer je ovaj htio da ga dodirne (mrzi da ga drugi dodiruju). Ispitivanje u policijskoj kancelariji teklo je ovako:
‘Razgovarao sam s tvojim ocem i on kaže da nisi htio namjerno da udariš policajca.’
Nisam ništa odgovorio na to jer to nije bilo pitanje.
Rekao je, ‘Da li si htio namjerno da udariš policajca?’
Odgovorio sam, ‘Da.’
Namrštio se i rekao, ‘Ali ti nisi htio namjerno da ga povrijediš?’
Razmislio sam o tome i rekao, ‘Ne. Nisam htio da povrijedim policajca. Samo sam htio da ne stavlja ruke na mene.’
Onda on reče, ‘Ti znaš da je udaranje policajca prestup, zar ne?’
Rekao sam, ‘Znam.’
Nekoliko trenutaka je ćutao, a onda je upitao, ‘Jesi li ti ubio psa, Kristofere?’
Odgovorio sam, ‘Ja nisam ubio psa.’
Rekao je, ‘Da li znaš da se u policiji ne smije lagati i da te laganje može uvaliti u grdnu nevolju?’
Rekao sam, ‘Znam.’
On je rekao, ‘Znaš li onda ko je ubio psa?’
Odgovorio sam, ‘Ne.’
On je rekao, ‘Govoriš li istinu?’
Odgovorio sam, ‘Da. Ja uvijek govorim istinu.’ (Haddon 2004: 22-23)
Kada je Kristofer doznao za očeve laži, pobjegao je od kuće. Taj bijeg je bio užasavajuće iskustvo jer nepoznata mjesta i nepoznati ljudi kod njega izazivaju ogroman stres. Međutim, čak i tako strašno iskustvo je bilo prihvatljivije nego život s nekim ko govori laži. On uvijek zna svoje prioritete. Istina je nesumnjivo osnovni preduslov da bi Kristofer mogao da funkcioniše. Osim toga, “ako ne kažeš istinu odmah, ona će kasnije … zaboljeti mnogo više” (Haddon 2004: 150). Ipak, Kristofer se ponekad, kada bi imao snažan razlog, služio bijelim lažima, i teško da ga možemo osuditi zbog toga. Evo kako on opravdava upotrebu bijelih laži:
Bijela laž uopšte nije laž. To je kad kažeš istinu ali ne kažeš baš cijelu istinu. To znači da je sve što kažeš bijela laž jer kad neko pita, na primjer, ‘Šta želiš danas da radiš?’ ti kažeš, ‘Želim da crtam kod učiteljice Piters,’ ali ne kažeš ‘Želim da ručam i da idem u toalet i da idem kući poslije škole i da se igram sa Tobijem i da večeram i da igram igre na kompjuteru i da idem u krevet.’ (Haddon 2004: 62.)
Ljudi sa Aspergerovim sindromom “imaju poteškoća pri tranziciji ili promjenama, i stoga više vole jednoličnost” (Kirby). Jedan od razloga što ne vole nepoznata mjesta jeste što su na njima bombardovani bezbrojnim utiscima. Kada osoba koja ne pati od ovog sindroma putuje kroz prirodu, na primjer, zapaziće “krave na livadama” (Haddon 2004: 174). Kada Kristofer putuje kroz prirodu on zapazi “19 krava na livadi, od kojih su 15 crno-bijele, a 4 bijelo-smeđe” (Haddon 2004: 175). Osim toga, on može i da nacrta tačne šare na svakoj pojedinačnoj kravi. Zato kaže: “Kad dođem na neko nepoznato mjesto, jer sve primjećujem, to je kao kada kompjuter obavlja previše funkcija u isto vrijeme i onda centralni procesor blokira i ne ostaje nimalo memorije za razmišljanje o drugim stvarima” (Haddon 2004: 177). Upravo tako se osjećao kada je, bježeći od oca, sam putovao iz rodnog Svindona za London: “Osjećao sam kako mi srce snažno udara, a u ušima sam čuo šuštanje nalik šumu mora” (Haddon 2004: 210).
Jedan od glavnih Kristoferovih problema je njegova nemogućnost da razumije ljudske emocije. Umjesto da ih spontano shvati, on mora da razmišlja i donosi racionalne zaključke o tome kako se neko drugi vjerovatno osjeća. Na primjer, on zna da je njegov otac ljut procjenjujući jačinu očevog glasa, a ne ton glasa, mimiku ili pokrete tijela. Zbog toga više voli pse nego ljude: “Uvijek znaš šta pas misli. Veseo, tužan, ljut ili zamišljen. Osim toga, psi su vjerni i ne pričaju laži jer ne umiju da pričaju” (Haddon 2004: 4). Sa druge strane, ljudi ga zbunjuju jer “u govoru često koriste metafore” (Haddon 2004: 19) i “mnogo toga govore uopšte ne koristeći riječi” (Haddon 2004: 19), što on ne razumije. Za Kristofera, “voljeti nekoga znači pomoći mu kad je u nevolji, paziti ga, i govoriti mu istinu” (Haddon 2004: 109). Ovo bi bio krajnji domet njegove emocionalne inteligencije, ali je njegov osjećaj za moralnost i pravdu nepogrešiv, bez obzira na to što ne shvata emocije. To takođe ne znači da on ne posjeduje osjećanja – ona su kod njega ponekad toliko snažna da mora silno da se bori protiv njih. “Kristofer ih možda ne prepoznaje, ali osjećanja proviruju praktično iz svakog detektivskog traga koji otkriva” (Weich 2003). Kristofer se emocionalno uznemiri kada ljudi viču na njega, kada hoće da ga dodirnu, kada se nalazi na nekom nepoznatom mjestu ili u gužvi, kada razgovara sa ljudima koje ne poznaje. Da bi povratio mir, usvojio je brojne načine izolacije od izvora uznemirenja. “Stavio sam ruke na uši i zatvorio oči i saginjao se sve dok čelom nisam pritiskao travu. Trava je bila vlažna i hladna. To mi je prijalo.” (Haddon 2004: 4).
[Ponekad]ispuštam zvuke koje moj otac zove stenjanjem. Takve zvuke ispuštam kada mi previše informacija iz spoljašnjeg svijeta dolazi u glavu. To izgleda kao kad si uznemiren i na uhu držiš radio koji nije podešen na neku stanicu već se samo čuje šum i onda pojačaš zvuk toliko da ne čuješ ništa drugo i onda znaš da si na sigurnom jer ništa drugo ne možeš da čuješ (Haddon 2004: 8).
U drugim situacijama on u glavi izvodi matematičke operacije: “Duplirao sam dvojke u glavi jer me je to smirivalo. Stigao sam do 33,554,432 što je 225, a to nije mnogo jer sam prije stizao do 245, ali mozak mi tada nije najbolje funkcionisao” (Haddon 2004: 149). Da li je ovo instinktivno, ili koristi inteligenciju da bi se zaštitio od negativnih emocija? Ukoliko je posljednje tačno, zar se ne radi o nečemu što “mentalno prihvatljiva” većina treba da nauči od Kristofera? Osim toga, on dobro zna šta ga uznemiruje a šta smiruje. Njemu znanje o stvarima uvijek donosi smirenje – kada zna gdje se nalazi, koliko je sati, šta će sljedeće da radi, šta će se dogoditi, ukratko – red, rutina, sigurnost. On zna šta je dobro za njega, i uvijek pomaže sebi i pokušava da povrati mir. Može li ovo biti još jedna lekcija od Kristofera?
“Osobe [sa Aspergerovim sindromom]pokazuju neobično intenzivna ali ograničena interesovanja, ili rutinsko, ponavljano, stereotipno ponašanje, zanimanje ili aktivnost” (Slater-Walker 2002: 46)1. Kristofer posjeduje snažno interesovanje za nekoliko oblasti: naučnu fantastiku, okeanske dubine, matematiku. Čak na najnaprednijem testu iz matematike dobija najveću ocjenu, jer je genijalac za tu nauku. Ljudi često misle da su svi koji imaju ovaj sindrom izuzetno daroviti u određenim poljima, ali to se odnosi samo na jedan manji procenat pripadnika ove grupe. Ipak, nadareni mogu imati izuzetno velika dostignuća u domenima ličnih interesovanja. Joan Džems predlaže jednu interesantnu ideju u knjizi Aspergerov sindrom i visoko postignuće (Asperger’s Syndrome and High Achievement). On navodi da su neke veoma poznate istorijske ličnosti (uključujući Mikelanđela, Isaka Njutna, Džonatana Svifta, Van Goga, Alberta Ajnštajna, Endija Vorhola) posjedovale “neobične idiosinkrazije, kakve se povezuju s blažim oblikom autizma poznatim pod imenom Aspergerov sindrom” (James 2006: 7). Da li je ova izjava isuviše smjela? Ili se radi o tome da je Aspergerov sindrom i dalje prilično nepoznat da bi bio opšteprihvaćen?
Percepcija ljudi sa Aspergerovim sindromom veoma se razlikuje od percepcije prosječne osobe. Ovi pacijenti su “često prenaglašeno osjetljivi na zvuke, ukuse, mirise, i vizuelne draži […] i često vole mekanu odjeću, određene vrste hrane, i bivaju uznemireni zvucima i svjetlosnim signalima koje drugi obično ne čuju i ne vide” (Kirby). Različite namirnice na Kristoferovom tanjiru ne smiju da se dodiruju, jer ukoliko se dodirnu – on više ne može da jede taj obrok. Nikada ne jede ništa što je žute ili smeđe boje, ili im, u najgorem slučaju, dodaje crvenu prehrambenu boju ukoliko zaista voli nešto što je žuto ili smeđe. On ima svoje razloge zbog kojih mrzi žutu (puding od vanilije, banane, duple linije na asfaltu, žuticu, žuto cvijeće, kukuruz – “zato što ostaju zrna u kaki” – Haddon 2004:105) i zbog kojih mrzi smeđu boju (prljavština, sos, kaka, drvo, Melisa Braun – “to je djevojčica koja ide sa mnom u školu i u stvari nije smeđa kao Anil ili Muhamed, samo se zove Braun (smeđa), ali ona mi je pocijepala onaj veliki crtež astronauta na dva dijela i ja sam ga bacio čak i pošto ga je učiteljica Piters zalijepila selotejpom jer je izgledao pocijepano” – Haddon 2004: 106). Ovakav ukus i ponašanje “nisu rezultat namjernog bezobrazluka” (Kirby) i ljudi koji rade sa osobama s Aspergerovim sindromom moraju biti svjesni toga. Reakcija gospodina Šiersa, ljubavnika Kristoferove majke, je prema tome sasvim neumjesna:
Misliš da si strašno pametan, a? Zar nikad, nikad ne misliš kako je drugima, ni jedan jedini sekund? Sad sigurno likuješ zbog ovog što si uradio! (Haddon 2004: 252).
Da li je potrebno ponoviti koliko preispitivanja zahtijevaju mnogi takozvani mentalno zdravi pojedinci?
Postoje i drugi simptomi Aspergerovog sindroma, kao što su “nedostatak adekvatnog kontakta oči u oči, facijalne ekspresije, položaja tijela i gestova koji regulišu socijalnu interakciju” (Slater-Walker 2002: 43), zatim “sklonost ka nespretnosti” (Freisleben-Cook 2), “izostajanje uspostavljanja […] vršnjačkih odnosa” (Slater-Walker 2002: 44), “odsustvo potrebe da se utjeha i pažnja potraže kod drugih osoba u trenucima stresa i uznemirenosti” (Slater-Walker 2002: 44), “očigledno kompulzivno upražnjavanje specifičnih, nefunkcionalnih rutina ili rituala” (Slater-Walker 2002: 47), itd., od kojih se svi, na ovaj ili onaj način, mogu dovesti u vezu s Kristoferovim ponašanjem.
U ovom romanu, napisanom izuzetno jednostavnim, “svedenim” (Weich 2003) stilom, Mark Hedon uspio je čitaoca navesti da “sklizne u njegovu [Kristoferovu] svijest, i to postaje najnormalnija stvar na svijetu” (Weich 2003)2. Čitajući, postajao sam pomalo zabrinut jer su mi Kristoferovo rezonovanje i “nefunkcionalni rituali” postali sasvim prirodni, pa je čak uslijedila i dilema o sopstvenom mentalnom zdravlju. Onda sam, uz olakšanje, pročitao da su mnogi čitaoci “primijetili kako hodaju ulicama razmišljajući kao Kristofer” (Weich 2003). Čak je i autorov otac “vidio tri žuta automobila parkirana jedan do drugog na ulici [što za Kristofera predstavlja izuzetno nepovoljan znak], pa se okrenuo i nastavio drugim putem” (Weich 2003)3. Međutim, vjerovatno se ne radi o tome da mi imamo bilo šta slično Aspergerovom sindromu, već o tome da smo svi iskusili situacije u kojima je došlo do snažnih tenzija kao kod Kristofera. Osim toga, očigledno je i da “ljudi oko Kristofera imaju manje kvaliteta nego on sam” (Weich 2003)4. A kada bismo se, nekim čudom, našli licem u lice sa Kristoferom, ili pak pročitali detaljan naučni opis njegove bolesti – sigurno je da ne bismo stekli empatiju prema tom dječaku kao kada čitamo Hedonovu knjigu. Za to možemo zahvaliti magiji književnosti.
Na kraju, vjerovatno je suvišno ponoviti već postavljeno pitanje – da li su psihologija ili književnost značajniji za razumijevanje različitih vrsta psihičkih oboljenja. Psihologija je nauka koja teži da bude precizna i objektivna, književnost je umjetnost, po prirodi neprecizna i subjektivna – ali obje su neizbježne jer bacaju svjetlost na istinu iz različitih uglova. U ovaj tekst smo mogli uvesti i druge perspektive, filozofsku, duhovnu, istorijsku, ali to bi bio preveliki zalogaj. Ipak, možda maleni most izgrađen u ovom radu barem naznačava pravac kojim je uputno krenuti.
1 Citirano iz WHO ICD-10 (1993) (Svjetska zdravstvena organizacija, Međunarodna klasifikacija bolesti)
2 Mark Hedon, prema: Weich 2003.
3 Ibid.
4 Ibid.
Literatura:
1. Freisleben-Cook, L. A More Down-to-Earth Description // O.A.S.I.S. / http://www.udel.edy/bkirby/asperger/aswhatisit.html, pristup: 3. 4. 2007.
2. Haddon, M. The Curious Incident of the Dog in the Night-Time. London: Vintage Books, 2004.
3. James, I. Asperger’s Syndrome and High Achievement. London and Philadelphia: Jessica Kingsley Publications, 2006.
4. Kirby, B. L. What is Asperger Syndrome // O.A.S.I.S. Online Asperger Syndrome Information and Support / http://www.udel.edy/bkirby/asperger/aswhatisit.html, 3. 4. 2007.
5. Slater-Walker, G. & C. An Asperger Marrige. London and Philadelphia: Jessica Kingsley Publications, 2002.
6. Weich, D. The Curiously Irresistible Literary Debut of Mark Haddon // Powells.com Interviews – Mark Haddon / http://www.powells.com/authors/haddon.html, 2003, 7. 4. 2007.
