Zorica Bajin Đukanović: Planetarijum
OTAC
Bio je daleki rođak onog Buljbe što je žario po stepi
kada je obudoveo
sve su mu žene morale da liče na atamanovu
i da imaju punđasta gnezda od kose da nije postao revolucionar
bio bi glumac i to kakav
svoje petogodišnje žensko čedo učio je da voli supu
tako što bi joj rezanci prolazili kroz nos
Najmlađi brat mu se zatvoren po kazni derao s terase naravno da te metak trefio u petu
dok si bio u junačkom begu
Ponekad bi ga ono čedo odvelo u bioskop
bečio se na Smrt u Veneciji podozrevajući da je moguće umreti u nedohvatu lepote
kad bi ga skolala seta preslišavao je latice bele rade ovo je bio moj život
ovo nije bio moj život
Neretva i Sutjeska
pod prozorom Infektivne šumele su mu uspavanku
MATI
Polazna tačka Rijeka odredište Miločani
prevozno sredstvo džip Vilis odbor za doček
zbunjen dolaskom belopute mlade u uniformi
pita uglas zbori li ona naški kuća im je zamak
kamen na kamen pa tako do neba turska kula izvidnica
i onda mit o pokloni kneza posle jedne bitke
i naravno pobede
Plavokosi đed
plavih očiju kao more koje nikada nije video kad bi ga jako zabolelo pod rebrom
uzjahao bi konja
i iščezao u planini kakvu li mu je to sin snaju doveo kratkokosu Amazonku drugačijeg jezika
što spava sa pištoljem pod jastukom
i pita
šta je iza onog brda drugo brdo a iza njega brdo
a iza njega
Ona čeka
zbunjena što za njenu smrt
Smrt ne haje
obišla je dušom krug
i sada se odmotava sve od kraja ka početku
pa je opet obasjana ranom svetlošću
Mi se prikradamo paganska deca Ivica i Marica
iz bajki koje nam je čitala pitamo je za ime
tišina
za ljubav nemost
za dom i ko smo mi njoj ništa
Nadneseni smo nad njom sa dalekim obrisima njenog lica po našim
i nemerljivo udaljeni od naježene žice
pred kojom je bilo hoćeš za sutrašnje jutro nećeš za nestajanje
Onda se dosetimo a ko si ti šta si
oči joj zasvetle pred poslednjim neobrisanim sećanjem onom Krapovom trakom da su joj jedan krst zamenili drugim
i ime neko daleko
pa izgovara ime svoje vere sa takvim drhtajem
kao da je prvi put obnažena
Soba je bila mala
sa mađarskim krevetom zidom od knjiga
i iskrzanim Tabrizom* tako da su nam se tabani dok smo plesali
osećali imućnim
školjke su nas posmatrale iz staklenih tegli
i u lice nam se smejale jer smo uporno čekali da zagrizemo biser
Da ne bi prolazili kroz nečiji salon probili smo zid
i iskradali se kroz kuhinju njene zavodljive mirise
sa ruba ogledala
motrila nas je gospođa Vulf bledozelenim pogledom
koji je znao gotovo sve o naprslinama duha uspavljivao nas je Koen šapućući Suzan
mislili smo lako je njemu koji nije pao
na sektaški zahtev monogamije
I kad je izgledalo
da smo uskladili dah između dva zvonka prazna džepa
i čokoladnih zlatnika rekoše nam
da je sve što se nalazi iza tog ranjenog zida nečije
i da se gubimo
jer kćeri ne nasleđuju ništa a sinovi sve
pa i naše treperave senke iza crvenih vrata
* Vrsta persijskog tepiha
za Milutina Petrovića
Bila je to zimska promocija proturio je glavu
kroz naslov svoje knjige a ja sam pomislila
O Ostoja Olim Ogledalo
Onda smo sišli
u prethrišćansku katakombu gde smo dahom
mogli da ispisujemo nestašne poruke
bio je to egzistencijalni koncept hraniti se smejuljenjem
i nadom da će večernji dobrotvor utoliti i pratiljinu glad
Nenajavljena
ušla je gospođica Gardner
držeći pod ruku papu Hemingveja i kada ga je ugledala
u polutami sale
zaboravila je da je upravo dobivši uvo bika
nešto obećala Dominginu
Dvadesetčetvorokaratnim prahom na svili koja se odmotavala
sa njegovih bedara
a trajalo je i trajalo i trajalo bio je ispisan životopis svake njegove pesme
ceo jedan nov planetarijum
Zamislite
još uvek postoje oni koji pišu poeziju neregistrovana sekta osiromašena gordost društvo mrtvih pesnika
Prerušeni
u činovnike i klošare neurotično mrdaju laktom i gužvaju lice rukom
na praznim promocijama
U jednom njujorškom kafeu Kiš nešto poverljivo govori na uho Sontagovoj
i znam da ova scena neminovno čeka
svoju pucketavu pesmu
sa istim onim poverenjem sa kojim je Brodski spustio glavu
pod krilo venecijanske golubice
Za vreme groznica
stavim pod moj jastuk „relaksan“
njegovu knjigu
ne bi li mi odnela glavu do mog oblaka
ali sa klizavih korica skliznem pravo kroz vrtlog naslova
na stranicu poluodšivenu od listanja
u pesmu sa svetalcem i malenim ogledalom
u kom nikada ne uspem da prepoznam svoje lice i od cvokotanja
skinem malo gleđi sa prednjih zuba pa je knjiga sve više moja
a sve manje njegova
jer je obložena mojim sedefom
I tako klizim niz stranice
i propadam kroz opne stihova ko bi mi još pravio
veštačke kumuluse da me zadrže
nad poezijom snova
Odavno se plaši čitanja poezije da se opet ne sudari sa kakvim okamenjenim nebeskim telom proteranim iz kolekcije sakupljača reciklirane mesečine
Zato ponovo okreće listove
Dablinaca pa Talasa
vraćajući se ulozi slepog putnika utrobi galije rezonantnog bića sve dok nenajavljen neznanac
ne spusti nešto u njeno krilo
Iz pristojnosti dar prihvati da ne padne u ponor
i sa mlakom radoznalošću nasumice otvori stranicu kad tamo dodirne nešto
kao indigo izvučen ispod jezika zajedno negde slućene pa glačane
pa u mozaike pažljivo ugrađivane vizije sa preciznošću koja magli ogledala
i ne nudi utehu
ali pokreće utrnulog tragača da pravilno udahne blizanački zvuk
za Dženi Džozef
Kada ostarim
nosiću firmirane farmerke spuštenog struka iako struk neću moći lako da odredim
čitaću spamove
one o milionima ostavljenim nepoznatom obnovivši veru da se čuda događaju uzimaću uzorke iz luksuznih parfimerija
i njima mazati čukljevita stopala
Kada ostarim
nosiću sećanja na reciklažu
i polagati ih nežno pod oznakom lomljivo zaborav staklo
neću spuštati slušalicu smaračima koji nude nepotrebne stvari
Kada ostarim
ići ću na sastanke
sa onima što žele da odustanu od disanja i pregovarati šta da mi ostave
od organa koji im više neće trebati
Kada ostarim pričaću svima
kako mi je pročitavši moju pesmu rekao – e sada još samo da ostariš
Kada ostarim
žudeću za sećanjima bar onoliko koliko sada žudim za zaboravom
Kada se rodim
biću pisac u Japanu
imaću svoje večeri čitanja u knjižari Đunkudo šjoten čitaću lagano i razgovetno onako kako to zahteva ritam zapisanog
i svako čitanje će biti posvećeno odabranom licu u publici
Oni koji ne budu imali novca da virnu u moju krletku
moći će
za nekoliko sati stajanja da utole glad
Kada se rodim biću car
već sam počeo da štedim
za svilu jednostavnog kimona i da oslobađam stih
za neverovatnu tišinu potrebnu za tađijomi * u kojoj onaj koji zna spasava svoj imetak
sa klizavih ivica latica kozjeg uha
* Običaj čitanja stojeći