Momčilo Zeković: Meduze
PUSTINJAK
Otišao sam
po sebe!
Daleko li sam… Kopriva po gromove trči,
omunji me po obraza. Sijevnuo sam
Ispred sebe, curim iz oblaka. U oblake
kapi nema kroz pustinju kamilarim. Vruće mi je pod tabane
snijegom sam se umotao.
PRIČA
Ugodna šetnja
sa anđelom zna
da bude đavolska
priča. Nikad pod
ruku – drži mu
krila.
BEZ POROTE
Čitao sam te
i kad nisi bila knjiga. I ne moraš ništa
više da pišeš… Čitam i što misliš da je prazno slovo.
Tako je i na mom papiru! Magla si!
Sunce si! Kiša si! Svuda si!
OŽEDNI ME
I sad sam more, ali obični plićak, pijesak –
sitan i preslan. Doplivavanja bez prijanja. Nije to strah –
ja ne ronim na dah. Na kojoj dubini
se zatraži kiseonik – ko je čiji svetionik! Kako plovi vaša barka?
je li vjetar poklonili varka ? Ožedni me more!
Da postanem morski džukac.
Ja sam
onaj kreten
koji je donosio kamenčiće za tvoju palmu.
Idiot koji je
s tog suvog cvijeća
dovukao sa Trga u Zagrebu. I cvjećarkama
nije bilo jasno.
Avioprevoznik je naplatio ljubav. Onda sam pola godine
tražio saksiju.
A ti me i danas,
nakon čitave vječnosti optužuješ
da na koljenu imaš tragove od mog buketa.
Zujim
još time da nosim… I dok hodam
još zanosim
na tvoju stranu.
MEDUZE
Kad potonem u dubine bez ijednog slova za dah. Sve riječi su meduze – peku jače nego strah.
Bolje da o tome ništa neznah I ovakav ću postati prah. Zaroniću u dubine bez analize, postaću tišine.
A ti?
Ćutaćeš zbog prašine
Ili zbog onog što uradila nisi i uglavnom reći ćeš: Kriv si!
A volio bih u oku da vidim: Živ si!
Koja bi ono riječ oko koje se burgija, troše slova, novci, buketira cvijeće, ravnaju brda,
dopunjavaju plastične kartice i sve sa pogledom na more. Ona ista riječ zbog koje su padali dvorovi?
Kako se kaže ta riječ kad se nema ništa? Jebeš riječi –
samo dokaži!
…
Nasukani smo. Kapetan na brodu čeka plimu.
Ko će tako cijelu zimu?
Šifra: Posada
…
Slova gutam u grlu. Grlom zaustavim rijeku. Kad imate misao neku prebačite li
preko mislionice samo deku
ili se okrenete na drugu stranu
da dabrovi na rijeci razbiju onu branu? Ja prećutim snove samo neke nove
jer možda je
ipak,
tako bolje.