Dušan Šarotar: Ostani uz mene, dušo moja
(odlomak iz romana)
1.
Priča da smo kući još prije Božića za jednu noć se raširila po logoru. Kao vjetar je putovala od barake do barake, od usta do usta, tiho kao zimska magla prekrila je duše, koje ništa drugo nisu očekivale. Znao sem, da se svako malo ovdje šire vijesti koje najavljuju skori kraj rata i dolazak naših spasilaca s bilo koje strane, potom je logor nekoliko dana, ponekad samo nekoliko sati ili minuta, bio ponovo živ, pun riječi, očekivanja, kao da ćemo tu ostati sasvim kratko, greškom, čekajući na tobožnjoj stanici da dođe sljedeći vlak s kojim ćemo brzo otputovati kući, pa će se onda sve zaboraviti prije nego umorni zadrijemamo u toplom kupeu.
Unatoč gladi, bolesti, smrti koje su ovdje živjele umjesto nas preuzele su nas riječi da ćemo uskoro otići, doslovno su nas opsjednule, kao neizlječiva putna groznica. Počeli smo se opraštati s neznancima i bez imena, spremati stvari, iako nismo imali ništa osim hladne kašike i otučenog tanjira, umivali smo se ustajalom vodom, ispirali upale oči, trljali polomljene zube, bdjeli smo i pravili izmišljene planove putovanja, iako nismo znali ni gdje ni kako.
A onda je sve nenadano zaleglo, ušutjelo, bez razloga. Više niko nije govorio o odlasku, prtljagu, putovanju, još nekoliko trenutaka i većina nije govorila ni o čemu više, ništa.
Rekao sam joj, tamo sam napravio svoje prve fotografije.
Dlanovima je pokrila istetovirani logoraški broj na unutrašnjoj strani moje roke. Stajao sam pred crvenom svjetiljkom, crni puli je ležao kraj mojih nogu. Osjetio sem njene tople, vruće dlanove koje bi mogle izbrisati broj, sjećanje, s moje koščate ruke.
Pa i ti, moj bože, rekla je.
Šapćući je čitala brojeve s moje ruke, kao da je sricala njegovo ime.
Sjećam se i nikada neću zaboraviti, nikada, rekao sam u to vrijeme pred Božić 1944. kad sam prvi put vidio Juliusa, mislio sam, i rekao Eli, da nikada neće biti kraj iako smo slutili da ako preživimo tu zimu, da ćemo se možda stvarno vratiti kući.
Deportirali su nas krajem aprila, tačno 26. aprila, mene i sestru su u Soboti uhvatili nacisti. Znali smo šta se događa, oca su prijatelji iz Budimpešte obavijestili da je došao red i na nas, rekao sam da je odmah nakon Hortyjeve kapitulacije krenuo progon.
Znam, rekla je, znam, dušo moja.
Nakon što smo svo obiteljsko zlato skrili u poljskom zahodu zlatnino koji je stajao na kraju naših šumica nad Lendavom, oprostili smo se s ocem i majkom, otac nas je , kako je rekao, preventivno poslao, u Sobotu kod svojih poznanika, rekao je da će on i mama za nekoliko dana doći za nama, mislio je da ćemo se u Soboti lakše sakriti i tamo odlučiti kuda bi najbolje bilo otputovati, kad se, kako je rekao, opet malo razvedri. Znam, da je otac vjerovao da je najsigurnije biti u blizini željeznice, a onda bi vidjeli u kojem bi smjeru otputovali, na istok, prema Pešti, kojoj su se Rusi naglo približavali, koji su ionako bili naši saveznici protiv nacista, iako otac ni zanjih nije imao lijepu riječ, ili bi išli negdje prema zapadu, kod Engleza, Amerikanaca pa i partizana, ako bi se moglo, o kojim je čuo, da su nas spremni zaštititi.
U Sobotu smo stigli uvečer, na biciklima. U gradu je sve naoko izgledalo mirnije, iako je svaki dan bilo sve više njemačke vojske. Nastanili smo se kod obitelji Bauer, njihov stariji sin Ernest se tih dana intenzivno pripremao za završne ispite na Trgovačkoj akademiji u Soboti, s nama dugo nije progovorio ni riječ, nimalo mi se nije dopadao, za njega smo mi bili samo dva uznemirujuća gosta, rekla je moja mlađa sestra Gerti, uvijek je znala odmah ocijeniti čovjeka, moj bože, Gerti, da sam te slušao, možda bi sve bilo drugačije.
Tačno znam, 26. aprila je Ernest trebao obaviti zadnji usmeni ispit iz računovodstvene matematike, odnosno nešto slično, ne razumijem se baš u te stvari. Ja sam još od Božića čekao, sad znam da je bilo uzalud, slobodno mjesto na upis u budipeštansku zanatsku i crtačku školu, htio sam biti slikar, iako zapravo nisam znao šta bi radio u životu, a osjećao sam da će moja mlađa sestra Gerti bolje voditi očevo preduzeće, ako ga bude morala preuzeti. Nešto sam morao studirati sem moral študirat, rekli su mi da tako dolikuje, a želio sam se skloniti putovati, otići negdje daleko, barem privremeno, vidjeti svijeta. Pobjeći od reda, onoga što se misli da bi trebalo, spasiti se mjesta sa samo jedom kafanom, prašnjavom cestom, oporim vinom i ostavljenim djevojkama. Jedino to sam vidio na slikama domaćih slikara, moj bože, to stvarno nisam želio, a onda smo sestra i ja naglo otišli iz Lendave, prije nego što smo uopće bili spremni. Niko se nije vratio, sviju su pobili popalili duše i tijela, sve.
Slikar, kakva zabluda, rekao sam kasnije, pejsaži i portreti, to me je privlačilo, mrtve prirode nisam volio to sam znao, šta bi drugo mogao naučiti u mojoj Lendavi. Još me je pomalo, nakon promišljanja sam rekao, privlačila svjetlost, u rano jutro i naveče sam išao po našim šumarcima, preko lendavskih brežuljaka i gledao svjetlost nad ravnicom bio sam još uvijek jak i hrabar, a još uvijek nekako melanholičan, prije svega tih i samotan, onda ću biti slikar, odlučio sam, a ne poslovođa, tako. Počeo sam pisati, puno sam pisao, isprva dnevnik, crtice, opise predmeta, poslije još i pjesme, umjesto da skiciram, vježbam portretiranje, sjenčenje, žanrove, strasno sam pisao, od ranog jutra sem sjedio za slikarskim blokom, i pisao, ništa nisam nacrtao, a još sam uvijek čekao poziv iz Budimpešte, da se upišem na zanatsku i crtačku školu. Ništa nije ostalo, nijedan kroki, stih ili san.
Moj bože, dušo moja, gdje smo, rekla je i zajecala?
Sjeo sam pored nje na pod, pokrili smo se iako je bilo vruće, kao da smo se htjeli sakriti pred svime, ostale su samo riječi, riječi koje su se lomile u nama, kao sante leda što plivaju, padale su, pucale i topile se u suzama. Poljubio sam je, dirala me je po licu, bila je skroz blizu, tu, ali ipak nekako daleko, kao ptičice koje su u daljini nadlijetale lađu, čuli smo ih, sada dok smo šaputali jedno drugom. Nad nama je lebdjelo crveno svjetlo, kao da se upravo razvijala, iscrtavala najljepša fotografija, nevidljivi otisak duša, koje su se otvorile. Školjki, koje rastu kroz svoj oklop.
Dušo moja, prišapnuo sam, ostani uz mene.
Točno u ponoć izmijenili su se oficiri na komandnom mostu, mornari na palubi i inžnjeri mašina, mehaničari i ložači i oni u kotlovnici. Vidjeli smo kapetana, koji je zadnji put te noći upravo obilazio lađu sa lulom koja je gorjela u ruci.
Tiha zvjezdana noć, rekao je kapetan Josef Reech, kad je polako prolazio pored. Mirisalo je na duhan, tako domaćinski, kao da je okean njegova dnevna soba.
Sjedili smo na sanducima s pojasevima za spasavanje, između brodskih konopa, uvijeni u ćebe. U jasnoći između oblak, svjetlucale su ledene zvijezde, na pramcu su dežurni mornari palili cigarete, brod se skrio u tamu, i svijetlile su samo sitne iskre na požarnim stepenicama, i gore visoko na jarbolu. Nas nije bilo, samo šapet, rad srca, noć.
Mene i moju sestru Gerti su već dan nakon što su došli iselili iz velike sobe za goste, koja je imala lijep pogled na glavnu cestu i s druge strane na veliko unutarnje dvorište, smjestili su nas u unutarnju hladnu sobicu na kraju vrta, tamo je nekad u bolja vremena, kako su rekli, stanovao kućni vrtlar, a bivao je tu od ranog proljeća do kasne jeseni, zavisi kako je bilo posla, a prezimio bi kod svoje kuće, ako je uopće imao, negdje daleko u mađarskoj pustahiji.
Uvijek bi se vratio, tako nam je rekla sa sestrom gospođice Blauer, odmah kad bi južina pokupila snijeg iz ravnice, došao bi na svom konju, to je bilo vjerovatno sve što je imao. Šarac, kako je zvao konja, bio je s njim i poslije nego što ga više nije mogao osedlati, zajedno su ostarili, čovjek i njegov konj.
Čekam ga, rekla je gospođica Blauer, vrtlara Gyului njegovog Šarca, svaki dan ih čekam, snijega već nema neko vrijeme, a tako sam ga poželjela, bez njega će mi vrt propasti, proljeće će proći, a ljeti ću svaki dan morati ostati kući, niko me neće voditi na jahanje, moj bože, samo je zajecala.
Vrt, koji smo prelazili sa gospođicom Bauer u tom je času bio pust mrtav i zapušten, kao da godinama niko nije ušao u njega. Šupa je bila neomolovana, prozori razbijeni, vidio sam ptice koje su se tamo gnijezdile.
Moj brat je mrzio, tog tihog vrtalara Gyulu, on mu je vjerovatno digao pozdrav, Šarca nije ogao ni vidjeti smetlo mu je rzanje, topot kopita, moj smijeh, kad sam zajahala, sve, sve mu je smetalo, ne znam, uvijek mi se iznova čini da Ernest nikako ne može biti moj brat, kako bi bio, pa recite, kazala je gospođica Blauer, kad smo stali na verandu vrtlareve šupe.
Gledali smo na glavnu ulicu, rekao sam Eli, kao da čekamo vrtlara porodice Blauer, koji će svakog trenutka dojezditi s vjetrom, maglom i oblacima.
2.
Nakon dužeg vremena vidjeli smo prve morske ptice koje su jedrile po hladnom zraku. Kružile su daleko i visoko iznad broda. Unatoč hladnoći putnici su sve češće izlazili na brodske balkone, djeca su trčala po palubama i postavljala zivke i klopke za ptice, htjeli su ih prizvati na brod i uhvatiti u kaveze. Ipak su ptice velikih očiju i crnih krila još uvijek ostajali na moru, kao da su se samo igrali s maštom putnika koji su već sanjali da će o božiću već biti negdje na svom. Obećana zemlja im se činila dostižnom, kao da im je ostalo još nekoliko stranica debele knjige, a kraj je još uvijek bio obavijen tajnom. Ptice su svima davale nadu, podrezana, polomljena krila koja su ležala negdje duboko u dušama putnika s broda, su se počela otvarati.
U žurnom sjevernom svjetlu koje je padalo iz maglovitih i sivih oblaka, u podne su izašle prve sunčeve zrake. Promatrali smo ovu čudesnu igru svjetla i sjena, ljuljanje i blistanje na vrhovima dugih i polaganih valova. More se beskrajno ljuljalo i otvaralo, kao da je uhvaćeno u ritmu, u morskom toku koji nas više neće pustiti, ali u sljedećem trenutku brod bi polako utonuo u duboko tamno more.
Ono diše, reče Ellie, more.
Ovdje, nigdje, usred mora, bili smo već mjesec dana, i nisam više računao dane i noći. Držala me je pod rukama, polako smo obišli prvu i drugu palubu nekoliko puta. Nismo razgovarali, slušali smo disanje mora i krikove ptica koje je na brod doveo vjetar, ali još uvijek letjele daleko nas. Sve sam to vidio, ali više nisam fotografirao. Samo smo gledali ovu igru, vjetar, maglu i more. Slutili smo, možda i već znali, da taj osjećaj više nikada nećemo uhvatiti.
Svakim dahom, sa svakom zrakom, zamahom krila, valom, sa svakom riječju bilo nas je manje, rekao bi pjesnik. Putovanje se približavalo kraju, što ću joj morati reći, ali nas smo dvoje, unatoč tome, još uvijek imali toliko toga za reći.
Sutra se svi zajedno idemo fotografirati, rekao je ponosno moj otac, oni u Sočičevoj kafani su mi toliko nabacali da si to možemo priuštiti, a još i nemamo pravu zajedničku sliku, volio bih je objesiti u kuhinji. Još je govorio moj otac, bog zna šta nas čeka, biće vojska, pa govorio sam vam to.
Bila je to posljednja nedjelja prije Božića, a moja majka koja je umorna preležala dan, i ja smo još uvečer oprali kosu vrućom vodom, dugo smo ih sušili na peći, a ja sam još, pritom, peglala bijele bluze koje su dugo bile netaknute u ormaru. Otac je pušio i tiho mašću glancao čizme. Snijeg se otapao, debela deka je stajala na prozorima. Pejsaž je bio čist, a krvave mrlje ležale su negdje duboko, nisam htio razmišljati o tome.
S fotografskim majstorom Juliusom Schönauerom smo se dogovorili da nas pričeka u ateljeu, onda ćemo ići pojesti gulaš, rekao je otac, tako će biti ovaj put, da po lijepom zapamtimo ove praznike.
Sunce je sjalo, bijelo zimsko sunce svjetlucalo je na promrzlom i dubokom snijegu, kad smo zadnju nedjelju pred Božić, na kraju 1940. godine, stajali na kućnom pragu.
Rekla je bilo je svečano, praznično nedjeljno jutro, duša mi je trepetala. Nigdje nije bilo nijedne mrlje, snijeg je bio neugažen, djevičanski bijel kao i naše košulje. Sjećam se da smo toga jutra zadnji put s majkom stajali pred kućom, čekali smo oca koji je ukrašavao velike sanke.
Nasijekao je grane omorike i s njima pokrio sanke, onda je rasprostro debelu deku, da mami ne bi bilo hladno. Na stranice je objesio zvončiće, izrezane ukrase i šarene figurice, sve što je našao na stolu u svojoj radionici.. Mama se iz srca nasmijala, i ja isto. Napravila sam veliku grudvu snijega, i zavrnula je kroz dvorište, iz smreke se rasuo prhut, ledenice su zasvijetlile na suncu, kao da sam zavrtila kaleidoskop.
Hajdemo, brže, rekao je otac, lijep dan je pred nama.
Otac je podigao mamu u naručje i stavio je na sanke. Znam da ju je boljelo, ali svejedno se smijali, i usput tiho plakala.
Moj bože, rekla je, bilo je to zadnji put kad smo od kuće otišli nasmijani. Uskoro, tik pred proljeće, kad je snijeg konačno otišao, azadržao se bio samo u sjenovitim jarcima i duboko u šumi, kolovoz je bio blatnjav, a u jarcima je plivala bljuzgavica, smeđ, prljav snijeg, tada smo drugi put vozili mamu na sankama od kuće, na seosko groblje, gdje u miru počiva. Otac je otišao samo tjedan dana poslije nje, mobilizirali su ga krajem aprila 1941. u mađarsku vojsku. Poziv mu je lično donio načelnik pošte, te večeri je otac bio kući, vratili smo se s majčinog groba, a na pragu ga je čekao poštar na blatnjavom biciklu.
Dužnost zove, za domovinu i za našeg presvijetlog regenta admirala Miklosa Hortyja, uručujem vam poziv u armiju, rekao je poštar i nasmijao se. Gledao me je kao bijesan pas.
Otac jepotegnuo sanke, zvončići su cingetali, ja sam stajala ozada i nježno pogurivala naš sniježni voz. Sunce je sijalo sve više iznad doline, gdje smo se nasmijani spuštali. Ubrzo mi je postalo toplo, na glavi sam imala ono crno majčino pletivo, kao sad, rekla je.
Kad smo se spustili iza zavoja, pored osniježenog groblja, okrenula sam se nazad prema kući, i za tren me je potpuno zaslijepilo blještavilo sunca, žute pjege i crni krugovi, kao da sam gledala u prskalicu koju sam toga dana bila prvi put vidjela, su me bili oslijepili. Ništa nisam vidjela, samo tačke, sunčane zečiće u bijeloj pokrajini, u ušima mi još i sad odzvanja, i stalno zvoni kao da se oni zvončići na majčinim sankama nikada nisu umirili, utihnuli. Više ne mogu pobjeći tom pejsažu, koji još uvijek raste u meni, rekla je kad smo stali na brodsku ogradu, zurila u more i slušali morsku sirenu, koja je davala signal brodovima u daljini, a još uvijek smo bili sami usred okeana, samo ptice,koje su bile sve bliže, su se uplašile i krenule jedriti u oblake.
Jednoga jutra, kad sam se smočen vratio s kapetanskog mosta, nisam je našao u našoj ćeliji, iako je kišilo, znao sam gdje može biti. Popeo sam se uz uske ljestve na zadnju palubu, odmah sam je vidio,sjedila je poed brodskog dimnjaka, pokrivena jutom, ostao sam na zadnjem klinu, i nisam joj htio smetati.
Pisala je.
Kod sebe je imala svežanj mojih odbačenih, neuspjelih fotografija, i pisala duge rečenice na poleđini fotografija. Vidio sam samo sitno, lijepo pismo, slova su bila niska, linije sabrane, kao da bi njene misli bile potpuno usredotočene na pripovijest, što mogu razumjeti tek sad, kad uvijek iznova slažem, okrećem i polako čitam njene riječi, brižno zapisane na požutjelom fotografskom papiru.
Dušo moja, rekla je, ne da je skrenula pogleda od pisanja, čekam te.
Sjeo sam i stisnuo se pod kraj grubog platna. Bilo mi je toplo. Gledali smo u daljinu, u kišu koja je polako padala u more, kao riječi u pjesme.
Uskoro, možda već sutra, najkasnije za nekoliko dana, ovisno od mora, valova i morskih struja, mogli bismo odavde vidjeti kanadsku obalu, rekao sam kroz neko vrijeme. Kapetan mi je rekao. Mislim, da sam to jutro adnji put bio kod njega, zadovoljan je s fotografijama, rekao je, da je moje putovanje plaćeno. Kad stignemo u luku, u miru će okačiti fotografije u brodskom salonu, na hodnike druge i treće palube, jednu, onu koju si ti izabrala, objesiće u svom kabinetu, rekao sam. Isto, ako bude morao napustiti brod, rekao mi je, ostaviće fotografije tamo, neka ostanu, jer brod mora imati dušu, rekao je kapetan Josef Reech.
Onda sam zašutio, nisam htio reći ništa više. Znao sam već neko vrijeme, kapetan mi je povjerio, a sada se njegova slutnja potvrdila, naime Kanada otkazuje prijem novih emigranata s Istoka, kao što su rekli, a u podtonu je kapetan Josef Reech već shvatio da izbjegavaju prije svega Jevreje, dakle među njima i mene. Moj kapetan je svaki dan primao nove telegrafske poruke, pune nerazumljivih, šifriranih i u maglu zavijenih riječi, o kvotama, nacionalnosti, ekonomskom stanju, vjeroispovijesti i slično. Na kraju svake poruke je stajalo, kao što mi je povjerio, da Jevreja i komunista ima dovoljno u svim lukama, i da su spremni prihvatiti samo protestante, katolike i neopredijeljene putnike, a ostali će morati ostati na brodu. Šta će biti s njima, s velikom većinom putnika, prije svega Jevreja, to još rješavaju u ministarskim kancelarijama, rekao je zabrinuto. Toliko, za sada je pisalo u depeši. Sretno, i mirno more.
Da sam u tom trenutku bio sam, kao što sam bio već dugo, što pamtim ne bih ni zapamtio kapetanovih riječi, bijeg čekanje, hladnoću, oblake, sve sam to već dugo usvojio unutrašnjošću, a u tom trenutku mi je došlo nešto što više nisam htio izgubiti, njeni prsti ruka, oči koje su me jedino gledale kroz maglu i kišu, tišina, to nebo, koje nas je povezalo, to više nisam htio ostaviti.
Uskoro ćeš biti slobodna, dušo moja, rekao sam.
A ti mi nisi rekao, kazala je.
