Razgovor sa Suzan Sters: Priče o vremenima irskim
Razgovarala: Aleksandra Nikčević Batrićević
Suzan Sters savremena je irska književnica koja živi i stvara u Dablinu. Objavljuje književne tekstove u različitim žanrovima, najčešće romane i kratke priče i dobitnica je brojnih nagrada koje se za književni rad dodjeljuju u Irskoj. Značajan je i njen rad u oblasti istorije likovne umjetnosti kojoj je doprinijela kao vlasnica galerije ali i kao autorka brojnih izdanja u kojima piše o savremenoj umjetnosti u Irskoj kao i o neki stvaraocima i stvarateljkama iz prošlosti čiji je rad na taj način reafirmisala. Njen prvi roman pod naslovom Priča o pređašnjem (The Story of Before, 2013) afirmisan je od strane kritičara kao književno ostvarenje u kojem je iskazana nevjerovatna imaginacija, evokativan i dirljiv tekst čija kompleksnost kulminira u građenju likova i oslikavanju predjela kroz koje se kreću. U razgovoru koji predstavljamo čitaocima i čitateljkama časopisa Ars, Suzan Sters govori o svom životu i književnom radu i čudesnim načinima na koje se prepliću, kao i o uticajima koji su je zauvijek odredili kao književnicu.
Kada ste počeli da se bavite pisanjem i šta Vas je motivisalo da svoj profesionalni život posvetite pisanju?
Obožavala sam knjige i čitanje u djetinjstvu. Bila sam usamljeno, stidljivo dijete i knjige su bile moji najbolji prijatelji. Čitala bih ih iznova i iznova, znajući priče od tačke do tačke. Engleski jezik i umjetnost su mi bili omiljeni predmeti u školi. Imala sam sreću da su me nastavnici kroz čitav proces školovanja podržavali. Roditelji su takođe podržavali moju ljubav prema čitanju. Uživala sam u pisanju eseja za školu i bliža mi je bila pisana nego izgovorena riječ. Nakon srednje škole, pohađala sam Državni koledž umjetnosti i dizajna u Dablinu. To me je usmjerilo na karijeru u umjetnosti i moj suprug i ja smo otvorili umjetničku galeriju. Objavili smo mnogo knjiga o irskoj umjetnosti – za koje sam obavila mnoga istraživanja i koje sam napisala. Tako da se može reći da sam čitavog života pisala, na ovaj ili onaj način. Prijavila sam se za master studije Kreativnog pisanja na Univerzitetu u Dablinu 2008. godine, i bila primljena. To me je dovelo do pisanja prvog romana Priča o pređašnjem koji je objavljen 2013. godine, kao i romana koji su uslijedili 2015. i 2018. godine. Iskrena da budem, ne znam šta je motivacija. Pretpostavljam da kada imate priču koju želite da ispričate, i likove koje želite da oživite, nemate šta drugo da uradite nego da sve to zapišete. Volim da uklopim sebe u svijet koji sam stvorila – što je eskapizam, u neku ruku – i premda postoje trenuci kad smatram sebe ludom što sama satima sjedim u sobi, pišući priču za koju ne znam da li će biti uspješna, i dalje nijesam odustala!
Izjavili ste jednom prilikom da su pisci usamljeni i nesigurni, što me je podsjetilo na Hemingvejev govor nakon uručenja Nobelove nagrade za književnost. Tom prilikom je između ostalog rekao da je „pisanje, u najboljem slučaju, usamljenički život.“
Jeste, pisanje je usamljenički život, ali smatram da su pisci generalno zadovoljni sopstvenim društvom i da im ne smeta samoća. Smatram da smo prisiljeni da posmatramo samoću kao nešto što se mora izbjeći po svaku cijenu, ali za pisce i mnoge druge kreativne ljude, samoća je u srži uspješnog razvoja njihovog zanata.
Postoji više zadivljujućih aspekata u Vašim romanima i pričama, ali Vaši likovi se doimaju očaravajućim u posebnom smislu. Vaš odnos prema njima čini se majčinskim: veoma volite svoje likove i kada ih uvedete u svijet svog romana, Vi, kao jedina osoba koja im ima pristup, postavljate se jako oprezno i uz njih ste, pratite svaki korak koji naprave u svijetu koji ste im stvorili.
To je predivno zapažanje. Istina je da se prema svojim likovima odnosimpoput majke – ipak sam ih ja donijela na svijet! Nekad urade stvari koje ne bih voljela da radei to nije prijatno vidjeti, niti je lako prihvatiti njihove odluke, gledati ih kako trpe neuspjeh ili bivaju povrijeđeni. Tako da ja, iako sam dok pišem jedina osoba koja ima pristup likovima, nemam apsolutnu kontrolu nad njima. Da bi se likovi doimali realističnim, mora im biti dozvoljeno da krenu putem koji ih može odvesti u neprilike, i pisac se u to ne smije umiješati ili ih zaustavljati. S vremena na vrijeme to može biti prilično bolno, i ponekadosjećam kao da im dozvoljavam da donesu pogrešne odluke. Naravno, donose i ispravne. Ali često nemam pojma kakve će biti njihove odluke sve do onog trenutka kad ih postavim na papir.
Čitala sam puno o vremenu kada jeIvan Bolan sa svojom porodicom prešla da živi iz centra grada u predgrađe Dablina i sjećam se kako je divno pisala o tom iskustvu i kako je to promijenilo njen opus i njen doživljaj irske književnosti, i aspekte stvarnosti koji su joj nedostajali. U Vašoj knjizi Priča o pređašnjem takođe se pominje selidba iz grada u predgrađe. Zašto ste se odlučili da unesete taj prelaz u priču? Da li je moguće da ste poželjeli da izbjegnete gradsku tutnjavu i zvukove ubacujući svoje likove u mirnije okruženje u kojemse njihove misli mogu na sve strane širitijer ih tamo ništa ne sputava?
Moja porodica se preselila iz Londona u stambeni kompleks u Dablinu kad sam imala tri i po godine, i iz tog događaja ostalo je više slika jasno urezanih u pamćenje. U toj sam knjizi željela da iskoristim svoje iskustvo selidbe u ranom uzrastu, iskustvo takvog preokreta, i osjećaj obaveze uklapanja u novu zajednicu. Željela sam da stvorim obrt u dinamici života porodice Lambe, da istražim kako bi svako od njih reagovao na novo okruženje i kako bi njihov status ‘vanzemaljaca’ u već formiranom komšiluku uticao na njihove živote.
U više intervjua koje ste dali u prethodnim godinama pominjali ste razne uticaje na Vaše pisanje; knjiga Kosti dražesnejedan je od njih. Zašto ste tu knjigu posebno naglasili među mnogim uticajima koje pominjete?
Pretpostavljam zato što me je priča zgrabila prvom rečenicom. Pročitala sam tu knjigu kao da sam jaSuzi Salmon, tako je pregnantna karakterizacija i tako je potresna i emotivna njena priča. Kao spisateljica pokušala sam da postignem nešto slično, da napišem priču u koju bi čitalac bio uvučen od samog početka. Dugo sam u glavi imala ideju za Priču o pređašnjem. Kosti dražesne jedna je od knjiga koja me je podstakla da na kraju napišem tu knjigu.
Čitati o prelazu iz svijeta umjetnosti (knjige o likovnoj umjetnosti u Irskoj koje ste napisali) u svijet književnosti u Vašem životu jeste prilično interesantno. Jedna misao koja mi je pala na pamet nadahnuta je američkom pjesnikinjom Džori Grejem (njena pjesma ,,San Sepulcro“ kao primjer ekfraze). Irska spisateljica Nula O’Konor dramatično opisuju duboku povezanost svijeta likovne umjetnosti isvijeta književnosti.
Sve umjetničke forme su povezane jer predstavljaju izraz kreativnosti, opipljivi rezultati maštovitih procesa. Kad sam pisala o irskoj umjetnosti i umjetnicima, dio koji mi je pružio najviše zadovoljstva bilo je pisanje o pojedinim slikama, korišćenje jednog vida umjetnosti kako bi se objasnio drugi, ako je umjetnost uopšte potrebno objašnjavati. Nadahnuće pripada stavaraocu lično. Jedno tumačenje datog djela se može znatno razlikovati od drugog. Ovo je tačka u kojoj vrijednosti ili osvrti i mišljenja ulaze u igru, ali to je tema za neku drugu priliku!
Osim romana i priča, napisali ste i biografiju irske umjetnice Gledis MekKejb. Zašto ste se fokusirali na njen život i djelo?
Gledis sam upoznala krajem osamdesetih godina prošloga vijeka kada sam radila u umjetničkom svijetu. Počeli smo da izlažemo njena djela u našoj galeriji i upoznali smo je prilično dobro. Vodila je vrlo interesantan život, i na ličnom i na profesionalnom planu. Kako sam već ranije opširno pisala o umjetnicima koji su radili u Sjevernoj Irskoj četrdesetih, pedesetih i kasnijih godina – a Gledis je bila jedna od njih – pomislila sam da bi bilo interesantno da pišem o njoj na temeljniji način. Imala sam sreću što je kroz godine ona stvarala opsežan arhiv koji mi je dopustila da koristim, i bila veoma velikodušna sa svojim vremenom u odnosu na intervjue, audio zapise, itd. Bila je fascinatna, talentovana i živahna žena koja se borila za umjetnost čitavog svog života, pogotovo za mjesto žena u umjetnosti, i pomislila sam da je njen doprinos vrijedan jednog takvog poduhvata.
Ono što sam takođe primjetila u Vašim romanima je fina komunikacija između različitih perioda u razvoju irskog društva. To je Vaša tema, i činite se besprekornom u izgrađivanju dualnih narativa. Suptilni šapat glasova koje razdvajajurazne decenije, razne promjene, tajne koje zauvijek ostaju zakopane u životima ljudi koje uvodite u kompleksni splet Vašega svijeta.
Pretpostavljam da je misterija u srži čitavog mog opusa. Volim da svojim čitaocima ostavim nešto o čemu će promišljati, nešto što će ih podstaknuti da prođu kroz sve stranice. Činjenica je, privlači me prošlost i njen uticaj na budućnost, kako su naši životi definisani izborima koje pravimo, ili onima što su drugi birali za nas dok smo još bili djeca. Što se tiče konkretno Irske, volim da poredim onu iz prošlosti sa savremenom Irskom, istražujući istovremeno ne samo brojne pravce u kojima se mijenjala i kako su naši životi obilježeni tim promjenama, već i šta je ostalo isto.
Osim likova, afirmisani su i opisi u Vašim pričama, u smislu dočaravanja složenog mozaika irske prošlosti i sadašnjosti. Na koje aspekte stvarnosti ste najviše usmjereni dok izgrađujete obimnu i složenu mrežu svog narativa?
Težim tome da stvorim svijet kakav čitalac može da zamisli. Stalo mi je do toga da čitalac može da zaroni u priču, da su mu svi aspekti narativa – lik, mjesto dešavanja radnje, radnja, vrijeme dešavanja radnje – sasvim zamislivi, da ništa ne odskače kao nerealistično. Tako da pretpostavljam da hoću da kažem da sam u svom pisanju usmjerena na sve moguće aspekte.
Priča o pređašnjemje od strane kritike takođe pohvaljena kao ,,konačna riječ u svijetu romana u irskoj književnosti o keltskome tigru.“
Nije mi jasno otkud ta formulacija jer radnja je smještena u sedamdesete godine prošloga vijeka. Priziva doba koje je i te kako udaljeno od Irske Keltskoga tigraali možda izaziva osjećaj odraza, pogled na to koliko se država promijenila za sve ove decenije. Ne znam.
Osjećaj za vrijeme i prostor, prizivanje okruženja i uvođenje polu-izmišljenih mjesta u Irsku onakvu kakvu je znamo. Vaše stvaranje izmišljenog grada Lisenmor u drugom romanu Srednje muško dijete je u neku ruku čarobno.
Hvala. U malo čemu uživam kao u stvaranju svijeta u koji postavljam svoje likove, svijeta u kojem će voditi svoje svakodnevne živote. Volim da narativ zadržim u relativno malom prostoru, tako da ima gotovo klaustrofobičan element, a mjesta koja izmišljam – nalik Lisenmoru – zasnovana su na ličnim iskustvima i uspomenama.
U razgovoru sa Dorin NiGrifom pokušala sam da joj objasnim kako njena poezija ostaje u mislima čitalaca dugo nakon što je čitanje završeno, kao što trag igle za tetoviranje ostajedugo nakon što se tetovaža ukloni. Čini se da je isti slučaj s Vašom prozom – kada se dođe do posljednje stranice Vašeg romana, razgovor između čitalaca i likova se nastavlja, ne želimo da se pomjerimo sa mjesta koja ste stvorili za nas, kao da osjećamo Vašu želju da ostanete u njihovim životima, da prenesete njihove tajne i šapate likovima iz priča koje će uslijediti.
Često razmišljam o likovima nakon što završim pisanje romana. I sama se pitam šta se desilo sa njima, i nema većeg zadovoljstva za pisca nego da čuje da i čitalac prolazi kroz isto. Stvoriti likove koji nastavljaju da žive kroz uspomene je najveći uspijeh autora. Ali nikad nijesam imala inspiracije da nastavim živote svojih likova. Rado ostavljam čitaocu da popuni praznine, da se tako izrazim, da zamisli šta bi se dalje moglo desiti sa njihovim životima.
Priča porodice Pirs, puna nasilja, nepravde i osveta, potrese čitaoce do srži. Interesantan, i dodatno potresan podatak je da ste zasnovali ovu priču na porodičnom iskustvu kada su Vašu porodicu prilikom jedne proslave napali članovi lokalne bande. Možemo li reći za ovaj roman i da je politički, u smislu da može biti doživljen kao kritika neadekvatnog reagovanja sistema kada se nešto užasavajuće dogodi?
Jeste, složila bih se. Osjećaj nepravde koji je iskusila moja porodica me je nadahnuo da napišem Dobar razlog. Konstantno sam to imala na umu dok sam pisala. Završiti taj roman mi je bilo posebno zadovoljstvo, kao da sam dobila nešto što je mojoj porodici oduzeto u stvarnom životu.
Mračna raspoloženja likova su povezana sa njihovim okruženjem, što se događa kada lakoća ljeta pređe u nešto mračnije, nešto što je teže predvidjeti: Rut, majka u romanu Srednje muško dijete, gleda kako pada snijeg i osjeća da će se nešto strašno dogoditi.
Mi u Irskoj smo jako zabrinuti za vrijeme jer je vrlo nepredvidivo. Mnogo pričamo o njemu. To je uvijek tema za razgovor. Možemo imati puno sivih dana – čak i ljeti – te je planiranje događaja i tome sličnog uvijek zavisno od vremena. Vrijeme i okruženje utiče na naše raspoloženje, što je povezano sa našim doživljajem sopstvenoga bića i života uopšte. U zemljama gdje je vrijeme stabilno i gdje će vrijeme sigurno biti sunčano šest do devet mjeseci u godini manje je naglaska na priči o vremenu i načinu na koji vrijeme utiče na raspoloženje. Stabilnost se, možda, uzima zdravo za gotovo. Ali u Irskoj, možemo doživjeti četiri godišnja doba u jednom danu! Tako da je možda prirodno to što koristim vrijeme i okruženje zarad efekta koji opisujete u mom radu.
Da li je moguće izbjeći pisanje o prošlosti u državi poput Irske, gdje stavovi o prošlosti i sjećanja na nju vode do bolnih uspomena?
Nije da irski pisci već nijesu bili kritikovani zbog učestalog pozivanja na prošlost u svojim djelima, ali ja lično smatram da preplitanje prošlost i sadašnjost otvara prostor zarefleksiju i rezonancu, elemente koji doprinose dubini i širini. Svi smo mi proizvodi proživljenih prošlosti. Prošlost vrši uticaj na sve aspekte naših života, formiranašu sadašnjost i utiče na našu budućnost. Veliki je dio irske prošlosti ostao misterija, mnogo je tajni čuvano, a tek sada bivaju otkrivene. Ne možemo negirati našu prošlost. Važno je da je priznamo i da prihvatimo da je neizbježno je da ćemo uvijek pisati o njoj.
Prevod s engleskog na crnogorski jezik: Maša Milatović