Tanja Sekulić: IZ DNEVNIKA
Knjiga “Iz dnevnika” autorke Tanje Sekulić objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Milorad Popović, recenzent Lidija Vukčević, redakturu potpisuje Nada Bukilić, lektor knjige je Željko Milović, slika na korici je “Pozorište” Tanje Sekulić, a dizajn i grafičku obradu potpisuje Danijela Popović.
IZ POGOVORA
O knjizi “Iz dnevnika” pisali su u pogovoru Lidija Vukčević i Vanja Lazović. “Imajući u vidu žanrovski koncept tzv. short story, kratke priče, koja je izrasla iz novinskog podlistka i ima već dugu tradiciju u povijesti književnosti, Tanja Sekulić svoju zamisao o zbirci priča postavlja reflektirajući naratorsku fokalizaciju iz spektra različitih uglova. Često je to točka gledišta djeteta, u onim dokumentarno-fikcionalnim ostvarenjima gdje suveniri infantilnog pamćenja dominiraju kao narativni medaljoni. Ipak zapažamo u koncepciji i izvedbi svake priče stanovitu autorsku upitanost. Ono naime što ona usustavlja je naprije kaos životnih situacija, slučajnih događaja, doživljaja odnosno priča sama kojom nešto želi postaviti u središte čitateljske pažnje. To je najprije, rekli bismo, bizarnost zbivanja ili kuta promatranja, ona začudna unutarnja zakonitost koja se opire zajedničkom nazivniku tzv. realističkog ažuriranja zbilje. Autorica to čini upravo nekom naizgled obratnom logikom: sabire ih po vanjskoj nevažnosti. Njeni zapleti ipak gravitiraju nekom pripovjednom središtu sabranosti”, zapisala je Vukčević.
“Vješto preplićući fakte i fikciju, autorica lako šeta kroz lične storije, običaje, navike, ljudske poroke i mane, ali i slikarsto, literaturu, muziku, univerzalno. Ipak, uvijek o ljudima, neobičnim susretima i životima usmjeravajući svoju vizuru na jedinstveni, uski prorez u sjećanju, laserski, neuljepšano, nenakićeno. Ponekad bolno i teško, ponekad duhovito i puno života. Inteligentno. Iskreno, nadasve”, zaključila je Vanja Lazović.
O AUTORKI
Tanja Sekulić je rođena 6. avgusta 1963. godine u Nikšiću. Treće je dijete ocu Vasiliju Sekuliću i majci Mariji Kapičić. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Baru. Fakultet za pomorstvo završava u Kotoru. Studij Slavistike na Sorbonni u Parizu, đe i magistrira. U ovom trenutku piše u Crnoj Gori.
MALA VELIKOG SRCA
Prvi put sam je viđela na gostiji kod jednog prijatelja. Stojala je u redu sa ostalim ženama iz te porodice i pozdravljala zvanice. Bila je izuzetno niska i debeljuškasta. Kao loptica. Vrat joj se skoro nije primjećivao, izgledalo je kao da glavu i trup dijeli samo jedna ogrlica, sva od nanizanih, dosta krupnih i sjajno žutih bobica. Na ruci, koju je pružala prilikom pozdravljanja, bila je narukvica od istih takvih bobica. Dugo nijesam skidala pogled sa nje. Lice joj je sijalo, razvlačeći se u radosni osmijeh pri svakom pozdravljanju. Viđela sam da su joj kukovi različite visine. Jedna joj je noga bila kraća od druge. Trup joj je bio nagnut po jednoj strani. Zbog njene visine i građe, rukovanje sa njom je izgledalo kao klanjanje. Drugog se našeg susreta ne śećam. Treći je bio poslije požara u mojoj pariškoj sobi, iz kojeg sam jedva živu glavu izvukla. Nazvala sam prijatelja i rekla mu da nemam đe da spavam. Rekao mi je: – Idi kod Raime. I otišla sam. Dočekala me je nasmijana, kao i one večeri na gostiji. Odmah je počela da se raspituje što volim da jedem, pijem li vareniku, kuvam li na kromid, pijem li kafu…? Priznajem, nijesu mi baš lako padala sva njena na brzinu postavljena pitanja, ali tek sam se useljavala u njenu kuću i nijesam tada znala da se na to moram navići. Njen tihi korak i glas, praćeni mirisom kafe, budili su me svakog jutra. Tako izvučena iz sna i one mirišljave posteljine, ustajala sam, i onako u pidžami, raščupana, tek opranih zuba, sijedala da sa njom pijem kafu.
Ona bi pitala: – Što si sanjala? Valja li ti kafa? Popi’ tu vareniku, to ti je zdra’o! ’Oli da ti isprigam dva jaja? Što ćemo danas o ručku? Kad se vratiš s posla, gledaćemo film… Sve bi ona to u jednom dahu izgovorila. Nasmijana i gledajući me krupnim, blagim očima, nad kojima su se sa krajeva spuštali blijedi, skoro prozirni kapci. Počela sam da je zovem Mala, a ona mene Velika. Ostala sam kod nje oko dva mjeseca. Po odlasku sam nastavila da je pośećujem četvrtkom. Za lijepih dana smo izlazile u šetnju. Śele bi na najbližu klupu i gledale prolaznike. Kako god da je sunce grijalo, nije joj bilo po volji. – Ovo sunce nije ka’ naše! – Kako nije? To je isto sunce, Mala! – Nije, nije, ne grije ka’ naše! – Ma, sunce je jedno! – Ma, nije ka’ naše, kad ti ja velim! U svim je raspravama ostajala pri svome – te sunce nije kao naše, te svako ima svojega Boga! – Bog je jedan, govorila sam joj. – Nije, Jarabi ne daj, svako ima svojega Boga! Taj vaš se drugačije zove! Govorila je: – Svi su ljudi dobri, nema ni jedan čovjek da nije dobar! – A onaj što ubije, je li i on dobar? – Ne dao Bog što pričaš, niko ne ubija! Jednog dana su joj se iznenada na vratima pojavile dvije nepoznate žene. Poslije mi je, pričajući o njima, rekla: – Jako su dobre, ne možeš zamisliti kako su dobre! Pokazujući na policu iznad svoje glave, rekla je: – Viđi koliko su mi knjiga dale. Sve lijepe neke knjige, a u njih sve lijepo piše. Odmah da se razumijemo: Mala je bila jedva pismena, tek toliko da se može potpisati – znači da o čitanju bilo kakvih knjiga nije bilo ni riječi. Sve češće je ona te žene pominjala, dolazile su jednom neđeljno kod nje na čaj. Zainteresovana, jednog dana uzmem neku od tih knjiga da pogledam i vidim da se radi o literaturi Jehovinih svjedoka. Imali smo muke da joj objasnimo da to nije društvo za nju. Pokušali smo sa pričom o sektama, ali to njoj ništa nije značilo. Pojam sekte joj je bio nepoznat, pa joj je sva ta priča izgledala izmišljena. Ona je bez prestanka ponavljala kako su to mnogo dobre žene i kako će ih ona vazda zvati na čaj. Da sa njima lijepo muabeti! Mala je imala mašinu za pranje veša i znala je da provodi vrijeme gledajući u nju dok pere. Prala je veš i komšiji Michelu. Kad bi mu ona na prag ostavila lavor sa čistom robom, on bi došao sa buketom cvijeća da se zahvali. Mislila sam da je Michel džentlmen i da joj je svaki put kupovao cvijeće, a on je, u stvari, bio vlasnik cvjećare u suśedstvu, pa mu je to cvijeće bilo „reštvo”. Ona je govorila sa Michelom crnogorski, a on je njoj odgovarao na francuskom. Ubjeđivala sam je da je ne razumije – ona je, naravno, tvrdila suprotno. – Zna on sve, zna, ne misli ti! Obraćala se njemu: – Je l’ tako, Mišel? On se smijao zadovoljan, jer mu je veš bio opran, a ona mi je govorila: – Vidiš, sve razumije?! U to vrijeme sam radila, stojeći po cio dan na nogama, na garderobi jedne ogromne kongresne dvorane. Kad bih četvrtkom došla, samo što bih śela, Mala bi pitala: – Jesi li umorna, kačiš li još one kapote?
Ili: – ‘Oli stojat do akšama? ‘Oli donijet koji patlidžan iz proda’nice da ti spremim „imam bajaldi”? No, u prodavnicu smo, ipak, odlazile zajedno. Uzela bi nevoljno štap i, gegajući se, polako hodala oslanjajući se samo na moju ruku, a štapom bi mahala po zraku. Pozdravljala je sve prolaznike, osmjehom ili klimanjem glave. Često bi im govorila: – Božur! Kući bi spretno i brzo gulila kromid, češnjak, paradajz i patlidžane. Uvijek kroz smijeh pričajući o Imamu, po kojem je ovo jelo dobilo ime, a koji se onesvijestio od oduševljenja kad je prvi put jeo punjene patlidžane, pečene na maslinovom ulju. Nekoliko godina smo se družile Mala i ja. I onda se jedne jeseni Mala spotakla o stazu u kupatilu i pala. Uspjela je nekako da dopuže do niske natkasne pored kreveta na kojoj je bio telefon. Pored njega, na jednom požućelom listu papira, krupno napisani brojevi telefona članova njene porodice. Okrenula je bratov broj, jedva je govorila. Teško se oporavljala od tog pada. U proljeće su je poveli u Crnu Goru, nije više mogla da hoda i bila je u invalidskim kolicima. Smjestili su je u bratovu kuću, našli joj jednu ženu da se brine o njoj. A ona je, valjda, željela da se još jednom ogrije na onom našem suncu, gledajući u obronke Lisinja, koji su se, glatki kao dobro uređene skijaške staze, spuštali niz visoku planinu. A neđe gore, u tim visinama, gubio se krov kuće u kojoj je ona rođena. Kad sam došla kući u Crnu Goru, nazvala sam je i rekla da ću ujutro doći da zajedno pijemo kafu. Zatekla sam je u invalidskim kolicima, samu u kući. Iznenadila se kad me viđela, nije se śećala našeg razgovora. – E, dobro si došla da popijemo kafu! Umiješ li staviti ibrik za dvije ćikare i dvije kocke cukra?
A onda: -‘Ajde malo da založiš, ima bureka, a ima i džema. E’o ga i sunce. Pojedi to, pa da izidemo na verandu. Jedem, Mala priča kako je gajila svilene bube, kako je šila, tkala i kako je od brata, kad bi se vraćao iz škole, učila prva slova: – On mi kaže kako se piše A, i ja napišem, onda M, i ja napišem; onda prvo stai’š M, pa pored njega A, tako dva puta i ono ispane MAMA! Morala sam tako, ja nijesam išla u školu, bila je daleko, a nijesam mogla dobro da idem, ni da nosim knjige… ‘Ajmo u džardin, na sunce. Gurala sam ona kolica oprezno. Namjestila je da je sunce ne bije u oči. – Rekoh li ti ja da ono sunce ne grije ka’ naše? Ovo naše je toplije, vidiš kako nam je ovđe lijepo! Čujem li ja to da neko ide nizdo? Bujrum, Ramo’ice, bujrum – da vidiš ko mi je doša’! Ostala sam do akšama. I to je bio posljednji naš pośedak. Śutra sam odlećela za Pariz. Nazvala sam je poslije dva dana; glas moje Male bio je jedva čujan, isprekidan, umoran. – Ti si, Velika? Poznala sam te. ‘Oli doć kod mene da pijemo kafu? – Volim te, Mala, doći ću, slagala sam. – I ja tebe volim puno, puno. Nekoliko dana kasnije, neđe oko Svetog Vasilija, otišla je Mala velikog srca. Ljudi ne pamte da je tako jako padala kiša, kao tog dana kad su Malu ponijeli na Belveder. Pošla sam u Grande Mosquée i molila zabrađene žene, koje su me onako uplakanu sažaljivo gledale, da kad uđu na molitvu, mole Alaha za dušu moje Male. Jer, kako moj Bog nije onaj njen, mene nijesu u tu sobu puštali, pa ga nijesam mogla sama moliti.
Izašla sam na ulicu. Pljuštala je kiša nad Parizom. Išla sam sporo, razmišljajući o tome kako ni ova kiša ne pada kao ona naša. Baš kao što ni njihovo sunce ne grije ka’ naše!
