Rebeka Čilović: Muški akt
Strašno
Povikaše (brkate) žene
Stana je usmrtila (muža)
Radojka
Dok je spavao sa flašom
Pokraj glave
Stiskale su žene usta
Da im se ne vide zubi
Očima su davale znak
Da je vrijeme za marame
Stani su ruke bile krvave
Milicija je došla
Odvela je
Bruka
Počeše da se udaraju žene po koljenima
Ode Stana gologlava
Ustaje iz postelje
Ne želi da probudi njega
Odlazi do kuhinje
Sprema mu iznenađenje
Uzima nož
Zariva ošticu
U međunožje
Vraća se do postelje
U kojoj je njemu
Postala žena
Leži nepomična
Zagledana
U svoje meso
Mojoj pjesmi fale naricanja
Jedna avet
I dva oproštaja
Gubavac je jezikom
Dotakao vilino krilo
Žilava starica ona je
Na čukljevima
Meni
Niče oko
U sandučetu zatičem pismo
Nedovršena žena
Kojoj tinta presuši
Svake godine
Kada se kaleme voćke
Iz kuhinje dopire miris
Njene glave
Vraćam se pismu
U kojem piše
Da su mi oproštaji
Pojeli pjesmu
Bila bih srećna da imam Pariz i vrijeme
Posadila bih ruže i vrištala
Para koja se izdiže nad Senom
Natjerala bi me da raskopčam ogrtač
Osjetila bih so koja podmlađuje dojke
Na pijaci bih kupila drvenog konjića
Sa njim bih prejahala vrijeme
Treba mi Pariz sa kafićem u ulici
Place de la Concorde
Okružena grizetama koje kupuju hašiš od direktora galerije
Pljunula bih sliku
Jer stihom ne mogu da platim piće
Ustajem od radnog stola
Vežem kosu u punđu
Stežem
Jako
Pucaju vlasi i na tjemenu prave put
Koji će me odvesti do Češke
Kupiću danas drvenog konjića
I staviću ga na radni sto
Pokraj slike (naizgled) srećne žene
Dok sam se u bešiku cerila
Preskočila je prag zmija Azdahaka
Ujela me
U mačku sam se pretvorila
I samoj sebi rane vidala
Od toga dana ja na kamenu spavam
I mačka i žena naučiše jezik
(drugi su nam rekli kako da ga nazovemo)
Rođene kao siročad
Od Istoka do Zapada
Sljepe smo putnice
Sa koprenom rođene
Naivno smo pružale glas
U svakom osmjehu majčin lik svezale
Danas nosim očevo prezime
Kao što vidiš ništa nije moje
(mačka ponekad nosi miša u ustima)
I zato me ne pitaj ko sam ostavi me da spavam
Muškarac sa novim cipelama postaje ljubavnik
Muškarac sa probušenim đonom postaje muž
Sjećala se riječi svoje nane
Mejrem
Dok je svitalo
I pekare su radile treću smjenu
Mušterija joj je polomio ruku
( Srećom )
Nijesu zubi
Žvaće bajatu kiflu
Muški akt
Na glinenoj ploči zapisaše riječ
Glad za poezijom
Ostala je da lebdi
Nad pećinom
Kritičari su
(tada)
Gnojili zemlju pohotnim muškim tijelima
Sa planine su ispustili novorođenče
Kojem je vrač
Umjesto vrpce
Otkinuo muškost
Danas
U izlogu stoji muški akt
I treće izdanje savrmene poezije
Negdje
Iznad nas
Moja majka je nevoljno
Pristala da rodi pjesnika
Noć prije
Nego su bolovi nastali
Sanjala je
Devet suša i jednu kišu
Teško je podnosila strofe
Koje sam joj šaputala
Nakon trodnevnih muka
Nešto nalik
Epifaniji
Obuzelo je majčino meso i moju kost
Poželjela je da skoči sa balkona
Sasvim prirodno se sjetila
Da je od sto kamila
Jedna za trku spremna
Neke me ruke traže
A ja pamtim
Odbijanja
Žilu na vratu kako bridi od
Ponovljenog nevoljenja
Od očiju mi ide ljepota
Govorila je stara
Kada mi je gasnula olovo
I u njemu se ucrtao lik
Čovjeka sa raširenim rukama
On me danas pokušava njima zagrliti
A ja
Pamtim odbijanja
Biografija
Rebeka Čilović (Berane, 1988), objavila je zbirku kratkih priča “Sloboda u slovu”, zbirku poezije “Zvonke smjelosti” i “Album za prognane”. Objavljivana je u zbornicima, književnim časopisima i portalima. U antologiji “Pjesnikinje Crne Gore” koja je nedavno izašla u izdanju bjelopoljskih Ratkovićevih večeri poezije zastupljene su i njene pjesme. Diplomirana je pravnica, živi i stvara u Beranama.