Tomas Pinčon: Duga gravitacije
sa engleskog preveo Milijan Simunović
S ONE STRANE NULE
Priroda ne poznaje izumiranje; sve što poznaje je transformacija. Sve što me nauka naučila i čemu nastavlja da me uči pojačava moju vjeru u neprekidnost našeg duhovnog bitisanja poslije smrti.
VERNER FON BRAUN
Vrisak dolazi preko nebeskog svoda. Događalo se i ranije ali ne postoji ništa s čim bi se poredio sad.
Prekasno je. Evakuacija se i dalje nastavlja ali sve je to cirkus. Nema svijetla u kolima. Nigdje nema svijetla. Nad njim vise nosači, stari koliko i gvozdena kraljica a staklo je negdje daleko iznad da bi propuštalo svjetlo dana. Ali noć je. Boji se kako će staklo pasti – uskoro – biće to spektakl: pad kristalne palate. Ali i silazak u totalno pomračenje, bez ijednog tračka svjetlosti, samo veliki i nevidljivi lom.
U kolima koja su sagrađena na nekoliko nivoa, sjedi on u kadifastoj tami, nema da puši, osjeća kako se metal bliže pa dalje tare i spaja, para izlazi u brektajima, vibrira kostur kola, lebdjenje, uznemirenost, svi ostali su stisnuti okolo, oni oronuli, ovce zalutale, svima je ponestalo sreće i vremena; stari borci još uvijek u šoku od ratne tehnike dvadeset godina zastarjele, smutljivci u građanskim odijelima, stari klošari, iscrpljene žene sa više djece nego što bi izgleda ijedna mogla imati, naslagani između ostataka stvari da se iznesu do spasenja. Samo su bliža lica uopšte vidljiva, i samo kao polusrebrne slike u viziru, zeleno obojena lica VIP osoba zapamćena iza nebrojenih prozora svih stakala kako hitaju kroz grad…
Počeli su da se kreću. Prolaze u redu, iz glavne stanice, iz centra grada, nastoje da se uguraju u starije i opustjele djelove grada. Je li ovo izlaz? Lica se okreću ka prozorima al niko se ne usuđuje da pita, niko glasno. Kiša pljušti. Ne, ovo nije rasplet već stalan zaplet u – oni ulaze pod zasvođene prolaze, na tajne ulaze propalog betona koji su jedino izgledali kao rupe na podvožnjaku…neke skele od pocrnjelog drveta polako su se pokrenule iznad, a mirisi su počeli od uglja iz dalekih prošlih dana, mirisi nafte zimi, nedelja bez saobraćaja, (kao) koralnog tajanstvenog životnog rastinja, oko slijepih krivina iz usamljenih sporednih šina, kisjeli miris odsustva voznog parka, zrele korozije što se razvija u onim ispraznim danima birilijantnim i dubokim, posebno u zoru, sa plavim sjenkama da prolaz svoj zapečati, da pokuša da događaje svede na Apsolutnu nulu…bjednije je što dublje idu…tajni gradovi siromašnih u ruinama, mjesta čija imena nikad nije čuo…zidovi se ruše, krovova je manje pa i šansi da svijetla bude. Put koji je trebao biti izlaz na široki autoput umjesto toga se sužava, izlomljeni, u ćošak satjeran sve tjesnije i tjesnije dok se odjednom, prebrzo oni ne nađoše pod poslednjim svodom: kočnice hvataju i užasno skaču. To je presuda na koju nema žalbe.
Karavan je stao. Kraj je reda. Svim evakuisanim je naređeno da izađu. Oni se polako kreću ali bez otpora. Oni što ih okupljaju nose kokarde olovne boje i ne govore. To je neki prostran veoma star i mračan hotel gvozdeni produžetak pruge i skretnice po kojoj su došli ovdje… okrugle lampe tamnozeleno obojene vise ispod nacifranih gvozdenih streha, neupaljene stoljećima… gomila se kreće bez žamora i kašljucanja niz prave i funkcionalne hodnike što su kao prolazi u skladištu…somotne crne površine zadržavaju kretanje: miris ostarjelog drveta, hladnih krila praznih cijelo ovo vrijeme što su se samo ponovo otvorila da smjeste ovaj nalet duša, hladnog maltera u kome su svi pacovi pocrkali, samo njihove sablasti mirne kao pećinske slike, ugrađene u zidove jogunaste i blistave… evakuisani se odvoze u gomilama liftom – pokretnom drvenom skelom otvorenom sa svih strana koju podižu stara katranom umazana uža i koturi od livenog gvožđa čiji su zubci oblikovani kao SS. Na svakom mrkom spratu, putnici se kreću u prekidima… hiljade ovih zanijemjelih soba bez svjetlosti…
Neki čekaju sami, neki dijele svoje nevidljive sobe sa drugima. Nevidljive, da, od kakvog je značaja namještaj, kada sve dovde stigne? Pod nogama se drobi najstarija gradska prljavština, posljednja kristalizacija grada je osporavala, prijetila i lagala svoju djecu. Svako čuje da vrisak, onaj za koga je mislio da govori samo njemu, kaže „Stvarno nisi vjerovao da ćeš biti spašen. Dođi, svi znamo ko smo do sad. Niko nije namjeravao da se muči da spasi tebe, stari druže…“
Nema izlaza. Lezi i čekaj, lezi mirno i budi tih. Vrisak se prikiva za svod nebeski. Kad dođe, hoće li u tamu stići, ili će donijeti svoju sopstvenu svjetlost? Hoće li svjetlost doći prije ili poslije?
Ali već je dan. Koliko je već dan? Cijelo ono vrijeme dok se svijetlo cijedilo unutra, zajedno sa hladnim jutarnjim zrakom što sad struji preko njegovih bradavica: svjetlost je počela da otkriva asortiman ništarija, neke u uniformi a neke bez nje, što su ščepali prazne i gotovo prazne flaše, presamićene preko stolica ovdje, tamo nabijene u hladan kamin, izvaljene na različitim nivoima ogromne sobe, hrču i šište u mnogim ritmovima, u horu koji sam sebe obnavlja, dok svjetlost Londona, zimska i gipka, svjetlost raste između lica prozora sa drevnim stubom u sredini, narasta između slojeva sinoćnog dima što još lebdi, blijedeći, od voštanih zraka sa plafona. Svi ovi u horizontali ovdje, ovi naoružani drugovi izgledaju baš rumeni kao družina holandskih seljaka dok sanjaju o svom sigurnom vaskrsnuću za sljedećih nekoliko minuta.
On se zove Kapetan Džefri („Pirat“) Prentis. Uvijen je u ćebe od kariranog sukna boje rđe, narandžasto ljubičastocrveno. Osjeća kao da mu je lobanja od olova izlivena. Baš iznad njega, nekih dvanaest stopa gore, Tedi Blout se sprema da ispane s pjevačkog podijuma, izabravši da se sruči baš tu gdje je neko u veličanstvenom nastupu, prije nekoliko nedelja izbio dva stuba od abonosovine. Sada u svojoj otupjelosti, Blout je polako propadao kroz otvor, glava, ruke pa trup, dok od svega što ga je zadržavalo tamo gore ne osta samo prazna boca od šampanjca koja se nasukala u njegov prednji džep i nekako se zakačila –
Dotle je Pirat uspio da sjedne na svoj uski krevet za samce i da trepne. Kakav užas. Kakav prokleti užas… iznad sebe, čuje kako se tkanina cijepa. Načelnik štaba Specijalnih Operacija obučavao ga je za brzo reagovanje. On skoči s kreveta i udari ga nogom da se na točkićima kotrlja u pravcu Blouta. Blout stropoštavši se udari u četvorougaounu sredinu uz jako drndanje federa. Jedan od nogara popusti. “Dobro jutro” primijeti pirat. Blout se osmijehnu i ponovo utonu u san utopljavajući se dobro Piratovim ćebetom.
Blout je tu jedan od sustanara, u maloj kući koju je u prošlom vijeku, nedaleko od Čelzi Imbenkmenta, podigao Koridon Trosp, poznanik Rozetijevih koji je nosio uvojke i volio da uzgaja farmaceutske biljke na krovu (tradicija koju je mladi Ozbi Fil kasnije oživio), neke su odnjih dovoljno očvrsle da prežive magle i mrazeve, ali većina ih se vraćala, kao fragmenti naročitih alkaloida, u zemlju na krovu, zajedno sa gnojem od tri prvoklasne veseksške krmače koje je tamo čerečio jedan Trospov naslednik, i umrlim listovima mnogobrojnog dekorativnog drveća koje su na krov presadili kasniji stanari i neobičnog nesvarenog jela koje je tamo izbacio ili izbljuvao neki od osjetljivih epikurejaca – sve je to zajedno razblaženo, najzad, noževima vremena u impasto, nekoliko stopa debeo, neverovatno crnog gornjeg sloja u kome bi sve moglo da uspijeva, pa makar to bile i banane. Pirat, doveden do očajanja ratnom nestašicom banana, odlučio je da sagradi na krovu i ubijedi jednog prijatelja koji je letio na liniji Rio – Vaznesensko ostrvo – Florami da mu zdipi mladicu, dvije banane u zamjenu za njemački fotoaparat, naleti li na neku pri svom sljedećem padobranskom zadatku.
Pirat je postao slavan po svom doručku od banana. Rulja onih koji su se sa njim u menzi hranili, iz cijele Engleske, od kojih su neki alergični na banane ili potpuno neprijateljski raspoloženi prema njima, čak samo da bi ih gledali – radi politike bakterija, tog nizanja u tlu kolutova lanca u mreže, čije niti samo Bog može znati, vidjela je često voćku naraslu do stopu i po dužine, nevjerovatno svakako ali sasvim istinito.
Pirat bez misli u glavi stoji i mokri u klozetu. Onda se uvuče u svoj vuneni badelmantil koji nosi prevrnut da bi skrivao džep za cigarete a ne što je tako bolje i zaobilazeći vruća tijela svojih drugova probi se do dvokrilnih prozora, proviri polako na mraz vani, zaječa čim mu onudari u plombe na zubima, pope se uz spiralne ljestvice koje su u krugu vodile do bašte na krovu i zastade za tren gledajući rijeku. Sunce još uvijek bješe ispod horizonta. Osjeća se da će dan biti kišan, ali zrak bijaše neobično čist za to doba. Velika električna centrala i plinare iza, stoje uspravno: u peharu jutra izrasli kristali, dimnjaci, ispusti, tornjevi vodovod, kvrge ispuštene pare i dima…
“Hhaaa” ote se Piratu prigušen urlik, dok je gledao kako vazduh koji je izdahnuo preko parapeta, “hhhaaaa!” Vrhovi krovova plešu na jutru. Njegov džinovski bokor banana, blistavo žut, vlažno zelen. Njegovi drugari dolje sanjanju doručak od banana i voda im na usta ide. Ovaj dobro pročišćen dan ne bi trebao biti gori od bilo koga –
Hoće li? Daleko ka istoku, dolje na ružičastom nebu, nešto je upravo stvorilo iskru, veoma sjajno. Nova zvijezda, ništa neprimjetljivije. On se nasloni na parapet da vidi. Svijetla tačka već je postala kratka vertikalna bijela crta. Mora da je negdje van iznad Sjevernog mora… bar toliko daleko… niže su ledena polja i hladna mrlja sunca..
Šta je to? Ovako nešto se nikad ne događa. Pirat ga najzad prepozna. Vidio ga je na filmu, baš u zadnjih petnaest dana… to je trag kondezacije. Sad je već za širinu jednog prsta više. Ali nije od aviona. Avioni se ne lansiraju vertikalno. Ovo je nova, i još Najtajnija njemačka raketna bomba.
“Dolazi pošta”. Je li to prošaputao ili samo pomislio? On pritegnu iskrzani pojas svog bademantila. Pa, predpostavlja se da je domet ovih stvarčica preko dvjesta milja. Ali ne može se vidjeti trag kondenzacije na dvjesta milja sada, jel’da?
Gle. Gle, da: oko krivulje planete Zemlje, dalje na istoku, sunce je tamo, izašlo nad Holandijom i ogrijalo raketne izduvne gasove, kapljice i kristale i oni bljesnuše daleko preko mora…
Bijela crta, najednom, prestade da se penje, prekid goriva, kraj sagorijevanja, koja je njihova riječ… Brennschluss. Mi nemamo takvu. Ili se to smatra povjerljivim. Dno crte, ono što prije bijaše zvijezda već je počelo da iščezava u rumenoj zori. Ali raketa će stići ovdje prije nego što Pirat vidi kako sunce izlazi.
Trag, već razuman, neznatno iscijepan u dva ili tri pravca, visio je na nebu. Raketa se već, vođena čisto balistički, podigla još više. Ali sad je nevidljiva.
Zar ne treba nešto da se preduzme… da ode do operativnog odjeljenja u Stanmoru, mora da su je imali na radarima na La manšu – ne: nema vremena, zaista. Manje od pet minuta od Hanga dovde (toliko vremena treba do čajdžinice na uglu… svjetlosti da sa sunca stigne na planetu ljubavi… uopšte nema vremena). Da istrči na ulicu? Da upozori ostale?
Bere banane. Progazi kroz crnu smjesu organskih otpadaka u staklenjak. Osjeća da će se usrati. Projektil, šezdeset milja visoko mora da je dostigao vrhunac do sad… počinje svoj pad… sada…
Dnevna svjetlost probija kroz konstrukciju staklenika, mlječasta okna zrače blagotvorno dolje. Kako bi mogla biti zima ipak lažno sačuvana – čak i ova dovoljno siva da učini starim ovo gvožđe što može na vjetru da pjeva ili kako bi mogli zamagliti ovi prozori što se u drugo godišnje doba otvaraju.
Pirat pogleda na sat. Ne registrova ništa. Bride ga pore na licu. Ispraznivši mozak, trikom komandosa, on zakorači u vlažnu toplinu svoga banananjaka, krenu da bere najzrelije i najbolje, pridržavajući donji dio svog bademantila da ih u nj ubaci. Dopustivši sebi da broji samo banane, kretao se bosonog između obješenih svežnjeva, između tih žutih lustera, kroz topli sumrak…
Ponovo je napolju, na zimi. Trag kondenzacije je sasvim iščezao sa neba. Znoj mu se zaustavio na koži hladan gotovo kao led.
Ostavi malo vremena da zapali cigaretu. Neće ni čuti kad ta stvarčica doleti. Kreće se brže od zvuka. Prvo što o njoj saznaš je udarni talas. Onda, ako si još na svijetu, čuješ kako dolazi njena grmljavina.
A šta kad bi trebala da pogodi tačno – ah, ne – u djeliću sekunde biste morali osjetiti njen šiljak, sa svom tom užasnom masom iznad, kako u vrh lobanje udara…
Pirat povi ramena i ponese svoje banane niz spiralne stepenice.
+++++++++++++++++++++++++
Preko plavog popločanog otvorenog dvorišta uđe na vrata u kuhinju. Uobičajeni tok stvari: uključiti američki blender koji je od jenkija dobio prošlog ljeta, u nekoj partiji pokera, ulog za stolom, u prostorijama za oficire koji su samci[ Kako se ovaj prevod objavljuje posthumno fusnote su dodate prilikom lekture a izvor su najsavremeniji priručnici za čitanje ovog romana na izvornom tj. engleskom jeziku. U originalu ovdje je akronim B.O.Q , Bachelor Officers’ Quarters, koristio se u vojsci.
], negdje na sjeveru, nikad se ne sjećati sadašnjeg… Isjeckati nekoliko banana na komadiće. Napraviti kafu u aparatu.
Uzeti konzervu mlijeka iz hladnjaka. Smutiti ‘nane u mlijeko. Divno. Melemom bih premazao sve alkoholom nagrižene želuce Engleske… Malo margarina, još se nije pokvario, da se istopi u tiganju. Oguliti još banana, na kriške uzdužno isjeći. Margarin cvrči, ubaca duge kriške. Buktanje furune će nas raznijeti sve jednog dana, ha, ha, da. Oguljene čitave banane u cjelini staviti na roštilj čim se zagrije. Pronaći bombone od bijelog sljeza…
Teturajući se, Tedi Blout sa Piratovim ćebetom nabijenim na glavu, okliznu se na koru od banane i pade na dupe. „Ubiću se“ promrmlja.
„Njemci će to za tebe učiniti. Pogodi šta sam vidio s krova.“
„Ta V-2[ Vrsta rakete.
] na putu.“
„A-4[ Tehničko ime rakete A 4 ili Agregat 4.
], da.“
„Gledao sam je s prozora. Prije oko deset minuta. Čudno je izgledala jel’ da? Nisi ništa posle čuo jeli. Mora da je dobacila. Pala je u more ili negdje.“
„Deset minuta?“ Pokušava da vidi vrijeme na svom satu.
„U najmanju ruku“. Blout sjedi na podu, uvlačeći koru od banane u rever pidžame da se zakiti.
Pirat ode do telefona i pozva Stanmor najzad. Mora da prođe kroz tu uobičajenu dugu, dugu rutinu, iako zna da je već prestao da vjeruje u raketu koju je vidio. Bog ju je otkinuo za njega, iz njenog bezvazdušnog neba, kao čeličnu bananu. Ovdje Prentis. Jeste li vidjeli nešto kao zvjezdicu kako dolazi iz Holandije prije nekoliko trenutaka. Aha. Aha. Vidjeli smo je i mi. On spušti slušalicu. „Izgubili su je iznad obale. Oni to zovu prijevremeni Brennschluss.“
„Oraspoloži se“ Blout reče mileći natrag ka skrhanom krevetu. „Biće još“.
Stari, dobri Blout, uvijek lijepa riječ. Pirat nekoliko trenutaka tamo, čekajući da govori sa Stanmorom, mislio, Opasnost je prošla, Doručak od banana je spašen. Ali to je samo odlaganje smrtne kazne. Zar, ne. Biće i drugih svaka od njih ima izgleda da mu se na glavu stušti. Niko, s obje strane fronta, ne zna tačno koliko će ih još biti. Hoćemo li prestati da gledamo nebo?
Ozbi Fil stoji na pjevačkom podijumu, drži jednu od najkrupnijih Piratovih banana tako da ona štrči iz šlica njegovog donjeg dela prugaste pidžame – gladeći drugom rukom uz veliku žutičavu krivulju u triolama[ Ritmička figura od tri note, 4/4 vrsta takta.
] 4/4 ka plafonu, potvrđuje dolazak zore ovim:
Vrijeme je da digneš dupe sa poda
(uzmi bananu)
Operi zube i u rat krenu gegava hoda.
Mahni rukom zemlji usnuloj,
Onim snovima daj zadnji put poljubac svoj,
Reci gospođici Trebi[ U originalu Miss Grable, ovdje promijenjeno zbog rime, bila je poznata američka glumica Betty Grable (1916–1973) omiljena među vojnicima u Drugom svjetskom ratu.
] da sad mogao ne bi,
Ne bar do dana pobjede[ U originalu V-E day (victory over Europe tj. pobjeda nad Evropom).
], oh,
U Civi Stritu[ Postoji posleratni film pod ovim nazivom a Civi (u prevodu) je kraće od civil i odnosi se na vrijeme mira, kada će vojnici nositi civilna odijela.
] biće sve veličanstveno,
(uzmi bananu)
Žubor vina i djevojačke usne što ljube sneno-
No ima još Njemac, dva za bitku do kraja,
Pa nam podarite svoj osmijeh blistava sjaja
A ono što nabacimo prije, još jednom može da se doda –
Pokupi svoje rascvjetalo dupe s poda!
Ima i druga strofa, ali pre nego što on do nje stiže, na Ozbija, dok se šepurio, skočiše Bartli Gobič, DeKoverli Poks i Moris („Saksofon“) Rid, između ostalih i potpuno ga izlupetaše djelimično sa njegovom sopstvenom punačkom bananom. U kuhinji su se bombone od bijelog sljeza sa crne berze utapale u gusti sirup na vrhu Piratovog kotla i uskoro su počinjale da klobučaju iz gustine. Na jednoj drvenoj kafanskoj firmi, koju je pijani Bartli Gobič drsko uzeo u toku jednog dnevnog napada, preko koje se još vidi natpis u duborezu SNIPE AND SHAFT[ Pucanj i strijela, suština glagola je klevetati i prevariti (odnosi se na zanimanja i prevare Pinčonovih likova koji takođe imaju simbolična imena, ali u ovom slučaju prevodilac ih je ostavio u originalu).
], Tedi Blout sjecka banane velikim jednokrakim nožem, ispod čije nervozne oštrice Pirat jednom rukom grabi žućkastu kašu uz vafl tijesto elastično zbog svježih kokošjih jaja, koja je Ozbi Fil dobio tako što ih se trampio za isto toliko golf loptica kako su čak bile rjeđe ove zime od pravih jaja; drugom rukom muti voće, ne prejako, bičem žičanim, dok samo Ozbi Fil, potežući često iz boce za mlijeko od pola pinte punjene viskijem Vat 69 i vodom motri na banane u tiganju i loncu. Blizu izlaza na plavi trijem DeKoverli Poks i Džoakin Stik stoje pokraj betonskog modela Jungfraua na kome je neki zanesenjak ranije u toku dvadesetih proveo marljivo godinu dana oblikujući ga i izlivajući prije nego što je ustanovio da je preveliki da na ijedna vrata izađe, udarajući padine čuvene planine crvenih gumenim vrećama za toplu vodu punimm ledenih kocki da bi zdrobili led za Piratov banana frape. S preko noći izraslim bradama, čupavom kosom zakrvavljelim očima, mijazmom neprijatna zadaha iz usta, DeKoverli i Džoakin su iznureni bogovi što se zauzimaju za zakašnjeli glečer.
Drugdje po kućici, ostali drugari sa pijanke se odmotavaju iz ćebadi, jedan ispuhuje vjetar iz svoga, sanjajući padobran), mokre u lavaboe u kupatilu, malodušno se ogledaju u konkavnim ogledalima dok se briju, pljuskaju vodu bez jasne zamisli na svoje glave pod prorijeđenom kosom, petljaju se s uprtačima, mažu mašću cipele da ne propuštaju kasnije tokom dana kišu od čega su im se skoro iscrpjeli mišići šake, pjevaju odlomke iz popularnih pjesama čije melodije ne znaju uvijek, leže, vjerujući da se greju, na mjestima koje je ogrijalo zubato sunce između drvenih stubova na prozorima, počinju predano da govore o poslu da olakšaju sebi bilo šta što će morati raditi za manje od sat vremena, sapunjaju vratove i lica, zijevaju, čačkaju noseve, traže po plakarima i vitrinama za knjige neko alkoholno piće, jer klin se klinom izbija a taj ih je klin, koji ih nije bez izazivanja i mnogo prethodnog uvježbavanja ubo i te kako sinoć.
Sad se između svih soba umjesto noćnog dima, alkohola i znoja širi nježan miomiris doručka: što više prožima i iznenađuje i cvjetomirisniji biva nego boja zimskog sunca, i preovlada ne toliko kakvom grubom oporošću ili zapreminom koliko satkanom isprepletanošću njegovih molekula, što sudjeluju u tajni magičara po kojoj – mada ne često, smrti se govori da načisto odjebe – životni lanci se pokažu sasvim zamršeni te sačuvaju poneko ljudsko lice iz nazad deset ili dvadeset generacija … te ta ista potvrda-kroz-ustrojstvo dopušta ovom ratnom jutarnjem miomirisu banana da vijuga, ponovo zaposjeda i preovlađuje. Ima li ikakvog razloga da se svi prozori ne otvore i ne dopusti da mili zadah prekrije sav Čelzi. Kao vradžbina protiv eksplozivnih naprava što padaju.
Uz lupu stolica, na uspravljenim kutijama od municije, klupama, otomanima, Piratova rulja se okuplja na obale velikog trpezarijskog stola, tog južnog ostrva što je povratnik ili dva preko od jezivih srednjovjekovnih fantazija Koridona Trospa, sada su tamna izvijugana vlakna njegove visoravni od orahovine natrpana omletima od banana, sendvičima s bananama, bananama u kaserolama, pasiranim bananama oblikovanim kao osioni britanski lav, bananama pomiješanim sa jajima, u tijesto za francuski tost, koje je istisnuto iz šprica za oblikovanje kolača preko drhtavih kremastih pihtija od banana s mlijekom da bi se ispisale ove riječi C’est magnifique, mais ce n’est pas la guerre (pripisane jednom francuskom posmatraču u toku Juriša lako naoružane brigade) koje je Pirat prisvojio kao svoj moto….dugačkim bočicama bledunjavog sirupa od banana što se njim vafel od banana preliva, ogromnim glaziranim loncem u kome su na kockice izrezane banane prepuštene fermentaciji od prošlog ljeta zajedno sa žestokim medom i muskatom od suvog grožđa, iz koga ovog zimskog jutra neko zahvati kriglu medovine od banana sa pjenom…. kiflama i uštipcima od banana, hljebom od banana, bananama flambiranim u rakiji što je dugo stajala, on koju je Pirat donIo prošle godine iz jednog podruma u Pirinejima u kome ima i tajni radio predajnik…
Telefonski poziv, kad se ču razdera sobu lako, mamurluke, grabež, zvečanje suđa, razgovor o poslu, žestok prigušen smijeh, kao zvonka gruba isprekidana prdnjava i Pirat znade da mora da njega traže. Blout, koji je najbliži javlja se, puna viljuška bananes glacés lebdi elegantno u zraku. Pirat ispi posljednju kutlaču medovine i osjeti kako mu se ona sliva niz grlo kao da guta vrijeme, vrijeme ljetnje tišine, guta.
„Tvoj poslodavac“
„Nije fer“ prostenja Pirat, „Još nijesam uradio ni svoje jutarnje sklekove.“
Glas, koji je samo jednom do tad čuo – prošle godine na brifingu, jedno crno lice i ruke, aninimno među dvanaestak ostalih slušalaca sada govori Piratu da ga u Griniču čeka poruka njemu naslovljena.
„Stigla je na prilično čaroban način“, kaže mrzovoljan glas visokog tona, „niko od mojih prijatelja ne može biti pametan“. Sve moje pošiljke stižu poštom. Dođi i uzmi je, hoćeš li, Prentis. Slušalica žestoko zveknu o prekidačku viljušku, veza se prekide, a Pirat već znade gdje se spuštila jutarnja raketa i zašto nije bilo eksplozije. Pošta dolazi zaista. On zuri kroz snopove sunčeve svjetlosti, u ostale nazad na dnu trpezarije, što u izobilju banana plivaju, ali su se palatali njihovog gladnog mljackanja izgubili negdje u protezanju jutra između njih i njega. Stotinu milja daleko, tako iznenada. Samotnost, čak i u ovim mrežama rata, mogla je kad god želi da ga ščepa za gušu i da ga pod svoje uzme kao sada. Pirat je ponovo s neke druge strane prozora i gleda kako ti sad tuđinci jedu svoj doručak.
Njegov betmen[ Betman – u originalnom značenju pomoćnik britanskog vojnika, prema mišljenju stručnjaka radi se o Pinčonovoj šali pošto to nije Brus Vejn već neko s jednim od najnižih činova u vojsci.
], kaplar Vejn odvezao ga je u ulupljenoj Lagondi daleko ka istoku preko mosta Voukshol. Što više sunce izlazi jutro se sve hladnije čini. Najzad i oblaci počeše da se navlače. Jedna posada američke pionirske inženjerije prosu se cestom, na putu u blizini raščisti neku ruševinu i ču se pjesma:
Hladnije je…
Hladnije je no bradavica na sisi vještičina!
Hladnije je mnogo no govno od pingvina!
Hladnije je od dlaka na guzici polarnog medvjeda!
Hladnije je od čaše šampanjca i njenog leda!
Ne, oni se samo pretvaraju da su narodnjaci, ali ja znam oni su od Jašija, Kodreanua, njegovi ljudi, oni su iz Lige, oni… oni za njega ubijaju – pod zakletvom su. Pokušavaju da me ubiju… Transilvanijski Mađari, oni vradžbine znaju… noću oni šapuću… No mic po mic Piratova sposobnost nadolazi i u žmarcima ga obuzima, kad je najmanje očekuje kao i obično– ovdje bismo takođe mogli napomenuti da je veći dio onoga što dosijei zovu Pirat Prentis jedan čudan talenat za – da za ulaženje u fantazije drugih: i u stanju je, zaista, da preuzme teret upravljanja njima, u ovom slučaju onim izgnanim rumunskim rojalistima koji mogu biti potrebni u veoma bliskoj budućnosti. To je dar koji je Firma smatrala neobično korisnim: u ovo vrijeme mentalno zdrave vođe i druge istorijske ličnosti su neophodne. Ima li boljeg načina da im se pusti krv i da iz njih iskrvare sve te prevelike zebnje nego naći nekoga da preuzme tok njihovih iscrpljujućih malih sanjarija umjesto njih… da živi u ukroćenim zelenim svjetlima njihovih tropskih utočišta, u povjetarcima što duvaju kroz njihove kabane, da pije njihova pića što se u većoj čaši služe, promijenivši mjesto da se suoči sa ulazima njihovih javnih mjesta, ne dozvolivši da njihova bezazlena duša pati više nego što je do sada…. da za njih erekcije postiže, pri navali misli doktori smatraju da nisu potpune.. da se plaši svega, svega onoga što oni sebi ne mogu dozvoliti da se plaše… imajući na umu riječi P.M.S.Blekita, „Rat se ne može voditi pod navalama emocija“. Samo pjevuši njihovu glupu malu melodiju što su te naučili i nastoj da se ne zajebeš:
Da – ja – sam – taj –
Momak što u maštama drugih stvara opsjenu,
Što podnosi sve ono što oni sami treba da budu, naklono –
Bez obzira sjedi li Cica na mom koljenu –
I da li Krupingam – Džons kasno na čaj krenu,
Čak i ne moram ni da pitam za kim zvono…
(Sad preko mnogih truba ratnih i prisne harmonije trombona)
Izgleda da mi nikad ne smeta ako opsanost postoji,
Jer opasnost je krov sa kog me davno sudba strmoglavi-
Nikad se vratiti neću kad odem jednog dana,
Džek, zaboravi najzad gorčinu svoga drugovanja,
Popišaj mi se na grob a predstavu nastavi!
On će stvarno skakutati tamo amo visoko podižući koljena i okretati će štap s glavom W.C.Fildsa, nosom, cilindrom i svim ostalim, oko njegove drške, sigurno sposoban za magiju, dok bend svira drugi refren. Sve će to pratiti fantazmagorija, stvarna, što jurne put zavjese, unutar iznad glava publike, na malim stazama elegantnog viktorijanskog presjeka što liči na profil šahovskog konja zamišljenog maštovito a ne prosto, a – onda ponovo jurne natrag van, unutar pa van, slike često mijenjaju opseg brzo, tako neočekivano, da ste kako kažu s vremena na vrijeme u mogućnosti da dobijete tračak zelenkastog svjetla s rozom. Scene su s vrhunca Piratove karijere fantastičara-surogata i idu natrag do onda kad je nosio, gdje god je išao, znak Mladalačkog ludila što je izrastao u nepogrešivoj mongoloidnoj tački, baš iz sredine njegove glave. Znao je za neko vrijeme da izvjesne epizode koje sanja ne mogu biti njegove. Ali ne kroz strogu dnevnu analizu sadržaja, već samo zato što je znao. A onda je došao dan, kada je prvi put sreo, pravnog vlasnika sna, koga je on, Pirat sanjao: bilo je to pored fontane u parku, sa veoma dugim redom urednih klupa, more je mirisalo preko ivice vidika na malim čempresima, sivi smrvljeni kamen na stazama izgledao je mekan da se može spavati na njemu kao obod šešira fedora, kada se pojavi ubalavljeni klošar s odjećom bez dugmadi, kakvog se uvijek bojite i sresti, i zastade da gleda dvije djevojke koje su bile izviđači, dok su pokušavale da regulišu pritisak vode na fontani. Naginjale su se, ta dva drska stvorenja, nesvjesne sudbonosnih djelova svojeg donjeg veša od bijelog pamuka što su tako otkrivala, obline malih buckastih kako kod beba guzova, udar na Centralni mozak kolikogod da je opijen. Klošar se smijao i pokazivao, pogledao je natrag ka Piratu a onda rekao nešto neobično: „Eh djevojke zviđači počinju da pumpaju vodu…vaš glas će biti vruća noć.. eh“? zureći sada ni u koga drugo osim Pirata, bez pretvaranja… Pa, Pirat je sanjao baš ove riječi juče ujutru pre nego što će se probuditi, one su bile dio uobičajene liste nagrada na Takmičenju što je postajalo sve masovnije i opasnije, iz neke unutrašnje intervencije crnih ulica… toga nije mogao dobro da se sjeti…. isprepadan do besvijesti, Pirat odgovori, „Odlazi ili ću zvati policiju.“
To ga je zabrinulo.. Prije ili kasnije doći će vrijeme kada će još neko otkriti ovaj njegov dar, neko kome to može da znači – on je imao svoju dugotrajnu fantaziju, priličilo je melodrami Judžina Sjua, u kojoj će ga oteti organizacija plačkaša ili Sicilijanaca i iskoristiti za neopisive svrhe.
1935. godine je imao prvu epizodu van bilo kakvog stanja poznatog sna – bilo je to u doba kada je čitao Kiplinga, o divljim sudanskim ratnicima kakve oči zamisliti mogu, o drakunkulijazi i bolestima što su harale među trupama, bez piva cio mjesec, radio su ometale druge Sile koje će biti gospodari odvratnih crnaca, Bog sam zna zašto i je nestalo i folklora, nestalo je i Kerija Granta što se šegači i ubacuje slonovski lijek u zdjelu za punč… nema čak ni onoga Arapina s velikim masnim nosem da istupi, kao u tom sjetnom klasičnom filmu za koga je čuo svaki britanski vojnik (tomi[ Još jedan naziv za britanskog vojnika.
])… malo čudo tog popodneva zagađenog rojem muva, otvorenih očiju, s neprijatnim mirisom kora od dinje što se raspadaju, pa sve do sedamdeset sedmomilionitog ponavljanja jedne gramofonske ploče na udaljenim položajima vojske, gdje Sendi MekFerson svira na orguljama „Smjenu Straže“, šta je kod Pirata trebalo sve to razviti ovdje nego jednu dragocejnu Orijentalnu epizodu: lijeno zasvodeći a onda se preko ograde došunja do grada, do zabranjene četvrti. Tamo upade u orgiju koju je držao Mesija koga još niko nije prepoznavao a trebalo je znati da kad vam se oči sretnu, ti postaješ njegov Jovan Krstitelj, Natan od Gaze, da si ti onaj ko ga mora uvjeriti u njegovu božansku suštinu, proklamovati ga drugima, voljeti ga svjetovno i u Ime onoga ko on jeste… to nije mogla biti ničija fantazija do H.A. Loufa. Postoji najmanje po jedan Louf u svakoj četi, to je Louf koji stalno zaboravlja da oni muslimanske vjere ne žele baš da ih slikate na ulici,…to je Louf koji pozajmi nečiju košulju, nestane mu cigareta, nađe jednu koju mu niste dozvolili u vašem džepu i zapali je u kantini u sred podne, gdje se sad tetura opuštena osmjeha, obraćajući se komandiru poluvoda crvenih fesova njegovim hrišćanskim imenom. Te naravno kad Pirat napravi grešku želeći da verifikuje svoju fantaziju kod Loufa, ne prođe dugo a o tom saznadoše i na višim instancama. Ode to u dosije i konačno do Firme, jer Oni neumorno tragaju za vještinama koje se mogu unovčiti, a onda će ga pozvati u Vajthol, da ga posmatraju u njegovoj uspavanosti preko plavih čojanih polja i užasnih igara na papiru, očiju prevrnutih natrag u glavu da čitaju stare ugravirane grafite na njegovim sopstvenim očnim dupljama…
Prvih nekoliko puta ništa nije popustilo. Fantazije su bile O-kej, ali nisu nikome značajnom pripadale. Ali Firma je strpljiva, radi na duge staze kao što je i on. Najzad jedne prikladne Šerlok Holmovske londonske večeri, nepogrešiv miris gasa došao je do Pirata sa tamne ulične lampe, a iz magle ispred stvorio se džin organskog oblika. Polako da klizi naprijed da ga srete, preko kocaka kaldrme sporo kao puž, ostavljajući iza sebe neku sluzavu svjetlinu razbuđene ulice koja nije mogla biti od magle. Između u prostoru bješe prelazna tačka, do koje Pirat budući malo brži stiže prvi. Ustuknu uažsnut, nazad od tačke, ali takve spoznaje povratka nemaju. Bio je to džin Adenoid. U najmanju ruku veličine katedrale svetog Pavla, a rastao je svakog časa sve viši i viši. London, možda i cijela Engleska bili su u smrtnoj opasnosti!
Ovo limfatično čudovište je davno blokiralo izraženu resicu Lorda Bleteralda Osmoa, koji je u to doba zauzimao mjesto za pitanja Novog Pazara u Forin Ofisu, mračnu pokoru prethodnog stoljeća britanske politike prema istočnom pitanju jer je od tog nepoznatog Sandžaka nekad zavisila cela sudbina Evrope:
Niko ne zna gdje je on na mapi,
Ko bi ikad pomislio da će takvu zbrku izazvati?
Očekivanja i Crnogoraca i Srba su bila,
Nešto što dolazi iz plavetnila,
O, draga, spakuj mi gledston i očetkaj odijela
Onda mi pripali debeli cigar,
Ako želiš moju adresu,
Ja sam u Orijent Ekspresu,
Na putu za Sandžak Novi Pazar!
Horska grupa nestašno odjevenih devojaka udavača nakinđurenih visokim šubarama i dugim čizmama igra izvjesno vrijeme dok u drugoj četvrti rastući Adenoid Lorda Blaterarda Osmoa nastavlja započetu asimilaciju svoga sopstvenog vlasnika, nekom užasnom transformacijom ćelijske plazme dotad nepoznate Edvardijanskoj medicini…odavno, ljudi sa cilindrima plave trgove Mejfera, jeftini parfemi što su vlasnike izgubili lebde ispod kafanskih svijetala Ist Enda dok Adenoid nastavlja sa svojom jarošću, ne gutajući svoje žrtve nasumice, ne, taj satanski Adenoid iam glavni plan, da bira samo izvjesne ličnosti koje mu doprinose – novi su izbori, novo je mimoilaženje ovdje u Engleskoj da to baca Ministarstvo unutrašnjih poslova u histerične i bolne epizode oklijevanja… niko ne zna šta da radi…čini se donekle srčan pokušaj da se evakuiše London, crna laka otvorena kola kloparaju u pogrebnoj povorci kao mravi preko rešetkastih mostova, izviđački baloni su stacionirani na nebu. „Imamo ga na Pustari kod Hampstida, samo sedi i diše, kao…ulazi i izlazi…“ „Ima li kakvog zvuka dole?“ „Da užasno je… kao da ogroman nos ušmrkuje slinu… čekaj, sad….počinje da… oh…. ne… oh, bože, to ne mogu opisati tako je užasno – “, veza se prekida, odašiljanje poruka se završava, balon se podiže u zelenkasto plavo svitanje. Timovi stručnjaka silaze iz laboratorije Kevendiš, da očiste pustaru ogromnim magnetima, elektro-lučnim stanicama, crnim gvozdenim kontrolnim tablama punim mjerača i ručica, vojska se pojavljuje pod punom bojevom opremom, sa bombama punim najnovijeg smrtonosnog gasa – uništavajući Adenoida, elektrošokom, truju ga, on tu i tamo mijenja oblik i boju, žute nadebljale izrasline pojavljuju se iznad drveća… pred blicevima kamera štampe, gnusni zeleni pseudopod puzi ka koridoru trupa i najednom šlop! izbriše cijelu osmatračnicu poplavom neke odvratne narandžaste sluzi, u kojoj se nesrećnici vare – ne vrište već se zaista smiju, uživajući….
Piratov odnosno Osmoov zadatak je da uspostave vezu sa Adenoidom. Situacija je sada stabilna, Adenoid zauzima cio Sent Džejms, nema više istorijskih zgrada, Vladina ministarstva su premještena, ali tako rasturena da je komunikacija između njih veoma nesigurna – on svojim krutim bubuljičavim pipcima fluorescentne bež boje skida poštare sa njihovih uobičajenih linija, telegrafske veze se prekidaju na najmanji hir Adenoida. Svakog jutra Lord Blaterard Osmo mora da stavi svoj cilindar i ode sa akt tašnom Adenoidu da dâ svoj dnevni démarche. To mu oduzima mnogo vremena i on počinje da zanemaruje Novi Pazar, i Forin ofis je zabrinut. U toku tridesetih pogledi na ravnotežu sile još su veoma izraženi, Balkanoza je utukla sve diplomate, špijuni sa stranim hibridnim imenima vrebaju na svim stanicama Otomanske ruševine, šifrovane poruke na dvanaestak slovenskih jezika se tetoviraju na ogoljele gornje usne preko kojih onda operativci puste brkove, koje će obrijati oficiri dešifranti, a onda će Firmini stručnjaci za plastičnu hirurgiju raditi presađivanje kože preko poruka… njihove usne bijahu palimpesti od tajnovitog mesa, sve u ožiljcima i neprirodno bijele, po kojima su jedni druge prepoznavali.
Novi Pazar, svakako beše, još croix mistique na dlanu Evrope i Forin ofis konačno odlučuje da Firmu pozove u pomoć. A Firma je znala čovjeka.
Dvije i po godine svakog dana, Pirat je odlazio u posjetu Sent Džejmovskom Adenoidu. To ga je gotovo izludjelo. Iako je bio u stanju da razvije Kreolski jezik na kome su se on i Adenoid mogli sporazumijevati, na nesreću nije imao takvu nazalnu opremu da dobro produkuje glasove, i to je morao biti užasan posao. Dok su njih dvojica ušmrkivali i izšmrkivali, psihijatri sa crnim odijelima sa sedma dugmadi, obožavaoci dr Frojda za kojim Adenoid nije imao nikakvu vajdu stajali su na prečkama merdevina prislonjenim uz odvratni sivkasti bok izgrćući novo čudo od droge kokaina – iznoseći kofe pune te bijele supstance, na smjene, uz merdevine da ih sruče na to žljezdano stvorenje što brekće, i na otrove klica što ključaju u njegovim kriptama, ali bez ikakvih efekata ( pa ipak ko zna kako se taj Adenoid osjećao, a?)
Ali Lord Blaterard Osmo je mogao napokon da posveti sve svoje vrijeme Novom Pazaru. Rano 1939 nađen je ugušen pod misterioznim okolnostima u kadi punoj pudinga od tapioke u kući Izvjesne Vikontese. Neki su u ovom videli ruku Firme. Mjeseci su prolazili, počeo je Drugi Svjetski rat, godine su prošle a ništa se nije čulo iz Novog Pazara. Pirat Prentis je spasio Evropu od Balkanskog Armagedona o kome su starci sanjali, s vrtoglavicom u postelji od njegove veličanstvenosti – ali ne i od samo male homeopatične doze mira, samo toliko da održava otposrnost ali ne i dovoljno da ga satruje.
++++++++++++++++++++++++++++
Tedi Blout je na pauzi za ručak, ali danas će biti, raskvašen sendvič od banane u masnom papiru, kojeg on sad pakuje u svoju pomodnu torbicu od kengurske kože a u koju su uvučene naophodne sitnice – mali špijunski fotoaparat, čašica voska za brkove, konzervica sladića, meloidi od mentola i kajenskog bibera za pun glas, propisne naočare za sunce sa zlatnim okvirima u stilu generala MekArtura, dvije iste četke za kosu obje u obliku plamenog mača SHAEF, što je majka dala da se naprave za njega kod Gararda a za koje on misli da su izvrsne.
Cilj njegove operacije ovog kišnog zimskog popodneva je siva kamena gradska kuća, niti dovoljno velika niti od istorijskog značaja, da ne bi postojala u bilo kom vodiču, uvučena samo sa trga Grovner, unekoliko sklonjena sa službenih ratnih linija i prolaza kroz prijestolnicu. Kad se desi da utihnu mašine za kucanje (8:20 i drugim mitskim časovima), a nema letova američkih bombardera na nebu, i automobilski saobraćaj nije pregust u Oksford Stritu, čuje se cvrkut ptica stanarica vani, dok su zauzete hranilicama za ptice što su ih djevojčice postavile.
Kaldrma je klizava od izmaglice. Tamno je, naporno podne u žudnji za duvanom, s glavoboljom, i kisjelinom u želudcu, milioni birokrata predano kuju smrt a neki od njih čak to i znaju, mnogi od njih su već kod druge ili treće pinte viskija sa sodom i ledom, što ovdje stvara očajnički lahor. Blout koji ulazi na vrata zatvorena džakovima punim pijeska (privremene piramide podignute da ugode znatiželjnom božijem potomstvu, zaista), ne osjeća ni trunku svega toga: prezauzet je dok prolijeće kroz vjerodostojna izvinjenja kad bi se desilo da bude uhvaćen, ne zato što on hoće, razume se…
Djevojka na glavnom pultu, puca žvakaćom gumom, dobroćudna ATS službenica sa naočarama maše mu na stepenicama. Sumorni, vuneni pomoćnici na putu na sastanke osoblja, WC-e, posle sat ili dva revnosne pijanke, klimnu mu i ne videći ga stvarno, on je poznato lice, kako se zove njegov drug, zar mu nisu cimeri iz Oksforda, taj poručnik radi na dnu hodnika u ACHTUNG-u…
Stara kuća je bila podeljena prema ratnim slamovima. ACHTUNG je Saveznički Obračunski Zavod, Tehnička Služba, Sjeverna Nemačka. To je zečinjak od papira pun ustajalog doma, u ovom trenutku skoro pust, njegove crne mašine za kucanje visoke kao uzglavnice na grobovima. Pod je prljavi linoleum, prozora nema: žuto električno svetlo, loše, nemilosrdno. Blout razgleda kancelariju dodijeljenu njegovom starom prijatelju sa Isusovog koledža, poručniku Oliveru (“Tentiviju“) Maker-Mafiku. Nema nikoga. Tentivi i Jenki su oba na ručku.
Dobro. Vadi onda tu svoju kameru, našteluj lampu sa guščjim vratom, sada uperi reflektor baš tako…
Mora da su ovakve pregrade svuda duž (ETO-a); samo tri zida od lesonit ploča prljava i oguljene bež boje bez svog plafona. Tantivi to odjeljenje dijeli sa jednim američkim kolegom, poručnikom Tironom Slotropom. Njihovi stolovi su pod pravim uglom, te je kontakt očima nemoguć bez okretanja za nekih 90 stepeni. Tantivijev sto je uredan. Slotropov je u užasnom neredu. On nije čišćen a da se stigne do drvene površine od 1942. Stvari su se grubo slivale u slojeve preko birokratske smegme, koja se uporno luči k dnu, satkanu od miliona mrkih svitaka od gumice, strugotina od olovaka, mrlja sasušenih od čaja ili kafe, tragova šećera i Domaćeg mlijeka, mnogo pepela od cigareta, veoma glatkih crnih otpadaka otkinutih i bačenih s traka pisaćih mašina, raspalog knjižarskog lijepka, polomljenih tableta aspirina zdrobljenih u prah. A onda dolaze rasturene spajalice, kremenčići Zipo, gumene vrpce, klamerice, opušci od cigareta i izgužvani prazne kutije, izgubljene šibice, čiode, otpaci od pera, partljci olovaka svih boja, čak i heliotropne i boje mrke zemlje koje se teško mogu nabaviti, drvene kašičice za kafu, Tajerove glatke pastile za grlo ukusa brijesta koje je slala Slotropova majka, Nalin čak iz dalekog Masačesetsa, parčad trake, kanapa, krede…iznad toga sloj zaboravljenih podsjetnika, prazne tamnožute knjige sledovanja, telefonski brojevi, neodgovorena pisma, udronjani listovi indiga, našvrljani akordi za ukulele za tuce pjesama uključujući „Johnny Doughboy je našao ružu u Irskoj“ („On zaista ima neke prilično žustre planove“ izvještava Tantivi, „on je jedna vrsta američkog Džordža Formbija, ako tako nešto možete zamisliti“, ali Bout rađe ne bi) prazna boca učvršćivača za kosu Kreml, izgubljeni parčići različitih slagalica koji pokazuju djelove ćilibarskog lijevog oka Vajmarnera, zelene somotne nabore bademantila, sivkasto plavu venu u dalekom oblaku, narandžansti vijenac eksplozije (možda zalazak sunca), zakivke na oklopu leteće tvrđave, ružičastu unutrašnjost butine pribodene lutke sa naslovne strane što se napućila… nekoliko starih nedeljnih obavještajnih izvoda, iz G-2, otkinuta spiralna žica od ukulele kutije lepljivih papirnih zvjezdica različitih boja, djelići baterijske lampe, sjajan pokopac kreme za cipele u kome Slotrop s vremena na vrijeme proučava svoj zamagljeni bronzani odraz, izvjestan broj priručnika iz biblioteke ACHTUNG-akoja se nalazi pozadi na dnu hodnika – rječnik tehničkog njemačkog, Specijalni priručnik ili Plan grada koji je izdao Forin Ofis – a obično Novosti iz svijeta osim ako nisu iscjepkane ili bačene, su tu negdje – Slotrop je odan čitalac.
Odmah uz Slotropov sto na zidu je prikucan plan Londona, čijim je fotografisanjem minijaturnim fotoaparatom Blout sada prezauzet. Torbica je otvorena i miris zrelih banana počinje da puni pregradu. Trab li pljugu da zapali da dim prekrije sve to? Ovdje vazduh zaista ne struji, znaće da je neko ulazio. Za to mu treba četiri eksponaže, škljocni zipiću škljocni, kako je u ovome efikasan postao – bilo ko da uđe, samo će ubaciti fotoaparat u torbicu, u kojoj će se jastučići od banana sendviča prevrnuti, taj zvuk i drugi slični tereti gravitacije štetni su i odaju.
Jedno je to što kogod da finansira ovu malu ludoriju neće pojuriti za filmom u boji. Ali Blout se pita bi li mogao da tu napravi razliku, iako ne zna nikoga koga može da pita. Zvjezdice zalijepljene na Slotpropovoj mapi su svih raspoloživih boja spektra, počev sa srebrnom (obelježenom sa Darlina) koja dijeli sazvežđe sa zelenom Gladis, zlatnom Katarinom, i kako oko luta nalazi Alisu, Dolores, Širli, par zvjezdica nazvanih Sali – uglavnom crvene i plave na ovom mjestu – jedna grupa je u blizini Tauer Hila, mnogo je ljubičastih oko Kovent Gardena, nebulozno se slivaju u Mejfer, Soho, izlivaju na Vembli, pa gore na Hempstid Hit – u svim pravcima ide ovaj sjajni raznobojni, ponegdje oljušten svod zvjezdani, Karoline, Marije, Ane, Suzane, Elizabete.
No možda su boje nasumice izabrane, nisu šifrovane. Možda ni djevojke nisu stvarne. Od Tantivija, na osnovu usputnog raspitivanja koje je trajalo nedeljama (Znamo da ti je školski drug ali ga je isuviše rizično u sve to uvesti), Blout je mogao samo izvijestiti da je Slotrop počeo da radi na ovoj mapi prošle jeseni, otprilike u vrijeme kad je počeo da izlazi da posmatra katastrofe koje su donosile raketne bombe za ACHTUNG – imajući očigledno vremena u toku svojih prolazaka između mjestâ smrti, da se posveti jurcanju za djevojkama. Da li postoji neki razlog za stavljanje papirnih zvjezdica svakih nekoliko dana taj čovjek nije objasnio – ne izgleda da je to za javnost, Tentivi je jedini koji čak i pogled može baciti na mapu ali to je više u duhu društvenog antropologa – „To je nekakav bezazleni Jenkijev hobi,“ kaže on svom prijatelju Bloutu. „Možda je to zato da održava veze sa svim njima. On zaista vodi prilično složen društveni život,“ pritom rasprede priču o Lorian i Džudi, o panduru Čarliju homoseksualcu, i klaviru u furgonu, bizarnoj maskaradi u koju su uključene Glorija i njena majka udavača, opkladi u funtu na meč Blekpul-Preston Nortend, neuspjeloj verziji „Tihe noći“ i magli proviđenja. Ali ni jedno od ovih raspredanja ne baca stvarno nikakvog svjetla na ono što je svrha Bloutovog izvještavanja…
Pa. Obavio je posao. Cibzar na torbici frknu, lampa je skinuta i vraćena na svoje mjesto. Možda još ima vremena da uhvati Tantivija preko Pucnja i Strele (Snipe and Shaft), vremena za drugarski razgovor uz čašicu. On ustuknu ka dnu lavirinta od fibera, u slabu žutu svjetlost, pred plimom djevojaka što su u kaljačama dolazile, Blout je povučen i bez osmijeha, nije ovde vreme za golicanje, on još ima da preda….