Ne tako davno obrela sam se u Norveškoj, zahvaljujući pozivu norveške asocijacije književnih kritičara. Norveški kritičari bili su veoma uzbuđeni. Posvuda je zujala staromodna riječ kanon. Kritičari su tih dana glasanjem uspostavljali književni kanon, deset djela reprezentativnih za norvešku nacionalnu književnost. Rezultati glasanja bili su razočaravajući: osam književnika i dvije književnice. Bila sam stopostotno uvjerena da će Norvežani, kada je rodna problematika u pitanju, biti širokogrudniji, otuda, valjda, moje razočaranje.
Nacionalne književnosti su, bez obzira na (ili možda baš zato?) ideologiju i praksu globalizacije, još uvijek u dobroj formi. Nacionalni kanoni organizirani su kao nogometne momčadi. Igrači su muškarci. I suci su muškarci. Književnih nagrada ima, i ima ih sve više: dobitnici su najčešće muškarci. Zato mjesta u književnim žirijima sve ravnopravnije dijele žene i muškarci, da, kada nagradu opet dobije muškarac, nitko ne može reći da se radi o spolnoj namještaljki. Evropski književni kanon je u dobroj formi. I predstavnici evropskoga književnog kanona su muškarci.
Književnost je, kažu, hobi sve dok autorova književna poruka ne stigne do primaoca. Kome, dakle, šaljemo svoje umjetničke poruke? Spisateljice kao svoje književne idole najčešće spominju pisce. Pisci kao svoje književne idole gotovo nikada ne navode spisateljice. Neka statistička istraživanja potvrđuju da muškarci nikada ili rijetko čitaju knjige čiji su autori – spisateljice. Američka ženska grupa VIDA (Women in Literary Arts: http://www.vidaweb.org), koja se bavi statistikom književnih rodnih diskriminacija, ustvrdila je nakon marljivog brojanja da su autori tri četvrtine recenziranih knjiga u prestižnijim američkim novinama i časopisima — muškarci.
Istina, ženski studiji na fakultetima nisu više akademska ekscentričnost, što su još samo koju godinu unazad bili, već akademska potreba. Feminizam i post-kolonijalizam potakli su proces osvješćivanja rodno i rasno kolonizirane ženske kulturne povijesti. Danas na književnom tržištu niču mlade spisateljice iz Afrike i Azije, čije naklade premašuju kanonizirane muške književne veličine. Što više, njihovi rodni, rasni, etnički i religijski identiteti – koji su koju godinu unazad bili ozbiljna prepreka – danas samo pospješuju njihovu tržišnu privlačnost. Nobelova nagrada za književnost svakih desetak godina pripadne ponekoj spisateljici. (Od 105 dobitnika Nobelove nagrade za književnost, koliko ih ima do sada, uključujući i ovogodišnjeg dobitnika Mo Yana, njih 12 su žene).
Pa ipak, jesu li žene uspjele uspostaviti svoj ,,kulturni kanon”, ili nešto što bi se moglo nazvati ,,ženskom kulturom”? Kako žene danas sebe doživljavaju, kako sebe vide, s kojim se drugim ženskim figurama masovno identificiraju, koje su njihove ženske kulturne ikone, što promiču, što pomiču i kome se obraćaju? Kome, uostalom, ja sama šaljem svoje književne poruke? Tko su moje potencijalne čitateljice, ili moji čitatelji? Kako me oni vide?
U suvremenoj kulturi žene svoje kulturne vrijednosti još uvijek grade na samo-kolonizirajućim pretpostavkama. Nabrojimo nasumce nekoliko ženskih ikona, koje su, dakako, promjenjive: ove današnje, već su jučerašnje. Oprah Winfrey, koja je prema omiljenoj američkoj formuli before–after od krupne, seksualno zlostavljane, promiskuitetne i siromašne djevojke postala vitkom, privlačnom TV-gospodaricom, jednom od najutjecajnijih žena u Americi. Diana, danas ponešto izblijedjela ikona, ,,Princeza srca”, koja je sputavana krutim ritualima rojalističke svakodnevice na kraju skončala život u tragičnoj prometnoj nesreći. Hilary Clinton, danas doduše na zalasku, žena koja je dostojanstveno izdržala skandal oko muževljeva nevjerstva, spasila obitelj i ojačana krenula u nove političke pobjede. Paris Hilton (i cio niz sličnih!), koja fizičkim izgledom podsjeća na jeftine kipove Djevica Marija po novoizgrađenim crkvama, ,,žrtva medija”, simbol praznine, čije kretanje prate naslovnice svih novina na svijetu. Frida Kahlo (ali i cio niz suvremenih umjetnica s istom ,,aurom”), ,,mučenica” koju je kulturna industrija pretvorila u ,,sveticu”.
Formula po kojoj žena zbog prolaska kroz samo-žrtvovanje (s tim da je ,,žrtvovanje” širok pojam, koji prema suvremenim teorijama obuhvaća čak i shopping) stiče zelenu kartu za ulazak u orbitu kulturnih ikona zabrinjavajuće je patrijarhalna. I površan pogled na mnoge ženske javne ličnosti (pop-pjevačice, glumice, fotomodeli, umjetnice) pokazuje da ispod zvjezdanog sjaja – u svom kamufliranom, ispervertiranom ili stvarnom obliku – čuči žena ,,mučenica”. Čak i najbeznačajnija (ženska) pop-zvijezda naučila je da medijima treba podmetnuti video traku s vlastitim porno-snimcima, zatim te iste medije tužiti zbog rušenja moralnog integriteta, i rejting njezine popularnosti naglo će porasti. Zašto? Zbog porno-videa? Ne, već zbog formule prolaska kroz tunel javnog poniženja i uspješnog izlaska na svjetlo moralnoga pročišćenja. Oko ove tradicionalne opozicijske formule kurva-djevica-mučenica-svetica – koja zapravo pripada slatkim muškim fantazijama, a žene ih samo opslužuju – namata se ženska mainstream kultura našega vremena, sve one brojne TV-serije, filmovi, knjige i slavne osobe, koje su zahvaljujući medijima postale hodajući kulturni tekstovi. Ista formula, poput virusa, hibernirana je i u tzv. ,,ozbiljnoj” književnosti – od klasičnih romana čiji su autori muškarci (Ana Karenjina, Madame Bovary) do ,,ljubića”, čiji su autori mahom žene, a čitateljice isključivo žene. U istoj toj formuli treba tražiti objašnjenje zašto su autori memoarske proze mahom žene, i zašto su čitatelji memoara mahom – čitateljice. Memoarska proza gradi se na istom religijsko-konfesionalnom temelju.
Žene ,,koloniziraju” same sebe, prilagođavajući se (ili to autentično jesu?!) stereotipu žene-žrtve. Čini se da je njihova komunikacija sa svijetom uspješna samo kada je maskirana u taj stereotip. Žene s Fridom Kahlo (i s mnogim drugim ženskim ikonama u nizu) uvijek iznova učvršćuju svoj simbolički kapital. Ikona Sylvie Plath, koja je poput magneta ujedinjavala feministički svijet sedamdesetih godina prošloga stoljeća, zamijenjena je još mučeničkijom ikonom Fride Kahlo (i s drugima u nizu) na početku novoga stoljeća. Slika Fride Kahlo ,,Diego on my mind”, s malim portretom Diega Rivere na vlastitu čelu, neobično je snažna poruka o ženi u čijem životu centralna uloga pripada muškarcu. Sličnu sliku mogla je naslikati i Sylvia Plath, s portretom Teda Hughesa na svome čelu. Mlada hrvatska književnica koja je nedavno dobila književnu nagradu, izjavila je za novine: ,,Nadam se da nagradu nisam dobila kao žena”. Možemo li zamisliti da rečenicu – ,,Nadam se da nagradu nisam dobio kao muškarac” – izgovara bilo koji književnik na svijetu?!
Frida Kalo i Diego Rivera
Modeli suvremene ženske kulture najčešće nisu emancipatorski, oni samo fingiraju da to jesu. Istina, hoće li model imati emancipatorsku ulogu ili neće umnogome zavisi od medijskog, političkog i kulturnog konteksta. S nostalgijom se prisjećam emancipatorskog romana – barem je takvu ulogu odigrao za moju generaciju – Strah od letenja Erice Jong. Drugi primjer, koji je nekih tridesetak godina kasnije imao istu takvu emancipatorsku snagu, knjiga je Eve Ensler Vaginini monolozi. Pa ipak, moje kulturno iskustvo otčitalo je posljednju knjigu (osobito izdanje u koje je autorica uključila reakcije čitateljica, a ove pak ekstatično izjavljuju – I’m my vagina! My vagina that’s me!) kao retrogradnu. Strah od letenja pao je u vrijeme seksualne revolucije i imao je oslobađajući efekt. Vaginini monolozi pali su u vrijeme izmijenjenih društvenih kodova, kada je javno pričati o vlastitoj vagini postalo dobrodošlim, a zapaliti cigaretu na javnom mjestu — kriminalnim činom.
Industrija je u međuvremenu otvorila novu granu, književnost namijenjenu tinejdžerkama. Chicklit je neka vrsta mutanta između Erice Jong i tradicionalnog hertz-romana, prilagođena mladim čitateljicama. Pokazalo se da su žene otvorenije u prihvaćanju drugih i drukčijih književnih svjetova, kao čitateljice, ali i kao spisateljice, možda i zato jer nisu bile zabrinute za svoje mjesto u nacionalnim književnim kanonima. To im mjesto nikada nije pripadalo, pa na njega i ne računaju. Mnogi žanrovi, koji još prije tridesetak godina nisu bili smatrani vrijednima pažnje, postali su danas dio književnoga i akademskoga mainstreama. Čini se da mnogi od tih ,,subknjiževnih žanrova” (termin koji je u međuvremenu izašao iz upotrebe!) imaju veću emancipatorsku funkciju od tzv. midkulture, kulture srednje klase, čiji predstavnici kupuju svakog novog Bookera, gledaju svakog novog Oscara, čitaju po jednu knjigu svakog novog nobelovca i posjećuju svaku razvikanu izložbu u MOMA i Tate Modern muzejima. Lara Croft u kontekstu prevladavajuće kulture barbika pruža mnogim mladim ženama emancipatorski užitak.
Ako ne postoji ženski književni kanon, onda svakako postoji ,,ženska klasika”, danas revitalizirana u filmovima, TV-serijama, u novim izdanjima koja bi mogla biti solidan fundament ženskog književnog kanona. Virginiji Woolf i Jane Austen pridružuju se nove, mlade književne zvijezde, poput Zadie Smith, koje se, potpomognute tržištem i nepodijeljeno pozitivnim književnim kritikama, brzo kanoniziraju u suvremene klasike. Postoji dakle kanonizacija spisateljica i umjetnica (sve lakša i brža), ali što je sa ženskim kanonom? Svaka kultura, da bi opstala na tržištu, mora imati dinamičan, ,,pregovarački” i ,,inkluzivan” karakter. Ako se čini da je ,,ženska kultura” diskontinuirana (isuviše stvari započinje svakih desetak godina ispočetka!) možda to treba pripisati nepostojanju kanona? Kanon nije uspostavljen, jer ga je teško uspostaviti (Čiji kanon? Zar ženski bijeli kanon!? Tko uspostavlja kanon? Nacija? Akademija? Muškarci? Tržište?), osobito izvan institucija, ili pak unutar postojećih institucija, koje i dalje čvrsto drže muškarci. A onda, kako se uopće baviti kanonom kada temeljno pitanje ženskog identiteta ostaje i dalje zakamufliranim. Ženski identitet neodvojiv je od klasnog. Doba patrijarhata, koje tako nezdravo dugo traje, ne drži se na rodnim nego na klasnimtemeljima.
Velike političke promjene, kao što je rušenje Zida, pad komunizma, ili raspad bivše Jugoslavije, najčešće pogađaju žene i mijenjaju njihov život. Razlika između mene, koja sam rasla u socijalističkoj Jugoslaviji i mojih mladih zemljakinja (Hrvatica, Srpkinja, Bosanki, i drugih) danas je nemjerljivo veća nego između mene i Zapadnoevropljanki ili Amerikanki moje dobi. Moja kultura bila je kultura knjige, njihova je kultura televizije, videa i interneta; ja sam bila i ostala ateistica, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, one danas idu u crkvu i prolaze kroz religijske rituale (katoličke, pravoslavne, muslimanske), kao da je to najprirodnija stvar na svijetu; ja sam rasla s uvjerenjem da je pravo na abortus najprirodnije pravo na svijetu, one rastu u sumnji koju potpiruje crkva i javne rasprave o tome treba li ukinuti pravo na abortus; ja sam rasla u uvjerenju da je prostitucija nedopustiva, one rastu slušajući zagovornike legalizacije prostitucije; ja sam rasla u uvjerenju da je pitanje etničkog identiteta nevažno; one uče da je pitanje etničkog identiteta važno; ja sam rasla u uvjerenju da su muškarci i žene jednaki, one, pretpostavljam, rastu u uvjerenju da muškarci i žene imaju različite uloge, te da tu činjenicu treba iskoristiti.
Kome ja to, dakle, šaljem svoje ,,poruke”? Tko su moje potencijalne čitateljice i čitatelji? Živim u ,,ničijoj” zoni. Iz ničije zone šaljem svoja ,,pisma u boci”. Moje knjige prevedene su na nekoliko stranih jezika. Biti preveden na strane jezike veliki je dobitak za književnu kritičarku koja spava u meni. Na vlastitu primjeru pratim što se događa s knjigom, kako knjiga komunicira sa različitim jezičnim i kulturnim sredinama, kako se iste stvari čitaju na različite načine u različitim sredinama i u različita vremena. Na vlastitu primjeru pratim kako odumiranje ili izostanak recepcije u jednoj sredini ne znači nužno smrt knjige, već pravo na novi život i recepciju u nekoj drugoj sredini. Na vlastitu primjeru pratim kako se Bulgakovljeva poetska teza da ,,rukopisi ne gore” pokazuje istinitom: tekstovi zaista mogu ,,ostarjeti” u jednoj čitalačkoj sredini i ,,podmlađeni” uskrsnuti u drugoj. Ukotvljenost u ,,ničijoj zoni”, izostanak ciljne čitalačke grupe markirane dobnim, spolnim, etničkim, religijskim i rasnim identitetom, kao i prevedenost na strane jezike, omogućili su mi da pratim kako se kulturni tekstovi međusobno razgovaraju i pregovaraju, kako se čitaju, kako se utiskuju u drugu čitalačku sredinu, kako se razmjenjuju, kako cirkuliraju, kako se revitaliziraju, kako presijecaju meke granice svih gore navedenih identiteta, i kako na kraju, zajedno s mnogim drugim knjigama, polako ugrađuju u temelje buduće nove književne kuće koja će se zvati transnacionalna književnost i transnacionalna kultura.
O čemu ja to govorim!? Nije li moj kulturni entuzijazam ipak pretjeran? Ne stoje li stvari, zapravo, na mjestu i samo se meni čini da idu naprijed? Jer žene, svaki puta iznova oduševljene činjenicom da su pripuštene na kulturnu pozornicu, zaboravljaju sebe upitati što to one izvode na toj pozornici, i ako im publika plješće, zbog čega im plješće.
,,Simplon Express Zagreb – Pariz” jedan je od nekoliko umjetničkih projekata s kojim se Hrvatska u jesen 2012. godine predstavila francuskoj publici. U vlaku su putovali hrvatski umjetnici. Moje oko zapelo je za novinski članak o tom događaju, osobito za retke o performansu mlade zagrebačke umjetnice, koja je masturbirala u vlaku, ,,potpuno neprimjetno, sjedeći, jednostavnom tehnikom križanja nogu i stiskanja bedrenih mišića”.
,,Obrazovni sustav nas ne uči o seksualnosti, ali nam je zato pornografija dostupna na svakom koraku. Žena je oduvijek ta koja je promatrana, s razvojem filma se ta činjenica dodatno utvrdila, a pornografija često koristi upravo muški subjektivni kadar. Problem je što se ne postavlja pitanje o zadovoljstvu žene. Ja sam se samozadovoljavala u vlaku jer je vlak stvarno uzbudljiv način putovanja, a neprimjetnost radnje mi se činila vrlo moćnom”, objasnila je umjetnica novinarima svoj umjetnički koncept.
Mlada umjetnica je uvjerena da je njezin umjetnički projekt feministički i umjetnički provokativan, iako je (ili možda baš zato) – ,,neprimjetan”. Za one s malo dužim pamćenjem i kulturno-konzumentskim stažom umjetničin projekt naprosto je dosadna reciklaža. Slični performansi odigravali su se u posljednjih pedesetak godina posvuda, izvodile su ih umjetnice, između ostaloga i hrvatske. Ova epizoda ne pokazuje samo naivnost, aroganciju ili naprosto nevoljkost mlade umjetnice da se raspita o svojim prethodnicama, nego i odsustvo konteksta, kontinuiteta, kao i odsustvo volje da se kontinuitet gradi. Ova epizoda govori o poražavajućoj umjetničkoj i intelektualnoj apatiji. I u tom smislu ona jest tipična za ,,ženski narativ”. Jer bez postojanja ženskog kanona (neka to bude riječ za kontinuitet, zašto da ne?) nadobudne i lijene djevojčice vrtjet će se u krugu i ponavljati isto, uporno tvrdeći da donose nešto novo. Odsustvo kanona, odnosno diskontinuitet, ostavlja prazan prostor koji omogućava uvijek isto početničko upisivanje ženskog imena, proizvodnju zamorne umjetnosti koja se služi s uvijek istim mucavim vokabularom, koji je pak uvjeren da baš on najavljuje revoluciju. Uostalom, kanon je poreban da bi ga se moglo rušiti, da bi se uopće znalo što se to ruši.
Stereotipe o ženama i ženskoj kreativnosti, pa čak i one (tobože) emancipacijske, zdušno podržavaju muškarci. Svaki književnik i književni kritičar blagonaklono će podržati ,,književno smeće”, čija je autorica žena, jer mu je stalo da promovira dvije stvari: jedna je preživljavanje mita o tome da su žene najbolje u ispisivanju književnoga ,,smeća” (tako on, kao muškarac, automatski osigurava svoje mjesto na polici tzv. ozbiljne književnosti), a druga je da on, osobno, nema ništa protiv masovne kulture, odnosno ravnopravne participacije žena u književnosti. Taj isti književnik će barem jednom u životu citirati Hanu Arendt, jer jedino nju, kao ženu, smatra dostojnom citiranja. Taj isti književnik će se barem jednom u životu naći u žiriju i pritom nastojati da spisateljica ne dobije nagradu, a ako je već treba dobiti, onda će nastojati da je dobije ona koja to najmanje zaslužuje. Time je, što se tiče ,,participacije žena u književnosti”, naš književnik odradio svoj posao.
Stereotipe o ženama najčešće podržavaju same žene zato što je to najlakši put da se dođe do kruha i pažnje na bilo kom terenu, pa i na književnom. Metaforički rečeno, deklarirane feministkinje, došavši do društvenog položaja s kojeg mogu mijenjati stvari, najčešće se ponašaju kao ,,vlasnice bordela”, sve u svemu, ponovo hrane muške fantazije i udovoljavaju muškim željama. Mnoge žene zaposlene su na istaknutim mjestima u medijima, na primjer, što nije nimalo promijenilo sadržaj i izgled medija. Što više, mediji su pornografskiji i korumpiraniji nego ikada prije. Hrvatski mediji upinju se, na primjer, već dvadesetak godina da od trenutno 92-godišnje Žuži Jelinek naprave žensku nacionalnu ikonu. Tko je gospođa Žuži? Gospođa je bila šnajderica, koja je dogurala do modistice jugoslavenske ženske komunističke vrhuške, autorica knjige ,,Tajna dobro odjevene žene”, prve knjige takve vrste u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspješna udavača koja se udavala četiri puta i autorica poučnih feljtončića o životu žena. Zbog svojih polupornografskih i polupismenih kolumni ova gospođa postala je miljenica novo-hrvatskog medijskog establišmenta. Gospođu često pozivaju da drži javno slovo, između ostaloga je prije koju godinu na poziv profesorice Pravnoga fakulteta u Zagrebu držala predavanje studenticama, budućim sutkinjama i advokatkinjama, o svojoj omiljenoj temi, o tome kako se idealna žena treba ponašati u braku (neudate žene, naime, ne mogu računati na status idealnih). A idealne žene moraju prije svega udovoljavati muškarčevim željama, moraju, dakle, biti – lutke.[1]
Pa ipak, žene se svako malo probude iz sna, ogledaju se oko sebe i zapitaju se u kakvu to svijetu žive. Tako je američka književnica Meg Wolitzer nedavno postavila pitanje o profesionalnoj zapostavljenosti književnica u odnosu na književnike[2]. Iako se sa svakom njezinom opservacijom možemo lako složiti, ipak će nas zateći činjenica da američka književnica, sudeći prema književnim referencama koje koristi, književnost doživljava kao anglo-američko polje. Meg Wolitzer kao da je zaboravila na odnose snaga; na činjenicu da govori iz konteksta dominantne anglo-američke književnosti; da se imena ,,zapostavljenih” američkih književnica koče u izlogu svake knjižare na zemaljskoj kugli; eda bi nekoj korejskoj književnici moglo biti posve svejedno je li diskriminirana od strane lokalnih korejskih književnika, anglo-američkih književnika ili anglo-američkih književnica.
Bilo kako bilo, nakon što su ,,udovoljile muških željama”, žene postavljaju pitanja, koja su njihove prethodnice već odavno postavile. I, gle, nikada nisu dobile odgovor. A dok se žene pitaju, muškarci se igraju s igračkama koje su si prigrabili, tvrdeći da se igraju za sve nas, eda njihova igra ima univerzalno značenje. U književnosti oni igraju svoju igru, svoj književni nogomet. Zašto? Zato što si to mogu dopustiti, zato što im je dopušteno. Tko im dopušta? Pa žene!
[1] Jedna od Lolitesa, predstavnica sve raširenije tinejdžerske mode ,,živih lutaka”, petnaestogodišnja Venus Palermo, postavila je na You Tube svoj video klip gdje objašnjava kako treba šminkati lice da bi ono dobilo izgled lutke. Njezin video odgledalo je nekih 30 milijuna posjetilaca. “It makes me happy that I can inspire so many people”, rekla je Venus.
[2] Meg Wolitzer, The Second Shelf, The New York Times, March 30 2012.
