Sali Bašota: Pejzaž tuge
Sa albanskog preveo Ćazim Muja
NIJEDAN DRUGI GLAS
I leptiri imaju dušu
I ptice dušu imaju
Ali i vatre imaju milosti Ali i bolovi imaju kraj Učiti od ljubavi
Nijedan drugi glas
Budi nebo Budi molitva Budi san
Jer nije tako kao što ja činih Jer nije tako kao što ti sanjaše I rađanje ima svoje ime
I život ima svoj vrisak
I smrt ima svoj počinak
Nijedan drugi glas
Budi uzdisaj Budi bol Budi ptica
Ako je raj kao svijetlost
Ako je purgatorij kao kajanje
Ako je pakao kao tama Tu teku samo rijeke Viđeti šta je ljubav Nijedan drugi glas
NAVIKNI SE UMRIJETI KAO ALI PODRIMJA
Otkini i ovu granu sa drveta
Otkini je kao kanap
Oslobodi prolaz dok ti duša iskapi
Prolaz na vrh brijega
Ponesi sa sobom simfoniju šutnje
Ponesi je ako nebo pobijeli Ubij crnu pticu noćnu
Ubij je zbog nevjerstva Vjeruj u simbol date riječi Vjeruj tu đe čežnja spava Gori unutra dobroga oka Gori samo za strast
Navikni se umrijeti kao Ali Podrimja
Navikni se umrijeti u blizini rijeke
MEKE RUKE
Sladak i vatreni dodir mekih ruku
dostigne blistavo čudo zagrljaja.
Isto kao da pod ambrelom dovučem tvoj pretanki struk ljubavi, dok se ne probudi aroma
tvoga tijela da razveseli samo obećane oči sna.
Slatko i vatreno pružanje mekih ruku
na bijelom čaršafu, izvezenom figurama šarenih ptica. Nijedna riječ ne može objasniti trenutak preobraženja ideje o skupljanju
perja rasturenih po lijepoj sobi zagrljaja.
Iako strašna misterija mekih ruku, konačno,
otkida šikljanje jedne duše.
Tvoju izgorjelost sakriću zauvijek na
jastuku sa crvenim usnama. Ti ćeš drhtati kao prut u vodi. Sve riječi ćeš izgovoriti kao nikada, onako sa pola glasa. U ceremoniji promocije bistrih pogleda sve će
sličiti valovima duše.
Potom će doći bijeli dani. Neočekivano zauvijek dodir tijela će se umiriti. Polako iz žara protjerivanja ośećanja, izlazeći kao nikad ranije preko kaveza snova
Kako god cijelo tijelo će uživati kao žeđ neugasiva, kako uživaju i rastope se Noćne
vile njihovom strašću ili kako se raduju zvijezde upaljene na nebesa dok stalno iscijede
slatku tečnost grijeha.
Zatim će drhtati svaki korak. Ništa više neće se desiti u onom protoku rijeka suvišnjih. Samo ceremonija drhtanja.
Kako god se žar naslagao na ispucalim usnama kada se zaljubiš do kraja vrućice kao
uspavana ljepotica, iako nećeš stati više
ni u jednom trenu kao nekad nad sanjivom śenkom, koliko puta si šaptala sa njom po gustoj kiši
snivanja.
Potom sve će zauvijek dobiti boju istih duša.
Nakon hiljade godina jednog će dana otići čekanje iz svoje staze, počevši ugasiti do kraja vatru
napaljenih tijela ili probajući da probudi samo sakriveni svijet ośećanja od mog sna.
Potom zapovijedi Uzvišeni Bog da se upali samo jedno
Svijetlo na blagoslovena nebesa.
Ramena nose teret strpljenja dok se ne
okonča vladavina svijetla. Kao topljenje leda.
Kao rašćeranje crnih oblaka na nebu. Kao prognoza
vremena za śutra.
Ramena natovarena nečijim teretom šire se svugđe na izvaljenom prostoru od zaborava. Na ramena stavlja se sve. Natpis
lijepog sna. Pocijepani portret samoće. Štavljena zmijska koža.
Ramena kao ramena trpe vladavinu tame da bi ugasili ona svijeća nad zdravljem živih bića.
SLATKI SAN BIJELIH LEPTIRA
Ponekad slatki san bijelih leptira
istresa košmar bezvoljnih dana za pijani tren šaptanja. Tu se ljuljaju svi
snovi. Tu poljupci imaju drugi smisao, zašto u kiši i leptirima pokidaju krila ne skidajući
jedno po jedno njihovo odijelo plavih tačkica. Ponekad slatki san leptirova izduži se
i izduži dok se ne kvase vlažne usne za beskrajno sisanje preostale strasti duša. Kao u snu.
KAPAK
Očni kapak uobličava sliku jednog lijepog pogleda koja iznutra drži zapaljeni plamen od svađe boja koja će se od njih rastopiti
prva u svojoj beskonačnosti, topla boja ili hladna boja.
Tetovažu u obliku ključa priželjkivaće
svaka slika da bi samo dodirnula gornju stranu osmijeha, tu đe se sastaju ukočena vlakna instinkta, baš u trenu kada će poluđeti
kapak glave umjesto kapaka očiju.
Svi ne kažu tako o izgorjeloj sudbini Otkinuti riječ tu đe najviše svijetli Ostali su uvijek u manjini
Za borbu između divljih ptica Ko dobija ko gubi nije važno Manje od čežnje dobrih putnika
Su oni što umiru neđeljom naveče Svaki u svojoj zmijskoj koži Ovako se ne kaže za jad ljudi
Niti se smije ikada reći
Drugi su uvijek nesrećni
Jer su manje od najmanjeg osvijetljeni
Mi odlučujemo jer smo svi
Ćutljiva većina
KAKO SE RAĐA POEZIJA O TEBI
O D. i o uspomenama iz osamdesetih godina
Na početku portretizuju se obje duše
Jedna uznemirenija od druge
Zatim oči što kao iskre sijaju
Kao i jagodica strasna za poljupce
Zatim jastuk bijelog perja
Đe stavlja glavu i sanja kišu zagrljaja
Zatim i usne što znaju ćutati I kosa svijetle kafene boje Nekada izdužena do podstruka
Pogled zatim jer će možda riječi izgorijeti Ovako se nastavlja trenutak nadahnuća Viđeti šta je blaženstvo za oboje
Jedan zaljubljeniji od drugog
Boje neba sigurno neće se ljutiti
Niti pokvašene ptice od pjene poljubaca
Zatim dolazi opis trepavica
Kada sijaju kao jaki sunčevi zraci Hodanje što sliči prvom danu čežnje Kao śećanja na doček bijele zore
Kako god dovoljno je da ne zadrijema śećanje
Po oluji osmjeha
Koliko god jezik stavlja kapak na sreću Bilo bi grijeh zaboraviti zvijezde na nebu Kao što ne zaboravismo ni obje duše Jedna napalenija od druge
Od prilike ovako se rađa poezija o tebi
Postoji samo jedna sudbina za nevin poljubac
Neđeljom naveče
Ukoliko zacvili samoća očiju Ukoliko ne bude nikakve utjehe Za nezaboravljene stvari
Dok se tresu riječi što postaju pepeo
Ima samo jedna sudbina za posljednju molitvu
Utorcima ujutro
Ukoliko se tiraž rđavih snova ne mjeri
Ni na vodenoj vagi
Ima samo jedna sudbina za prokleto ćutanje
Petkom u podne
Kao za plam očiju
Kada postane jednak sa samim sobom
MAJKA JE GOVORILA DA JE GRIJEH DRUGAČIJI
O majci, za njen 80. rođendan
Ni kap vode
Ne kvasi žeđ duše
Potpuno opijena putuje na drugom svijetu
Zajedno sa borama na licu
Ovako se gubi samoća
Za posmrtnu priču
Jer je majka govorila da je grijeh drugačiji
I kada mi je kupila Pisaću mašinu
Za otkucavanje moje samoće Niti ljutnje za drugu sreću Nijedna kap vode
Ne pada na dušu cvijeća
Jer je majka govorila da je grijeh drugačiji
Živi uče od mrtvih
U devetom danu krštenja
Nijedna kap vode
Isuše se sve rajske rijeke
Na bijeloj košulji kriju se mrlje strpljenja Bježati tamo đe se kriju samo uspomene Jer je majka govorila drugačiji je grijeh
Biografija
Sali Bašota rođen je 1959. godine u Klini, Kosovo. Doktor je filoloških nauka i profesor na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. Bio je direktor Nacionalne i Univerzitetske biblioteke Kosova i potpredśednik Unije balkanskih biblioteka, glavni urednik prestižnog književnog časopisa „Jeta e re“ (Novi život). Piše poeziju (petnaestak zbirki poezije), poetsku prozu, književnu kritiku i studije, publicistiku (preko dvadeset knjiga). Objavljivao je zbirke pjesama na rumunskom jeziku, njemačkom, engleskom, makedonskom, fran- cuskom, bugarskom, švedskom, italijanskom, grčkom, mađarskom i esperanto. Zastupljen je u petnaestak antologija na više svjetskih jezika. Dobitnik je više književnih nagrada za poeziju.