Vladimir Jovanović: Njegoš o crnogorskome jeziku i najraniji zapisani pomeni imenovanja crnogorskoga jezika

 

 

U istoriografskim ili filološkim radovima utvrđeno je da prvi zapisani pomen imenovanja jezika Crnogorca sa prisvojnim pridjevom, dakle, pod narodnim i državnim nazivom – Crnogorski jezik, potiče iz epohe vladike Petra II  Petrovića Njegoša.[1] Uzroke tome ne treba tražiti samo u pojavi crnogorskih pečatanih knjiga i publikacija, koje su, od 1834, nastajale u Штампари Црногорской, već u direktnim iskustvima nekih od stranaca koji su pośećivali slobodnu Crnu Goru. Egzemplari njegoševske štampare, kao i njegova djela pečatana na drugim adresama, dospjeće do ondašnjih čitalaca verziranih u filološka pitanja na južnoslovenskim i širim prostorima; i oni su, svakako, morali uočiti da je jezik u Crnoj Gori osoben. No, kakvo je ime toga jezika? U to vrijeme ni nazivi srpski jezik ili hrvatski jezik, na kojima se objavljivala brojnija literatura, još uvijek nijesu opšteprihvaćeni; odnosno, ti su jezici smatrani za dijelove ili ogranke slovenskoga ili ilirskoga, slavenoserbskoga ili slavoilirskoga jezika. Hibridni nazivi, srpskohrvatski ili hrvatskosrpski, nijesu tada postojali.

 

1.) Jezik  i 37 slova Petra II Petrovića Njegoša

Njegoš je, kao i njegov predšestvenik[2] mitropolit Petar I Petrović, pisao sa 37 ćiriličnih slova.[3]

Ostao je, dakle, Njegoš dosljedan i sljedećim klasičnim ruskim grafemama:

Є (je); I (ćirilično i); Ы (jeri); Й (j); Я (ja); Ю (ju); Щ (šč); Ъ (tvrdi poluglas); Ь (meki poluglas), te jat.[4]

S ruskom azbukom je Njegoš paralelno koristio Ђ, Ћ i Џ, tj. slova koja ne postoje u ruskome jeziku. Pomenuta slova, na južnoslovenskim, tj. Џ i na rumunskim prostorima, nastaju i koriste se prije Vuka S. Karadžića i njegove standardizacije srpskoga jezika. Pa i slovima Ђ i Ћ, kada se nađu na kraju riječi — sa završetkom na Џ crnogorske riječi jedva da postoje — protivno srpskome pravopisu, dodaje Njegoš ruski poluglas Ъ.

Na primjer, slovu Ђ:

“Когођъ паше свiетло…”;

ili, slovu Ћ:

“Почитаємiй гнъ Караџићъ…”[5]

Sa takvom azbukom su štampana djela: Пустиняк цетински (1834), Лiек ярости турске (1834), Огледало србско (1845), Горскiй вiенацъ (1847), zatim časopis Грлица. Календаръ Црногорскiй (1835-1839), od vladike crnogorskoga proglasi — обяавленiя… I na Obilića medalji, koju je Njegoš utemeljio, takođe su u natpisima, na licu i naličju, utisnute ruske grafeme (tvrdi poluglas na tri mjesta, jat na dva mjesta).

Što se tiče onih Njegoševih djela, pečatanih dok je bio živ, bez klasičnih ruskih slova, Куле Ђуришића (1850) i Лажнога цара Шћепана Малога (1851), ne postoji potvrda da je to urađeno s njegovim izričitim dozvolama; premda, istina, ne postoji ni provjerljiv dokaz da je bio izričito protiv. U svakome slučaju, autografe tih djela je Njegoš ispisao ruskim slovima.

Objavljivanje 1847. u Beču prijevoda na srpski jezik Novoga zavjeta V. S. Karadžića, što se smatra simbolom pobjede standardizacije toga jezika, kao arhijerej Njegoš nije blagoslovio; niti ga je, uprkos navaljivanju V. S. Karadžića, htio pečatati u Штампари Црногорской ili njegovo objavljivanje finansijski poduprijeti.[6]

U “godini pobede Vukove reforme“, 1847-oj, Njegoš je, kako se vjeruje, do početka februara t.g. u Beču štampao Горскiй вiенацъ sa slovima koje su negacija srpske azbuke. Samo u izvornoj egidi toga djela su sljedeće razlike u odnosu na srpski jezik:

“Горск вiенацъ. Историческо событ при свршетку XVII вiека. Сочинен П. П. Н. Владыке Црногорскога”.

Za razliku od Куле Ђуришића i Шћепана Малога, kako svjedoči Milorad G. Medaković, Njegoš štampane otiske Горскога вiенца “sâm držaše”, kao i “drugo popravljanje i potonje pregledanje”.

Njegoš jasno razlikuje Љ, Њ, Ј, “slova srbska”[7], koja nije upotrebljavao, od ruskih slova, ili, kako ih on imenuje — “slavenskijeh slova”[8]; naziva ih i “crkovna pismena” ili “crkovnije slova”.[9]

I dok je V. S. Karadžić, tokom decenija, trijebio rusizme, obrnuto, Njegoš ih koristi sa ne manjom dosljednošću. “U delima Njegoševim“, piše 1930.  Danilo V. Vušović, “često nalazimo i rusizme; Njegoš je kao svešteno lice (a znao je dobro i ruski jezik) unosio u svoja dela crkvene odnosno ruske reči“.[10] Međutim, D. V. Vušović neprecizno zaključuje da se to dešavalo “naročito pri iznošenju svojih filozofskih pogleda“.[11] Njegoš rusizme nije koristio naročito u svojim književnim djelima, jer bi se njihova upotreba isključivo u njima mogla pripisati osobenome poetsko-filozofskome izrazu; već je Petar II rusizme upotrebljavao i u svakodnevnoj korespondenciji, što će reći da ih je morao koristiti i u svome govoru.

Rusizama u pismima Petra II identifikovao sam najmanje 350, a taj broj, osobito uzmu li se u obzir i njegova književna djela, po prilici, značajno je veći. Samo u citiranoj egidi za Горскiй вiенацъ su tri klasična rusizma (istoričesko, sobitije, sočinjenije). K tome, ne mogu se zanemariti ni italijanizmi, njih 230 namjanje, koji su većim dijelom nepoznati za srpski jezik, a nalazimo ih kod Njegoša.[12]

Dakle, razlike između srpskoga jezika i jezika Njegoševa nijesu samo u grafiji. Pronađoh “zagubljen“ nalaz iz 1905. jednoga od znamenitijih komentatora Njegoševih književnih djela, Milana Rešetara[13], koji će, objašnjavajući nerazumljivost Горскога вiенца za one van crnogorskoga jezičkog areala, tj. u izdanjima transkribovanim po srpskome i-ili hrvatskome pravopisu, saopštiti:

“Ali gotovo više nego li osobine crnogorskoga jezika onomu, koji nije vješt slovenskomu crkvenomu jeziku, smetaju mnoge riječi i mnogi oblici, koje je vladika uzeo nešto iz njega a nešto iz ruskoga jezika, pri čemu je i one prve uzimao ponajviše prema ruskom izgovoru“.[14]

Osobiti jezikoslovni izraz će Njegoš ispoljiti 1844. u svome  nadograđenome religioznome prepjevu sa francuskoga jezika Lamartinove pjesme Himna noći, pod naslovom Misao. Taj prepjev, u neku ruku, embrion je mnogo poznatije Луче микрокозма. Lidija Vukčević navodi kako, dužim oblicima genitiva množine (čudesah, putah) i instrumentalom jednine (smrtinjem), Njegoš “iskazuje i svoju zavičajnost i svoju pripadnost staroštokavskoj tradiciji”, te navodi tipične “njegoševske” crkvenoslovenske izraze: besmrtije, sozvjezdija, svijetnjak, ili “ortografske dosljednosti za pisanje taina namjesto tajna”.[15]

Još u uvodnim stihovima pjesme Misao, legitimišu se oblici “evidentno cnogorske lingvističke osobitosti: zažegla, t’jelo, rašta, božestveni, ali[16], nijesi, grkom, moga, mračnojzi, luča, čojka, zlijem; no ima tu leksema koji su tipično njegoševske inovacije: vjesnica, elektrizam, svjetlilo, kormač (za kormilara), kakvost (za riječ kakvoća) te ijekavizacija koje osjećamo danas kao namjerno ili naknadno ijekaviziranje: vidijeti, zlijem”.[17]

Prema jednome drugome mišljenju, prezentovanome u časopisu Naš jezik iz 1950, važnu ulogu za leksiku Njegoševih književnih djela odigrala je praksa upotrebe crkvenoslovenskoga jezika (u citatu koji slijedi netačno nazvanoga “srpskoslovenski”):

“Očevidno, srpskoslovensko čitanje se u Crnogorskoj crkvi duže održalo, i na taj način ostavilo tragove u Njegoševom jeziku, i to u Luči više nego u Vijencu”.[18]

[…]

Ovđe skrećem pažnju na činjenicu, koja, kada je o Njegošu riječ, nije jedina zanemarena u tumačenjima njegovoga i djela i lika.[19] Vlastoručno, ne mijenjajući svoj prepoznatljiv stil — upotrijebivši i rusizme — pisao je Njegoš i hrvatskom latinicom; najmanje su, koliko mi je poznato, četiri takva njegova pisma: Nikoli Tomazeu dva iz 1847.[20], jedno 1848.[21], te jedno iz 1850. banu Josipu Jelačiću[22]

[…]

Što se tiče cjelokupnih Njegoševih književnih djela — dakle, bez pisama, te bez Bilježnice[23] i njegovih обяавленiя — utvrdio je D. Vušović čak 340 osobina “njegoševskoga“ jezika koje se 1930, kada je objavio svoju studiju, ne uklapaju u standardni srpski pravopis.[24]

Do uvođenja srpske, Vukove, azbuke u javni život crnogorske države nije došlo za života Petra II Petrovića Njegoša, kao ni njegovoga nasljednika knjaza Danila I Petrovića Njegoša. To će se desiti 1863/64. u cetinjskoj školi, zatim od 1865. u časopisu Orlić i od 1868. u spisima Crnogorskoga senata.[25] Radoje Radojević je 1969. tačno primijetio da je Vukova reforma “potisnula pismo na kojemu su Crnogorci dosta uspješno ostvarivali fonetski princip izgovora”.[26]

 

2.) Zapisi sa pomenima crnogorskoga jezika iz Njegoševe epohe

Prema dosadašnjim istraživanjima, koje ću korigovati, V. S. Karadžić 1837. u članku na njemačkome jeziku “Crna Gora i Crnogorci”, kako se tvrdi, prvi pominje crnogorski jezik.[27] Taj njegov navod glasi:

“Francuski pukovnik Vijala [de Somijer], koji je 1813. godine obišao Crnu Goru, veli za Crnogorski jezik (kojim je, veli, za nevolju i govorio) da je dijalekat Grčkoga”.[28]

Međutim, nije to prvi zapisani pomen crnogorskoga jezika. Franc Ludvig von Velden[29], austrijski vojskovođa i botaničar, kao pasionirani istraživač, ali posigurno i radi prikupljanja obavještajnih podataka, obišao je i Crnogorsko primorje. O tome je u bečkome listu Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode, jula 1831, objavio iscrpan feljton.[30]

[…]

Zapažanja o Crnogorcima F. L. von Veldena imala su srazmjerno veliki odjek, pa i među Srbima i Hrvatima, koji su ih priredili na svojim jezicima. Pronašao sam da je jedan dio toga feljtona, kao zaseban članak, pod naslovom “Церногорцы”, oktobra 1835. priredio Сербскiй Народнiй Листъ iz Budima (>Budimpešte). Izdavač i urednik je bio Teodor Pavlović. Tu se nominacija i tumačenje crnogorskoga jezika donosi na sljedeći način:

Церногорскiй є єзыкъ Славено-Сербскiй съ маломъ некомъ разликомъ у произреченiю”.[31]

Isti članak, naslovljen “Cernogorci“, prirediće u maju 1836, Danica Ilirska, list hrvatskih “iliraca“, tadašnjih saradnikâ V. S. Karadžića. Vođa “iliraca“ i izdavač i redaktor Danice bio je Ljudevit Gaj. U toj verziji, citat glasi:

Cernogorski jezik je slavo-ilirski“.[32]

Primjetna je, dakle distinkcija: u srpskoj verziji, “sa malom nekom razlikom“, crnogorski jezik je “slavenoserbski“, a u hrvatskoj “slavo-ilirski“.[33]

Nemam podatke koji bi potvrdili da li je Njegoš imao u rukama egzemplare pomenutih listova. Međutim, postoje podaci da je on čitao, tj. bio pretplaćen i na Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode[34] i na Сербскiй Народнiй Листъ[35] i na Danicu[36]; iz drugih, opštepoznatih izvora, znamo da je Njegoš s pažnjom čitao napise evropske štampe o Crnogorcima i Crnoj Gori.

I neki stranci koji su u bili kod Njegoša naš nazivaju jezik – crnogorski. Englez, sir Ostin H. Lejard[37] bio je u slobodnoj Crnoj Gori avgusta 1839. U pratnji još jednoga zemljaka, boravio je u Kotoru, očekujući iz Cetinja povratak glasnika “sa preporukom koja nam je data za Vladiku ili poglavara Crne Gore”.[38] Taj glasnik je pristgao, sa pisanim odgovorom, “oko čijeg smo prevođenja imali teškoće, jer je bio napisan slovenskim jezikom i slovima”.[39]

“Najzad smo našli jednoga gospodina”, piše H. Lejard, “koji je nešto znao crnogorski [jezik], tako da nam je mogao saopštiti sadržinu vladičine poruke”.[40]

Drugi Englez, sir Džon Gardner Vilkinson[41] je u septembru i oktobru 1844. na Cetinju i u unutrašnjosti Crne Gore. On navodi da je Njegoš utemeljio dvije škole, jednu na Cetinju a jednu u Dobrskome selu; zatim, da je “ponos Cetinja jedna štamparija“, te da u prijestonici postoji tradicija štampanja ćiriličnih knjiga još iz srednjega vijeka. Potom će Dž. G. Vilkinson zapisati:

Crnogorski jezik je dijalekat slovenskog jezika“.[42]

U slovenačkome listu, Kmetijske in rokodelske novice, takođe 1844, objavljena je vijest da je Njegoš, sa dvojicom svojih pratilaca, 10/22. ili 11/23. januara t.g. svratio u gostionicu “Kod crnoga orla“ u mjestu Planine (kod Rakeka), što je izazvalo interesovanje prisutnih, među kojima je bio i dopisnik toga lista:

“I kako su čuli da kranjski govorimo[43], upuštili su se s nama u razgovor i rekli nam da su Crnogorci (Montenegriner). Jedan od njih nam se svojim lijepim i visokim stasom i svojim skupocjenim odijelom naročito dopao i neobično se ljubazno s nama razgovarao. […] Na sva nam je pitanja odgovarao crnogorskim jezikom i između ostaloga nas je takođe pitao da li poznajemo gospodina Kopitara[44] u Beču. […] taj lijepi i ljubazni čovjek koji nam je iskazao čast da se s nama razgovara […][bio je]svake časti dostojni gospodin vladika, tj. starovjerski biskup, koji u Crnoj Gori ima i svjetovnu vlast“.[45]

Pred Cenzorskim komitetom u Petrogradu (Sankt Peterburgu) maja 1846. našli su se, kako se navodi, rukopisi “Crnogorski zakonik i Zavještanje vladike Petra Prvoga, sa njegovim odobrenjem za štampanje”.[46] Vjerovatno se radi o Zakoniku Petra Prvoga i njegovome Testamentu.[47] Rukopisi su bili “na razmatranju kod gospodina cenzora istoričara, profesora Nikitenka”.[48] Predśednik Cenzorskoga komiteta, M. Musin-Puškin, o tome je uputio dopis, đe piše:

“Na razmatranje je sanktpeterburškom Cenzorskom komitetu došao rukopis na crnogorskome jeziku, koji je sadržao Crnogorski zakonik i Zavještanje vladike Petra Prvoga, sa njegovim odobrenjem za štampanje. Međutim, kako među članovima Komiteta nema lica koje zna crnogorski jezik: proslijeđujući Vam ovaj rukopis, milostivi gospodine, predlažem Vam da ga razmotrite i donesete mišljenje da li u njemu postoji nešto što je protiv pravila Cenzorskog Statuta”.[49]

Potom se u čl. 6 akta Cenzorskoga komiteta navodi:

“Na sjednici Komiteta 28. maja 1846. godine odlučeno je: proslijediti ovaj dio rukopisa vanrednome profesoru Imperatorskoga Sanktpeterburškoga univerziteta, dvorskome savjetniku Kastorskom, radi adekvatne procjene, pošto među članovima Komiteta nema lica koje zna crnogorski jezik”.[50]

 

3.) Njegošev pomen crnogorskoga jezika (1839)

No, da li postoji pisano svjedočanstvo o tome da je lično Njegoš bilo kada nominovao crnogorski jezik?[51]

Upravo kod O. H. Lejarda, u zapisu iz 1839, pronašao sam takvu potvrdu.  Zanimljivo je da je sâm Njegoš, od svih straanaca koji su ga pośećivali na Cetinju, izdvajao Engleze po vjerodostojnosti i tačnosti njihovih zabilježenih utisaka. Njegoš je 1850. rekao: “Englezi, koji k nama dolaze, pažljivo posmatraju i proučavaju svaku stvar, i sve uzimaju u obzir; i ako ih ko ne obmane, opisuju tačno”.[52]

  1. H. Lejardu je Njegoš, koga tituliše “Njegova Eminencija” (“His Eminence”), govorio o reformama koje preduzima u nadi da će Crnu Goru “izjednačiti sa drugim evropskim državama”.[53] Ali, “da bi to izveo u potpunosti, potrebno je prosvijetiti stanovništvo i radi toga on gradi škole u raznim djelovima kneževine [principality]”, koje će “biti stavljene pod upravu učitelja iz Srbije, jer još nema Crnogoraca sposobnih da preuzmu njihovo vođenje”.[54] Potom mu je Njegoš, “His Eminence”, rekao (citat u originalu):

“At the same time, he [His Eminence] wolud have elementary works for educational purposes translated into the Montenegrin language”.[55]

Ljubomir Durković-Jakšić, priređivač knjige Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, ovaj je navod O. H. Lejarda 1963. ponešto iskrivljenoga — dakle, svojim prepoznatljivim manirom — odobrio za štampu. Prema  Lj. Durković-Jakšiću, citat glasi:

“Istovremeno, on [Njegoš] bi hteo da se na crnogorski prevedu osnovna dela za prosvetne ciljeve“.[56]

Međutim, sir O. H. Lejarda je srpski autor Vojislav M. Jovanović potpuno tačno preveo još godine 1907. u beogradskome Srpskome književnome glasniku. Njegov ispravan prijevod glasi:

“U isto vreme, on [Njegoš] bi hteo da ima elementarne školske knjige prevedene na crnogorski jezik“.[57]

Ovaj zapis, iz avgusta 1839, najranije je svjedočanstvo da je neki Crnogorac — upravo Njegoš — imenovao crnogorski jezik.[58]

 

 

[1]  Članak je odlomak iz knjige u pripremi Petar II Petrović Njegoš, arhiepiskop i mitropolit, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve 1830–1851. Završnu fazu istraživanja i prikupljanja dosad nepoznate građe o ovoj temi, jednim dijelom, finansirali su: Glavni grad Podgorica, Ministarstvo nauke, Agencija za zaštitu autorskih i srodnih prava, Ministarstvo prosvjete. Autor im se zahvaljuje na podršci.

 

[2]  P r e d š e s t v e n i k  [rus. предшественник]  >  prethodnik.

 

[3]  Branko Pavićević, Petar I Petrović Njegoš, Podgorica 1997, str. 504. Petar I je kombinovao varijante crkvensko-slovenske i “azbuke graždanske”. Up: Sreten Zeković, “Sveti Petar Crnogorski o ‘naškom’jeziku”, Lingua Montenegrina, br. 2, Cetinje 2008, str. 79–81.

 

[4]  Grafem jat ovđe iz tehničkih razloga nijesmo u prilici da reprodukujemo.

 

[5]  Горскiй вiенацъ, Beč 1847, str. 25.

 

[6]  Petar Petrović Njegoš, Pisma III (1843–1951), Cjelokupna djela, knj. 9, Beograd 1955, nepaginirana strana, sa faksimilom originalnoga pisma P. II P. Njegoša od 1. novembra 1847. V. S. Karadžiću.

 

[7]  Milosav Samardžić, Tajna “Vukove reforme”, Kragujevac 1997, str. 232. O štampanju rukopisa Шћепана Малога po srpskome pravopisu, ovaj autor saopšti “Rukopis na starom pravopisu Njegoš je poslao u Trst 1850, godine izdavaču [Andriji] Stojkoviću, koji je svojevoljno izvršio izmenu. Četrnaest godina kasnije, Jovan Hadžić je u Ogledalu tvrdio kako mu je Njegoš tim povodom dao sledeću izjavu: ‘Nisam ja onako napisao. Ja sam pisao kako sam znao i naučio! Niti se upuštam u reforme, niti u tome sebe za sposobna sudiju držim. Ja samo to ispovedam da mi što god se više udaljavamo od slovenstva, to sve većma propadamo. Nego ja sam poslao moj rukopis Stojkoviću u Trst da ga pečata, a on se udruži sa Vukom, pa mi pisanje promeni i okrenu na svoju sistemu. Pa što sam znao činiti kad je delo već gotovo bilo. Samo sam se srdio, jer svađati se javno ne podnosim’. — Ljubomir Durković-Jakšić, Srbijansko–crnogorska saradnja (1830–1851), Beograd 1957, str. 134. “Kako je to bilo, nije moguće objasniti”,  veli autor za štampanje Куле Ђуришића “novim pravopisom” i napominje da je ta knjiga štampana “u njegovom [Njegoševom] odsustvu, i baš zato se može pretpostaviti da je Vuk vodio posao oko njenog štampanja, te je otuda štampana novim pravopisom”.

 

[8]  P. P. Njegoš, “Vuku Stef. Karadžiću, Cetinje  2. septembra 1836. god”, Pisma I (1830–1837), Cjelokupna djela, knj. 7, Beograd 1951, str. 362. — P. P. Njegoš, “Vuku Stef. Karadžiću”, Pisma III (1843–1951), str. 360.

 

[9]  M. G. Medaković, П. П. Нѣгош, послѣдньи владаюћи владика црногорски, Novi Sad 1882, str. 130.

 

[10]  Isto.

 

[11]  Petar Petrović  Njegoš, Pisma I (1830 –1837), str. 191-192, 211-212.

 

[12]  Isto, str. 211.

 

[13]  Isto, str. 248.

 

[14]  Isto, str. 499.

 

[15]  Danilo V. Vušović, Prilozi proučavanju Njegoševa jezika, Beograd 1930, str. 1. — NAPOMENA: Kurziv u tekstu naš.

 

[16]  Isto.

 

[17]  Cvijeta Brajičić, “Italijanizmi u djelu Petra II Petrovića Njegoša”, Lingua Montenegrina, br. 13, Cetinje 2014, str. 3-29.

 

[18]  MILAN REŠETAR (1860–1942). Slavista i filolog, rodom iz Dubrovnika, izjašnjavao se kao Srbin-katolik. Član Srpske akademije nauka i umetnosti.

 

[19]  Milan Rešetar, Gorski vijenac, vladike crnogorskoga, Zadar 1905, str. XII.

 

[20]  Lidija Vukčević, “Udio stvaralačkog u jeziku književnosti – s posebnim osvrtom na Njegošev jezik”, Njegoševi dan 1i. Zbornik radova, Nikšić 2008, str. 151, 152.

 

[21]   A l i  >  ili, jesi li.

 

[22]  L. Vukčević, n.d. str. 152.

 

[23]  Naš jezik, br. 1-2, Beograd 1950, str. 240.

 

[24]  Milorad Popović, Njegoš i crnogorska nacija, Cetinje 2011, str.  118: “U samoj Crnoj Gori se, gotovo cijelo stoljeće, neće pojaviti ozbiljni analitički tekstovi o Njegošu. […] Poslije aneksije Crne Gore Srbiji [1918. god], kulturni život se još više provincijalizovao, jer je ionako skromni intelektualni krug nestao: jedni su otišli u Beograd, drugi su pobjegli u emigraciju. Tako su refleksije o Njegošu, preko novina, knjiga i udžbenika stizale iz režimskih krugova u Beogradu”.

 

[25]  Mate Zorić, “Nekoliko pisama iz zaostavštine Nikole Tommasea”, Zadarska revija, br. 4, Zadar 1959, str. 410-412; Jevto M. Milović, Petar II Petrović Njegoš u svom vremenu, Titograd 1984, str. 585-587.

 

[26]  P. P. Njegoš, “Nikoli Tomazeu […] Vladika Cernogorski. Cetinje, 21. apr. 1848. god”, Pisma III (1843–1851), str. 380. U pismu se veli: “Počitajemi gospodine Tomaseo, […]. Zla kleveta! Bog znade kada će se pleme slavensko ispod njene gadne anateme osvoboditi i kada će ga zora istine obasjati. Osobito, pak, protivu ovoga svobodnoga gnjijezda, kleveta vječno germi. Je li kervavije stranice u svemirnoj istoriji od černogorske?”

 

[27]  Faksimil pisma J. Jelačiću objavljen je u listu  Novosti, br. 353, Zagreb 17-25. decembar 1934, str. 17. Pismo je preštampano u knjizi P. P. Njegoš Pisma III (1843–1851), str. 446; bilješke i objašnjenja o njemu na str. 609.

 

[28]  Njegoševa bilježnica, Istorijski institut NR Crne Gore, Cetinje 1956.

 

[29]  D. V. Vušović, n.d. passim.

 

[30]  Vojislav P. Nikčević, Crnogorski jezik, knj. 2, Cetinje 1997, str. 586-520.

 

[31]  Radoje Radojević, Osporavana kultura. Kritike i polemike, Podgorica 2006, str. 100.

 

[32]  Sreten Perović, “I Vuk Karadžić je naš jezik zvao crnogorski“, Vijesti 21. mart 2003, str. 15. — Vojislav P. Nikčević, “Vukov model standardnog jezika u teoriji i praksi“; Naučni skup Vuk Karadžić i Crnogorci. Zbornik radova,  Cetinje 2005, str. 18.

 

[33]  [Vuk S. Karadžić], Montenegro und die Montenegriner…, Stuttgart und Tübingen, 1837; Crna Gora i Boka kotorska, Beograd 1922, str. 19.

 

[34]  FRANZ LUDWIG VON WALDEN (1870–1853). Veteran austrijskih ratova sa Francuzima, na sjeveru Italije, te gušenja revolucija i pobuna 1848-1851. U Zadru, đe je bilo śedište austrijskoga guvernera Dalmacije, od 1828. do 1831. bio je komandant garnizona.

 

[35]  [F. L. Von Walden] “Skizzen aus Albanien und Montenegro. Auszüge aus einer noch ungedruckten Beschreibung von Dalmatien, von General Walden”, Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode, br. 79-84, Beč 2, 5, 7, 9, 12, 14 jul 1831.

 

[36]  “Церногорцы”, Сербскiй Народнiй Листъ, br. 14, Budim 19. oktobar 1835, str. 108.

 

[37]  “Cernogorci”, Danica Ilirska, tečaj II, br. 21, Zagreb 21. maj 1836,  str. 82.

 

[38]  To nijesu jedine razlike. Сербскiй Народнiй Листъ piše da u Crnoj Gori “Narod je serbskij, i krjepko pokoljenije korena Slavenskog”, dok Danica Ilirska navodi da “Narod jest jedno krjepko koljeno slavensko”; etc.

 

[39]  Petar Petrović Njegoš, Pisma I (1830–1837), Cjelokupna djela, knj. 7, Beograd 1951, str. 324-325.  Da je Njegoš čitao Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode može potvrditi njegovo pismo A. N. Galicinu od 14. jula 1835. U njemu veli da su “prvi pokušaj moga pjesničkoga ogleda pečatan u ovdašnjoj tipografiji”, zbirku pjesama Пустиняк цетински, “preko moga očekivanja primili ne samo srpski književnici”, nego “isto tako i bečki list Winer Zeitschrift für Kunst, Literatur, Theater und Mode”.

 

[40]  Isto, str. 409. U pismu Fridrihu Oreškoviću od 25. oktobra 1837. Njegoš mu piše: “Hvala Vam na dobroti što ste izvolili na pročitanije poslati mi nekolike n[omje]re Serbskoga lista, koje Vam vraćam, a ovaj list i meni dolazi iz Pešte“. U istome listu Njegoš je objavio i pjesmu Misao.

 

[41]  Lj. Gaj sa “ilircem“ Antunom Mažuranićem, te V. S. Karadžićem i još nekim ličnostima, boravio je kod Njegioša na Cetinju u maju 1841. Stefan (Stjepan) Pejaković, takođe “ilirac”, februara 1847. iz Beča je Lj. Gaju javio pismom da mu je Njegoš dao godišnju pretplatu na Danicu horvatsku, slavonsku i dalmatinsku. U tome listu je Njegoš, početkom 1848, objavio jednu svoju čuvenu pjesmu (P[etar]P[etrović] N[jegoš], vladika cernogorski, “Pozdrav rodu na novo lieto”, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, br. 1, tečaj XIV, Zagreb 1848, str. 1-2).

 

[42]  AUSTEN HENRY LAYARD (1817–1894). Čuveni britanski arheolog. U mladosti advokat, kasnije u Asiriji otkrio mnoge spomenike koji se čuvaju u Britanskome muzeju u Londonu. Više puta u misijma na Balkanu. Izabran 1852. za člana parlamenta. Bio i britanski diplomatski poslanik u Carigradu.

 

[43]  Ljubomir Durković-Jakšić, “Lejard na Cetinju 1839“, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, Titograd 1963, str. 31.

 

[44]  Isto.

 

[45]  Isto. — NAPOMENA: Priređivač, Lj. Durković-Jakšić na str. 49, kod pomena crnogorskoga jezika, stavlja (sa slovnom greškom) svoju primjedbu koja ne odgovara izvorniku – naime, veli za crnogorski da je srpskohrvatski.

 

[46]  J. GARDNER WILKINSON (1797–1875). Član više bitanskih naučnih društava. Istraživao religiju starih Egipćana. Svoje nalaze i utiske o Crnoj Gori objedinio u knjizi Dalmatia and Montenegro […], knj. 1-2, London, 1848.

 

[47]  “Vilkinson u Crnoj Gori”, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, str. 185.

 

[48]  K r a nj s k i   g o v o r   [jezik]  >  u to vrijeme uobičajeni naziv za slovenački jezik.

 

[49]  JERNEJ KOPITAR (1780–1844). Slovenački lingvista, jedan od utemeljitelja slavistike i pionira austroslavizma (njem. austroslawismus). U Beču radio kao cenzor knjiga. Podržavao i usmjeravao rad V. S. Karadžića.

 

[50]  M. K., “Urno, kaj je noviga”, Kmetijske in rokodelske novice , br. 5. v sredo 31 prosenca 1844, str. 20; Milan F. Rakočević, “Njegoš kod Slovenaca“, Rasprave o Njegošu, priredio Danilo Radojević, Podgorica 2013, str. 401-402. U nastavku te vijesti piše: “Stiđeli smo se što nijesmo iskazali njegovom položaju dužnu počast. Ali ljubazne riječi, kojima se oprostio od nas, rekavši: ’Zbogom, Kranjci!’, utješile su nas, a takođe i mnogima, koji su možda naš kranjski jezik prezirali, dokazale da nas čak i Crnogorci, mada iz tako dalekih krajeva dolaze, mogu razumjeti“.

 

[51]  “Dokumenta o Njegošu Iz Ruskog državnog istorijskog arhiva (RGIA)”, Arhivski zapisi, br. 1, Cetinje 2013, str. 168.

 

[52]  Prvih 16 članova Zakonika opščega crnogorskoga i brdskoga, poznatog i kao Zakonik Petra Prvoga, doneseni su 18. oktobra 1798, a 17 preostalih članova 17. avgusta 1803. — Testament je vladika Petar I Petrović Njegoš, kako se vjeruje, izdiktirao na samrti (†18. oktobar 1830). Nije sačuvan u originalu, već u prijepisu čija se autentičnost, zbog nekih spornih djelova, dovodi u pitanje.

 

[53]  Br. 127, 23. maj 1846, RGIA f. 777, op.1, d.1912, II. 1-3”, Arhivski zapisi, n.d. str. 168.

 

[54]  Isto.

 

[55]  Isto. — U objavljenome arhivskom izvoru po ovoj temi, navodi se da je petrogradski Cenzorski komitet “u vezi sa dozvolom za štampanje rukopisa na crnogorsko-srpskom jeziku, koji sadrži Crnogorski zakonik i Zavještanje Vladike Petra Prvoga”, razmatranje  započeo 23. maja 1846. a završio 11. juna t.g. i napravio dokumentaciju na tri lista; isto, str. 169.

 

[56]  Borislav Jovanović, “Sva Njegoševa lica”; u: Božo Bulatović, Njegoš izbliza, Podgorica 2004, str. 5: “Njegoš i saznanja o njemu bila su i ostala jedno od centralnih mjesta, ne samo crnogorske književnosti, već i Crne Gore i njene istorije uopšte”.

 

[57]  Francesco Carrara, “Il Vladica del Montenegro, ritratto da ‘suoi colloqui”, Letture di famiglia, br. 1, 1852, str. 59; Vesna Kilibarda, Njegoš i Italija, Podgorica 2014, str. 206. Za strance drugih narodnosti koji su mu bili gosti na Cetinju, Njegoš veli: “Francuzi gledaju površno, većinom vide jasno, a više puta previđaju, previše poetizujući. Većina Njemaca, naprotiv, zadovoljni su ukoliko mogu sastaviti bilo kakvu knjigu, čak i prepisanu od drugih; a kako o Vladici i o njegovoj zemlji treba kazati nešto što nije kazano niko drugi, uzimaju za istinu svaku priču i svaku duhovitu izmišljotinu”. — B. Jovanović, n.d. str. 6: “Crnogorski vladar je od Cetinja tog vremena napravio mjesto kojem, imajući u vidu ličnosti koje su ga pohodile, nije bilo ravna na Balkanu. Ovdje je dolazila Evropa. Ko god se s njim srio, osjetio je potrebu da o Njegošu učini svoje viđenje”.

 

[58]  “Lejard na Cetinju 1839“, Englezi o Njegošu i Crnoj Gori, str. 42.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.