Slobodan Blagojević: Na padinama povijesti
Što je babici milo…
Koliko rađanja kojima pružih ruku! Koliko novog života koji se otimao na mojim rukama.
Bdjela sam, u smjenama, na granici bića i ništavila. Stajala na pragu objavljenja i, radosna i ljubopitljiva lica, prihvatala sluzna tjelešca. Hrabrila sam roditelja, bodrila nesigurna osjećanja, dočaravala toplu atmosferu doma, smirivala rutinom postupka.
Nadam se da nisam pomogla rođenju nijednog zlotvora.
Mortus vitalitet
Prenaglašavanje svog prisustva u svijetu zakon je ponašanja u ovom njegovom kutku, a ishitrenost majka svih postupaka.
Padoh žrtvom neobuzdanog pozdrava. Neko me, u nama svojstvenom oduševljenju, potapšao po ramenu. Gdje si, viknu, a ja već glavom o trotoar. Ne znam ni ko mi se obradova.
Pripazi se da i tebe neko, od razdraganosti što te vidi, neprijatno ne iznenadi!
I ako pomisliš da je takva smrt glupa i nepotrebna, to te neće spasiti još glupljih, nepotrebnijih i jednako pogubnih iznenađenja.
Pazi kuda hodaš ! Ne provociraj prisustvom! Budi svoja sjena ! Razdragani se tipovi ovdje vrzmaju i po grobljima.
U zlu mjestu i bitak je zao
Nema u našim krajevima umiranja od sazrijevanja ili potrošenih ideala, već uvijek od, do zuba, naoružanih baraba.
Putniče, ako si koljač, opet si svoj posao dobro obavio. Ako si sanjar, ne bih ti, više, bio u koži.
Grob u vatri
Nacija mi bila krvopija. Život provedoh u nacionalnim borbama. Nikada na sebe ne bacih pogled nezadrta čovjeka. Istjerivanjem maka na konac odlikovala mi se karma. Trijebih nacionalni otpad. U pakao pretvorih svoj dan. Nikada nikoga milo ne pogledah. Sumnjičavost me izjedala, paranoja tresla, otkrivanje neprijatelja nije mi ostavljalo ni časa predaha. Spokoj mi ne bje suđen. Osmjeh, slijeganje ramenima, spontana namjera ne zadobiše svoje mjesto u meni svojstvenim gestama. Tiranija nacionalne strepnje vladala je mojim nervima. U raspravi s tuđinom na krv se pozivah, a sa svojima, na postotke njene čistoće i snažnije nacionalno osjećanje. Tuđina odbih, a svojima se nakopah na kosti. Šta ih, samo, izbrisah iz korpusa nacionalnog bića! Pedeset godina manijanja. Uspaničenim riječima podstrekivah čarke, obračune, prave ratove. I sam, kao komandni kadar, uzeh učešća u njima. Dokazivah se cijelog vijeka i zahtijevah dokazivanje. Bjeh bespoštedan. I u trenucima nužnog počinka fizičkih snaga urlah o neumrlosti i svemoći roda.
Ni smrti, kada me pogledala u oči, nije bilo prijatno ovakvog me upokojiti.
U zlu mjestu i bitak je zao (2)
Nepravda, obijest, rat vladali su zemljom, a ja sam se pravila da naš predsjednik o tome ništa ne zna, da nedjela čine oni oko njega. Zla bratija oko nedužna poglavara, stara priča. Bježala sam od neprijatnih istina, jer sam se plašila da bi me njihovo priznanje stavilo u položaj kojem ne bih bila dorasla. Stara priča, ista opravdanja. Umrijeh ojađena što je sve to moralo biti tako.
Zdravlja ti, prolazniče, oboriste li ga? I, ko vam, sada, osvježava strahove?
Rata nikad dosta
U ratovima koji će uslijediti, iz sve pomamnijeg osjećanja ugroženosti, stvorit ćete, potom, još opakija sredstva obračuna, da stvar istjerate na čistac. Nova zora čovječanstva svanut će u unakrsnoj vatri nacionalno oslobođenih atoma.
Odratovah svoj život u doba ugnjetavanja nacionalnih prava i konvencionalnog naoružanja, i sretan sam da nisam, više, među vama.
Žal za prohujali profit
Istina je da me smrt zatekla pri nečistim poslovima. Ali, da su bili i čistiji, ne mijenja na činjenici. Nije mi moralno, već po prirodnom zakonu presudila. Ne prežalih, ipak, što me baš kod jedne od najslađih prevara, pri dobitku cijelog miliona, odnijela u nepovrat.
Ko li ga se, samo, domogao?
Posramljeno guščije pero
Ovdje leži pero koje je objavilo sve svoje tajne i bilo nedvosmisleno u svojim simpatijama. Postalo sam notorno i dosadno, davno prije no mi je vlasnik konačno, već jednom, prešao na elektronsko pomagalo.
Tužaljka prohujalog autoriteta
Bio sam vam, zemljače, bog i batina. Imao sam vas u šakama i bili ste mirniji od bubica. Znao sam vam zlo nagnuće, te vas držah na uzdi, a vašu snishodljivost i patničku gestu doživljavah kao pritajenu prijetnju. Prepušteni svom nagnuću i slobodi da ga ispoljite, mora da ste lom i krš za mnom ostavili.
Parafraza boja
Padoh u slavnoj bici, u kojoj sam se istakao i na pobjedničkoj i na poraženoj strani. I jedni, i drugi me posthumno proglasiše herojem, primjerom za ugled.
Pamte me pod različitim imenima, ali je suština povijesnog spektakla ostala ista.
Golicavo podsjećanje
Bio sam Izvršni triju jakih grupacija. Nekrunisani knez obrtanja oko malog prsta, maher kakav se viđa jednom u sto godina. Bezbjedno sam se kretao i preko granica zakona, jer sam u samim granicama bio najsnažniji. Kad god bi mi prišla, ruka pravde se opekla. Vladao sam slikom zbilje i ljudi nisu imali izbora, do povinovati se. Dirigirao sam događajima, tuđim usponima i padovima. Nekome sam krv pio na slamčicu, a nekog slao u propast, po kratkom postupku.
Danas sam, možda, samo zavitlana čestica u kaosu nebesa, a nekada, da se zna, odlučivah o životu i smrti ekonomskih tokova, cijelih familija i pojedinaca.
Protiv idealizacije prošlosti
Sjaj svoje prošlosti crpu iz sjećanja na mene.
A da im znaš pretke, s kojima živjeh, što bjehu ta prošlost, smrklo bi ti se pred očima, zemljače.
Der Wille zur Macht
Oči kao u vuka, šaputali su koji su se usudili pogledati me.
Zavladah krajinom i ogromnim nebom osutim zvijezdama. Moja lovišta bjehu nedogledna.
Nastanih se na nepristupačnoj guduri u planinskom visu. S proljeća me hvatala neizdrživa tuga, te s najviše stijene odobravah neznanim čežnjama, urlajući za odjecima svoga glasa. Ljeti me držala groznica ubijanja divljači po šumama, a s jeseni, kad grožđe zri, spuštao bih se u ravnice i priobalja, i utjerivao danak, i volji za moć davao maha. Ne priznavah drugog zakona do sebe sama. Zimi bih spavao u dugim naletima. Ledenu krv u žilama utopljavah tamnim snovima. Pri budnim trenucima pio sam svježu, tek ubranu krv mladih orlova i, do duboko u noć, sjetno zavijao i nadvikivao se sa vilama.
Legenda kaže da sam, jednom, ulovio i zmaja, i potakao tradiciju usmenih predanja. Ako, kasni namjerniče, misliš da je to moja jedina zasluga, znaj da sam, s pojavom vitalizma u mišljenju, i kao filozofski problem postuliran.
Sljedbenik Hibriasa
Pjevao je o mitskom maču sa sjevera, čija preobraženja sijahu u zemaljskim moćima, o uznositom i o poniženom nožu, o čeznutljivim i o uznemirenim kanijama, o srebrnoj sablji u ruci iskušanika, o brončanom perorezu što sanjala ga je jedna kraljevna, o zlatnom sječivu, sraslom s ubojičinom rukom.
Opjevao je, glasom ženika, crveno srce koje se sprema na juriš i tužio nad bojištima, kao crna udovica. U sjaju zvijezda gonetao znamenja ratničkih božanstava.
Njegova elegija o konjici koja se probija kroz kišu strijela i, još uvijek, luta u oblacima, njegove pastorale o nesmiljenim graničnim obračunima, o metežu naroda, njegova oda sokolskoj rukavici jednog pukovnika, rastuženi ditirambi o nasilnosti sudbine, bili su, tek djelić, jedne mazohističke mašte i sadističkog pamćenja.
Odani kritik
Revizija tzv. historijskih činjenica
Povijesne kronike lažu. Nismo napali radi pljačke, već, upravo stoga što su napadnuti, bježeći od onih koje su netom sami popljačkali, zabasali u našu domaju, u kojoj bijasmo svoj na svome, a uljez samo pri pogibli.
Što ako, nakon poraza uljeza, oružje i zlatne poluge svršiše u našim rezervama?
Zar bi ih ti, zaludni historiče, da naiđeš na njih, ostavio ležati u nigdini, prepuštene golom elementu?
Blagostanje rata
Bio sam mali, ali opak tiranin, gospodar rata u okrugu svoje moći i ljuti protivnik složenih državnih tvorevina.
Zazirao sam od vizionarskog čovjeka, od ujedinitelja i motivatora napretka, te sam prognao sve ljude takvih nakana. U mojoj krajini moralo se vjerovati meni, i vjerovanje potvrditi izvršenjem svake moje zamisli.
Za moga života niko nas ne pripoji nikakvoj cjelini. Odoljeh zabludama miroljubivih razdoblja, posve se izoliravši, glancajući čizme i slažući oružje. Sklapanje neprincipijelnih koalicija, u teškim vremenima za otvorene ratne sukobe, bila je jedina politička ideja koja me krasila ali, da se ne lažemo, i ja i koalicioni partner vrebasmo priliku da jedan drugom zabijemo nož u leđa. Bio sam nemesis svakog razumnog rješenja. Nikakva me rasprava nije zanimala, već uzrastanje do moći kojoj ne smiješ ni u oči pogledati, anekmoli joj riječ uputiti. Najispunjenije se osjećah kad sa svima bjeh na ratnoj nozi.
Žar rata ne gasi se u ovim krajevima, i nadam se, putniče, da si na ove riječi naišao slučajno, skrivajući se iza mog nadgrobnog kamena od unakrsne vatre u kojoj si se neoprezno, bez znanja lokalne historije našao. Na smrt si preplašen. Takvog te volim.
Izvučeš li se živ, svaka ti čast, lukaviji si no što sam mislio. Ako se, ipak, upitaš o nekoj mojoj posebnosti, kakav bjeh u duši dok krajinom pustoših, otvori prvi historijski udžbenik i zadrhti nad mojim likom!
O meni se najcrnje piše, no bez moje vitalne aktivnosti ni ti udžbenici ne bi bili napisani. Imao bi, namjerniče, tek, botaničke spise i travarske recepte iz naše krajine. Zapamtio bi nas kao mirne, sabrane i radoznale osobe, odane proučavanju prirode, što mi, ali potpuno, ne bjesmo. Kažem, mi, jer ja sam, samo, jedna karika u lancu vijekova, primač i predavač antičke tradicije ratničkog instinkta i agresivnog ponašanja, potomak i predak istih kao ja.
Duševnost jednog dokaza
Moja široka duša zavadila se sa svima koji su posumnjali u njenu širinu. U ime svog predobrog srca potukoh se s njegovim osporavateljima, dok mi, na koncu, glave ne dođoše jači pretendenti na zvanje, i otkloniše me iz dokaznog postupka.
Kod nas je najšira duša najzadrtija ona, a najbolje srce uvijek u najjačega.
Ako nisi taj, zalud ti pozivanje na Kritiku čistog uma.
Smrt abolicionist
Krasila me bijela boja kože, koju ne propuštah naglasiti u svakoj prilici. Bio sam suprematist za ugled.
Sada kada sam ostao bez kože, a sve kosti oko mene bijele se u tami, ne znam, više, pred kime da naglasim urođene prednosti.
Bez starca nema udarca
Već sam, što se kaže, bio na ivici groba kada me ponovo izabraše za predsjednika države, da ih, dok ne umrem, još malo ojadim. Bio sam zlo kojem se slijepo vjerovalo.
Nisam ih iznevjerio. Cijedeći posljednje kapi života, sa smrtne postelje povedoh dva minorna rata.
Oblici uzdržanosti
Dvadeset godina ratovah sa susjedima oko jednog pješčanog spruda kojega, intenzivnim raketnim djejstvom, na koncu, erodirasmo i sravnismo s dnom mora. Nastavismo s operacijama oko praznog mjesta na vodama, još deset godina.
Sprud je bio mudro izabrano mjesto za ispražnjavanje nelagoda dobrosusjedskih odnosa.
Ognjišna budnica
Pretvorih svoj, tobože, pitomi narod u divlje i agresivno pleme, i naslađivah se njegovim stradanjem, koje mi raširenih ruku ponudiše u znak odanosti mojoj želji da ih porazim njima samim.
Namjerniče, pomisliš li da je to, ipak, vrlo teško izvesti – pretvoriti naoko normalnog čovjeka u zvjersko biće – varaš se. S nadraženim osjećanjem pripadnosti kakvoj god zajednici, čuda možeš počiniti.
Avaj!
Ležim u mješovitom groblju, okružen nacionalnim neprijateljima.
Moribundni ditiramb
u nas ti je smrt
toliko cijenjena
da se ljudi
stide što su živi
živi se
jer se mora
skrušeno, oborena pogleda
mrtvački
jedino još rat
budi optimizam
da ćemo se smrti propisno odužiti
kakav život i kakvi bakrači
kratke su noge u laži
Ognjišna budnica (2)
Brutalni bjehu ishodi mojih raspoloženja. Kivnost za program imah. Ostrvljenost bje mi zakon, vršljanje poredak. U pobuni protiv svega i svakoga prepoznah svoja načela. Žestina mi upalila. Na pladnju mi predadoše predsjedničku ovlast. Postadoh neupitan.
Šta su mislili dok su se u me hametice zaljubljivali, ne znam, ali se svojski potrudih da im zagorčam rezultat. Čim se ustoličih, krenuh i na onog koji je u meni ovakvom našao svoj san, i na onog koji se nadao da će me načeti sjeta. Svoju neupitnost dokazivah bezumnim postupcima. Podbadah ih da mi se suprotstave, jer me inercija mase izluđuje. Nikom ne dozvolih da mi se prilagodi. A, kad zavapiše u nemoćnom bijesu što svoje ogledalo u meni pronađoše, još gorom represijom uzvraćah.
Bio sam alergičan na glas razbora i pomen ljudskih prava. No, kada bi postalo pregusto i pritisak unutarnjih okolnosti bio neizdrživ, zametnuo bih kavgu sa nekim od susjednih vladara, a moji najveći neprijatelji, prije no ih i stigoh mobilizirati, već postrojeni u nestrpljivim divizijama. Znadoše što i ja, da nam je korijen jedan!
A, kad bih ih, desetkovane, vratio doma, makar i iz poraza, još više bi se stiskali uz mene, i mojim se ludostima ponosili kao svojim posebnostima.
Bjeh, putniče, vladar kojem se ispuni želja da propašću carstva u historijskom sjećanju zauzme mjesto kraj njegova osnivača. Jer, što je važnije od rađanja i umiranja jednoga naroda!
Ostadoh primjerom uspješno obavljenog zadatka.
