Teofil Pančić: Palić, podne, ponoć
Ovo je sjajno mesto za weltschmerz.
Šumom šumi vetar i raznosi pesak
koji dubi crvotočine svugde po meni.
Gutam ga sve dok me ne proguta.
Onda ostanem tako, kao peščana statua,
na obalnoj stazi,
dok me derlad ne oduvaju,
dok me ne raznesu svojim dečjim lopatama,
dok me ne sastružu svojim dečjim kandžicama.
Na podnevnoj jari glavinja zunzara,
frkne jež pa šmugne među drveće,
bog zna kojeg listopadnog roda.
Gugutka je ambijentalna,
unapred je uklopljena u pejzažnu arhitekturu,
mada ona to ne zna, pa guguče onako, volonterski,
iz svog uzvišenog, beslovesnog, ptičjeg srca.
Posle padne noć, pa sednem u baštu
i iskrivim vrat zureći
u veliko, hladno i prazno ništa,
u svetlima istačkanu mrtvu prirodu neba.
Ništa je ne pitam i ništa mi ne kazuje,
samo ćuti i ne postoji.
Kako vreme odmiče sve smo sličniji, mislim, i rasipam se.
Odlazak “oca nacije” koji je ostao bez sinova
(Dobrica Ćosić 1921-2014)
Dobrosav Dobrica Ćosić u svojim je novijim izjavama i dnevničkim zapisima sebe pomalo rezignirano nazivao “čovekom XX veka”, hoteći da kaže kako suštinski ne pripada ovom XXI stoleću, u kojem je proživeo duboku starost, ne deleći i ne razumevajući njegove preokupacije.
Istina je da je Ćosić jedan od simbola i jedna od metafora druge polovine XX veka u Srbiji i među Srbima, ali neizbežno i na celom ex-YU području. Pokušajte da ispričate iole kompleksnu sliku srpske politike i kulture u socijalizmu i postsocijalizmu bez Dobrice Ćosića: ne može i ne ide. To je valjda jedino oko čega će se složiti Ćosićevi negatori i laudatori.
Rođen je u pomoravskoj palančici u srcu Srbije, nekom stereotipnom sudbinom predodređen za kakvog provincijskog agronoma, sve dok ga vrtlog II svetskog rata, ali i “svetske proleterske revolucije”, nije bacio u partizane, a odatle na manje ili više visoke funkcije u komunističkoj nomenklaturi. Ćosić, međutim, nije bio neko ko bi se zadovoljio udobnim vegetiranjem u senci Titovog dvora, nego je već od prvih posleratnih godina ganjao književnu karijeru: prvo kroz donekle atipični i za standarde trenutka nonkomformistički partizanski roman Daleko je sunce, onda kroz roman Koreni kojim će započeti svojevrsna Ćosićeva saga o Srbiji, o ideološkim i ostalim podelama i dubokim lomovima u srpskom društvu. Potonji romani Ćosićevi zapravo su mahom razrađivanje i produbljivanje ideje Korena: od troknjižja Deobe – koje se danas nadaje kao po svoj prilici najvrednije što je napisao – a koje je progovorilo o krvavom i sudbinskom, suštinski neizbežnom partizansko-četničkom sukobu, preko monumentalnog višetomnog Vremena smrti o Srbiji u I svetskom ratu, do trilogije Grešnik-Otpadnik-Vernik iz osamdesetih, te do njenog svojevrsnog appendixa u nedovršenom Vremenu zla. Negde po strani od tog toka, kasnih šezdesetih, nakon otpadanja od “glavne struje” postrankovićevskog titoističkog projekta, Ćosić je napisao i začudnu Bajku, antiutopijski roman o totalitarizmu “ideološkog čoveka” koji “ćosićevci” nisu mogli voleti jer je jezikom i formom bio nešto posve drugo od onoga na šta su navikli, a onima drugima je ionako bilo dovoljno što ne vole samog Ćosića – ko će se još i udubljivati u nekakav bizaran alegorijski roman…
Ćosić je “skrenuo s partijske linije” pod optužbom za “(veliko)srpski nacionalizam”; povod je bilo njegovo izlaganje o problemima Srba na Kosovu, izloženih – kako je on to video – sistematskom progonu od mladog, poletnog i ekspanzionističkog albanskog nacionalizma, a sve pod diskretnom zaštitom federalnog partijskog i državnog vrha, čak samih Tita i Kardelja.
Otpavši od zvanične ideologije, Ćosić već do ranih sedamdesetih postaje nekovrsna paradigma “mekih disidenata” kakvi su bili mogući samo u mekom komunizmu titoističkog tipa, čak su bilo njegov neizbežni proizvod ili nusposledica: na jednoj strani, on je nepoćudna, poluzabranjena ličnost koju treba prećutkivati gde god se može, a o njegovim političkim pogledima treba u zvaničnoj štampi pisati vrlo oštro; na drugoj strani, ne trpi osetnije represalije, živi u udobnoj vili, knjige mu izlaze u velikim tiražima u državnim izdavačkim kućama (drugih nije ni bilo), opstaje čak i u školskoj lektiri.
Nakon Titove smrti, u vreme pojačanog vrenja na beogradskoj intelektualnoj sceni, Ćosić osniva Odbor za zaštitu misli i izražavanja, sudeluje u “peticionaškim” i ostalim aktivnosima kritičkim prema jednopartijskom režimu, braneći ne samo srpske intelektualce koji zapadnu u nevolje, nego i razne druge, od Vlade Gotovca do Alije Izetbegovića. To je vrhunac Ćosićevog disidentstva i vreme u kojem važi nepisano pravilo – potpisnik ovog teksta dobro se toga seća – da “u svakoj poštenoj srpskoj kući stoje Ćosićeva Sabrana dela”. Jeste da su mahom neotvorena, ali da stoje – stvarno stoje, kao diskretan statement nekog pomalo difuznog i konfuznog otpora koji ima neke veze s “komunizmom”, ali još mnogo više sa tzv. srpskim pitanjem, koje se polako otvara, od Kosova preko Bosne do Hrvatske… Tada se o Ćosiću počinje mrmoljiti ili bar šaputati kao o “ocu nacije”, što će oni koji su ga još tada posmatrali s kritičkim oprezom radije preformulisati u njegovo očinstvo nad savremenim srpskim nacionalizmom.
Da li je ta optužba tačna, ima li tu tragova njegovog DNK? U osnovi jeste, ali nijanse nisu nevažne. Tačna je utoliko što je Ćosić “održavao plamen” tog osećanja u vremenima koja mu nisu bila naklonjena, ali i zato što je odigrao veliku ulogu (ne samo za kratkoročnog predsednikovanja dvoglavom državnom tvorevinom SRJ u ranim devedesetim godinama) u konstituisanju i razvijanju srpskih nacionalističkih projekata na razvalinama SFRJ, a naročito u BiH. Implikacije toga bile su masivno etničko čišćenje, zločini, genocid. To je Ćosićev najveći greh, politički, moralni, intelektualni, ljudski. Od toga ga ništa nije moglo oprati, bez obzira na to je li mogao ili nije mogao predvideti sve konsekvence onoga što je govorio i činio; morao je da ih predvidi, jer ako to nije odgovornost intelektualca, onda šta je?
Na drugoj strani, njegov je položaj na nacionalističkom polu srpske scene krajnje ambivalentan. Većina današnjih istaknutijih srpskih nacionalista, osobito onih mlađih, uvrediće se ili će bar umreti od smeha ako im se kaže da je Ćosić njihov ideološki otac. Oni su, naime, prema njemu i njegovoj intelektualnoj zaostavštini ili sasvim ravnodušni, ili su direktno protiv nje.
Njegov nacionalizam, kao i onaj većine njegovih najboljih prijatelja (Mihailo Marković, Ljubomir Tadić, Antonije Isaković…) potiče sa levice, tačnije, od razočaranih levičara koji su izgubili veru u Doktrinu (ili, pre će biti, u njenu konkretnu jugoslovensku realizaciju), a nisu umeli ili hteli da prihvate njenu globalnu hladnoratovsku ideološku alternativu (neku formu “liberalizma”) nego su se malodušno povukli u nacionalno samooplakivanje; dakle, nešto poput glavne struje “hrvatskih proljećara”, ako bismo tražili analogije, nesavršene, ali ne baš i netačne.
Savremeni srpski nacionalizam, pak, izrazito je klerikalno inspirisan, a ratno-ideološki koreni su mu monarhistički, ravnogorski ili čak ljotićevski. Ćosić, pak, celog života ostaje republikanac, antiklerikalac, i iznad svega u potpunosti antičetnički nastrojen. Pa kako onda nije završio u “drugoj Srbiji” a ne s Radovanom Karadžićem i sličnima? Ćosić je naprosto odbio da uvidi da “četništvo” devedesetih jeste i kontinuitet i čak radikalizacija četništva iz četrdesetih protiv kojeg je ratovao. Čak bih rekao da je to zapravo i video, ali je naprosto odbio da iz toga izvuče logičan zaključak. Kobni patrijarhalni instinkt “čuvanja svog plemena” nadvladao je izvorni etički poriv, kojeg Ćosić nikako nije bio lišen, mada će mu danas to malo ko od neistomišljenika priznati.
Da li je i to isto neka vrsta tragedije? Svakako. Da li će Ćosić zato već bezbroj puta biti suđen strožim aršinom od mnogih – i među Srbima i drugde – koji su po mnogo čemu bili daleko gori od njega? Bez sumnje. Ali, i to je sudbina koju je sam izabrao, ili joj se bar nije vidljivije odupirao.
Trebao sam da se rodim u Novom Sadu, u Betaniji
Neko se rodi u Beogradu pa je Beograđanin, ili u Parizu pa je Parižanin, ili u Donjem Brijanju pa je Donjebrijanjac. To su ljudi sa klasičnim ili stabilnim zavičajnim identitetima. Ja sam se rodio u Skoplju, ali nisam Skopljanac; štaviše, toliko temeljito nisam Skopljanac da o tom gradu ne znam takoreći ništa. Ne pamtim ga uopšte, nema u meni njegovih slika, zvukova, mirisa, baš ničega. Zero. Ili možda ima tek neki nejasan trenutak iliti sfumato prizor, nešto na keju Vardara, ali i taj prozrak mutnog sećanja, fleš nekog milisekunda života, iz ko zna kojeg razloga izdvojenog od bezbrojnih drugih skopskih milisekundnih fleševa, možda je ipak samo privid, varka, naknadni retuš ko zna čega. Skoplja, dakle, nema u meni i za mene, to je grad-fantom, prazan skup, znak bez plus ili minus predznaka, bez naboja, bez dokučivog smisla naposletku. A opet, nikada od njega neću moći pobeći, on je uvek sa mnom mada ga uopšte nema, naprosto zato što me prati kao neizbrisiv “biografski podatak”, klasičan opening za bilo kakav CV (koji, doduše, nikada ne pišem): T. P., rođen u Skoplju 6.7.1965… Bah, Skoplje ovo, Skoplje ono, a zapravo se sve svodi na ime bez težine, isto je tako mogao biti Pnom Pen, Užgorod, Hedmezovašarhelj ili Ulan Bator, ili možda neki onostrani grad iz one aprijatne Borhesove zemlje Uqbar, štagod.
Stvar je banalna u svojoj iščašenosti: oficirsko sam dete. Otac je (Bačvanin i Piroćanac u istom telu) posle završetka školovanja za inženjerca u Karlovcu dobio prvu prekomandu u Skoplje, tamo na poslu stekao doživotnog najboljeg jarana (i budućeg pašenoga, ako se to tako zove), jaran imao ženu iz zajedničkog im – njemu i ženi, naime – zavičaja (slobodarska Toplica), žena imala sestru, sestra joj bila u poseti, zagledala se u prisutnog mladog oficira sa očima iz kojih su sevali anđeosko muško srce i đavolasta muška putenost, i… ostalo je predvidljivo. Onda su se “uzeli”, pa je sledeće godine bio The Zemljotres, a još dve godine kasnije, tek što su ljudski raskrčili ruševine a onaj Kenzo Tange isprojektovao novo Skoplje (avaj, taj kosooki majstor celuloidne loptice iz zemlje izlazećeg sunca nije baš mario za imperatora Aleksandra), eto i mene. Opština u kojoj je smešteno skopsko porodilište zove se – Kisela voda?! Rođen sam, dakle, u Kiseloj vodi… Inače uopšte ne pijem gaziranu vodu, ta tečnost mi je odvratna, ne shvatam u čemu je štos, kamoli zadovoljstvo.
Kako god, tek što sam pošteno prohodao naša se čerga pokrenula da se više nikada zaista ne zaustavi; prva selidba u nizu, mali sivomaslinasti SFRJ-ahasverluk bez konca. Imao sam tri godine. Bezbroj godina kasnije, prestaću (možda) da se selim, ali me mesto nikada neće držati: oduzmi pundravce od mene, i šta će ostati? Moguće tek neka teofilolika telesna masa iz koje je ispario sav identitet.
Dok je još bila devojkom, moja je lepa mati Mirjana-Mica neko vreme radila kao kondukterka u Nišekspresu; ima jedna slika, dašta nego crno-bela, gde s valjda koleginicom stoji na zadnjoj platformi praznog gradskog autobusa i smeje se, smeju se zvonko te dva curetka srbijanska emitujući neku bezvremenu lakoću, a uveče će, posle šihte, možda u bioskop, ja li jedna s drugom ja li s kakvim momcima mangupski nagaravljenih nausnica, da gledaju možda baš Ljubav i modu, ko zna; a taj smeh, o da, zvoni kroz vreme i nešto mi njime lepo govori moja dobra mati, koje odavno nema, kao što nema ni oca Sretena, eno ih pogrebenih u bačkoj crnici, oboje su i rođeni i umrli u jesen, u oktobru-novembru, samo je njihovo jedino dete ispalo letnje, ispililo se usred julskog žaropeka, lucprdasto valjda kako i priliči toj sezoni kad čak i neki ozbiljan svet hoda naokolo u gaćama, da te bog sačuva.
U svakom slučaju, kanda mi je sve to – naime, “rođenost” u gradu koji mi ne znači ništa i s kojim ne mogu ni najovlašnije da se identifikujem – nekad i smetalo, ko zna, mladom insanu svašta smeta. Danas mi je svejedno, ako mi nije pomalo i drago, jer nema li u tome mom pomalo apsurdnom skopskom rođenju, u toj natalnoj vežbi iz bezzavičajnosti, nečega pomalo “programskog”? Jer, šta me uopšte može više nervirati od te tupave čovekove vezanosti za krv i tlo, od tog slinavog i iznad svega narcisoidnog, taštog mitologizovanja svog rodnog fragmenta celine, svračijeg zakutka, pa bilo da je to Menhetn ili Maglaj? Selo moje lepše od Pariza, Parizu moj lepši od Mrčajevaca, bla-bla-bla… Ima, jašta, tog užasnog sveta, i ima ga baš mnogo, koji činjenicu da se rodio Ovde ili Onde smatra nekakvom osobitom ličnom zaslugom, dapače i plemićkom titulom, i drži da mu otuda pripadaju neka mistična viša prava nego nekome drugom, neurođenom. Ja takvo drkadžijsko, parazitsko paraplemstvo Urođenih ne mogu biti nigde, osim hajde-de u Skoplju, ali zapravo razume se da ne mogu ni u Skoplju, bilo bi preglupo, jer šta ja uopšte imam sa Skopljem?! Bolje poznajem Portland, Oregon ili Akron, Ohio nego to ajde nazdravje Skopje so sva ta mikroklima, izgor leto & kočan zima. Stvarno, postoji li to Skoplje uopšte? Moraću jednom da odem da proverim. Ko zna šta ću otkriti?
*
Po nekoj pravolinijskoj, biografsko-porodičnoj logici stvari, držim da je trebalo da se rodim u Novom Sadu, u famoznoj Betaniji, uz rutinsku stručnu pomoć babice Eržike iz treće smene, ali eto nisam, nego sam ugledao žarku julsku zvezdu tamo dole u Bostanlendu; pa opet, nije me mimoišlo ni novosadsko ležanje: sedam godina docnije, u Pokrajinskoj će mi bolnici izvaditi sva tri krajnika. Ležao sam tamo sedam dana i noći, sam na svetu, i zurio u one tamo žalosne vrbe u Futoškom parku. Šuštale su na vetru, slušao sam to šuštanje kao da ga odgonetam, a onda bih otšljapkao u onim bolničkim papučerdama nazad u krevet, za nijansu sigurniji da sam ipak živ. Nije to bilo loše osećanje, ej, biti živ, tamo kod Futoškog parka, iza kojeg širokim Futoškim putem fiće i tristaći i moskviči i pežoi u kolonama pičidu što prema centru, što prema Palanci. Posle će me, kad prizdravim, moji voditi gore na tvrđavu varadinsku, na ćevape i gusti sok od jagode (a sebe na ćevape, špricere i Zvonka & Janiku), a bogme i u robnu kuću NORK, taj zemaljski raj gde sam beskrajne sate gledao u veeeliku maketu železnice, sve dok me ne bi silom i molbama odvojili od nje, makar do sutradan. Pa ondak jutrom nanovo. Da sam mogao nekom mađijom da se uvučem u taj minijaturni svet iz makete, u to začarano carstvo železnice na baterije, znam da ni do danas ne bih poželeo da izađem. Pa, kuda, bre, da izađem?! Zar u ovo?! Neka toga vama, ako vam treba. “Lepo je – ko voli”, dobro kaže Lala iz vica.
*
Moj deda, očev otac, zvao se Teofil, po njemu sam dobio ime. Dakako da je ime grčko i da znači Bogoljub, ali deda nije bio Grk, nego običan srpski zemljoradnik iz pirotskog kraja (dalje poreklo loze, još nekoliko generacija unazad, navodno je negde “od Kragujevca”), ali i partizan od decembra 1941. (i drugi deda, Gvozden, bio je u partizanima). Borio se moj Teofil u Ozrenskom partizanskom odredu (to je Ozren u Srbiji, ne onaj u Bosni) i iz rata izašao s “boračkom penzijom”, ali bez bilo kakvih privilegija i društvenih avanzovanja: seljak bio, seljak ostao. I nikada kod njega nisam primetio da bi time, ne daj bože, bio bilo kako nezadovoljan. Nedavno sam čitao da je Konrad Žilnik, otac velikog reditelja i mog prijatelja Želimira, bio komandant Ozrenskog odreda, pa ispada da je bio nadređeni mom dedi. Kažem Žilniku: Željko, pa ti i ja smo brothers in arms po svojim precima! Negde je to, kao, šala-komika, ali nije da mi ne znači. Deda je odmah posle rata “vlakom bez voznog reda” detaširan u Bačku, tamo su odrasli i formirali se moj otac i dve tetke, ali ja ipak rado kažem da sam “prva generacija autohtonih Vojvođana među Pančićima”… I to je šala-komika, ali nije da ne znači baš ništa. To parčence zemlje od Zemuna do Subotice i od Apatina do tamo iza Vršačkog brega: frekvencija na kojoj zrači godi mi beskrajno, i tu sam najviše kod kuće, ili najmanje stranac. Da, to je baš skroz moje. Ipak, s indignacijom odbijam da budem “patriota”, pa makar i vojvođanski.
*
Ima tu nešto na šta niko ne računa, valjda im se ne uklapa u koncepciju “mene” kakvog misle da znaju: eto ti đavola, ja sam kršteno čeljade već četrdeset i sedam godina, od četrdeset i osam koliko živim. Krštenja se sećam koliko i Skoplja, bio sam jošte takoreći beba, ako sam i do prvog rođendana dobacio dobro je, ne znam datum baš napamet a ko sad da se cima i traži kršenicu da proveri? Kako god, krstilo me u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u selu Kaševaru kod Blaca, gde valjda “parohijalno” pripada i Trbunje, selo iz kojeg su moji Tomići, majčina familija. Iz Trbunja je i daroviti i nesrećni poeta srpski i svetski Rade Drainac (“neprijatelj Akademija, Crkava i Muzeja, /Pobornik /trgova i pisoara, /dirigent telegrafskih žica iznad bolnica i/ bordela,/ u hajdučkom liku sa lavovska oka dva:/ Eto, to sam ja!”), a iz susednog ugledni estradni umetnik poznat kao Leo Martin, koji se u civilu nešto drugačije zove, znao sam i kako, ali sam zaboravio. Krstilo me, dakle, te davne 1966., uz zavereničko sasluživanje majke, tetke i babe, a otac je bio ko zna gde, biće da nije ni važno, bitno je da sam normalno kršten “tada kad se nije smelo” iako sam bio sin oficira JNA, dakako i urednog člana SKJ, a uz to i potomak dveju partizanskih porodica, i da se zbog toga nikome od mojih nije nebo obrušilo na glavu. Priznajem da uživam u tom za nijansu možda i bizarnom podatku pomalo inadžijski, jer mi je odavno prepun kua ovih napornih srbopatriota koji su ponajčešće lečeni “Jugosloveni” ali koji s plemenitom idejom Jugoslavije nikada suštinske veze nisu imali jer ništa o njoj nisu ni shvatali, kao i onih namnoženih odvratnih tartifskih moljaca i bogo-moljaca koji su se dali (po)krstiti pod stare dane jer tobože ranije “nisu smeli”. Ma šta mi napriča…
Nisam religiozan nikako, a pogotovo ne u onom “običajnom” smislu. Ipak, negde pred kraj devedesetih, blizak prijatelj zamolio me da mu budem venčani kum; kako je bio pokajani nekrst, uveo sam ga ritualno u hrišćanstvo u Bogorodičinoj crkvi u Zemunu. Pop je odbajao svoje, a onda nam je u slobodnom sastavu i slobodnom stihu poučitelno rekao kako iznad svega treba da se čuvamo svih tih strašnih zala, čuda i pokora koje nam sve odreda dolaze sa mrskog i dekadentnog Zapada. Mi smo poslušno klimali glavama: ma važi, oče, super, oče, okej, oče, gimme five, oče, Allah Akbar, oče, učinićemo tako, Manitua nam, oče. U crkvenom dvorištu kulirala je neka simpatična baka koja je inače tu nešto pomagala, znate već one starije žene koje se povazdan motaju oko crkve. Upustili smo se u razgovor ugodni, ispalo je da je draga gospođa u slobodno vreme rođena baka konceptualnog umetnika, anarhiste, pozitivnog ludaka i mog druga Nuneta Popovića. Eh, srpske devedesete: morbidnost i eklekticizam do balčaka, samo gledaj i čudi se.
Posle sam ih i venčao, moje kumove, u Nikolajevskoj crkvi, tamo dole ka reci; bila je 1998, mobilni telefoni su još bili prilična retkost i bili smo nenaviknuti na njih, a meni je bilo utrapilo jedan (cigletinu, dakako) “po službenoj dužnosti” jer sam tada kratko glavnourednikovao u “Vremenu”. Samo što je ceremonija počela, hodamo ukrug iza mladenaca, idem sa po svećetinom u svakoj ruci, i onda se setim da sam zaboravio da isključim mobilni, a ruke mi nepopravljivo zauzete: šta ako baš sad zazvoni, umreću od muke i bruke? Ipak, nije zazvonio; phuh, koje olakšanje, hvala nebesima, tad umalo da poverujem u Svevišnjeg, ali me brzo prošlo.
*
A gde je, crni Pančiću, “ono što smo od tebe očekivali”, novinarstvo, politika, književnost, tvojih osamnaest knjiga, pisanje i čitanje, sex, drugs & rock’n’roll, Zagreb, 1991, Tito, Sloba, Tuđman, Đinđić, Koštunica, tzv. karijera, Vreme i ostali? Ma, to sve već ionako znate, jel’ da? A ako i ne znate, ima gde već piše.
Zanovet gluvog utorka
Gluvi je utorak, i cmoljavo je
I sagnjilo je sve, evo gde noćni svet na buđ zaudara.
Veče je već iscurilo, ali ništa:
Još je mrak i dugo biće mrak.
I februar je iscurio, ali ništa:
Još je hladno i dugo biće hladno.
A i ti si noćas hladan prema meni.
Znam, znam:
Hladan si Inače
Hladan si Načelno
Hladan si Onako
Nema tu ništa lično!
A i taj mrzli vetar što zafljuskuje mi lice
Dok glavinjam tvojim ulicama ne susrećući nikoga i susrećući Ništa:
Nije ni on tu zarad mene
Nego je tu uopšte
Dok sam ja tu pojedinačno
(Zalud vijajući ostatke raspalog se utornika
Koji kovitlaju po pustom trgu
Kao gromulje raskupusanih novina)
Znam sve, ali opet ne mogu da ne budem kivan
I da se odmah ne zakliberim sebi zbog toga.
Jebiga, ne ide nam ovo veče
Baš ne ide
Ujvideče
Miljenko Jergović: Zanovet gluvog utorka
(O pjesmi Teofila Pančića, Žuto cvijeće zanovijeta)
Postoji rašireno narodno vjerovanje da su se početkom osamdesetih na stranicama beogradske Književne reči barem u jednoj prilici pojavili stihovi Teofila Pančića. Ima ljudi koji na takvo otkriće – jer vjerovanje je, naime, zasnovano na činjenicama – gledaju kao na pronalazak gologuzih fotografija neke, božemiprosti, časne sestre. Biva, ako su našem poznatom kritičaru pronađene pjesme u biografiji, njegov kritički rad gubi vjerodostojnost, propadoše mu redovnički zavjeti, nestaju prosudbene moći… Iako, Pančić je s godinama sve manje kritičar, a sve više književni sommelier. Sommeliera je nedostojno da svoje nepce zlostavlja lošim vinima i da opisuje kiseliš. On vinu i književnosti podiže spomenik od riječi, a svojim piscima, bili oni madžarski, američki ili srpskohrvatski, pruža dragocjenu satisfakciju. Od dobrog pisanja rjeđe je samo čitanje s razumijevanjem. Znale su to naše stare učiteljice.
Pančićev snebljiv odnos prema mogućnosti da piše liriku, kao i fikcionalnu prozu, ne tiče se toliko vrste posla. Toga da nije na sommelieru da okopava vlastite vinograde. Više je to neka vrsta samonametnutog celibata. Ili života koji se u Pančićevom slučaju svodi na čitanje knjiga i pisanje o njima, te na ispunjavanje vlastitih osobnih iskaznica. Što je, također, fikcionalna proza, jer su sjećanja i identiteti samo jedna vrlo raskošna fikcija. Dobri pisci znaju isto što znaju i dobri čitatelji: sve je to izmišljeno. Teofil Pančić svoj je život tako izmislio da mu je lasno vjerovati.
Pjesmu “Zanovet gluvog utorka” pročitao je Pančić kao iznenađenje za publiku na novosadskoj promociji svoje knjige “Privođenje Bube Erdeljan”. Kao što će lucidan čitatelj otkriti, posvećena je Novom Sadu, jednom od nekoliko gradova koje je Teofil izmislio i podigao, da bi im se zatim udvarao. Dobro je jednom u životu izgubiti zauvijek dom, jer tada čovjeku pripadnu čitavi gradovi. Dobro je kad ti nevažećim proglase pasoš. Tako se postaje građanin svijeta.