Zoran Bognar: Ako imaš bar jedan razlog da dišeš
SNOVI, DOKAZ POZLAĆENE SVESTI
O ISKUŠENJU I SUDBINI
San nije uvek olakšanje,
nije ni puko pribežište
ni dar najsiromašnijima,
ni prekor pohlepnima.
U predelima i vremenu,
po liticama i kasabama,
krošnjama i krovovima,
u svako doba dana i noći
čuči tajna potrebe za snom,
ne kao zahtev i porudžbina
već kao neizvesna i neizbežna
borba s okolnostima i košmarima…
Tvorac i sledbenik njegove sadašnjosti,
zna da je san dokaz blagosiljane smrtnosti,
svesti o iskušenju i sudbini
i uzvišenim saučešćem
sa svojim posrebljenim demonima…
Sve je tako uobličeno, utvrđeno,
ovekovečeno, dokazano,
neporecivo i okamenjeno
i sve je tako zapisano,
istkano i žigosano da ti se čini
da od stvarnosti i nepobitnosti,
od vremena, istorije i sudbine,
nema ustuka…
i da se sve događa upravo ovde i sada
kao kada se čitaju stranice
kakve uzbudljive knjige…
Nije san samo predah ili predznak,
izbavljenje ili proročanstvo…
Snovi nisu samo reči,
provokacije, značenja, oblici,
zagonetke ili predskazanja,
naprotiv,
snovi su celina koja blista,
ozaruje i raduje
u prostoru i vremenu
gde se događaji koji zavrede
mogu desiti
i u vrhunskoj priči
kao i u snu,
da traju,
kao beskraj trenutka…
RODNI GRADE MOJ
U BOLU, U TIŠINI, U PROPILEJU
Evo,
došao je i ovaj dan
kada se rastajemo nas dvoje,
rodni grade moj…
Odstranili su te iz mene
kao žućnu kesu s kamenom.
Kao da nikad nismo ni postali krug.
Još uvek smo dvoje u jednom,
ali ne celina i ne isto,
zajedno ali odvojeni svetovi
kao krv i kost, domaćin i gost…
Dao si mi život – život sam ti dao,
rodni grade moj.
Dali smo sve od sebe
i ostali ranjeni i uznemireni
našim opitima,
našim opisima,
našim snovima…
Ne mogu više ni da razumem
ni da prihvatim
kako i dalje neguješ i podržavaš
one koji nas vole
a koji to ne znaju da pokažu
i
one koji nas ne vole
i koji to ne znaju da prikriju.
Ne mogu više da dišem
i živim s tim
da je ovde istina
ono što se iznosi šapatom a ne glasnim govorom.
Ništa neuobičajeno:
ja sam samo još jedan od onih
koji umiru neshvaćeni u svom rodnom gradu
u tesnacu
između satane i sutona,
bluda i zabluda, prokletstva i sudbine,
između raskola i raspleta,
lidera i dilera,
bogova i robova…
I šta sad? I kako dalje? I kuda…
…kad priroda više ne trpi
logiku usamljeništva;
kad žudim za motivom
koji asocira na pokret…
Ostaje mi još samo,
rodni grade moj,
da verujem
u božji kantar, blagostanje i Put svetlosti,
jer onaj koji veruje nalazi život
i tamo gde ga drugi ne vide:
u bolu, u tišini, u Propileju…
LJUBIM SVA ISKUŠENJA
KOJA SU MI SUĐENA
Kažem: ljubim sva iskušenja
koja su mi suđena.
Njihove žrtve čine me slobodnim
iako ne znam
ni gde su im logori,
ni gde su im grobovi,
ni ko su bili robovi,
a ko bogovi…
Ljubim sva iskušenja
koja su mi suđena
u slavu stvarnog života
koji se svakodnevno,
i božanski i satanski,
obrušava na nas.
USAMLJENOST
Postoji svrha i dobrog i lošeg,
no, plašeći se ružnih stvari,
propuštamo one dobre…
Zvuči dirljivo, uverljivo i uvredljivo.
Ta večna enigma: kome pripadamo,
durskom ili molskom okruženju –
donosi nam, na kraju, usamljenost
kao blagoslov.
Svi smo bar jednom prošli kroz šumu
da bismo kasnije, ponovo,
izašli na čistinu…
Usamljenost je
roditeljski sastanak s Bogom.
Za nekoga je ona fizička bol,
a za nekoga… prosvetljenje.
OSTALE SU NAM
(JOŠ) SAMO NAŠE SENKE
Sada se igramo igre senki
i neprestano osluškujemo pitanja
koja lebde u vazduhu
i na koja još niko nije dao umirujući odgovor:
Šta sa sobom?
Šta sa svetom? Šta sa svet(l)ošću?
U tim i takvim trenucima
ne posustaj… budi jak… ne padaj…
Osluškuj divertisman sebičnjaka sa svetiljkom;
u povorci Monaha Meseca prepoznaj lica
koja će stvoriti podlogu
za novu Arkadiju…
i ne dozvoli da tvoje hodočašće
postane galerija besmisla
u kojoj je tumaralo mnoštvo hladnih senki
bez setnog i skrivenog ponosa;
ne dozvoli da tvoj Put
postane pohvala ludosti…
Kažem:
ostale su nam (još) samo naše senke,
ali jedino će se neukom i lakomislenom
to učiniti malo.
Na kosmičkom kantaru velik je to ulog.
Iako će to paradoksalno zvučati:
znaj i ne zaboravi, senke te čuvaju…
One nemaju telo, ne stare…
U šta god da se pretvore,
senke nikada ne odaju
ni svoje vlasnike, ni saputnike…
Senka je tvoja srodna duša,
oaza, saveznik, tvoj najbolji prijatelj…
PETI ELEMENT
Kažem:
ako nema prepreka
nema ni ljubavi;
ako nema patnje
nema ni ljubavi;
ako ljubav nije nemoguća
onda je i nema…
Sumnja ubija ljubav…
Ljubav ubija sumnju…
Kažem:
peti element je bezuslovna predaja.
U ljubavi je, baš kao i u ratu,
sve dozvoljeno.
Ne stidi se ni da pucaš,
ni da budeš ubijen…
sve dok te ne napusti ljubav,
kao što duša napusti
telo umirovljenika
i nastavi da luta po svetu
poput nomada beskraja…
Ljubav ne ispunjava naša očekivanja.
Njena je tajnovitost uzvišena i čista.
Kažem:
u ljubavi budi kao sunce;
u prijateljstvu i bratstvu
kao brza, bistra reka;
u laži, pohlepi i izdaji
kao tamna noć;
u svađi miran kao Buda…
i uvek budi ono što jesi
ili (ono) kako te drugi vide
(ako baš moraš)…
STID
I opet kažem:
snažne izjeda stid,
a slabe strah…
Stid je najveća tajna
koju skrivamo,
zato što ni bes,
ni strah,
ni najbolje skrivena izdaja
ne dolaze iz požude,
ni iz pohlepe,
ni iz slabosti,
već iz stida…
Stid je poput
najudaljenije zvezde (u sazvežđu),
svetli, a ne greje…
Stid možda nikada
nećemo moći da razumemo,
ali smo više nego svesni
njegove moći nad nama…
Kamen koji je godinama u vodi,
iznutra je suv…
(i) voda nije prodrla u njega…
Tako je i sa ljudima
koji su vekovima ophrvani stidom:
iznutra su još uvek nekako živi,
ali svetlost ne može da prodre u njih.
Osakaćeni su time
isto kao da su bez sluha ili vida…
Šta tek reći o onima koji nemaju
ni straha, ni srama, ni stida…
ZLI JEZICI, ZLI DUSI
Eto, stigli smo i do vremena
kada je svet postao pogrešno postavljen:
čitavog života se trudiš
da izgradiš svoj mikrokosmos,
da doživiš duhovni mir,
da ostvariš harmoniju…
I taman kad (po)misliš
da si veoma, veoma blizu,
da si bezmalo uspeo,
uvek se, gotovo neizbežno,
pojave
zli jezici, zli dusi
sa svojim arsenalom loših namera
i poganih reči,
sa svojim spletkarenjem
i ogovaranjem iza leđa…
Ljudska glupost i oholost
veće su i od (samog) kosmosa…
Neka te to ne uznemirava,
naprotiv… i dalje budi srećan…
sada baš u inat njima…
Neka ih prži tvoja sreća…
I uživaj u tome kada ti pričaju iza leđa,
jer to je samo dokaz
da si uvek bar korak ispred njih…
AKO IMAŠ BAR JEDAN RAZLOG
DA DIŠEŠ
Recimo da su se pitanja nagomilala
a odgovora nema,
da nikoga tvog više nema
i da si ostao potpuno sam
sa svojim strahovima i demonima,
sa svojim himerama i nemirima…
Recimo da nema više ni smisla ni volje
i da si potpuno siguran
da su na svetioniku ugašena sva svetla;
da ti je srce (pre)puklo i krvari
i da će se od sada tvoje telo i duh
samo vući po zemlji.
Nećeš se buniti, nećeš huliti;
pokorno ćeš prihvatiti prokletstvo svoje…
Ipak,
ako imaš bar jedan razlog da dišeš
oslobodi se (što pre) tog pakla
koji nosiš u sebi
ili će se on osloboditi tebe…
Čovek niti živi, niti umire uzalud.
Ako imaš bar jedan razlog da dišeš…
diši punim plućima
i menjaj tokove sudbine
svakog novo(rođeno)g dana…
STRAH OD PEDESETE
Još od dana kada je Erika Džong
deklarisala tada još samo ličnu
a danas već sveobuhvatnu fobiju
u kontekstu iščašene mitologije stvarnosti,
posmatram ovaj svet
koji ne prestaje da ludi:
eskplozivno, sarkastično, ubedljivo i gorko…
Mozak se trudi da pobedi
sve ono što je srce propustilo…
Ipak,
čudno (je) kako vreme provodite
bežeći od onoga što jeste,
kako želite sve
i kako (to) želite odmah…
U magnovenju uzdrmanih čula i slika,
loših sudbina i nezadovoljavajućih biografija
neće vam ni anticelulitni program,
ni otklanjanjane strija, bora i podbradaka,
zameniti peti element
i doneti sreću, blagostanje i mir…
U tom ropstvu straha od pedesete,
u tom odsustvu emocionalne inteligencije,
ni ubrizgavanje botoksa, ni ugradnja kose,
ni ostvarenje silikonskog sna,
ni to što vam većina organa neće biti isto godište,
neće vam doneti ništa
osim mikrosižea živopisne bede,
tužne raskoši i pustinje u grudima…