Ognjen Kurteš: Talasi
Šum talasa je bio jedini razgovjetni zvuk koji je dopirao do njega tog vrelog jutra. Ostali su bili nejasni, daleki, magloviti, sneni, zbunjujući. Taj prizor ispred sebe bio je jedini koji je želio da vidi: pjenušavi talas uzigrale plave vode koji sa radošću hita da prigrli kamičke na obali, kratkotrajni čin spajanja i onda dugi, ponekad kao vječnost, čin rastajanja. Pa goli i vlažni kamičci ostaju sami do narednog susreta. Bilo je nešto veliko u tom prizoru. Veliko, bolno, upozoravajuće činilo mu se. A još nikada nije bio suočen s ovim prizorom a da se nije zapitao kome je teže pri rastanku, talasima ili oblutcima. Oboje znaju da će do susreta doći brzo, ali da sreća neće trajati dugo. I tako do u vječnost. Da li je tu bilo više boli ili radosti, nije mogao da se ne zapita, u sopstvenim mislima koje su u ovo praskozorje izgledale kao soba u kojoj je do zore boravila četa tmurnih kockara koja nisu gasili cigarete motane od domaćeg, žutog duvana. Svi njegovi svjetovi stopili su se u jedan, nejasnih kontura i zvukova, samo je prizor talasa ostao jasan i dovoljno prisutan da ga podsjeti da je još uvijek živ. Šta god to značilo u ovom trenutku.
Bio je to onaj haotični poredak misli bez početka i kraja. Ni sebi, a kamoli drugima nije mogao objasniti kako je sve počelo. Ostalo je samo nekoliko dominantih osjećanja i misli, a sve objektivne okolnosti su nestale bez traga. Kako, kada, ko, gdje, zašto, i tako redom. Kao da je sada i bilo važno. Ono što je zaista bilo važno i činilo njegov svijet preživjelo je u mislima. To je bilo samo njemu znano i poznato sjećanje na trenutak sreće. Kao i sve druge, i njegova je bila osuđena na propast već sa probijanjem prvih zraka sunca u polumračnu hotelsku sobu. Oboje su morali dalje, nastaviti sa stvarnim životima, kako mu je rekla na rastanku. Da se on pita, jedini stvarni život bio je ovo. Ali, nije bilo ni vrijeme ni mjesto za takve rasprave. I sam rastanak dovoljno je veliki kamen oko vrata. Dodatno otežavanja nikome ne bi prijalo.
U rijetkim sličnim momentima, kada je teškom mukom uspjevao da nadljudskim naporima i borbama konačno ućutka razum, a i savjest, makar do oglašavanja prvih pijetlova (na moru ih, pri plaži, obično nema, ali savjest mu je, po običaju, proradila bez razlike, baš kao da ju je iz stanja mirovanja štrecnulo čitavo jato mladih, nadobudnih pjetlića, koji su čitavu noć nestrpljivo čekali samo ovaj trenutak slave i svojih pet minuta da ubojitim krešendom oglase kraj još jedne kratkotrajne sreće) sve što bi uslijedilo bivalo je kao u momentima najvećeg pijanstva. Pred njim se sve lelujalo u misterioznom dimu, a ne bi mogao da se zakune šta je zbilja a šta uobrazilja, makar ga stavili na najstrašnije muke koje ovaj vrli svijet poznaje. Ako nije mogao objasniti sebi, kako bi tek drugima. A o eventualnom pravdanju da se i ne govori. Rađe bi da nosi sve krivice ovoga svijeta, no da se pokuša riješiti makar svoje i najmanje. I u tome je, kako je volio da kaže, bio izvanredno loš.
Još kao mali, često bi slušao kako stari u njegovom selu govore da čovjek, kada bi znao, nikada ne bi išao tamo gdje će izgubiti glavu. Drevna mudrost s kojom se samo mogao složiti. Ne bi ni on. Da je znao. A ko će znati? Sve je, kao i uvijek bilo naivno. Šta je bilo loše u tome što je poslije užasno napornog dana poželio da naveče popije piće sa prijateljima? Je li grijeh ako se to piće pretvori u dva, tri ili desetak? Kako odeljeti životu kada se mjesec tako opasno približio zemlji? Hajde, zemlju bi nekako i mogao da podnese. Ali moru! Kada se puni mjesec stopio sa morem, pored kojeg su sjedili u znanom lokalu, uživali u piću i veselo glajali a u sebi patili i maštali, kao da su se i svijetovi snova i nadanja stopili u jedan veliki pihtijasti lavirint iz kojeg izlaza nije bilo. Baš nekad kada je mjesec bio najljepši, pojavila se ona. Odakle, nikad neće znati. Ničega se on ne sjeća. Nije to bilo ni zbog alkohola, ni zbog mjesečine, ni zbog talasa. Prizivao je scene koje su mogle biti važne za rekonstrukciju događaja, ali uvijek se vraćao na isto. Dim i nejasni glasovi. Tada, bio je skoro pa siguran, ništa nije slutilo na kraj te večeri. Samo su pričali. Od njih je bila jača i muzika, i pjesme vesele družine, i žamor drugih gostiju. Od njih je bilo glasnije sve, a opet su se nekako razumjeli, iako ništa nisu čuli. Ništa, osim svih nemuštih esencija duše koje su vapile za zrnom iskonske sreće. Riječi im i nisu bile potrebne.
U korist svoje štete, nije se mogao sasvim jasno sjetiti ničega što bi moglo dati odgovor na neke objektivne okolnosti, osim što je oko njega lelujalo samo sjećanje na siluete, nalik roju obezglavljenih insekata, pijanih od morskog vazduha, žudnji i sanjarenja. Paradoksalno, najmanje ih je opio alkohol. Ostali su njih dvoje, da sjede za istim stolom i nastave svoj nemušti razgovor. Nijedne riječi se nije mogao sjetiti. Ali zato pogleda jeste. Njenog pogleda u kojem se ogledao cijeli jedan svijet. Cijeli on. I sve njegovo. Bio je to pogled u koji je za samo nekoliko minuta mogao da smjesti sva svoja sanjarenja, svoje nade, maštanja i planove. U te oči stalo je sve što on jeste i što je želio da bude. Zato se i nije začudio kada su bez riječi zajedno krenuli. Pogledima su ispijali jedno drugo, vjerovatno uz poneku nemuštu i krajnje kurtoaznu sentencu. Mogao je da se sjeti i vladavine tišine svuda oko njih, ali ne i u njima. Bio je spreman da se zakune da su im srca jako kucala u istom ritmu, i da je baš taj ritam kriv za sve staze na koju ih je kraj te noći, udružen sa zorom, naveo. Nakon nekoliko minuta ili sati, sada je bilo svejedno, ćutke su krenuli zajedno. Oboje svjesni rizika, ali valjda u svakom životu postoje oni rijetki rizici koji vrijede svih kasnijih nevolja i kazni, patnji i stradanja. Svoju krivicu su lako stavili iza sebe, svjesni da će je zorom ponijeti oko vrata. I nositi do svršetka svijeta.
Prozaični i zlonamjerni posmatrači bi vjerovatno pomislili da mu je od svega samo trebala afera ili potvrda muškosti. To je bila najudaljenija tačka od istine. Bila je to potreba da bude voljeno ljudsko biće, a ne muškarac. Nečiji izvor makar kratkotrajne sreće, a ne vatreni ljubavnik. Sve čega se sjećao dok je tog jutra, još svježih i razbarušenih emocija, sjedio na obali, s bosim stopalima u još hladnoj morskoj vodi, bio je bijeli šaršav u sobi. A ispod čaršava čarolija. Jasno je mogao da se sjeti da je do zore prstima prelazio preko najnježnije kože na svijetu. I da je usnama dodirivao najsuptilnije usne koje je do tog momenta imao priliku da sretne. Koliko god iracionalno zvučalo, taj kratki susret bio je za njega dovoljan znak da je baš nju čekao cijelog života. Osjetio je to cijelim svojim bićem. I opet nije učinio ništa kada je u zoru rekla da mora na taksi, pa nazad u stvarni život. Kao da ovo nije bilo stvarno.
Nije rekao ništa. Uzdao se da će sve umjesto njega reći taj oproštajni poljubac koji je postavio granicu između dva svijeta, onog u kome je on ostao i onog kojem se ona vratila. Ni sada, dok je gledao talase nije govorio. Ledeni dodiri talasa su ga dodatno razbuđivali i gorko podsjećali da je to valjda stvarni život. Bio je odveć leden za njegov ukus. Umjesto riječi, i dalje je u mislima pokušavao da odgonetne svu misteriju te vječne igre talasa i obale. Kome li je bilo teže?
Ognjen Kurteš, doktor književnoistorijskih nauka, docent na Katedri za anglistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, rođen je 1984. godine u Sarajevu. Primarno polje njegovog interesovanja je engleska književnost 19. vijeka, kao i kulturološke studije. Doktorsku disertaciju, Poetički obrasci u viktorijanskom romanu, odbranio je 2017. godine, pod mentorstvom prof. dr Petra Pende. Usavršavao se na kraćim istraživačkim boravcima u Austriji, Rumuniji i Francuskoj. Učestvovao je na domaćim i međunarodnim konferencijama, objavio je više naučnih radova, prikaza i prevoda (poezije, proze, stručnih i naučnih radova).