Priredile: 

Nataša Nelević

Aleksandra Nikčević-Batrićević

 

Priče objavljene u tematu ,,Žene – tijela – prostori” prikupljene su putem konkursa za najbolju ,,žensku priču” koji je NVO NOVA Centar za feminističku kulturu objavila u maju 2014.  godine kako bi ohrabrila i učinila vidljivijim kako žensko književno autorstvo, tako i sve književne prakse koje, na tragu ženskog pisma, nastaju na marginama književnih i ideoloških kanona.

Osim priče ,,Miraz” Jelene Gošović-Perović, koja je nagrađena na konkursu, u ovom tematu donosimo još osam priča za koje je konkursni žiri[1] ocijenio da treba da budu publikovane.

 

 

Jelena Gošović-Perović : Miraz

 

Buđenje je iskorak iz sljepila pri kojem tupim sluhom duše, u cik jutra, opipam tihu smrt njenih predjela…

Pljuskam lice hladnom vodom da poteče krv do mozga i odagna snove tegobne, one koji  surovo zarivaju kandže u podsvijest mene. Teturam do svoje osuđeničke ćelije. ,,Mesa za sjutra, mesa…“, razdire mi glavu. Mirisi nad električnim šporetom. Malo slatkaste varke mira uz gutljaje crne kafe i omame svjetlostima istoka. U ovom dijelu grada se pijetlovi ne čuju. I zora je drugačija, van domašaja bistrina nade i tišina svijeta koji te čine bespogovorno svjesnim života. Ili je to samo mladost minula? Razbija se saglasje izvora dana vriskom automobila i ištenjem beskućnika koji se pozivaju na Boga za sevap pred trgovcima što škriputaju podizanjem metalnih okova radnji. Lukav ubod igle bez mira čim se otrijezni misao o golom životu. Krotkost želja. Čamotinja htjenja. Učmalost navika. Usavršena rutina: Ručak gotov u 6h. Buđenje djece. Jurnjava odijevanja. Zauzet toalet. Stisnuta bešika. Nagon za povraćanjem nad istovremenim ispljuvcima kaladonta. Uštirkanost suprugovog izgleda. Sat koji nas mjerka. Sudari panike. Usrdna molitva da stari ostanu u krevetu dok nam ne vide leđa. Gungula saobraćaja. Crveno je izazov kao prečica. Trube i psovke zauzdanih vozača. Posao. Namontiran elan u govoru i pokretima. Mnoštvo glasova u brzinama. Povratak u 16h. Šest tanjira. Kućne potrepštine. Domaći zadaci. Kratka šetnja ili zabava pod obaveznim Ššššš dok stari hrču svoj popodnevni odmor. Večernja epizoda šest tanjira. Glavobolja. Otečenost nogu. Tjeskoba u grudima. Pohod sna zamućenog nepokojnim snovima pod krovom čije strehe ne svijaju moja gnijezda.

I buđenje kao zagriz svitanja u sumrake duše…

Svaka je ljubav pomalo zločin nad sobom, svaki je brak pomalo zločin nad slobodom. Granica je hod po žici. Ravnoteža je magija virtuoza. Strah se nahvatao kao plijesan o zidine tijela – ja sam naglavačke pala!

Dah je zakopčan zastarjelim rajferšlusom o povinovanju. Prihvatanju. Prilagođavanju. Novi običaji. Drugačije ćudi. Ovještali protokoli. Učtivost u odnosima.  Ustaljeno Vi ljudima s kojima si nad istim zalogajima. Obavezno na Vi sa emocijama. Vještina stečenog pogleda koji ovlaš okrzne pojavnost.  Dubine su vrtoglavo opasne, zabranjene. Umijeće tihog kretanja iza kojeg drijema podrazumijevana pokornost. Jer žena koja je prenijela preko praga samo duhovnost, žena je bez imena. Biljka površinskog korijena. Svaki je snažniji vjetar može iščupati, svaka je veća voda može potrijeti.  Sunce u zatonu je čini sjenom koja je za poslušnost, materinstvo i ćutanje. Klimnula sam već prvog jutra udaje. Stidno sam raspakivala svoj miraz. Nešto knjiga nasloženih u kartonskim kutijama. I utisnuti snovi u njima. Sav moj miraz bile su knjige. Drhtale su mi ruke kada sam ih odvajala od njihovog zrijevanja, njihovog stasanja, njihovog srastanja… Milovala ih nadom za prelazak u svijet koji treba da ih okalemi, da ih potkuje za dalje uzlete, za nedokučena polja i bezmjerna prostranstva. Je li drhtaj bio slutnja? Gurala sam u uredu knjige i svoju mladost, nedovršenu…

 

,,Žena je dovršena

Njeno mrtvo

Tijelo nosi osmijeh ispunjenja…”2

 

Nije moja pećnica na gas, Silvija! I danas će ukućani imati svoj ručak.

Pet tanjira.

Prezir je sasjekao moj miraz. Tek malo mjesta u tami kao za bivšu, vječno tinjajuću ljubav od koje se pri susretu snebivamo a ona nas proganja da joj se predamo kad malaksa razum, kad umore misli, kad se rasplinu čežnje, kad izdaje važnost svega izvan bljeska jednog trena… Ti vrebaš iz mraka na moje slabosti, Platova, od onog poslijesvadbenog jutra. Na tvoju tišinu, kao na oštar hrid, nasukao me sasvim jednostavan, a podmuklo leden talas – Vrijednost nevjeste mjeri se odvajkada jedino hitrinom njenih ruku.

,,Kada imaš osjećaj da prozori ne postoje na svojim okvirima, znaj da su besprekorno čisti. Gledaj, prozire se u nepostojanju! Gotovo da možeš proći kroz njih”, s neobičnom lakoćom nosila je sudbinsku predodređenost moja majka.

Prosto, sjajno sam to radila! I bremenita, i bolesna, i zdrava, i utučena. Sjedinjavala bih se sa daljinama u osjećaju nepostojanja stakla. Na njemu bi zamirao dah dalekih sjećanja i topao, mek glas majčinog dodira. I podovi su sjajem nosili moj hod godinama na prstima. Šššš, šaputala sam svojoj djeci ako bi glasnije plakala. Šššš, romorila bih im ako bi se glasnije smijala. Šššš, upijala je moja duša koja je nijemjela. Ta nametana tišina prosto je razjela moje prisustvo. U neophodnostima govora prepoznavala bih blijedo biće ispod glasa. U rijetkosti pokušaja otpora u vazduhu bi zatreperila malodušna primjedba – prćija mi je kob ženskog pretka koji je skončao na konopu oko vrata. I drugo ništa.

Grijeh-teret je ušao sa mojim korakom u novi dom, i strpljivo se grijeh morao okajavati. Nipodaštavati. Pitomošću živaca. Sabranim mislima. Tihošću pokreta. Zatrpavanjem tuga. I umora. Živošću bezrazložnog smijeha. Nuđenjem radosti na dlanu i kada sasvim bezrazložno tijelo oprhvi melanholija proljećnjih predvečerja. Al’ svaki predah u samoći huči naletom prijeteće ludosti da je konop kob ženskih potomaka. Majka se hrabro sebi u lice smijala – ,,Sama pala, sama se ubila!” Bio je to samouki lijek preporoda posustalih snaga pri potopima potištenosti. I čin prkosa lukavim sudbinskim igrama. A mene jutrima pridavljuje mračni veo porodičnog zbitija. Nevoljno hodim pokleklih ruku u nametan zaborav. Oči krče stope prošlosti. I jasno razbiram iz dubine vremena tijelo žene kako se njiše sa visokih greda, uzvišeno, otrgnuto od bola. Udovi neobično rašireni u zraku. Lepet su svilenih krila. Sa vitkih prstiju spala burma. Ispod nogu izmaknuta trupina. Sa drveta odlomljenog sa stabla djevojačkog doma. Sa grane na kojoj je dojila snove. A osmijeh oslobođenja iza kojeg se sluti krik galeba titra na modrim usnama. Brada nagnuta ka razdrljenim grudima na kojima se modre pečati od muških pesnica. U svakom od njih utisnute đavolje riječi – kurva, prokletnica, krvo­mu­tnica, bestidnica… Ali ih umiren pogled potire, pogled u kojem se srebre riječi – Bola više nije. A dojke pune mlijeka. Za čeda koja neće podići njene ruke.

 

,,Po jedno mrtvo smotano čedo, bela guja,

Na svakom od malih

Vrčeva mleka, sad praznih.

Svila ih je

Nazad u svoje telo kao što latice

Ruža zatvara kad vrt

Zamire a mirisi prokrvare

Iz slatkih, dubokih grla noćnog cveća.”

 

Pričali su, hodila je ocu na zaštitu. Šaputali su da otac nije razumio kćerinu patnju. Ni njenu nijemost da ne može biti tuđa večera. Ni žrtva aveti nerazumljivih krivica. Kazivali su da bila je krhka. Da predala se udesu da prizemlji svoje duboke oči s naličjima svijeta. Udala se da bi bila ravna svojim sestrama. I ženama njenih krajeva. Da ne bi ostala usjedjelica nad svojim svjetovima. Zvali su je nevjestom koja je unijela nesreću u novi dom. Gledali je ispod oka, sa zazorom njene blage naravi, kao bolesti slabih živaca koju će prenijeti potomcima. Patnja je remetila razum. I volju. I snagu. Ni majčinstvo je nije moglo otrgnuti od teških tuga. U amanet je ostavila želju da je jedino otac skine sa drvenih greda. Tajili su da visila je cijeli dan. Muž nije dozvolio da se kopa kao ničija. ,,Dali ste mi je, a znali ste da je bolesna”, busao se u grudi da prebaci svoj grijeh na drugoga. U istoj godini se oženio. Ona je ostala crna mrlja našeg nasljeđa.

Topla voda spira sa tijela kuhinjska isparenja. Koža je žeđ dodira. Pore krotko upijaju kaplje što bjelasaju na raskrupnjalim bedrima. Nagonski, u naletima, iskri u njima strast. Zatežu se pod dlanovima pregibi stomaka, nevoljni biljezi dva porođaja. Tijelo žudnjom poprima oblike mladih dana. Jeza struji bradavicama. U nadošloj čulnosti ispucale linije sa grudi nestaju. Dojke očvrsnu. Ribe su vraćene sa udice moru što živnu pod vodom željne života. U dozvanom vremenu koža pucketa u snažnom izvijanju mišića. I struk gordo nosi svoju tananost a pod jagodicama prstiju mekota i nježnost. Zatvaram oči da ustalasanu strast što prije uspavam. Puštam hladnu vodu. Trnci pljuskovito gase probuđene nagone. Nagost me nemilosrdno suočava sa prolaznošću tijela. Ono je samo žalosno i krivo ogledalo dalekih dana. Nepožudne obline, gubitak sjaja, mrlje negdašnje putenosti… Vješto prikrivam odjećom nužnost da mladost je nepovratna.

Iz ogledala me posmatra tamna zjena. Još jedan čin za preobražaj u podmlađeno ja. Prvo dnevna krema protiv bora kao divna iluzija. Više pudera da prekrije tamne podočnjake. Malo svijetle sjenke na opuštene kapke, od ivice u koju poniru boli. I maskare da uokvirim pogled boje suve zemlje, da ublaži napukline tamnila. Karmin se razliva na usnama stisnutim u stečeno Šššš… Još samo da upristojim kosu, da se ne omaknu sijede po svijetlu danu. Predstava je gotova.

Na dovratku – Kraljica Habsburška. Javlja se, obično jutrom, s proljeća. Sviknuta sam na njenu siluetu. Srasla je uz mene kao suprotnost mome tijelu. Uranjam u njenu ljepotu kao u samodovoljnost čari bitisanja. Dva smo tijela nalik- -duše. Osjećam je u disanju neke druge mene u jednom drugom vremenu, nad grčkim zapisima, nad nepoznatim predjelima, nad mirišljavim crnim napitkom, sa cigaretama, i perom nad hartijom, i pobunom nad sudbinskim okovima. Ona je moj vječno otvoren kofer…  Moje odbjeglo ja… Iščili prozirna kroz proljećni zrak kada se otisne na putovanja. U treptaju žudnje za njenim koracima, katkada, šaljem u nepoznate daljine svoj glas – Je li tvoja opsesija očuvanja ljepote moć da um krijepiš mladošću? Trajno uhvaćena u svom mladom tijelu jesi li porazila tok vremena? Je li poezija istkala slobodu van tamnice aristokratskih načela? I putovanja su ti lijek za nadolazeće čulnosti? Pribježište strastima, utočište patnjama? Jesi li se savršenim gestom ustupanja drugoj samovoljno odrekla tjelesnog sjedinjavanja ili si žrtva nevjere? Istorija nagađa, a ti me u bezglasju predaješ mojim istinama… Umiren odjek se vrati u zanosu svitanja. Prati ga vitka silueta. Bešumna. Zuri u mene s dovratka. I u ljubavi usamljena. Moja vjerna sjenka.

Moja su stapanja sasvim rijetka. Neki pridošli talasi nade da će mladost u bezgrešnom sramu opet pohoditi naša tijela. Pod okriljem čvrstog sna djece, u grču da nas ne uhvate u strasti kao u krađi. Zarobljen glas. Čista neophodnost gibanja. Prigušen čin koji nadgleda razum kao slijepi miš lepećući krilima Šššš…Mladost je minula, htjela bih da izustim… Znao si da jedino mogu da živim ako pišem, htjela bih vriskom da razbijem zidove… A riječi izumiru u grlu… Okrenuta leđa – hladan kamen. Samo molitva za san kao pribježište upokojenim nagonima. A oni ponekad, iz tamnice sobe, iz ugla odbačenih stranica ožive kao mogućnost još jednog života. Javljaju se pod nejasnim obrisima neznanca koji pokreće zataškavani svijet izvan misli i osuda, izvan strepnje krivaca. Čitam mu sa usana da će sve doći niotkuda i ostati zauvijek kao prisutan san da me uzdiže i daje nove udahe. U svom platonskom postojanju pruža nezamjenljiv žar otresanja popucalih okova. I bolna čežnja pokrene vrelu krv u žilama. Zar ne bi bilo vrijedno živjeti za noć u kojoj mladost ponovo žeže tijela? I pali baklje nade? I kovitla snagu misli? Zar ne bi bilo vrijedno pržiti strast na plamenu svih godina koje te čekaju izvan trenutka mladosti? Pod opsenom oslobođenih hartija, u razmeđima sna i jave,  ophrvi me trenutak u kojem opet sagorijevam u večerima koji obećavaju hiljade, hiljade dana, i susreta, i pogleda, i sasvim besciljnih i omamljujućih razgovora. Preživjeti sve za noć u kojoj strpljivo čekaju iste ove knjige na mojoj polici, u mojoj djevojačkoj sobi, i sati ka zori čiji dah nanose pijetli i rumeni obodi brda, i svježina podiže dojke dok usne bubre u poeziju?

Opsena se rasprši u rascjepu noći i jutra, a na mjestu utamničenih snova – studen i tišina…

U mom kraju pomirljivo natrag primaju samo one koje sebi presudiše, ako imaju posmrtne sreće. ,,Zamakla se”, kažu za one nesrećno udate. ,,Udomila se”, slave one bez miraza. ,,Raspuštenica”, prate šapatom ostavljene, odbjegle, osviješćene. Sve one nose istu fatalnost imena – žena…

 

,,Privid grčke nužnosti

Teče naborima njene toge,

Njene bose

Noge kao da vele:

Daleko dogurasmo, gotovo je.”

 

Nasmij se, Platova, svojom sagorelom glavom. Ručak je gotov. I ja sam odavno gotova. Zar moja glava nije sagorela i tvojom glavom? Zar tvoj Rub nije i moje omaknuće? Zar nismo jedno u skončanosti, i žudnji tijela, i usamljenosti svih svitanja koja nam daju varku produženja života?

Oblačim proljećni mantil. April je najvarljiviji mjesec, k’o bubanj udara ukliještena misao negdje između odlučnih ruku koje se hvataju za knjige i srca koje na potiljku bije. Zatvoren kofer. Zagušljivo uzbuđenje i laka groznica kao pred prvo putovanje. Ispraća ga drevno vjerovanje da žena za sobom ne ostavlja svoj miraz. Snažan nemir koji vodi korake i kida lance zamandaljenih vrata iza kojih ostaju godine stege i memle, a ispred kojih čeka prozračan, svijetao prostor što nosi tijelo neosjetno, kao slamku.

Prepuštam se zaustavljenoj misli i svježem lahoru koji me spušta na obalu  rijeke. Na području uzvodno od grada, na mjestu mladosti koja vaskrsava u mirnom protoku sunčevog bljeska i bistrine. Sve gotovo isto je, netaknuto, neokrnjeno vanjskim zbivanjem, skrovito u magičnom zatišju velikih i moćnih svjetova kojima se ne može ući u trag. Razderem mantil. Punim ga knjigama. Žensko tijelo je lakše od muškog i pluta po vodi, smijem se Vulfovoj. Treba ga učiniti muškim. Zagazim do članaka. Još se crni mjesečevo oko u šupljinama stijena.

 

,,Luna nema zbog čega da bude tužna,

Dok iz svoje kapuljače zuri.

Navikla je na ovakve stvari.

Njena se crnina povlači i pucketa.”

 

Dva koraka dublje. Vodom se meko razliva zvuk olova tup od daljina. Pri posljednjim udarima, kao taktovima zagušenog jecaja, zvona rasprliše ptice sa drveća, vijaju ih u magličaste krugove, pa ih u smiraju naliježu na opipljive površine. Zrak se kruni vatrenim cvrkutom. Sa njime plamsaju riječi – Još je rano. Još je rano, prihvatam. Još je rano. Grudi su pune života. Tek mi je trideset deveta. I još me aprila čekaju, i voda snage uzda, i rijeka se povlači sa nivoa koljena. Uzdiže se ka drugoj obali, i vrbe svoje grane podižu k’o svadbene haljine. Nisu žalosne, nisu pokorne, nisu zloslutne. Nisu potomkinje Adžovih vrba čije grane zarobe utopljenice. Gnijezda su muzike. Ubeućenje ljepote. Čista krasota, krhkost i pjesma. Svilenim koncima svoga lišća hvataju najtananiju iskru moje duše – Šta li bi kćerima ostavila u miraz? I iskra postaje oganj koju je cijelu oživi. Još je rano, još je rano, napaja se vatrom duša. Oblo mi kamenje stope miluje, i ribe niotkud pridošle kruže oko mojih članaka. Hvataju me u svoje igre, plivam njihovim perajima, dišem njihovim škrgama, vijore među prstima, prolaze kroz oči, roje se pod pazuhom i bedrima… Voda mi prijatno grgori u ušima, mehuri se hvataju ivicom udova. Talasi njišu bestežinu tijela i u lijepom besviješću me prepuštaju obali.

Bespredjelnost… U dosluhu sam sa beskrajem pijeska i plaveti, uhvaćena u mrežama ptica. Pokrivaju me perjem rasutim iz vazduha, napajaju me dahom visina…  Krilate me i daju beharenju, latica sam, tučak sam, stabljika sam, korijen sam koji vlagu pije, i opet sam cvijet što udiše svaki atom sunca. Zatravljena žamorom – Još je rano, još te nepredvidljivih aprila čekaju… Ženske sjenke promiču površinom vode, sve su jednako daleko i blizu, nepoznate i sasvim bliske. Pojaju otresajući svoju kob sa mojih krila, lebde u vanvremju, igraju besmrtan ples po besprostornoj i bjelodanoj površini vode. Pod njihovim stopalima knjige plutaju, i vijaju se u jatima riba, i slova sa hartija se slivaju u sasvim nove svjetove, žuđene, nedovršene… Nebo se stiska ka zemlji, u cjelivu, u stapanju, u netjelesu, i cijeli prostor dobija oblik bijele prostorije, sasvim skromne, sasvim srećne, sasvim dovoljne.

Na podu knjige. Čekaju na mene.

I četiri tanjira. Čekaju na nas.

 

 

Jovanka Vukanović : Slušalica nije bila prazna

 

„E, ženo božija“, tim riječima je Senka započinjala gotovo svaki telefonski razgovor  u posljednje dvije-tri godine. I, obavezno, nastavljajući  u istom tonu, odmah na startu izručivala je svoju muku. I to prilično slikovito, priznajem.  Kao da će joj od vjerodostojnosti opisa njenih reumatičnih kostiju i raštimovane kičme  – a o tome je, uglavnom, bilo riječi – zavisiti ne samo taj dan, već mnogo njih u budućem nizu. Bio je to ritual koji se nije mogao izbjeći. Kako god da joj se obratim, i koliko god prethodno, prije nego je pozovem, onu izlizanu krilaticu „kako si“, ili „šta radiš“, okretala u neke drugačije leksičke vijuge i, čak, čini mi se, uspijevala u tome, njen ubitačno precizni romor o stanju njenog skeleta – kičme, od prvog do posljednjeg pršljena, nadlaktice, koljena, karlice, nožnih zglobova, gležnja, ramena, čeone strane – već je naseljavao moje uvo, ne ostavljajući prostora nikakvim stilskim varijacijama.

Znala sam da će tako biti i onog popodneva, po čijem smo atmosferskom talogu, kao po najljepšem pješčanom sprudu, mogli s uživanjem ispisivati najmaštovitije dijagnoze. Za tako nešto vrijeme je bilo sjeverozapadni savršeno: kiša, koja se ne smiruje danima, pronašla je svoj najomiljeniji ugao – sjeverozapadni –  i kao iz nekog prikrajka, nenametljivo, a opet uporno, zasipala nas je po ulici, udarala u prozore, zavlačila se u svaku pukotinu po zidovima, cijedila se s krovova, natapala lođe, rasprskavala se po baštenskim ogradama, klizila kroz vazduh u istanjenim kapima, bojeći vidik pred nama sivo-svjetlosnom prašinom, pritiskajući nas svojim mlohavim vodenim dahom i, miješajući ga sa našim, vraćala  ga nazad, u grlo, pluća.

Vrijeme je, dakle, bilo bogomdano za Senkinu priču. A morala sam je pozvati, jer se već šest dana nijesmo čule. Ne volim pauze. Znaju da se razbuktaju, pođu neželjenim putem, podmuklo računajući na iznenađenja. Mogu u sebe svašta da usisaju – smrt, slomljena rebra, operaciju, razvod, preseljenje, ubistvo, svađu… Dovoljno je samo sedam-osam dana da se ne čujete i – eto ti nepojamnog materijala – raštimovanog, bolnog, besprizornog, kakav se ni na najfantastičnijim pozornicama ne može susresti.

I još nešto što me je dodatno prikovalo za to popodne: Jasnin muž Goran, pulmolog, iako je malo govorio, kolutanjem očiju i začudnim podizanjem obrva dovoljno je bio jasan. Kod Senke je konstatovana mrlja na plućima, i to na najnezgodnijem mjestu, trebaće je pratiti, ništa nije isključeno, sve je još u igri, rekao je. Kako znamo i umijemo, treba je relaksirati, držati je u laganoj izmaglici nagađanja, uopštene sumnje pri ovakvim situacijama dozirati humornim dosjetkama, gubiti se i pojavljivati sa sličnim paralelama, ali onim sa „hepi“ završnicama koje su se, eto, baš kod nekih daljih rođaka i znanaca, dešavale.

S­ tim paketićem obaveznog narav­oučenija, začudo, nije se bilo teško nositi. Možda najviše zbog toga što se radilo, kako smo mislili, o početku Senkine bolesti, koji je, kao i svaki drugi početak, bilo gdje i u bilo čemu, više ličio na tajanstvo i izazov, na nepoznanicu, koju je moguće, kad se ukaže prilika, usmjeravati po željenim mjerilima, prosto je ščepati,  kao što to čine kockari sa svojim ulovom nakon više gubitničkih partija. Zebnju i strah, što su iskrili negdje u potiljku, još uvijek je bilo lako razgrtati. Jer, znala  sam, trebaće još nagađanja, prostor oko nas je tek počinjao da se komeša, pun svakojakih aluzija, biće još pokreta i migoljenja, izvlačenja kroz iglene uši… Tražiće se pitanja, a preskakati odgovori.

Sve je to počelo da struji ispod moje kože, pretvarajući se u lagani zuj nerava, u nenadno iščekivanje nečega što će, dobro sam to osjetila, doći i bez lika i oblika, u hiljadu račvi i zavijutaka, u do sada neviđenu neman iz nekih tajnih, davno zaboravljenih priča. Njene pipke jasno sam nazrela. Instinktivno se pomjeram naprijed. A naprijed je samo telefonska slušalica. I broj Senkinog telefona koji sam, i ne znajući, već bila okrenula.

„E, božja ženo, ovo vrijeme… Šta da ti kažem, ne može se makac. Sve utrnulo. Evo sam se pokrila ćebetom preko koljena, u dugim sam rukavima, ‘oćeš li mi vjerovati? Džaba! Prsti ukočeni ka’ da ih sad iz leda vadim. A napolju je, vjerujem, i 25. Opet ću da legnem. Disati se ne može. Ni da sjedim ni da ležim“.

Bilo je još toga. Pustila sam je. Neka govori. Sve manje otpora je bilo prema njenom detaljisanju. Ranije, znalo me je to  iscrpljivati, dovodilo do razdražljivog nespokojstva, tihog vrenja u glavi, unakrsnih pomjeranja u stomaku. A sada sam, dok je slušam, sve to šarenilo od simptoma ćutke, mirno prihvatala. Nijesam ni pokušavala da se od njih udaljim. Počela sam ih osjećati na sopstvenoj koži. Razlika između njenog i mog tijela bivala je sve manja. Kao da više nije govorila o sebi nego o meni. Često se dešavalo da i ja potražim džemper, prsluk, bilo šta slično, da se ogrnem. Kako su razgovori postajali sve duži, slušalica se selila iz jedne u drugu ruku, trnci su već počinjali da mi golicaju jagodice. Sve to što sam danima slušala, sada se, izgleda, polako počelo preseljavati na moju stranu, da  skružuje i moje tijelo, zamotava u klupko i mijesi ga u pihtijastu masu koju će sjutra, bubrilo mi je u glavi, svaka, i najbezazlenija, muka moći da stavi pod svoje. U tim trenucima samo bih se stresla, naježila od glave do pete, okrenula na drugu stranu, izmjestila korak-dva, da se oslobodim onih nevidljivih pipaka iz Senkine priče što su kroz telefonsku žicu slijepo nadirali. Iz dana u dan bili sve bliži.

Trebalo se razabrati, a to je trajalo i po više sati. Provjeravala sam svoj lik i u ogledalu. Ono mi je, ipak, bilo najsigurnija potvrda da figura na njegovoj površini  ne može biti niko drugi – nego ja.

Ali, od trena kada se ona mrlja ušunjala u Senkin život, tek tada su se naši razgovori počeli vrtjeti u krug. Sve više su ličili na klupko izanđale, izjedene pređe koja se s mukom i prekidima namotavala. Njeni labavi obmotaji prijetili su da se ta drhtava građevina od naših riječi, strahova, brige i nade svaki čas raspadne. Senku, prikovanu samo za jednu priču, nikakve varijacije sa strane nijesu mogle pomjeriti. Kako je, onda, okrenuti u pravcu mrlje, pitala sam se. I to što prije, dok je nije potpuno prekrila. Mrlja radi svoj posao. Njoj ne trebaju ničiji razgovori, pogotovo ne moji i Senkini.

Mora se progledati, rekoh samoj sebi. Dosta je bolećivog tapšanja. Na neki način, ipak, dati joj do znanja. Da je pozovem!

 

(Ovako je najbolje. Ne reći nikome da znam. A znam za to još od prije dvije i po godine. Čim je počelo. Šta je trebalo preduzeti?Vući se svakih deset dana po ambulantama, odjeljenjima i ordinacijama, po bolničkim krevetima? Hraniti se za to vrijeme infuzijama, tabletama i injekcijama?Vagati se po skenerima i rendgenima? Ne, hvala! rekla sam samoj sebi. Tako se ne isplati. Znam da se ne isplati ni ovo, drugačije. Nikakve koristi i nikakvih izgleda  ni u čemu. Uzmi, ili ostavi, kažu. Ali, ja ne mogu više ništa uzeti, jer je mene uzelo. Ja sam uzeta. A šta imam i da ostavim?Kad sam i sama ostavljena u ovoj mješini koju ni  moje tijelo nije htjelo. Ostavilo mi ju je da imam  čime da se rvem.Tu nema cjenjkanja. Gdje se  skloniti? Kod prijatelja? Njih od sebe treba da sklanjam! Ovakva, ni svoja ni ničija, ni kučeta ni mačeta, i još uzalud da im rovarim po njihovim životima! Da im dan u noć pretvaram? Nikako. Hvala im za svaku riječ. A da dođu? Šta bi imali da vide? Mene kakvu me  poznaju –  više nema. Mene  – drugačiju? Što ću im takva?

U zamjenu, ponudila sam im svoju priču. Ona me do sad nije izdala. I neće, nadam se, sve dok budem mogla podići slušalicu).

 

Glas joj je ovoga puta bio utišaniji, tanji, sporiji. Baš dobra prilika, pomislih, da je preduhitrim. Krećem bez milosti. „Znaš li, Senka draga, da je kod tebe nešto drugo u pitanju? Hoću da kažem… Pusti reumu! Ko je od nje umro?“

-Ja! –  jeknulo je kroz slušalicu.

-Ja ću od nje umrijeti! – ponovila je, sada već nešto oporijim, tvrđim glasom. Kao da se tim pojačanim tonom branila od svakog mog pokušaja da je navedem na bilo šta što bi bilo protiv njene volje.

– I, slušaj me – sad je ona diktirala meni, nešto drhtavije, ali ipak dovoljno odlučno.

„Ja ću malo da prilegnem. Pucketaju mi ove kosti kao da valjak preko njih prelazi. Dva džempera su na meni. Čitav dan – tamo, amo“. Pauza od dvije-tri sekunde, i opet, jedva čujno „ … se odmorim“. I prekid. Prvi put prekid, bez pozdrava.

Ne mogu čekati sjutra! Zvaću večeras!

 

(Sve sam unaprijed pripremila. Za taj dan. Sve je napisano. Plaćeno. Dogovoreno. Tu je, na stočiću. U tri koverte. Od večeras neću ni vrata zaključavati).

 

Niko me ne može ubijediti u suprotno! Čula sam podizanje slušalice i nerazgovjetni odjek Senkinog  glasa. Dolazio je kao iz neke praznine, zamućene daljine, iz živog pijeska, čijoj su  utrobi svaki pokret i zvuk s mukom uzmicali. Ali je, ipak, dolazio! Slogovi, izgovoreni u razmacima, i svaki put nanovo potapani njenim sve težim udasima, sami od sebe slagali su se  u riječi: „že-no bo-žja… ovo vri-jeme…“ I potom, lagani šum na  liniji. Odsustvo svega.

Ispred očiju titraji. Zidovi su počeli da mi se približavaju. Unezvijerena, tresem slušalicom, Senkin glas da prodrmam, da se pokrene. „Pričaj Senka,  znam ja, ovo je nikakvo vrijeme. I ja se nešto ne osjećam… Otvori prozor, biće ti lakše“.

Čekam. Nastavlja se  tihi prazni šum. Možda to ona diše! „Slušam te, u pravu si! Ovo vrijeme nikako nije dobro…“

„Prestani već jednom! I spusti tu praznu slušalicu u koju se dereš više od sata! Pogledaj se! Vidi na šta ličiš!“ razjareno će suprug, ulijećući u sobu. „Kakvo vrijeme, bre! Tebi nije dobro!“

Možda je i bio u pravu. Samo nije za ono da je slušalica bila prazna.

 

 

Melanija Bulatović  : Rog

 

Zovu je Eva. Ali, ona ne zna koju od brojnih žena u njenom tijelu oslovljavaju tim imenom.

Kad neko pozove Eva, većina njih se uznemiri, skoči, potrči i u toj bezumnoj trci laktovima gura i udara druge, najčešće u predjelu dojki, često i u stomak. One šište, vrište, galame, psuju i vrijeđaju sve ostale. Kunu tijelo, svoju kost i meso, jureći glavom kroz oblake da stignu prve.

Grupica žena koja nadgleda tu masu čija bezumnost dobija na ubrzanju u jedinici vremena, smije se i navija, kao da gleda borbu pijetlova, u kojoj nema ulog, jer za njih razbibriga je i kad žena ženi postavi nož pod grlo.

E, sa muškarcima je druga stvar. Kad ljute žene uzmu nož u prisustvu muškarca, one se nađu u poslu: tanko, sitno i brzo sjeckaju mrkvu, sitno, najsitnije, brzo, najbrže, kao kućne mašinice reckaju bijes, ili vitlaju sječivom u znak prijetnje. Ali, sa daljine koja se može smatrati pristojnom za svaku ponudu, pa i onu koja navodno najviše obećava i vodi u krevet. Ipak, podignuta ruka najčešće im posluži kao štit od muškog udarca. Igra bez pravila je najuzbudljivija igra.

Ima i onih, rijetkih žena, nekad je samo jedna, koje se ne pomaknu sa mjesta, kad neko strogo pozove: Eva! One ćute i uglavnom sa stidom skreću pogled sa uskomešane gomile koja počinje da bali, slini, pjeni, uvija se, pada na koljena, vuče po podu, ponovo izdiže gurajući glave drugih žena prema tlu, uspravljajući se uz noge onih koje su već ustale, čupajući im kosu da bi se konačno ispravile, u namjeri da stignu do onoga ko je zvao. Ali, ti ženski primjerci skakavaca slomljenih krila u sličnim prilikama ne uhvate ni njegovu sjenku, jer ostane samo eho, kao razvučeni pramen neopredene vune, dovoljno lagan da dugo lebdi u vazduhu: Evaaaaaa.

Baš te, rijetke i ćutljive žene, u posljednje vrijeme samo je jedna, stare duše koje su živjele brojne živote i svašta pregurale preko glave, ne huleći Boga i ne postavljajući pitanja zašto se baš njima dešavaju najgora od svih ovozemaljskih zala, koje su vidjele i osjetile ljudsku bijedu, ali i ljudski let, one strpljivo drže upaljenu svijeću u tijelu i onda kad zavlada muk i poklopi ga tama.

Žene u Evinom tijelu nijesu uvijek na broju. Dolaze i odlaze kako im se prohtije. Nekad odu i nikad se više za njih ne čuje. Neke prvo šalju poruke o sreći i uspjehu sa one strane, pa se poslije pokajnički vrate. Od onih koje ostanu, mnoge se razbole od nagle, neobjašnjive tuge i zaborava koji ih pojedu preko noći. Druge počnu da stare brže od ostalih. Smežuraju se, suše i crvljaju kao smokva na drvetu. Bez glasa i osmjeha, povlače se u mračni ugao Evinog tijela, ne gubeći želju za životom. Ubrzo polude, čekajući ovozemaljski kraj, a da čestito nijesu pogledale u nebesko ogledalo. Samo čuvarice plamena svijeće, u posljednje vrijeme uglavnom samo jedna, nikud ne odlaze. Osim u vrt, da posmatraju mušice i mrave kako opsjedaju stabla jabuka.

Tako, dani lete. Godine se roje. Svici raznose fenjere po Evinom tijelu, otkrivajući promjene koje žene ne žele da vide. Svijest o sopstvenom starenju postaje dugoročni razlog za nesanicu i nervozu. Ali, za utjehu, služe sjećanja. Sjećanja na mladost su najokrutnija i najperfidnija maska vremena, koja u doba ženske precvalosti postaju mjera vrijednosti, značajnije i vrjednije od zavežljaja koji će prebaciti preko ramena kad se upute preko praga ovog života.

Žene ne slute da je vrijeme najopasnija od svih varki. Nešto nalik na čigru koja je u stanju da se dugo vrti, vrti, vrti… pa je najblaži dah obori i razbije. Nema više igračke. Nema igre. Nema! Ali, one nastavljaju da se igraju, bez obzira što je riječ o krhotinama vremena.

Staroj duši je jasan razlog, jer je više puta iskusila moć prolaznosti i zna da je uzaludno govoriti ostalima kako je ovaj život kočija, za koju se ne zna odakle je došla, ni gdje se zaputila i da nakrcana, lijepim i ružnim, dva puta ne može proći kroz isto mjesto, u isto vrijeme. Uzaludan je posao drugima prenositi vlastito iskustvo.

Ni ovoga puta posvećenice svjetlosti nijesu bile spremne da se upuštaju u raspravu sa ostalim ženama, naročito nakon nedavnog događaja u vrtu, ispunjenom svim znacima uživanja: cikom, smijehom, štipanjem, maženjem, mirisom cvijeća i jedrih, raspolućenih začinjenih voćki, pojanjem ptica, dahtanjem i tankim ženskim višeglasnim pjevanjem.

Sunce se prepredeno uvlačilo u guste, neprobojne, primamljive sjenke visokih krošnji drveća i u raspuštene kose raspojasanih žena, pripremajući se za suton, kad i najnevjerovatnija pomisao djeluje ostvarivo, a opet sve je neuhvatljivo, vazdušasto i nestvarno, pa i posljednje živo biće i njegova sjenka na ovome svijetu.

U jednom od tih varljivih trenutaka, sve je stalo i umirilo se i neko je počeo da prebira po žicama starinske lutnje. I tek što se sjetni ženski glas poče motati oko dugog vrata instrumenta, začu se vrištanje, lomljava, kuknjava. Sve se užasnuše kad ugledaše raspomamljenu ženu, kako ulijeće među njih, čupajući i vukući sve što joj dođe pod ruku, ispuštajući životinjske krike. Bržebolje se razbježaše i sakriše iza stabala obraslih bršljenom, rušeći male jazbine i niska gnijezda koja su im se našla na putu, drhteći od straha i crnih misli.

Malo ko je u toj ženi prepoznao jednu od onih usamljenih i bolesnih, koje su se odavno povukle u najmračnije pećine tijela, da tamo okončaju ovozemaljski život i prekrate bezrazložnu tugu, ne izlazeći nikad na svijetlo dana, odajući se povremeno jedva čujnim plačom.

Izgledala je jezivo: sama na čistini, kao naglo oživjela i podivljala odbačena skulptura, kojoj je zbog velike vlage u nekom od zabačenih djelova vrta, otpala gleđ.

Posvećenice svjetlosti joj priđoše, bez straha, bez glasa i zagrliše je. U prvi mah ona ustuknu, ali ubrzo se smiri. Onako klonulu i ustreptalu, polako je položiše na travu i jedna od čuvarica stavi joj glavu u svoje krilo. Ona na čas širom otvori oči, stisnu čuvarku za ruku i reče: Kako si lijepa!

I sklopi oči. Zauvijek.

Kad su vidjele da je prošla opasnost, ostale žene počeše da se vraćaju i okupljaju oko beživotnog tijela. Zapitkivale su čuvarice plamena:

Što joj je bilo?

Strah!

Strah od čega?

Užasan strah od smrti.

Što je smrt?

Tama i ništavilo?

Isti ovakav raskošni, omamljujući, miomirisni blještavi vrt izvjesnosti?

Jedno!

Ha-ha-ha!

Ha-haaaaaaaaaaaaaa!

Žene su čuvarice plamena smatrale otpadnicama, ludačama, bezumnicama, koje govore o stvarima koje ni Adam nikad ne pominje, a i kad se sa njima upusti u raspravu o tim temama, razgovor se brzo okonča, njegovom grubom šalom na račun čuvarica. Istina, one najčešće ćute i odgovaraju samo na upit, tiho, ispod glasa, blago, bez žurbe i straha, ali i tada koriste riječi koje ostale rijetko, ili nikada ne izgovaraju. I kad ćute, posvećenice sigurno razmišljaju o tim riječima i onome što one predstavljaju, mislile su ostale žene, što je bio dodatni razlog da ih počnu izbjegavati i ismijavati. Posebno su ih mučile u Adamovom prisustvu, koliko da mu pokažu jasnu i nepremostivu razliku koja postoji između njih i čuvarica plamena. Htjele su reći kako su one, Adamove milosnice, sličnije muškarcima, pored sve svoje nježnosti, ljepote i ženstvenosti, nego što su srodne sa čuvaricama plamena, izgnanicama svoje sorte. Izgleda da je suština razlike oku nedokučiva.

I kad je, konačno, ostala jedna, jedna jedina posvećenica svjetlosti, nije se mnogo promijenio odnos ostalih žena prema njoj. Jasno su joj stavljale do znanja da nije vrijedna njihove pažnje, ni sada kad je ostala sama. Naprotiv, zapušile bi nos i mimoišle je uz glasan kikot, upirući prstom u njeno čelo.

Čuvarica plamena nije obraćala pažnju na neskriveno neprijateljstvo. Mogla je da sjedi satima i gleda u daljinu, šireći neopisivi mir, u koji su se utapali leptiri i sjenke. Drugačija je bila i njena ljepota. Kose su joj bile raspuštene, kao i drugima, a opet nekako svjetlije i primamljivije. Oči, usta, linija nosa, to isto žensko vlasništvo, kod nje se činilo privlačnijim i čulnijim u odnosu na ostale. I korito između dojki se zlatilo, nalik na presahli potok meda. Samo tačka između obrva, krupan, jedva vidljiv smeđi biljeg na čelu, bio je jedini očiti znak koji je razlikovao od ostalih.

Posvećenice su rijetko pjevale i kad ih je bilo više, isključivo u smiraj dana. Njihova pjesma bila je toliko posebna, da su njome bile opčinjene čak i ptice. I Adam.

Njihov glas prijao je i Adamovim milosnicama koje su u to doba odlazile na izvor, po vodu. I, naravno, da se oglednu u nebeskom ogledalu.

Tokom dana žene više puta idu na izvor: da se umiju, da utole žeđ, da prave društvo ostalima, da se osvježe, da se druže, da se svađaju, da odmjeravaju i mjerkaju druge, da ogovaraju, da tješe, da vrhovima prstiju zavodljivo upijaju ostatke vodenih kapljica oko usana… i da vide svoje lice u vodi. Ali, voda ne može da podnese toliku galamu, prskanje, gurkanje, smijeh i nestašni vjetrić koji se Evi zavlači ispod mekih, svilenih marama.

Osim toga, mlade, jedre, stasite jurišnice, nestrpljivo i stalno zapitkuju, u horu: Ogledalce, ogledalce… Prekidaju ih mašinice za reckanje bijesa upornim pitanjem: koja je najljepša? Voda nije u stanju da izdrži taj nemir, površina se neprestano mreška, talasa, pjeni… i krivi Evin odraz.

Zato u suton Eva ponovo odlazi na izvor, sa krčagom na glavi, sijeda pored vode i dugo gleda u nebo, bez pitanja i molitvi. I dok mir, kao pijesak curi između božanskih prstiju i ispunjava dušu, a to prelivanje zrnaca stvara neku privlačnu i u isto vrijeme poznatu i daleku melodiju, praćenu sjetnim glasom čuvarki plamena, grudi žena počnu bolno da se nadimaju prije nego se prazna božanska šaka spusti na njih i počne da čupa hrpe mirisnog jabukovog cvijeta, sa svim bubama, mirisima i uljima, skrivenim u neotvorenim pupoljcima. Nebo koje zna da zagrmi, kao niko i ništa na ovome svijetu, tada se pretvara u plavu ribu. Ćuti.

I tek kad nestane i posljednji zrak svijetla na ovome svijetu, kao da je Adam iznenada ušao i zaklonio sunce, žene u Evinom tijelu ponovo ožive, lickaju dosadu, otvaraju svoje kutije za šešire i uzdišu. Ah, Adame!

On, željom prizvan, pojavi se niotkuda, zgodan, visok i jak, i ne gledajući u pod, zgazi nekoliko kutija za šešire.

Žene u Evinom tijelu se kikoću i gurkaju, očima pokazujući na čuvaricu plamena, jedinu preostalu staru dušu, koja tužno i zabrinuto gleda Adama, na način kako majka posmatra dijete zaboravljeno od Boga. Ne izdrži da ga ne upita:

Što radiš sa tim blagom?

Što se radi sa onim što ti se baci pod noge? Zgazi se!

Zgazio si žensku nadu.

Imaš lijepa usta i otrovan jezik.

Ljepota ima mnoga lica. Zlo samo jedno.

Izabrao sam ti lice, ljepotice!

Ljepota se može pobuniti i ubiti onoga ko je valja po prašini.

Zaboravljaš da moraš da ćutiš i slušaš, jer si nesavršeni dio mene.

Zaboravljam da sam nejaki dio tebe.

Draga, ti si moje rebro!

Dragi, ja sam tvoj rog.

Žurim!

Bježiš.

Misliš da me je strah od tebe?

Mislim da bi umro od samoće.

Okrenuo se oko sebe, nasmijao nadmeno i pokazao na ženski hor koji ga je bodrio. Riječi su bile suvišne, ali se računalo da je Adamova posljednja. Otišao je da se pripremi za krevet.

Mjesec odavno bješe sjeo na prijesto. Mrak i tišina su zavladali svijetom. Samo je u Evi i dalje treperila neka svjetlost, titravija i jača nego inače.

Sve žene, osim čuvarice, već su bile u postelji, iako ih je bilo mnogo manje nego što je uobičajeno. U posljednje vrijeme masovno su odlazile iz tijela, bez ikakvog nagovještaja. Prvo su trajno nestale čuvarice plamena. Ostala je jedna. Ona koja se nikad nije odvajala od svijeće i koja je najljepše pjevala u suton.

Ni one, kao ni ostale koje su pobjegle, nijesu se više niti javljale, niti vraćale. No, njihov nestanak nikoga nije brinuo. Naprotiv, malobrojne žene koje su se sada vrzmale po tijelu, bile su radosne i ispod oka su procjenjivale koja se sljedeća sprema za odlazak. Njihovo iznenadno bjekstvo donosilo je ostatku više vremena provedenog sa Adamom, što je značilo i više njegove milosti. Ni Adam, namamljen slašću Evinog tijela i dobrovoljno oslijepljen u ime zadovoljstva, tokom noći nije primjećivao da se broj njegovih milosnica smanjuje.

Oko kreveta su bili razbacani ostaci ženskih kutija za šešire, stara pisma, suve latice i polomljene drške presovanog cvijeća, mašnice, plišani medvjedići bez uha, ili ruke, iskrzane fotografije, usne od papira išarane crvenim karminom, zrnca rasutog šećera i prazne parfemske bočice, perike sa zamršenim sintetičkim vlasima, ostaci šminke za oči i olovke sa slomljenom grafitnom srži. Mrtva priroda sa čipkanim vešom, jabukama i ogromnim praznim bokalom.

Nestrpljive mlade jurišnice meškoljile su se u krevetu, gužvale posteljinu, gurale se, svađale, namješatale osmjeh, ili se plazile jedna drugoj. Prepredene, oštrooke mačke u ženskim noćnim haljinama zavlačile su ruke ispod paučinastog, providnog materijala i nježno prstima klizile po svojoj, ili tuđoj naježenoj koži. Zdepaste nezadovoljnice bajale su sebi u bradu. Srcolike preljubnice su se molile. Umišljene bolesnice teško su disale i plakale. Mrgodnice su skupljale usta i nozdrve, kao da osjećaju smrad. Ljenjivice su se bavile mišlju da ustanu.

U daljini sat je otkucavao. Bilo je vrijeme da se Adam pojavi.

Sve, baš sve je bilo kao u snu koji je Eva godinama ranije sanjala, osim što je svake noći bilo sve manje žena na tom krevetu. Stare knjige kažu da su žene u nekom dosluhu sa ljepotom, dovoljno je da se pojave i ona oživi. Tako se i Evin san kotio iz noći u noć.

Eva je bila od one ženske sorte koja živopisno sanja, ali bez obzira na prisustvo Mjeseca, narednog jutra osjećala bi strašnu nostalgiju i ništa više, jedini trag sna od prethodne noći. Međutim, od kad su Adamove milosnice iznenada, bez riječi, počele da napuštaju njeno tijelo, ona sanja drugi san, kojeg se narednog jutra sjeća do posljednjeg detalja. Zapravo, riječ je o novom snu koji ni malo ne liči na onaj koji je opsjedao godinama ranije, svakodnevno joj izazivajući mučninu:

U vrelo i vlažno poslijepodne, izležava se u tišini zamračene sobe i gladi svoj trudni stomak. Od zadovoljstva joj se vrti u glavi i osmjeh pleše po licu. Na krevetu prekoputa proteže se njena sestra i mazi svoj trudni stomak. Obje se smiju, zavaljene u bijele čipkane čaršafe čija uštirkanost ih grebucka na najneosjetljivijim mjestima. Djeluje da se smiju sa smislom, zadovoljne što postoje, što su zajedno, bez straha od života koji im uzima dah. Kikoću se neprestano, bez vidljivog povoda. Eva i njena sestra, koja ne postoji, dijele zadovoljstvo postojanja u snu. Razbijaju polusjenku i razbacuju se krljuštima tišine, željne da taj trenutak postane vječnost, dok svjetlost neopaženo i podmuklo osvaja prostor, okrećući sve brže vatrene cvjetove života u uglovima odaje. I ko može poreći da je san plan svetih geometara.

Nema razlike između sna i ove priče, sve je to ista realnost. Međutim, snovida realnost i Evina sadašnjost su dvije dimenzije, koje nekad povezuje njeno tijelo, nekad misao, nikad oboje. I jedva čujni zov, neki zvuk nalik dalekom ehu dječje, davno zaboravljene uspavanke, koji se pretvara u svjetlucavu mustru drveta života, na kraju preinačenu u tanku sluzavu, gotovo nevidljivu, pretpostavljenu nit koja drži dva svijeta van ravnoteže, uprkos svim poznatim i nepoznatim zakonima.

Eevaaaaaaa. Neko joj šapnu i ime se razli u tihu, toplu, privlačnu melodiju, nalik plišanoj zelenoj uzici, na čijem kraju su zakačana slova njenog imena, ispletena od cvjetića majčine dušice, a taj neko nevidljivi povlači uzicu, u namjeri da je namami u mirisno carstvo bilja.

Raširila je nozdrve i duboko udahnula.

Evaaaaa. Jedva čujni eho klijao je u njenim ušnim kanalima i otvarao cvjetiće majčine dušice.

Kapak se podigao. Oko se iznenada otvorilo. Zanimljivo, ali gluvoj sobi je promakao taj šum. Precizni optički mehanizam osmatrao je i neometano registrovao raspored stvari koje su ispunjavale polumrak: ogledalo prislonjeno uz ormar, čije krilo stoji otvoreno ko zna od kad, stolnjak očigledno zaustavljen u trenutku kad je trebalo da padne na pod, zgužvan na jednom kraju, a na drugom otkriva gole noge stola i ko je spreman da o tome duže razmišlja može pretpostaviti da se sili Zemljine teže oduprla jedna vaza, napravljena možda od gline, iako je vjerovatnije da je od stakla, jer je ostala na samoj ivici stola, u jednom komadu, sigurno šupljem komadu, iz koga su nikli krupni sivi cvjetovi, koje bi svjetlost stone lampe u uglu, sa abažurom na falte i sa resama na dnu, odala da su napravljeni od žute krpe i da su ukočeni od štirka i prašine, a ne od plastike, kao ramovi na zidu, slični rupama iz kojih vire ljudske prilike od papira.

Sve u sobi jeste na svom mjestu, konstatovao je um. Slika stvarnosti sigurno bi bila malo pomjerena kad bi Eva otvorila i drugo oko, ali za taj čin, kao za svaki preokret u životu, samo se čini da je potrebna volja.

Nije se pomakla, iako je bila sigurna da je u njenom tijelu sve izokrenuto. Nije je probudila strašna pustinjska žeđ, kao prethodnih dana. Nije imala potrebu da nagne ogromni stakleni bokal ispunjen providnim i hladnim božanskim nektarom, orošen kapima koje mame jezik. Nije željela da se utopi u svježinu, iščekivanu prethodne večeri. Sad je i pomisao na san u snu bila dovoljna za okrijepu.

I dalje ne pomiče svoje ispreturano tijelo i ne otvara oči. I kapija misli je zamandaljena. Prepušta se jedva prepoznatljivoj potrebi da lijeno pokreće ruke, prebirajući po glavi.

Vrhovima prstiju klizi po obrazima. Spušta dlanove i dotiče ušne školjke. Zaustavlja se. Odmara. Osluškuje. Čuje šum. Možda šum vode.

No, unutrašnja potreba nekontrolisano raste, tako da je tjera da ponovo polako pokreće prste i prelazi preko tjemena, čela, izbočine nosa, završavajući taj kratki put blagim pritiskom očiju. Oklijeva, kao da kratko provjerava iglu na kompasu, da utvrdi je li na pravom putu. Opet se zaustavlja i odmara. Ruke miruju. Samo bilo pulsira. I grudi se nadimaju. Osjeća miris jabuke.

Potreba postaje nesnosna. Hitro, zmijski lukavo, jednom, pa drugom rukom, ne pomjerajući tijelo, Eva poklopi prostor između očiju, kao dugo vrijebani plijen, nakon čega je ostala pritajena i obamrla, ne skidajući ruke sa lovine, nalik majstoru nad majstorima istrjebljivanja. Mogla je to biti i strategija odbrane, strah zna biti oprezan saučesnik.

Međutim, nekoliko trenutaka, možda i vječnost, činilo se da Eva lebdi, nepomična, zaronjena u prazninu, tamu i tišinu ovoga svijeta, zauzeta nekim sudbinski važnim poslom u tuđem snu: kao branje jabuka u pustom, drevnom, gluvonijemom vrtu, koji je možda nekad bio rajski, u kome se zatekla nekim čudom, bez namjere i cilja. Mori je žeđ, pa je primorana da otkine krastavi plod sa podivljalog stabla, koje se nadvilo nad smrdljivom, mutnom barom.

Evini zubi zariše se u tvrdo meso kisjele voćke i umjesto da usne isisaju sok, njena vlastita bala poče da curi niz bradu.

Odjednom se prenu. Tuđi san se prekide. Tijelo joj oživje. Strah pogura srce visoko, u suvo grlo. Rog?!

Pod prstima je osjećala kupastu, kristalnu rešetku, sličnu bazi roga koji se mijenjao munjevitom brzinom, prije nego se učvrstio na njenom čelu: mek, elastičan, krut, ljepljiv, naelektrisan, vlažan, vreo, kašast, drven, dlakav, travnat, staklen, gumen, medan, smolast, leden, gladak, ravan, ispucao, rožnat, smradan, mirisan kao tek otkinuta jabuka sa stabla… Iskustvo zna da ugnjavi, čak i da zagospodari umom, u situaciji kad je potpuno suvišno.

Bojažljivo je pokušala da pomjeri izraslinu između očiju, iako je krajičkom svijesti znala da je to nemoguće. Java se još jedanput usudila da imitira san: Rog!

Osmjehnula se. I izgovorila:

Zovem se Eva.

 

Adrijana Gvozdenović : The Drug-on City2

 

Bilo je to jednom i nekada davno, u isto vrijeme ovdje i negdje tamo daleko. U vazduhu slobodne atmosfere, postojalo je mjesto koje se nalazilo u prostoru između neba i zemlje. Na kondenzacionim jezgrima magle u tom mjestu prvo je izgrađen čardak, a kasnije i grad. Ovaj grad koji je plovio ni na nebu ni na zemlji, bio je naravno u posjedstvu zmaja Dragona. I kako svaki zmaj treba princezu, ili lijepu djevu, i ovaj zmaj je oteo najljepšu od svih žena ikad i zauvijek i zarobio je na ovom mjestu, gdje niko ne može da je nađe. Čak i kad bi neko mogao da predvidi kad i gdje će se formirati vidljiva masa vodenih kapljica i sleđenih kristala, na kojima levitira ovo mjesto između neba i zemlje, prije svega taj neko treba da bude On, zgodni junak, koji će se zatim hrabro suprotstaviti Dragonu i poraziti ga u časnoj borbi. Zvuči nevjerovatno, ali toliko puta prije ovakav razvoj događaja je bio uobičajen. U ovoj priči ona je zatočenik u prostoru-između već dovoljno dugo da bude zaboravljena od svih. U međuvremenu su se lijepe djeve, princeze i kraljevstva nam­nožila, ali recipročno ne i heroji. Uostalom, da je stvarno željela da napusti ovo mjesto, našla bi načina do sada. Tako su bar ljudi mislili. Ali ona nije imala krila da se baci među oblake, i nije našla snage da skoči u ambis ispod sebe. Tužno. Ona je jedini stanovnik grada, ali u redovnim periodima, oko ponoći, zmaj joj je dolazio. On je pola čovjek pola vjetar i plamen. Može da ga vidi u grozničavim noćima, kad dođe u njihovo gnijezdo, da mu ona češlja dugu tamnu dlaku, zamršenu od nevremena. Prvo ga biska satima od munja i kamenja i čisti od nebeske prašine koju je pokupio po svemiru. Ne može se sjetiti kada je stigla ovdje, jer gori ovom istom groznicom već dugo vremena. Poznato je da su djeca od zmajeva muškog roda i da su nepobjediva i mudra, pa je tako i Dragon pokušavao da napravi jednoga, zadovoljavajući izabranicu svojom vatrom, što joj je zadavalo glavobolju i groznicu. Po profesiji, Dragon je, kao i svaki zmaj: dobri demon atmosferskih pojava i zato je tako često na putovanju. Kad se vrati umoran od zmajevskog posla po vasioni, od nje se zahtijeva da učini njegovu kosu sjajnom i mekom. Tako se vatra u njegovim grudima smiri, uvuku mu se kandže i oči mu izgube iskre ugrožene životinje. I kako je ona predana i posvećena ovoj ulozi, njegovi uzdasi postaju dublji i tiši, i on zaspi na njenom krilu. Sa prstima u njegovoj kosi, i ona će zaspati.Naivno. Izjutra, njegovo tijelo se počinje zagrijavati i ona je probuđena toplinom njegove njuške na njenim bedrima. Topli mlazovi iz njegovih čeljusti bride od bedara ka vrhovima njenih prstiju i ona podrhtava. Uzbuđena jer zna šta slijedi. On je budan i glasno njuši njeno međunožje, u izdasima koji čine da njeno tijelo ispusti tečnosti. Dugačkim, grubim jezikom koji se dijeli na vrhu, kao kod zmije, on prelazi međunožje, koje mu ona rašireno nudi i isisava njene sokove. Njegova krila su se raširila visoko iznad nje dok cviljenjem prati njene glasne uzdahe zadovoljstva. Odmah pošto je svršila, on je uzima na svoje grudi, zarivši joj kandže duboko u leđa.Tako blizu njegovog srca, osluškuje lavu koja ključa u njemu. Bol koji joj nanosi miješa se sa upravo postignutim zadovoljenjem i miris njegovog životinjskog uda vraća pohotnost njenom tijelu koje se izvija u njegovom naručju. Oslobađa se iz kandži i liježe na svileni krevet okrenuta na stomak. On se nježno spušta i liže joj rane. Kad joj se tijelo opustilo iz grča, prošaputala je: Daj mi život! I on je zavukao svoj život u nju. Tako spojeni oboje se pomjeraju u krešendu uzdaha, koji prelaze u zvuk između rike razjarenog vola i pokvarene sirene automobila. Njegov pogled opet dobija iskru divlje životinje, dok se ona drži za njegovu grivu i prati ritam velikog tijela koji je dovodi do eksplozivnog užitka pražnjenja nervne i mišićne napetosti uz kontrakcije više puta. U ekstat­ičnom ludilu zadovoljstva, njeno tijelo dobija snagu koja je svaki put nanovo iznenadi kao natprirodna moć, i ona može da prati krv koja pojačano ulazi u sve njene organe, a naročito njen nabrekli klitoris. Dok u vrtoglavici gleda u njegove raširene zjenice, on izbacuje plamen u nju, zavijajući kao gladni vuk na pun mjesec. Inflamacija. Ispaljena užarenost širila se u njenoj utrobi, kroz žile i vene, puneći raširene alveole, kroz ždrijelo, i izlazila na usta kao lava, stiskajući se u kontaktu sa vazduhom. On koristi upravo postignuti klimaks i prije nego će nervna i mišićna napetost popustiti prepunjen krvlju od ubrzanog srčanog rada, izazvanog velikim zadovoljstvom, dobija polet. Vatreni trag ostaje za njim dok se formira na horizontu u obliku repatice koja se potom gubi među ostalim zvijezdama na nebu. Dok prati njegov trag na nebu, u valovima joj nadolazi sav bol koji je bio inhibiran u strasti. Na leđima nagnječeno tkivo krvari i ranjeno tijelo se trese u groznici u crvenom krevetu. Lava u njenom grlu se hladi i čvrsne kao i ljubav prema njemu. Na krevetu su tri jaja, koje je on izlegao u trenutku ispaljivanja plamena u nju. Jebeni gušter! – rekla je glasom slomljenim od bola koji je opomenuo da treba da se pobrine za sebe. Ta jaja, koja su joj ogavna kao i sve što dolazi od zmaja su njen lijek i treba da ih pojede prije nego što se zmajevići izlegu iz njih. Proždire prvo kojeg se dohvatila zajedno sa ljuskom i dok se spušta niz njeno grlo, sluz razbija stegnutu lavu i dolazi do njenog zapaljenog stomaka. Rane se zacjeljuju. Magično. Isisava preostala jaja i ostaje da leži nepomična, otvorenih očiju uprtih u nebo. Soba u kojoj se nalazila je velika i puna vegetacije. Toplo je i vlažno i obično miriše na tropsko voće. Toliko je tiho da može da čuje insekte kako puze preko listova biljaka i gadne muve koje se skupljaju iznad njenog izmrcvarenog tijela. Poslije nekoliko sati kiseli mirisi pomiješanih izlučevina natjeraće je da se upravi i pokuša da stane na noge. Pošto se pridigla, nestrpljivo napušta tu sobu i malaksalo odlazi u sobu za regeneraciju. Veliki prostor, pun svjetlosti, bez dekoracije, sa kabinama i preparatima koji će je učiniti ponovo zdravom i, što je najvažnije, mladom i lijepom. Kako je regeneracija napredovala, njene misli su išle u smjeru projektovanja bijega iz ovog grada i u nemogućnosti osmišljavanja realistično ostvarljivog plana odlučuje da ubije Dragona i zavlada gradom. Prije će umrijeti nego ikad više mu se podati, mrzjela je sebe zbog toga što je bila slaba na njega prošle noći. Ako je potrebno ubiti da bi se ovo ciklično ludilo okončalo, ona će to uraditi. I uvijek joj se javlja ista scena: Dragon spava na njenom krilu, kao i uvijek kad joj se vrati, ali ovoga puta ona ostaje budna. I ovoga puta dok je on duboko u svojim snovima, predivni mladi junak se pojavljuje prije svitanja i u ruci ima buzdovan. Ona mu pokazuje kako da udari zmaja, da bi ga onesposobio, pokazujući na njegov život. Mora da je ova scena iz neke bajke koju je pročitala kada je bila dijete. Pf, heroj sa buzdovanom – preglupo! – glasno je mislila. Izlijeće napolje na prazne ulice njihovog grada i luta uskim ulicama ubrzavajući u bijesu i pokajanju. Pogled joj je usmjeren na gore, u svijetli prostor zvijezda. Ovaj grad je tužno napušteno mjesto. Bilo je nekad više zmajeva koji su podigli ove zgrade. Zmajevi su bitni za ljude i nekada davno ljudi su im se divili sa stahom. Zmajevi, te pale zvijezde ili meteoriti iz svemira uvažavali su poštovanje kao demoni koji su omugućavali kišu. Djevojke su potajno željele ove velike ljubavnike i rađale su junake. Jebeš to proseravanje, ja želim normalan i komforan život, kao što svakoj princezi dolikuje! –ona zahtijeva pažnju. Došla je do ivice grada. Iscrpljena, kleknula je usmjerivši pogled ka dolje, u ambis ispod nje. Pokušava da locira gdje je sada ovaj grad u odnosu na Zemlju. Ako odluči da skoči, može da se razbije o zemlju ili da završi usred okeana. Pokušava da razazna nešto kroz tamnu maglu ispod nje, sa kojom se grad kreće. Zurila je satima, dok joj se suzne oči nisu premorile napregnute da razaznaju oblike i boje, i nije više mogla da se sjeti zašto kleči tu na ivici grada. Ustaje u mjestu i zamišlja da blago zaljulja svoje tijelo ne bi li prevagnulo sa ivice na dolje. Zatvara oči i koncentriše se na vjetar ne bi li je učinio lakšom i oduvao odatle. Probudili su se anksiozni leptiri u stomaku i plućima i, sigurna da će je povući naprijed, mahnito se okreće i trči što brže može ka njenoj zgradi, ka centru grada. Sada se nalazi na mjestu gdje se odigrala prva scena. Skida posteljinu sa crvenog kreveta, pere, podiže rastureni namještaj, divljački riba pod. Na kraju je svukla sa sebe garderobu natopljenu znojem i prešla na čišćenje svog tijela sa jednakom predanošću. Bilo je već kasno u noć kada je završila i stropoštala se u krevet. Tijelo je zahtijevalo odmor ali pred zatvorenim očima slike su se refleksno nadovezivale. Silno je željela da utiša taj besmisleni karneval misli, ali kako njena volja nije bila dovoljno snažna, uzela je tabletu za smirenje. Njena osjećanja su se uprostila do ravnodušnosti i glasovi su zamukli. Infantilna bezbrižnost. Ujutro se probudila kao da je dobila nečiji drugi život da živi. Zalila je tropske biljke u sobi i počastila se agrumima. Izašla je na ulice i duboko udisala svježi jutarnji vazduh. Jedna od zgrada je bila staklena bašta koju je ona posadila nedugo pošto je dospjela ovdje. Očupala je korove, biskala stabljike od insekata štetočina i ubrala zrele plodove. Ostatak dana je kuvala i jela, dok je radio svirao. Radio je bila jedina konekcija sa donjim svijetom, za kojim nije bila nostalgična danas. Nadoknadila je propuštene obroke sa pretjerivanjem. Sva aktivnost njenog organizma je bila usmjerena na procesuiranje hrane, što je ubilo jutarnju poletnost i činilo je potištenom. Spremila je čaj koji ubrzava varenje ali i inhibira mišićne reakcije. Hipnotizirana, sad je mogla da vidi radio talase kako zapljuskuju sobu. Ona je plesala između njih i zaspala na kauču prilično zadovoljna kako je provela dan. Prosto savršeno. Drugačije je bilo sljedećeg jutra. Probudila se sa potrebom da bude produktivna, da teško i iscrpno radi na nečemu što je trajno i da vidi odmah plodove svog rada. Postoji soba i za to. U to vrijeme, nakon što je izgradila povrtnu baštu, već je bila pomirena sa sudbinom da provede život u ovom gradu i onda je poželjela da nađe sebi svrhu, da napravi nešto što može poslati u svijet odakle je stigla, kao trag njenog postojanja. Pošto je Dragon pala zvijezda iz kosmosa, donosio je sa putovanja različite vrste kamenja i minerala koji se rasprhnu po gradu pošto on sleti. Ona ih je sakupljala, posmatrala, istraživala o njihovom porijeklu i postavljala u interesantne odnose. Dragon je bio naklonjen ovim objektima koje je ona rukotvorila. Zmajevi vole vrijedne stvari, posebno ako prelamaju ili propuštaju svjetlost. Radila je u radionici neko vrijeme fokusirana i organizovana dok je nisu počele napadati misli još uvijek zamršene u pokušajima da definišu skorašnja događanja. Trebale su joj ruke da ostanu precizne i mirne, do bijesa je dovodila nemogućnost da održi koncentraciju. Imala je osjećaj da će napraviti najdivniji objekat ikad, da će pomjeriti svoje granice. Anksioznost narušava njene kognitivne procese, ali nije htjela da pauzira, čak ni da udovolji gladi, jer vjeruje da za pomjeranje granica saznanja treba pomjeriti granice održljivosti opažanja. Plašila se sagledavanja nezavr­šenog rada, ukazivanja na greške ili lošeg upravljanja materijalom koje prati implicitni poziv na promjenu ili napuštanje posla. Da ne bi rizikovala u ovom pravcu, odlučila je da uzme pilulu. Super energetski podizač. Nevjerovatno fokusirana, veličanstveno jasnog uma, završila je svoj posao u hiper-produktivnom raspoloženju. Obuzeta zadovoljstvom što njen život nije zaboravljen i uzaludno kratak, gledala je svoje djelo i mislila kako ima više razloga da bude na tom mjestu osim da rodi heroja. Materijalističke stvari mogu da se izbore sa vremenom. Euforija. Poželjela je da podijeli ovo sa nekim, željela je da proslavi, da pleše i priča sa nepoznatim ljudima o sebi. Ali ovo je napušteno mjesto, dođavola! Na sreću, postoji dragonfly proizvod i soba za simulaciju koja se nalazi na najvisočijoj zgradi u gradu. Mogla je da bude obmamljena vjernošću originalu, projekcijom ljudi u toj sobi sa prigušenim svijetlom i glasnom muzikom. Bili su dobro raspoloženi i svi su gledali oduševljeno u nju dok je razmjenjivala mišljenje o bilo kojoj temi, bila je u društvu gdje niko nije insistirao da jedan pogled mora biti prihvaćen. Smijala se glasno, zavodljivo je znala sve, kao da je isušila cijeli svijet od početka njegovog postojanja. Muzika je prešla u ritam bez melodije i ona se kretala osjećajući u tijelu puls i udarce zvuka. Kao ritmička figura mogla je da preleti sobu u taktovima. Vjerovatno je to osjećaj koji zmaj ima sve vrijeme dok pelijeće vasionu. Sada kad ima krila, može da odleti odatle. Otvorila je prozor i osjetila je slabu prisutnost sunčeve svjetlosti iako je vodeći rub Sunca ispod horizonta. Zatvorila je oči i osjetila ugodno strujanje vazduha na licu i u grudima, koje je blago podizalo njenu kosu i laki materijal njene haljine. Svježi vjetar je ispunjavao njeno tijelo i snaga sile gravitacije ga je oslobodila tako da se ono izdizalo slobodno ka gore. Gledala je grad sada ispod svojih stopala, kako se smanjuje u perspektivi, dok nije potpuno nestao iz njenog vidika. Bila je beskrajno srećna. Onda je poželjela da levitira, ali onda je postala svjesna prisustva druge sile koja ju je vukla na gore. Pa nagla promjena pravca ka dolje. Mogla je opet da vidi grad. Nemoćna i nezaštićena, počela je da se moli sili odozgo da je ne otpusti naglo i pošalje u slobodni pad. Izložena neizvjesnosti, bila je uplašena više nego ikad prije. Kad se približila dovoljno gradu, učinilo joj se da vidi sjenku unutar sobe na najvišem spratu. Da li se to Dragon vratio? Sjenka se približavala prozoru i uvjerila se da nisu obrisi zmaja. Mnogo sitnija sjenka od zmajeve predstavljala je čovjeka. Da li je se neko iz njenog svijeta napokon sjetio i došao je da je spase? Pogrešan tajming. Obuzeo je smijeh. Neopravdano se cerekala dok je sila igrala jo-jo sa njenim tijelom u prostoru koji okružuje grad. U nestabilnom raspoloženju pokušavala je da isprati pogledom sjenku u sobi. Nakratko je uspjela da vidi lice sjenke, koja je izašla na terasu. Crazy shit. To je bila ona. Vidjela je samu sebe, izdignute glave, zatvorenih očiju, sa licem okrenutim u pravcu mjeseca. Akutna reakcija na ovaj traumatski događaj: kao opaljena, izgubila je svijest tamo gore u vasioni. Došla je k sebi uz miris vlažnog asfalta i jezu od hladnoće koja se udomila u njenim kostima. Nalazila se u središtu grada, gdje Dragon uvijek slijeće. Odteturala se u svoju toplu, čistu sobu i zaspala na krevetu, sa jednom mišlju, samo sa jednom željom da bude blizu zmaja. Molim te, dođi i ostani – rekla je kroz zube u polusnu. Poslije nekoliko dana, probudila se. Gladna i žedna, spopala je slatko citrus voće, mlijeko iz kokosa i neku sortu specijalnog orašastog voća, koje čini da njeno tijelo i njen um budu spremni da se opet sretnu sa zmajem. Ona počinje da osjeća njegov miris svuda, u svakoj sobi, i priželjkuje toplotu u svojoj unutrašnjosti. Sjećanje na posljednji okršaj sa njim i višestruke orgazme sada joj se jasno vraća, bez bola i gorčine. Njeno zdravo tijelo predvodi njen um i ona više nije zatvorenik u zatočeništvu, ona je izabrana da bude zadovoljena i privilegovana od velikog ljubavnika koji će joj pomoći da ostvari svrhu postojanja: podariti svijetu heroja! Ona gleda u zvjezdano nebo, očekujući zvijezdu padalicu koja ostavlja jedinstveni trag na nebu, koji će ona prepoznati kao svog zmaja, kao meteor koji se obrušava u centar grada. Tres. Zavaljena na divanu, sa noktima zabodenim u kožu naslona, njene noge su jedva raširene, a njena ljubav neizmjerna. Zvuk njegovih koraka dopire do nje kao talas uzbuđenja. Pojavljuje se usplahiren i iscrpljen i ide ravno ka njoj, još uvijek bljujući kratke plamenove uz teško disanje. Pada na pod. Ona uzima njegovu glavu na krilo i miluje ga kao ranjenu životnju. Stavlja svoj blijedi obraz uz njegov i dugačke bijele prste stavlja u njegovu gustu grivu. Iako ste je zamišljali bijele boje kože, lijepo je naglasiti njenu bjelinu u ovom trenutku. Sa jednakom pažnjom i preciznošću kao kada izučava kamenje u svojoj radionici, predana je jednako svakom dijelu njegovog tijela, dok raspetljava zamršene vlasi. Pošto je završila, i ona zaspiva pored njega. Dok plove između neba i zemlje i dišu zajedno sa gradom, u ovoj noći nalaze se na jedinom mjestu gdje žele da budu. Najdivniji momenat u ovoj priči. Happy End. Mogla bih da završim ovdje pripovijedanje da ovo nije priča koja treba da omogući kontinuirano ponavljanje, u skladu sa levitirajućim modelom grada. Vraćamo se na trenutak kad se ona budi sa osjećajem da je posmatrana. Leži na boku i topli zadah dostiže njena leđa. On je budan i posmatra liniju njenog vrata. Okreće se ka njemu, prilazi jako blizu njegove njuške i gledaju se direktno u oči, bez treptanja. U jednom mahu, njegov jezik prelazi preko njenih bradavica oko njenog vrata do uha joj. Obgrlio ju je, sa jednom rukom između njenih nogu. Oblizuje je široko dok ona pomjera svoje kukove, jašući snažnu ruku. Poslije nekoliko minuta, ona je doživjela klimaks uzbuđenja, što njega čini toplim i on stavlja nježno svoj život u nju. Bol koji joj zadaje čini da se osjeća nikad življom. Ubij me, spali me, polomi me – moli ga u suzama. Ne mogu da te ubijem, ja te trebam – on kaže baršunastim glasom. Ona voli njegov glas, i pošto ga rijetko čuje, sad je napaljena kao divlja kobila. Brzi su i razjareni jednako. Njeno tijelo se trza u kontrakcijama napregnutih mišića i ona gleda iza neba i iza zvijezda, u neki prostor purpurne magle. Raketa je ispaljena u nju i ona prska tečnost po sobi da smiri vatre. To je to: zmaj je odletio brzo kao svjetlost, a ona je ostala u krevetu da se bori sa gradom u groznici. The Very Happy End.

 

 

Sonja Ražnatović : Jana samo privremeno nastanjena u bloku 9

 

Samo da se razumijemo, ovo ne pišem svojom voljom. Primorala me je smorna dr. Đurković, psihoterapeut kojem me je mama, takođe na silu, odvela misleći da imam problem koji ne želim da priznam & sa kojim neću moći sama da se nosim. Nemam pojma odakle joj to. Ja STVARNO nemam nikakav problem, ONA ga ima. Mislim, problem. A ne ja. No, kako ni ovog puta nisam smogla snage da se izborim sa svojom izrazito dominantnom majkom, sva zelena u licu & posljedično bijesna na sebe, pokorno sjedoh u njenu fensersku plavu, svježe lakiranu »bubu« staru 30 godina, čiju restauraciju je ona lično koordinirala & pomno nadgledala od početka do kraja, te se stuštismo ka centru, koliko god je to bilo u moći od mene petnaest godina starije mamine ljubimice sa stylish asesoarom u vidu katastrofalnih svjetlo plavo-ružičastih patosnica. Tako smo, suprotno svim očekivanjima, elementarnoj logici & zdravom razumu, relativno brzo stigle do stana dr. Đurković. Do nevjerice ubijeđena da je neprevaziđen taktičar, mama je predložila da ne idemo kod nje u ordinaciju, jer će me to okruženje, kao, inhibirati, već da se sastanemo u »toploj & opuštenoj prijateljskoj atmosferi« (ovo je, inače, jedna od mojih najomraženijih fraza ikad. Mogla bih komotno da povratim kad god je čujem, što veli uvrnuti Holden Kolfild2), u kojoj ja, kao, ima skroz da se otvorim & ispričam sve što, kao, skrivam od nje. A zapravo ne skrivam ništa. Samo što ona to nikako ne kapira.

Čim smo ušle u stan, mama je, kao & uvijek, počela nezaustavljivo da brblja, & u svoje, a još više u moje ime, uz to žustro gestikulirajući & rasplinjavajući okolo oblak »Burberry Beat«-a, iako sam joj jedno zilion puta rekla da je to odlika ljudi kojima ozbiljno manjka izražajnih sredstava, a bogami & fonda riječi. Između ostalog, rekla je da uporno odbijam da priznam da me je njena & tatina odluka da se raziđu povrijedila & potresla, da sam se povukla u sebe & da se ona boji da ja ne pripisujem sebi krivicu za njihov razlaz. & Bog sami zna koliko nas je ona još tako verbalno terorisala, ni ne pomišljajući da napravi pauzu & omogući sluđenom sagovorniku da eventualno & sam dođe do riječi ili bar odmori mozak. Ja sam već navikla, ali nasmiješena strpljivost & tolerancija dr. Đurković me je iznenadila & impresionirala. Pustila ju je da ostane bez teksta (a to je baš, ono, potrajalo), a onda je zamolila da nam da malo privatnosti. Kad je mama konačno pristala da izađe na svojih, brat bratu, 12 cm visokim Baldinini štiklama, dr. Đurković se okrenu prema meni & i vrlo vješto (i prilično protiv moje volje, mogla bih da dodam) izvuče sve informacije: i kako volim da putujem, i kako je trebalo da idemo u NY sad kad završim osnovnu (mada izgleda da od toga sada nema ništa), i kako ću za raspust da se selim sa mamom u smrdljivi Blok 9, ono novo grdno naselje iza Bloka 5, u kojem sada živim & koji je najbolje mjesto na planeti. Ali sad niko živ neće htjeti da se druži sa mnom jer se selim iz kvarta. Mislim, ko bi htio da se druži sa nekim ko živi u Bloku 9? Alo, Blok 9!!! Užas. Za godinu – dvije to će vjerovatno izgledati kao normalno naselje, ali sada… sada izgleda skroz avetinjski & ukleto. Znam da je i Blok 5 izgledao isto tako kad je tek počeo da se naseljava, ali mene je dočekao veseo, šaren, živ, optimističan. Živjela sam tu srećno & ispunjeno. Sve dok ovo dvoje nisu odlučili da se raziđu, jer, kao, više ne mogu da žive sa svojim temeljnim razlikama & »karakternom nekompatibilnošću«. Tako su rekli da se to zove. Pojma nemam što im je to & kako se manifestuje. Meni su izgledali skroz ok & nikad ni po čemu nisam primijetila da su… karakterno nekompatibilni. Čovječe, ovo je teško & izgovoriti, a kamoli ukapirati.

– Bitno je samo da znaš…

– … da me oboje vole & da ja nemam veze sa njihovim razlazom & da ne treba da osjećam krivicu zbog toga. Jesam li pogodila?

– Jesi, – nasmija se dr. Đ.

– Vjerujte mi da mi ne pada na pamet da krivim sebe zbog njihove idiJotske odluke da razbucaju našu porodicu. Nema šanse da na sebe preuzmem & najmanji udio u njihovoj odgovornosti. Neću im nimalo otežavati sve ovo, ali nemam razloga ni da im olakšavam.

– Slušaj, Jano: moraš mi obećati da ćeš od danas početi da pišeš dnevnik. Hoću da zajedno pratimo razvoj situacije. Ne želimo da dozvolimo da postaneš autodestruktivna

– Auto… šta?

– Nema veze. Samo ti piši taj dnevnik i donosi mi jednom u dvije sedmice. Hoću da naučiš da slobodno izražavaš svoja osjećanja.

Ponovila sam da apsolutno nemam nikakav problem sa izražavanjem osjećanja, da znam da nisam ni najmanje kriva što će roditelji da mi se raziđu, iako bih više od svega voljela kad bi mogli na neki drugi način da prevaziđu svoje usrane »nepodudarnosti karaktera« ili koji ih je andrak već spopao & ne otežavaju mi dodatno ionako komplikovan & gadan tinejdžerski život, ali ako neće da se potrude, u principu me boli uvo & ne pada mi na pamet da dozvolim da me to optereti, iako lično smatram da se oni & dalje mnogo vole & da su super par. Ali stvarno.

Još iste večeri sam otvorila blog na »Cuba Libre caffe« – &, što bi se reklo, »in the nutshell« uputila blogersku zajednicu u aktuelna zbivanja u mom životu.

»Pa, evo, ja sam Jana, 15-godišnjakinja sa dijagnosticiranim početkom razbucavanja porodice. Napominjem da su glupavi pokušaji sažaljivog tješenja najstrožije zabranjeni. Predstojeći razvod mojih roditelja samo je jedna od činjenica u mom životu koji određuje još mnogo toga. Na primjer, to što u septembru krećem u gimnaziju & napuštam ne baš uvijek udobno, ali bar dobro poznato okruženje osnovne škole. Ili to što ću, isto u septembru, da se selim sa mamom iz Bloka 5 u Blok 9. E, zbog toga slobodno možete da me sažaljevate & tješite koliko vam volja. Tata će da ostane ovdje u Bloku 5. E, da, upoznajte Igora, mog tatu. Najboljeg frajera na svijetu. Tako kaže moja mama Žana. On je jednako oduševljen njome. & dan danas. Pa zašto su onda odlučili da se razvedu? Nemam pojma. Nisam sigurna ni da oni znaju, iako su jedno u drugom našli ono za šta su mislili da više ne postoji. Mama je to lično napisala, crno na bijelo. Hoću da kažem, našla sam njen, takoreći, književni pokušaj. Pisala prije petnaest godina, ali nije dovršila. A moglo je to baš cool da ispadne. Skroz dobar urbani roman. Trebalo bi neko da joj kaže da to završi već jednom«.

 

Mamin književni pokušaj…

 

Sve što je potrebno za dobar brak je prilična doza ravnodušnosti prema partneru.

 

Ova šokantna konstatacija mi nije dala mira dok sam, sa rukama prepunim fascikli, žurila na sastanak sa četvoricom japija čija odijela su se tek neznatno razlikovala u nijansama sive.

 

Stvarno, da li je to istina? Zvuči realno. Ako partnera ne voliš previše, već ti je samo drag i dobro sarađujete na dnevnoj bazi, nećeš osjećati potrebu da mu se kačiš kao kamen oko vrata, nećeš mu praviti ljubomorne scene kad uveče ode sam u grad. Niti ćeš histerisati kad dođe kući u tri ujutru obavijen oblakom alkoholnih isparenja.

 

Još sam se vrlo živo sjećala Slavice, koleginice sa fakulteta, koja je sa ispitima vrlo brzo zaostala daleko za mnom, ali je zato ispoljila daleko više znanja i kapaciteta u savladavanju elementarnih životnih vještina. Naime, Slavica je već nakon prve izgubljene godine kao svoj novi prioritet odredila što skoriju udaju i realizaciji tog projekta pristupila sa maksimalnom ozbiljnošću i potpunom posvećenošću. Da je u učenju provela upola onoliko vremena koliko u analizi tržišta raspoloživih frajera na faksu i osmišljavanju strategije osvajanja žrtve, diplomirala bi u roku kao student generacije.

Elem, Slavica je sistemom eliminacije došla do zaključka da je žrtva sa najvećim izgledima da bude osvojena Jovan, asistent na Ekonomskom fakultetu, slika i prilika vrijednog, neiskvarenog, zdravog i rumenog seljančeta sa obronaka Sinjajevine. Nimalo naivna Slavica je, u maniru ponajboljeg studenta, vrlo brzo napravila cost-benefit analizu i već sjutradan nakon prve pauze između jutarnjih predavanja Jovanu postavila standardnu sačekušu. Njemu, naivnom i neiskusnom, još uvijek snažno obilježenom teškim sjevernjačkim akcentom kojeg je Slavica već u priličnoj mjeri uspjela da se otarasi, nije bilo druge nego da pristane na kafu u studentskom bifeu. Bio je pečen i prije nego što mu je Slavica pročitala budućnost iz klasične kafanske šoljice sa plavom crtom i okrnjenom drškom. Poruka crnih figurica se, manje-više, svodila na to da je Jovanu vrijeme da se ženi, a da je Slavica za njega definitivno dobitna kombinacija. Totalno zbunjen i pometen njenim nametljivim nastupom, ali i duboko intuitivno osjećajući da je potpuno u pravu, Jovan se blaženo i sa punim povjerenjem u Slavičinu procjenu, prepustio struji i dok si rekao „oportunitetni trošak“ – već je bio srećno oženjen i sa prvim sinom na putu. Ubrzo je magistrirao, a nedugo zatim dobio stan u novom univerzitetskom naselju. Tri godine nakon toga je i doktorirao, a Slavica rodila drugog sina, u međuvremenu, uz Jovanovu pomoć, nekako završivši fakultet. Samo što je mlađi sin prispio za jaslice, očev prijatelj, porijeklom iz njenih rodnih vrleti, našao joj je sasvim pristojan posao i time je zaokružena idilična porodična slika, u dlaku isto kako ju je Slavica na samom početku čitavog ovog projekta i osmislila. Svi su bili srećni da se usereš, tako da su sve činjenice ukazivale upravo na moj prvobitni zaključak: za uspješan brak je definitivno neophodna izvjesna doza ravnodušnosti prema partneru, samo što moj mentalni sklop još uvijek nije bio sasvim spreman da to prihvati i eventualno isproba na sopstvenom primjeru.

Pretpostavljam da za pokojnu babu Milenu ovo ne bi predstavljao nikakav problem.

 

Milenaaaaaaaa!!! Oooooooooo, Milenaaaaaa, đe si toooooooooo? –iz sveg glasa se od sabajle razvika Milovan Stijepović, vrijedni ali siromašni domaćin iz crnogorskog sela Meterizi, opština Cetinje, užurbano preskačući odjednom po dvije-tri u mahovinu zarasle kamene stepenice koje su iz malog porodičnog vinograda vodile do skučene i oronule kamene kućice u kojoj se ni nedavnim sinovljevim odlaskom u Ameriku nije stvorilo dovoljno prostora za preostalo četvoro djece, sedamnaestogodišnju Milenu, seosku ljepoticu, petnaestogodišnjeg Đorđija i male Ljubicu i Mariju.

 

Evo me, tajo, mijesim ’leb! – odvrati Milena iz najudaljenijeg ugla jedne jedine prostorije (iliti „odelenja“, u doslovnoj interpretaciji lokalnog stanovništva) u kući u kojoj su se odvijale apsolutno sve dnevne porodične aktivnosti, osim fizioloških, za šta je uglavnom, kao i u ostalih porodica u selu, služilo okolno žbunje divljih šipkova.

 

Dođi da ti nešto rečem, šćeri. –sav važan otpoče Milovan, a Milena sa zebnjom osjeti da joj se to što tajo ima da reče nikako neće dopasti. Utoliko i majka pristiže iz vinograda, ruku i noktiju pocrnjelih od vranca koji je brala i slagala u ogromnu drvenu bačvu u podrumu da vri do septembra.

 

Niko Đurov do’di danas popodnu s’ onijem đetićem da te prosi –vedro će Milovan, na šta se Milena štrecnu, mnogo neprijatno iznenađena.

 

A s kojijem do’di, tajo? –bojažljivo će Milena pognuvši glavu, u sebi se moleći Bogu da nije u pitanju stariji Nikov sin, ružan dvadesetpetogodišnjak ogromnih klempavih ušiju. Nije da joj se mlađi Blažo mnogo više dopadao, ali na Markišu nikako, ali baš nikako nije mogla pristati, koliko god oduvijek bila krotka i po naravi i po vaspitanju, i koliko god željela da ugodi ocu. Ne. Djevojka je, po Mileninom mišljenju, morala definisati minimum ispod kojeg ne smije sići. Željela je Milena da se uda, nije da nije, i sve češće je hvatala sebe kako sanjari o kršnom mladiću koji će se odjednom niotkud pojaviti i odvesti je daleko, daleko, što dalje od divljeg crnogorskog krša koji je beskrajno voljela, ali koji je iz dana u dan sistematski i nepovratno crpio njene životne sokove i energiju mladosti. Željela je da se uda, ali ne baš sada i nikako za Markišu.

 

Bogomi ne znam, nisam ga pita’, ama nije ni važno, uglavnom je reka’ da bi te njegov sin uzeo.

 

E, vazda mu fala. –bijesno promrmlja Milena sebi u bradu i odmah se ugrize za jezik, jer nije navikla da se suprotstavlja taju. Kako sada više nije bilo povratka, s obzirom da je on već čuo njen jetki, iako prigušeni komentar, riješila je da ide do kraja i kaže sve što joj je bilo na srcu.

 

Milena, šćeri, vakat je da te udajemo. Nikovi sinovi su vrijedni i pošteni, vazda će moć’ prehranit’ familiju, a mene to, sine, više ne basta. –racionalno će Milovan.

 

Ama, tajo, tek mi je sedamnaes’! Nije mi, vala, još vakat! – sva crvena u licu, osjećala je kako joj se sva krv iz vena sjurila u glavu i kako tamo žestoko pulsira, pulsira, PULSIRA i prijeti da je raznese u zilion sićušnih komada koje niko više neće uspjeti da sastavi. Nikad više.

 

Muči tu, ko te nauči da tako zboriš ocu! –strogo je ukori majka.

 

Sva očajna, Milena se molećivo baci ocu pred noge, ali Milovan, iako mu se na duboko izboranom i od života umornom licu vidjelo da mu se srce cijepa, ostade neumoljiv:

 

Reka’ sam Niku da je dobrodoša’ i tako će i bit’.

Uloživši svaki atom snage svoga bića u  molitvu Svevišnjem da Niko dolazi sa Blažom, a ne Markišom, Milena je nekoliko sati kasnije stajala iza kuće načuljenih ušiju, pokušavajući da nasluti ko je zapravo njen prosac. Iako pojma nije mogla imati o teoriji Salmana Rušdija da ukus jela odlučujuće zavisi od toga kako se žena osjećala i u kakvom je raspoloženju bila tokom pripreme, Milena je bila sigurna da će štrudla od jabuka koju je maločas ispekla biti oporog ukusa i najvjerovatnije tvrda  kao surovi crnogorski kamen. Ludo se nadala da će odvratni ukus štrudle nakvašene njenim suzama nemoćnog bijesa i očaja prosca (pogotovo ako je u pitanju Markiša) odvratiti od ideje da se oženi njome, ali sve njene nade su nepovratno pale u vodu kad je začula Nikov glas:

 

E, pa, Milovane, fala ti za ovi prijateljski doček, nisam od tebe ni očekiva’ drukčije. Ka’ što sam ti reka’, Markiša je voljan da oženi tvoju Milenu. Znadem da je vaspitano čeljade, i ljepotica, a, evo, viđu po ovome što je spremila da nas dočeka i da je domaćica mimo domaćice.

 

Znači, štrudla nije bila grka –razočarano pomisli Milena, užasnuta pomišlju da će ostatak života provesti sa klempavim Markišom pod istim krovom, u istom krevetu, na radu u istom vinogradu, za istim stolom.

 

Neću za Markišu, tajo. Vas je klempav. I grdan. Ža’ mi je jer znam da si Niku da’ riječ, ali ne mogu. Ne, pa da će sad ne znam što bit’. –odlučno će sat kasnije Milovanu, čvrsto riješena da ne popusti ni po koju cijenu.

 

Kad je tvoj otac doša’ da me prosi, došlo mi je bilo da se bačim s’ Riječkoga mosta, toliko mi se nije dopada’. –tiho se oglasi Rose. Drugi jedan momak iz sela mi je bio pri srcu, ali otac je reka’ da ima da se udam za Milovana i ja sam se udala. Nijesam ni pomišljala da rečem da mi se ne dopada… poslušala sam oca i nisam se pokajala. –nastavi Rose. Isprva ga nisam voljela, ali sam brzo viđela da je dobar, čestit i vrijedan domaćin, pa sam počela da ga poštujem. Kad smo dobili đecu, poštovala sam ga još više, dok jedan dan nijesam s’vatila da ne bi’ mogla živjet’ bez njega. I tada, nakon dvadeset i kusur godina braka, Milovanu je bila dovoljna samo jedna Rosina lijepa riječ pa da sav procvjeta i naraste od ponosa.

 

Dobro, majko, udaću se za Markišu, ali ne računaj da ću ga ikad zavoljet’. – bijesno odgovori Milena i ode da čisti raštan. Znači, to je kraj. –tužno je mislila u sebi. Sva očajna pokušavala je da zamisli dan u kojem bi jednom, možda, i ona doživjela trenutak prosvjetljenja i spoznala da zapravo ne može da zamisli život bez Markiše, zajedno sa njegovim monstruoznim ušima i crvenim kukastim nosom, ali zaludu.

 

Jana na putu!

 

Zamislite me sada, Štovani Čitači, kako u rano jutro sjedim u kupatilu, na ivici kade, i očima ukrašenim dražesnim podočnjacima buljim u test – pločicu za utvrđivanje trudnoće. Moj užasnuti pogled je najprije registrovao jednu vertikalnu crtu, a zatim se, znatno sporije, pored nje počela pojavljivati i druga, što je imalo značiti da je test pozitivan. Kako više nije bilo svrhe odlagati razgovor sa Igorom, odlučila sam da mu novosti saopštim tokom dogovorene šetnje, još istog dana. Sjela sam na klupu i duboko udahnula nervozno stežući u ruci test pločicu uvijenu u celofan.

 

Vrijeme je da ti konačno predam ovaj poklon. Nadam se da će ti odgovarati.–svečano započe Igor, vadeći kutijicu iz džepa.

 

Prsten? – otvorih kutijicu upućujući mu iznenađen pogled.

 

Kad sam te prvi put, prije tačno godinu dana, ugledao u »Slowhand«-u, znao sam da je mom traganju došao kraj. Znam što misliš o braku, ali‚ ajde da probamo, šta znaš, možda nam i uspije!–Bože, kako volim ovog čovjeka.

 

Interesantno da si baš danas istupio sa ovom ponudom…–počeh da se snebivam. I ja sam tebi imala nešto važno da kažem, tj. pokažem…

 

Pa, pokaži!–zatraži Igor radoznalo. Njemu je sve tako jednostavno. Odlučih da i ja, jednom u životu, pojednostavim stvari i prosto izvadih tester i pokazah mu.

 

Uh, kako sam srećan što sam te zaprosio prije nego što si mi ovo pokazala! –otpuhnu sa olakšanjem Čovjek Mog Života. Da sam samo još malo sačekao, ti bi me preduhitrila, a onda bi ispalo da te prosim zbog toga… E, ovo je baš bilo za dlaku! U svakom slučaju, sad me stvarno ne smiješ odbiti! Pojma nemaš koliko sam srećan!

 

Moram ti reći da se meni više sviđa ideja da…

 

znam, – uskoči Igor, kao da ponavlja refren dosadne pjesme – da živimo zajedno i odgajamo dijete bez svih tih malograđanskih sranja koja ne daju nikakvu veću garanciju da ćemo ostati zajedno, znam sve, Žana, ali ne može. Ovog puta neće biti po tvom, žao mi je.

 

Teška koraka i glave prepune haotičnih misli, bezvoljno sam se vratila u svoj stan. Sva uspaničena počela sam da šetam od jedne prostorije do druge. Nisam mogla da se smirim. Odjednom, kao gonjena onom čuvenom nevidljivom i neobjašnjivom silom, uzela sam ruksak i torbu, na brzinu potrpala najneophodnije stvari i uhvatila autobus koji me je odvezao na aerodrom. Usput mehanički otkucah i poslah sms poruku.

 

I uzalud je, Štovani Čitači, Igor po završetku radnog vremena zvonio na vratima mog stana. Uzalud je čekao da otvorim, spremna za popodnevnu skitnju. Ukapirao je tek kad mu je, baš nekako u to vrijeme, stigla moja SMS poruka: »Izvini, srećo, ne mogu ja ovo. Znaš koliko te volim, ali ovo je jače od mene. Otputovala sam malo, treba mi promjena. Javljaću ti se redovno da znaš da smo i beba i ja dobro.« Očekivali biste da Igor bude ljut, ogorčen, da mi bijesno udari nogom u vrata, uleti u auto i raspali po gasu niz moju tihu ulicu uljuljkanu u lagani popodnevni drijemež. Ali nije uradio ništa od toga. Iznenadili biste se da ste vidjeli kako je lagano sišao niza stepenice i ušao u auto, bacivši samo jedan tužni pogled na moj balkon. Nije bio čak ni mnogo iznenađen. Kao da je to, na neki način, i očekivao od mene, samo je  ukucao sms sljedeće sadržine: »Možeš da bježiš, promijeniš ime, možeš se ofarbati u zeleno, odseliti iz grada, ali nećeš uspjeti da se sakriješ. Dugovi, jednostavno, moraju da se vrate. A ti si mi dužna. Mnogo.« A onda je otišao u »Slowhand«.

 

?????

Ček’, ček’, ovdje nešto ne kapiram. – zapanjeno podigoh glavu iz hrpe papira na stolu. – da li ovo znači da se moji roditelji nikad nijesu vjenčali? Ja sam, dakle, vanbračno dijete? Super. Baš ti hvala, mama. Meni si udarila etiketu koja ima da me prati zauvijek, ali nema veze, bar si ti pobijedila malograđanštinu & nisi pristala na truli kompromis. Neka druga, manje cool riba bi poklekla & udala se zbog djeteta koje je na putu & za čovjeka kojeg obožava, ali ne & ti, mama. Dobra vijest u svemu ovome je što se oni sad zapravo ne razvode, jer se nijesu ni vjenčali. Super. Bar neće biti potezanja po Sudu – na brzinu pokupih mamine papire sa stola & odjurih kući. Majka će danas morati da mi da ful apdejt.

 

Par minuta kasnije uletjela sam u stan, čvrsto riješena da mami ovog puta ne dozvolim da se izmigolji & provuče se sa uobičajenim poluobjašnjenjima.

– Mama, ukoliko mi sve ne ispričaš, ima ti da ideš kod dr. Đ. Rekla bih da sada ti imaš problema sa izražavanjem emocija & da nisi sposobna da se sama izboriš sa tim – furiozno upadoh u kuhinju prepunu gadnog duvanskog dima, usred kojeg je sjedila Žana, zamišljena kao Euripidova Ifigenija sa slike po kojoj su nekad davno, u vrijeme moje babe, izrađivali štampanu kolornu podlogu za goblene, sama& tužna, toliko tužna da sam istog momenta odustala od prvobitne namjere da joj kažem da se džaba pravi da je snažna & nepobjediva (ima moj tata jednu drugu riječ kojom opisuje nepobjedivo, al‘ ‚ajde da je sad ne pominjem), jer je kukavica koja ni svom jedinom djetetu nije imala hrabrosti da saopšti najvažnije činjenice o našoj porodici, iako smo se davno dogovorile da ništa nećemo kriti jedna od druge. Progutala sam sve gorke riječi koje su mi se već bile počele otkidati sa jezika& odlučila da provedem još jedno usamljeno popodne sa njom. Naučila sam biologiju, izvježbala zadatke za pismeni iz fizike & uradila domaći iz francuskog. Mama je & dalje ćutke sjedila & pušila. & tako je prošao još jedan dan bez tate. Dok smo pile čaj, odjednom sam, tek tako, samo osjetila kako mi suze, vrele & krupne, same od sebe klize niz obraze & ja zaplakah, najprije nijemo, a zatim sve glasnije, i na kraju nemoćno spustih glavu u njeno krilo, tražeći utjehu od nje, kojoj je, sad sam to tek ukapirala,ipak bilo teže nego meni. & ona je plakala & tješila me, pa opet plakala, & ona je, konačno, a ne ja, odlučila da treba da prestanemo.Jer nismo cmizdrave pekmezare. Jer tata ne želi da nas vidi takve. Zatim u tišini odosmo na spavanje, a naša tuga, od svijeta veća, pokri nas & ušuška.

 

Ujutru sam se probudila čvrsto riješena da tatu vratim po svaku cijenu, spremna da se u tu svrhu poslužim &najnepopularnijim metodama nepoznatim & neprimjerenim savremenim društvima koja počivaju na demokratiji & poštovanju ljudskih prava. A majku da natjeram da se prilagodi kako zna & umije. Što takođe spada u one neprihvatljive prakse kojih se civilizovane sredine gnušaju, ali me nije bilo briga. Ova situacija je po definiciji bila očaj živi & definitivno je zahtijevala očajničke mjere. Još na putu prema školi sam ga nazvala & rekla da se ne osjećam dobro, pa da obavezno dođe do nas u smrdljivi Blok 9 što prije bude mogao. Prestravljeno mi je obećao da hoće & počeo da smara pitanjima šta mi je, da nisam malokrvna, kako spavam u zadnje vrijeme & još bezbroj sličnih nebuloza. Nema glupljih stvorenja od roditelja, kad vam kažem. Samo što smo završili razgovor, zvala me je majka sva uspaničena pitajući kako se osjećam, jer ju je tata upravo zvao & rekao joj da mi nije dobro. Sve se odvijalo po planu. Nonšalantno sam nabacila tužnjikav ton & pride zakašljala par puta za svaki slučaj, što je mamu bacilo u totalan bedak. Mrtva ‘ladna sam rekla da sam se jutros probudila sa drhtavicom, a da sada osjećam neku čudnu malaksalost & lupanje srca. Za ovo sam nedavno čitala da su tipični simptomi anksioznosti & stresa. Ovo prvo pojma nemam što znači, ali dobro nije sigurno. Ha! Mnogo sam dobra! Mama je bila toliko izbezumljena od straha da sam gotovo osjetila grižu savjesti što sam u dva minuta izgovorila više laži nego ikad u životu, uključujući & treći osnovne kad sam Vukotu Zaboravila sam kako se preziva, iako je bio par godina stariji od mene, bez ikakvog zazora & kompleksa zveknula po zubima & razbucala mu donju usnu jer mi je rekao da sam debela, pa sam poslije morala da se opravdavam pred učiteljicom & roditeljima.

Dakle, ubrzo sam se, sva presamićena, vratila kući & još na stepeništu srela tatu sa kesom punom teleće džigerice koju je majka, na moje zaprepašćenje, odmah ispržila & naredila da pojedem & još izrendala šargarepu, jabuke & cveklu. Niko drugi do moja majka, kraljica gotovih jela & svih vrsta brze hrane! Mama & tata su onda ostali da razgovaraju. Njima je, kao izrazito verbalnim tipovima, samo trebala prilika da se dobro ispričaju. Otišla sam u svoju sobu i uskoro me savladao zdrav & okrepljujući san. Kad sam se probudila, Žana & Igor su & dalje pričali, a iz kuhinje je prijatno mirisala kafa. Turska kafa. Pazite, ne instant kafa. Ne iz automata. Ne kafa koja se dobija pritiskom na crveno dugme, već kafa uz koju se budi, razgovara, prisno ćaska, povjerava, druguje, udvara & iznova osvaja. Žana u životu nije provela ovoliko vremena pored šporeta. Moja slatka, luda majka. Ponekad se pitam ko je koga ovdje rodio.

»Da znate, dr. Đ., nije bez razloga što svaki dobar romantični film govori o Njujorku. Uopšte« – započeh obećani e-mail report smornoj dr. Đ., koja mi je, & protiv moje volje & uprkos pruženom otporu, pomogla da ne samo doprem do suštine svog odnosa prema vezi svojih roditelja, već &da razumijem njih same. Postali su mi jasni svi njihovi strahovi & želje, kako tatina da se vjenčaju, tako & mamina da sve ostane kako jeste. »Ovaj magični grad zarazio je & moje roditelje. Mama & tata su sada drugi ljudi. Uspjeli su da se objasne, tj. mama je uspjela da objasni tati da nije u stanju da se odupre strahu od udaje koja mijenja sve. Tako je pala konačna odluka da vjenčanja neće biti, ali da ćemo nastaviti da živimo kao & do sada. Ne znam tačno što mu je mama rekla, ali vidim da od tada samo bulje jedno u drugo & cmaču se. Dok sa prozora hotelske sobe posmatram blještavu sliku života koji ključa tamo sa druge strane rijeke Hadson, duboko udišući ovaj fascinantni vazduh nabijen pozitivnim elektricitetom, pitam se koliko će mama & tata ovog puta uspjeti da izdrže. Mislim, do ponovnog razlaza. Privremenog. Šta ćete, nekima je prosto suđeno da se neprestano rastaju, ali, srećom, & ponovno sastaju«

 

Konačno suočavanje

 

Nevjerovatno kako me je mala Jana preslišala… Uzalud moje diplome, dano­noćno bubanje na faksu, magistratura, doktorat, specijalizacija, sub-specijalizacija i neprebrojivi sati prakse. Mnogima sam pomogla, nije da nisam. Koliko sam samo njih uspjela da ubijedim (iako i sama samo djelimično vjerujem u to) da to što su dobili otkaz nije nikakva katastrofa, već šansa za novi i bolji početak u kojem će oni, naravno, da realizuju sve svoje talente za koje do sada nisu imali vremena,… Koliko sam njih podstakla da hrabro izađu iz veza i brakova koji nisu valjali, jer zaslužuju bolje… Ne mogu ni da nabrojim one koje sam, nažalost, i na temelju sopstvenog iskustva, naučila da se „produktivno isplaču“ i koliko-toliko sebi olakšaju gubitak nekog od svojih najbližih… Jedino sebi nisam pomogla. Nisam naučila kako da iskoračim iz svoje tužne ljušture. Uzalud sam pokušavala da vizuelizujem njeno pucanje pod mojim moćnim pesnicama, pred mojim laserskim pogledom, bila pozitivna i čekala da me prirodni tok života odvede u pravom smjeru, sve te korake na putu emocionalnog izbavljenja bilježila u svom dnevniku ličnog razvoja, baš kako je opisano u naučnoj i popularnoj literaturi koja zauzima veći dio mog stana i kancelarije, iako znam da mi nijedna neće ponuditi odgovor i da nijedno od tih remek-djela nauke i umjetnosti neće odagnati moju tugu. Ono kad si svjestan da se nalaziš na pogrešnom mjestu, radiš dobre stvari koje te ne ispunjavaju, i dobro ti je, teoretski, poznat svaki detalj te situacije, jer si školovan i treniran, a nemaš volje ni snage da iskoračiš iz tog depresivnog mjehura… Nisam imala snage da napustim ljekarsku profesiju, ugled i dobre prihode i odem na dugo, daleko putovanje, sasvim drugačije od onih na koja sam do sada išla, sa agendom prepunom sastanaka, radnih ručkova, simpozijuma, okruglih stolova… Da se usredsrijedim na sebe i svoje misli, očistim od tuđih problema, duševnih i fizičkih boljki… Niti sam, kad već nabrajam neuspjehe, pronašla svoju ljubav. Najprije sam, u gimnaziji, bila dosadni štreber sa naočarima, koji nikad nije bježao iz škole niti došao nespreman na čas, niti bi makar i razmotrio predlog izlaska sa momkom. Nije da me je ijedan zvao, ali svejedno. Pri polasku na fakultet sam naočari zamijenila sočivima, bezlične farmerke i majice trendi garderobom, nabacila novu frizuru, ali nikoga nisam prevarila. Postala sam smorni student medicine koji uči po osam sati dnevno i kojem je malo falilo da se samospali zbog devetke iz genetike. Čak ni kolegama sa svog fakulteta, dakle, takođe dosadnim štreberima, nisam bila interesantna. Da se razumijemo, ravnodušnost je bila obostrana, ali svejedno. Kad sam završila studije i krenula na specijalizaciju, počela sam da izlazim sa momcima, ali su me svi oni, manje ili više, gledali sa slabo prikrivenim nepovjerenjem, pretpostavljali su, valjda, da im u mislima određujem psihološki profil, proučavam im ponašanje i da ću ih na kraju iskoristiti u nekom svom suludom eksperimentu. I mogu ja sad da pričam do sudnjeg dana da te moje vezice nisu uspjele njihovom krivicom, da su se oni plašili uspješnih žena i tako to, ali kriva sam samo ja. Nisam umjela da se opustim, bila sam preozbiljna, kruta, moj rijetki smijeh je zvučao izvještačeno i kreštavo, a moj koncentrisani pogled njima nije stvarao utisak da ih pažljivo slušam, već baš kao da ih skeniram i kategorišem po tipovima ličnosti… Nije da su mi takvi likovi trebali u životu, ali svejedno. Moram da kažem Jani, iako sam, očigledno, posljednja osoba koja treba da dijeli ljubavne savjete, da se pomalo angažuje oko onog dečka koji joj se dopada, da ne bi, jednog dana, prošla kao ja. Ona ćeme, vjerovatno, nasvojfininačin, zamoliti da je poštedim patetičnih aspekata svoje krize srednjeg doba, ali ne mogu da joj ne kažem… Prije nego se otisnem na put oko svijeta.

 

Na kraju…

 

Uvijek sam osjećala obavezu da ostavim neki trag u vremenu. Da pišem. E, sad, šta napisati? Roman? Previše zahtjevan. & u formi & u sadržini. Zbirku priča? Još gore. Još zahtjevnije. Sve što staje u roman treba da stane & u priču, a ne možeš da se razmahneš. Užas. & na putopis sam pomišljala. O mjestima koja su me obavila svojim magičnim plaštovima, mirisima & ukusima & zarobila za čitav život. Džaba. Ni na šta to nije ličilo. & Bog sami zna koliko sam puta sebi govorila da se manem ćorava posla. Da prihvatim činjenicu da, prosto, nisam stvorena da ostavim trag u vremenu & da je moja misija na ovoj planeti, očigledno, potpuno drugačija & da se svodi na udaju, podizanje djece, mastiljarenje u kancelariji, zalivanje cvijeća & usavršavanje kulinarskih vještina. Pokušavala sam, Bog mi je svjedok, evo, sve do svoje tridesete, da zavolim taj scenario koji sam do detalja sprovela u praksi, završila sam fakultet toliko brzo da sam se & sama iznenadila, zaposlila se & udala za besprijekornog čovjeka kojeg obožavam još od osnovne škole, rodila dva silna momka koji su u vrtiću Bog & batina, svaki u svojoj starosnoj grupi, na mojoj terasi začinsko & ukrasno bilje buja kao ludo, a moje princes krofne su domaći zadatak & za najiskusnije domaćice koje znam. & opet ništa. Znala sam da je pisanje ono što stvarno želim. & da se neću smiriti dok ne uspijem. Previše sam voljela gorko-slatku potragu za riječima, njihovo utjerivanje & slaganje u rečenicu & osluškivanje kako, tako skockane, odzvanjaju. &, možda još više, čitanje & istraživanje koje prethodi pisanju, kad, kako reče Semjuel Džonson, prevrneš pola biblioteke ganjajući & provjeravajući jednu jedinu činjenicu. Znala sam da biti književnik znači imati domaći svaki dan, do kraja života. To mi je bilo skroz ok. Pa, to znači da si pisac! – pobjednosno uskliknu moj, obično pesimistični, unutrašnji glas, direktno naslijeđen od mojih ženskih predaka. A što ćemo sa onom nemam pojma čijom definicijom da si pisac samo ako, kad ujutru ustaneš, možeš da misliš jedino na pisanje & ni na šta osim pisanja? A? Što ako, recimo, svakog jutra najprije moraš da budiš djecu da ne zakasne u školu, da im postaviš doručak, daš instrukcije o podgrijavanju sinoć spremljenog ručka kad se vrate iz škole, a onda juriš na posao? Kakve onda šanse ima tvoj kukavni „zov iz viših sfera duha“ da se probije kroz sve te prepreke? Ako je nemam pojma čija definicija tačna – nikad pisca od mene. Ali, sa druge strane, da li je Žoze Saramago svoj dan započinjao mislima o pisanju & samo o pisanju? Aha, kako da ne. Bio je automehaničar, pobogu. A Mihail Bulgakov, provincijski ljekar? Sto posto. & dok se pakujem da započnem sopstveno traganje za istinskom sobom, riješena da se, kao onda dr. Đ., vratim pročišćenih misli & sa jasnim odgovorima na sva svoja pitanja, po ko zna koji put u mislima zahvaljujem Sergeju što je imao razumijevanja za ovu moju potrebu, kupio mi za trideseti rođendan povratnu kartu za Melburn & obećao mi da će, uz pomoć naših roditelja, dobro čuvati Vida & Kostu ovih par mjeseci. Mada, malo se & pribojavam tog puta. Pribojavam se onoga što bih mogla saznati o svijetu. Još više se, možda, pribojavam onoga što bih mogla saznati o sebi. Nije lako krenuti na taj put na kojem više nema izgovora, nikakvih izvora ometanja koji bi te spriječili da se sagledaš u potpunosti, samo ti & tišina… Evo, ima pet godina otkad se dr. Đ. vratila, a nije odgovorila ni na jedan od mojih zilion e-mailova. Mobilni telefon joj je bio isključen kad god sam je pozvala, a zvala sam je, brat bratu, jedno bezbroj puta. Dugo sam se, sa razlogom, a & zebnjom, pitala kakva je njoj otkrovenija donijelo to hodočašće. Osjećala sam da je bolje da ne znam & vremenom sam prestala da pokušavam stupiti u kontakt sa njom, sve dok mi majka jednog dana nije rekla da je čula da se nedavno zamonašila, nakon tri godine iskušeničkog tihovanja. Da je & dalje ljekar, ali da je svoje znanje stavila u službu Boga, liječi svoje sestre monahinje & sve koji naiđu do manastira. Pomaže  u manastirskoj laboratoriji & apoteci, naučila je da spravlja meleme & kantarionovo ulje. Da nije više Andrijana Đurković. Sada je sestra Latinka. Našla je svoj put, kaže, hvala Nebesima. & smirenje. & svrhu. Svašta. E, da, & uzgaja organsko povrće. & zbog toga je išla na put oko svijeta, zbog toga se lomatala po planinama & ugašenim vulkanima Novog Zelanda, bježala pred monsunskim poplavama u Mijanmaru? Da bi ukapirala da je njena misija na planeti, zapravo, skupljanje jaja po manastirskom kokošinjcu & priprema tinktura od ruzmarina sa domaćom lozovačom za pospješivanje cirkulacije? Ma, da. Oprosti mi, Bože, ali mislim da je ona u taj Tvoj hram više, nekako, zabasala nego što je svjesno ušla, više da bi utekla od histerije svjetovnog života & ljudi, energetskih vampira, nego što se odazivala na Tvoj poziv o koji se niko ne smije oglušiti…Mislim, zar joj je baš toliko loše išlo sa muškarcima? Sjetih se svoje davne, u šali izrečene odluke da, ako se ispostavi da su odnosi sa momcima isuviše komplikovani, idem u manastir. Čudni su putevi Gospodnji, nije vajde kriti, mislim u sebi dok nastavljam pakovanje, a entuzijazam za putovanje čudno splašnjava, pogotovo otkako je ušao Vid & počeo da mi, prstićima išaranim flomasterima, pokazuje crtež parka ispred naše zgrade koji je napravio za izložbu u vrtiću. Utoliko & Sergej dovede Kostu iz muzičkog zabavišta, a ja počeh da se pitam kako ću četiri mjeseca bez njih. Kad je Kosta doveo Vida za ruku & kad su se sva trojica, sa knjigom o životinjama, smjestili pored mene na podu, tražeći da čitam, znala sam da ja to ne mogu da izvedem. Mislim, to sa putom oko svijeta. Gdje mi je bila pamet?

„Srećo, vraćamo ovu kartu sjutra, ok?“

„Samo sam čekao kad ćeš to reći.“ – nasmija se Sergej.

„Kako si znao?“

„Znao sam da ćeš zaključiti da ne možeš bez nas na taj put.“

„A kako ću naći svoje odgovore? Kako ću napisati svoju knjigu?“

„Ne znam. Odgovore možemo tražiti zajedno, kad momci još malo porastu. A što se knjige tiče… razmišljao sam ovih dana o nečemu što si, nekad davno, govorila. Da bi onu Žaninu knjigu trebalo dovršiti. Zašto ti ne bi pokušala?“

„Misliš ono kao, ne bilo primijenjeno, Ivan Gundulić & Ivan Mažuranić?“

„Otprilike. Pa, zar to nije kvalitetan cilj? Iskoristiti odbačeni resurs? Razviti embrion, dodati mu nervni sistem, mozak, kičmu, kosti, mišiće, SRCE? Nemoj da me shvatiš pogrešno, znaš da volim Žanu, ali ona je, isto kao i taj roman, na pola puta ostavila i Igora. Srećom, on je bio dovoljno pametan da potrči za njom i spasi ih oboje, jer je znao da vrijede. Ako misliš da taj njen materijal vrijedi, potrči za njim i spasi ga.“

I ja potrčah što su me noge nosile. Da spasim i njega i sebe.

 

 

Anja Jovanović : Žene puta tijela puta prostori

 

(najkraći mogući osvrt na zadatu temu samoproglašenog filozofa i vječitog studenta elektrotehnike)

 

Uvod: Prostor stanuje u prostoru (i prostoru treba prostora)

 

Meni je stalo da kažem istinu. Hoće li moje kazivanje biti od koristi, neznam, ali to je svejedno, moj jedini motiv je istina. Književnik nisam, studiram elektrotehniku. Zašto da ne? Molim lijepo. Tačnije, vučem nekih par ispita već duže vrijeme. Uostalom, nebitno je. Eto, to naglašavam. Ne naglašavam koliko dugo studiram, nego da nisam književnik, da ne bude zabune. Ali biću potpuno, beskompromisno iskren u svemu što ću reći. Ikako ću reći. Zvučaću kao što zvučim sam sa sobom kad govorim (osim što ću se truditi da budem još pametniji nego tada). Budite i vi iskreni dok čitate, to bi bilo idealno. Bez povjerenja i iskrenosti, neće biti jednostavno probiti se kroz moje literarne smetove.

Neću vam reći svoje ime. Pisaću pod ženskim pseudonimom. Skromnost,nježnost i blagonaklonost, u mjestu odakle sam, tumače se kao slabosti. Ako si poetska duša, ili dijeliš sjaj i ljubav srca svog prema svim živim bićima svakodnevno, ti si jedna budala i ništa više. Mislite da pretjerujem?Ako si ,,mek” (a bilo što drugačije od sirovog, u načelu se na sav glas označava ,,mekim”), zgaziće te, uništiti, još u osnovnoj školi. Zar i djevojčice? Ih, i djevojčice, i te kako! Ne smiju one dati vremena slasnom nektaru što im možeš iz duše nakapati. I kad se, pak, neke od njihosmjele, njih će drugarice, ptičice grabljivice, iskljucati prije nego stignete maštom da se spojite.

Slika prva: Bila jednom moja mala sestričina Iva, i imala najboljeg druga Todora (i dalje su živi, hvala Bogu, nego ja to samo tako, pripovjedački).Iva i Todor išli su zajedno u školu, u isto odjeljenje. Slagali su se sjajno i nisu se mnogo obazirali na druge. Voljeli su da se igraju čarobnjaka, pravili su kornjače od plastelina i recitovali. Mnogo su se voljeli. Njega su zbogtoga u školi ponekad zvali Todorka ili Todoriva, ali nije to bilo ništa štojedno dječije srce ne mogaše da izdrži. Jednog dana Iva padne i, kako se narodski kaže, razbije nos. Sve je prošlo kako treba na kraju, ali lijepi Ivinnos dobije trajnu izbočinu, kako bih rekao, prilično se zadeblja. U školi jeprozovu Iva Nosorog. Todor ne hajaše, iako je Iva od tada počela od njegada nos svoj skriva. Jednoga dana, kad ju je on, kao uvijek, pratio do kuće, jedan dječak, koji se bio malo izdvojio iz grupe đaka, poče da dovikuje: ,,Nosorog, ljudi, evo ga Nosorog!” A jedna djevojčica uz smijeh dodade: ,,Ako je Iva-Nosorog, ti si, Todore, onda, Lovac na nosoroge!” Svi se glasno stadoše smijati. Iva se zaplaka i utrča u zgradu. Iva i Todor se nisu nikad više družili kao prije. Ali su živjeli srećno do kraja života!

Naravoučenije: Što si ti mislio, Todore, da gajiš ljubav prema drugima, a? I to prema nosorozima!? Kako da ne.

Surovo? Da, što da se radi. Ništa, treba pogledati surovosti pravo u oči. Jer drugog izbora, maltene, nema. Gdje sam ono stao? Da! ,,Mekoće” ličnosti se tako, malo po malo, potiskuju. Dok se, jednog dana, potpuno ne istisnu pod budnim pendrekom ,,čvrste” većine. Te ugušene, potisnute emocije, ipak ne nestanu u potpunosti; one, u daljem razvoju, a bez neophodne njege, ostanu kao, recimo, neostvareni kraci.

Slika druga: Nedavno sam čuo priču o tome da je sprovedeno neko naučnoistraživanje, u kojem se pratila energija drveta infracrvenim kamerama. Otkriveno je da se energija svakog lista na drvetu može jasno vidjeti, i to prije nego list iznikne! Prostor na kojem je energija bila vidljiva je baš bio na mjestu gdje će se list, kad poraste, u vazduhu nježno njihati.

E, ovi neostvareni kraci me podsjećaju na ovu priču o lišću. Tu im je energija, ali oni nisu. Umjesto njih se utisne neki patrljak, mutante motivne inteligencije, narodski, prosto rečeno – kompleks. Kompleksi se onda, u daljem razvoju ličnosti, zamazuju, u našem gradu na daleko poznatim ,,opasnim” stavom, koji se poznaje po bezobrazluku prema drugima, sprdanjem svemu i svačemu bez ikakvog razloga i argumenta, kao i bespogovornom pripadanju sigurnoj većini, uz parolu da je najbolja autentična individual – mrtva autentična individua! Jeste, malo sam pretjerao! Ma, zar nije sve lakše progutati uz žličicu crnog humora? Kako kaže Meri Popins? “The spoonful of black humor helps the medicine godown, the medicine go down, the medicine go down, the spoonful of blackhumor helps the medicine go down, in a most delightful way!” Dobro, skoro da tako kaže.

I? Zašto pišem pod pseudonimom? Moram da opstanem! Ne nego ću dapišem o ženama, i to javno! Pa da me kamenuju kad odem neku utakmicu da gledam. Ako si baš naklonjen ravnopravnosti, toleranciji, idi ti u Dansku, kralju (uzgred, ovo sa Danskom i kraljem moglo bi u izreku da se pretvori). Ja sam muško. Pored toga što razmišljam i osjećam, moram ponekad i da izađem ispred zgrade, da na klupi s momcima cigar zapalim, popričam o fudbalu i seksu. Nije mi ni to mrzno, prilagodio sam stvari onako kako mi odgovara. Uz sve to, imaš prijatelje sličnih senzualnosti.Tako da definitivno tu malo počineš. Ali, tek kad si sa ženom sam, ti možeš da budeš ko hoćeš da budeš. U stvari, ti si skroz ti tek kad si sa ženom. Kao Todor što je bio s Ivom. To je to. Nego, da pređem konačnona stvar.

 

Tijelo stanuje u tijelu

 

Slika treća: Recimo da, teoretski, postoji mogućnost neprekinutog generecijskog niza rađanja ženske djece, od početka do danas (oko samog početka – postanka potegla bi se teološka rasprava, kao i mnoga druga, ali nećemo sad o tome). Dakle, recimo da postoji rodoslov žena, koje su, odpostanka pa do danas, sve imale makar jedno žensko dijete. Ta situacija podsjeća na sredstvo koje nalazimo u umjetnosti, mise en abime (safrancuskog, bukvalan prevod je: smještanje u ambis), i znači neprekidno smještanje slike u sopstvenu sliku, i po principu tijela koje se nalazi između dva ogledala, imamo beskrajnu reprodukciju slike u slici, u ovom slučaju ženskog body image-a u ženskom body image-u. Taj biološki niz, u kome se tijelo ogleda samo u sebi, i u vremenu, to je matrijarhat.

Žene imaju surov odnos prema svom tijelu; pa, muče ga, zaboga, previše glancaju i čupaju. Neke žene stavljaju strane materijale neprirodnih tekstura u sebe, ako niste primijetili (u potpisu, bespotrebno ironičan). Kratko i jasno, pretjerano mu se posvećujući, žena tijelu čini stres. Tijelose vezuje za stres, sve se manje opušta i sve je dalje od onog prvobitnog ideala kojem je zapravo težilo i kojeg je željelo da bude dostojno. Tijelo strepi, osvrće se za sobom, strašno je nesigurno i toliko postaje sebespolja – spolja svjesno, da poništava postojanje svoje iz unutra prema spolja. Da pojasnim, kad kažem ,,unutra – spolja”, mislim na osnovni, subjektivni doživljaj tijela. Kad kažem ,,spolja – spolja”, mislim na doživljaj sopstvenog tijela iz percepcije drugog tijela, anti-subjektivno: tijelo sevidi u ogledalu sa distance, kao što se gleda drugo tijelo, i neautentična refleksija u ogledalu se prima kao apsolutno istinita. Distanca prema sebi, kao i nestalni doživljaj koji daje svako pojedinačno ogledalo, pohranjuje se u svijesti kao subjektivni osjećaj tijela. ,,Spolja – spolja” efekat jeproizvod i neizbježne medijske slike tijela, njenog uticaja na subjektivni osjećaj tijela gledalaca, koju oni usvajaju kao lični i kolektivni ideal, oponašajući ga, projektuju ga na sebe, proživljavaju kao svoje.

Slika četvrta: Vesna, drugarica iz srednje škole, išla je samo u jednu prodavnicu da kupuje odjeću, jer je tvrdila da u svim ostalim imaju ogledala u kojima njeno tijelo ,,izgleda užasno” i da se poslije toga osjeća kao da ,,ne želi više nikad da izađe iz kuće”.

Slika peta: Najbolja drugarica moje sestre, Maja, dok je bila u srednjoj školi, toliko je htjela da joj guza bude ,,visoko”, po uzoru na manekenke donjeg veša koje ,,dižu” guzu i usne na tijelo kao bombice na novogodišnju jelku, i išla je tako stalno, guze okrenute prema nebu, dok nije dobila ozbiljnu skoliozu i ljekar joj strogo zabranio da tako hoda.

Imam ja neki sluh za žene. Porastao sam sa tri žene, pa i nemam nekih nepoznanica. Blisko mi je žensko biće. I ne samo porodično, sa ženama se u ljubavi još bolje snalazim. Meni dođe potpuno prirodno da pišem o ženskom tijelu. Kunem se. Prirodnije nego o našem, dosadnom, muškom.Žensko tijelo je prostor u koji ulazim. Ja ga volim do obožavanja. I predivno mi je u njemu. To je prostor u koji ulazim. (Ponekad valja ponovljati riječi. Ponavljanjem riječi, prostori u koje riječi ulaze, i prostori iz kojih izlaze, dobijaju precizinije obrise. Kao ono kad u pećini dijete vikne, i eho se vrati iz dubine pričajući strašne priče, a istim onim ravnodušnim ponavljanjem dječijeg glasa. Samo značenje riječi se ponavljanjem strese bilo čega stereotipnog, ili bespotrebno prethodno naučenog. Probajte da izgovarate svoje ime dugo, dok ne bude imalo nikakvog smisla, dok ga ne čujete kao nešto potpuno strano, po prvi put).To je prostor u koji stalno ulazim! I koji ima muziku srećnog sladostrašća! Ili veselog praznovjerja. Ili nedorečene nesigurnosti i sumnje! Ili želje dame ubije! Da! Moram da kažem kako se ponekad osjećam! Žensko tijelo ima tajne, za koje neki ljudi imaju talenat odgonetnuti ih, a neki, opet, nemaju. Ništa zato. Mnogi mi neće vjerovati, kazaće da pretjerujem, ili da budalu pravim od sebe, ali pazite sad, sa mnom žensko tijelo priča (onaj nesvjesni nivo tijela koji postavlja tajne, sam mi došapne odgovore). Tijelu treba puno ljubavi, svaki dio njegov nešto traži, i ako mu potpuno sebe date (i ako se ono vama potpuno da!), dešava se magija. Agonija jedna od blaženstva, trans. Ono je zarobljeno, tiho, bolno, i traži da se povede do slobode. Smiješan sam? Ono mi govori što da radim. Jer tijela su pametnija od ljubavnika. Samo ih treba pustiti, ne gušiti ih, ne razmišljati. Ona će naći izlaz jedno za drugo. I dovesti glave do nevjerovatnih otkrića. U tijelu kao da leži i spava mačka, i kad je gladna, ona krene u lov; lov je za nju funkcija preživljavanja, a fokus tada, blizak je transu. Kreneš i ne osvrćeš se, kad je plijen u zubima, sjećaš se lovakao nekog maglenog i lijepog sna. Saznao sam mnogo od probuđenog tijela. Priče koje sam od njega čuo, pošto bi se, umireno, vraćalo izponora, neću nikada nikome reći. Nego, ja već drhtim i spreman sam da sebe cijeloga dam. Da osluškujem, vodim i budem rob. Da budem slijepac koji drži baklju što osvjetljava put! A?

Slika šesta: Film Pedra Almodovara, ,,Pričaj s njom”, bavi se razgovorom sa ženskim tijelom i njegovim rijekama čulnosti i uspavanih tajni. U filmupostoji jedna posebna sekvenca (“The shrinking lover”, rađena je po uzoruna nijemi crno-bijeli film), u kojoj naučnik popije napitak u laboratoriji od kojeg mu se tijelo smanji, skupi. U jednoj od sljedećih scena, naučnik vodiljubav sa svojom vjerenicom, ali pošto je on sada visok samo desetak centimetara, mora da se penje i ,,osvaja” putane vrhove i u doline obožavanog tijela. Na kraju, on ulazi u nju, i tamo, pretpostavimo, nestajezauvijek, dok ona doživljava ljubavni vrhunac. Tijelo postaje funkcija, cilj njegove želje.

 

Tijelo stanuje u jeziku

 

Slika sedma: Jedan Boban Bušković, kad je bio mali, bio je prilično živahan dječačić. Drugim riječima, uglavnom je o nekom jadu radio, i svima štetu pravio. Između ostaloga, branili su mu da psuje, i kažnjavali ga zbog toga, pored mnogo čega još. I onda je on našao jednostavan izlaz iz situacije: po cijeli dan je vikao ,,fička”, umjesto, znate već, koje riječi. Jedno slovo je zamijenio drugim, to je sve. Genijalno, Bobane. Roditelji nisu bili srećni, ali im je laknulo. Stvar je, ipak, postala legitimna. Prestup ne postoji, slučaj nema istu težinu! Molim lijepo.

Rješenje je fonetski interesantno (ja sam danima razmišljao o tome), jer,,p” ima plastičnost, a ,,č” sočnost koja nosi najveći dio srama. Izbacivanjem samo jednog od ta dva glasa, Boban je promijenio stvar, a riječ nije izgubila svoju prepoznatljivu zvučnost. U nas ,,ružne” riječi, koje mnogi nikad ne izgovore, ili ih izgovore u slučaju krajnjih naopora da se suzdrže da ih ne izgovore, imaju sreću. Djeca baš žele da ih viču, dame i vaspitani ljudi ih se klone, ulica ih troši bespotrebno i nemilice, dovodeći ih do krajnjeg obezvrjeđivanja. Ali kada se ovakva riječ upotrijebi u pomrčini postelje, bijesa, čuje se u njoj nešto drugačije, ilegala je čini strašnijom. Sve ružno i odbačeno, ako se na pravi način utka u pravi momenat, kao biser će da zablista.

 

Prostor u tijelu

 

Ko će to znati, ako ne svi mi, da u ženi postoji prostor, značajaniji od svakog drugog, kojem se u našoj kulturi ne posvjećuje nikakva pažnja (sem, ne daj bože, ako nešto nije u redu s njim, zdravstveno. E, onda se iko treba i ko ne treba zabrine). To je prvo mjesto u kojem se tijelo nalazi, i čija je najveća tajna što se u njega nikad ne vraća (osim ako niste Almodovarov junak). Što je to parking, soba, podneblje, republika? Prostoru glavi, privatni i javni prostor? Savladali smo nesagledivi, beskrajni, i prostor nevidljiv golim okom, i kako se prema njima ophoditi, ih! Nikadniko da se sjeti, da nam skrene pažnju, da nam ukaže na jedan mali prvobitni prostor, da razvije vezu sa njim, molitvu, obraćanje, makarpozdrav! Meni ponekad dođe da popričam sa mjestom gdje sam spavao u majčinom stomaku; pa ja sam tamo bio! Ali, što onda? Ne mogu. Mene je sramota. Sramota me je. A kad bi na školskoj priredbi priznali, makar donekle osvijestili pomisao na to mjesto, vjerujem da bi cijela stvar svima postala sto puta prirodnija od Osmog marta!

 

Slika osma: Evo, sad je komšinica Svetlana trudna, nosi drugo dijete, i kad  god je sretnem ispred zgrade kako jede smoki, ili liže sladoled na palici, i obalogoćeno klacka ono svoje prvo dijete u kolicima, ja je doživim kao istu onu smaračicu Svetlanu koja je bila i prije blaženoga stanja, što ona ijeste, da se razumijemo; i rodiće isto tako neku užasno dosadnu i priglupuosobu, kao što je i ona, ali to je sad nebitno. Bitno je da je prostor u njoj trenutno ispunjen. I svima nam se svojom ispunjenošću trlja u lice, i ja vjerujem da, čak i sad, to niko ne razumije, niko ga ne vidi kao takvog. Niko ga nije nikad tako vidio, niti komunicirao sa njim prije, ni sad, a nećeni poslije, što je najgore! Posebno Borislav, njen muž, koji se ozbiljno razumije u fudbal, cijele dane provodi u kladionici, ili u servisu za popravku klimatskih uređaja, gdje radi, a u stvari ni tamo ne radi, nego se i tamo kladi, i nikad, ali nikad kući sa ženom nije, sem možda oko tri ujutro, kad ona, naravno, spava, a on je već grdan pjan. U ovom slučaju je sve možda i dobro, ko će ga znati.

Za kraj ovog dijela, za kraj priče o tijelu u tijelu, priče o Almodovarovom smanjenom ljubavniku, priče o tijelu u jeziku, prostoru u tijelu, čak i za kraj dijela koji tek slijedi, biram popularnu psovku, ali izmijenjenu tako da je svi bez osjećaja stida možemo do mile volje izgovarati, kako zbog novootvorenih konteksta, tako i zbog toga što ona više nema u sebi sramotnu riječ. Marš u fičku materinu.

 

Tijelo stanuje i u kulturi

 

I, da se vratimo na početak. Na ovom prostoru, na kojem stanuje moje tijelo, stanuju i ženska tijela. Jedna su mlada, lijepa, ma božanstvena. Druga su u starosti, iskrivljena su i namučena. Ruke izdužene od rada, prsti kvrgavi i nabrekli od deterdženta, ispod namrštenih obrva skupile seoči što strijeljaju okolo, misleći teške i suve misli. Teško je vidjeti nasmijanu staricu u nas. Podneblje je takvo. Peča.

Slika deveta: Tako imamo mi jednu komšinicu… Opet komšinicu? Da, opet komšinicu, Milku. Moram da priznam, prosto je mene odraslog strah pored nje da prođem. A kad god mala Jasna, od nepunih petnaest godina, prođe pored nje u uskom šortsu, Milka je odmjeri, čemerno je otpozdravi, i sebi u bradu, ali ipak tako da svi čuju, promrmlja: ,,E, ne bi ga ti meni tako iz kuće iskakala, bivolice raspuštena”. A Jasna? Ona ne mari. Koža joj je kao puter, tijelo niče kao iz vode, traži prostor svoj zasluženi.

Ali, ne da baba Milka, ne. A čemu ta tjelesna sloboda vodi, bogati? Ničemu dobrome. Za babu je tako oduvijek bilo. Tijelu se davao teški fizički rad, muka, patnja. Nježnosti prema tijelu, sreći tijela, uvijek se napredno stajalo na put! Ovdje se tijelu ne da ni da zaigra, zapleše, a kamoli što drugo. Teška je tijelu u nas sudba.

Da se razumijemo, ja znam, nije ovo Brazil. Ne očekujem da na vrelu avgustovsku noć vidim par kako se u nekoj slijepoj ulici voli na haubi automobila (nisam nikad bio u Brazilu, ali osloniću se na taj stereotip ovaj put). Nije ovo ni London, gdje tek nećete vidjeti dvoje kako vode ljubav pod uličnom svjetiljkom, ali ćete vidjeti cure koje izgledaju lijepo, jer se osjećaju udobno, jednostavno i slobodno (nisam nikad bio u Londonu, ali ću se poslužiti svojim opštim poznavanjem odnosa anglo-saksonske kulture prema tijelu i odjeći). Ovdje je drugačije, tijelo je slobodno i obanženo (ukoliko nije baba Milkino), ali je ustrojeno modom, i to do ludila. Jedino u tom kontekstu njegova sloboda izražaja ima smisla (slobodan je izraz, ne i tijelo). Mainstream seksualnost je plemenski sirova, a sve se dešava spolja. Mišićava tijela muškaraca kruže u automobilima gledajući prenaglašena i prenamještena ženska tijela. I ženesu mačo, vrlo su stroge, namrštene, svađaju se, viču, pa i biju! Tako zastupaju svoj seksipil. Po nekoj mojoj proizvoljnoj istorijskoj karikaturi, ovdje je seksualnost miks turskog meraka, italijanskog vatrenog nedodera i sve jačeg novog Mtv talasa, u kojem globalni plemenski odnosi idealno inspirišu naše: ja sam glavni baja, a ja sam tvoja opasna kučka, yeah. Potrebe tijela se, kao pokretači trendova ponašanja, propuštaju kroz te mehanizme, i kroz još mnoge druge fenomene, i tijelo na taj način danas kreira kulturu, drugarice i drugovi.

Slika jedanaesta: Tanja, porodična prijateljica i veliki borac za ravnopravnost i prava žena, otišla je jedne godine u Maroko na zimovanje. Kad je, po svojoj velikoj želji, ušla u hamam, našla je tamo žena svih godina, i sve gole, bučne, užurbane i vesele. Žene stare, mlade, bujne, mršave, žene s bebama, djevojčice, češljaju jedne druge, sapunjaju tijela i kose, i polivaju se vodom. Na sred hamama mlada žena, raskošno bujnog tijela, sjedi na prevrnutoj kofi, češlja svoju dugu kosu. Zraci sunca prodiru iz rupa na plafonu, padaju joj na od vlage sjajna ramena i bokove. Tanjane razumije ni riječ. Pogledaju je, vide da je turista, ali čim je uspjela da uđe, sad je jedna od njih. Hamam prost, ispucale pločice, ,,prljavština” tijela teče niz ivice u slivnike. Nije spa, nije tretman ljepote u eksluzivnom salonu, ali je nešto što ova žena nije nikad u životu doživjela – kolektivnu njegu tijela, to bučno jedinstvo i podršku. Otputovala je, znajući da ide u zemlju gdje su žene u potpuno drugoj dimenziji slobode, neke od njih skrajnute su od pogleda, pod burkom, u sjenci avlije, bez glasa, strogo u pratnji muža. I jeste tako, ako ne još i gore. Ali ta veza između njih! Onesu Tanju fizički i psihički očistile. Nije ih imala mnogo naučiti poslije toga. Došla je kući, pogledala sebe, svoje prijateljice, kaže – uhvatile su se za ruku zadnji put prije dvadeset godina? Nikad se ne dodiruju, nema nježnosti? Ne gledaju se gole ni u ludilu.

Zašto to? Pogledajte muškarce kako se drže. Meni se čini da je bratska ljubav i veća i toplija od sestrinske. Zašto se u nas ne kaže ,,sestro” prijateljici, ženi, nego samo ,,brate”? Zašto je to tako? Sestre moje, neljutite se na mene ako vam kažem da se ne volite dovoljno! Volite se! Volite! Ja od srca navijam za to.

 

 

Tanja Sekulić : Rolex

 

Vrijeme kao kategorija mi je vazda predstavljalo problem. Nikada nijesam znala sa njim, niti sam se u njega razumjela.A ni ono sa mnom. Ni sad ne znam koji je dan, a mjesec bih uz malo razmišljanja pogodila…godinu takođe.

Možda to ima veze sa činjenicom da su Crnogorci otkrili postojanje sata tek u XIX vijeku.

Pitate se kao i ja a što su do tada radili? Kako su mjerili vrijeme? Imali su vodeni sat?

Ne, nije to sat koji radi pod vodom.Ne. Vodeni sat navodi Viala koji je iz daleke Francuske, zemlje svjetlosti, došao u zemlju potpunoga mraka. Bio je tada jedini sat koji su Crnogorci imali i  koristili.

Dobro smo imali i lampadinice da mu osvijetlimo put i obraz nam!

Ne znam kakav je to vodeni sat?

Zamišljam ga kao da je u vodu zabodena štapina, pa joj se sjenka okreće za suncem. Ka’ momci iz Arifove slastičare kad bi se okrećali za nama gimnazijalkama…

Da.

Rapacko je bio naš jedini smećar na Topolici. Majušni čovjek od kojega sam čini mi se uvijek bila viša?Imao je teget beretku na glavi. Uvijek je znao koliko je sati.Pogriješio bi možda u pet minuta, ali to rijetko.

Slabo je pričao naški.Smiješno.Uvijek je govorio on za nju. Nije u njegovom rječniku postojala ona.

Kao što nije onda postojao sat kod Crnogoraca, tako kod Rapacka nije postojao ženski rod.

Zabavljali smo se bacajući iza njega papire istrgnute iz novih svesaka, čiste, bijele, sa plavim linijama zvane na uske i široke.Nijesu mogli ni dobro da se zgužvaju. Toliko su sveske bile nove. Ne da se čist papir tako lako. Teško ga je iscijepat a kamoli ispisat…

A on se ponovo vraćao, i meo, i saginjao se da ih pokupi. A naše bi glave izvirivale kao čičci i pitali bi svi u glas: ,,Rapacko kolko je sati?”

Podizao je glavu, zagledivao se u nebo i rekao bi dva i petnaest. Onda bi Suzana potrčala do njihovog ogromnog sata, koji je ispod kazaljki imao jedan štap na čijem kraju je visilo nešto ogromno što se klatilo kao stara barka kad duva śever. Pogodio je, vrištala je Suzana.Svi bi onda zavrištali.

Čudno je Rapacko čitao sate sa neba?Znao je da sluša vrijeme kako prolazi? Ili je znao nešto što mi nijesmo mogli ni zamisliti. Uglavnom ja sam od tada Rapacka gledala drugim očima i nijesam više učestvovala u toj igri bucanja i bacanja papira!

Ja sam kao Rapacko, uvijek znam koliko je sati. Pogledam u nebo, kao što je on radio i zatvorim oči. Ponekad pogriješim i deset minuta, ali to je sigurno do neba, nije do mene!

Ni sama ne znam odakle čitam sate gledajući u nebo, možda zato što bez neba ni vrijeme ne bi postojalo? Nekako znam da je tamo onaj glavni sat.

Priznajem ponekad mi pomaže sunce… A kad ga nema?

Mislim ili mi sad izgleda da je bio novembar. Ili oktobar? Bila je zima uglavnom.Ciča.

Došao si kasno. Oko jedanaest. Kao svojoj kući.

Skinuo si čizmice, jaknu, izvadio cigare, podigao noge na sto.

Nekako si me pomalo zgrabio, pomalo dohvatio. Nešto od to dvoje. Nijesi me nježno privukao. Sjećam se toga. Kao da si me dodirom ispekao?

Skinuo si sat.

Ostavio ga uz glavu.

Noć je počela da se rasteže.Sama od sebe.Nas dvoje smo se uvlačili u tu noć kao dva ježa. Tiho. Skoro nečujno, ali puhteći. Dugo je trajalo to naše sekanje… Nadmudrivanje ruku i nogu. Okretanje na pleći. Miješanje stegana… Prstiju.

Neke su noći užasno duge.

Pitao si: ,,Jel’ te nekad neko ljubio ovako dugo?”

Rekla sam: ,,Ne.”

Rekao si: ,,Prošlo je već tri sata, je li?”

Rekla sam: ,,Prošlo je dugo.”

Nastavio si. Prestala sam.

One noći kad su me ostavili u bolnici.Tata je mogao da ostane pored mene dok ne zaspem.*

Gorjela je neka polusvjetlost.Spuštala sam glavu na jastuk očiju već zatvorenih.Tata je tiho ispod mog jastuka stavio svoj sat. Tika-taka-tika-taka.

Ničega se više nijesam ni bojala niti sjećala.

Tako je i ove noći odzvanjalo uz moju glavu tikatakanje tvojega sata…

Nijesam od njega mogla dugo da zaspem.

Tako budna, u mraku nagovarala sam sebe da povjerujem da je ovaj zvuk isti kao zvuk tatinog kao sunce žutog sata, po kojem su se kazaljke neprestalno* trkale. Ista je uvijek pobjeđivala. Ne znam zbog čega? Možda zato što je bila mršavija i veća, pa joj je korak bio duži.

Ne znam.Zaspala sam ne saznavši nikada?

Probudila sam se prva.Napravila sebi kafu. Ti si se raskrmeljavao.

Pitao si koliko je sati?

Razmakla sam škure da pogledam u nebo, zažmurila i rekla sam jedanaest i pet.

Rekao si tačno jedanaest.

Rekla sam pogriješim često za pet minuta.

Rekao si Rolex nikad ne laže.

Tatin se sat zaustavio na dva i petnaest…

U isto vrijeme u koje je Rapacko čistio ispod balkona sa kojeg su lećeli poluzgužvani papiri na uske i široke.

 

 

Vela Tešović: Kazaljka

 

Htjela je da utone nakratko u predvečerje, divno, oktobarsko. Jer, najzad, dođe tren da dušica utone u ono što joj je slično i beskrajno da bi mogla da sanja na javi. Svaki napor s lakoćom je prošao tog dana. Mnogo bola je tek bilo utihnulo, i sve je ličilo na okretanje nove stranice. ,,Vrijeme je, na primjer, da malo čitam i Japance. Nadam se, osim toga, da su oni koje sam voljela, ovako ili onako, a sad su ko zna kuda, srećni koliko i ja. Vjerujem da je i njihov bol ličio na moj, i da su i oni preboljeli. Sa istog su izvora. Kad se okreće novi list, kad se iza sebe ostavljaju bolni mjeseci, uspomene… to je tiho, sasvim. Samo, možda, udahneš ove iste boje, talase, nebo, izmjerene tek probuđenim damarima, i osjetiš kako male žilice niču ka suncu. Osjetiš da si najzad smogao snage za to, za tu tihost. I da si postao sam zračak te tihosti.” – mislila je V.

Zatim joj se jedan tren nepovratno izgubio iz sjećanja – a sledeći je bio ispunjen bolom dok se podizala sa asfalta i potpunom ali spasonosnom tišinom. Bez tišine, taj tren i ona sama bili bi tren košmara! Tišina je bila njena odbrana. Ionako stran svijet, od tog udara, od tog bola, od tog trena, nikad joj više ni ne može biti blizak. Mnogo joj je bliži neki svijet preko i iznad, u kojem ne mora kroz suton tražiti spravicu koja prekida njenu tišinu.

,,Ne, ne, dah koji je u tom trenu izgovorio: Čuvaj se! – i ruke, ili krila koja su me uhvatila – mislim da nisu po ovim parkovima, pijesku, asfaltu…Ali možda i griješim. Možda su, ustvari, svuda. U svakom dašku vjetra, svakom listu, svakom zrnu pijeska na pustoj plaži s jeseni. Jesu li na nekom licu, pripadaju li nekom, ili samo mojem snu? Ko zna na kojem jedru će doploviti odgovor…”

Koji je sada, možda, bliži nego ikada.

Pod toplim oktobarskim zracima smrknuta lica malograđanštine, piskutavi glasovi zlobe bili su gotovo neprimjetni. ,,Sunce, plaveti, talasi. Miholjsko ljeto. U ovim nijemim, gorkim krugovima oko mene malo sreće.”

Ljudi joj šalju pozive za vježbe, jogu, tu ,,đavolju rabotu”, za kord metode, pisane teškim, iskvarenim jezikom polupismenih. Blokiraj to i briši! Kako to para tihost, taj jezik! Očito je da te ,,stvari”, ta joga, neke raštimovane strune, ne čine ljude boljim niti suptilnijim…A D. što voli to, nikako da shvati da se V. loše osjeća kad razmisli o najjednostavnijim njenim riječima u samoći.

I zbog toga će odmah u knjižaru. Zapao joj je za oko jedan debeli tom Pekićevih djela u izlogu.

Trunčice života se nekud rasijale i ne dopiru do nje. A tako bi bilo dobro da natrune ovu bjelinu noći iako ona voli neki drukčiji život, koji više liči na kristale, oblačiće, zrake. Da, šta je to nego jedna trunčica.  Jak vjetar, jako jedro, jaka krila donijeće je. A možda se stvori i u cipeli, u nekoj marami, u kosi, osmjehu, slučajno…Ne, ne stiže do nje nikako. Lakše je da se ona oporavi, lebdeći na svojim kristalima i iskrama. I gdje je onda to mjesto u kojem nestaje ono najljepše što je u nama? Ona nit što se prekide, list što se tiho okrenuo…pa su došli svici, leptiri, da na njoj usnu, sviraju, i odjekuju u ovoj tišini i tako novu nit da ispletu…ona, duša… Svaki njen ton gubi se u vječnosti, beskraju, ili, bolje reći, budi taj beskraj, a bolni koraci do prvih kiša možda zastanu…Zato, ujutru rano, misleći na te trunčice, jednom rukom skuva kafu i napravi limunadu sa medom. Jednom rukom sipa mačićima krokete. I ne zna šta joj je dalo više svjetlosti – ta daleka trunčica svijeta, ili njene iskre. I sigurna je da se i te daleke trunčice tada probude, porastu, kao biljka, obasjane takvom njenom tišinom i ćutnjom.

Ne podnosi jedino da je, dok kupuje nešto, na primjer, gledaju u oči. Oni ne vide, i kad gledaju u oči, šta je zaista istina. Oni samo suze znaju da izazovu. Oni i jake vide slabim. I u druge preslikaju svoju slabost, i sumornost. Ne treba joj to, sada.

Svijet se zaustavio na tren ošinut jednim takvim pogledom, i prvi put nakon udesa je zaplakala, jer plitki mrak, uvijek će na ovom svijetu postojati. I ona će se ko zna koliko puta saplesti u njemu. O njega.

Šta su te suze i tišina oko nje? Hoćeš do odgovora kroz tu baruštinu?

Kao talasi, njeni prsti sada u visinu moraju, lagano, lagano, da trčkaraju uz zid, dok ih ne zaustave grč, bol, umjesto snažnog leta kojim se taj mrak napušta. A zatim, svakim atomom, mišlju, zaleti se u samoću, u osamu. Bilo govori da želi drukčije. A ne može ni dosadni ekran da zamijeni olovkom, dok teče nemir u duši i ćutnja bi da lomi kao grančicu vjetar onaj pogled koji davi.

Uvijek sa trunkom svjetlosti kao trunkom lijeka ispod zavoja, i u oku, u svakom koraku, osjećala se kao da ipak ima krila, sa tako izabranim pedljem ulice na koji će kročiti, i stihom koji će tamu da zapjeni klisurom.

Ogromna razlika, nepregledno rastojanje između nje i svijeta sa tom svjetlošću su nebitni. Ko je od njih na sunčanoj strani? Valjda onaj koji i gluv čuje, i slijep vidi, i vezan leti i hoda.

Eh, kad bi mi sjutra zavoj skinuli.

,,Jesi li razmišljala da…”

Uvijek tako ružno i nepodnošljivo postavljeno pitanje o nekom, o samoći. O nesamoći, koja ne može biti ništa drugo do nesamoća.

,,O tom se ne razmišlja. Prostori mojeg srca su dobri. Plavi. U njih se ne ulazi tako, jer su vrata sasvim drukčija. Proplaču ti prostori, ili zaćute da bi tišina bila dublja i nježnija, kad na starom deblu gledam brod u daljini, na talasima. Tako bi trebalo da se uđe u njih. A pogrešni, bolni pogledi, viđenja tih prostora, nisu uspjeli da se zariju u to plavo. Drugim riječima, tim pogledima su nedostupni. Nekad će neko, možda, uspjeti da bude zračak na talasima tih prostora.”

A onima koji nijesu uspjeli, koji su ostali vani, reći ću:

Kad ocrtam kružnicu, bolje vidim nekog kao na početku.

Ja ću, i kad padaju teške riječi, kad rastanci bez imena i zbogom postanu dio jednog kišnog, sumornog – ali meni lijepog dana, na domaku proljeća – da čuvam kazaljku koja para, škripi kada prevagnu mrak i pakao u tvojoj riječi…I svaki put kad zagrebe, vjeruj mi, meni suze teku…iako sam dan sasvim fino preživjela. Čak bila vedra, smiješila se…

Ali mrak izgubi svoju gorku plitkost, svoju nijemost i sljepilo kad ga dodirne pun mjesec, jedna zvijezda, jedan nježni dlan, jedna topla riječ koju kamenom ne mogu pretvoriti u njenu suprotnost, ne mogu istjerati crnilo iz nje. Jer ono ne postoji.

Trebalo je nekada samo srce, samo bilo čuti, da bi se došlo do ubrzanja prema središtu, sa nakrivljenog tornja prema tajni, prema suncu, prema nama. Nije bilo kazaljke da se tarira ili povremeno izbaždari već samo srce, koje nikad nije griješilo.

A suza je svejedno padala, i sa kazaljkom koja škripi i grebe, i bez nje, sada.

Nekako, moja kazaljka ostavlja čudan, reklo bi se nemoguć – ali to je obmana – trag – u obliku smješka, vedrog i nezaustavljivog. Nekako preteže tas sa srećom, od oblaka do sunca vršak igle ide.”

I kad više ne bude zavoja na njenoj ruci, treba pružiti neku novu ,,grančicu”, listić kroz prostor zračan i blistav. Ka onim dalekim očima koje vide ljepše nego ove koje su blizu. I crtaju krug kazaljkom koja otkucava tako da srce uvijek ima svoju mjeru plavog, ne ostavljajući izvan samo noć. Pa samo zakorači. U predvečerje.

 

Aleksandra Milić: Miris žene

 

Miris bolnice i bljesak bjeline… Početak i kraj jedne priče, jednog života. Zaokružena cjelina. Plač 12. oktobra davne godine, u jedan sat i nekoliko minuta poslije ponoći. Plač bebe i bolni vrisak moje majke. Mene su brzo umirili, moju majku nisu uspjeli, gušila se u jecajima kajanja i neprihvatanja budućnosti. Nije željela da me vidi, pokušavali su da uspostave vezu između nas ali bezuspješno. Željela je da vidi moga oca, ali on nije želio da vidi nju. Tek rođeno dijete tražilo je otkucaje majčinog srca, njen miris, njenu blizinu… Bila sam odbijena. Bez krivice i greške bila sam okrivljena i odbačena. Od rođenja, miješali su se mirisi koji su me znali uznemiriti i oni koji su me uspijevali smiriti…jedan je uvijek nedostajao. Možda niste čuli za prazninu mirisa, ali onaj ko se sa njom rodi, osjeća je cijelog života… I nikada ne uspije da je ispuni. Zato što je po zakonu prirode jedinstvena. Iako, u mom slučaju, pogrešna. Jedini miris koji sjeća na nju, povezan s likom jedne slučajno nađene fotografije, jeste miris bolnice, miris izmiješanih atoma sredstva za čišćenje, ljekova, smrti, znoja i bolesti.

Ne znam koliko je dana tačno prošlo od mog rođenja kada je žena koja me je rodila napustila bolnicu i mene ostavila u dom za nezbrinutu, tj. neželjenu djecu. Prve nježne dodire i pažnju nalik onoj koja mi je uskraćena pružila mi je omalena sestra u domu, krupnih crnih očiju i kratke kovrdžave kose. Zvala se Nataša. U domu sam provela devet godina. Prva riječ koju sam izgovorila bila je „Saja“, pokušavajući da ponovim ime djevojčice koja je često plakala pa su Nataša i druge sestre više puta na dan govorile, „Saro, smiri se, Saro ne plači, Saro, Saro, dobra djevojčica“. Ja sam bila prilično mirna, opisivali su me kao povučenu i tihu. Vjerujem da sam mnogim starateljima djelovala čudno pa su se dugo odlučivali za drugu djecu. Tokom osam godina u domu nisam se previše zbližila ni sa kim od druge djece… Nataša mi je bila jedina konstanta, prijatelj i nešto najbliže šta sam tada mogla razumjeti pod pojmom „porodica“. Uvijek me pripremala za sastanke sa potencijalnim starateljima, pravila mi frizuru i pažljivo birala odjeću. Svaki put kada me ne bi prihvatili, kupila bi moju omiljenu čokoladu i smišljala bajkovite priče o djevojčici koja je dugo godina čekala na svoju šansu i njenoj sreći kada je postala dio tople i brižne porodice. Te priče su me znale trenutno utješiti, ali nisu mogle spriječiti razvoj već ukorijenjenog osjećaja da nisam dovoljno lijepa, dobra, pametna da bi me neko želio u svojoj porodici. Ako me nije željela moja rođena majka, zašto bi me želio neko drugi? – Mnogo puta sam zaspala ponavljajući ovaj autodestruktivni zaključak u sebi. U školi sam bila dobra, malo iznad prosjeka, malo ispod izvanrednog. Učiteljica je imala strpljenja i osjećaj za naša specifična djetinjstva. Stekla sam svoju prvu drugaricu sa kojom sam pričala i dijelila više od neophodnog. Zvala se Ana. Bila je mirna i ne pretjerano otvorena, valjda su nas te sličnosti i zbližile. Poslije Nataše, ona je bila prva osoba koja je imala pristup mojim strahovima, željama, mom tada malom ali nametnuto kompleksnom unutrašnjem svijetu. Godinu dana trajalo je naše druženje koje je učinilo da otvorim svoje srce više nego ranije i da dam na volji dječijoj mašti i energiji. Takvu, veselu i s više povjerenja prema ljudskom rodu upoznao me je i prihvatio srednjovječni par Jovanović iz jednog malog, primorskog mjesta. S Anom sam razmijenjivala pisma nekoliko godina, a onda su nam se promijenile adrese, ionako komplikovani životi postali još zamršeniji i veze su prekinute. Jovanovići su bili dragi i pošteni ljudi, imali su skladan brak i iza sebe tragediju koju su pokušavali prevazići usvajanjem mene. Slike poginule ćerke držali su na posebnom stalku u dnevnoj sobi, a na groblje su izlazili svakog mjeseca, na isti dan u mjesecu. Jednom su poveli i mene. Odnijela sam bijelu ružu i veliku količinu straha. Vratila sam se emocionalno slomljena i poražena mišlju da nikada neću moći da im nadoknadim gubitak. Osjećaj da nisam dorasla zadatku i da nisam dovoljno dobra pratio me i u ovoj životnoj fazi. Prema meni su bili pažljivi i topli, zvala sam ih po imenu, a oni su me predstavljali svima kao „našu Mašu“. Bila sam neobićno srećna i ponosna što sam konačno nečija, što drugi ljudi znaju da negdje pripadam i što imam svoj kutak koji ne dijelim sa još stotinjak druge djece. Nastavak školovanja tekao je sasvim zadovoljavajuće. Trebalo mi je vremena da se naviknem na novu sredinu i odjeljenje, ali uspjela sam da se prilagodim u određenoj mjeri. Nisu me prihvatili odmah, tek poslije petice iz pismenog zadatka iz maternjeg jezika i javne pohvale stroge nastavnice stekla sam izvjesno divljenje odjeljenja. S nekolicinom sam počela da idem od kuće do škole i nazad. Jedan od njih zvao se Filip i vrlo brzo postao je moja prva simpatija. Bio je nemirnog duha i plavih očiju. U jednoj od priča koju mi je Nataša često čitala princ ima oči boje neba. Ja sam kao takve prepoznala Filipove pa je on bio moj tajni princ. Noću sam maštala o našem prvom poljupcu i raznim romantičnim situacijama. Iskazivanje simpatija nije bilo primjereno ni pametno, još jedno odbijanje u tom dobu potpuno bi uništilo moje samopouzdanje. Neki su govorili da sam njegova simpatija baš ja a neki da je to dugokosa djevojčica iz odjeljenja do. Radije sam živjela u neznanju i maštanjima, tu je sve bilo moguće i skrojeno baš po mojoj volji. Sigurnost je ono za čime sam tragala od prvog trena, neznajući uvijek da joj dam ime… Izmicala mi je prilično dugo vremena ali kod Jovanovića sam spoznala njene draži i osjećaj je bio neophodno dobar. Miris raskošnog jorgovana u njihovoj bašti uvukao se u moje nozdrve i uvijek sjećao na srećne dane pripadanja i zajedništva.

Godine su letjele, moji srednjoškolski dani uveliko su odmicali i život je imao neki prijatno obećavajući ritam. Bila sam vrlodobra, postala majstor za pismene zadatke iz maternjeg i ludo se zaljubila u književnost. Nisam bila zaluđena žurkama i seksom kao većina vršnjaka, ali radoznalost je bila prisutna. Uz malo emocija i puno želje da budem prihvaćena od strane svojih, uveliko iskusnih drugarica, spavala sam sa jednim mladićem, dvije godine starijim. Nisam bila fascinirana i nisam doživjela drastičnu promjenu života koju sam očekivala poslije prvog seksualnog čina, ali sam održala status uklopljenosti koji je bio neophodan da bih održala unutrašnji mir i spriječila grananje osjećaja pogrešne različitosti. Nastavila sam da se viđam sa tim mladićem sa kojim sam doživjela „prvo iskustvo“, ali razgovori i zajednički provedeno vrijeme bilo je suviše plitko. Opstajala sam u toj vezi nekoliko mjeseci vjerujući, kao i uvijek, da mora biti da je „do mene” i da ću vremenom uspjeti i njemu da se prilagodim, da uživam u pušenju trave, seksu i svakodnevnim temama. Nije uspijevalo i onda se on uklopio sa nekim više sličnim sebi, a ja sam patila neko vrijeme vjerujući da sam opet bila pogrešna i nedovoljna.

Sve više sam pisala i van školskih potreba, sve više sam bila Jovanović, sve više sam ličila normalnoj tinejdžerki. Kako sam ja odrastala, Jovanovići su uporedo starili… On je umro na početku moje mature, ona pola godine kasnije. Oboje od srca. Njihova su prestala da rade, a moje je bilo potpuno uništeno. Opet sam bila potpuno sama. Poslije osamnaest godina, bila sam na istom mjestu, ničija, uplašena, naprasno ostavljena. Njenu sahranu sam provela u bunilu, ne pamtim ništa sem vrisak unutar bića koji nije prestajao… Na šok sam reagovala odbijanjem hrane. Jednog dana sam se onesvijestila tokom časa engleskog. Probudila sam se sa nozdrvama punim mirisa rastanka i odbijanja, u bolnici. Posjetilo me nekoliko ljudi iz odjeljenja i nastavnica književnosti. Ponudila mi je da počnem pisati za lokalne novine: nije bio neki novac, ali bio mi je neophodan. Poslije dva dana izašla sam fizički oporavljena brojnim infuzijama i dugim snom. Maturu sam položila bez previše truda i volje. Počela sam da pišem za jednu novisku rubriku za kulturu zarađujući dovoljno za osnovne životne potrebe. Od fakulteta sam odustala na određeno vrijeme. S te tačke budućnost nije postojala, samo preživljavanje i samoća. Život je opet postao uzak i težak, a ja strana i čudna. Društvo iz generacije većinom je otišlo na fakultete van našeg grada, a oni koji su ostali stvarali su porodice i nastavljali male, porodične trgovine. Rijetko me ko posjećivao, komšije u početku, rođaci Jovanovića zvali su za važne datume, a onda je i to prestalo… Počela sam da izdajem dvije sobe zapošljenima u obližnjem hotelu i nekako sa novinarskim honorarom uspijevala da sastavim kraj sa krajem.

Decembar u našem gradu bio je užasno tmuran i hladan, gutao je lijepe uspomene i kidao grane jorgovana… Nova godina me zatekla zagledanu u snimljeni dokumentarac o Kubi… Maštala sam o toplijim krajevima. Legla sam oko tri sata iza ponoći i mislila o njoj… Čvrsto vjerujući da ona nikada ne pomisli na mene. Nazvala sam Natašu sjutradan, čestitala praznike i obećala da ću doći. Čim su praznični dani minuli, otišla sam u dom kod Nataše sa jasnom namjerom. Tražila sam podatke o onoj koja me je ostavila, koja mi je dala život, a da nikad nije bila dio njega, koja me je ostavila samu bez glasa, snage i zrelosti, koja me odbacila, a da mi nije ni dala šansu da me upozna, da joj se dopadnem, da ipak odluči da me želi, da me neće dati drugima ili nikome, da ću joj biti važna, da će me zvati svojom ćerkom. Nataša mi je dala fotografiju koju je majka zaboravila među stvarima koje je predala kada je došla na porođaj. Na toj slici su ona i čovjek, na planinarenju. To je ona, prepoznajem je u svom obliku očiju i boji kose. Bila je vjerena i trudna. Vjerenik ju je napustio tri mjeseca pred moje rođenje i otišao u inostranstvo. Bilo je kasno za uklanjanje trudnoće i već tada označila me kao neželjenu. Njeno ime je tajna, a to da me nikada nije tražila već nije. Natašine oči pokušavaju da zadrže suze dok me hrabri i govori sve ono što bih željela čuti… Za razliku od onda kada mi je pričala bajke, sada sam starija i sa mnogo manje volje i vjere u ljepote života. Grlim je čvrsto i odlazim. Na autobuskoj stanici pušim nekoliko cigareta i zapisujem par redova misli…

Prolaze dani, mjeseci, još jedna godina se skotrljala, a ja nemam plan za dalje, nemam mogućnosti, nemam snagu. Ipak, pišem… Neko me mora razumjeti i saslušati… Papir to dobro čini. Ne postavlja suvišna pitanja. Ja kažem koliko hoću i to uvijek bude dovoljno. Savršen sagovornik. Često i jedini. Vremenom pratim nit misli, povezujem ih u cjelinu i septembar je došao a ja imam knjigu… po prvi put. Sto dvadeset strana. Naslov „Miris žene“. Ohrabrena pozitivnim kritikama mog novinskog urednika, rukopis šaljem na adrese tri izdavačke kuće. I čekam…

Oktobar je načet… Napunila sam dvadeset jednu godinu. Smjena radnika u obližnjem hotelu. Nova lica, novi stanari, moja stara izolacija… Terasa, pepeljara uvijek sa nekoliko cigara viška i strpljivo kucanje talasa i kiše, nerazdvojan duo. Odlazim na koncert simfonijskog orkestra u obližnjem gradu, kulturna rubrika već neko vrijeme gladuje. Upoznajem violinistu. Odlazimo na piće jedno, dva, tri… Priča neočekivano otvoreno i mnogo. Nije od onih prema kojima je život bio nježan i blag. Voli jorgovan i more. Dopada mu se moj smijeh. Poslije nekoliko susreta pričam mu svoj život… I osjećam da me razumije. Kod dijela o smrti Jovanovića, počinju nekontrolisane suze. Nije me sramota. Želim sve da mu kažem, ali gubim glas. Mijenjamo temu. Vodimo ljubav. Često i strastveno. Pričamo dugo u noć. Dosta puta prespava kod mene. Prija mi zvuk violine.

Decembar… Odbijena sam od strane dvije izdavačke kuće. Treća me prihvatila. U martu moja knjiga izlazi u prodaju. Hiljadu primjeraka! Otvaram balkonska vrata, vrištim od sreće, more odgovara jakim aplauzom potpomognuto stijenama. Zovem Natašu, urednika, violinistu. Slijede dani pisanja, skromne slave i studija književnosti u susjednoj državi. Život opet dobija oblik istinskog življenja i smislenosti.

U trideset petoj, iza sebe imam pet knjiga i muža. Ne svira violinu, glumi u narodnom pozorištu. Nataša je umrla. Dio mojih vedrih dana djetinjstva je otišao sa njom. Sjeverni vjetar je pokidao jorgovan. Živimo u iznajmljenom stanu. Kuću Jovanovića sam izdala. Rijetko odlazim u grad na moru. Imam nekoliko dragih ljudi u ovom gradu gdje sam završila studije i solidno promovisala svoja djela. Trudna sam i uplašena od siline želje da budem dobra majka. Ne mogu ponoviti grešku one koja me je rodila. Ipak, njenu sliku nosim u novčaniku, iza slike Jovanovića. Nekad sam joj pripadala… Čitavih devet mjeseci.

Novembar i obećavajući početak oštre zime… Prethodnog mjeseca sam proslavila svoj šezdeset sedmi rođendan.  Prije dvije godine sam dobila unuče. Sara je divna majka. Materinstvo mi je dalo šansu za novi početak, za vedriju verziju života. Sara je bila moja prva riječ i moj prvi korak u ljepšu verziju života. Njena kćerka se zove Nataša. Nedostaje samo jedno ime, samo jedan miris… Žena nepoznatog imena, žena koja je postojala i koje vjerovatno više ni nema, žena iza koje je ostala jedna praznina… Praznina koju su okružili mirisi Natašinog omekšivača kojim mi je prala garderobu, miris jorgovana koji sjeća na prvo prihvatanje i sigurnost, miris pozorišta koji sjeća na čovjeka koji voli i miris Sare i naše vezanosti. Ispunjen je krug bliskosti i veza nekoliko žena koje su moj život učinile vrijednim življenja… S muškarcima je uvijek bilo lako, uklapaju se ili ne, nisam trošila previše vremena trudeći se da ih promijenim ili prebolim. Zbog odlaska jednog muškarca izgubila sam majčinsku ljubav. Ona je dozvolila da on bude najvažniji, da ja budem pogrešna. Ja nijednom muškarcu nisam dala tako važnu ulogu. Strah da ukazano povjerenje ne bi mogli opravdati bio je prevelik. I prenesen rođenjem. Mnogo puta čula sam koliko žene znaju patiti zbog odlaska muškarca, koliki trag izdaja i rastanak voljenog znaju ostaviti u njihovim dušama… Vjerujem da kada bi nosile ožiljak nalik mome ne bi prihvatale ništa sem poštovanja i ljubavi, a na odlaske bi odgovarale suvim ,,Zbogom!” Ne znam kako nedostaje jedan muškarac… Ali znam kako cijelog života nedostaje jedna žena. Koliko nedostaje njen miris koji bi znao da učini da se osjetim sigurnom kada god ga osjetim i spokojnom onda kada to trebam.

U bolnici sam i imam još nekoliko sati života. Možda i cijeli dan. Sara je pored mene. Govori tiho o Natašinom danu u vrtiću… Ne otvaram oči, čuvam snagu da bih je što duže mogla slušati… Miris njenog parfema uvlači se u sve pore… Osjećam mir.  Slijedi bljesak svjetlosti. Početak i kraj jedne priče i nekoliko života. Zaokružena cjelina. Miješa se njen miris i miris bolnice, jedan sjeća na odbijanje i odlazak, drugi na ljubav i bliskost. U sobi se čuje Sarin plač.

 

[1]  Božena Jelušić, Nataša Nelević i Aleksandra Nikčević-Batrićević

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.