Dušan Šarotar: Pjesnička slika

Prevod sa slovenačkog Tanja Tripović
Sekunda

Taj poziv, taj glas koji ti se obraća, očekuješ cijeli život, da bi se oglasio, možda, samo u jednoj sekundi života. Svjestan sam toga poziva, koji se, naravno, ne skriva u pozivanju niti u pozivu, već ga odavno, bar tako mislim, iskonski povezujem sa dušom; to uspijevam pretočiti u riječi samo onda kada pišem upravo zbog toga pisanja u kojem se skriva, ne samo poziv, već i snovi, posvećenost, predanost, kao i obnavljanje one sekunde smisla. Neki ne pišu, a žive na pjesnički način; ti ljudi me nadahnjuju, jer svjedoče da se može živjeti sa svješću o suvišnom. U meni se ona sekunda oglasila veoma kasno, tek oko tridesetih, a kad mislim na pisanje, onda, tek u mojoj sedmoj knjizi. Dugo je trajalo prije nego sam shvatio zašto pišem, kome pišem, kakav je smisao pisanja.Vjerujem da bi svaki čovjek, bar jednom u životu, morao sebi postaviti pitanje o smislu pisanja; neki to učine prije, neki kasnije, ali znam da nema čovjeka koji se nekada nije to upitao. Za ono što što se dešava vani, moraš imati osjećaj iznutra. To je vjetar, koji duva u meni a nema ga nigdje. Često mi je hladno u riječima, ali toplo mi je kada čitam. Kažu da se planeta pregrijava. Ne znam šta to znači osim u rječniku meteorologa. A za stvaraoca, koji u svom radu koristi jezik, moralo bi nešto značiti. Možda je naša unutrašnjost sve hladnija, imamo sve manje osjećanja, udaljujemo se jedni od drugih. Sami se hladimo. Radi se o pomicanjima koja dolaze kroz pisanje. To nije moguće vidjeti ili izmjeriti. Ono što je na tom imaginarnom putovanju u unutrašnje svjetove stvarno potresno i ujedno razveseljavajuće, upravo je ta umjetnička poruka, kojom se svako na svoj način približava, prije svega, sebi, svojoj tišini. Popisuje, razigrava i spoznaje svoju dušu. Iz nečeg tako staromodnog kao što je hodanje u tišini kroz sjećanja, nikne nešto u čemu se prepoznajemo. Ili pjesničkim rečnikom, pisanje je dijalog s mrtvima: jer onda kada se oglasi tišina u nama, to nam ne govori niko drugi nego smrt; i možda upravo zato svaki čovjek, dobar ili loš, uvijek želi da bar dvaput u životu čuje pjesmu, kako kažu prvi put kao uspavanku i drugi put kao žalopojku /tužbalicu/. Tada se ona sekunda oglasi u svakom od nas i to je valjda dovoljno. Tek kod desete knjige, u dužem periodu kada nijesam pisao, iskonski sam se suočio sa tjeskobom, koja me je potpuno preuzela pri pomisli da li mogu da živim i ako ne pišem. Danas sam zahvalan za one duge periode kada ne pišem, kada, takoreći, na pjesnički način proživljavam spisateljsku blokadu, kako to obično nazivamo. Naime, upravo u tim periodima dugih tišina, pjesnik se suočava s osnovnim pitanjima, prije svega, o smislu pisanja, ne samo o značenju te prvobitne vještine, već i o društvenim konvencijama kroz koje se obično pokušavamo sagledati. Možda bolje: „Tako mi se u trenutku samoispitivanja otvorio unutarnji, intuitivni odgovor zašto pišem, jednostavno, pišem jer mi se duša obraća. Da se nikada nijesam pitao o smislu pisanja, možda nikada ne bih ni znao duša da je. Sada znam da umjetnost, posebno pjesništvo, postoji zato da preispitujemo sebe o tome kako je to biti duša, svemir i ne manje važno, kako postati čovjek. Sve druge čovjekove djelatnosti, zajedno s brojnim naukama kako prirodnim, tako i društvenim i humanističkim, pokušavaju dokučiti odgovore na pitanja šta je to, zašto je to, zašto uopšte nešto, a ne radije ništa, dok poezija preispituje samo to kako je to biti svemir, kamen, čovjek.

Oganj i voda

Skovao sam jednostavnu formulu kako uopšte da prepoznam dobru pjesmu koja dira dušu, stoga, kada govorim o poeziji tačnije o duši poezije, u mislima uvijek imam njeno trojstvo: osjećaj, nadahnuće i sjećanje. Pjesma, precizno rečeno, pjesnička slika, mora biti zapisana s posebnim, potpuno posebnim osjećajem; jer kao što znamo još od Davnina, materijalni svijet, ili sve što pripada senzualno spoznajnom univerzumu, sazdano je od četiri osnovna elementa: vode, vazduha, zemlje i vatre. O elementarnom svijetu možemo govoriti naučnim jezikom, kroz njega tražimo značenje; a s druge strane, kada govorimo o poeziji, dakle o tom posebnom osjećaju, moramo uvesti i peti element, a to je jezik, tačnije jezik ljubavi, jer pjesma ne može biti napisana s cinizmom. I šta mislim kada kažem nadahnuće? Nadahnuće, inspiracija, je prije svega svojevrstno nagovaranje, obraćanje od strane svijeta. Mogu pisati samo kada me nagovore; naučnik nagovara svijet, a pjesnik je već nagovoren, inspirisan. I ne najnevažnije, kada govorim o duši poezije, uvijek pritom mislim i na sjećanja. Mada to nije obično sjećanje, dakle, ono što sam doživio i što su me naučili, već je to pjesničko sjećanje, koje je povezano s pjesničkim jezikom i koje seže mnogo dalje, takoreći kroz vjekove daleko unazad, sve do imaginarne tačke gdje se jezik prvi put ispilio iz tišine ili kako to precizno opisuje pjesnik Edmond Jabes: Knjiga je stara koliko i vatra i voda. Svaka pjesma, svaki prvi stih, seže do začetka jezika, koji ga prepravlja, obnavlja njegov začetak i rođenje nastalo u vrijeme prve vatre i vode. Živimo u prebučnom/preglasnom/dobu, punom znakova i značenja, s ništa više smisla u odnosu na neko drugo vrijeme. Kažu da je poezija ispjevana, da su pjesnici već sve kazali i da sadašnjost zahtijeva druge komunikacijske kodove; ta misao je užasna. Zamislite čitaoca koji čita poeziju za nekih sto, za hiljadu godina i kaže da oko dvije hiljadite godine nije bilo poezije, kao da se izgubilo traganje za smislom i da se baš u naše vrijeme izgubio dodir sa mrtvima, sa onom nevidljivom niti, koju može održavati jedino jezik odnosno umjetnost uopšte. Svaki pjesnik ostvaruje vezu sa mrtvima, njihov nijemi glas odzvanja u unutrašnjosti čitaoca. To je nečujni glas, koji se jezikom prenosi sa mrtvih na žive, od živih na mrtve. Tek kada pjesnik stane u red s mrtvima, sa svojim prvobitnim govornicima, nalazi smisao u svom pisanju. Mrtvi nam se obraćaju kroz nadahnuće. Moderno je govoriti o nekavoj tjeskobi imitiranja, ali svaki pjesnik zna da se ne radi o tjeskobi imitiranja, već se tu radi samo o nadahnuću.

Duša i poezija

Dugo sam tragao prije nego sam uvidio da postoji nešto suštinsko, o čemu moram progovoriti, zapisano već u mom imenu. Ali do svoga imena sam na kraju došao drugim putem, na veoma jednostavan način, upitao sam se, naime, koja je najljepša slovenačka riječ i posljednično tome, koja je najljepša prekmurska riječ, dakle, riječ u mom prvobitnom govoru i začudo, odgovor je bio isto tako jednostavan: duša ili dujša. Ono što je najočiglednije, po čemu nas najčešće oslovljavaju, uvijek najteže prepoznajemo. Kasnije je sve lakše, skoro prejednostavno i svima očigledno da lijep i snažan stih izgleda kao potpuna matematička formula, a put do njega je mnogo težak i krivudav, takođe, i neponovljiv. Duša je svakodnevna i svima razumljiva riječ, a s druge strane je i tajna, koja izmiče bilo kojem opisu. O fenomenologiji duše nam govore neurologija, antropologija, psihologija, filozofija i, na kraju, religija, ali mene prvenstveno zanima duša poezije. Poezija se izvorno, kroz pjesnički jezik, obavezno obraća duši; traženjem smisla, ljepote i ljubavi. Pjesnik, i ako ne piše, bitiše na pjesnički način u onom užem značenju, kao nosilac i prenosilac smislenog govora, što znači biti izabran; u iskonskom smislu, onaj koji je izabran je, dakle, probran. Pjesnik je tvorac pjesničkih slika u kojima se prepoznajemo. I kroz hiljadu godina, kada pjesnika više ne bude ili ga već nema, u njegovim pjesničkim slikama još uvijek se neko može prepoznati. To je možda blisko legendi o preseljenju duša, jer se upravo putem jezika prenosi smisao kroz vrijeme i prostor još od vremena začetka, kada je jezik odvojio svijetlo od tame. Pjesnik sve vrijeme ispostavlja tišini svoje unutarnje oko ili uvo, ali se unutrašnje proživljavanje ispolji kada to najmanje očekuje. Dođe kao nadahnuće. S vremenom vjeruješ da postaješ majstor zanata, da možeš stvarati bilo kada ili bilo gdje, ali moje iskustvo je, da nakon dvadeset godina pisanja, još uvijek ne znam kako se to dogodi i kako se tome pristupa. Ni danas ne znam kako izaći u susret tom osjećaju, kako ga sam izazvati odnosno iznuditi. Mir, tišina i pribranost su načini na koje proživljavamo pjesništvo na ovom svijetu. To su trenuci kada galama i kič svijeta, koji su nam svima tako privlačni, u trenutku otpadnu, kao malter sa slike svijeta, pa nam se svijet razotkrije, zasija kao metafora.

Knjiga

Hodati pješke, pješačiti, u tome je sakriveno nešto dublje. Pišem, prije svega, u ritmu onih koji idu pješke, dakle, u dugim i u sebe zatvorenim rečenicama. Pješačenje sadrži neko univerzalno značenje srodno svim kulturama i civilizacijama u svim vremenima; kao knjige, iako toga nijesmo svjesni. Knjige su tu zato da se u njima prepoznamo. Knjige nas uče ono što smo već znali, kao da nam je nekako bilo urođeno, a nijesmo to znali ili uspjeli pretvoriti u riječi, dakle postoje sadržaji koji su, takoreći, univerzalni, od traženja smisla do doživljavanja lijepog i pretjeranog. Knjiga, taj posebni jezik pisanja u kojem se skrivaju snovi, je najpotpuniji način za prenošenje smisla. Knjige tako stvaraju nevidljivo mnoštvo čitalaca, bez obzira na prostornu, vremensku ili jezičku udaljenost. Čak tvrdim da vrijeme i ne postoji. To je misaona, apstraktna pretpostavka, kojom više definišemo i kalkulišemo trajanje. U vremenu nema ničega. Postoji samo unutrašnji prostor koji od početka do kraja prožima sva vremena i sve dimenzije; i mi ga samo povremeno vidimo, možda samo nekoliko sekundi u životu, kao nestajućeg i dolazećeg. Pa i kada osmatramo svemir, kažemo da vidimo trinaest milijardi svjetlosnih godina udaljen događaj, recimo rođenje ili smrt sunca. Dakle, opažamo nešto što se dogodilo milijardu svjetlosnih godina ranije, a ne sada u ovom trenutku; tako u nama živi sjećanje na mrtve. Posmatrač zagledan u noćno nebo zuri u sasvim drugo vrijeme, koje postoji samo za njega, za njegovo unutarnje oko. Znači, postoji samo neki unutrašnji nevidljivi prostor, koji je na neki način nepromjenljiv, možda i vječan. Jezikom se obraćamo tom beskonačnom unutrašnjem prostoru. I ako ga znamo prepoznati, dobijamo nešto veoma autentično, u čemu se i drugi mogu prepoznati. Taj unutrašnji prostor svi koji čitamo, na neki način dijelimo, kao nebo nad nama. U nekim knjigama se prepoznajemo bez obzira na to da li su napisane prije hiljadu godina ili u vrijeme postmodernizma. Knjiga, dakle jezik, kao metod za prenošenje značenja i prije svega smisla, je najpotpuniji izum čovječanstva. Knjigom sežemo u ljudske dubine, prelazimo svjetove svemira. Za miran, nadahnut život, morate uvijek uz sebe imati pet knjiga, u kojima se možete svakog trenutka prepoznati. Ništa više. Za očuvanje ravnoteže svijeta je potrebno tačno pet knjiga, tako je bilo u svim vremenima i svakom prostoru; ako bi ih bilo više od pet, poludjeli bismo, a ako bi ih bilo manje, izgubio bi se smisao. Spisak onih pet ključnih naslova, koji čuvaju smisao, uvijek sastavljaju čitaoci, jer upravo oni su ti koji se u pjesničkim slikama jedino mogu prepoznati. Dakle, čitalac u svojoj samoći, iako godinama i vjekovima udaljen od pjesnika, prepoznaje smisao koji je sakriven u jeziku, onu izvornu poruku koja se je nastanila u jeziku prilikom nastanka vatre i vode. Čitalac nužno treba svoj spisak knjiga, zato ih cijelog života ustrajno i predano traži, jer se u tim knjigama želi prepoznati, tačnije, pomaže mu da sastavi svoju životnu priču, pripovjetku, mit, na koje bi se mogao osloniti u posljednjem času života. Tek kada čitalac zna da može obnoviti svoju priču, može mirno živjeti, možda čak i zauvijek odložiti knjige i samo se još sjećati svog intimnog spiska ili svoje najmilije pjesme. Čitalac koji ima svoj spisak, na kraju može bivstvovati na ovom svijetu na pjesnički način. U svakoj dobroj knjizi je upisan začetak jezika, ponašanje koje se od vajkada nalazi u nama, ali ga nijesmo još spoznali. Zato je potrebna, čak i neophodna, poezija, kako bi obnovila i pretvorila u riječi to ponašanje, koje je upisano u šutnji svemira. Užasna, čak nezamisliva je pomisao da na svijetu nestane poezija. Čitaocima bi nedostajala više nego pjesniku.

Sanjarenje

Moramo napraviti razliku, bar pokušati uvidjeti razliku između različitih poza u kojima nam se razodijevaju jezik i svijet, dakle, onaj nevidljivi unutrašnji predio i svemir oko nas. U pisanju se skrivaju snovi, onaj koji ovlada vještinom pisanja, može naslutiti i ostvariti i snove. Snovi su dugo bili u domenu subjektivnog, duboko imtimnog ili su, s druge strane, pripadali kulturnom i okultnom, kao veličastven izvor za imaginaciju, ali i za raznovrsne oblike zloupotrebe i duhovne osakaćenosti. Bez dvoumljenja, snovi su od iskona bili u domenu pjesništva, kroz pripovijedanje mitova i svetih priča, dakle, poezija je takoreći kraljevska, ali i mračan put do pretjeranog i lijepog u čovjeku. Danas mnogi uspijevaju pisati o snovima, ali domen umjetnosti pisanja, u svom iskonskom smislu, još uvijek je u rukama pjesnika, koji u svojoj vještini pisanja naslućuje i snove. U tom smislu treba imati osjećaj za onu osnovnu razliku između školske sposobnosti za pisanje i vještine pisanja, koju povezujemo s drugim sposobnostima. Ako su snovi već dugo predmet, na neki način i plijen mnogih nauka, između ostalih i filozofije, onda je pjesnicima preostalo sanjarenje, kao njihovo jedino istinito zanimanje. Znači, ne snovi kao takvi, kao duboka, sakrivena i mračna intimnost odnosno čista subjektivnost, ili kao predmet psihoanalize kroz koju se traže značenja, već kao sanjarenja, predavanje slikama koje bježe od tame, a pjesniku se razvijaju kroz jezik, dakle, kroz čiste pjesničke slike. Sanjarenje je stanje buđenja, usredotočenosti, predanosti jeziku, koje se događa u dužim periodima kao nadahnuće, osjećaj ili sjećanje. Stvarati pjesničke slike nije isto kao pisati službeni izvještaj ili istraživački zadatak, pisanje poezije, bavljenje umjetnošću, moguće je samo kroz sanjarenje. Zato su potrebni mir, tišina i sabranost. Jevreji poznaju institut cadika, pravednika, koji održava kontakt sa Bogom, održava smisao i zajedništvo što znači da, ako bi ih u nekom trenutku bilo manje, svijet bi se raspao. Izgubio bi se smisao. Ako napravimo paralelu, mogli bi reći da na svijetu stalno mora biti bar tridest i šest pjesnika, koji održavaju kontakt s jezikom, održavaju smisao i tako povezuju zajednicu. Ako bi ih bilo manje, svijet bi se raspao. Zato je poezija nužnost, a pjesnikovo jedino zanimanje je sanjarenje.

Podijeli

Komentari su suspendovani.