Refik Ličina: Kanavece
1.
Batal ili Šiš mahala nalazi se u zapadnom dijelu grada, iza stražnje kapije groblja Gazilara, ondje gdje se carska džada (Stambolski drum) odvaja od ravni i uspinje, preko Mura, Plevne i Trnave, ka Kosovu i kosovskim planinama. Mahala leži s lijeve strane druma – ako izlaziš iz čaršije – i počinje, po Hameu, od Granate, a po drugim od medrese i Domskog sokaka i svršava kod Karahodžić ćurpije i “Ukrasa“, fabrike mermera.
U vrijeme mog ranog djetinjstva, Batal mahala ima dvadesetak niskih, trbuljatih kuća, ukopanih straga u glinušu, te izgleda kao da otuda niču. Sa njihovih čelnih strana, dolje, u dubini, hmili rijeka Jošanica. To je plitka i pitoma rijeka koja rijetko poplavi čaršiju. Dok joj vodu nismo zagadili, bila je bogata svakojakom ribom. Najviše je bilo govedara, fliski i krkuša. Bolji ribolovci (Jakša, Kemće, Ljubo sodadžija) vadili su „na olovo“ mrene krupne kao cjepanice.
Prošlog petka, dok smo se vraćali s Rizovog mezara, udarimo niz Jaklju na malu ćupriju. Gleda Hame s ćuprije u vodu, gleda, pa me pita:
– Sjećaš li se?
– Čega?
– Čuješ, čega? Vidiš gdje smo, Fehovi virovi.
Čim je Hame Feha pomenuo, svega sam se sjetio.
Tu su bili virovi-tihaci i bila je bašča Feha Brunčevića (koji je držao prvu knjižaru u Tijesnoj čaršiji). Feho bi pred akšam iznio hoklicu, džezvu i škatulu titogradske Drave, namjestio se uz vodu i meračio a onda bi uzimao mušičaru i pecao. Bio je majstor za klenove. Više ne pamtim zašto mu se Rizo omilio, ali je Feho samo njega puštao u bašču i samo je Rizo, kad god bi mu prahlo, zalazio tamo i pecao.
Tamo je izvukao jednu kožnu futrolu za pera. Bila je crna, sa ispravnim rajfešlusom. Očistio je, navoštio bivolećim maslom i poslije u njoj nalivpera držao. U gimnaziji se nije od nje odvajao a nije, mislim, ni docnije dok je radio u „Bratstvu.“
– Nije – kaže Hame. – Jo jesmo ga dizali na hušku kad je izvukao, krv smo mu popili. Sjećaš li se kanaveca?
Sjetio sam se kanaveca. Gradio ih je Avdo od prtenih džakova; vukli smo ih Hame i ja, a Rizo je „čakljao“.
S desne obale rijeke Jošanice leži Šutenovac – plodna i prostrana ravnica. Sve do kraja 70-tih, ravnica je nazivana «hraniteljkom cipcijelog Sandžaka». Od tada se zatrpava divljom gradnjom koja obrazuje naselje po imenu «Gradić Pejton» široko 2 a dugačko 7 km. Ono, to nesrećno naselje, započinje upravo od Batal mahale i pruža se sve do Crnče gdje se ruči u ogromna građevinska i drvna skladišta.
I Batal mahala se raskrupnjala i ima, danas, bezbroj novih, višespratnih kuća od kojih je svaka, kako veli poštar Hame, «dovoljno nagrdna da ti digne kosu s glave i zakuje jezik za vilice». Mahalu presijecaju tri sokaka (jedan pod šoderom, jedan pod asfaltom i Masli sokak pod kaldrmom) koji se spajaju kod stare džamije i odatle, pod narodnim imenom Crepuljara i zvaničnim Ulica Kralja Aleksandra, vode u čaršiju.
Napominjem, ne bez stida i žaljenja, kako više ni jedna mahalska kuća nema bašče ni avlije, a nekad se duž Masli sokaka nije moglo po strehe vidjeti ispod krošanja starinskih voćaka (Biljukinja crna džanarika, Faikove šeftelije i jabuke petrovače, Murselov orah mekušac u čijoj su krošnji živjele stuhe, džini, kondžolozi, naša kruška užičanka, sitna, pjegava, i stotinu drugih dragih voćki), dok su malo niže, od klanice do svojborske džamije i Bidovih vodenica, bili gusti rakitnjaci, prošarani jorgovanom, lipom i šipurkom i s proljeća kada pukne behar, ako onde siđeš, opahne te i omaje kao da si s pameti sišao.
Nije možda ni začudno što su onde nikli prvi kupleraji i odatle žile raširili do zadnjeg budžaka. Ovdje ćemo pobrojati one viđenije: prvi nam je blizu na dvije kapije, drži ga Aćif Brdarevac, nosi ime «Kafe-bar Šeherzada», zatim dođu «Lory» Hivza Gusinca i «Belkisa» mog rođaka Ujkana Pelina i još pride, od jeseni, dva pešterska «mliječna restorana», u koja se – po Hameovoj tvrdnji – smije ući prazna kurca ali prazna pištolja ne smije nikako.
Mi, mlađi Lađari, vođeni smo kod Ujkana na sefte i nije nam bilo lako. Meni je, tako, dopala snažna moldavka, stara oko 40 godina, teška preko 70 kila, ofarbana, i gore i dole, mavi, po stambolski. Kad sam je vidio noge su mi se prekratile i ona rabota kao puž skvrčila.
Prilažem još samo podatak da se Batal mahala naslanja na druge mahale – Paralovo na sjeveru, Hadžet na jugu, Svojbor na istoku, Nikšićku i Lug mahalu na zapadu, da bajramske pite peče u našoj pešermari, da je, sve do skora, vodu pila s jaza i česama Guške i Grlice a od kad su braća Bido i Zuvdija Nokić raskopali «teren» za benzinsku pumpu i fabriku teksasa, pije pivo i kiselu vodu – i eto nas, gotovi smo s mahalskim opisom.
2.
(Rizo K, Igbal čaršija i druge radosti)
Hame kaže: U ovoj čaršiji muški prvo puste trbuh pa brkove i po tome trbuhu, toj mješini, poznaćeš Pazarca u hiljadu drugih ljudi. Evo, uzmi mene. U martu sam napunio dvaes i sedam godina, vagam devedeset i tri kila. Odem, jebote, da ispišam prvu turu piva, pa dok poprihvatim i zadignem salo, dok nađem mangaša, bi rabota – u Granati niđe nikog živog; Omer davno udario fajront i stolice digo na stolove.
3.
(Opkop)
Kad legnem da spavam, okrenem se na desnu stranu, proučim fatihu i još dvije kraće dove (vjerujem pogrešne, jer me Hame njima priučio), sklopim kapke i preturam po sjećanju. Tražim sliku jednog zapuštenog groblja koje leži na samotnom, tepastom brežuljku, malo iza Trikotaže i staroga gradskoga đubrišta.
Kad to obavim, namjestim se kako tijelu paše, opustim se, prebrojavam slomljene nišane i zaspim. Ne znam kad sam ovu radnju započeo i kad mi se ona pretvorila u naviku.
Godina bi mogla biti 1961 ili 1962, a godišnje doba mora biti jesen, rana jesen. Sa krajeva slike (ove, pod kapcima), vidim suhe vreže graha i tikava, vidim jabuke u špaliru, čije su krošnje, kao na dječjim crtežima, isprskane crvenim flekama. Vodni jazovi i rukavci koji, ovdje-ondje, sjakte u predjelu, vedriji su od kozjih očiju.
Onda – prasne smjeh iz tame.
Naličan je svračijem čeketanju. Hanefija Pelin, moj dajidža. On mi, kroz smijeh kaže: – Ima da ti makne i kitu i jajca. Pa, kako ćeš pišat crni sine? Na guzicu.
– U kamen ti usta, da ti kamen usta – odgovora majka. – A šta stravljaš dijete. Jok ti, srećo moja. To ne boli ni hič, ne slušaj dampalu.
Sunet. Vrijeme oko mog suneta.
Ja se nisam suneta bojao. Gledao sam kad su sunetili rođake u Šavcima. Pa sam gledao kad su sunetili Zena i Hamea. Hame se drao ko magare, Rizo nije. Pa mi je Zurifa, Rizova majka dala jednu tursku paru koju ću držati pod jastukom i kad na mene dođe red uzeću je u lijevu ruku (jer sam levak) i stegnuti i ništa neću osjetiti. Tu je istu paru i Rizo držao.
Majka je sunet krila od dajidže. On je bio komunista, „prosperitetni muslimanski kadar“ i držali su ga pod prismotrom. Kada je doznao, pao je u vatru. Nazivao je majku zatucanom i nazadnom gabeljkom i plašio pričom kako će zbog toga moj babo najgore stradati. Babo je imao još osam mjeseci robije, ali sada, „kada vlasti čuju da sakati dijete i gura ga u vjerske zablude, odrapiće mu – i to s pravom – još jedno dvije-tri godine“.
Babo joj je poručio da ne traga šta klapi dajidža, nego neka ode kod kovača Isa Bace i pozajmi pare za berbera. „Ne dadne li Iso“, pisao je, „a ti idi pravo kod Božane Milanove, ona ima para i daće ih.“
Majka je otišla kod Isa. Iso joj je dao trideset i pet banki.
– Eno, snaho – hunjkao je. – Eno moje kuće, eno i magaze, pa suneti dijete, ne vuči ga tamo, u tu hurduliju.
Sunetiće me u selu blizu stare Banje, u kući Maliće Kožar, očeve rođake. Malića je bila udovica. Ali se ona, iza smrti muža, nije vratila u rod, već je ostala da živi sa svekrom i sa deverima. Imala je sina i tri ćerke. Sinu je ime Šaćir, bio mi je vršnjak. Ja ga nisam volio. Kad bi s majkom dolazio kod nas, uvijek bi se posvadili i potukli. On je, ustvari, tukao mene, ne ja njega. Babo mi je govorio da je grijeh dići ruku na siroče. Ko digne ruku na siroče njemu će Bog ruke osušiti. – No ti, ljalje, kad te šine, sa l stegni zube i pretrpi.
Srećom da je ta njegova Banja bila podaleko i da su ga rijetko kod nas dovodili.
Majci nije bilo pravo što će me sunetiti u tuđoj kući. U tuđoj se kući sunetila samo „pišta i posednja sirotinja.“ Babo se međutim bojao da ne prestaram za sunet, a dajidža se bojao da ga vjerska zatucanost – desi li se u našoj mahali – ne potkači, pa su navaljivali na majku da tu rabotu što prije obavi.
Osim toga, mi smo bili ljuta sirotinja.
Živjeli smo u kućeru u kojem je nekad moj djed Arslan živinu držao. Plansku kuću na Jermišu (dućan u Tijesnoj čaršiji i zemlju u Muru) vlasti su nam konfiskovale. Mogli su me, možda, sunetiti u sobama nad pekarom, ali je ona bila zatvorena.U nju, sem Božane, niko nije ulazio. Kad je babo uhapšen, pokojni je Milan zakupio, kako i nju ne bi zijanili.Govorio je vlastima da mu treba za magacin, – imao je velike njive u Hotkovu i otud je dovlačio rakiju, voće i povrće. Kad je Milan poginuo na saboru u Deževi, Božana je izbacila burad i gajbice, i na vrata rezu udarila.
Živjeli smo od majčinog veza i mešeka. Njene su baklave bile na velikom glasu i one su me, tih godina, oblačile i hranile.
U banju smo krenuli pješice, preko Ćukovca, Popišanog brda i livada iza stočne pijacei fabrike Raške. Upamtio sam visoke krošnje topola. Ogrnute bijelim prahom, podsjećale su na kudelje. Upamtio sam lese žičane ograde koje su se povijale pod teretom kupinjaka, šipuraka i goveđih koža i lubina.
Tamo naprijed, rasla su gola, oštra krša, niz koja se, poput vode, modra sjenka razlivala. Kod jednog malog, tepastog brežuljka, put se počeo suntati u tijesnu dolinu sa potokom u sredini. Zraka je pahnula po kvarnim jajima. S obje strane doline dizale su se guzate, glinaste padine, obrasle klekom i trnjinom. Naspram tepastog brežuljka od puta se odvajala uska staza i majka je krenula uz nju. Staza se pela pema jednoj kući, čatmaruši. Ispred kuće ležale su gomile čudnih stvari. Stara teneća, sulundari, limena burad, koturovi žice, zarđali sindžiri sa krupnim, sjakatavim halkama, cjepanice, šperploče, najlonski i papirni džakovi, štangle i kočevi sa kojih su visile pocijepane krpe.
Oko kuće nije bilo ničeg živog. Ni voćaka, ni psa, ni živine.
To je bila Šaćirova kuća. U toj će me kući sunetiti.
Gore, iznad kuće, padina se za nebo lijepila.
– Bože, bože – hunjkao je Suljo, Šaćirov amidža, koji me je držao u krilu. – Bože, bože lijepe li makanje. Kako ti je ime, grinjo?
Držao me u krilu, štipkao za obraz i ušne resice.
Ja sam ćutao i pljuvačku proguvao, jedna je starica sjedela na sred sobe, uz veliki leđen. Ječala je i svaki čas u leđen pljuvala.(To je bila Šaćirova nana, imala je vodu u stomaku i umrijeće te jeseni). Šaćirova majka i još dvije žene majale su se za šporetom. Dosipale vodu u variva, vadile iz rerne birijane i hljebove. Na minderu duž čeonog zida sjedelo je nekoliko ljudi. Vonjalo je na duhanski dim, na znoj potpazušnu i kuhano kokošinje meso.
Docnije, kad sve prođe, majka će žaliti što mi nije dala vode, što me nije napojila. „Ka sve tuđa kuća“, kajala se. „ Ja se smela, pamet mi se poštetila. A ona huta, presolila i hljeb i variva. Da mi popi dijete barem kaplju mlijeka. A jok – ništa!“
Doista ću u prva tri dana, „krepavati žedan.“ Treće noći, kad svi pospu, ja ću ustati, tumarati malo po tavnini i pronaći, udno sobe, testiju sa vodom. Prvo ću popiti par gutljaja i pričekati da vidim šta će se desiti („prsnuće ti rana, pa će ti kitu opet sjeći i prskati, usta će ti pomodreti, a trbuh naduti“).
Onda ću se istinski napiti.
Berbera pamtim po ovome: glava mu je bila obrijana, oči čakaraste, koža na licu zategnuta kao da je navukao. Dah mu je pahnuo na rakiju. Nisam smio da gledam u njega, pa sam, kad su me uveli, gledao u prljave naborine na čaršafu koji je padao od šašovaca i skrivao krevet od sobne gomile.
Prvo su onamo Šaćira uveli.
I sprva se ništa nije čulo, liše pucketanja čatme u duvaru i vilica ljudi u molitvi.
I onda se, kao kad se štica cijepa, prolomio vrisak.
I onda se Šaćir rasplakao.
Ja sam obećao majci da se neću zaplakati.
I nisam se zaplakao.
Berber se smeo i sprtljao. Opet mi je ranu žutim praškom naprskao, naglo me povukao za glavičić i ja sam svijest izgubio.
Docnije, kod kuće, Hame će tvrditi kako je berber pravo učinio. Sunetio sam se kod Šaćira, to je bio njegov sunet, „u njega su, burko, bile sve oči uprte. Ti si trebo da zaplačeš a on je trebo da se kurči!“
Taj bol ću lako tegliti kroz život, ali onaj drugi, koji će ubrzo uslijediti, uvijek će me moriti.
Kad se Šaćir smirio i kad mu je Suljo obrisao lice i sredio zarozano ruho, počeli su da ulaze ljudi, da nam čestitaju i da nas daruju. Imali smo, iznad glava, plehane tanjiriće u koje su u oni sitninu spuštali. Kad smo poslije tanjiriće metnuli na prsa kako bi novac izbrojili, Šaćir se počeo grohohom smijati.
– Ene, Suljo! – viknuo je. – Ene šta su njemu nabacali.
Bili su to dinari „kralja Petra“ i druge stare, nevažeće kovanice.
Tad će mi se, mislim, i desiti ono što ću, mnogo godina docnije, pretvoriti u noćnu naviku. Ustao sam iz postelje, razvlačeći učkur na gaćama, da mi ne bi platno ranu doticalo i prišao čeonom prozoru. Vidjeo sam prvo ono goblje na brežuljku. I njegove sure, glavate nišane zarasle u trnje i uvehlu travu.
Počeo sam ih brojati.
(—)
