Val Malkerns: Kraj jednoga puta
Prevod: Aleksandra Nikčević-Batrićević
Za maline vezujem najljepša sjećanja na to ljeto. Takvoga roda do tada skoro da nije bilo i ja sam znala da je gospodin Bentli odlučio da svoje proslave barem neko vrijeme toga ljeta organizuje njima u čast. Jednoga dana pozvao me je telefonom i (indirektno, kao i uvijek), kikoćući se blago, nagovijestio da još uvijek ima previše malina i da ćemo ponovo morati da mu pomognemo oko berbe. Ko je još trebalo da dođe na zabavu? U sopstvenom glasu sam nazrela oprez iako sam znala da su zabave gospodina Bentlija, na koji god način bile organizovane, rijetko bile nesnosne. Dobar dio dosadnih ljudi, koji su bili toliko opsjednuti sopstvenim problemima da su na tim zabavama ostali prosto bježali od njih, oslanjao se na gospodina Bentlija. Da li bih, u znak pomirenja, došla sa Džerijem, pitao je gospodin Bentli nenadano, i nelagodno se zakikotao kada sam na to pitanje odlučno dala negativan odgovor. Nije rekao više ništa osim što je pomenuo subotu i pitao da li bi mi subota odgovarala, s obzirom na to da odgovara njemu te da toga dana ne jedem ništa prije nego što oko podneva dođem kod njega.
Gospodin Bentli je oduvijek živio na istom mjestu, još od vremena kada sam ja išla u školu i odlazila kod njega na dodatne časove klavira. Živio je u zapanjujuće ružnoj i velikoj kamenoj kući, izuzev dijela koji se odnosio na raspušteni divlji vrt. Tom vrtu se prilazi kroz prostor ispunjen lišćem, između brojeva osamnaest i dvadeset, sa jednog lijepog puta u Do- nibruku. Gotovo istoga trena naći ćete se nasuprot ostataka prelijepe gvozdene ograde na kojoj stoji naziv „Hejzeldin“. Ovaj bi ulaz mogao zbuniti nekoga ko ovamo dolazi prvi put jer nije bio u pitanju ulaz ka uobičajenom pejzažu koji vas vodi dalje do kuće. Elegantno projektovani bungalovi bili su razbacani na desnu ili lijevu stranu iza paravana napravljenih za njih od bakarne bukve i topole. Neki od njih bili su iz prve polovine dvadesetog vijeka, iz dvadesetih godina, i najveći broj činilo se da čuvaju krupni pospani psi koji su lijeno otvarali oko na njima neznane korake i prilazili posjetiocima mašući repom. Naokolo se prostirala tišina, na sve strane rasutog drveća i imali ste nejasan osjećaj da su bungalovi, kojima ste se približavali, bili nalik onima iz vremena Indijskog Carstva s drijemajućim ajahom koji se ljulja na trijemu i džunglom koja diše po velikoj vrućini na maloj udaljenosti od mjesta na kojem ste stajali.
Ipak, u vezi s domom gospodina Bentlija ničega kolonijalnog nije bilo i to je postajalo jasno kada biste konačno naišli na njega i zakoračili na kružnu stazu zastrtu šljunkom koja ga je okruživala. Bio je to veliki dom, kromvelijanskog izgleda i nalik tvrđavi, napravljen od rezanog kamena koji je pamtio bolje dane. Lišajevi su ga pokorili i vlaga je iscrtavala čudne boje i obrasce po zidovima. Umrtvljena drvenasta loza se još uvijek držala za kuću svojim izbijeljelim granama. Dijelom je divlja s obzirom na to da posljednji baštovan svoje dane odavno provodi u domu za stare i da je posljednji Francuz, Moris, preminuo u Born- mautu, pa se, zahvaljujući gospodinu Bentliju, poput rajskoga vrta širi na sve strane. U bašti su rasli ružičnjaci čiji sam miris mogla osjetiti čim bih u nju zakoračila, a pred vašim
1 Val Malkerns rođena je u Dablinu 1925. godine. Pored književnog rada bavila se novinarstvom i pedagoškim radom. Pisala je romane i kratke priče od kojih izdvajamo ove naslove: zbirka priča Dokona žena (1980), romani Ljetnja kuća, objavljen 1984, i Baš poput kita, iz 1986. godine, i zbirka kratkih priča, Prijatelj Don Žuana (1988). Prevod priče Kraj jednoga puta originano je objavljen u zbirci priča Val Malkerns pod naslo- vom Sjećanje i požuda: priče, urednika dr Petra Pende, u izdanju Filološkoga fakulteta, Univerziteta u Banjoj Luci, 2020. godine. pogledom bi se ukazali i sitni blistavi grmovi izdvojeni iz drače i bambusa, koji su u rano proljeće buktali narcisom i šafranom. U ljeto su tamo rasle biljke velikih cvjetova poput hortenzija koje su same o sebi vodile računa i bilo je svake moguće vrste vrijeska.
Svaki put kada bi gospodin Bentli odlučio da zasadi još jednu žbunastu biljku, morao je da traži zvaničnu dozvolu advokata sadašnjeg vlasnika „Hejzeldina“, građevinskog izvođa- ča, koji se držao na distanci, ali je imao dobre odnose sa nekoliko preostalih stanara. Bili su to korektni odnosi zasnovani na obostranom poštovanju, ali bilo je primjetno da novih za- kupaca na ovome imanju više nije bilo. Gospodin Bentli je dobio (na puki zahtjev) dozvolu da koristi neke od praznih prostorija za zabave kad god poželi, a ja ću se zauvijek sjećati nekoliko dobrih božićnih zabava u oskudnim sobama sa svijećama, koje je transformisao u svojevrsne pozornice ukrašene uskovitlanim bršljanom i crvenim trakama.
Njegov stan bio je mali i prašnjav i dobrim dijelom ga je zauzimao veliki klavir i njego- ve police za knjige. Od smrti svoje majke on nikada nije živio na nekom drugom mjestu, jer je majka njihov zajednički dom ostavila u nasljeđe dražem sinu koji je živio u Kanadi. Upravo sam u ovaj mali stan dolazila kao djevojčica, dok sam pohađala osnovnu školu, privučena taman gdje treba – pratila sam nesigurne zvuke klavirskih tipki koji su se probi- jali kroz drveće. Gospodin Bentli je bio strog učitelj, ali i veoma strpljiv. Mnogi su njegovi učenici dobijali nagrade i neki od njih danas su poznati izvođači.
Našla sam ga kako ozaren stoji među grančicama malina iznad kojih se dizala oku jedva
uhvatljiva para nakon sinoćne kiše.
„Vole je“, kazivao mi je uvjerljivim glasom. „Vrelinu i vlagu zajedno. One se neprekid- no rađaju i sazrijevaju – napuniš zdjelu za doručak i kada se na isto mjesto vratiš uveče, da napuniš zdjelu za večeru, dočekaće te još više malina nego tog jutra. Dobro došla, Ana.“ Njegova čupava sijeda kosa stajala je uspravno na njegovoj glavi, a njegove oči bile su blage i plave poput različka. Iskrzani zubi koje bi otkrio njegov osmijeh nekome bi možda djelovali ružno, ali ste umjesto toga njegov osmijeh zauvijek pamtili. Izraz njegovog lica nije vam mogao otkriti da se iza tog osmijeha krio strogi učitelj. „Pođi do kuće i uzmi zdje- lu, Ana, i dođi da mi pomogneš.“
Uradila sam kako mi je rekao iako mi je u tom trenutku bilo draže da sjednem na obo- reno stablo jednoga drveta i da svoje lice prepustim suncu. Oduvijek sam voljela da za- tvaram oči i da osluškujem zvukove njegovog vrta. Pčele među ružama i opadajuće latice dunjarice. I skakavac, tu negdje. Rijeka koja se prevrtala preko kamenčića na kraju zida. Protezanje i zvuci drveća, posebno na vrelini. Ali, ovaj vrt sam dobro poznavala u svakom godišnjem dobu. Najviše mi se dopadao u dubinama ljeta iako se teško mogu sjetiti barem jednog trenutka koji sam u dokolici provela tamo. Sjećam se plijevljenja korova, zalivanja, uklanjanja uvenulog cvijeća, branja ruža za kuću. Sjećam se da sam sjekla grmlje poslije cvjetanja kako bih ga ojačala za sljedeće ljeto. Sjećam se svega toga.
„Ko dolazi?“
Rekao mi je ime i uzdahnula sam.
„Vrlo talentovana žena“, rekao je odlučno. „Živi veoma težak život koji je na trijumfalan
način organizovala.“
„To je njen problem“, ponovo sam uzdahnula. „Organizacija. Ko još?“ Navodio je dalje
imena svojih gostiju. To će biti jedan od onih dana. „Ne mogu da ostanem dugo“, rekla sam.
„Ali svejedno znam da hoćeš, Ana. Treba mi tvoja pomoć. Osim toga, danas je poseban
dan.“
„Svaki dan ti je poseban“, gunđala sam i onda se prepustila uživanju u samim malinama, tako krhkim u svojoj zrelosti, tako vlažnim i mekim da su bili potrebni prsti od perja da ih uberu. Klavirski prsti. Pogledala sam nekoliko uništenih malina koje sam već bila ubrala, a potom činiju ljepotica gospodina Bentlija i njegove koščate opružene ruke, sa blagim me- kim zadebljanjem tek na vrhovima njegovih prstiju, na kojima ste mogli naslutiti tek pone- ku fleku od malinovog soka koji nije prosuo. Gospodin Bentli nikada nije bio grub kakav je to ponekad znao biti moj otac. „Pažljivo s tim kruškama, nježno, kao da su djevice“, rekao mi je jednom, nakon čega bi uslijedio prijekor moje majke. Dugo sam u tišini brala maline,
prstiju utrnutih od blagih uboda sitnih bodljikavih iglica koje su štitile plod.
„Zapričali smo se i ja sam zaboravio šta sam namjeravao da uradim kada si stigla“, rekao je gospodin Bentli i prije nego što je ušao u kuću uzeo je i ispraznio moju napola punu čini- ju u svoju i vratio mi je. Nastavila sam da berem, sada svjesna vinskog mirisa voća dok je sunce grijalo do tačke u kojoj sam ga na svom potiljku sve teže podnosila. Oduvijek sam se osjećala sigurno u ovoj bašti, posebno u društvu gospodina Bentlija. Bilo je to mjesto gdje sam voljela da dođem da zaboravim stvarni život koji sam živjela. Kada se vratio, stavio mi je stari slamnati šešir na glavu, a drugi, koji je izgledao još stariji, stavio je na svoju glavu. Nosio ih je ispod jedne ruke, dvije sjedinjene kupole, dok je u drugoj držao stari prenosivi gramofon (onaj što se namotava). Zaboravio je da ponese svoju činiju, i ja sam se ponovo vratila u kuću da je donesem, i odjednom sam, u zatvorenom prostoru, u hladnom mraku, čula zanosnu muziku, na momente poznatu, koja se glasno širila „Hejzeldinom“ zahvalju- jući starom teškom gramofonu. Osvrnula sam se oko sebe i pažljivo sam osmotrila uredni prostor te kuhinje, kuhinje gospodina Bentlija, čiste kuhinjske krpe koje su bile okačene na kukama, velike činije u kojima su nasložene, trenutak posluženja, čekale raznovrsne salate, pletenicu od bijelog luka koja je visila sa okvira prozora, kao i redove začina. Muzika je postajala sve glasnija i prodornija dok sam se približila žbunovima malina, gdje je stajao gospodin Bentli zatvorenih očiju i slatkoga osmijeha.
„Smrt i preobraženje, Ana“, rekao je, odmahujući glavom i nastavljajući da bere. „Jedan od najbožanskijih zvukova ovoga vijeka. Štraus je ovu kompoziciju napisao kada je bio dijete, sjetićeš se tih detalja – šta je tada mogao znati o smrti i preobraženju? U stvari, znao je sve (ili vjerujem da jeste) i dokaz za svoju tvrdnju nalazim u činjenici da je neke od tih tema prenio u svoje Posljednje pjesme koje su završene u godini njegove smrti. Zastani barem na tren i poslušaj. Imamo dovoljno vremena da završimo branje prije nego što ostali gosti stignu.“
Tako smo sjeli na nekada bijelu baštensku klupu i slušali bolnu sladunjavost muzike
koja prati uznemirujuće uvodne taktove.
„Ne plači, Ana, ali mi pričaj o tome“, rekao je gospodin Bentli. „Zašto se ne vratiš svom mužu i razmisliš još jednom o svemu? Ipak si se udala za njega. Odnosi nekada postanu na- karadni, ali osnovni osjećaj mora opstati, makar tako mislim. Iako nijesam sasvim siguran, naravno“, rekao je skromno, ljubazno me potapšavši po ruci.
„Ne, ne znaš, gospodine Bentli. Vjenčali smo se prije dvije godine i već sada sve je goto- vo. Nekulturno je jeo supu i groktao je kao svinja u krevetu i više nije dolazio u Koncertnu dvoranu. I tuširao se samo jednom nedjeljno – svake subote uveče – i ostavljao je opuške u lavabou i nikada nije krio činjenicu da mrzi moju mačku. Jednom je otišao sa muškarcem nakon što smo zajedno otišli na zabavu i pozvao je nekog drugog da me odveze kući.“
Ostavši bez riječi, gospodin Bentli me je na trenutak pogledao uplašeno prije nego što je
delikatno prokomentarisao:
„Nadam se da će paziti na svoje zdravlje. Takav način života je veoma opasan u današ- nje vrijeme, kao što svi znamo, ali možda griješiš. Možda bi dijete sve moglo promijeniti“, rekao je gospodin Bentli čežnjivo. „Nakon obavljenog ljekarskog pregleda za oboje, na- ravno.“
„Ne, hvala“, zadrhtala sam od iskrenog užasa. „Ti si drag, ali toliko griješiš da je to pa- tetično. Vratimo se malinama.“
„Pričaćemo kasnije, Ana“, rekao je gospodin Bentli nježno. „Obriši suze.“ Dao mi je jednu od besprekornih maramica koje je uvijek imao uz sebe (da li je on sam prao i svoj veš?) i vratili smo se branju malina.
Delijus se iznenada pojavio iz pravca povrtnjaka gde je moguće ležao i spavao, i lagano mi je prišao i nježno je polizao moje bose noge. Delijus je stari škotski terijer, dio Hejzeldi- na koji poznajem veoma dugo i nekada je njegova dlaka bila sjajne bijele boje, ali ta dlaka odavno ne miriše dobro. Pojeo je malinu koju mu je ponudio gospodin Bentli i on mora da je jedini pas na svijetu koji je malinu tako pohotno znao strpati u usta. Dok smo brali mali- ne, njega su tromi koraci odveli do baštenske klupe pokraj koje je legao u hladovinu, baš u sjenku koju je klupa pravila, smještajući svoju njušku među šape.
„Moj talenat nije bio takav da sam na njega mogla sasvim da se oslonim“, rekla sam mu dok smo prilazili srednjem redu malina, kraj kojeg smo se u isto vrijeme našli, i odjednom, gledajući mu u lice, shvatila sam sljedeće: da sam mogla da biram oca, zasigurno bi to bio ovaj čovjek. Svojim iskrenim govorenjem mogao me je u bilo šta ubijediti, iako u ovome trenutku nijesam bila sigurna da li mi je bilo stalo do nečega takvog.
„Uvijek ćeš svirati na veliko zadovoljstvo najbližih, onih koji će te rado slušati u kućnom okruženju“, ljubazno je rekao gospodin Bentli. „Nije to ništa, Ana. Neće biti koristi od silne strogoće koju prema sebi gajiš, i ne zaboravi sopstveno zadovoljstvo, ono koje ćeš osjetiti kada budeš svirala za sebe samo. Zadovoljstvo će prevagnuti, kao u mome slučaju kada sam, u vrijeme davno, odlučio da postanem učitelj i pronašao tako izvor vječite radosti.“
Ponovo mi je ispod oboda starog slamnatog šešira uputio topao osmijeh i nije bilo uop- šte važno što su mu zubi u gornjoj vilici bili razmaknuti, a oni u donjoj sasvim istrošeni kao kod starog konja. Odmahnula sam glavom i skrenula pogled, dok je stari gramofon šuštao u tišini.
„Vidi, evo još jedne poslastice za tebe“, rekao je. „Slušaj ovo. Vjerujem da nijesi čula
snimak Lusije Pop sa Posljednjih pjesama.“
Glas je predivan i ravnog mu nema, kao i pjesme, i vjerujem da sam ih u tom julskom popodnevu, u bašti gospodina Bentlija, na poseban način mogla čuti, kao niko do tada. Te senzualne, skoro umorne pjesme i način na koji ih ona pjeva kao da nagovještavaju da je sve gotovo.
Ali nijesam mogla ponovo plakati jer su iz pravca prednje strane kuće do nas dopirali glasovi koji su najavljivali dolazak svih onih dosadnih ljudi čiji će problemi biti predstav- ljeni gospodinu Bentliju kad se za to ukaže prilika. Ponekad ste ih mogli vidjeti kako vreba- ju pravu priliku za tako nešto. Ali, evo kako je njihov ulazak na zabavu gospodina Bentlija izgledao. Naišli su na meso spremno za rezanje i prionuli su i preostalim poslovima, iznijeli su i kuhinjski sto da ga postave ispod drveta kestena, gdje će u hladu sve na primamljiv na- čin rasporediti. Jedna od gošći je donijela svježe pečenog lososa kojeg je sama pripremila, a druga je u svojim rukama držala dvije zdjele pune šlaga koje je donijela za maline. Jedan čovjek, sjećam ga se kao posebno napornog, donio je flašu džina – uobičajeno je bilo da se donese vino – jer je tvrdio da džin poboljšava ukus malina. Dok smo jeli komadiće prelije- po narezanog goveđeg mesa (među prijateljima je bio i mesar) i lososa i sve salate koje je gospodin Bentli pripremio, maline su ležale, lebdeći po površini džina, i uranjajući ispod površine, u velikoj plavoj činiji, a njihova boja je bila nešto tamnija zbog nanosa ricinuso- vog šećera koji je po njima pažljivo posipan. Više volim maline bez slada osim njihovog sopstvenog ali ih je, naravno, zašećerila žena koja je trijumfalno organizovala svoj veoma težak život. Pomiješane sa gotovo ledenim Muskadetom, ipak su bile veoma dobre.
Ukoliko nijeste probali tek ubrane maline, u roku od sat vremena od branja s grančica na kojima su se zanosno šepurile, nijeste mogli znati kakvog bi ukusa malina trebala biti. U po- ređenju s njima, jagode su sasvim obične. Istina je da dolaze prve, ali kada je ljeto na vrhuncu, već su više nalik repi i bez ukusa. Maline su pravi plodovi sredine ljeta i po prvi put sam ih probala u bašti gospodina Bentlija, na pravi način, baš onako kako ih i treba jesti. Ukus zrelih malina u trenutku kada se tope između jezika i nepca je ono čega se najbolje sjećam kada mi na pamet padnu ti ljetnji dani i dovoljno je razloga zbog kojih se toga ljeta rado sjećam. Poslije ručka smo ležali na travi koja je ranije tokom dana bila prohladna i vlažna, a sada je bila isušena od sunca. Šorts i majica na meni su izgledali apsurdno među raskošnim letnjim haljinama prisutnih žena, ali sam tako planirala da izgledam – da budem među njima, ali ne i jedna od njih. Svi su se sklanjali od Delijusa koji je šetao naokolo u znak dobrodošlice i na kraju se pas naslonio na moje noge, a njegova stara dlaka bila je smrdljiva, oštra i topla. Bilo nam je prijatno tako, dok smo stajali jedno uz drugo. Nagradio me je milujući moj zglob svojim hladnim crnim nosem, iznenađujuće vlažnim i zdravim. Mogla sam zauvijek ležati u toj bašti, ne posvećujući pažnju nikome osim psu, slušajući pčele u lipama sa moje lijeve strane, zvuk nevidljive rijeke, razuman, nježan glas gospodina Bentlija koji nudi savjete, čak i rješe- nje ili dva. Poželjela sam da svi odu, posebno onaj čovjek s džinom koji je želio da zna gdje je moj muž. Na kraju su ipak otišli, ali ne prije nego što se sunce ispružilo nisko i jako i zlatno preko trave, ne prije nego što su sve vratili u kuću, uključujući i sto, i dok kuhinja ponovo nije bila spremna. Takvi su to ljudi bili. Čovjek sa džinom je posljednji otišao, nakon što je tiho i nakaradno odsvirao Šopena na klaviru gospodina Bentlija i pozvao me da te večeri pođem s njim u pozorište jer je imao kartu više. Kada sam odbila, povukao se sasvim pristojno.
Ovo je oduvijek bilo moje doba dana u bašti. Nijesmo mnogo pričali. Lutali smo okolo i skupljali komadiće hrane ili neobične papirne salvete sa trave, iako su gosti prilično dobro pospremili za sobom.
Odlutali smo do ružičnjaka tačno u trenutku kada su ruže najzanosnije, kada ispuštaju iz sebe toplotu sakupljenu iz dana koji prolazi, kada su praktično spremne da razgovaraju s vama. Skoro sve ruže gospodina Bentlija bile su staromodne, odabrane zbog svog oblika i boje, ali i zbog svog mirisa. Sjenile su od kremastobijelih na ivicama kružnog niza do ruži- častih i grimiznih i žutih i, u sredini, nekoliko skoro crnih ruža. Najviše su mi se dopale vi- seće ružičaste čajne ruže. Gospodin Bentli je više volio one koje je nazivao Grimizna slava, duboko crvene i baršunaste, koje su rajski mirisale i bile sklone da obore svoje glave kada dostignu tačku potpune procvjetalosti. Morali ste da je uhvatite rukom i pažljivo podignete ukoliko ste željeli da vidite njen cvijet.
„Hajde da odnesemo gomilu ovih do gospođe Ejlmer“, iznenada je rekao gospodin Bentli, „kao i ostatak malina. Ali čekaj, prije nego što to uradimo, moramo zaliti ruže. Po- red toga, još nešto ti želim pokazati, Ana.“
Zalivanje ruža poslije dugog i vrelog dana nikada nije naporno, izgleda mi kao da se protežu i nude da budu zalivene, čak i one oborenih glava ponekad ih podignu. Rekavši da će posjeći ruže gospođe Ejlmer kada se malo osuše, gospodin Bentli se kretao pored svog povrtnjaka i divljine drače i čička do male čistine u blizini riječnoga zida. Pokazao mi je nekoliko razbacanih zelenih biljaka koje su djelovale sasvim neupadljivo. Ali, gospodin Bentli se trijumfalno nasmijao.
„Posadio sam ih prošle jeseni i uvijek ti ih zaboravim pokazati. Lješnici, Ana. U godi- nama koje dolaze na ovom mekom, vlažnom tlu, ovdje će zrijevati lješnici za branje i niko nikada neće znati za njih niti će uživati u njima osim nekoliko galantnih istraživača iz tvoje stare škole! Zamislite Hejzeldin (jazbinu lješnika) bez lješnika!“, zakikotao se. „A ipak vjerujem da je ova bašta bila bez žbunja lješnika otkako je počela da raste prije nekih sto i pedeset godina, kada je ova kuća izgrađena. Naravno, možda je ime kuće inspirisala neka dama po imenu Hejzel.“
„Divno je što si se sjetio da ih posadiš“, rekla sam, smiješeći se. Prilično stidljivo je spustio pogled u znak potvrde i zakikotao se. Zatim se vratio da isiječe ruže i potom je ušao u kuću da nahrani Delijusa.
Kuća, kojoj se dešavalo da zimi bude ledeno hladna, kao da je zadržala svu toplotu dugog ljetnjeg dana dok smo se penjali zapuštenim stepenicama do stana gospođe Ejlmer. Na svom putu do njenoga stana, prošli smo pored visokih prozora koji su gledali na rijeku i zalazeće sunce. Njegova svjetlost se čudno probijala kroz prašnjave ploče tamnoplavog i zlatnog stakla i to je, sasvim iznenada, promijenilo lice gospodina Bentlija u lice starca. La- gano sam zadrhtala. Biće dug i topao sumrak kada sunce zađe, prognozirao je. Možda bih, ako vremena ima, voljela da izvedem Bahov trio sa njim prije nego što napravimo večeru? Mogli bismo zaboraviti na violu i on bi svirao violinu dok ja sviram na klaviru. Ostavili bismo prozor širom otvoren i gospođa Ejlmer bi takođe mogla da sluša. Njena soba je bila odmah iznad njegove, dva sprata iznad.
Nevjerovatan, krvavocrven zalazak sunca popunio je stepenište gospođe Ejlmer, ali nije
bilo odgovora kada smo pokucali na njena vrata. Mesingana ploča je bila lijepa i sjajno uglačana i na njoj je pisalo: „Logoped / konsultacije Florens Ejlmer – po dogovoru“. Da li nije bilo odgovora zato što nijesmo imali zakazano, pitala sam se lakomisleno, ali gospodin Bentli je bio veoma zabrinut, prilično blijed, primijetila sam u tom trenutku. Povikao je „Florens!“ nekoliko puta, a zatim me je zamolio da sačekam dok on siđe da donese rezervni ključ koji mu je dala za ne daj bože, „u slučaju nepredviđenih okolnosti“. Činilo se da smo se upravo našli u jednom takvom slučaju. Prišla sam prozoru i osjetila kako me preplavljuje toplota posljednjih zraka dnevne svjetlosti. Iznervirala me je Florens Ejlmer koju nikada u životu nijesam srela jer me je njeno ćutanje uznemirilo. Primijetila sam da je gospodin Bentli odložio crvene ruže i maline kao da nije očekivao da će ih ikada moći isporučiti. I to se ispostavilo tačnim.
Pronašli smo gospođu Ejlmer koja je bila krupna i veoma stara, kako leži postrance u svom krevetu, modrog lica i hladnih ruku, ali je disala, to smo mogli vidjeti. Orijentalna ljepota i red sobe našli su se u čudnom kontrastu s njenom nezgrapnom figurom. Gospodin Bentli je dao sve od sebe da je probudi, ali nije uspio i zamolio me je da pozovem Hitnu pomoć dok je on stajao pored nje. Pokušala sam da među izazvanim emocijama pronađem žaljenje prema ovoj nepoznatoj starici, logopedici i udovici kolekcionara umjetničkih djela, nekada mladoj i možda lijepoj, možda čak i srećnoj ženi, ali osjetila sam samo razdraženost jer je do tada divan dan, čije je vrijeme još uvijek trajalo, sada očigledno bio doveden do kraja.
Hitna pomoć je velikom brzinom i efikasnošću stigla i odnijela je dolje na nosilima, skroz umotanu u ćebad. Gledala sam na prilazu kako su smještali gospođu Ejlmer u kola Hitne pomoći, zalupili vratima, natjerali gospodina Bentlija da potpiše neki papir i odvezli se daleko od krošnji drveća. Kada sam ponovo pogledala gospodina Bentlija, vidjela sam da se trese iako mu je lice djelovalo nepomično, kao kod starice. Pitala sam se da li su možda nekada davno bili ljubavnici ili čak i prije nego što je gospođa Ejlmer postala toliko onemoćala od artritisa, ali što sam više razmišljala o tome, to je izgledalo manje vjerovatno.
„Skuvaću ti šolju čaja“, rekla sam i osmjehnula se jer mi se činilo da je to jedina stvar koju mogu da uradim za njega, ali je on odgovorio: „Ne, Ana, ne. Večeras ćemo popiti kap nečega jačeg.“
U sumračnoj muzičkoj sobi podigao je flašu viskija iz zidnog ormarića, a zatim je uzeo i dvije teške kristalne čaše. Nikada ga ranije nijesam vidjela da pije nešto osim vina, a ja sam viski povezivala s dva sjećanja samo – vrućim limunovim punčem za zimske prehlade u djetinjstvu i svinjskim hrkanjem moga muža nakon uzaludnih pokušaja parenja tokom nekoliko noći u nedjelji. Ali iznenada sam otkrila da je i meni hladno, da postajem slična gospodinu Bentliju. Pružio mi je čašu rukom koja se još tresla i zajedno smo ispijali žestinu bez riječi. Nakon nekoliko jačih gutljaja, piće gospodina Bentlija je skoro nestalo i on je sipao još malo viskija u čaše prije nego što je flašu vratio u ormarić.
„Jadna Florens“, izustio je. „Jadna Florens. Da sam pošao do nje ranije, kao što sam
namjeravao…“
„Ne“, rekla sam. „Ne bi bilo nikakve razlike, znaš da ne bi.“
„Možda si u pravu.“ Uzdahnuo je dok je palio lampu koja je imala prašnjav tamnožuti
abažur, ali nije propustio da mi se osmjehne.
„Znaš, Ana, rekao bih da je ovo stvarni kraj lijepe priče za ovu staru kuću.“
„Kako to misliš?“ Kao da mi se na srce srušio kamen, bila sam kao sanjar koji je pro- mašio nekoliko stepenica niz koje je silazio. Ponovo se osmjehnuo, pijuckavši viski kao da ništa nije bilo važno, a zatim je izvadio pismo iz džepa.
„Rekao sam ti da je ovo poseban dan, Ana. Poseban je iz razloga što je ovo pismo jutros
stiglo poštom.“
Prije nego što sam iz koverte izvukla list papira, znala sam šta će tamo pisati. Donlon i Kompanija, građevinski izvođači, naložili su advokatu da se zahvali gospodinu Bentliju na izuzetnom stepenu pažnje koju je njihovoj imovini u svakom pogledu posvetio, ali su smatrali da je vrijeme da se i njemu i gospođi Ejlmer ponudi alternativni smještaj u nekoj od njihovih nekretnina.
„Nekakav stan!“, rekla sam šokirana i prije nego što sam završila sa čitanjem pisma. Saznao je da bi vlasnici bili više nego velikodušni po pitanju zakupa s obzirom na njegov dugi zakup stana u prizemlju Hejzeldina ali, naravno, ako bi gospodin Bentli više volio da se sâm dogovori o alternativnom smještaju, određeni iznos novca će mu biti uplaćen kao nadoknada zbog nastalih okolnosti. Advokat je snažno savjetovao gospodina Bentlija da pristane na prvi prijedlog koji bi po njegovom mišljenju bio finansijski koristan. Biće mu drago da i lično razgovaraju o svemu, i slično.
Dok sam pismo vraćala u kovertu, evo šta mi je iznenada palo na pamet: „Da li je gos- pođa Ejlmer dobila ovakvo pismo jutros?“
„Da, jeste. Nazvala me je i ja sam pošao do nje. Bila je slomljena. Ona je ovdje podsta- nar već trideset godina, otkako joj je muž umro.“
„Smatraš li možda da ovo ima neke veze sa…“
„Siguran sam da je tako.“
„Ona je stara“, rekla sam, nestrpljiva da u to ubijedim i sebe i njega. „Moglo bi se ipak dogoditi. Ti si mnogo mlađi i znam da je užasno, ali ti ćeš, vi ćete…“ I opet sam plakala, a gospodin Bentli, koji je nakon pića djelovao pribranije, izgledao je zabrinut za mene, kao nikada ranije.
„Biću savršeno dobro gdje god da odem – naravno da hoću. Kada prenesem svoj klavir i svoje knjige i sve svoje smeće, kakve veze ima mjesto? Dom se može preurediti bilo gdje, Ana.“
Znam da je to bilo užasno, krajnje sramotno, ali sam sada plakala zbog sebe.
„Tvoje novo grmlje lješnika!“, urlala sam. „Tvoje maline i tvoje ruže i tvoje povrće. Nije
fer!“
„Ana, ako imaju trunke pameti, ostaviće ruže i drveće i bar malo divljine pored rijeke i tako će moći da skuplje prodaju kuće. Kladim se da će ih nazvati gradskim kućama s karak- terom i kvalitetom u osamljenom šumskom okruženju na deset minuta od centra grada. Ho- ćeš li da se kladimo?“, rekao je gospodin Bentli gotovo nestašno. „Hajde, Ana, obriši suze i, što je još važnije, osuši prste, draga moja, i sjedi za klavir. Zašto ipak ne bismo odsvirali našu malu noćnu muziku? Potom možemo da napravimo večeru i odvedemo Delijusa u šetnju u isto vrijeme prelazeći s tobom najveći dio puta do kuće.“
„Kuća?“, rekla sam posramljeno, „‘Hejzeldin’ je moj jedini dom.“
Činilo se da me gospodin Bentli nije čuo. Štimovao je svoju violinu, naizgled prilično zadubljen i srećan. Pokušavajući vratiti film, još uvijek se sasvim jasno ne mogu sjetiti same muzike i da li sam svirala loše ili dobro. Ono čega se sjećam tog posljednjeg dana u Hejzeldinu su tople maline i njihova tekstura kada bi prsnule između mog nepca i jezika. Smrt i preobraženje na starom izgrebanom gramofonu i sunce koje je pržilo moj potiljak sve dok mi stari šešir gospodina Bentlija nije pružio ljekovit hlad.