Ethem Mandić: Neko zove
(O zbirci pripovjedaka Neko zove, Zuvdije Hodžića)
Lav Tolstoj je rekao da: “sva velika literatura je jedna od dvije priče; čovjek ide na put, ili stranac dolazi u grad.” Zbirka priča Neko zove Zuvdije Hodžića u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica je upravo to velika literatura u kojoj se nalaze priče i ljudi koji idu iz Gusinja ili u njega dolaze i vraćaju se, ili kako to veli sam pisac u prologu zbirke: “Davna, često ponavljana priča, veli da su Gusinjani odvajkada putovali i još hode po svijetu, zemljama i gradovima (nema mjesta na kojem ih nećete naći), vraćajući se pred kraj života, da se tu, na obalama gusinjskih rijeka zauvijek smire. To ih zovu vode zavičajne. Zato je i groblje kod nas najveće.”
Negdje sam već rekao da neko mjesto realno postoji samo onda kada je o njemu napisano veliko djelo. Šta bi bio London bez njegovih pisaca, šta bi bio Pariz, ili Sankt Peterburg? Ali ta su mjesta odveć surovo realna, iako nikad dovoljno, previše puta opisana, oslikana i opisana. Ukoliko čitate djelo Zuvdije Hodžića, priče iz pomenute zbirke, zaista ulazite u magično i nepoznato mjesto i pružiće Vam se prilika da kao čitalac uživate u stvaranju jednog dotada vama nepoznatnog i neobičnog svijeta i ljudi koji postoje samo u toj knjizi.
Zuvdija Hodžić stvorio je Gusinje (mjesto) i Gusinjane (likove) u književnosti. A to je ono što mogu učiniti samo genijalni pisci, i onda prestaje biti važno pitanje da li ono postoji, je li postojalo ili će postojati na mapi Crne Gore ili svijeta. Zbirkom pripovjedaka Neko zove Gusinje je ucrtano u duhovnu mapu književnog svijeta, i ukoliko bi se neki pregalac našao da napravi Leksikon 100 najljepših mjesta opisanih u književnosti u tom leksikonu nesumnjivo bi pod slovom G stajalo ime: Gusinje. Nakon toga, bilo kakav tektonski poremećaj ne bi mogao da ga izbriše kao Atlantidu i svaki trag o njemu, dok god bi se sačuvao negdje neki Zuvdov rukopis.
Evo kako sam ja zamislio tu leksikonsku jedinicu:
GUSINJE-mjesto na sjeveru Crne Gore opisano u djelima pisca Zuvdije Hodžića. U tom mjestu smještene su priče njegovih romana Davidova zvijezda i Gusinjska godina, kao i priče iz zbirke pripovjedaka Neko zove, u kojoj se nalaze priče poput: Ploča, Povratak, Pobuna, Obraz, Hadži-Rama, Otac i sinovi, Potjera, Igra, Neko zove, Žene i Šamar. Proučavaoci Hodžićevog djela kažu da je Gusinje kao hronotop u Hodžićevim narativima preuzeto iz djetinjstva koje je pisac tamo proveo, iako istoričari, geografi, antropolozi i sociolozi i putopisici smatraju da je Hodžić vjerno preslikao Gusinje, teoretičari književnosti nasuprot tome tvrde da je ono fikitvno jedinstveno i neponovljivo, te se ne može sresti isto ni u jednom drugom djelu koje bi o Gusinju govorilo.
Na 18 strani Gusinjske godine Gusinje je opisano na sljedeći način: „I samo ime mjesta odavalo je nešto mračno i tajanstveno, nepoznato i nesigurno”. Ova rečenica upućuje na činjenicu koliko su proučavaoci morali imati polivalentan odnos prema samome Gusinju, te koliko je i sam Hodžić imao kao mjesto radnje sredinu koja je bajkovita, mistična i okružena bogatom prirodom, romantičarski naduhnuti samog autora pri njenom slikanju i opisivanju. Prema predanju koje kaže da je Gusinje osnovano i da je prva njegova kuća izgrađena na rijeci Grnčar, koje kao da se uvuklo kao rijeka ponornica u Hodžićevo pripovijedanje i priču, a kroz nju u same likovi i napravilo ono što možemo nazavati gusinjskim genom, pa se oni sami, kao rijeke, vraćaju svome izvoru, ili kako je to kaže sam autor vraćaju vodama zavičajnim. Ta mistika i povezanost Gusinjana sa rijekama i vodom kao elementom života krije su i u samome naslovu zbirke pripovjedaka Neko zove.
Neko zove je daleki zov predaka, muzika iz prošlosti koja nikada ne izađe iz sluha Hodžićeih likova, bez obzira kud ih život odnio, kao na primjer poput lika Džafer-paše iz priče Povratak koji: „ Na vrhuncu moći i snage, opjevan i slavan, cijenjen i od dušmana i od prijatelja, junak kojemu se dive, Dažer-paša, iznenada odluči da se povuče, da napusti položaj, zvanje i dvor. Poželje da preostale dane svog burnog života provede u Gusinju, zabiti u prokletijskim sunovratima.” Neko zove su glasovi koji su se Tonku učinili da čuje na kraju romana Gusinjska godina, glasovi veseli i bezbrižni, poput graje neke đece koji su ustvari vjera u ljepšu budućnost. Neko zove je muzika koju je lik iz priče Igra čuo: „Prolazeći pored velikog Gazi-Hasanovog turbeta”, pa je „zastao dirnut muzikom koja je dopirala do njega”, muzika koja izvire iz svega „iz šedrvanskih česama, iz požutjelih listova musafskih knjiga, iz visokog minareta i velikog džamijskog sata.” Neko zove je glas koji je čula žena na početku priče, nepoznat glas koji joj se učinilo da je čula pred avlijom, zloslutni glas koji je donio vijest o smrti sina Zajka, iako joj je muž rekao da pred kućom nikoga nema, pa kada je otvorila vrata čula se samo „tišina, zategla i gluha.” To je bio glas sa rijeke koja joj je sina „zavrćela i ugasila”. Neko zove su glasovi za koje su se ljudi kleli da čuju u priči Ploča kao jekćanje, hrupanje i cika na mjestu đe je prema predanju sakriveno blago.
Zbirka pripovjedaka Neko zove je riječ, muzika, umjetnost koju kad jednom pročitate i poslušate nećete nikada više zaboraviti, i kao priči Igra od nje nikada nećete moći da se odvojite i pobjegnete. U njima ćete naći uzbuđenje i zadovoljstvo što svaka prava umjetnost treba da Vam ponudi. Priče u njoj imaju nešto od one muzike svirača iz priče -ustreptalosti i poleta, a samo pisac (svirač) zna što se zbiva u duši čovjeka koji igra, to jest čita.
