Uroš Bojanović: Balkanoreksija
Djetinjstvo
Dva spaljena djeteta
Na partizanskom groblju
Među četrdesetak imena, stalo je i naše s njima,
Uraslo u korov i ambroziju, omeđeno svježe lakiranom
Crvenocrnom ogradom
Jedino šta valja u ovom teško prohodljivom mjestu
Za šta se ginulo
Za koju pičku materinu
Sve je propalo
Ušminkano
Devetim majem
I mažoretkinjama i nacional socijalistima
Profesionalcima
Ukrali su nam ga
Partizansko groblje
Dva ista imena
I mnogo različitih
Između spomeničića
Na niskoj travi
I sa vjetrom breskve
Stalo je možda sve dobro
Što je sa mnom nekada
Imalo bilo kakve veze
Djecu, na koju ste već dosad
Zaboravili
Opština je sahranila
Na novom groblju
Među vjernicima
Balkanoreksija
Ljubav se širi
Hendriksovim rifom
Puni mošnje Ćumezu i njegovoj rulji
Do mezanina
Narativnosti, ni za lijeka
Ni logike
Evo, recimo
Promijenio sam upaljač
I sada pišem samo loše pjesme
Čudna je stvar taj
Opsesivno kompulsivni poremećaj
Baka kupuje paklo cigareta
Crveni Marlboro
Da joj smanji apetit, jer hoće da smrša, sanja da postane kostur
Na modnim pistama
Milana
Porco, piglets, porcile
Teško je djecu odvojiti od svinjca
Farmer izvršava pred njima
Ritualno samoubistvo
Dve djevojke
Crvenokosa i rasna, prsata crnka
Policijska brutalnost ih hvata nespremne
U parku kod kosturnice
Šteta za djevojke
Mogao je to biti lijep tango
I ja i devedeset prva
Sa njima
I noćna tegla
Puna autizma
Modo Minore
Ivana je nazvala
I zvučala je prilično dobro
Stajali smo ispred, na vjetru
Duvačka sekcija u G duru, bez pogrešnog tona
Svira onu životnu:
Sada moraš sve promijeniti
I prolazili su milioni ljudi
Koje niko nikada ne stavlja u rečenicu
I zurili u nas
Na vratima su zalijepljeni
Posteri sa kažiprstom
Bučno usmjeravali
Do kraja života
Sve je prilično uzaludno, reče mi
I jasno već iz naslova
Pa možda da pokušaš ponovo
Nešto drugačije
Nešto kao:
Ivana je nazvala i razbudila me sa par sumnjivih rečenica
Koje bi trebalo da zvuče
Kao kraj
I da zauvijek podsjećaju
Na vožnju ambulantim kolima
Kada simpatična gospođa
Svim prisutnim kolegama uzviknu:
Nema od nje ništa
***
Moj djed,
Valjda u nadi da zbliži porodicu, je na skupom
Grobnom mjestu
Izgradio veliko zdanje
Veliku porodičnu grobnicu
Svakoga dana
Silazi u njenu utrobu
I provjerava koliko je široka i hladna
Koliko će odgovarati razjedenim tjelesima
Njegovih mrtvih
Danas, prijepodne,
Čovjek iz pogrebnog preduzeća mi je javio
Da je djed, zadovoljan sa stanjem u grobnici, odlučio ostati u njoj
Par dana do vječnosti
Na groblju
Na tom izletištu za starce
Još ne prebiva netko mlad
Ko je život prekinuo
Svojom voljom
Mladima u ovom gradu,
Život, vidiš, zaista znači mnogo
Uroše, budi barem ti
Prvi
Noć na zemlji
U Beogradu,
Za deset hiljada dinara,
Pravoslavni taksista je pristao
Da me vozi cijelu noć
Od bulevara, pa najdalje
Bio sam stvarno
Jadan
***
Kada, recimo, sud oslobodi
Silovatelje tvoga djeteta
Šta ostaje sa narednim danima?
Prijenosi boksa u tri ujutro
Ili snimke bejzbola
Iz doba Mikija Mentla, koje gledaš
Uz noćne kave i cigarete
I još ne kontaš pravila,
Ali
Stvari su uštimane slobodnije
Pravi se led,
U kavanama postavljaju prskalice
Tvoji prijatelji dolaze na odmor i
Samo da ih ne vidiš,
A
Gola djeca odšarafljuju hidrante
I crnci sviraju na trijemovima
I kamioni ubijaju ljude
I portorikanke plešu oko vigvama
Ljudožderi žive u metrou
I slikari pišu autobiografije,
Dok šetaš do prve policijske patrole,
Gledaš kako plaćaju prostitutke
I kontaš kako ti je život B movie
I kako su lijepi trotoari
Pravne države
***
Moraš se opustiti, ali
Tako je teško
Samo malčice pokušaj
Nekako
Ništa se nije dešavalo
Na moru, ali opet nekako
Držalo je pažnju
Čim smo došli
Ja sam odjurio na obalu
Bilo je nekih
Pola sedam, sedam
Nigdje kupača
Samo vjetar, klupa i ja
Provjerio sam kroz par dana
To je jedina klupa
Na čitavoj plaži
Znaš, kad si tamo
I pustiš pogled
Ima tu one produktivne depresije
Što ti začudo pomaže
Da ne zglajzaš
U njen teži oblik
Mirisala je ova
Turistička destinacija
Kada sam bacio stvari na krevet
Izabrao najšareniji šorc,
Majicu s dugim rukavima
Jer su mi ruke bile u neredu
I odtreperio s nekim
Kubankama da muziciram
Na njihovom maternjem
Neku Gloriu Estefan
One su čudne
Sve imaju stomačiće,
Guste obrve
I svo vrijeme ovog svijeta
Samo da tebi bude lijepo
Svoje društvo sam napustio poslije
Dva dana
Otišao s djevojkama
U Kubu
Zaposlio se u restoranu
I ovo sve napisao
Samo da saznate
Gdje se nalazim
***
Ciao Lilli
Milion malih ljudi prijekorno govori
Kako to ne treba
Izgledamo im kao zvijeri koje
Puše za stolom i nedjeljom nešto rade
Tvoja koža se skuplja Lilli,
I lice ti ja kao mulj
Ali slabo vidim već,
Na obrazima mi se otvaraju rane
I sklapaju mi oči
Lilli
Svijet ostaje na pametnima
I biće ubrzo divno mjesto
Ciao Lilli
U liječilištu Belmondo
Mi umiremo od raka
***
Kažeš mi da je ovo
Prva subota da nisi izašla
I da ti je simpatično
Što izgledamo kao majmuni
Podbočeni stolom
Za kompjuter
Dok igramo
Privatne istražitelje
Sa balonerima
I sve zalizanom, u rep vezanom,
Kosom
Razmišljam naglas,
Kada mi kažeš da sam prilično
Jednostavan
Da imam tri glavne karakteristike
I da je samnom, poslije par dana lako,
Vrijedim li ja išta
Kada me je tako lako provaliti
Vrijedi li više onaj
Koga nikada ne shvatimo
Bojim se da skrećem u nešto
Pretenciozno
I da ovim opterećujem pjesmu
Bolje da se stisnemo
Jedno uz drugo
Da nešto bude od nas
Sutrašnjica ne mora biti
Metalna
Crvena zastava devedeset i
Devet
I njen hitac kroz hipofizu
Do španskog zida
***
Nemam pojma
Šta će biti sa školom
Nisam išao već
Dvadeset četvrtaka
Redam izostanke
Sa matematike
I biologije
Ne vidim razlog
Zašto bih išao tamo
Sanjam ih često, znaš
Prvo me grabe
Svojim srpskim rukama
Zatim kidaju
Ubacuju moje meso
U svoja srpska usta
U svoj srpski
Probavni trakt
Pun srpskih govana
Ostao sam kod kuće
Radije
Gledao na sportskom kanalu
Moj djeda
Kako u osamdeset osmoj
Na motokrosu
Jebe mater amaterima
Sreli smo se kasnije
Strpao mi je u džep košulje
Pedeset maraka
Pokazao mi novi
SFRJ kačket i
Pitao za školu
Otac je umro
Majka se poslije odala
Kockanju
Ja sam pokušao, vjerujte
Nisam makao od peterca
Kamoli do
Glavnog hica
I tako šetam
Noću
Zezam se sa djevojkama
Mašem ljudima
Sa romobila
I pričam
Kako mi i bez škole, djede
Stvarno, ponekad
Bude
Zaista
Preteško
Biografija
Uroš Bojanović, rođen 1991. u Tesliću (BiH). Objavio je dvije zbirke pjesama: “Ja ne mogu ništa” (2007.) i “Iz druge sobe” (2011.). Takođe objavljivao i u književnim časopisima: Polja, Tema, Zarez, Agon, Knjigomat, Kritična masa, Afirmator, BKG, Libartes i Strane. Zastupljen u antologiji “Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona”.
