Mohan Takuri: Post Scriptum

(iz indijske književnosti XX vijeka)
Preveo s engleskog Petar Božović

Iako sam upravo završio podugo pismo, sad se sjetih da sam zaboravio da spomenem još nešto. Ovo što ću ti napisati je strogo povjerljivo i nemoj nikome drugom da pričaš o tome – čak ni svojoj supruzi.
Premendra.
Sigurno pamtiš ovo ime.
Sjećaš li se Premendre?
Naš drug iz djetinjstva. Šabjin drug iz razreda, a i tvoj i moj. Naslabašniji u razredu i vrlo povučen. Volio je da priča samo s nama, a od drugih se držao po strani. Bio je ozbiljan. Lice mu je uvijek bilo u nekom grču. Kad god bi se neko smijao zbog njegovog hendikepa, odmah bi briznuo u plač. Koliko god bi se trudili da ga utješimo, koliko god da smo razgovarali s njim, i dalje bi ronio suze. Da li ti ovo zvuči poznato?
Bimale! Zašto li smo ga uopšte voljeli toliko? Zašto smo mu dozvolili da nam se toliko približi? To mi i dalje nije jasno. Je li on bio privučen nama ili smo mi razvili privrženost ka njemu – nisam pametan. Ali od nas troje, Šabja ga je najviše voljela i najviše saosjećala s njim. Ovo je razumljivo jer žene se lako potresu zbog tuđe patnje. Ali, sjećaš li se kako je dok smo odrastali Šabja postala ravnodušnija prema njemu, više nije toliko privlačio njenu pažnju. Kad se bližio kraj škole, upravo je Šabja počela da zaboravlja na Premendra. Nakon što smo završili školu, ti si se preselio u Katmandu, Šabja i ja smo upisali studije, a Premendra je ostao da živi u našem malom gradu. Tokom studija, nekad bi podsjetio Šabju na Premendra, ali naš ružni i nesrećni drugar iz djetinjstva nije imao nikakvo posebno mjesto u njenom srcu, nije bilo nikakve pritajene ljubavi. Istini za volju, u srcu je gajila trunku saosjećanja kao što bi i svaka druga žena.
Kao što znaš, Šabja i ja smo se vjenčali čim smo diplomirali. Na svadbeni prijem je došao i Premedra, kao i mnogi drugi od starog društva. Ali, iz nekog nepoznatog razloga, učinilo mi se da baš i nije uživao u veselju. Bio je prilično tužan, u stvari, ne sjećam se da sam ga ikad vidio tužnijeg. Prišao sam mu i upitao ga: „Šta ti je? Što si toliko snužden? Je l’ ti loše?“ Njegove krupne oči su utonule u suze. Isprva nije mogao ništa da kaže, suve usne su mu drhtale, ali ni jednu riječ nije mogao da izusti. Stvarno sam bio iznenađen. Ali je ipak došao sebi i rekao: „Druže! Već godinama se osjećam loše. Srce mi se para. Bojim se da nikada neću moći da bilo kome otkrijem ovu ogromnu ranu koju nosim u srcu. Ali, možda ću to podijeliti s tobom. Samo nemam sad hrabrosti da pričam o tome. Ali, prije ili kasnije ću morati da ti kažem. O tome sigurno ne mogu da razgovaram sa Šabjom, Bimal nije tu, što znači da si mi ti jedini prijatelj koji mi je ostao – reći ću ti jednog dana.“ Pokušao je da se nasmiješi, ali nije mogao. Kasnije sam i Šabji rekao šta se desilo. Misli da je riječ o mentalnom poremećaju.
Znaš li šta je Premendra uradio juče?
Možeš li da pogodiš?
Baš zato ti i pišem o ovome – izvršio je samoubistvo u svojoj sobi.
Možda misliš da je on samo još jedan ružan čovjek koji je oduzeo sebi život i da to nije ništa neobično. Ali, ima tu još nešto. Poslao mi je pismo poštom prije nego što se ubio. Upravo ga gledam. Napisao je: „Prijatelju, i ja sam za života volio, ali, nikada, nažalost, nisam mogao da pričam o tome. Razlog je moj hendikep – nikoga ne krivim za to. Iako si mi najbolji prijatelj, nisam ti to mogao reći za svog života. Sada ću ti reći jer kad budeš dobio ovo pismo, moje ime će već biti na čitulji. Žena koju sam cijelog svog života volio je Šabja, tvoja voljena supruga. Molim te, prenesi joj da sam je oduvijek volio. To mi je posljednja želja, prijatelju. Molim te, ispuni je!“
Bimale, reci mi, šta mi je činiti?

Biografija

Mohan Takuri je rođen 1948. Objavio je više zbirki pripovjedaka i poezije na nepalskom jeziku. Dobitnik je Šrašta i Dijalo nagrade za poeziju 1990. Živi u Dardželingu, u Zapadnom Bengalu, Indija.

Podijeli

Komentari su suspendovani.