Preveo MARKO VEŠOVIĆ
UTJEHA
Moj prijatelju, sumnje me ne dave,
Blizinu smrti ja osjetih davno.
U grobu, tamo, gdje će da me stave
Znam da je vlažno, zagušljivo, tavno.
Al ne u zemlji – sa tobom ću biti,
U dahu vjetra, u blistanju zraka,
Kao val blijed morem ću se liti,
Biću u nebu ko sjena oblaka.
I tuđa će mi biti zemna sladost,
Pa čak i tuga, nekad srcu mila,
Ko što su nebu tuđi sreća, radost…
Al ne bih svoju spoznaju žalila,
Mir očekujem… Duša je sustala,
Zove me sebi priroda ko mati…
Kakva lakoća – téža žića spala,
O utješno je, mili, umirati.
(1889)
PJESMA
Nad zemljom prozor visoko je meni,
Visoko je meni.
Vidim tek nebo s večernjom rumeni,
S večernjom rumeni
I nebo se čini praznim i blijedim,
Praznim i blijedim…
Ono mi se kezi nad srcem bijednim,
Nad srcem bijednim.
Avaj, u pečali bezumnoj ja mrijem,
Ja mrijem,
I stremim onome što mi znano nije,
Znano nije.
I ova želja ja ne znam otkuda
Dođe mi – otkuda,
Ali srce hoće i moli za čuda,
Čuda!
O, neka bude ono što ne biva,
Nikada ne biva:
Blijedo nebo čuda obećava živa,
Obećava živa.
Plač zbog obećanja lažnog, al ne lijem
Suze, ja ne lijem…
Meni treba to čeg na svijetu nije,
Na svijetu nije.
(1893)
POSVETA
Nebesa su tužna i niska,
Ali je duh moj visok – znam,
S tobom sam tako čudno bliska,
Ali je svako od nas sam.
Nemilosrdnost puta moga
Odvešće me ka smrti, zna se.
Al sebe ljubim, kao Boga –
Ljubav će da mi dušu spase.
Ako, smorena putem, stanem
Sva malodušna da se žalim,
Ako protiv sebe ustanem
I drznem se da sreću želim,
Ne ostavljaj me bez povratka
Kad su magleni, teški dani.
Preklinjem te, slaboga brata
Utješi, požali, obmani.
Jedinstveno sam s tobom bliska,
I nas oboje gre na istok,
Nebesa su zlurado niska,
Al je, vjerujem, duh naš visok.
(1894)
NEMOĆ
Gledam lakomim očima put mora,
Stvor na obali, uz zemlju pribijen…
Nad nebom stojim – ko ponad ponora –
A poletjeti u azur mi nije.
Potčinit il se bunit – ne umijem,
Bog blizu, al se ne mogu da molim…
Bez smjelosti da živim il mrijem,
Hoću ljubavi – ne mogu da volim.
Ja pružam ruke ka suncu, i tamo
Vidim blijedih oblaka zavjesu…
Znam, čini mi se, istinu – i samo
Riječi za nju meni neznane su.
(1894)
CVJETOVI NOĆI
O, ne vjerujte noćnom dobu,
Jer zla ljepota njega ovi.
Tada su ljudi blizu grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.
Zidovi topli, puni sjene,
Odavno je kamin bez plama…
Nenavide cvjetovi mene,
Od njih se nadam izdajama.
Među njima mi mučno, vruće,
Miris im drzak, pun sparine,
Uteći im je nemoguće,
Izbjeć strijele nećeš njine.
I kroz krv svile na lišće svelo
Večernjeg svjetla zrak slijeće…
Oživljava nježno tijelo,
Probudilo se zlo cvijeće.
Na ćilim, kapi ravnomjerno
S otrovnoga kozlaca struje…
Sve tajnovito, sve nevjerno…
Kao da raspru tihu čujem.
Ono se njiše, diše, šumi
I, ko, ljekari, mene prati.
Sve zna i čuje – što naumim,
I htjelo bi me otrovati.
O, ne vjerujte noćnom dobu!
Ni zloj ljepoti što ga ovi.
Tada smo svi mi bliži grobu,
Čudno su živi tek cvjetovi.
(1894)
***
U večernjem trenu smirenja,
Snuždenosti i iscrpljenja,
Sam na rahlim stepenicima,
Tražim zaludu ohrabrenja,
Mome nemiru utoljenja
U stalim, mrzlim ribnjacima.
Zraci posljednjeg zrcaljenja,
Ko neviđena priviđenja,
Leže na snenim oblacima,
I od tišine skamenjenja,
Duša je moja puna smetenja,
Da je bar sjena uzbuđenja,
Bar zvuk u teškim trščacima.
Al nema svijetu oproštenja,
Tuzi u srcu nema smirenja,
I nema šutnji razrješenja,
I sve je bez preinačenja,
Na zemlji i na nebesima.
(1895)
KRIK
Smorila sam se od klonulosti,
Duša u krvi, u ranama,
Zar nema nad nama samilosti,
Zar ljubavi nema nad nama?
Svi mi, poslušni surovoj volji,
Kao sjene, tiho, bez traga,
Putem koji je neumoljiv,
Idemo a kud – pitaj vraga.
Teret je žića – teret križa,
Sve težeg, kako idu dani…
Smrt nepoznata čeka iza
Vrata vječito zaključanih.
Bez roptanja i bez ganuća
Činimo Gospod što ushtije,
Sazdao nas je bez nadahnuća
I zavolio djelo nije.
Padamo, mnoštvo lišeno moći,
S nemoćnom vjerom u čudesa,
A ozgo, slično grobnoj ploči,
Slijepa nas guše nebesa.
(1896)
STUBIŠTE
Snovi čudni kadšto silaze na mene.
Usnih: gore, tamo, put večernjih sjena,
Na svršetku dana, siva i vjetrena,
Išli smo zajedno niz stube kamene.
I neprijatnom je svježinom pirilo
S neprijatnih za nas nebeskih visina;
Iz narandžinog je cvijeća nevina
Divno, iza niske ograde, mirilo.
Ja sam nešto važno i zlo govorio…
I osmijeh pamtim, uplašeno-nijem…
Nedavnu, slučajnu i tuđu – to mi je
Bilo sasvim jasno – nisam te volio…
No u srcu mom je bilo čudne boli,
I dušu nenadne misli svjetlo zali:
O, ti nevoljena, ne znam zašto, ali
Očekujem ljubav! Hoću da me voliš.
(1897)
TRENUTAK
Visoka nebesa kroz prozor mi zrače,
Večernja nebesa tiha su i jasna.
Od sreće, samotno srce moje plače,
Milo mu što tako nebesa su krasna.
Prednoćno svjetlo tiho sije,
Od svjetla radost moja klija.
Sad u svijetu nikog nije.
U njem tek Bog je, nebo i ja.
(1898)
SNIJEG
Čudesno šutljivo on, ponovo pada,
Lako oklijeva, pa će na tle leći…
Kako njegov srećni let srcu je sladak!
Rađa se iznova on, nepostojeći.
Isti, opet dođe, neznano otkuda,
U njem je stud kušnji, u njem nesjećanje…
Uvijek ga čekam, ko od Boga čuda,
Znano mi je čudno s njim sjedinjavanje.
Gubitak, kad opet ode, strašan nije.
Radost je odlazak njegov tajanstveni.
I vječno čekaću povratak mu nijem,
Tebe, umiljati, tebe, jedinstveni.
Mene, dok on tiho pada, spor i vlasan,
Njegova pobjeda bezmjerno usreći…
Od svih čuda zemnih, o sniježe krasan,
Tebe volim… Zašto volim – ne znam reći.
(1897)
ONAMO
Haronova lađa s veslačem bešćutnim.
Ko olovo, gusta i teška je voda.
I maglena vlaga nad Stiksom što šuti,
I taman je kamen nebeskoga svoda.
Gle, Leta. Ne čujem žuborenje njeno.
Širokih vesala bezvučni udari.
Grimizne odsjeve po nebu kamenom
Baca drhtav fenjer naš, slabo što zari.
Voda neprozirna, u okovu lijenom…
Razbuđena svjetlom, preplašena sjenom,
Lađu sa bešumnim nemirom slijedi
Bezizrazna sova, dva slijepa miša,
Vampir tankokrili, bez nogu, sijedi…
Ali lađa klizi, ni brže ni tiša.
Vampir me takao krilom svojim vlažnim…
Bez misli slijedim za hrpom poslušnom,
I sve mi se čini tu čudno-nevažnim,
I ko na zemlji je srce ravnodušno.
Sjećam se, katkada iskali smo konac,
I čekali, nadi u smrt vjerovali…
No smrt se pokaza isto prazna, ona
Ista čamotinja otprije nas nali.
Bol, ni sreća, ni strah, ni mir se ne ćuti,
Čak ni zaborava u romonu Lete…
Magla je i vlaga nad Stiksom što šuti,
I rujni odbljesci po kamenju lete.
(1900)
STAKLO
U zemlji gdje nije običajno
Sve, spojeni smo pobjednom tajnom.
No u životu, ne slučajno,
Razdvajajući nas, leglo je
Tamno staklo među nas dvoje.
Razbiti staklo ne umijem,
A moliti pomoć ne smijem.
Priljubivši se k tamnom staklu,
Gledam duge lišenu maglu
I strašan mi je mraz stakleni…
Ljubavi! O daj čekić meni,
Nek me parčad rane, svejedno,
Mi pamtićemo samo jedno,
Da tu gdje nije sve običajno,
Ne našom voljom, ne slučajno.
Spojeni smo posljednom tajnom…
Svud sja. Bog čuće. Snagu daće
Snagu što staklo razlupaće.
(1904)
ONO
To kopita zvek jaki je…
Šta se vidi pored mosta?
Zaboravi sve se, strije,
Tajna misli prazna osta.
Tek kopita čujan mi je
Zvuk i krici pored mosta.
Mnogonogo, zbito, gojno,
Jurilo je Ono kasom.
I dosadno i opojno.
I svejedno i sa krasom.
Motrim, gledam kako gojno
Juri Ono svim užasom.
Kotrljalo se, letjelo
S bukom, zgrizla đem ta sila,
Sve podrilo, sve razjelo
Čim je duša živa bila,
I umrla u tijelo
Tuđe kada se ulila.
Žudna zvonka su kopita,
Zvučno, divlje, puno tmice,
Tamo – s krvlju radost slita,
Tijelo se s tijelom spliće…
Sve – zaborav, sve razbito,
Pijte vino ovoljetno!
Žudno zvonko je kopito,
Šta je tu je – sad svejedno!
(oktobar 1905)
PJETLOVI
Shvati: nismo ni tu, ni tamo.
I djelo naše beskućno je.
Hor pjetlova poje i poje…
A lice neba još je tamno.
Gledaj drveće: ti vrhovi –
Blizinom ih ne kreće zora…
Još poju i poju pjetlovi –
A zemlja šuti, bez odgovora.
(Pariz, 1906)
NELJUBAV
Z. V(engerovoj)
Ko vjetar mokri u kapke biješ,
Ko vjetar crni: ja tvoj sam! – zboriš.
Drevni sam haos, drug tvoj otprije,
Drug tvoj jedini, hajde, otvori!
Pritišćem kapke, smjelost mi fali,
Pritišćem kapke i strah svoj tajim.
Čuvam, njegujem, čuvam i žalim
Zrak zadnji kojim ljubav mi sjaji.
Smije se haos, bezoki viče:
Ne mri u lancu, daj se izbavi!
Ti znaš da sreća, o samotniče,
U slobodi je, i Neljubavi.
Stvaram molitvu, a sva studena,
Jedva molitvu ljubavi stvaram.
Klonule ruke, bitka svršena,
Klonule ruke… Evo, otvaram.
(1907)
NEPREDVIĐENO
Slovom Vječno-Postojećega
Stalan je brzac vremena.
Slutim tek vjetar budućega,
Zvonjenje novog trena.
S pobjedom ide, s padenijem?
Maslinu il mač nosi nam?
Poznat lik njegov meni nije,
Samo vjetar susreta znam.
Ko neovdašnje lete ptice
U prsten bića, naprijed,
Trenuci sa zakritim licem…
Kako im zadržat lijet?
I u tjeskobi, unakrsnosti –
Htjela, ne htjela to ja –
Crnu močvaru neizvjesnosti
Siječe barka moja.
(1913)
PROLAZNIK
Svak, u susretu ugledan slučajnu,
Pa makar jednom – da zasvagda mine,
Ima povijest, svoju živu tajnu,
Svoje i srećne i tužne godine.
Kakav je god on, što prolazi mimo,
Neko ga voli, najvjerovatnije…
I nije bačen: za njim, nevidimo,
S visine, put još nesvršen se vije.
Htjela bih, ko Bog, znati sve o svima,
I tuđe srce ko svoje gledati.
Da besmrtnosti vodom tolim njima
Žeđ i da druge u nebiće vratim.
(1924)
ZALAZAK
Zadnja borika osvijetljena.
Tamni panj pod njom biva maljav.
Zgasnuće sad i svjetlost njena.
Svršeni dan se ne ponavlja.
Svrši se. Šta je u sebi krio?
Ne znam, ko ptičji, brz mu lijet,
Običan ovaj dan je bio,
Ponavljanja mu ipak nije.
(1928)
OGLEDALA
Nije vam oko to gledalo?
U parku il u bašti, šta ja
Znam, zrcalo je svuda sjalo,
Dole, na proplanku, sa kraja,
Gore, na brezi, jeli, kuda
Vjeverice skakuću mile,
A kosmate se grane svile –
Ogledala ljeskahu svuda.
U gornjem se njihala trava –
Oblačje donjim je hitalo,
Al oba bila su lukava,
Nebesa im i zemlje malo.
Jedno drugo je ponavljalo
Jedno drugom je odraz slalo,
U svakom se slivaše s travnom
Zeleni zore rumenilo
I u zrcalnom trenu ravno
Sa nebeskim je zemno bilo.
(1936)
IGRA
Uopšte loš spust s gore nije:
Ko bure zna, mudrost cijeni.
Jedino žao igre mi je:
Mudrost i nju ne zamijeni.
Na zemlji ovo je od svega
Zagonetnije, beskorisnije.
Igra je svagda – ni zbog čega,
Ko što se dijete ničem smije.
Sa klupčetom se bakće mače,
Igra se morsko postojanstvo…
I svak vodi za upravljačem
Lakomislenu igru s prostranstvom.
Igra se pjesnik srokovima
I pjena svih bokalā krajem…
A tu, na spustu, tek trag ima –
Od igre mali trag ostaje.
Neka! Vrijeme kad prohita,
Sve staze budu okončane,
O igri ću Petra da pitam
A na pragu ću da zastanem.
Ako je raj bez igre, ja ću
Reći: raj neću da prihvatim,
Uzeću torbu, zaiskaću
Na zemlju da se opet vratim .
***
Gospode, daj mi vidjeti,
Molim se noći sviju,
Daj meni opet vidjeti
Rođenu moju Rusiju.
Ko Simeonu vidjeti
Što dade, Bože, Mesiju,
Daj meni, daj vidjeti
Rođenu moju Rusiju.
***
Basamci stubišta… sve vazdušnijeg
Trče gore il dolje – nije li svejedno!
Svakim je krokom srce ravnodušnije:
I sve što je bilo, bješe davno jednom.
(ljeto 1945, posljednja pjesma Zinaide Hipijus)
BILJEŠKA O PJESNIKU
Zinaida Nikolaevna Hipius, dijete iz njemačke porodice koja se porusila, bila je pjesnik, kritičar, pripovjedač, romansijer, pisac drama, publicistike i memoara. Od djetinjstva se bavila «pisanjem stihova i tajnih dnevnika“, a prve pjesme objavila je 1888. u Sjevernom vjesniku, glasilu simbolista.
Godine 1889. udala se za Dimitrija Mereškovskog: gotovo u svakoj biografiji Zinaide Nikolaevne, kaže O. Žigulina, srećemo rečenicu: ”Kako su oboje smatrali, njihov susret je imao mistički karakter i bio predodređen odozgo”. Proživjeli su, prema Zinaidnim riječima “52 godine, ne rastajući se, od dana naše svadbe u Tiflisu, niti jednom, ni na jedan dan”. Savremenici su utvrdili da je brak Zinaide Hipius i Dimitrija Mereškovskog bio prvenstveno duhovna veza, i da nikad nije bio uistinu supružanski, jer su tjelesnu stranu braka odbacivali oboje. Pri tom, u oboje je bivalo zanosa i zaljubljenosti, među njima i istospolnih, ali to je samo učvršćivalo porodicu.
U Hipiusove, koja je tokom decenije i po prije revolucije 1905. godine bila propagandist сексуального раскрепощения (seksualnog oslobođenja, tačnije: raskmećenja), bilo je mnogo zanosa: toj “visokoj vitkoj ljepotici s bujnom zlatasto-riđom kosom do ispod koljena i tirkiznim očima“ veoma se sviđalo očaravati muškarce i biti njima očarana. Hipiusova je smatrala da su zaljubljeni jednaki samo u poljupcu, a u onom što potom slijedi jedno je obavezno stajati nad drugim, što joj se nije dopadalo. Za nju su bili važni jednakost i veza duša, ne i tijela. Ima ih koji ozbiljno tvrde da je Hipiusova umrla kao djevica. Kako god bilo, brak Hipiusove i Mereškovskog nedobrohotni su nazivali ”savezom lezbijke i homoseksualca“.
Brak Hipiusove i Mereškovskoga bio je jedinstvena stvaralačka veza, mada su različita mišljenja o tome ko je u njoj bio vođa. Mnogi su tvrdili da su Zinaidine bile ideje koje je potom u svojim djelima Mereškovski razvijao: bez njega, te bi ideje ostale samo riječi, a on bi bez nje zaćutao, ali ovo, u najmanju ruku, nije lako dokazati. A njihov dom u Peterburgu bio je istinska oaza ruskog duhovnog života sa početka 20. vijeka. Andrej Beli govorio je da su u njemu “vaistinu stvarali krulturu. Svi su ovdje nekad učili”. Zinaida Hipius bila je “nadahnjivačica, podstrekivačica, savjetnica, ispravljačica, saradnica tuđeg pisanja, centar prelamanja i ukrštanja raznorodnih zraka” ( G. Adamovič)
Njeni Sabrani stihovi.1889-1903 i Sabrani stihovi. Knjiga 2. 1903-1909 značili su krupan događaj u ruskoj poeziji. Inokentij Anjenski je napisao da je u stvaralaštvu Zinaide Hipius sadržana «sva petnaestogodišnja istorija našeg lirskog modernizma“, i da je glavna tema tih stihova “bolno njihanje klatna u srcu“. Valerij Brujsov, poklonik njene poezije, posebno je upozorio na ”nepobjednu istinitost“ s kojom Hipiusova fiksira različite emotivne situacije, i život svoje ”zarobljene duše“. Sa Mereškovskim, N. Minskim, I. Anjenskim, V. Brjusovom, F. Sologubom i K. Baljmontom, Hipisova je začetnik ruskog simbolizma («stariji simbolisti”).
U knjizi Posljednji stihovi (1918.) iskazala je oštro neprijateljstvo prema Oktobarskoj revoluciji i sovjetskoj vlasti, a 1992. godine emigriraće sa mužem, prvo u Poljsku, a odatle u Pariz. U emigraciji, gdje je u borbi protiv ”Antihrista” koji vlada Rusijom bračni par Mereškovski vrlo zdušno sudjelovao, i gdje se Zinaidin pjesnički talenat gasio, objavila je 1938. godine knjigu Blistanja.
Kao uticajan kritičar, od čijih aforistički zašiljenih sudova se strepilo, objavljivala je članke pod pseudonimom Anton Krajni, a najbolje je sakupila u knjizi Literarni dnevnik (1908). Zinaida Hipus tog vremena bila je dosljedan pobornik simbolizma i filozofije koja mu je temelj. Ocjenjivala je kao loše u cjelini stanje ruske umjetničke kulture, povezano s krizom religioznih osnova života i slomom društvenih ideala s kojima se živjelo u 19 vijeku. Pozvanje umjetnika, koje nije mogla da shvati savremena literatura, sastoji se u aktivnom i izravnom uticaju na život koji treba “ohrišćaniti”, jer ne postoji drugi izlaz iz duhovnog ćorsokaka.