ARS 1-2 / ‘14
Novi broj časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja
Objavljen je novi broj časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars. Ovaj broj časopisa Ars priredila je Aleksandra Nikčević-Batrićević, a tema broja sadržana je u podnaslovu “Kanon/Kanoni, i kako se o njima može pisati”.
U ovom broju Arsa, objavljeni su tekstovi domaćih i inostranih književnih teoretičara, filozofa, istoričara i autora poput Borislava Jovanovića, Ernę Kulcsár Szabó u prevodu Kristine Katalinić, zatim tekst Envera Kazaza pod naslovom “Neprijatelj ili susjed u kući” (Ideološke pozadine kanonizacije u bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici), Jasna Koteska je pisala o kanonu I nekoliko makedonskih primjera u tekstu “Niče u javnoj biblioteci”, Dubravka Ugrešić o ženskom kanonu, a u prevodu Sanje Ćetković objavljen je tekst Harolda Bluma “Semjuel Džonson – kanonski kritičar” i “Borhes, Neruda i Pesoa – hispanoportuglaski Vitmen”.
Umjesto uvoda, u ovom broju Arsa nalaze se citati eminentnih stručnjaka:
“Postoje mnogobrojni i raznovrsni kanoni. Postoje lični kanoni i službeni kanoni, kanoni za koje je potrebno znati i kanoni koji podrivaju sve ono za šta se tvrdilo da treba znati – i svaki od njih ima nekoliko podvrsta. Vjerovatno postoje i kanoni za čitanje u kupatilu. Tako kanoni otkrivaju istu raznovrsnost i fleksibilnost koju nalazimo i u ličnom životu. Da li ijedan njihov skup gradi biće? Mi se protivimo ovoj raznovrsnosti, stvaramo hijerarhije interesa ili uslovne tvorevine bića koje odgovaraju određenim situacijama ili djelovanjima”.
Čarls Altieri
“Uprkos svemu, Borhesov će položaj u Zapadnom kanonu, ukoliko se održi, biti isto toliko siguran kao i Kafkin i Beketov. On je najuniverzalniji od svih latinoameričkih pisaca dvadesetog vijeka. Ako izuzmemo najjače moderne pisce – Frojda, Prusta i Džojsa – Borhes ima mnogo veću moć uticaja na čitaoca od bilo kog drugog pisca, čak i onda kada njihov talenat i opseg njihovih djela uveliko prevazilaze Borhesov. Ako često i pažljivo čitate Borhesa postaćete neka vrsta borhesijanca, jer se čitanjem njegovih djela aktivira jedna posebna svijest o književnosti u pogledu čijeg razvoja je Borhes otišao dalje od bilo koga”.
Harold Blum
“Uzimajući u grubo razvrstane obrasce, danas je o pitanju književnog kanona uobičajeno govoriti uglavnom iz dvije diskurzivne pozicije: s jedne strane iz kontekstualne govorne pozicije neodredljivosti kanona, a s druge strane kroz iskustvo nezaobilaznosti autoriteta kanona. Pored takvih uvjeta koji kanonizacijski rezultat tekstova s obzirom na ovjerljujuću sposobnost određenih interpretativnih skupina, odnosno neizbježnu afirmaciju moći tekstova suprotstavljaju jedni drugima”.
Ernę Kulcsár Szabó
“Jer kanon, kao i svi proizvodi kulture, nije puka bezazlena selekcija najboljeg što je promišljeno i rečeno, već je više instituicionisanje onih verbalnih umotvorina koje su najprigodnije bile da stvore i održe dominirajući društveni poredak”.
Arnold Krupat
Etimologija riječi kanon dolazi iz grčkog jezika i znači linija koja mjeri, pravilo. To znači da, prije nego što nešto postane kanon, postoji nešto drugo uz pomoć čega to treba da se izmjeri, s čim treba da se uporedi, što treba da se procijeni – a ono što preovlada postaće pravilo. To nešto, što stoji s druge strane djela, to je radnik najstarije oblasti književnog proučavanja – istoričar književnosti. Njegov gotov proizvod je kanon, kao lista veličina. Primjenom fine funkcije mjerljivosti, poređenjem, linijom koja razgraničava, on govori o tome kako dva djela stoje kad se uporede jedno s drugim. To je skalibilna funkcija, a ponekad nevidljive decimale određuju krajnji izgled kanona. Linija koja mjeri je varljiva, a da bi osigurala svoj legitimitet, ona se koristi jednim od triju modela književne istorije, koje je Cvetan Todorov nazvao modelima biljke, kaleidoskopa i ,,dana i noći”.
Jasna Koteska
