Milorad Popović: Tridesti avgust

Milorad Popović: Tridesti avgust

Maksim Roganović je rob tačnog vremena. Tridesti je avgust 2020. godine. U hladu je već trideset stepeni: mala žuta kazaljka na crnoj poleđini njegove stare doxe je na crtici koja označava deset sati, a velika kazaljka i sekundača su se poklopile na XII. Da ga nijesu obuzele druge misli, bio bi ponosan na to što se još jednom potvrdila nepogrješivost njegovog unutrašnjeg sata, koji ga je i u snu, kadgod se spremao na put, i prije svitanja, budio tačno u minut. Mogao je još, bez provjeravanja, da odmjeri, ne brojeći korake, koliko mu treba vremena – precizno, u deseti dio minuta – na primjer, da stigne od njegovog stana u ulici Baja Pivljanina broj 63, do terase hotela Grand, ili od hotela do nacionalne biblioteke. No, barem bi jednom u sat vremena mahinalno podigao ruku u ramenu, savio lijevi lakat i zarotirao šaku u zglobu tako da provjeri jesu li mu satovi, onaj u primozgu i za šakom, poravnati. Isto tako je, svaku osobu, mušku i žensku, koju susretne, ili mu se ispriječi na putu, prvo osmotrio nekako rasijano, od glave do pete, a onda bi upravio pogled na njenu lijevu ruku, iza šake. Umjesto ukrštenica nakon ručka zabavljao se računicama, brojevima: na primjer, koliko ima minuta u mjesec dana, koliko sekundi u jednoj sedmici, koliko je sati proživio jedan osamdesetogodišnjak… Kako su prolazile godine gubio je interesovanje za predviđanje budućnosti, pa je svoje svakodnevne navike podredio kalendarskom poimanju manjih vremenskih jedinica.

Otkad se vratio na Cetinje 20. maja 2006. imao je stalni ritual: ustajao je ujutro u osam sati, doručak u devet, a u deset bi sio za kompjuter, dotjerivao stare verzije koje je iz bilješki ukucao u fajl „ROMAN“. Dopisivao je nove ideje, dotjerivao stil i sintaksu, mijenjao kompoziciju i redosljed poglavlja teksta koji je čudovišno narastao u digitalnoj formi. Tačno u podne izlazio je na kafu – ipak, jednom u mjesec-dva dana tekst ga je toliko osvojio da bi mu prevario njegov sat u glavi i prvu kafu bi popio tek poslije ručka – ručao je u dva sata, jedan dan u restoranu Cetinje a drugi dan u Gradskoj kafani. U pet je sȃm sebi kuvao kafu, u šest oblačio trenerku, džogirao oko Donjeg polja ili u Soko Gymu vježbao tri runde šado boks i isto toliko rundi na džaku, radio s lakšim tegovima, i trening završavao serijama trbušnjaka. Nakon povratka u stan i tuširanja ponovo je izlazio u pjacu, u pet minuta do osam sati. U deset se vraćao u stan, čitao, kao i uvijek najmanje tri knjige raznih žanrova odjednom, i pred spavanje, u jedan i po poslije ponoći, zapalio bi tanki smeđi cigarillos moods, čije je zalihe držao u donjem škafu pisaćeg stola.

Svaki put kad izlazi iz stana Maksim desnom rukom uzme kvaku, prikrene vrata, a lijevom rukom izvuče ključeve, stavi ih u bravu i dva puta okrene ključ u lijevu stranu. Onda lijevom nogom povuče po otiraču, i na vrhovima prstiju, piruetom, okrene se sto osamdeset stepeni na lijevu stranu, i krene prema stepenicama. Ovaj njegov ritual je ostao neprimjetan, jer su u vrijeme Maksimovog podnevnog izlaska iz stana komšije još na poslu ili kafenišu negdje na glavnoj ulici, a uveče, pri kraju drugog Dnevnika nacionalne televizije, gledaju sportske vijesti i vremensku prognozu.

Maksim je večerašnji izlazak pomjerio za cijela dva sata, jer je na crno-bijelom ekranu televizora EI Niš 6131, bez daljinskog upravljača, artefaktu komunističke industrije, pratio izvještaje državnih izbora. Zadnji put je uključio televizor takođe prestupne, 16. oktobra 2016. Opet na dan parlamentarnih izbora. No, ni na proteklim izborima nije izašao da glasa. Ne zbog toga što je mislio da u maloj podijeljenoj zemlji svejedno ko će pobijediti od zakrvljenih političkih strana, nego zato što je kontao da – kolikogod su razlike u podršci birača suprostavljenih političkih blokova minimalne – nikad nije presudio baš jedan glas. Pravo govoreći, bio je lijen, još više muonat: nerviralo ga je čekanje u redu, s penzionerima i sitnim činovnicima koji su najbrojniji glasači. Jednako mu je bilo odurno upisivanje u knjigu birača, lažna ljubaznost predstavnika stranaka na biračkom mjestu, glasanje u improvizovanim boksovima od lesonita, kartona ili plastike, i teatralno ubacivanje listića u staklenu glasačku kutiju.

Njegov proračunati, buntovni, introvertni, na momente i konfuzni um, često se preispitivao i kolebao, a onda donosio nagle odluke koje su i njemu kasnije izgledale lakomislene, ponekad sumanute. Tako se dugo premišljao i oko glasanja na prvom referendumu za nezavisnost Crne Gore, koji je održan prvog marta 1992. U jednu ruku htio je da javno glasa, iz inata da, pokaže svoje protivljenje nasilničkom režimu, a onda bi ga ozlovoljila spoznaja o tome da učestvuje u jednoj predstavi čiji scenario nije moguće promijeniti. Jer većina Crnogoraca bila je opijena kultom Slobodana Miloševića – kao do juče Titovim prosvijećenim apsolutizmom – ali, i da je njihovo raspoloženje bilo drugačije režimski aparat dodao bi onoliko glasova koliko treba da potvrdi opstanak Crne Gore u nominalnoj federaciji sa Srbijom. Još u subotu naveče 29. februara nije bio odlučio hoće li izaći na glasanje. Sjedio je sâm u maloj sobi, prostoriji čiji prozor gleda prema dvorišnom dijelu zgrade, u čijoj pozadini se vidi ugao nekadašnje Hipotekarne banke, koja je poslije Drugog rata bila upravna zgrada Elektroindustrije Obod, a nakon 2006. Ministarstvo kulture. Mala soba je u stvari prvobitno bila namijenjena za kuhinju, ali je majka Stanislava, čim su se Roganovići doselili iz Kuće Matanovića u veliki dvosobni stan u Bajovoj ulici 63, s visokim plafonima i duplim ulaznim vratima, u kojemu je dotad stanovao drug Nikinović, zamjenik šefa cetinjske Udbe, samac, koji je premješten u republičku centralu u Titograd, predložila je svom mužu da zastakle veliku lođu okrenutu prema dvorištu, i u njoj smjeste kuhinju, a od kuhinje naprave spavaću sobu za Maksima. Kapetan Roganović, kako je volio da ga svi zovu osim Stanislave kojoj je on tepao Stane, po običaju se složio sa svim prijedlozima supruge koji ne remete njegove navike: supa za ručak morala je biti servirana tačno u tri a večera u osam sati, i između sedam i po i osam, u vrijeme televizijskog Dnevnika, ni muva se u stanu ne smije se čuti, kad bi sve ostalo ognjem izgorelo.

Mala soba je godinama poluprazna. U njoj je otkad je glava kuće prije skoro četrdeset godina zatvorila vrata za sobom i više se nije vratila, ostalo samo najnužnije mobilje: krevet, ormar i jedna stolovača, koju su izradili zatvorenici u Spužu. Demonstrativni i nepovratni odlazak iz komfornog stana kapetana prve klase koji je penzionisan u činu majora JNA u svoje rodno selo Trnjine uslovili su povratak odbjeglog Maksima iz majkinog djevojačkog stana u prizemlju dvospratnice na Dvorskom trgu, na adresu Bajova 63, i novi razmještaj stvari. Od primaće sobe majka je odlučila da napravi Maksimu radnu sobu, jer je trebalo smjestiti gotovo hiljadu knjiga koje je posljednjih pet godina njen sin natrpao u stančiću na Trgu. Stanislavi se posrećilo za opremanje sobe, jer je bila oglašena interna aukcija za prodaju stare opreme nacionalne biblioteke, koja se selila iz Francuskog poslanstva u Talijansku legaciju. Za simboličan iznos, manje od polovine njene mjesečne plate, kupila je veliki radni sto od hrastovine i četiri velike staklene vitrine za knjige. Sto po svojim gabaritima kao da je bio rađen prema velikoj stolici tapaciranoj crvenom čojom s masivnim drvenim uzglavljem, nalik na stolice u dvorskoj trpezariji, koje su stigle parobrodom Antivari, uoči velikog jubileja pedeset godina vladavine Nikole I, iz fabrike namještaja Scavolini. Stolica je godinama čamila u maloj sobi – Stanislava je pred mužem zvala „Maksimova soba“ – umjesto u dnevnoj sobi, naspram televizora, gdje major zakunja ponekad poslije ručka i naveče gleda televiziju. Ali, major se pravio da velika stolica, jedini komad stilskog namještaja u stanu Roganovića, ne postoji – on nikad nije zalazio u „Maksimovu sobu“ – i nekako se komotnije osjećao u niskoj polufotelji. Nije ni Stane svom domaćinu nudila rodbinsku stolicu, u kojoj su sjeđeli glavari Nikovići, rođaci Gospodarove majke Stane, jer je znala da njen muž, koji u jedinoj uokvirenoj fotografiji na zidu iznad televizora, kao prvi u klasi Pješadijske oficirske škole u Sarajevu, vitak i zategnut, da bi se muva mogla slomiti niz njega, predaje raport general lajtantu Danilu Lekiću Špancu, prezire sve što je vezano za monarhije i dvorove, posebno crnogorsku plemensku aristokratiju, lakome glavare koji su u crno zavili sirotinju, zadužujući je na kamatu, na treću: i nijednom joj nije stavio do znanja da je primijetio ovu stolicu, s gravurama dvoglavog orla s lavom i inicijalima N. I., na zadnjoj strani drvenog uzglavlja, koju je Stanislava donijela zajedno s velikim baunomod orahovine, rađenog u radionici Depolo s Korčule, koji je u dom Nikovića donijela njena baba Mare, rodom od Ćetkovića, iz Oravca.

Kapetan prve klase Roganović je uostalom već skupo platio – jednom se izlanuo pijan pred kapetanom Drecunom, svojim zamjenikom, da bi već bio aktivni pukovnik, kojega bi penzionisali u činu general majora, da nije oženio izdajničku šćer – nepromišljenost što se oprijeteljio s Nikovićima, koje su aktivistice Afežea i Narodnog fronta posprdno zvali panjokaši: aludirajući na njihovu kolaboraciju s Talijanima u Drugom svjetskom ratu. Na drugoj strani, Stane je u sebi sa strijepnjom i nekom vrstom divljenja gledala na poslijeratnu vlast: bahate komunističke skorojeviće, koji do juče nijesu imali pepela na muda, ali su iz šume u oslobođeno Cetinje, trinaestog novembra 1944., iako odrpani, ušljivi, u raznolikim uniformama i šinjelima, starojugoslovenske, talijanske, njemačke i engleske vojske, ušli samouvjereni i oholi, kao da im je more do koljena.

Ona je mladog poručnika Marka Roganovića primijetila na masovnom skupu, koji se za Trinaesti jul 1949. održavao ispod njenog prozora, vis a vis dvora kralja Nikole, s čijeg je balkona govorio Blažo Jovanović, novi „crveni“ Gospodar. U vrevi mladih i starih, u uniformama, seljačkim i građanskim odijelima, zapazila je plavokosog gologlavog oficira, čudno zabačene glave, omanjeg rasta, čiji su pokreti – tako joj se učinilo – neusiljeno žustri. Pratila ga je pogledom cijelih pet-šest minuta, a onda je mladi oficir iznenada podigao glavu prema prozoru na koji se bila nalaktila djevojka – koja se zađevojčila upravo toga ljeta – za nepune četiri sedmice, od Đurđevdana do Spasovdana, postala je prispjenica. Mangupski joj je mahnuo rukom: „Siđi u narod“. Stanislavi se oteo osmijeh, a onda je brže-bolje mahnula glavom odrečno. Plavokosi oficir s nemirnim čuperkom na desnoj strani čela još jednom je mahnuo: „Siđi“. Rekao je glasom koji je navikao naređivati, a onda se čuo snažan bariton, i oficir je streknuo i upravio pogled na drugu stranu, prema balkonu dvora, s kojeg je pristali brkati čovjek počeo deklamovati: „Drugovi i drugarice, radni narode Crne Gore…“.

Stanislava se povukla s prozora u dubinu dnevne sobe, i više nijednom nije navirila prema masi koja je svako malo aplaudirala, uz povike; „Tito – Đido“, „Tito – Blažo“. Prošlo je punih šest godina od tog Trinaestog jula, praznika u slavu prvog masovnog narodnog ustanka u porobljenoj Evropi 1941. godine, i kako to ponekad biva u životu – češće u literaturi – djevojka i oficir su se tučili, pred kino, u dugom redu za karte premijernog prikazivanja filma Lažni car, reditelja Velimira Stojanovića. U prvi mah kapetan Roganović je naspremase spazio djevojku, tanku, visoku, širokih ramena i malih grudi, u jeftinoj kariranoj haljini od cica, koja je na poseban način isticala njen stas i urođenu eleganciju. Oficir je djevojku ugledao iz poluprofila: u jednom času se okrenula, i pogledala u njegovom pravcu, neobično velikim zelenim očima, koje se nijesu zaustavile ni na koga posebno, niti su imale određeni izraz. Oficir koji se tek juče bio vratio sa školovanja iz Sarajeva, s trećom zvjezdicom na epoleti, i nestrpljivo čekao prekomandu, ako je moguće u Beograd ili njegovoj blizini, učinilo mu se, zapravo bio je siguran, da je ove oči negdje susreo, ili su mu došle u san. Propustio je djevojku ispred sebe, kako bi prva uzela bioskopsku kartu, a onda ju je ispratio pogledom do sjedišta u velikog sali bioskopa, u kojemu je nekada bila dvorana Skupštine Kraljevine Crne Gore. Kapetan nije sačekao odjavnu špicu filma o Šćepanu Malom, nepoznatom pustolovu, vjerovatno iz južnih dalmatinskih krajeva, koji se lakovjernim i istovremeno prepredenim Crnogorcima, predstavio kao odbjegli ruski car Petar Treći, i prije nego što su ostali izašli iz kina napravio joj je čeku, par metara od velikih ulaznih vrata u Vladin dom, koja desnim hodnikom vode prema sali bioskopa. Oficir je bio zadovoljan sobom: prije nego što je krenuo u kino skinuo je uniformu, obukao sivo laneno odijelo i šimi cipele, koje su ga na Baš čaršiji koštale više od pola plate.

„Mi se znamo?“, rekao je kapetan glasom koji je bio promukliji nego što je očekivao.

„Na neki način. Pozvali ste me da Vam se pridružim, Trinaestog jula 1949.“

Kapetana je smela njena mirna i drska otresitost: još više ga je zbunilo to što se on nje nije mogao sjetiti, a ona je njega zapamtila. Ipak se nije toliko zbunio da je zaboravi pozvati na kafu u hotelu Grand. Grlo mu je bilo suvo, i naručio je, kao i uvijek kad je bio nervozan ili nestrpljiv, Rubinov vinjak, koji su obožavali oficiri i partijski funkcioneri srednjeg ranga. Stanislava je poručila čaj od kamilice.

„Piješ kamomilicu. Jesi li nešto bolesna?“, htio je biti duhovit.

„Ne. To je navika iz djetinjstva. Moja majka je imala guvernantu, iz Đevojačkog insituta, koja je kasnije mene učila francuski jezik i podučavala me solfeđo i sviranje klavira. S njima sam bila obikla te rituale“.

Oficir u civilnom odijelu ugrizao se za usnu: shvatio je da njegovo mangupiranje, koje često pali kod konobarica, referentica i sekretarica šefova komiteta, ne imponuje gospođici koja je odrastala u svijetu obilježenom ritualima i sjećanjima na jedan iz oficireve vizure nestvaran, patetičan svijet, koji je bio mješavina seoskog i gospodskog, plemenskog i evropskog, provincijalnog cetinjskog i izvanjskog, metropolitanskog gospodstva. Onda je pokušao biti sentimentalan i povjerio joj se da je lud za filmovima: u vrijeme školovanja u Sarajevu svaki vikend je odlazio u kino Prvi maj, i sa žalosnom grimasom rekao joj je da ima smisla za crtanje, pogotovo za portrete, te da je imao uslova, da ga nije spriječila predratna sirotinja i rat, sigurno bi se školovao za slikara. Nakon ovoga je malo zastao i sjetno poentirao: „Jedno čovjek snijeva a drugo mu se događa“.

Stanislava se smijuljila u sebi: bilo joj je simpatično njegovo neuko foliranje, ali, više od toga ju je dojmila mliječnobijela, ženska koža i nježne ruke s dugim tankim prstima, koji su bili u kontrastu s drskim, pečenim očima. Razgovor je neosjetno postao opušteniji i neobavezniji: teme su se nadovezivale, spontano, bez reda i smisla, kao što je to često kod osoba koje se prvi put sretnu i osjete onu vrstu bliskosti u kojima riječi dobijaju drugačija značenja. Izgubili su i osjećaj vremena: kapetan je u međuvremenu naručio još pet vinjaka, a Stanislava je nakon drugog čaja naručila liker od trešanja. Oficir ju je nutkao da popije još jedan šeri-brendi, ali ona je blago, glasom u kojem bi suptilnije uho naslutilo ironiju, odgovorila: „Fala. Ja sam već opijena“.

Strast između kapetana Roganovića i mlade bibliotekarke, u toj petrovdanskoj noći 1955., poravnala je, naizgled izbrisala, sve razlike i predrasude u vaspitanju i svjetonazoru koje su ih razdvajale u sopstvenim glavama i u gledanju pjace, vječito podijeljene između starih i novih intriga i predrasuda. Vjenčali su se uoči nove 1956, a tačno poslije godinu dana, 29. decembra, tri dana prije nove 1957. godine, rođen je Maksim. Stane je, čim ga je iz ruku babice primila u naručje osmjehnula se: bio je onakav kakvog ga je zamišljala kad bi se ritnuo nogom, usred noći. Iako dječakove crte lica još nijesu bile formirane, njegovo visoko čelo i usko lice jasno je sugerisalo da je povukao na racu Nikovića. Kako su mjeseci prolazili dječaku se uobličio uski poveliki nos, koji će vremenom dobiti oblik orlovskog kljuna, istovjetnan portretu na zidu u dnevnoj sobi Nikovića, na kojemu majkin đed, Danilo Niković, grosista drvne građe, oficir Kraljevine Crne Gore, politički emigrant i pustolov, koji je završio život nakon povratka iz Adis Abebe, u pariškoj bolnici American Hospital, navodno od neke vrste meningitisa.

Kapetan Roganović nije privirio na ginekološko odjeljenje cetinjske bolnice nakon Staninog porođaja, iako je svaki dan nakon jutarnje vizite telefonirao doktoru Rajku Đurišiću – koji je porađao žene članova Vlade i CK Crne Gore, i nakon što se republičko rukovodstvo preselilo u Titograd – da ga izvijesti o stanju porodilje i djeteta. Doktor Đurišić ga je jednom pozvao da zajedno, u vrijeme ručka, posjete porodilju i makanju, iako to nije propisano strogim protokolom. Kapetan Roganović se zahvalio: on nije želio povlastice, i još mu je natuknuo da ga je njegova majka Gospava – rodom od Draškovića iz Dida – uz pomoć seoske babice Đurđe Vasove, porodila u pojati, dok mu je otac Đorđije igrao mauzs Lazarom Markovim, izvanjim stricem, i Đurom Malenicom, prvim komšijom. U stvari, pravi razlog zbog kojega je odugovlačio susret sa svojim prvijencem bio je predosjećaj: śenjalo ga je da se njegov sin uvrgnuo na ujčevinu, reakcionare Nikoviće, čija se krv iz generacije u generaciju tanjila i otanjila se – iscijedila se kao da je surutka. Otac je peti dan nakon rođenja, trećeg januara, oko podne – još je rominjao snijeg, koji je između katoličkog Božića i Nove godine bio napadao preko jednog metra – u vojnoj uniformi, dočekao majku i dijete: na vratima bolnice Danilo Prvi, skinuo je bijeli pokrivač s lica novorođenog sina koji je spavao. Kapetan je kratko držao ćebe u ruci, i brzim, nervoznim pokretom ponovo pokrio glavu tamnopute bebe. Stanislava je u tom pokretu i zgrčenom izrazu lica vidjela ono čega se pribojavala, pa joj je laknulo kad je saopštio da će se, pošto ih ostavi kući, morati javiti u titogradski garnizon Masline, jer je dobio poziv za petnaestodnevnu vojnu vježbu na Radovču kod Titograda, i to s nazivom „Ništa nas ne smije iznenaditi“. Užurbano je u sivomaslinasti ranac strpao donji veš i pribor za brijanje, hladno je ženu poljubio u obraz, a sina nije ni pogledao. Ipak, u knjige rođenih upisao mu je ime Maksim, po svom ujaku, Maksimu Draškoviću. Da se rodila kćer zvala bi se Hajdana, jer se Stanislava bila zarekla još dok je bila frkunica, ako rodi kćer da će joj dati ime po nazivu jedne lirske pjesme kralja Nikole.

Mali Maksim se, otkad zna za sebe, bojao oca koji je često dolazio pijan s posla: kapetan je za ručkom bio ćutljiv, a kad bi se raspričao, nije se zaustavljao. U stvari, pričao je više sȃm sobom, iako je gledao u ženu, koja mu nije ništa negirala a ni povlađivala. Bila je potpuno nezainteresovana za vojnu reformu, skraćivanje vojnog roka, alarmantnu statistiku o sve većem procentu cetinjske omladine, koja se zbog prisilnih neuroza oslobađa služenja vojske. Posebno joj je bilo teško slušati muževu opsesivnu ljubomoru na majora Labuda Vukotića. (Vukotić je komandant cetinjskog garnizona, koji će prema novom strategijskom planu biti pretvoren u obični magacin oružja, sa samo jednim vodom vojnika). Izgledalo je da će se kapetan Roganović odobrovoljiti pošto je 22. decembra 1963. godine, na praznik JNA, dobio još jednu zvjezdicu. No, on je postao još razdražljiviji: do podne je ranije znao popiti pola litra rakije a poslije unapređenja u kapetana prve klase osukao bi cijelu bocu vinjaka. Razlog kapetanove zlovolje mogao je shvatiti samo onaj ko je znao kolika je pizma između Roganovića i njegovog pretpostavljenog, majora Vukotića. Jer su Vukotića, pored unapređenja, iz Titogradskog korpusa poslali u komandnu generalštabnu školu u Beogradu, iako je imao manje ratnog staža i bio pet godina stariji od Roganovića. Komandno generalštabna škola, sportskim rječnikom ulazak je u prvu saveznu ligu, jer polazniku obezbjeđuje pukovnički ili generalski čin, prije odlaska u penziju. Kapetan prve klase Marko Roganović, nije bio glup iako ga je ubio glas da je bandoglav, jednoumac, pa je pretpostavio razloge zbog kojih je bio eliminisan u izboru za elitnu oficirsku selekciju. Šef personalne uprave major Radišić i kosovac potpukovnik Čanadi, čije mišljenje je bilo presudno, usaglasili su njegove karakteristike. „Ideološko-politički podoban, preduzimljiv, omiljen među vojskom i podoficirskim kadrom, ali pokazuje karakternu labilnost koja se ogleda u sklonosti alkoholu, nepoštovanju pretpostavljenih, kao i u bračnoj zajednici sa ženom iz poznate reakcionarne i kolaboracionističke familije“.

Maksim je u vrijeme ručka sjedio na začelju trpezarijskog stola, preko puta oca, obično s pogledom u pjat, kariranu plastificiranu tavaju ili presavijeni tavajol. Ispod oka posmatrao je majku kojom brzinom postavlja jelo, kad će konačno servirati glavno jelo, procjenjujući koliko će još minuta morati sjedjeti za stolom. Majka je, kad je otac ćutao, počinjala usiljenu rutinsku konverzaciju, tek da se nešto priča: o promjeni vremena, novim susjedima, svadbama i sahranama, razvitku fabrika frižidera i obuće, i preobražaju istorijskog i administrativnog centra u industrijski grad, koji će vremenom postati pregrađe Titograda. To je bila jedina tema koja bi ih probudila iz popodnevnog mrtvila: oboje su bili potpuno saglasni u tome da „piperska struja“ u Partiji namjerno marginalizuje Cetinje, bez obzira što nijesu mislili na iste stvari. Stane je bila očajna što se kulturne i obrazovne institucije preseljavaju u Titograd i Nikšić, a oficir što se garnizon na Cetinju, nakon toga što su od Vojnog stana i Divizije napravili sportsku dvoranu i školu milicije, sve više smanjuje otkad se komanda korpusa odselila u novi glavni grad.

Otac je ignorisao Maksima, pravio se kao da ga nema, ili bi mu, kad rakija i vinjak govore iz njega, prebacivao kako sjedi nesojski, mlitavo, a pirun i ožicu drži nesmajno, kao da su grebulje. Onda bi sebi u bradu promrmljao da u njemu nema muškoga damara, jer izrana se vidi proljeće. Maksim je ćutao, nesvjesno bi ispravio leđa i sjedio ukočeno, u strahu da ne napravi neki pokret koji će razjariti oca. A onda je nakon što majka pokupi posuđe sa stola, sporo, povijenih ramena, da je manje vidljiv, nečujno skliznuo sa stolice, i okrenuo se prema svojoj sobi. Maksim je rastao, a otac je bio sve zapušteniji, nezaintersovaniji za ženu i sina: sve češće je kasnio na ručak, i kad je bio potpuno pijan, ostavio bi kapu na čiviluk, i umjesto za sto krenuo bi prema spavaćoj sobi. Vidno se i fizički promijenio: lice mu je postalo još koščatije, i da je pustio bradu ličio bi na bogougodnike s vizantijskih fresaka, A uniforma, koja je je nekad bila besprijekorno zategnuta, više mu nije stajala šesno, jer je tijelo toliko okrupnjalo oko pasa, kao trudnom mravu ili kao da je stavio šlauf za djecu, pa je morao probiti još tri rupice na širokom vojničkom kaišu.

Kako se otac debljao i postajao sve ogorčeniji, Maksim je rastao kao iz vode. Ipak, očevom vojničkom oku nije moglo promaći da Maksim nije, kako ga je kinjio, mlitav i neokretan, nego naprotiv suv, vretenstih mišića, koji su od naslijeđenih seljačkih gena a ne pumpani, formirani specifičnim fizičkim vježbama. Otac i sin su se sve rjeđe gledali: i da nijesu, s vremena na vrijeme, pozivali na ručak kućnog prijatelja, penzionisanog pukovnika Udbe, Bora Begovića, čija je žena Filomena, primorka, profesorica francuskog, bila jedina majkina prijateljica kojoj bi, u male, dok su muškarci rakijali i prebirali po ratnim uspomenama, povjeravala svoje intimne probleme i strahove.

Negdašnja silovita strast između mlade, njegovane gospođice Niković i pustopašnog oficira Roganovića nekako se jednovremeno i ravnomjerno i gasila, te među njima nije bilo burnih svađa, iako se major sve više prepuštao alkoholu. Ravnodušnost, nedostatak bilo koje vrste intriga između njihova dva sve udaljenija svijeta nije stvorio mržnju ni očiglednu netrpeljivost već neku pristojnost, koja je katkad bila hladna i prezriva, ali nikad nije skliznula u vulgarnost. Jer, jedno drugome su, ipak, bili nevidljiva, drugima nejasna, međusobna potpora. Stane, „izdajnička šćer“ poslije rata našla je zaštitu u poletnom, ambicioznom pripadniku nove klase, a s druge strane, mlada gospođica Niković, koja je i u vrijeme talijanske okupacije imala privatne učiteljice klavira i francuskog jezika, onako tanka, otmjena, ravnih leđa i velikih zelenih očiju, izazivala je zavist, i davala je neku vrstu posebnog statusa njenom mužu u svijetu oficira Udbe i KNOJ-a, koji su ženili muškobanjste drugarice.

 

2.

Rečeno je da Maksim fizički nalikuje ujčevini, a i osjećao se više Nikovićem nego Roganovićem, iako bi nos okinuo svakome ko ga nazove Nikovićem. I to osjećanje Maksim nikad nije izbistrio do kraja. Odmalena je imao odbojnost prema rodovsko-plemenskim istorijama, iako je kasnije znatiželjno čitao razne kupusare, pretenciozne zbirke anegdota, sjećanja plemenskih prvaka i učitelja s literarnim ambicijama, tragajući za detaljima iz usmene tradicije koje bi mogao umetnuti u svoju prozu. Kako je prolazilo vrijeme od Maksimova razilaska s ocem, u tim plemenskim nadgornjavanjima nalazio je i nešto zavodljivo, iako su mu osjećanja i dalje ostala podvojena.

Neprestana odmjeravanja starih Crnogoraca, sa sobom i drugima, sračunata na to kakav će utisak ostaviti, i kakav će „glas ostati“ nakon njihove smrti, bili su glavna pokretačka sila jednog neviđenog vjekovnog borbenog vitalizma. No, ona su imala i svoju humornu, patetičnu stranu: u sebi se, i prije nego što je saznao svoju porodičnu genezu, podsmijevao veljeprdanju o tome jesu li bili bolji i hrabriji očevi ili majkini preci: cucki kneževi ili ujčevina kralja Nikole. Priču o cuckom čojstvu i junaštvu uvijek je zapodijevao otac, jer se majka pravila da je ova tema ne interesuje. Maksim je mislio da očevi kompleksi ne izviru iz njegovog porodičnog porijekla, jer Roganovići nijesu tikva bez korijena, nego iz svojih frustracija u odnosu na Stanislavu. Tako je Maksim barem jednom mjesečno mogao čuti istu priču, iste rečenice, čak isti red riječi u rečenicama, o tome da je knez Rogan lik u Njegoševom Gorskom vijencu, da su Roganovići bili kneževi Cuca u osamnaestom vijeku, još dok su vlast i moć bile više u plemenima nego u Cetinjskom manastiru. Još bi s mješavinom gordosti i sjete u glasu pripovijedao da su Roganovići plemensko prvijenstvo izgubili tek u 19. vijeku, kad ih potiskuju Krivokapići, najbrojnije katunsko bratstvo, koje se natražilo mimo drugih, i danas ih u Crnoj Gori i u svijetu ima oko dvanaest hiljada, bezmalo koliko stanovnika Cetinja.

Duboke plemenske zasade nije uspio iskorijeniti ni rigidni komunistički internacionalizam, pa je i Marko Roganović, kao i njegovi karijerni drugovi, javno prezirao plemenštinu, ali bi mu, poslije dvije-tri čašice rakije, čim bi se, na noćnim sjednicima subotom i na dvorenju mrca naširoko raspredao o znamenitim Cucama, bratstveničkim i plemenskim doskočicama i šalama, dotakao priča o ratovima Cuca s Bjelicama i potcjenjivačkom odnosu Vukotića, kraljeve tazbine, prema njegovim plemenicima, zbog zavisti na junaštva Nikca od Rovina i ratnička postignuća ostalih cuckih junaka i harambaša. Kad bi neko pomenuo Vukotiće, Maksimu bi udarila krv uz obraze, jer bi se sjetio svog bivšeg pretpostavljenog, majora Labuda Vukotića. Onda bi, s vremena na vrijeme spočitnuo, ne pominjući Nikoviće, da njegovi preci nijesu, „kao neki“, bili dvorske nabiguzice, već su sve na pušku zaradili, i da je bilo teže nositi cucko glavarstvo nego se grabiti za prestiž uz skute vladika i knjaževa. Svaki je put, po stoti put, ponavljao kako je šukunđed njegovog prađeda Lazara, knez Matan, molio Petra Prvoga da kazni obijesne Krivokapiće koji su, na pravdu boga, Matošu Tomanoviću, slaboumnome sinu Nikca od Rovina, prosuli punje, koje je iz Boke nosio kući za Nikoljdan. Jer će se Živko, drugi Nikčev sin, koji je bio živa vatra, kao što mu je i otac, krvavo osvetiti za nanesenu sramotu. Mudri vladika Petar Prvi, kojega su Crnogorci za života prozvali Svetim Petrom, procijenio je da se bolje zamjeriti Nikčevome inokosnome sinu nego silnome bratstvu Krivokapića, koji drže granicu prema Grahovu i Hercegovini. Kad je Živko vidio da ni vladika ne mari za njegovu čast otišao je kod vezira u Mostar, i pitao ga koji je Turčin posjekao najviše crnogorskih glava. „Kariman“, odgovori vezir. „Odsad ću se zvati Živko a prezivati Kariman“, reče Tomanović, okupi četu i od svakoga cuckog bratstva posjekoše barem po jednu mušku glavu. Jedino je poštedio Roganoviće, iz zahvalnosti što mu je knez pokušao spasiti čast i obraz.

Marko Roganović je svake godine jednom mjesečno išao u Trnjine, osim kad zapadne veliki snijeg u decembru i januaru, kako bi otvorio svoju rodnu kuću, naložio vatru i posjedio dva-tri sata, uzeo diple da ga želja mine na vrijeme dok je čuvao ovce prema Radekuši. Zadnjih godina, nakon što su mu propali karijerni planovi, počeo je renoviranje kuće, promijenio je tiglu, omalterisao spoljne zidove, na kamene ploče u kužini stavio drveni pod, pored ognjišta postavio je šporet na drva i na krovu instalirao dimnjak s kokotom. Pošto je obnovio kuću svake godine bi drugog avgusta, na Ilindan, spakovao veliki drveni vojnički kufer, skinuo Titovu sliku sa zida, uzeo lovačku pušku, sio u moskvič i uputio se prema Katunskoj nahiji. Oficir se nijednom nije sjetio da pozove sina sa sobom, a Stanislavu je pitao, više reda radi: hoće li s njim, iako je znao njen odgovor. Jer, presjelo joj je prve godine, kad su se vjenčali upoznavanje s Cucama. Muž je nagovarao Stanislavu da posjeti njegov zavičaj. U to vrijeme nije još bio probijen kolski put do Trnjina pa su tri kilometra, od Ožegovica, išli postopicom do sela. Stanislava, kao svako gradsko čeljade, nije znala hodati po kamenju, klizale su joj se cipele, izvrtala je škljančeve, zadirala koljenima u žbunje pored puteljka, a kad su konačno stigli – pitala je muža gdje je toalet, jer joj se piški. „Pišaj iza kuće. U glavicu“, smijuljili su se brci Trnjinaninu.

Marko Roganović je imao dvije sestre, Njegosavu i Milosavu. Mlađa Njegosava je bila udana za milicionera Vukmirovića, iz Riječke nahije, a Milosavi je otac, Lazar, uoči rata bio uglavio udadbu za Markom Stevovićem, Malocucom, iz Kobiljega Dola, koji je kolonizirao 1946. godine u Vojvodinu. Njegosava, koja je bila otresitija i ambicioznija, ali i zlobnija od starije sestre, nije krila netrpeljivost prema snahi, i u pismima sestri svaki put bi nešto žacnula snahu: kako je vrijeme prolazilo optužbe su bile sve ogorčenije. Njihovom bratu snaha nije samo upropastila karijeru nego će i zdravlje, jer „Marko svaki dan osuče barem litar vinjaka prije ručka“.

Tetka Njegosava, koja je bila sekretarica predsjednika opštinskog sindikata, bratovu familiju posjećivala je tako reći protokolarno, obično za Prvi maj ili za Dan Republike, uvijek u teget kostimu, koji je još više isticao njenu kosu boje zrelog žita i svijetloplave oči. Ništa se kod nje godinama nije mijenjalo: ni kostim ni darovi. Bratu je donosila lozovu rakiju Kombinata 13. jul, snahi bajaderu tvornice Kraš, a brataniću kutiju lokuma Takovo. Svaki put bi Maksima poljubila u kosu, i pomilovala po obrazu, ali ruke su joj bile hladne a prsti nekako ukočeni. I Maksim je shvatio, kolikogod je još bio mali, da se tetkina nesnošljivost prema snahi prenijela na bratanića, koji je stasom i likom povukao na ujčevinu. Ovo će mu potvrditi i Stanislava, mnogo godina kasnije, nakon što se penzionisani major Roganović trajno preselio na Trnjine. Rekla je sinu ono što je on odavno znao: „ Roganovići nas dvoje nikad nijesu usvojili. Niti će“.

Stanislava nije pravila dramu onoga dana kad je muž napustio: naprotiv bila je susretljiva, više ljubazna nego formalna, prema bivšem podređenom majora Roganovića, poručniku Dimitriju Kustudiću, koji je pomalo snishodljivo predočio majorovoj ženi da ga je njegov doskora pretpostavljeni, koji je 15. maja, samo nedjelju dana nakon Titove sahrane, penzionisan na „lični zahtjev“, naredio da mu iz stana donese zimsku preobuku, lična dokumenta, fotografije iz vojske i ordene. Ona je zamolila brkatog krupnog poručnika da sačeka dok spakuje stvari, ponudila mu kafu, i bez riječi, kao da sprema muža za neki dalji put posložila je njegovu ljetnju i zimsku garderobu, i dodala još fotografije mladog bračnog para, slike sa sinom i Begovićima s ljetnjih ferija u Prčanju, i izleta za Prvi maj. Sjutradan pošto je ispratila poručnika s muževom ormom, dobila je onaj mladalački polet koji je bila zaboravila, i odmah je odlučila napraviti veliki razmještaj u stanu.

Majka nije rekla Maksimu da je muž ostavio bez najave prije petnaest dana, i nastavila mu je u zelenom cegeru – kao i svaki dan u godini posljednjih osam godina, osim dok je bio na putu – redovno donositi ručak, jer je htjela da ga iznenadi njegovom novom sobom. Tek kasnije će Maksim, vraćajući film unatrag, primijetiti da se Stanislavka tih dana, prije nego mu je saopštila da je „On“ – teško je muževo ime izgovarala i dok su bili u punoj ljubavi – otišao „zavazda“, i da je za njega opremila dosadašnju primaću sobu, nekako bila podmladila, vratilo joj se djevojačko rumenilo u obraze. Ni sama nije bila načisto je li se više radovala muževom odlasku ili sinovom povratku kući, jer stančić u kojemu je Maksim stanovao nakon što ga je otac išćerao iz zajedničkog stana u Bajovoj 63, u prizemlju Kuće Nikovića, bio je njeno nasljedstvo. Ipak, kolikogod je Marko Roganović bio težak i nastran čovjek, Maksimu nije bilo mjesto u ujčevini, kao da je kopile.

Maksim se obradovao kad je čuo da mu je otac definitivno otišao iz kuće, ali ne onoliko koliko se moglo očekivati, jer on je s njim bio raskrstio onoga časa kad je odlučio pobjeći preko granice i zatražiti azil u Americi. Plan bjekstva u emigraciju bio je iznenadan – i djetinjast, nakon porcije sladoleda u slastičarnici Kod Maśe, na koju je Maksima i Mira Nikovića, poslije treninga pozvao Rički, trener juniora. Prostodušni trener, bivši poluteškaš, fajter, koji je bio doživotno diskvalifikovan, jer je u Prokuplju nokautirao sudiju, koji mu je neopravdano izrekao javnu opomenu, bio je osobio dvojicu rođaka u odnosu na druge kadete i juniore. Primijetio je da su i na treningu gotovo uvijek jedan blizu drugoga, kao da čuvaju leđa jedan drugome, premda su im stilovi bili potpuno različiti: Miro je bio terijer, neprestano je napadao, udarao u klinču glavom i bridom rukavice u arkadu, a Maksim je bio šmeker, defanzivac, laganih kretnji, neuhvatljiv, s ubitačnim lijevim kontradirektom. Dok su jeli porciju sladoleda Rički je pričao o svojim mečevima, propalim talentima, virtuoznošću Sava Jovićevića, koji je „imao Mirovo srce a Maksimovu tehniku i udarac“, a onda o tome kako je nakon doživotne diskvalifikacije pokušao pobjeći u Italiju, preko veza Alekse Fijata koji je boksovao za Rijeku. U Kozini, malom mjestu pored Sežane sačekao ga je lokalni krijumčar, proveo pored seoskog groblja i jedne kuće, iza koje je šuma, na samo stotinak metara od granične linije, i kad mu se učinilo da se dokopao Italije – odnekud su se pojavila dva jugoslovenska graničara s uperenim puškama. Maksim ga je detaljno ispitao o cijelom putu do Kozine: gdje je presijedao u autobusima, kojom rutom se dolazi do Kozine, na kojoj je razdaljini granica od autobuskog stajališta, je li prometan granični prelaz, i na kojoj je distanci od seoskog groblja. Rički mu je iscrpno opisivao detalje, a onda se nasmijao: „Ti me ispituješ, kao da ćeš mojim stopama“. I Maksim se nasmijao, jer se dotad nije sjetio te ideje, koju je u trenutku shvatio kao prst sudbine. Jer, sljedeći mjesec su se spremali na polumatursku ekskurziju koja je planirana Hrvatskim primorjem do Ljubljane i natrag preko Zagreba i Beograda u Crnu Goru. Čim su se pozdravili s Ričkijem, Maksim je predložio Miru da emigriraju u Italiju, a onda traže azil za Amerku. Predložio mu je da se u Fiumi odvoje od školskih drugova i vođe puta Duja Bjankija, nastavnika matematike, sjednu u autobus za Ljubljanu, izađu u Kozinu, i tamo ilegalno pređu granicu s Italijom.

U početku sve je išlo kao po loju: vođa puta ih je izveo na riječko korzo i dao im dozvolu da sami obilaze uži centar grada, a poslije dva sata da mjesto ponovog okupljanja bude Guvernerova palača. Njih dvojica su, čim su se odvojili od ostalih, ušli u lokalni autobus koji je vozio za Opatiju. Kad je krenuo autobus mislili su da su već nadomak slobode, i tek su u Opatiji shvatili da su napravili grešku, jer poslije sedam sati popodne, sve autobusne linije iz Opatije bile su u pravcu Rijeke i Zagreba. Prvi autobus za Ljubljanu bio je tek ujutro, i oni su besciljno gluvarili po gradskom šetalištu, dok ih zvuci everegreena nijesu primakli ljetnjoj pozornici, na kojoj je Radojka Šverko imala koncert. Zavukli su se u parku-šumu iznad pozornice i u jednom grmenu zaspali od umora i uzbuđenja. Njhova avantura se završila sjutradan oko podne, čim su izašli iz autobusa u Kozini, startovala su ih je dva milicionera, kao da su njih čekali, ne pitajući ih ništa, uhvatili su ih za nadlaktice i odveli u stanicu milicije. Čim su im uzeli podatke odmah su ih ekspedovali za Fiumu, i onda ih od jedne do druge milicijske stanice, sprovodili i predavali kao pakete, dok nijesu stigli u Hreceg Novi. U stanici milicije u Novome zatvorili su ih u suterensku prostoriju sa malim prozorima nadomak plafona, na kojima su rešetke; prespavali su na prljavim strunjačama, i sjutradan je, oko devet sati, za njih došla crna marica, koju je vozio Danilo Lubarda, zamjenik komandira milicije na Cetinju.

Major Roganović nije izlazio iz kuće nekoliko dana. Ništa nije govorio, samo je nasipao vinjak, jedan za drugim, a onda je iz njega provalio pravednički gnjev. „Tako mi vraća! To je zahvalnost što ga hranim i školujem. Prvi put kad sam ga vidio znao sam da se rodio za bruku i sramotu. Svemu sam se nadao od njega, ali ovo nijesam. Okinuo mi je nos, do groba“. Onda se okrenuo prema Stanislavi: „Ti si kriva. Popuštala si mu. Dizala si nos na mene kad mu kažem što je dobro za njega. Majka si mu, morala si znati što se događa u njegovoj glavi, o čemu se domunđava s tvojim bratanićem. Obojica su povukli ludu žicu Nikovića“. Zaćutao je pošto je izustio, „ludu žicu Nikovića“, i Stanislava nije bila sigurna  je li se ugrizao za jezik ili je zanemoćao. Ona je cijelo vrijeme ćutala, blijeda, pogledujući prema prozoru kroz čija stakla se vide obrisi Špadijerskoga vrha. Nije mu protivrječila ni kad je kazao da on i sin više ne mogu konačiti pod istim krovom, da ne želi više čuti za njega, i mogu ga slobodno sprovesti u popravni dom. Utoliko je zvonio telefon, Stanislava je usplahireno skočila da se prva javi, jer je svaki čas očekivala da će iz stanice milicije obavijestiti o dolasku Maksima i njenog bratanića, kojemu je faktički ona bila staratelj, jer Mirova majka Rumica, jedva pismena, nakon muževe smrti rijetko je dolazila „u pazar“ – tako je zvala centar grada, gdje je živjela deset godina. Čim je Stanislava spuštila slušalicu, bez riječi je otišla u stanicu milicije, potpisala gomilu papira za obojicu maloljetnika, odvela ih u Gradsku kafanu, naručila im po sendvič i koktu, i glasom koji nije izražavao ni zabrinutost ni ljutnju kratko im saopštila da će, ponovili im se slična glupost, sigurno zaglaviti u popravnom domu u Titogradu. Onda se okrenula prema Maksimu: „Otac više neće da čuje za tebe. Živjećeš u mom stanu na Trgu. Možda ti se i ja uskoro pridružim“.

Stanislava nije ostavila muža i preselila se u rodbinsku kuću, ali je svaki dan nakon što bi mu postavila ručak uzimala zeleni ceger da i Maksimu odnese jelo. Prolazile su tako godine i muž je nikad nije pitao kako je Maksim, čak ni je li upisao gimnaziju, prolazi li razrede, hoće li upisati fakultet. Nije ni Maksim nijednom pitao za oca, a kad mu je rekla da se odselio u Trnjine, samo je dobacio: „Mogao je to učiniti i mnogo prije“.

Kad je Maksim prvi put kročio u stan u Bajovoj 63, poslije toliko godina, novi raspored u sobama toliko ga je dojmio da mu se činilo da prvi put ulazi u njega, kao i to što u njemu nema nijednog traga da je tu još do prije mjesec dana živio kućni tiranin. Ali, i majka se promijenila: postala je pričljivija nego ranije. Sjećala se mnogih detalja iz svog djetinjstva, i iz Masimovih predškolskih godina, koje on nije pamtio, pa mu se povremeno činilo da ih je izmislila. A onda je Stanislava, treće godine nakon što se major Roganović preselio u svoje rodno selo, i nedugo zatim doveo u kuću mladu seljanku, daljnju rođaku, koja je samo dvije godine bila starija od Maksima, odjednom počela da traži riječi, pita sina istu stvar po nekoliko puta u samo par sati. Maksimu se učinilo da je nekako naglo osjetio prve majkine znakove starosti, iako je još bila vitka i lice joj glatko i bijelo, da se moglo po njemu pisati. Najednom je usporila, u pokretima i govoru, počela je tražiti riječi i za pojmove koje je koristila u svakodnevnom govoru, nije se mogla sjetiti naziva posuđa, imena bliskih ljudi i važnih datuma iz porodične istorije, a onda se počela žaliti da je na poslu, u odjeljenju za katalogizaciju knjiga, počela zaboravljati ne samo naslove knjiga nego i miješati depoe u kojima su posebno bile sortirane strane knjige, stara štampa, legati. Sjutradan nakon što nije znala potrefiti veliki zgradu koja izlazi na dvije ulice, Njegoševu i Bajovu, iz koje je jutros krenula, kao i svaki dan, nije otišla na posao već je zamolila Maksima da je odvede kod neuropsihijatra.

Poslije nekoliko rečenica doktor Đikanović je sažaljivo pogledao, i pitao:

„Je li ko došao s Vama?“

„Sin je u čekaonici.“

Doktor je ustao iza svog stola, otvorio vrata ordinacije:

,,Ko je došao s Roganovićkom?“ Maksim je ustao i ispitivački ga je pogledao: „Uđite sa mnom“, sad tišim glasom reče visoki prosijedi psihijatar.

U sljedećih deset minuta doktor Đikanović je, birajući riječi, kazao da mu neki simptomi ukazuju na Alchajmera, ali da to još ne može sa sigurnošću potvrditi prije nalaza neurologa i interniste. Maksim je na momente prekidao doktora, pokazivao je veću uzrujanost nego majka, koja je nekako ravnodušno – na momente se činilo da su joj misli negdje daleko – slušala psihijatrove riječi. Doktor Đikanović je govorio i kucao na pisaćoj mašini ljekarski nalaz, onda je dao uput za neurologa i internistu, a potom je rukom napisao recepte za ljekove na duguljastim papirima. Ispod naočara pogledao je Maksima a onda Stanislavu, i pružio joj papire: „Gospođo“, naglasio je „gospođo“, jer su to vrijeme sve bile „drugarice“, i rekao joj da pođe u predsoblje kod sestre koja će da zavede recepte i upute, i da mu se ponovo javi za mjesec dana. Onda se okrenuo Maksimu koji je bio krenuo da ustaje: „ Vi ostanite par minuta“. Maksim je bio blijed, gledao je podozrivo doktora, i presjekao ga je kad je bio zaustio nešto reći: „ Alchajmer se pojavljuje poslije šezdeset pete godine. Njoj je tek pedeset“.

„U većini slučajeva javlja se u tom dobu, ali imamo primjera da se već s trideset pet godina javljaju prvi simptomi. To ponekad ima veze s genetikom. Je li bilo u njenoj familiji dementnih ili mentalno bolesnih?“.

Maksim je zaćutao, izgubio je volju za prepirkom. Stanislavin otac je poslije oslobođenja Cetinja 1944. godine bio mjesec dana zatvoren u Bogdanovom kraju, a nije zaglavio pred vojni sud zahvaljujući komunističkoj ilegalki Miški Dapčević, koja je dobrovoljno otišla u komandu OZNE, i saopštila Veljku Mićunoviću, svom budućem mužu, da ju je žena sudskog i policijskog tumača Bogdana Nikovića, koja je bila njena rodica po ženskoj liniji, upozorila da se sakrije gdje god zna, jer je na spisku osumnjičenih fašističke tajne policije Ovre. No, Bogdan je iz zatvora izašao kao sjenka nekadašnjeg čovjeka sjenke: zatvorio se u svoju sobu, prebirao po starim porodičnim papirima, i polako se gasio i ugasio, odsutan od svega što se nalazilo iza vrata njegove sobe. Bogdanov otac Danilo, koji je za razliku od svog slabašnog sina bio bastašan, ambiciozan, šarmantan i srebroljubiv, poskitao se nakon smrti kralja Nikole u Kap Antibu, iz Francuske u Abisiniju, na dvor carice Zaudite, i ubrzo postao izvoznik abisinske soli u Francuskoj. Život je okončao u Parizu. Prema zvaničnoj dijagnozi umro je od jedne vrste meningitisa, ali neki njegovi sunarodnici tvrde da se u nastupu ludačkih bolova od migrene predozirao morfijumom, dok je Andrija Prlja, kojemu se ponekad javljao kad bi prispio u Pariz, vjerovao da ga je otrovao jedan vmrovac, koji je bio i srpski agent. Bogdanov sin Mirko, Stanislavin brat bio je miran, sabran čovjek, bez noćnih demona i iznenadnih promjena raspoloženja, kao što je to bilo u tragi Nikovića, ali bez strasti i ambicija, po cijeli dan zadubljen u svoje kolekcije poštanskih maraka i korespondeciju s kolekcionarima širom Jugoslavije. Mirkov sin Miroslav, Maksimov brat od ujaka, neobičan je spoj svog đeda Mirka i prađeda Danila, i još nekog iz trage Nikovića, Gvozdenovića i Matanovića, koji su se orođavali u potonja dva vijeka. I Maksim je s njim uvijek bio na oprezu: niko mu nije mogao znati u kakvu je volju, što to sprema, hoće li ti zabiti nož u slezinu nakon što te poljubi, kao Ruskom Vujoviću ili onom Kalabrezu, u Milanskom zatvoru Bollate, naizgled iz čista mira, u toku šetnje zatvorskim krugom. Poslije incidenta koji je Kalabrez srećom preživio, zatvorski psihijatar Augustino Como Crnogorcu je dijagnosticirao maničnu depresiju s crticama šizofrenije.

„Ima. Čudna je to familija“, odgovorio je Maksim, pomirljivo i rasijano. Ustao je, pružio doktoru ruku i potražio majku u predsoblju ordinacije.

Maksim i majka su preko vrata Doma zdravlja izašli strunjeni, hodali su nogu pred nogu, oboje u svojim mislima. Ona je išla za sinom, nesvjesna kuda su se uputili, a on je mislio o tome kako će njih dvoje morati promijeniti uloge. Dosad je ona brinula o Maksimu, s dvostrukom pažnjom otkad su ostali sami njih dvoje, a sad će morati on preduzeti stotinu tih, za njega sporednih ili nevidljivih obaveza, čišćenja stana, pranja odjeće, kupovanje namirnica, spremanje hrane, kućne popravke. Predložio je majki da nađu kućnu pomoćnicu, ali je ona to iznenađujućom žestinom odbila. Nije željela da se bilo ko drugi vrzma po njenoj kuhinji. No, kad je shvatila da zaboravlja kako se koristi električni šporet, mašina za pranje rublja, mikseri za mlijeko, ili koliko se začina meće u supu, i je li stavila meso i krompir u rernu, potpuno se predala njegovim namjerama. Jer se više ni telefonom nije umjela služiti: nije znala što bi s kim pričala na daljinu, sve je rjeđe izlazila iz spavaće sobe, koju je s mužem dijelila skoro dvadeset godina. Uglavnom je ležala na leđima i buljila u veliki luster s četiri sijalice ili bi iz bauna, koji je donijela u prćiju, izvadila porodične fotografiju, i satima u njih buljila, čistila ih rukavom, puštajući ponekad suzu. Jedinu stvar koju nije vratila u kovčeg, i stavila ih na tronožac pored uzglavlja, bila je mala ikona Svetog Ilije, krsne slave Gvozdenovića, roda Stanislavine majke Gošne.

Kolikogod je Stanislava tonula u svoj svijet istrgnutih i nepovezanih slika i neizazvanih flešbekova, u talasima se, istina sve rjeđim, nakratko vraćala u realni svijet. Onda bi se iskrala iz svoje sobe, koja je u dijelu stana a ostavom i kupatilom, i provirila u nekadašnju dnevnu sobu. Pogledom bi potražila sina, koji je obično u velikoj stolici za radnim stolom bio leđima okrenut, ili je izvaljen u trosjed čitao neku knjigu. Nekoliko puta je zakoračila u sobu, kao da to čini svakodnevno, i pitala ga onim negdašnjim glasom kojim ga je tretirala dok je još bio dijete. Maksim se svaki put kad bi ušla u sobu na trenutak se ponadao da opet vidi onu staru, naizgled rezervisanu, a ipak tvrdoglavu ženu od čije je tihe upornosti zazirao i njen raspojasani muž. No, majka je ponovo tonula u svijet nekadašnje mladosti, ne više stidljive i ukočene već razigrane i bezbrižne, a sin ju je nesvjesno oponašao, onakvu kakva je ona nekad bila prema njemu: nutkao je da jede, kontrolisao je li uzela ljekove, je li joj kućna pomoćnica ujutro skuvala čaj, izrezala voće, spremila donji veš. Maksimu se činilo da se majka pomirila sa sobom, ušla u neku vrstu bolesničke rutine, a onda je zamalo propao u zemlju zbog blama koji mu je pripremila prvi radni dan nakon Trinaestog jula 1983.

Izjutra u petnaest minuta do osam neko je zvonio na vratima i Maksim je ustao go do pasa, u boksericama, pritisnuo unutrašnju kvaku od spoljnih vrata. U trenu je sam sebe prekorio što je sinoć zaboravio zaključati vrata – kasnije je shvatio da ih je bio zaključao – i ispred vrata ugledao majku u šlafroku, s malom crnom tašnom u desnoj ruci i crnim cipelama s niskom štiklom. Pored nje je stajao Cimbo, jedan od najopakijih cetinjskih „plavih anđela“, kojemu su bili kivna većina gradskih mangupa. Jednom je i Maksima privodio nakon tuče s Bulom Vasiljevićem, na igralištu za bućanje, u Lovačkom društvu. Istina, Cimbo ga nije premlatio kao Ljuba Derenca i Luku Kinga u stanici milicije, ali ga je dok su se peli uz stepenice Banovine, vrhom pendreka bockao u slabine, neće li ga isprovocirati da nešto kaže. Cimbo mu je hladnim, službenim glasom rekao da je „drugarica“ bila dezorjentisana, i kad ju je njegov mlađi kolega pitao treba li joj pomoć, rekla je da je krenula na posao, u Centralnu narodnu biblioteku Đurđe Crnojević, a išla je u suprotnom pravcu prema pozorištu Zetski dom. Maksim je samo klimnuo glavom i blago uhvatio majku za lakat uvodeći je preko vrata. Cimbo se odmah okrenuo ne čekajući da ga nebrižni sin, koji je dementnu ženu u kućnoj haljini pustio na ulicu, pozove u kuću ili mu učtivo zahvali. Stanislava je ušla u trpezariju i bez riječi se uputila u svoju sobu. Maksim je htio nešto da joj kaže, da je glasno ukori, ali usta su mu bila suva: u času se dvoumio gdje da krene, a onda se umjesto u krevet uputio u radnu sobu i strovalio na dvosjed ispred televizora. Dugo je bio nepomičan: mislio je da je nemoćniji od majke, jer ona nije svjesna – ili je samo na momente svjesna – svojih problema. Maksim je čim su joj potvrdili dijagnozu počeo tražiti literaturu o Alchajmeru i ostalim vrstama demencije. Nadao se da ona, ipak, ima blaži oblik bolesti, ali nakon što je sama izašla iz stana, dezorjentisana i neprikladno obučena, bio je siguran da će njene halucinacije biti sve učestalije i da će ih pratiti uzbuđenost, agresija, sumnjičavost, sumanute ideje. Kontao je o tome da preko malih oglasa u novinama potraži neku penzionerku, koja je samohrana i još dobrodržeća, koja bi se uselila u malu sobu a on bi razvukao dvosjed u radnoj sobi, jer će se oko Stanislave neko trebati brinuti svakodnevno dvadeset četiri sata. U oglasu će staviti, da će se ugovorom obavezati da će toj osobi nakon pet godina staranja o bolesnici prepisati jednosoban stan u centru Cetinja, na Dvorskom trgu. U tom stančiću je, prije nego što je Maksima otac išćerao, jedno vrijeme stanovala Stanislavina učiteljica klavira i francuskog jezika, Mara Lepetić, Kotoranka, nekadašnja pitomkinja Đevojačkog instituta, a nakon nje u prizemlju Kuće Nikovića bio je radni kabinet Franja Vacunija, Čeha, dirigenta cetinjske bleh muzike.

Sjutradan je napisao tekst oglasa za Večernje novosti, koje su najtiražniji beogradski dnevnik u Crnoj Gori. Oglas nije dao titogradskoj Pobjedi, jer teško će naći njegovateljicu Crnogorku, zbog ispreplijetanih rodbinskih odnosa i predrasuda u maloj sredini: uz to, mislio je, Srbijanke i Vojvođanke obdarenije su za kuvanje, kućne poslove, taktilnije su i strpljivije za njegovanje bolesnih i nemoćnih osoba. Taman se spremao da krene na poštu i preda tekst oglasa s uplatnicom a u trpezariji ga dočeka Stanislava u šlafroku, i reče glasom koji već neko vrijeme nije čuo: „Sjedni malo. Da popričamo“. Maksim je znatiželjno pogledao u oči. Pogled joj više nije bio rasijan, prazan, usplahiren. Blagim, slabim stiskom uhvatila ga je za ruku, odvela do dvosjeda, i sjela pored njega. Nije mu puštala ruku: „Ja sam slaba. Ne pitam se više od sebe. I to će biti sve gore. Molim te, odvedi me u Risan. U starački dom. To je bolje za mene, a i za tebe.“ Maksim je ćutao: ranije se u nemoći nekoliko puta sjetio staračkog doma, ali on nije imao srca da joj to prvi predloži. Onda je pomilovao po glavi, kao dijete, i žurno otišao u kupatilo.

Stanislava je punih pet i po godina tuvirala u staračkom domu Grabovac. U početku Maksim je posjećivao svaki vikend, a poslije jednom mjesečno. Češće je telefonom pozivao upravnika Doma, krupnog glavatog čovjeka, kojemu je svakog mjeseca donio bocu viskija s crnom etiketom i šteku crvenog malbora, a glavnoj sestri, ženi muških šaka, koja je neobično ličila na upravnika, veliku kutiju bajadera i kilogram kafe. Majku je isprva posvjećivao u trpezariji Doma, a potom i u njenoj sobi. Pitao je ima li nesanicu, ima li apetit, kakva je hrana, paze li je sestre. Majka je odgovarala potvrdno, a onda bi zaćutali oboje. Ona njega ništa nije pitala. Poslije desetak minuta ćutnje Maksim je ustao, vrhovima prstiju dodirnuo bi joj gornji dio njene šake. Ruka joj je bila hladna. Duga uska ruka s dugim lijepim prstima bila je bez života, bez volje da se pokrene. Maksim je sve rjeđe dolazio u posjetu, jer žena koju je obilazio sve manje je ličila na samu sebe. Jednom ga nije poznala, drugi put je zahtijevala da je odvede kući jer je ovdje svi šikaniraju, treći put je rekla da su je Maksim i njegov otac na silu strpali u starački dom.

Stanislava je umrla osmog januara 1989, na drugi dan Božića, a sahranjena je desetog januara, kad su u Titogradu antibirokratski revolucionari smijenili titoističko rukovodstvo. Marko Roganović, koji je zvanično bio Stanislavin suprug, nije se pojavio na sahrani nego je svojim moskvičem, s prilijepljenim posterom Slobodana Miloševića na zadnjem staklu auta, pohitao prema Titogradu da zajedno s razdraganim mnoštvom, ispred Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, proslavi dolazak novog doba.

Maksim je, čim su mu javili da se Stanislava prestavila, taksijem brže-bolje krenuo prema Risnu i naručio mrtvačka kola. Glavna sestra mu je donijela veliku torbu od crne kože: „Ovo je od pokojnice“, rekla je službeno. Nije otvorio patent na torbi, iako je jednom bio poželio, dok joj je bio u posjeti da zaviri u unutrašnjost bolničkog ormara – čija su vrata bila otškrinuta i koji je mirisao na ženski sapun. Ipak, pošto su majku sahranili na Starom groblju, u grobnici Nikovića, Maksim je, čim je došao kući, otvorio njen baun koji je držala pored kreveta. Dok je podizao poklopac šarke su zaškripale, ali čoja višnjaste boje kojom je iznutra obložen sanduk bila je kao da je juče stavljena. Baun je bio poluprazan. Iznad ženske košulje vezene zlatnim ošvicama složen je ćemer s tamnocrvenim kamenjem, zelena raša od damaska i svile, sa zlatnim vezom oko pojasa i kamizolu. Ispod košulje je mala drvena ikona Svetoga Ilije, koju je s tronošca ponovo vratila na isto mjesto. Na samom dnu bauna je velika bala požutjelih porodičnih fotografija tri generacije Nikovića. Prćiju u baun, još dok je Stanislava bila u osmom osnovne, stavila je njena majka Gošna, dva mjeseca prije smrti. Stanislava nije otvarala skrinju dok joj se nijesu počele miješati slike iz djetinstva s obrisima njene polutamne sobe, na čije prozore je bila navukla teške zavjese.

Maksim je ćemer i robu ovlaš dotakao, tek toliko da bi mogao zavući ruku do dna bauna i izvući crnobijele slike hronološki posložene: đeda Danila s prinčevima, njegovim imenjakom, prijestolonasljednikom Danilom, i princom Mirkom, koji mu je bio bliži po godištu i po naravi, Gošnina strica, Anta Gvozenovića, sanitetskog generala crnogorske, ruske i francuske vojske, u civilnom odijelu, s bijelim štapom od slonove kosti, u društvu grofice Demidove, koji je Maksimu ličio na nekog južnoafričkog trgovca dijamantima, a potom Stanislavine slike iz djetinstva, s drugaricama, majkom i učiteljicom klavira, na proslavi polumaturske svečanosti… Stanislavi je dugo trebalo da primijeti da na fotografijama nema njenog oca i brata, a onda se kao kroz maglu sjetila Gošninih riječi da im muška loza kopni, i da jedino ona u familiji, stasom i likom, liči starim Nikovićima i Gvozdenovićima. Maksim je pažljivo razgledao fotografije koje je Stanislavina majka izdvojila iz velikog porodičnog albuma i metnula ih u kćerkin đevojački kovčeg, ali više ga je zanimala ikona u duborezu, od lipovog drveta, koja je prikazivala zaštitnika plemena Ćeklića s oreolom i knjigom u naručju. Maksim nije znao je li Stanislava bila religiozna: nikad nijesu pričali o Bogu i nije je vidio da se krsti, ali pozvao je popa Mihaila Gazvodu, visokog mršavog starca sa štucovanom bradicom da joj očita „vječnuju pamjat“, za pokoj duše, ako duša postoji. A i ako nema duše i vječnog života, niko neće biti na izgubu, jer od familije Roganović, koji su zadrti komunisti, niko nije bio na posljednjem ispraćaju njihove snahe.

 

3.

Maksim tri godine poslije majkine smrti nije ušao u njenu sobu. Kanio se, danas će sjutra će da još jednom prebište slike iz bauna, ali mu se nije dalo, sve je to za njega preintimna, sumračna istorija propasti jedne davne moći i poleta, koji se gasio brže nego što je nastajao. I on je sȃm sebe doživljavao kao posljednjeg izdanka – po ženskoj liniji – ove dekadentne loze. Tek u osvit 1. marta 1992, u četiri sata poslije ponoći, otvorio je vrata sobe: zapahnuo ga je ustajali vazduh, iako je temperatura bila oko nule, prišao je baunu, pažljivo sklonio ćemer, zavukao ruku ispod svitne crnogorske robe, dohvatio malu ikonu, ne mnogo veću od njegove šake, i stavio je u duboki unutrašnji džep svoje zelene vjetrovke. Onda se povratio u svoju spavaću sobu, podigao duplo dno ormara na kojemu je bila složena posteljina i izvukao pasoš, bombu kašikaru i zbrojevku sa šesnaest metaka. Revolver je stavio za pojas s lijeve strane a bombu u spoljni lijevi džep vjetrovke.

Kad je iz portuna izašao na Bajovu ulicu, kapuljaču od vjetrovke je navukao duboko na čelo, pogledao lijevo-desno. Bilo je pusto i tiho, kao da se toga dana neće dogoditi ništa, a onda se provukao slabije osvijetljenom stranom Bajove ulice, pored Divizije, privukao se glasačkom mjestu u stambenoj zgradi koju su Cetinjani nazvali Crvenkapa, zbog njenog crvenog krova, uzeo poveliku obluticu, zamotao je u novinski papir, koji je izvadio iz džepa vjetrovke, i bacio je na prozorsko staklo. Staklo je prslo u sto komada, i kroz otvor je ubacio otšarafljenu bombu. Maksim je pobjegao iza ugla, bomba je potmulo eksplodirala. Osluškivao je minut-dva: ništa se nije pokrenulo, niko od stanara nije upalio svijetlo niti izašao na balkon. U ovo doba kad se dijele noć i dan san je najčvršći, čak i kod onih ljudi koji su vjerovali da bi nedjelja, u nekom smislu, mogla biti sudbonosna. Vratio se kući istim putem, spakovao donje rublje, četkicu za zube, pribor za brijanje, bilješke, i Jadnike Viktora Igoa. Tačno u šest sati sio je za volan golfa dvojke, ali nije okrenuo najbližim putem za izlazak iz grada, pored raskrsnice sa spomenikom Lovćenska vila nego je krenuo na drugu stranu kako bi pored Crvenkape izašao na obilaznicu koja vodi prema Podgorici.

Glasačko mjesto je bilo pusto, kao i prije dva sata. Komadići stakla rasuti po terasi, otvor na slomljenom dvokrilnom prozoru bio je toliki da se mogao provući kroz njega, i sigurno bi ga neko primijetio da je jutros prolazio poslije Maksimova napada. „Nedjeljno je jutro, svi spavaju. Čuvari kutija neće doći prije šest i po“, zlurado se nasmiješio i dao gas kad je skrenuo na obilaznicu.

Na recepciju sarajevskog hotela Holidej in prispio je tačno u deset sati i trideset šest minuta. Pitao je recepcionera može li iz hotelske sobe dobiti vanjske telefonske veze, a onda je mahinalno rukom krenuo prema unutrašnjem džepu jakne, jer još nije bio zapamtio Ksenijin zadarski broj. Prije nego je drugi put čuo zvuk telefonskog zvona javio se Ksenijin spori blagi glas, bez akcenta, koji je tako varljiv za one koji je nijesu upoznali kad je uhvati furija. Uostalom, Ksenija je sva od krajnosti: sigurno je cijelo jutro dreždala uz telefon, ali, za malu sitnicu bi planula, prekinula telefonsku vezu i ignorisala ga barem sedmicu dana. Inače, voljela je satima ćaskati s njim o bezveznim stvarima, ali dovoljno je inteligentna da zna da ovo ludo vrijeme nije za duge telefonske razgovore. „Sjutra u podne, na dogovoreno mjesto“, rekao je Maksim, i odmah spustio slušalicu.

Maksim je skinuo vjetrovku i iz putne torbe izvukao elegantnu kožnu jaknu. Još dok je svlačio vjetrovku osjetio je zavisnost od kofeina, brže-bolje obukao smeđu dugu jaknu i krenuo prema liftu. U prizemlju, na izlazu iz lifta tučio se s čovjekom razbarušene grive koji ga je ljubazno pozdravio, kao da se znaju odnekud. Maksim mu je klimnuo glavom i tek kad su za visokim čovjekom, u lift ušla dvojica momaka opasnog izgleda, sjetio se da je to Radovan Karadžić, dječji pjesnik i predsjednik Srpske demokratske stranke.

Hotelski bar preko puta recepcije bio je prepun ljudi koji su govorili razne jezike. Tek pošto je srknuo prvi gutljaj kafe, za kojom je toliko žudio od jutra, prvi put mu je palo na um da je danas u Bosni i Hercegovini bio posljednji dan referenduma za nezavisnost, koji su bosanski Srbi bojkotovali. Začudio se da mu je to promaklo, iako je ranije bio registrovao kalendarsku podudarnosti crnogorskog i bosanskohercegovačkog referenduma. Misli su mu cijelo jutro bile okupirane drugim stvarima: do Šćepan Polja, republičke granice s Bosnom, bio je napet, očekujući iza svake okuke policijsku ili vojnu patrolu, a pošto se dohvatio Foče počeo je nagađati kako će reagovati policija kad se suoči s napadom na biračko mjesto. Hoće li obavijestiti medije i strane amabasade u Beogradu o terorističkom napadu na glasačko mjesto na Cetinju? Hoće li i on biti na Udbinom spisku osumnjičenih? Je li sumnjiv njegov naprasni odlazak iz Cetinja na dan referenduma? Ali, čim je iz hotelske sobe čuo Ksenijin glas, zaboravio je referendum i Udbu, zamišljajući sjutrašnji susret s njom, nakon sedam mjeseci.

Oko recepcije, liftova i barskih stolova, šepurili su se uniformisani posmatrači OEBS-a, ali njemu su bili interesantniji oni koji su se vrzmali u civilnim odijelima: pokušao je dešifrovati novinare, špijune, diplomate. Onda odnekud izroni Fako Kajević, nekadašnji urednik titogradskog Omladinskog pokreta, koji se poslije političkog prevrata u Crnoj Gori 1989. preselio u Sarajevo i postao dopisnik zagrebačkog tjednika Danasa. Pogledi su im se sreli među mnoštvom očiju: novinar nije krio iznenađenje, jer teško je bilo očekivati nekoga iz Crne Gore u Holidej inu na dan održavanja referenduma o državnom pitanju. Osupnula je pojava cetinjskog pjesnika i krupijea o kome su kružile mutne priče: nije se mogao dosjetiti zašto su ga vile donijele. Uostalom, hotelski kazino je zatvoren nakon nedavne pucnjave u kojoj je ranjen njegov direktor. Maksim i Fako su istovremeno mahnuli rukom jedan drugome, i Maksim je ustao sa stolice čekajući novinara da se probije između stolova.

„Zdravo, otkud ti ovdje“, Fako ga je i dalje sumnjičavo gledao. Njih dvojica su se jedva poznavali: jednom su se sreli, u ribljem restoranu, ispod Omladinskog pokreta, ali Fako ga nije persirao. On je o Maksimu znao mnogo više nego što se moglo pretpostaviti.

„ Idem za Italiju. Čeka me vjerenica u Trstu“. Maksim je u sekundu izgovorio dvije laži. „Oćemo li popiti nešto?“

Fako je u trenutku promijenio facu. „Aha. Ženiš se? To je dobra vijest… u ratno vrijeme.“

Maksim se pravio da nije primijetio ironiju u Fakovom glasu. „Hoće li se i ovdje zaratiti?.“

„Oće“, reče Fako poslije kratkog oklijevanja. ,,Srbi su postavili atriljeriju iznad grada.“ Fako ga je ispitivački posmatrao, a onda se polako otkravio i počeo pričati o tome da je Patriotska liga formirala borbene grupe po gradskim kvartovima.

„Ovdje, u hotelu je štab Radovana Karadžića“, još je rekao u pola glasa.

„Srio sam ga na vratima lifta, kad sam se iz sobe spuštao na recepciju. Kakva je situacija u drugim sredinama? Je li JNA i u Hercegovini?“.

„U jednom je dijelu Hercegovine, prema Trebinju, odakle su jesenas napali Dubrovnik, Konavle i Ston. No hrvatska vojska je nedavno krenula u kontranapad i s novoformiranim Hrvatskim vijećem odbrane sad drže veliki dio Zapadne Hrecegovine“.

„Ne bi bilo pametno kolima crnogorskih registracija ići prema Hercegovini?“

„Ne bih ti preporučio. Daj mi ključeve od auta. Parkiraću ih ispred mog stana, na Koševu. Tamo dokle treba povešće te jedan naš pouzdani momak, taksista. Kad krećeš? Gdje će te voziti?“

Maksim se samo par sekundi dvoumio: „Sjutra ujutro. Oko osam. Za Livno.“

Taksista cijelo vrijeme nije zatvarao usta, propitivao ga ima li sarajevskog marlbora u Crnoj Gori, ostaje li u Livnu, ima li porodicu, još mu se pohvalio da je jednom iz Holidej ina do aerodroma vozio Dejana Savićevića, da često vozi i Doktora Šaru, Crnogorca, koji je bio iznajmio kazino u Holidej inu, prije nego što je ranjen u obračunu s jednim lokalnim kockarem, kabadahijom. Napomenuo je i to da je doktor Šara njegov najgalantniji mušterija, ali je odveć ćutljiv. I Maksim je uglavnom ćutao, ponekad bi nešto kratko odgovorio, nešto je zapisao u notes, a onda je zadrijemao, i učinilo mu se da samo što je zatvorio oči, osjetio je ruku na ramenu. „Majstore, stigli smo“. Otvorio je oči i ispred hotela Dinara, ugledao je vitku visoku žensku pojavu – naslonjenu na Land Rover zadarskih registracija – dok joj je dugu plavu kosu vjetar razmrsio po desnoj strani lica.

 

Maksim se u Crnu Goru vratio 20 maja 2006. godine, poslije četrnaest godina: dan uoči novog referendum za nezavisnost. Opet je bio sȃm, ovaj put bez auta, koji je ostavio na parkingu hotela u Novoj Gorici. Veliki bemveov džip, čije mu je ključeve na recepciji hotela ostavila Ksenija za četiri godine, koliko je zauzimao mjesto na hotelskom parkingu, nijednom ga nije upalio i pokrenuo s mjesta. Ključ od auta je držao u džepu s ključevima cetinjskih stanova, i samo je jednom pomislio da se s njim proveze, barem do Gorizie, par kilometara od hotela, s druge strane slovenačke granice. On nije Ksenijin džip ignorisao zbog ljutnje: vremenom je postao ravnodušan na njenu ćudljivost – na neki način osjetio olakšanje kad mu je poslala fotografiju ispred stambenog kompleksa, njega je podsjetio na svemirski centar a ne na bolnicu u Rijadu, princa prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana.

Maksim se smijuljio u sebi prisjećajući se Ksenijinih kapricioznih ludosti, između ostalog i nenajavljene oproštajne noći: došla je iz Milana, kao furija, odvukla ga je u njegovu hotelsku sobu, pošto je za šankom, takoreći s noga, popila jedan campari. Nije mu kazala da će otići zauvijek, niti je on to naslutio iako joj je koža bila hladna, znojava i nenasita. On bi možda shvatio da se s njom dešava nešto posebno da prije toga nije u mislima bio raskrstio s njom, i zato se nije ljutio ni zbog toga što mu nije dozvolila da se pozdravi s Itanom. Već dvije godine je živio sâm – izbjegavao je bliskost s krupijejkama, a s gošćama hotela nikad nije bio duže od jedne noći – i nije mogao pored sebe nikoga zamisliti duže od jednoga čela. Toliko je posljednje dvije godine bio nepokretan da je na trenutke sebe vidio kao dio hotelskog inventara. Samo je jednom, hotelskim taksijem, otišao do jame Postojna. Jer je u jednom turitičkom vodiču na talijanskom jeziku pročitao da Postojna ima pećinski voz i veličanstvenu koncertnu dvoranu, u koju može stati deset hiljada gledalaca. Dvorana ima nevjerovatnu akustičnost i prirodnu scenografiju: stalaktita, stalagmita, draperija, stubova, saliva, koji su na pojedinim mjestima do četrdeset metara visine.

Tog dvadesetog maja 2006. vozio ga je prema aerodromu Brnik, isti taksista kao i na izletu u Postojnu: krupan čovjek, dobroćudna lica, koji je oprezno izustio iste kurtoazne rečenice, na vokalima otežući po bosanski. Nakon što je ubacio dva Maksimova kufera i ruksak u gepek, opet je rekao da se zove Edin. Maksim je klimnuo glavom, dajući mu do znanja da ga je zapamtio. Kad su stigli na ljubljanski aerodrom Maksim izvadi novčanicu od sto eura, a onda poslije kratkog premišljanja zavuče još jednom ruku u džep i pruži mu ključ od bemvejca. „Drži. Ovo su ključevi crnog bemvea. Možeš ga voziti dok se ja vratim“.

Na aerodromu u Podgorici bila je gužva kao ljeti na budvanskoj autobuskoj stanici. Čarter letovima stizali su gastarbajteri ogrnuti crvenim zastavama. Maksim je kroz mnoštvo putnika i njihove rodbine tražio Mira koji je rekao da će ga čekati na aerodromu. Vitljio je preko glava mnoštva, a onda ga malešni čovjek u kožnoj jakni otpozadi uhvati za lakat. Mirovo sitno lice sa sitnim pronicljivim očima uokvireno tamnom kovrdžavom kosom nijesu promijenile godine, bolest i patnje. Uskoro će napuniti pedeset godina – tri mjeseca je stariji od Maksima – a lice mu je imalo nešto djetinje, vječno djetinje. Od posljednjeg njihovog susreta u Caffe Teatro, u Foro Buonaparte, u Milanu, prošlo je tačno petnaest godina, ostao je isti: samo lice mu je bilo malo punije, a pogled nekako zamućen.

„Đe si, brate moj“, Miro mu je krenuo u zagrljaj. Maksim je umalo ustuknuo: na tren mu se javi slika njegovog „malog“ brata od ujaka kad je krenuo zagrliti Ruskog Vujovića lijevom rukom a desnom mu zabio oštricu malog lovačkog noža u stomak. Niko nije mogao znati što će, i kad, Miru najednom šunuti. No, pokreti mu više nijesu bili hitri i nepredvidljivi: usporile su ga terapije antipsihotika za šizoferniju i depo injekcija haloperidol dekanoat 150 mg, koje je primao svakih dvadeset osam dana. Maksimova reakcija je bila instinktivna, jer je iz njihovih telefonskih razgovora bio shvatio da iako su se Mirove halucinacije i iluzije umnožavale, injekcije su, nakon elektrošokova, oslabile njegovu agresivnost.

Maksim je pisao i prepisivao rukom, u najmanje četiri verzije, skice za zamišljeni roman rijeka o paralelnoj sudbini nekoliko cetinjskih porodica, koje će se preplitati kroz nasljedno ludilo Nikovića. No, fabulu i likove moraće zakukuljiti do neprepoznatljivosti, jer u pjaci se još od Maksimovog djetinjstva šuškalo da je „mali Roganović čudan na ujčevinu“, ali i da je podmukao, i svog još luđeg brata od ujaka, kojega zna kako diše, huška na tipove koji mu se nijesu sviđali. Glasine nikad do kraja nijesu istinite, ali u svakoj od njih postoji zrno istine. Maksim je manipulisao Mirom na drugi način: sopstvene „pobrkotine“ je liječio tako što je psihoanalizirao Mirove mote, prisilne neuroze i teorije zavjera. Zato se šalio na Mirov račun karikirajući njegove „pobrkotine.“

Jedne ljetnje noći, drugu godinu poslije Titove smrti, sjedjeli su u bašti kafane Napoli, na Dvorskom trgu, i ćutke posmatrali djecu koja se voze u malim električnim autima. Tačno u deset sati Maksim je ustao: „Prijatno“, rekao je. Miro je brže-bolje uzvratio: „Dobra noć“. Maksim je još jednom rekao: „Prijatno“. Miro se trznuo, u trenu su mu se vilice skamenile: „Laku noć“, ponovio je. Onda je Miro nalik blejanju izustio, „e, ee“. Maksim je ponovio „e, ee“, a Miro je još nadodao slično blejanju, „mee, mee“. Nije prestao sve dok se Maksim nije zacijenio od smijeha: suze su ga popale, gubio je dah, i da se rukama nije uhvatio za stolicu stropoštao bi se na asfalt. Napadno kreveljenje – Maksim je kasnije rekao „glupiranje“ – iz bašte Gradske kafane posmatrali su Derenac, King i Točak, koji su po vas dan pravili sprdnju s gradskim lunjama, „pobrkanim“ tipovima što se, od zraka do mraka, motaju od Balšića pazara do Dvorskog trga, hotela Grand do Manastira, Njegoševa parka do Ruskog poslanstva, ali su se pravili da ih ne vide. Jer, s Maksimom Roganovićem i Mirom Nikovićem nikad nijesu bili načisto: prave li predstave za druge, provociraju li nekoga ili samo luduju.

Fizička blizina i skučenost prostora ljude u provinciji čini ovisnijim o opažanjima sredine nego u velikim sredinama gdje većina živi anonimno. Zato sudbina pojedinaca u malim sredinama uglavnom više zavisi od toga kako te drugi vide, nego od tvojih stvarnih sklonosti, sposobnosti, namjera. Provincijski stereotipi su tvrdokorni, i nikad ih do kraja, uprkos činjenicama, nije moguće promijeniti. Maksima je pjaca, za razliku od Mira Nikovića – koji se nakon što su mu mozak spržili elektrošokovi šalio na račun svojih pobrkotina – smatrala mutnim tipom, intrigantom, koji je glumio ozbiljnost da bi prikrio svoju neduhovitost. Još su tvrdili da njegova ćutljivost i odbojnost prema kafanskim vicmaherima izvire iz jedne vrste ograničenosti. Zato se prvobitni šok nakon objave o publikovanju Maksimove zbirke pjesama s nadobudnim naslovom Anatema pretvorio u gradsku intrigu neslućenih razmjera. Odmah je krenula potraga za, tankom kao restoranski jelovnik, amaterski dizajniranom zbirkom pjesama, ali, kad su vidjeli da tamo nema ništa zabavno – složili su se da mu je neko od lokalnih pjesnika boema, za novac ili iz straha, napisao pjesme.

Teoriju zavjere da je Anatemu napisao neko drugi ćutnjom su ohrabrili članovi cetinjske književne sekcije Udruženja književnika Crne Gore, koji su Maksima doživjeli kao elementarnu nepogodu, što se silom nasramotu gura u fragilni književni svijet. Kad su na klapni korica Anateme pročitali preporuku Ranka Jovovića, pjesnika iz Titograda, čiju su poeziju objavljivali prestižni beogradski izdavači i časopisi, da je pred čitaocima neobično darovita poezija i „da Maksimova pjesnička avantura tek predstoji“ glasine su se usijale, od nagađanja ko mu je prodao svoje pjesme, koga je on ucijenio i potplatio. Poslije prvog talasa intriga prevladalo je umjerenije mišljenje da je Maksim sâm plagirao strane i mrtve pjesnike. Glavni autoritet u dokazivanju Maksimovog plagijata bio je Rade Ratković, meteorolog, pisac tri kratke priče, koji je od savremenih pisaca na štokavskim jezicima priznavao samo Danila Kiša. Sticajem okolnosti, s Kišom ga je u doba ljetnjih ferija upoznao Milo Đukanović, reditelj legendarne televizijske serije Kamiondžije, u kojoj je jednu od dvije glavne uloge igrao Pavle Vujisić, sin nekadašnjeg šefa cetinjske policije. Kiš je s zajedno učio prva četiri razreda osnovne škole. Meteorolog je, s dva visoka čovjeka – piscem s dugim plemenitim konjskim licem i režiserom otmjenog, aristokratskog držanja – prije podne, na terasi hotela Grand, pio kafu, ushićen što je najzad srio nekoga ko će biti dorastao da stima njegovu fotografsku memoriju i erudiciju. Istina, i prema Kišu je imao određenu zadršku: „ Danilov stil je briljantan: u njegovim proznim rečenicama više je poetskog nego u stihovima, ali on je lišen imaginacije. Njegovi tekstovi su neka vrsta miksa porodičnih anamneza i lektire“. Visoki mršavi pisac musketarskog lika sa zanimanjem je slušao meteorologa koji je s osobenim dramskim patosom pričao smiješne cetinjske anegdote, i u jednom času ga je zamolio da mu preporuči knjigu nekog darovitog mlađeg pisca. „Ne mogu se sjetiti ničega vrijednog pažnje. Možda je to mladi Štitar, student pozorišne režije u Pragu, ali, čuo sam da ste ga upoznali. Ovdašnja legenda kaže da Vas je on pronašao u Parizu i utrapio rukopis svog prvog romana, čija se radnja odvija u srednjevjekovnoj Firenci“. Pisac Grobnice za Borisa Davidoviča, pravio se da ne primjećuje ironiju u meteorologovom glasu. „Vuk Krnjević, urednik Književnosti, preporučio mi je jednog pjesnika, koji ima zanimljivu biografiju: bio je bokser. Zaboravio sam mu ime: za njega kaže da ima specifičan tamni dar“. Pisac-meteorolog je odmahnuo rukom: „To je Maksim Roganović, opskuran, mutan tip. Plagijator. Ja sam se uvjerio da je doslovno prepisivao stihove Henri Michauxa i A. B. Šimića, i ko zna još koga“.

Ubrzo su se pojavila još dva prikaza Anateme u kulturnoj rubrici dnevnog lista Pobjeda i časopisu Stvaranje, i poput rukavaca podzemnih cetinjskih voda, širile su se priče da je pjesnik-bokser i recezente korumpirao štekama marlobora i Jack Danielsa, kao što je i diplomu nastavnika književnosti smuljao: niko ga nije vidio na predavanjima u Nikšiću, a bila je javna tajna da je poklanjao farmerke asistentima i parfeme kćerkama profesora u Nikšiću. Maksim je kupio ogluške, koji su ga zabavljali: sve dok nije provalio da su ga nameračile i tice rugalice, koje su odavno čekale da kidišu na njega. Čim su počeli ismijavati njegov pjesnički pokušaj, znao je da je pitanje dana kad će mangupi i njemu leći na kosti, „prozivati“ ga i provocirati, još i više od kosmatih pijanaca-umjetnika koje su zvali „pizdoklačine“ – „boje se i od svoga lada“ – jer su njemu bili kivni od ranije. Tice rugalice su bile uvjerene da je Maksim zaladio, i on je zato odlučio da ih razuvjeri, da ih prvi napadne, u maloj bokserskoj dvorani s improvizovanim ringom, koja se nalazi u dugačkoj kamenoj zgradi nekadašnjega Vojnog stana. Treninge starih boksera, rekreativaca, držao je Vido Gluvi, tri puta sedmično: bivši prvotimac Crvene zvezde je s jednakim entuzijazmom, kao dok su bili juniori, neumorno držao šade nekadašnjim bokserskim nadama, čije je sportske karijere upropastio alkohol, nemar, nedovoljna upornost. Maksim je predosjetio da će u sali zateći crvenokosog Kinga, koji se najglasnije sprdao njegovoj poeziji. Njih dvojica su odavno imali neračišćene račune: bili su u istoj kategoriji i Maksim ga je pobijedio na sparingu koji je odlučivao ko će otići na prvijenstvo Crne Gore, koje se održalo u Ivangradu 1981. godine.

Čim je Maksim kročio u salu, zapazio je Kinga, ali se pravio da ga ne primjećuje i okrenuo se na drugu stranu. To je Kingu bio znak da se Maksim od njega zentuje, i krenuo je prema njemu, vrteći ukrug vratom, ramenima i kukovima, kao da se zagrijava za meč. Onda je teatralno navukao rukavice od deset unci fiksirajući Maksima: „Ajmo, jedan sparing. Pjesniče.“ Kad je izgovorio „pjesniče“, lice mu se podrugljivo zgrčilo. Maksim ga i ne pogleda: „Kako hoćeš“, i odmah poče navlačiti rukavice. King je navalio, ne čekajući da Maksim na lijevoj ruci ubaci krajeve vezica u rukavicu. Pokušao ga je satjerati u ugao i nokautirati na prepad, ali Maksim je koraknuo u stranu i lijevim direktom ga pogodio u pleksus. King je zastao, grčevito se borio za dah, a onda je još žešće krenuo širokim krošeima iz poluotvorenog garda. Maksim se izvlačio iz uglova ringa, kretao lijevo-desno, na momente spuštajući ruke niz tijelo, što je crvenokosog još više razjarilo: „Što čekaš, pjesniče? Pruži ruku. Uprpio si se?“ Kingov dah je bio sve kraći, i još jednom je očajnički zamahnuo široki desni kroše zanoseći se naprijed, a Maksim je umjesto korak unazad, napravio polukorak u lijevu stranu i povezao kratki lijevi poluaperkat ispod rebara i desni kroše u vrh brade. King se zatresao, kao da ga je udarila struja od 220 volti, i presamitio se s rukama obješenim niz tijelo, ali Maksim ga je, kao kad udara boksersku krušku u zabavnom parku, zakucao širokim lijevim krošeom u predjelu sljepoočnice. Deset minuta su Kinga polivati vodom i trljali po vratnim žilama, dok nije otvorio oči i promrmljao: „ Što je? Đe sam ovo?“

Cetinje se, na prvi pogled, između dva referenduma za nezavisnost, od 1992. do 2006. nije se bog zna što promijenilo. Maksimu se činilo da je još više ruiniranih zgrada bez stanovnika u samom centru grada, ali su bile svježe opiturane stare palate, rezidencije, ambasade, te zgrada Kraljevske Vlade, koje su izvanjcima sugerisale nekadašnje gospodstvo i moć u tom oskudnom kraškom polju uokvirenom sivim brdima. Rubni djelovi grada prema Bajicama, Donjemu Polju ili Zagrablju, u kojima su bile fabrike frižidera, obuće, autobuskog i transportnog preduzeća, ponos nekadašnje socijalističke industrije, Maksimu su ličile na instalacije Dada Đurića. Ono što ni Maksimu nije bilo vidljivo u prvi mah, dok nije ponovo prolunjao korzom, zašao u kafiće koji su imali nove gazde, bilo je saznanje da mnogi šaneri, ulični razbojnici, kockari, ali i bezazleni fakini iz njegove generacije, nijesu preživjeli devedesete godine, iako niko od njih nije bio vikend ratnik na bosanskom ratištu.

Palac je hroničar svih važnih događaja u potonje pola vijeka, i može mu se vjerovati na riječ da se četrdeset devet muških glava, od dvadeset do trideset pet godina, zbog jedne riječi ili mrkog pogleda, poubijalo između sebe. „Ubio ih je rat, jer prije rata nije bilo droge na Cetinju. Pogotovo nije bilo heroina.“ U vezi toga razvio je teoriju da je većina ubistava namješteno preko saradnika KOS-a, kriminalaca povezanih s beogradskim podzemljem: prvo su vlasnicima kafića besplatno dali heroin, kojim su oni u kasnim satima mračne ratne zime, nakon fajronta, čašćavali svoje probrane goste, opasnog izgleda, s utokama za pasom. Tako se bijes žestokih momaka – koji su protestvovali na mitinzima Liberalnog saveza protiv novog bratstva crvene petokrake zvijezde i četničke kokarde, i psovali dobrovoljce s dubrovačkog i hercegovačkog ratišta – preusmerio u autodestruktivnu, samoubilačku paranoju.

Maksimu u Gorici nije nedostajalo Cetinje devedesetih godina, i sama pomisao na skučene vidike koje su zatvarala siva brda, na samo kilometar-dva vazdušne linije od pjace, ozlovoljila bi ga, a onda se u njemu prelomilo nešto nezavisno od novih vjetrova koje su nagovještavali raskid Mila Đukanovića s politikom Slobodana Miloševića. Osjećao je sve češće, u svom hotelskom apartmanu, u vâr od dnevi, potpunu obamrlost, kao da ga je inficirao neki virus kojemu ne znaš dijagnozu i porijeklo, a onda je iznenada živnuo: vraćao mu se onaj stari, davno odumrli osjećaj čudnog magnetizma koji ga je privlačio otkud god se vraćao, kad ugleda kapu Lovćena. Ponovo su mu izranjala sjećanja iz mladosti koja nijesu bila povezana s kazinom. Svijet krupijea, animir dama, partija pokera, blackjacka i bakare, posljednjih godina potpuno mu je popio mozak. Maksimu su se bili pomiješali dan i noć, kao i godišnja doba, jer je kazino u hotelu Park radilo non stop, dvadeset četiri sata trista šezdeset pet dana u godini.

Najednom ga je stigao umor. Počele su mu smetati trivijalnosti, kojima se ranije smijao: koketiranju krupijejki sa sredovječnim igračima ruleta koji su, da bi u očima mladih ženski ispali džentlmeni i mangupi, nonšalantno igrali maksimume na određene brojeve ili pokrivali cijeli sektor na ruletskom stolu žetonima od sto dolara. Nije više mogao smisliti ni islužene šefove stola koji su kinjili mlade krupijee, menadžere koji su tajnoj policiji drukali krupijee i kockare, konobare koji su bili razmaženi visokim napojnicama, spoljne momke strogih i tupih pogleda. Istina, Maksim je kuglicu na ruletu bacao rutinski, kao što je i izvlačio karte iz špila na blackjacku, ali činilo se da igrače pogleduje iz tuđe glave: previjani mangupi, ličili su mu na ostarjelu smežuranu djecu, premazanu svim mastima. Istina, razlikovao je sredovječne varalice, koje su istovremeno neukusno ljubazne i nemilosrdne, zbog straha da će starost dočekati u bijedi, da će biti izvaćareni na iste fore koje su oni nekada prodavali, od pametnijih krimosa kojima pare ne otmu kurve, makroi, korumpirani policajci, reketaši. No, ni bosovi nijesu mnogo bolje sreće od sitnih vaćaroša, jer i oni umiru u strahu, okruženi svojim krvnim nasljednicima, koji nestrpljivo čekaju da ih isprate s nogama naprijed.

Maksimu je već za cio život bio pun kufer ostarjelih krimosa, i nakon povratka na Cetinje polako se udaljivao i od nekolicine nekad simpatičnih frajera koji su još živjeli od priča o pljačkama draguljarnica u Milanu, Azurnoj obali, Japanu, Londonu. Njih bi još i mogao podnijeti, da se za njima nije vukao poneki adolescent koji je maštao o kriminalnoj karijeri, kao i vječiti kibiceri koji su kupili tračeve i anegdote, i onda ih prepričavali kao da su živi svjedoci spektakularnih pljački i velikih kockarskih partija. Maksim ih se klonio, jer je svoju sudbinu ogledao u njihovim licima, ali pjaca je toliko skučena da je gotovo nemoguće izbjegnuti bilo koga, naročito one što vazdan gluvare i kadgod se tučio s nekim od starih frendova pozvao bi ga na piće, strpljivo poslušao neke od njihovih „milionskih kombinacija“, za koje samo što nijesu dobili ček. Onda bi se sjetili nekadašnjih zajedničkih kompanjona koji su „napravili pare“, i prije nego što će mu tražiti – „na sedam dana“ – sto eura na zajam, Maksim bi pozvao konobara da plati piće, i resto od pedeset eura ostavio na stolu, praveći se da ih je zaboravio staviti u džep. Novac im je ostavljao s nekom mješavinom saosjećanja i prezira: i on bi dočekao njihovu sudbinu da nije štekao lovu za crne dane, uplaćivao u austrijski penzijski fond, od kojega će dobijati mjesečnu mirovinu od hiljadu i dvjesta eura. Još je, nakon otkaza u kazinu, 2006, u avionu Ljubljana–Podgorica, u duplom dnu velikog kufera, donio petsto pedeset hiljada eura, koje će rasporediti u jednake mjesečne rate do 2036, kada će napuniti osamdeset godina.

No, Maksimov protivrječni odnos prema delikventima i otpadnicima, kasnije i piscima undergrounda bio je, tako mu je objasnio Palac Džaković, bjekstvo od oca, njegovih plaketa i ordena, Erdeljanovićevih etnografskih spisa o porijeklu Crnogoraca, pjesničko-memoarskih djela kralja Nikole, zbornika o bitkama na Sutjesci, Neretvi, Kozari, te debelih tomova klasika marksizma i vojnih enciklopedija, koje nikad nijesu bile prelistane. U inat prema tom ustrojenom, strahovidnom, ali ušuškanom svijetu, čije su privilegije, ljetnji odmori u vojnim hotelima, bile skromne – i grandiozne u očima onih koji su stopom ili autobusom naobdan išli na kupanje u Budvu – počeo se družiti s besprizornicima koji su obijali trafike, zadijevali mirne momke, tukli se s milicijom. Na kraju, kad je pobjegao od oca – počeo je bježati od samog sebe.

Palac Džaković je pravio pare na kocki, ali, nije kao drugi mangupi mario za Paciotti patike i trenerke Lacoste: oblačio je jeftinu garderobu iz Novog Pazara, i s partije pokera odlazio na autobusku stanicu, u kafanu koja se otvarala u četiri sata ujutro. S noga bi popio dva dupla ruma, i pošto isprati prve jutarnje putnike za Titograd i primorje, kretao je u obilazak ostalih birtija u pjaci, sve dok ga kući ne donesu bambatoga ili ostane dekintiran. Pare su kod njega jednakom brzinom dolazile i odlazile: dobijao je na foru – koju mu je prodao Cule Kirsanov – kartama cikovanim preko indiga, i kadgod bi ostao švorc tražio je Maksimu lovu za narednu igru, tako što će dobitak dijeliti na ravne časti. Maksim je Palca pratio u ćore kafane, kod Boža Punišina, Lazara Dodoškoga, Danice Bjeloške, čuvao mu je leđa, u slučaju da žrtva primijeti makazenje, i iznenada udari pesnicom, glavom, i nožem. Stariji pokeraši su nosili pištolje za pojasom, pored pupka, kako bi svi znali s kim imaju posla. No, Palcu nije trebao bodyguard, jer je znao kome može prodati foru, a umio se i sâm odbraniti, iako mu je glava jedva dosezala Maksimu do ispod pazuha. Palac je jednako širok u ramenima i kukovima, i kidiše kao terijer s glavom uvučenom u ramena, tako da ga je bilo nemoguće nokautirati ili oboriti u rvanju.

No, njihov pokeraški deal kratko je trajao, jer Palcu je iznenada počeo popuštati vid: više nije jasno razaznavao prigušeni sjaj indiga na poleđini karte, pa je divlje kafane u kojima se pored kartaškog stola služila još rakija i sendviči zamijenio šankom u kafeima Lovačkog i Penzionerskog društva. Maksim nije zalazio u birtije sa sindikalnim cijenama lozove rakija, i Palca je zazreo tek nekoliko puta pored automobila putničkih trgovaca knjigama, koji su djela iz lijepe književnosti, enciklopedije, kuvare, memoare, izlagali na haube automobila, i prodavali na kredit, bez žiranata. U komunizmu su trgovački putnici knjigama bili bogatiji od komercijalista Zlatare Majdanpek, jer osiguravajuća društva nadoknađivala su izdavačima sredstva od nenaplaćenih kredita. To je bila lukavost komunističkih ideologa, koji su smislili način kako će namamiti „radnog čovjeka“ da se kulturno uzdiže ili barem da popuni svoje vitrine knjigama u dnevnoj sobi, u kojima je držao suvenire i ukrasno posuđe. Maksimu se učinilo da Palac nešto kombinuje s trgovcima: po prilici im dovlači kupce s ličnim kartama koji nikad ranije nijesu kupili knjigu, nakon što ih ubijedi da neće morati plaćati kredit.

Jednom su se Maksim i Palac slučajno sreli na uglu Njegoševe i Ivanbegove ulice, kod Kamikule, i Palac ga je pozvao u svoju potleušicu u Ivanbegovoj, u čiju se kužinu direktno ulazi s ulice. Memljiva polutamna spavaća soba, s oskudnim dnevnim svijetlom koje je dolazilo s jedinog prozora, bila je prepuna knjiga nabacanih po podu. Palac je nonšalantno prišao knjigama i iz sredine gomile, ne pogledavši naslov, izvukao je plavu tvrdo ukoričenu knjigu. „Ovo će ti se sigurno dopasti“. Maksim se u tom času sjetio da ga je Palac jednom pitao: „Čitaš li što?“ On mu je odgovorio: „Nekad sam čitao školsku lektiru. Koliko sam morao. Sad samo krimi i vestern romane, pred spavanje“.

„Jednom ću ti dati prave knjige“, rekao je Palac.

Maksim je knjigu stavio pod pazuh, i čim je došao kući počeo je čitati: grozničavo, bez prekida – čak i u toaletu – narednih dvadeset sati. Uvukao se u mračni, konfuzni svijet Romana Rodionoviča Raskoljnikova, ubice babe lihvarske, glavnog lika romana Zločin i kazna, F. M. Dostojevskog. U Raskoljnikovim dilemama, strahovima, bijesu, Maksim je prepoznavao svoja najskrivenija osjećanja, koja je mislio da samo njega opsijedaju. U lavirintima opsesija i nastranosti sumanutog studenta, male prostitutke Sonje Mermeladove, isljednika Porfirija Petroviča, otvorio mu se jedan duboki, istina mračni, nepatvoreni svijet, koji je intuitivno osjećao, ali ga nije umio osvijestiti.

 

5.

„Samo u djelima genijalnih intuitivaca, koji su duboko prodrli u suštinu lijepog, tragičnog i istinitog, moguće je tražiti uzroke sopstvenih nesporazuma i tjeskoba“, Maksim je nadobudno – tipično za izvjesne početnike – zapisao u mali notes koji je uzeo na Talovoj trafici, poslije čitanja Zločina i kazne. Narednih par godina bio se zavukao u svoju sobicu na Dvorskom trgu, koja je srazmjerno količini novih knjiga postajala sve manja, a onda se osmjelio da izađe iz svoje sobe s knjigama ispod pazuha, i učlani se u gradsku i nacionalnu biblioteku.

Oprezno je, kao prvi put kad je pristupio u manastirsku crkvu, u kojoj je ćivot Svetoga Petra Cetinjskog, ušao u prostoriju s kataloškim listićima u nacionalnoj biblioteci: krenuo je azbučnim redom da lista kartone katalogiziranih knjiga i časopisa, traži savjet od bibliotekara, i iskusnijih korisnika bibliotečkog knjiškog fonda. Tako je upoznao bledunjave pjesnike i recitatore koje nije mogao sresti na Balšića pazaru i u Njegoševoj ulici. Jer, nijesu samodopadno šetali korzom, recitovali za Prvi maj i Trinaesti jul na ljetnjoj pozornici i Orlovom kršu. Istina, Maksim ih je znao izviđenja: na Cetinju, u mimogredu, između Ivanbegove i Zmajeve, oko Portuna Darića i Portuna Bara Živkovića, ispred Talove, Vidove i Ružine trafike, Rakove kafane na Bulevaru, teorijski moraš sresti svakoga maloga i velikoga Cetinjanina, barem dva puta u godini. Oni su znali više o njemu nego on o njima: prepoznali su ga kao facu iz „duvačkog orkestra“, kako su ironično nazvali grupu boksera koja se šepurila između Gradske kafane i Turskog groblja. Pjesnici-boemi bili su znatiželjni, ali Maksim ih nije pustio preblizu, jer je i dalje zazirao od prčvarnica, polutamnih kafića, suterenskih foajea. Nije ih pratio u njihove sirotinjske sobice, sumračna potkrovlja, u kojima su glasom promuklim od cigareta i jeftine loze deklamovali stihove Tina Ujevića, Antuna Branka Šimića, Lesa Ivanovića, Branka Miljkovića, Steva Raičkovića. No, da su ga malo više nagovarali – da su malo manje respektovali njegove ožiljke na lijevoj arkadi i ispod desnog oka – Maksim bi ih poslušao, jer ga je privlačio njihov suptilni cinizam u opisivanju komunističke provincijske dekorativnosti pomiješane s ostacima patetične plemenštine. Još više ga se dojmilo njihovo poznavanje pjesničkog zanata: podučavali su ga što su opšta mjesta, genitivne metafore, razlike između klasične i moderne poezije, vezanog i slobodnog stiha. K tome su mu preporučili cijelu biblioteku savremenih stranih pjesnika o kojima ništa nije znao, ali istovremeno ga je odbijalo njihovo prenemaganje o ukletim pjesnicima i svjetskom bolu. Boemi-sjenke gotovo i nijesu imali svojih priča, nikad nijesu pričali o sebi, o svojim zgodama, a po hiljaditi put ponavljali su anegdote o Banju Šaranoviću, Lesu Ivanoviću, Ratku Đuroviću, mladom Danilu Kišu, Božu Bulatoviću, Vidu Parteliju, Svetu Fugilu, Rusu Đuroviću, Voju Laušu, Đoku Lezi, i njihovim gostima iz Beograda, nasljednicima starih bardova Skadarlije, čija je kafanska slava u doba socijalizma doživjela neuporedivu popularnost do samih granica štokavskih jezika.

Urbane legende o cetinjskoj boemiji širile su se u suprotnom smjeru: od Kotora do Dubrovnika, i na drugu stranu, sve do Beograda, nakon što je Banjo Šaranović, nezgrapni džin s razbarušenom kosom i potpećenim cipelama, sredinom pedesetih godina prispio na Cetinje, zaposlio se u gimnaziji i formirao literarnu sekciju u društvu Medovina, koje je imalo još poljoprivrednu i zanatsku sekciju, kao i društvo tica pjevačica, čiji je predsjednik bio malesni Niko Metar. Profesora Banja je, još kao studenta književnosti u skadarlijskim kafanama, pratila slava jalovog barbarogenija, koji je svašta znao i pamtio: od epske poezije, stihova Tina i Nastasijevića, Bodlera i Verlena, imena japanskih generala u rusko-japanskom ratu 1905., reprezentativaca Jugoslavije u fudbalu, od prve utakmice 1920. godine. Za njim su na Cetinje, nakon nekoliko mjeseci, kao ovce na solilo, s mutnim asocijacijama na Njegoša i mali kraljevski grad, stizali kompanjoni iz takozvanog Bermudskog trougla: Šumatovca, Pod lipom i Grmeča. Mladi pjesnici i novinari, koji su danima i noćima, basrljali od jedne do druge birtije, dangubeći s melanholicima i vagabundama. Banjo bi Libera Markonija, Jaša Grobarova, Brana Petrovića, smjestio u „šok sobu“ Đoka Leze, koja se nalazila u podrumu bivšeg Ruskog poslanstva, gdje je nakon Drugog svjetskog rata bila dječija bolnica. Ali, goste iz Beograda nije mirilo mjesto. Brzo bi izgustirali kafanu hotela Grand i ono nekoliko skromnih birtija u Njegoševoj ulici, za čijim malim stolovima su bili izmiješani mladi đilkoši, koje je komunistička industrijalizacija odvojila od stoke sitnog i krupnog zuba, potuljeni činovnici, provokatori, plemenski istoričari, kafanski pametari, starogradske zorlije s crvenom mašnom i velikim takulinom u zadnjem džepu, pa se niko od njih nije zadržao toliko dugo da dobije jednu posebnu vrstu klaustrofobije u uskoj glavnoj ulici, od bivše Crnogorske banke do nekadašnje Lokande.

Istorija cetinjskih kafana, njihovih gazda i klijentele, mijenjala se u skladu s opštim političkim prilikama. U doba knjaza/kralja Nikole Katunska, kasnije Njegoševa ulica, bila je napućena malim kafanama, u kojima su se tiskali novinari Glasa Crnogorca, Cetinjskog vjesnika, profesori gimnazije i bogoslovije, i poneki dvorski špijun. Oni su ostajali neprimjetni u ozračju nižih činovnika i oficira, trgovaca stokom, zanatlija, pouzdanika princa Mirka, ćudljivog kompozitora, od koga su jednako zazirali stariji brat, prijestolonasljednik Danilo i dvorska opozicija, te brojnih molbenika iz okolnih plemena koji su danima čekali red za audijenciju kod Gospodara. Hotel Lokanda je, više od svake druge kuće, pa i samog dvorca kralja Nikole, odražavala duh i sudbinu grada, njegove skokovite i dramatične političke promjene, uspone i padove vladara i njihovih doglavnika, ukuse u stilovima odijevanja, gastronomiji, književnoj i pozorišnoj modi, koja je tako dugo bila pod uticajem upravo kralja, pjesnika Balkanske carice. U Lokandi su do nestanka crnogorskog kraljevstva odsijedali prvi strani diplomati, ministri i generali koji su dolazili u posjetu Dvoru, te grosisti, pustolovi, botaničari, agenti, novinari, domaći glavari, profesori gimnazije. I nakon pada Cetinja 1916. u velikom hotelskom salonu okupacioni vojni guverner, generali i djelatnici propagandnog i obavještajnog aparata K. und. K. monarhije, u velikom salonu nastavili su igranje bilijara, šaha, plesnih koncerata i maskenbala. Poslije aneksije Crne Gore od strane Srbije 1918. u hotelskoj kafani i restoranu vrijeme su prekraćivali banovi Zetske banovine, komandanti i visoki oficiri Zetske divizije, načelnici banovinskih uprava, mitopolit Gavrilo Dožić, Vido Latković, istoričar narodne književnosti, Dušan Vuksan, direktor Državnog muzeja, i njegov nasljednik, Risto Dragićević, ujak Danila Kiša. U Drugom svjetskom ratu mijenjali su se okupacioni guverneri, generali, propagandisti, tumači, zelenaški i četnički prvaci, a poslije oslobođenja hotel je zaposjela komunistička svita s novim Gospodarom, Blažom Jovanovićem, čija je rezidencija bila preko puta hotela, u nekadašnjoj britanskoj ambasadi. Ostale cetinjske kafane bile su živopisna mješavina gradskog i seoskog, intrigaškog i epskog: priča o istoriji, politici i trgovini, ćudima vremena, svakovrsnim propastima i strahopoštovanju novog poretka. O njihovoj važnosti u formiranju gradskog mentaliteta svjedoči i činjenica da su najviše nadimaka pored ličnih imena imale ugostiteljske radnje. Tako je restoran Cetinje dobio ime Tursko groblje, po uskim naslonima na stolicama, koji su ličili na nišane, nadgrobne muslimanske spomenike. Bistro u staklu na Balšića Pazaru nazvali su Ajhman, po asocijaciji na suđenje Adolfu Eichmannu, kojega su bili smjestili u stakleni kavez. Kafana Koreja je dobila ime po svom egzotičnom okruženju sirotinjskih udžerica, i gostima, „od zla oca i od gore majke“. Ćoru kafanu u blizini Koreje, koju je držala udovica s dvije kćeri, krstili su Tri rupe…

Ipak, prvi znakovi dekadencije – zaludnog gradskog svijeta – nijesu se očitovali u kafani nego u pjaci: od jurodivog Rusa i luckastog profesora koji nikad nijesu omirisali alkohol. Tek poslije dolaska Banja Šaranovića u cetinjsku gimnaziiju stvorena je neka vrsta klasne podvojenosti između ridikula i boema. „Pobrkani“ likovi bili su trezvenjaci: obigravali su oko birtija kao seoski psi što se šunjaju po obodu pregrađa. Milan Vukićević Konzerva, pisac zapažene studije o Baudelairu, koji je u dubokim džepovima svog grombi kaputa uvijek imao konzervu gulaša ili mesnog nareska, pio je desetak kafa dnevno i kupovao Politiku, Vjesnik, Večernje Novosti, Pobjedu, zbog ukrštenih riječi najviše vremena je provodio u mliječnom restoranu preko puta nekadašnje hipotekarne banke. Alkohol nije podnosio ni Dima Gerasimovič, sin carskog ljekara i balerine Boljšog teatra, koji je zbog svoje šizoidne maštarije da je engleski špijun osuđen na smrt strijeljanjem od strane prijekog partizanskog suda. Dima je bio prvi cetinjski jogaš, alergičan na seljake s brkovima, u narodnoj nošnji. Izazivao ih je nakon što prodaju živo na bravljem pazaru, i krenu u prvu birtiju da se čojkaju i čašćavaju pićem, znane i neznane goste.

Slušajući anegdote o Ludom Dimi i Profesoru Konzervi, njihovim nasljednicima, pjesniku i recitatoru, Đoku Lezi i slikaru ilustratoru, Ćiru Jogašu, Maksim je stvorio teoriju o razlici između gradskih lera – koji „nijesu sami“ – i boema, citirajući Tina Ujevića, da boemi „ ne predstavljaju klasu ni organizovan pokret, već jedno specifično stanje duha“. Tako je skicirajući svojstva, afinitete, struje svijesti pjace nažvrljao skicu o boemima i ridikulima:

Boemi, kolikogod su neodgovorni prema sebi i drugima, nezainteresovani za materijalna dobra i neumjereni u porocima, nijesu lišeni empatije prema slabima i poniženima. S druge strane, ridikuli su autistični, bez obzira jesu li rođeni debili ili su se prije nervnog sloma isticali nekim talentima: oni nemaju sposobnosti da se poistovjete s drugima ili da pokušaju sebe vidjeti u očima drugih. Stalne su tenzije između kafanskih ljudi koji su težili zadovljstvima srca i tijela i pravili šale na račun i gradskih luda koji su, s druge strane, na njih gledali kao bijedne senke, grebatore, što se vuku od jednog šanka do drugog. I tako su jedni pored drugih, u malom prostoru: bivši carski oficiri, propali pjesnici i glumci, epigoni Njegoša, kralja Nikole i Lesa Ivanovića, recitatori, slikari ilustratori, rapsodi, vozači sanki s konjskim zapregama, nosači, čistači ulica, propali mesari i kovači, stvorili od pjace živi teatar, čiji su se akteri mijenjali. Jedni su dolazili, drugi odlazili, i malo je ko od njih ostao u memoriji kafanskih ljetopisaca.

Histrionski duh u pjaci nije iščezao nakon samoubistva Banja Šaranovića i ukidanja Društva Medovina: u nekom trivijalnom smislu, početkom sedamdesetih godina, nakon pada Aleksandra Rankovića i liberalizacije Partije, taj duh se podmladio. Ali, njegov pokretač dijelom je bio izvanjski: iz crnogorskih, srbijanskih, bosanskih kasaba, u nepravilnim vremenskim intervalima, pojavljivali su se čudaci, paranoici, debili, maloumne skitnice, koje je pjaca prihvatila kao najrođenije. Kao da im je porijeklo barem sedam pasova ispod Pišteta i Škrke: i oni sami su se osjećali kao da cijelog života nijesu mrdali odavde. Jer, s Petrom Petrovićem Orlom, Milom Srbijancem, Ljucom, Nadom Bosankom, Ljubom Karlićem, Rašom Manekenom, stari i mladi, zbijali su šale, plaćali im piće, stavljali im sitnu lovu u džep. Za božjake, bezazlene duše, najgore je, ravno smrti, kad ih ignorišete, pravite se da ne postoje. Za njih je to veća patnja nego kad ih šikanirate, fizički zlostavljate. Zato se nijedan jurodivi izvanjac nije dobrovoljno vratio iz Cetinja u svoj stvarni zavičaj. Jedino su ih u širokom krugu obigravali Đoko Leza i Ćiro Jogaš, koji su bili „crne ovce“ u svojim familijama, među kojima je bilo vojvoda, bogataša, čuvenih ljekara. „Pobrkani“ kućići – kao što su i Adžovići i Selimovići svisoka gledali na srbijanske Cigane – imali su prema izvanjskim božjacima pomalo rasistički odnos, jer su Leza i Jogaš sebe smatrali aristokratijom naspram „skitača“, koje su odnekud tice donijele, a ne zna im se trag ni korijen.

Čitalac će i iz Maksimove skice, zapaziti da istorija cetinjske boemije nije tako duga i posebno živopisna, ali, neobično je to da se duh cetinjske dekadencije počeo stvarati u vrijeme najvišeg komunističkog poleta, njegove prve industrijalizacije, koju je pokrenuo Nagib Sinanović, jedini crnogorski privredni genije, osnivač fabrike svetiljki, frižidera i radio aparata. No, početak industrijalizacije, slučajno ili planirano, korespondira još i s političkim nazadovanjem grada pod Lovćenom. Prvi put nakon pola milenijuma od svog nastanka, otkad je Gospodar Ivan Crnojević 1484., sazidao svoj dvor na Ćipuru, i pored njega manastir koji je posvetio Bogorodici, Cetinje gubi status glavnoga grada feudalne države, vladikata, knjaževine, kraljevine, banovine, republike. Blažo Jovanović, predsjednik Vlade odlučio je da se 1954. godine novi glavni grad Narodne Republike Crne Gore preseli iz Cetinja u Titograd.

Maksim se kao kroz maglu sjećao ranih šezdesetih godina: felinijevske izmiješanosti, na najmanjoj razdaljini, starih građana ukoričenih u tamnim odijelima, sa cilindričnim klobucima na glavi, kako se mimoilaze s mladim bahatim partijskim aktivistima s lenjinskim kačketama i ozbiljnim gologlavim tipovima u kožnim mantilima, koji su uživali strahopoštovanje jednih i drugih. Kako je sadašnja slika grada, polako ali sigurno, gubila i privide nekadašnje važnosti, tako je i Maksim osjećao da i njegova lična sudbina ide nekako u korak s propadanjem grada. Stare palate iz doba kraljevine su okrečene kulise, a bivši pogoni Oboda, Tare i Bojane, ponosa socijalističke privrede djelovali su sablasno, s razrušenim krovovima i prozorima bez stakala, poput iskopanih očnih duplji. I Maksimova generacija je prerano ostarila, prerano je odustala da stvori nešto pamtljivo, što će produžiti sjećanja na njih. To je prvi pâs Montenegrina, od vladike Save naovamo, kojega nijesu vodili pjesnici i pustovolovi nego trgovci i mešetari. Maksim je mislio da je i on sâm antropološki hibrid starog agonalnog tipa što se neprestano odmjerava sa savremenim suparnicima i uzorima iz prošlosti i konfuznosti (post)komunističkih generacija koje su tavorile u beznađu osrednjosti. S druge strane, nije ga bilo briga gleda li pjaca u njemu samo osobenjaka ili vagabunda, poluinteligenta ili zajebanog tipa koji se ufunjao u boemski svijet, a preko starih veza ostao povezan s raznim delikventmia, kartelima, tajnim organizacijama i murijom. Jer mišljenja raznih krugova, sukobljenih u političkim nazorima, navikama i životnim stilovima, više ni na koji način nijesu mogli uticati na njegov nedefinisani status i egzistenciju. Uostalom, većina gradskih mistifikacija su prolazne: pjaca je jednom davno bila uzavrela na vijest da je bokser objavio zbirku pjesama, ali se ova senzacija, kao i drugi tračevi, vremenom ugasila. Pjaci treba vremena da prihvati – ukoliko ikad prihvati – određene stvari koje dotad nijesu bile zapisane u njenu memoriju, kao da je uvijek tako bilo. Kad bi se pomenuo Maksim, rijetko i sporadično, nijesu više smatrali toliko nespojivim njegovo književno opredjeljenje, boksersku mladost i krupijejski zanat. Ipak, neki špiclovi, koji su ga i dalje smatrali oholim i pritvornim, među sobom su tvrdili da su knjige koje on vuče u torbi samo maska za prljave poslove, kojih se nikad nije odrekao.

Maksim se ne bi ni toliko osvrtao na ogovaranja u pjaci da nije posumnjao da je i sâm uobraženi bezveznjak, luzer, koji piše – duže nego Viktor Igo Jadnike – roman, galimatijas, bez repa i glave, s mnoštvom prekriženih i dopisanih rečenica, umetnutog upravnog govora, kurziva, otvorenih i zatvorenih zagrada. Uostalom, njegov problem odavno nijesu bili voajeri koji su zapamtili njegovu pjesničku avanturu, a njih je sve manje, jer već je prošlo trideset godina od njegove početničke knjige. Ali to nije olakšalo Maksimove muke: naizmjenični osjećaji malodušnosti i uobraženosti obuzimali su ga u nepravilnim razmacima. Jednom mu se činilo da je u svakom pogledu nedorastao da napiše roman o Cetinju, a drugi put je bio uvjeren da je upravo on, uprkos neiskustvu i manjku vještine, bogomdan za tako zahtjevnu literarnu temu, od koje je zazirao i sâm Danilo Kiš. Istina Kiš je umro rano – u trenutku smrti imao je manje godina nego Maksim dok piše roman prvijenac – i nikad nećemo saznati da je poživio bi li i on, poput Andrića, napisao svoju Cetinjsku hroniku. Ipak, Maksim se slagao s jednom tezom Rada Ratkovića u podgoričkoj Pobjedi, o Danilu Kišu, kolikogod je prezirao pretencioznost meteorologa iz kojega je vrištao agresivni netalenat. „Kišove poetizovane proze nemaju onu vrstu naturalzma i psihološkog smisla koji bi oslikao odnos stvarnog i imaginarnog, provincijalnog i kosmopolitskog, u tom surovom i patetičnom mentalitetu, s paletom krajnje različitih likova: tribalnih predatora, dvorjana, mitomana, samozvanaca, novopečenih činovnika, malograđana, stranih špijuna, provincijalnih dekadenata i ridikula, tankoćutnih i nemilosrdnih revolucionara, koji su se sukobljavali oko svojih maštarija, od slovenske Spate, srpske Sparte, do panslavističke države od Jadrana do Japana. Roman o Cetinju, po prirodi svoga talenta i iskustva – da nije imao animozitet prema kralju Nikoli i cetinjskom separatizmu u odnosu na Beograd – mogao je napisati samo Milovan Đilas. Ali, to ne bi to bilo štivo visokog umjetničkog nivoa, jer bi mu kao i ostalim Đilasovim prozama, nedostajala imaginarna inventivnost.“

Maksim je nekoliko puta pomislio kako bijeli stogramski papir duže drži vatru nego roto papir podgoričke Pobjede s kojim potpiruje veliku peć na drva, ali nije bacio u vatru tvrdo ukoričene sveske. Jer, većinu prethodnog života sâm sebi je pravdao svoju zaludnost pripremom i prikupljanjem građe za životno djelo koje neće proslaviti samo njega, nego će i podlovćenski gradić uvrstiti među velike – stvarne i imaginarne gradove – književne topose. Mislio je da zbog visokih ciljeva toliko dugo luta u građenju stila, kompozicije – koja nema unutrašnji ritam poput poezije – građenja likova, čije će neprilagođene sudbine kontekstualizovati u mentalitet iščašene i ojađene istorijske prijestonice koja egzistira u izukrštanim, slojevitim tlapnjama.

Najprije je bio smislio priču o mladom ubici, buntovniku bez razloga, koji ostaje neotkriven, jer nikome dlaka na glavi nije pomislilila, da bi tihi, samotni blagajnik u autobusnom preduzeću Tara, imao motiv i bio sposoban pucati u potiljak lokalnom šefu kulturnog centra, kojega su planirali za sekretara gradskog komiteta Partije. Onda je napisao poglavlje o bokseru-boemu, to jest o Danilu Kozini, nekadašnjem prvaku Crne Gore u muva kategoriji. Od prve ideje odustao je i prije nego što je i počeo pisati: napisao je prvu rečenicu, i fabula mu se učinila trivijalnom, kao predložak scenarija nekog krimića holivudske B produkcije, a od kratkog romana o bivšem bokseru ostao je samo odlomak koji je objavio u titogradskoj Pobjedi, pod naslovom Šampion. Treća verzija je bila roman o Dvorskom trgu, njegovim glasovitim stanovnicima, od doba kralja Nikole do socijalističke epohe, ali je shvatio da je to tema za kraću novelu ili jedno poglavlje romana.

Godine su prolazile a Maksim je i dalje fatalistički, poput kolekcionara poštanskih markica ili starih banknota, skicirao likove, zapisivao anegdote, narodne sentence, fraze, istoriju pojedniih gradskih zdanja, biografije njihovih stanara, poznatih i potpuno anonimnih. Kako se umnožavao broj nažvrljanih i prekriženih redova tako su rasli i njegovi prividi da otkriva literarni zlatni rudnik, u čije dublje simboličke i antropološke slojeve dosad nije bila puštena sonda. Magična je storija tog gradića, kojega je po vjerovanju njegovih starijih žitelja čuvao osnivač, Ivanbeg Crnojević. Otkad je Gospodar Ivan u toj kraškoj pustopoljini sazdao renesansni dvor, manastir i štampariju, i još vodenicu – koja je ubrzo nakon gradnje ostala bez vode, jer je rijeka Cetina porinula u podzemne tokove – podlovćenski Dolac, koji dobi ime po rijeci ponornici, u 19. vijeku – do Berlinskog kongresa 1978. – imao je pored Ivanovog manastira i Njegoševe Biljarde, kasnijeg kraljevskog dvorca vis s vis Biljarde, zgrade Senata i Lokande, nekoliko desetina kuća, većinom pokrivenih slamom. No, ako bi sudio po brojnosti izvještaja, zvaničnim aktima, tajnih spisima koji su sačuvani u depoima arhiva Stambola, Petrograda, Beča, Zadra, Venecije, Vatikana, Rima, nedovoljno upućeni istraživač pomislio bi da je u pitanju milionski grad. U tim spisima, pisanim hladno, analitički, ali češće pristrasno, s nadahnućem ili zgražavanjem, naći ćete zapažanja pustolovnih izvanjaca, izvanrednih izaslanika i agenata, pisaca, novinara, litografa, slikara, jezikoslovaca, botaničara, inženjera, dvorskih kuvara, generala, poslanika i konzula, koji su došli po zadatku ili su se bili stanili izvjesno vrijeme da proučavaju mentalitet, kulturu, jezik i običaje tog skrivenog plemenskog svijeta ponad mediteranskih obala.

Kako bi spojio brojne likove i paralelne tokove sudbina nekoliko prorodica, da bi čitaoca, bez dugih opisa, uveo u centar događanja, u taj slojeviti, asocijativni i protivrječni štih Cetinja, intuitivno je osjećao da bi trebalo smisliti neku digresiju koja će ubrzati ritam priče, kroz efemerne likove, jer današnji čitaoci su nestrpljivi, pogotovo kad su u pitanju djela anonimnih autora: oni nemaju vremena i strpljenja kao njihovi očevi, i zato savremeni pisci ne troše toliko prostora u opisivanju enterijera, arhitekture, pejzaža, niti previše kontempliraju o istoriji i mentalitetu. Onda je četrtog jula 2019. – zapamtio je datum jer se na taj dan u doba komunizma obilježavao Dan borca – na terasi Hotela Grand, naspremase ugledao Marka Nikolića – neuropsihijatra koji je ordinirao u Igalu – za kojega je vjerovao da je davno umro.

Doktora Nikolića je zapazio još dok je bio polumaturant, jer je dolazio u posjetu Maksimovom komšiji, pulmologu, koji je imao prelijepu kćer Ivanu, udatu za jednog beogradskog glumca neobičnog prezimena. Ovog čovjeka srednjeg rasta, ni neupadljivog ni markantnog: velike proćelave glave s krupnim crtama lica i tihog blagog glasa, u čiju su ordinaciju, u banji Igalo, kao na Ćabu, dolazili cetinjski neurotičari i ludaci, ali i egzibicionisti i foliranti, kojima je trebalo bolovanje, uvjerenje o psihičkim tegobama za prijevremenu penziju ili o nesposobnosti za služenje vojske, posljednji put je vidio na terasi Hotela Tamaris, u maju 1981. godine, na godišnjicu Titove smrti. Maksim je bio došao u banju da obiđe majku koja je liječila išijas. Izveo ju je na kafu u hotel, i Stanislava je prva ugledala psihijatra koji je nešto pričao s mladim crnomanjastim čovjekom. Ona ga je pogledala, i nije htjela da ga prekine u razgovoru, iako su se poznavali još iz osnovne škole. Jer, doktor Nikolić, bez obzira na to što je i dalje beskrajno strpljiv i blag prema pacijentima, otkad mu se sin jedinac stradao u igri ruskog ruleta, bio je sjenka onog šaljivog susretljivog čovjeka. Neke ljude sahranimo davno prije njihove stvarne smrti: ali Maksim se nije toliko iznenadio što je psihijatar još živ, iako je imao blizu devedeset godina, koliko zbog toga što se u ovih trideset osam godina naizgled gotovo nije promijenio. Tek kad se malo bolje zagledao, starac je u odnosu na pedesetogodišnjaka sa terase Hotela Tamaris bio mršaviji i povijeniji u ramenima.

 

 

5.

No, Maksim je skrenuo misli s doktora Nikolića – još dok ga je gledao kako se polako, starački nesigurno, spušta u pletenu baštensku stolicu na hotelskoj terasi – na njegovog učitelja, kojemu je početkom šezdesetih godina mladi doktor stažista asistirao u psihijatrijskoj ambulanti Doma zdravlja. Profesor Stoiljković, bio je po svemu suprotnost svom mirnom, staloženom asistentu, kojega bi možda zapazio tek na specijalizaciji u bolnici Laza Lazarević, da nije u povratku s ljetnjih ferija u Budvi bio planirao da prekonači na Cetinju, i obiđe nacionalnu galeriju slika, u kojoj su djela Petra Lubarde i Mila Milunovića, čije je slike imao u svojoj kućnoj kolekciji. Ali, narodski kazano nije mu bilo suđeno da se zadrži samo jedan dan do podne u gradu čije je kraško polje sraslo sa sivim brdima iznad kojih dominiraju visovi Lovćena, Jezerski vrh i Štirovnik. Ovaj pejzaž mu je odnekud bio poznat – možda kao transpozicija Lubardinih slika – iako je profesor Stoiljković, koji je kao i većina starih Beograđana više obožavao hrvatsko primorje, prvi put došao u Crnu Goru. Ne bi ni ovaj put vidio Budvu i Cetinje da nije u Cavtatu bio kongres neuropsihijatara, pa je prije nego što je krenuo na put pogledao auto kartu, i shvatio da je ovaj gradić blizu granice Crne Gore.

Stari hotel Grand nije impresionirao doktora Stoiljkovića – podsjećao ga je na hotel Moravska u Brnu, čiji je vlasnik bio otac njegove bake Libuške – ali su ga u predvorju, hodnicima, restoranu i kafani, zaintrigirale fotografije starog Cetinja, portreti poznatih gostiju, te pejzaži i mrtve prirode domaćih slikara. Nakon što je odložio kufere u sobi na prvom spratu pohitao je u salon s bilijarskim stolom, koji je bio prazan. No, poslije samo tri kvarta od ure bio je gotovo pun gostiju u tamnim odijelima, kao da su prispjeli s neke sahrane ili pozorišne premijere. Psihijatar je sio s desne strane od vrata, i pored njega su prolazili srednjovječni ljudi koji su se očigledno poznavali: profesorovo iskusno oko zapazilo je da se oni svakodnevno sastaju u isto vrijeme i da sjede za istim stolovima. Beograđanin nije bio iziješan – službene ručkove pamtio je samo po dobrim rakijama i vinu – prije nego što su mu servirali čorbu od raznih vrsta trava, koju su ovdje zvali branje , na eks je oljuštio deset loza u uskim čašama s visokom stopom. Onda su se odnekud stvorili tipovi koji su po izgledu odudarali od ostalih gostiju, i on ih je ponudio da sjednu s njim, jer je sve bilo zauzeto; samo je na drugom kraju salona mali okrugli sto, s jednom stolicom, trenutno bio slobodan. Pridošlice su mu ličile na članove neke putujuće pozorišne družine. Profesor ih je pitao što će popiti, a najkrupniji među njima, s velikom lobanjom i dugom razbarušenom kosom, nakon što ga je prvi put malo bolje zagledao jednostavno je rekao, kao da se znaju cijeli život: „Što i ti“.

Profesor je teatralno pozvao konobara i naručio bocu loze i četiri rakijske čaše. Nazdravili su kucajući se dugačkim tankim čašama i počeli priču o staroj Lokandi, u kojoj su, u doba knjaza Nikole, konobari služili na pet jezika. Krupni čovjek s potpećenim cipelama pričao je polako, tihim glasom, tako da si morao naćuliti uši da bi razumio svaku riječ: o neobičnim gostima Lokande i Granda, a profesoru je najinteresantnija bila priča o turskom generalu Osman paši, komanadantu turske vojske u bici na Vučjem dolu, kojega je zarobio jedan Piper. Osman paša je imao dvostruku sreću, jer na Vučjem dolu nije ostao bez glave, kao Selim paša, drugi turski general, a na Cetinju ga je ugostio njegov školski drug sa liceja Luja Velikog u Parizu, crnogorski knjaz Nikola. U petnaest dana koliko je Osman paša boravio u Lokandi, tri puta je za njega dolazio šef perjanika da ga, na knjažev poziv, vodi na večeru u Dvor.

Pričama nije bilo kraja, a kako su se nizale flaše jedna za drugom, jedini lik za stolom koji je pio samo vodu, patuljasti čovjek crne brade i ondulirane kose – u neka zla doba – počeo je recitovati epsku pjesmu Banović Strahinja, a potom monolog Vuka Mandušića iz Gorskog vijenca, Jesenjina, Boldlera, Tina i Disa. Usukani psihijatar, s naočarima debljine stakla kao dno pivske boce, ostao je još dva dana i dvije noći na Cetinju i usput se dogovorio s direktorom bolnice Đurišićem da jednom mjesečno ordinira na Cetinju. Stoiljković se ubrzo toliko intimizovao sa svojim pacijentima – upola u šali govorio je da su njihove kafanske seanse grupne terapije – i da bi opravdao svoju nekonvencionalnost tvrdio je da ovdašnje mentalne devijacije nije moguće razumjeti bez šireg socikulturnog konteksta, koji je nazvao šizofrenija montenegrina. Ova Stoiljkovićeva pseudoteorija se gradila na iskrivljenim Jungovim interpretacijama arhetipske psihologije i kolektivno nesvjesnog, povezujući mentalitet starog agonalnog, plahovitog i pretencioznog tribalizma sa podzemniim vodama, na kojima leži cetinjsko kraško polje. Teoriju o šizofreniji montenegrini euforično je prihvatilo profesorovo društvo iz Granda, i još su je kreativno poduprli geografskim i meteorološkim činjenicama. Cetinje je, zbog Lovćena, oko čijeg se vrha skupljaju oblaci, munje i gromovi, jedno od najkišovitijih mjesta u Evropi. Uostalom, još je starim Dubrovčanima bio poznat uticaj južine na mentalne sposobnosti, pa se u tim danima njihovo Malo vijeće nije raspravljalo o važnim stvarima.

Maksimu se stari doktor Nikolić na terasi novog Hotela Grand – koji je podignut sto metara od starog srušenog Granda – pojavio poput Bogojavljenja. Odjednom su mu se počele slagati slike, likovi, dijalozi. Pozvao je konobara da plati račun za kafu i brže-bolje pohitao kući. S ulaznih vrata, ne skidajući sandale, krenuo je u radnu slobu i uključio kompjuter – s lijeve strane stola u osam tvrdo ukoričenih svesaka bile su posložene sve bilješke i skice koje je pisao rukom – i na prvoj stranici novog fajla napisao je ROMAN, na drugoj PRVO POGLAVLJE, a na novoj praznoj stranici prvu rečenicu: „Mrtvilo kišnog novembarskog dana, i neprospavana noć, nijesu stišale demone dva lika: visokog štrkljastog, u bijelom ljekarskom mantilu, i drugog patuljastog, u tamnoj darkerskoj košulji, čiji su krajevi rukava dosezali do polovine prstiju.“ Još jednom je pročitao rečenicu, a onda nastavio pisati, bez prekida, narednih osam sati, a da nijednom nije pogledao na ručni sat. Prvi prizor romana događa se u ljekarskoj ambulanti bolnice Danilo Prvi, koja je duga i široka tek toliko da u njoj može stati ljekarski sto, dvije stolice i uski ležaj za pregled pacijenata. S jedne strane stola, u bijelom ljekarskom mantilu sjedi mršavi čovjek s naočarima, a preko puta njega mali kočoperni bradonja ondulirane kose. Groteskni likovi profesora Srba Stoiljkovića, beogradskog neuropsihijatra i Đoka Leze, ridikula i rapsoda, sugerisali su iščašenost junaka apsurda, onu vrstu kontrapunkta preko kojega će ih povezati, učiniti neodvojivim prirodnim dijelom karaktera i fizionomije pjace, kao svojevrsnog felinijevskog teatra. Što je više ulazio u tekst pjaca je narastala u džinovski mnogolavi lik, pa se stari koncept koji je dugo i marljivo dopisivao, mijenjao, brisao, pa opet pisao, otimao prvobitnim zamislima i pisac se nijednom nije sjetio da za to vrijeme otvori korice neke od raznobojnih svesaka. Nastavio je pisati danju i noću, s mnogo slovnih i pravopisnih grešaka, jer su mu misli bile brže od prstiju na tastaturi. Ponekad bi skočio iz sna, ne znajući je li dan ili je noć i mahinalno krenuo prema radnoj sobi. Onda je, za svaki slučaj, kupio laptop, koji je stavio na natkasnu pored uzglavlja.

Prošlo je tačno jedna godina, jedan mjesec i dvadeset šest dana otkad je Maksim počeo pisati roman koji je narastao bezmalo na sedamsto kartica, a činilo mu se da nije bio stigao do polovine teksta. Onda je zastao uplašen da tako obiman tekst neće pročitati niko osim autora. Pomislio je da bi mogao doživjeti sudbinu romana Pavla Jovanovića, Put u Karadag, čiji je Maksim bio jedan od možda pet čitalaca, iako je ova golema pripovijest o jednoj crnogorskoj familiji u dvadesetom stoljeću, na hiljadu stranica sitnog fonta, među boljim savremenim romanima. Ali, tenzija ga nije dugo držala: nastavio je istim tempom, ne obazirući se na moguće čitaoce. U jednom trenutku je pomislio da roman, ukoliko ga završi, objavi u samizdatu, pod pseudonimom, a onda je shvatio da bi to izazvalo novi izvanknjiževni skandal, nove mistifikacije, nagađanja, teorije zavjera, jer samo pisci koji stvaraju u velikim sredinama mogu se sakriti iza imena, na primjer, Elena Ferrante ili Thomas Pynchon. U epskom dinarskom svijetu anonimnost autora se mogla ostvariti samo dok su se, s koljena na koljeno, usmenim putem prenosila epska i lirska sočinjenija.

U našoj usmenoj kulturi duže su se pamtili interpretatori, guslari, nego epski pjesnici koji su postali dio narodne baštine. Tako su Starca Miliju savremenici upoznali kao guslara a ne kao tvorca genijalnog Banović Strahinje. Uostalom sudbina pisca i djela nikad nijesu sinonimni osim kod osrednjih, dosadnih pisaca. Iz istorija velikih književnosti, ali i hronika naših čaršija, znamo pisce čije je djelo narastalo srazmjerno protoku vremena od smrti autora. No, brojniji su primjeri bardova koji nijesu nadživjeli svoja djela tiskana u zlatotisku.

 

6.

Pretjerano je reći da je Maksim inficiran politikom, iako je u Crnoj Gori politika više sudbinsko određenje nego pitanje svjetonazora i afiniteta. Tačnije je kazati da je unekoliko bio apolitičan zbog svoje nesnošljivosti i prije nego što se upoznao sa bićem i karakterom politike i političara. Prezir prema političarima osjetio je još u prvom razredu gimanzije: momčići i cure koji se ni po čemu nijesu izdvajali od ostalih upisali su se u Savez socijalističke omladine, i odmah se nametnuli kao posebna kasta u razredu. Do juče sramežljivi štreberi, koji su imitirajući svoje roditelje i nastavnike izgledali starmali, postali su važni u svojim očima i očima nastavnika, pa su s visoka gledali one koji zbog slabih ocjena, nestašluka u vrijeme velikog školskog odmora ili neambicioznosti nijesu dobili poziv da budu dio buduće elite koja će upravljati socijalističkim društvom. Maksim je „omladince“ ignorisao, prolazio je pored njih glave podignute ustranu, kao da mu smrde, a i oni su se pravili da ga ne primjećuju, iako su ga na sastancima SSO uzimali za primjer devijantnog, nesocijalističkog ponašanja. U stvari njegova odbojnost prema politici ima i dublje korijene: odmalena mu bila je odurna očeva uniforma, čije je pantalone majka peglala svake nedjelje. Posebno je mrzio oficirsku šapku s petokrakom, koju je otac svaki put kad dođe kući ritualno stavljao na televizor, kao muzejski eksponat.

Ipak, Maksim se nije drznuo da javno nešto proslovi protiv druga Tita, Jugoslovenske narodne armije, Bratstva-jedinstva, iako je ogovarao lokalne političare, prepričavao viceve o Jeleni Maloj, vječitoj predsjednici SUBNOR-a, a s Mirom Nikovićem ogovarao „koljenoklecne“ obožavaoce Titovog faraonskog kulta. Jer, monolit čiji su stubovi bili Tito, Partija, Udba i JNA, doimao se toliko moćno i zastašujuće da su u Crnoj Gori jedini deklarisani protivnici titoizma, do pojave Antibirokratske revolucije, bili Infombirovci, poklonici Staljinova kulta i komunističkog carstva, od Jadrana do Japana.

Maksim se suštinski počeo zanimati za politiku tek kad je jedan od titoističkih patarica, Slobodan Milošević, braneći Srbe u Kosovu Polju od narodne milicije indirektno poručio: „Tito je mrtav“. U tom času nije trebalo biti posebno politički edukovan – samo imati zdravu pamet, ne biti ideološki zaslijepljen – i shvatiti da će Titova smrt uzrokovati raspad federacije, jer je država Južnih Slovena, od samog nastanka 1918., bila pred haosom i raspadom, kadgod je slabio centralizam i vladarev kult ličnosti.

I Maksima je osupnula tolika silina strasti i prostote koja se izlila na ulice crnogoraskih gradova i pomela titoističke sljedbenike. No, pokazala je i nešto drugo: koliko je, na brdovitom Balkanu svaki profani kult ranjiv i efemeran. On je s izvjesnim voajerskim zadovoljstvom posmatrao kako se, preko noći, zbunjenost pretvara u strah, a strah u bijes mase, koja je do juče bila ukararena tako da je svaki socijalistički trudbenik imao predvidljiv, siguran život, koji je malom čovjeku obezbjeđivao posao, besplatno školovanje, liječenje i državni stan. Tako rigidni i moćni sistem u kojem je barem svaki treći građanin bio povezan s Partijom, Udbom ili KOS-om, mogao se raspasti samo ukoliko se demontira u svom središtu. Čim je Milošević na nacionalnoj televiziji, u dnevnim novinama i u službama bezbjednosti postavio pritajene nacionaliste i rusofile na scenu se pojavila cijela galerija bizarnih likova: bivši udbini doušnici, stari kadrovi Partije, udvorički pjesnici, kafanski filozofi, svaštočine, postali su lideri i simboli protesta protiv birokratije, socijalističkih devijacija, izdaje Kosova. Ovi groteskni likovi udruženi s podmuklim konvertitima, vječitim partijskim uhljebima – koji su odjednom uglas počeli da viču kako su bili ugroženi u umirućem sistemu – dobili su saveznike u nekadašnjim disidentima, koji su svoj nacionalizam ukrivali borbom za ljudska prava, univerzalnim vrijednostima socijaldemokratije i liberalizma.

Nacionalistička mobilizacija, kao i socijalne revolucije, svoju energiju i moć crpu iz statusa žrtve, stvarne ili prividne. Komunizam i nacionalizam imaju isti narativ i u tome što tvrde da je njihova ideologija uvijek odbrambena, čak i kad vrše otvorenu agresiju, kao u slučajevima okupacije Austrije, Čehoslovačke i Poljske od strane Hitlera, i Litvanije, Letonije i Estonije od Sovjetskog Saveza. Drugi element na kojem se temelji monolitnost ovih ideologija je strah od neprijatelja koji nikad ne miruje u nastojanjima da uništi naciju ili potčini radničku klasu. Kolikogod se u načelima komunizma propagira internacionalizam simbioza nacije i klase postala je očigledna u komunističkim i socijalističkim režimima, Staljina, Castra, Ho Ši Mina, Mao Ce Tunga, Salvadora Aliendea, Huga Chaveza, Nelsona Mandele. Zato su se u procesu raspada Jugoslavije i titoizma, preko noći, bez velikih dvojbi, pod jednu nacionalnu zastavu ujedinili nekadašnji dželati i žrtve, lijevi i desni republikanci, monarhisti, klerikalci, eurofili i eurofobi. Pod prijetnjom velikosrpske hegemonije sve ostale jugoslovenske nacije razvili su svoje stare barjake, a one koje ih nijesu imale u istoriji, smislili su nove simbole. Jedino su Crnogorci krenuli u Antibirokatsku revoluciju pod partijskim zastavama i barjacima s četiri ognjila, koje je Srpska pravoslavna crkva proglasila svojom zastavom.

No, Maksim nije imao drugog iskustva osim onog koje je sâm proživio u malom svijetu lokalnih bitangi, dekadenata i nihilista, pa je opsesivnu propagandu Partije protiv nacionalista, klerikalaca, „anarholiberala“ – štogod to značilo – smatrao starim agitpropovskim mantrama da se „radni ljudi i građani“ cijelo vrijeme drže u nekoj vrsti vanrednog stanja. Jer, nacionalizam je za njega bio preživjeli, bezazleni sentiment osoba lijenog uma, s manjkom imaginacije i viškom samoljublja. Cetinjsko korzo je u doba komunizma bilo neka vrsta pučkog teatra, na kojemu su se zauzimala mjesta, i svake noći u isto vrijeme dolaze isti tipovi koji kreću u šetnju. Među tim svakonoćnim likovima Maksim je bio zapazio dvojicu sredovječnih profesora: mršavog lingvistu, s visokom dioptrijom, i debeljuškastog istoričara, sa šeširom, koji su neumorno špartali od hotela Grand do Crnogorske banke, i povišenim tonom egzaltirano raspredali o crnogorskim bitkama, vladarima, vojvodama, falsifikatima srpske istoriografije, izdaji saveznika nakon Prvog svjetskog rata, kao da nema niko oko njih. Oni su na sve ličili prije nego na opasne zavjerenike, iako se šuškalo da ih je mjesna Udba drži na oku kao „crnogorske nacionaliste“.

„Ako su ovo neprijatelji komunizma onda će Partija trajati do sudnjeg dana“, mislio je Maksim. No, samo nakon pola godine, pošto je masovni pokret, gotovo bez otpora, s ulice smijenio titoistički režim, promijenio je mišljenje:

„Udba je zbog ideološke simetrije, apsurdnosti birokratskog šematizma, nivelisala opasnosti od srpskog i crnogorskog nacionalizma, pa u Antibirokratskoj revoluciji se pokazalo da je ovo stanovište jednako utemeljeno koliko i izjednačavanje recidiva gripe i karcinoma. Dakako, i crnogorski nacionalizam – kao i ostale ideologije koje se temelje na etnicističko-religijskim narativima – u određenim okolnostima bi mogao biti agresivan, militantan, šovinstički: da su Crnogorci brojniji i identitetski konsolidovani. Jer cijela povijest nije ništa drugo do promjena uloga krvnika i žrtve.“

Maksim je u „antibirokratskom“ pokretu: novom bratstvu oficira, crnomantijaša i bledunjavih disidenata vidio još goru sliku od one s kojom su decenijama šefovi marksističkih centara i izvršni sekretari Centralnog komiteta zastrašivali radne ljude i građane. Za razliku od Titova kulta, koji je imao neku vazdušastu, faraonsku auru, srpski nacionalizam koji je u sebi spojio cara Dušana, kneza Lazara, Karađorđa, Nikolaja Velimirovića, Dimitrija Ljotića, Aleksandra Rankovića, Slobodana Miloševića, izvirao je iz dubine močvarnog tla, iz kolektivno nesvjesnog, iz plemenskih kulturnih i mentalitetskih arhetipova.

Maksim je još dugo razmišljao o tome zašto nakon AB revolucije – uprkos njihovoj malobrojnosti – jedino Crnogorci nijesu stvorili odbrambeni masovni pokret, jer je u predjugoslovenskom periodu Crna Gora je imala dužu državnost, od svih ostalih republika, uključujući i Srbiju. Jedino suvislo objašnjenje nalazio je u idenititetskoj i političkoj dvojnosti poslije Podgoričke skupštine. Tu raspolućenost između zelenaša i bjelaša, partizana i četnika, kolaboracionista i antifašista, on je osjetio i kad bi otac došao pijan kući, gledajući u majku, koja bi se pravila da se to nje ne tiče. Osuo bi po četnicima i krilašima – „krilaši“ je izgovarao posprdno – ali Maksim tome nije pridavao važnost, jer bi major JNA poslije toga jednakom žestinom napao Ameriku, kapitalizam, sovjetski imeprijalizam, Envera Hodžu…

Poslije velikih mitinga na Gazimestanu, Novom Sadu i Beogradu, Slobodan Milošević je organizovao masovne skupove i u Crnoj Gori, za podršku Srbima na Kosovu i očuvanje Jugoslavije. Crnogorci su nosili zastave s petokrakom i slike Miloševića i Njegoša, a onda je dio mitingaša uzeo srpsku trobojku s nemanjićevim grbom i četiri ocila. Zastava s crvenom petokrakom preko noći je postala muzejski eksponat i relikvija komunističkih nostalgičara. Napokon su se Cetinjani sjetili svoje istorijske crvene zastave s grbom dinastije Crnojević, koju je i Maksim dobio na poklon.

Ali Maksim nije barjačio na Dvorskom trgu jer se još kao dječak klonio gužvi na utakmicama fudbalskog kluba Lovćen. No, tek je na svom prvom javnom nastupu, u predborbi juniora na drugoligaškom boks meču Lovćena i Novog Pazara, shvatio je da ima neku vrstu agorafobije, napada panike u uzavrelom mnoštvu. Maksim je umjesto da se koncetriše na protivnika svaki čas pogledivao prema publici, čiji su ga povici paralisali. Poslije tog meča u kojem je bio diskvalifikovan – visokog štrkljastog Pazarca u klinču je udario čelom u nos – čekao je novu priliku da se iskupi pred gledaocima kojima je bio najavljen kao nova nada cetinjskog boksa. Imao je još nekoliko mečeva u kojima se nije obrukao, jer savlađivao je paniku prije meča tako što se zagrijavao leđima okrenut od publike, a u ring je utrčavao s kapuljačom od bokserskog kombinezona navučenom na čelo. No, i dalje je na ringu bio stegnut, bez urođenog osjećaja za prostor i pravovremeni kontradirekt koji mu je na treninzima bilo najjače oružje, pa je poslije osmog meča, u kojem je tehničkim nokautom pobijedio poluteškaša Kumanova Petra Andrejevskog, odlučio da prekine s javnim nastupima.

Maksimove deficite u poznavanju nacionalnog pitanja, ipak je više uzrokovala socijalna sredina u kojoj se formirao nego urođena uobraženost i ignorancija. Jer niko iz svijeta kocke, sitne delikvencije i boemije nije se raspitivao za familiju, naciju, vjeru. Ipak, gdjegod je mrdnuo izvan zavičaja zvali su ga „Crnogorac“, što mu nije bilo pravo, jer je mislio da mu nijesu zapamtili lično ime. No, kad su počeli natpisi u novinama, intervjui akademika i crkvenih uglednika o tome da su Crnogorce izmislili Vatikan i Kominterna kako bi oslabili srpstvo i uništili Jugoslaviju, u kazinu hotela Jugo u Đevđeliji – gdje je bio došao na jesen 1988, na poziv Miška Lutke, šefa kazina – rado se odazivao kad bi ga prozvali „Crnogorac“. U to vrijeme su se i među Makedoncima vodile debate o nacionalnom pitanju, i Maksim se šalio sa šefom kazina – koji nije razlikovao srpstvo i crnogorstvo – da je bolje pripadati zajednici od par stotina hiljada duša, u kojoj su svi neanonimni, nego milionskim nacijama u kojima se i bliski rođaci međusobno ne poznaju.

Banalnost i arogantnost s kojom se omalovažavala crnogorska posebnost podstakli su Maksima da se počne raspitivati o knjigama u kojima će saznati nešto više od anegdotskih, manje-više romantičnih predstava crnogorskog ratničkog svijeta, koji su evropski bardovi prosvetiteljstva i romantizma izdizali na pijedeseal kao nekakve plemenite divljake koji su i antemurale chrisianitatis u crnim brdima ponad mediteranskih obala. Tražio je kritičke tekstove o dubljim slojevima crnogorske kulturne i političke istorije od rijetkih neideoloških istoričara, domaćih i stranih, koji su pisali o crnogorskom pitanju nakon stvaranja prve Jugoslavije. Kako je širio saznanja o istorijskim kontroverzama sve više mu je bilo nelagodno zbog svoje lakomislenosti o tome da je ubitačna crnogorska zelenaško-bjelaška raspolućenost adaktirana, i da se ona više ne može ponoviti. Tješio se da ta njegova neopreznost nije bila samo zbog socijalnog kruga u kojem se formirao nego i opšte društvene i političke bezvoljnosti koju je uzrokovalo zastrašivanje režima i ideološko ispiranje mozga.

Onda su mu se počele vraćati slike bučnih gestikulacija dvojice profesora, čiji su se glasovi mogli čuti s kraja na kraj ljetnje bašte kafane Napoli. Od riječi do riječi – Maksimova memorija je selektivna, ali je precizna kad se na nešto usredotoči – prisjećao se njihovih elaboracija o istorijskim falsifikatima i nepravdi koju su su ratni saveznici priredili Crnoj Gori nakon Prvog svjetskog rata. Debeljuškasti istoričar je pjenio kako je Jugoslavija bila „tamnica naroda“, konstrukcija velikosrpskih monarhista, hrvatskih idealista slovenofila i velikih sila, pobjednica u Prvom svjetskom ratu, čiji je cilj bio da definitivno unište Austro-Ugarsku, i naprave sanitarni koridor prema komunističkoj Rusiji. Posebno se zajapurio kad je pomenuo aneksionu Podgoričku skupštinu i zločine „bijelog terora“ poslije Božićnog ustanka 1918. Maksim se još prisjetio da je za „bijeli teror“ prvi put čuo od Stanislave koja je Filomeni Begović, svojoj jedinoj prijateljici, dok su prebirale po porodičnim uspomenama, pripomenula da su rodu njene majke, u Ćeklićima 1919., srpski žandarmi, uz pomoć domaćih bjelaša, zapalili kuću, poklali stoku i popalili pčele. Stanislava je to spomenula, kao uzgredno, bez vidljivog ogorčenja. I Maksim je prisjećajući se lamentacija i nemoćnog bijesa istoričara i lingviste shvatio da je majka, kao da je u pitanju neka stidna bolest, preskakala dio porodične istorije od 1918. do 1945.

Majkini šturi odgovori na Maksimovo insistiranje da mu detaljnije ispriča neobičnu sudbinu njenog đeda Danila Nikovića, koji je zagonetno preminuo u Parizu, podstakli su ga da u nacionalnoj biblioteci potraži literaturu o crnogorskoj emigraciji nakon nestanka crnogorskog kraljevstva i Božićnog ustanka: novinske tekstove, brošure, rukopise memoara, depeše, koje su se uglavnom odnosile na vojne logore pristalica kralja Nikole u Gaeti i Formiji, te izbjegličku Vladu, koja se nakon smrti kralja Nikole jedno vrijeme bila stacionirala u Rimu. Krajem marta 1989., poslije dva mjeseca zapisivanja imena oficira-emigranata, naziva vojnih jedinica, važnih datuma, iz odjela stare štampe zadužio je emigrantske novine Glas Crnogorca, koji je izlazio u Parizu, Amerikanski Glas Crnogorca iz Čikaga i Crnogorski glasnik, iz Detroita, ali nigdje nije našao trag ili pomen na Danila Nikovića. Poslije toliko prelistanih papira činilo mu se da je nemoguća misija u sačuvanim spisima i javnim izvorima vezanim za jednu propalu emigrantsku Vladu, čiji su arhivi namjerno uništeni ili ih nije imao ko naslijediti, pronaći informacije o osobi koja nije bila novinar, ministar, ambasador ni general.

Maksim je bio odlučio da još jednom, posljednji put, prelista Glas Crnogorca iz 1920. i stavi tačku na potragu o Danilu Nikoviću, a onda se javi mlađi muški glas: „Mislio sam da ja jedini u ovoj čitaonici prelistavam Glas Crnogorca. Tražiš li nešto posebno?“ Maksimu se glas učini poznat: ispred njega je, s dva toma Opće enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u rukama, stajao visoki mršavi čovjek.

„Jedan moj predak je umro u Parizu. Bio je načelnik u ministarstvima vojske i vanjskih poslova u nekolike emigrantske Vlade. Pokušavam pronaći neki trag.“

„Možda ti ja mogu nešto pomoći“, reče mršavi tip susretljivo. „I meni je đed bio emigrant. Moj otac se rodio u Argentini. Godinama prikupljam građu o emigrantima koji su se bili rasijali od Ognjene zemlje do Sibira, od Kanade do Mandžurije. To su sudbine odbačenih, očajnih ljudi: lunatika, avanturista, naivnih nikolista, koji su basrljali od nemila do nedraga. Pisali su brošure, propagandne tekstove, pisma poslanicima evropskih parlamenata, urednicima novina, slali su note i memorandume o pravu Crne Gore, generalnom sekretaru Društva naroda, Woodrowu Wilsonu, Lenjinu, japanskom i abisinskom caru, talijanskom i britanskom kralju. Čak su snimili jedan igrani film o Crnoj Gori, u kojem je glavnu ulogu imala čuvena talijanska glumica Elena Sangro. Ove storije je prekrila prašina, jer za razliku od četnika i ostalih antikomunista, oni nijesu imali ideološke nasljednike. Čak su ih i većina njihovih krvnih nasljednika gurnuli u stranu, s osjećajem nelagode i nejasnog stida. Možeš da koristiš i kopiraš moju privatnu građu, možda u njoj nađeš nešto korisno“.

Dok je visoki čovjek govorio Maksim se sjeti da ga je vidio u kulturnoj rubrici Pobjede, na fotografiji s Mladenom Lomparom i Slavkom Perovićem, u tekstu koji je govorio o radu i koncepciji književnog časopisa Ars. On je čitao svaki broj Arsa, koji je dizajnom i sadržinom odudarao od ostalih književnih publikacija, ali se nije zbližio s uredništvom časopisa, jer su za njegov ukus bili previše polemički angažovani oko nacionalnog pitanja.

„Volio bih to pogledati. Hvala. Kad bih mogao doći?“

Maksim je isti dan iz pjesnikovog stana u Naselju Luke Ivaniševića, donio veliki kartonski paket fotokopija, odluka emigrantske Vlade s memorandumom, naredbi ministra vojnog i izvještaja komandanata gerilaca o stanju u Crnoj Gori, pamfleta ukoričenim u tankim broširanim knjižicama, rukopisa pisanih rukom i na pisaćoj mašini, policijskih i diplomatskih izvještaja, privatne korespondencije. Čim je stigao kući izvadio je papire i brošure iz paketa, i prema srodnosti ih je počeo slagati. Odlučio je da prvo prouči kraće forme, lična pisma i izvještaje, a potom obimnije memorandume, brošure, memoarske zapise.

Ponekad se dogodi da i iz prve pronađete nešto što je glavni, ne uvijek svjesni, pokretač vaše znatiželje: s kojim se, u manje srećnim okolnostima, možda ne bi susreli, ni poslije višegodišnjih istraživanja. Maksim je prosto bio ushićen kad je na prvom papiru koji je izvukao na vrh bale pisama, na jedva čitljivoj fotokopiji – očigledno je fotokopirnom aparatu toner bio na samom kraju – počeo čitati pismo naslovljeno s „Dragi Danilo“. Pismo je bilo kratko, reklo bi se službeno, da se na kraju nije potpisao: „Tvoj Vlado Đurov“. On obavještava „Danila“ da u Pariz stiže 13. marta, „odsješću u hotelu Le Metropolitan, blizu Ajfelovog tornja, a 20. idem u Nicu, zbog jedne zajedničke rabote“. U zadnjoj rečenici mu predlaže da se nađu, u hotelskom restoranu, 14. marta, tačno u podne. Maksim je, čim je pročitao pismo krenuo prema vješaoniku na koji je bio objesio jaknu, i iz džepa izvadio ceduljicu na kojoj je ispisan kućni broj telefona Mija Popovića. Isti čas je okrenuo broj, 23 882, i nakon trećeg zvona pjesnik je podigao slušalicu.

„Da.“

„Ovdje Maksim“

„Izvoli. Je li sve u redu? Nijesam te tako brzo očekivao“.

„Izvini što te cimam, ali morao sam se javiti: čim sam izvadio spise iz paketa prvi papir koji sam pogledao možda me naveo na trag o tom pretku. Naime, „Vlado Đurov“, tako se predstavlja, šalje pismo u Pariz izvjesnom Danilu, a mene kopka da bi to mogao biti đed moje majke, koji je umro u Parizu. Na sumnju me navodi i to što u potpisu stoji „Adis Abeba, 20 januar 1928.“, jer je Danilo Niković tih godina boravio u Abisiniji, i navodno je tamo bio počeo neki posao sa izvozom soli u Francusku“.

„Možda si na dobrom tragu. Pismo je poslao Vladimir Popović, ministar u potonjim emigrantskim vladama. On je bio i urednik emigrantskog Glasa Crnogorca i scenarista prvog crnogorskog filma Vaskrsenja ne biva bez smrti, koji je snimljen 1922. godine. Neka njegova privatna pisma, kao i tekstove i brošure o crnogorskom pitanju, na francuskom i talijanskom dao mi je njegov sin Bato, koji živi na Cetinju, Pod Granicom“.

„Jeste li rođaci?“

„Nijesmo. Oni su Jabučani, potomci popa Laza Jabučanina, koji je bio pobratim vojvode Mirka, oca kralja Nikole. Ukoliko te zanima, mogu te spojiti s njim. On je još vitalan. I susretljiv. Bivši advokat“.

„To bi bilo super“.

Maksim se sjutradan susrio sa živahnim starijim čovjekom sitnih kostiju, koji nije krio oduševljenje što se neki mladi čovjek interesuje za priče o jednom davno potonulom svijetu, koje više nije imao s kim podijeliti. Zato katkad nije bio siguran je li se sve to stvarno tako dogodilo ili su neka mješavina sna i stvarnosti, kako se to ponekad događa dokonim starijim ljudima. Maksim nije prekidao starca, jer je pričao zanimljivo, s bizarnim detaljima: njegove duge digresije su se nadovezivale na sjećanja iz kasnijeg vremena. Popili su i drugu kafu i pošto su naručili lozovu rakiju zamolio ga je da mu kaže nešto o epizodi njegovog oca koja je bila vezana za Abisiniju. Posebno u vezi s pismom koje je poslao u Pariz, početkom 1928. godine. Bato, čije je kršteno ime Ratimir, za trenutak je zastao, kao da traži pravu riječ: „Moj otac Vladimir u mnogočemu je bio neobičan čovjek. On je u ono vrijeme svoju privatnu korespondenciju, kao i publicističke tekstove, pisao na pisaćoj mašini, i to u dva primjerka. Nekoliko godina poslije njegove smrti, iz Nice je, posredstvom Andrije Prlje, s kojim je koautorstvu napisao Crnogorski memorandum, prispio i jedan dio pisama, koji su bili delikatne prirode“. Osmjehnuo se vragolasto, i dodao, „ mama je znala da joj je muž promiskuitetan“, i nastavio.

„Ovo sam pismo izdvojio od ostalih, jer je to vjerovatno njegovo posljednje pismo. Nakon Pariza otišao je u Nicu nekim poslom, i tamo se iznenada razbolio. Ljekari nijesu uspostavili dijagnozu: bio je zdrav, u najboljim godinama. Na kraju je prevladalo mišljenje da je negdje na putu pokupio virus zapadnog Nila. On je s Nikovićem bio blizak još na Cetinju: u emigraciji su se ponovo povezali, ne samo politički nego i poslovno. Njih dvojica su bili interesantan spoj: Vladimir je imao više intelektualnih sklonosti, a majka mi je jednom rekla da je Danilo je bio sklon špekulativnim poslovima, i da se pričalo za njega da je povezan s talijanskim i francuskim tajnim službama. Ja sam ga zapamtio, jer je bio pravi dendi, galantan: kad bi došao u posjetu kod nas, pošto bi se pitao sa starijima, zvao me kažiprstom istovremeno vadeći takulin. ‘Dođi ovamo sokole, da te striko Danilo nešto časti’, i izvadio bi krupnu banknotu, lire ili franke“.

„Kad ste vidjeli Danila posljednji put?“

„Na snimanju filma Vaskrsenja ne biva bez smrti, 1922. godine“.

„Što je on radio na snimanju filma?“

„Ne znam. Bilo je puno svijeta na snimanju. Među njima su bili i neki naši emigranti. Većine se ne sjećam, ko zna bih li zapamtio i tvoga pretka da nije bio tako darežljiv prema meni. No, Vladimir i Danilo imali su neke posebne veze, vjerovatno su bili i poslovni ortaci, jer su u isto vrijeme bili u Adis Abebi. Vladimiru je preporuku za Abisiniju, lično za caricu Zauditu, napisao Gabrijele D’Anunzio, s kojim se bio sprijateljio“.

„Otkud njegova veza s D’Anunziem?“

„To je zanimljiva priča. Vjerovatno znaš da je D’Anunzio sa svojim legionarima zauzeo Fiumu, uselio se u Guvernersku palaču, i proglasio Slobodnu Državu Rijeku. Nedugo nakon toga, na katolički Božić 1920., poslije postignutog Rapalskog sporazuma između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, regularna talijanska vojska je nasilno išćerala legionare iz Fiume. No, D’Anunzievo osvajanje Rijeke bilo je presudno da cio Kvarner pripadne Italiji, tako da je pjesnik bio veoma popularan i uticajan u javnosti, iako se nije slagao s vanjskom politikom Rima prema jugoslovenskim zemljama. Njegova familija je bila porijeklom iz Dalmacije i on se zalagao da cijela istočna jadranska obala do Bara pripadne Italiji, i da se Kraljevina Crna Gora ponovo obnovi. Ekstravagantnom pjesniku, mitomanu, nakon propasti njegove fiumanske avanture vjerovatno je bilo dosadno i angažovao se oko crnogorskog pitanja. Zato je Vladimir, odmah nakon D’Anunzievog neuspjele avanture u Fiumi, gdje je pjesnik bio i ranjen u sukobu s vojskom, početkom 1921. tražio od njega intervju za Glas Crnogorca. On se svidio D’Anunziu, koji mu je za ručkom predložio da napiše scenario za film s crnogorskom tematikom, a za ostale stvari oko filma sâm će se pobrinuti. Pjesnik je još predložio da se formira Crnogorski komitet kojemu će on biti na čelu, kako bi se lakše skupio novac za produkciju filma.“

„Negdje sam pročitao da je glavnu ulogu u filmu igrala čuvena glumica Elena Sangro.“

„Da. U Elenu, u to vrijeme najpopularniju talijansku glumicu, bio je zaljubljen D’Anunzio, koji je bio stariji od nje gotovo četrdeset godina. On je povodom snimanja filma osnovao i produkcijsku kuću, čiji je glumica bila nominalni vlasnik, pod imenom Sangro film.“

„Jeste li upoznali D’Anunzia?“

„Jesam, naravno. Ja sam, zajedno s Ilijom, sinom Sava Raspopovića, bio statista u filmu, kao sedmogodišnjak. Operetni Talijan, za razliku od svojih zemljaka koji vole djecu, nije mnogo obraćao pažnju na nas dvojicu, ali bio je opčinjen Ilijinim ocem, Savom Raspopovićem, komitskim vojvodom, koji je jednom, iz crnogorskih planina preko albanske luke Medova, došao na snimanje filma. On je Raspopovića, koji je bio oženjen Talijankom, nazvao „crnogorski Garibaldi“. D’Anunzio bi da nije došao u sukob s Musolinijem, koji se plašio njegove popularnosti, mnogo više pomagao Crnoj Gori, o čemu svjedoči jedan memorandum koji je pjesnik supotpisao s Jovanom Plamencom, predsjednikom emigrantske Vlade, o obavezi Italije da pomaže borbu za crnogorsku nezavisnost.“

„Musolini je izolovao D’Anunzia?“

„Na neki način Duče se bojao harizmatičnog D’Anunzia, i njegove pristalice su ga bacile kroz prozor pjesnikove palate na jezeru Garda, i ozbiljno ga ozlijedile. O tome su kasnije ćutali i Musolini i D’Anunzio, i da bi ga na neki način zadovoljili fašisti mu grade veleljepni dvor, „umjetnički hram“, Vittoriale degli Italiani, a Vittorio Emanuele mu dodjeljuje plemićku titulu. Poslije toga se pjesnik povlači iz političkog života, bavi se stvaralaštvom, građenjem sopstvenog mita u glamuroznom dvorcu, u kojemu je pored srednjovjekovnih oklopa, u jednoj dvorani bio izložen torpedni čamac, s kojim je u doba osvajanja Fiume plovio po Kvarneru, a u dvorištu dvorca imao je čak i laku krstaricu Puglia. Tako je poslije pjesnikova povlačenja iz politike crnogorska emigracija izgubila svog posljednjeg moćnog lobistu.“

Stari advokat je nastavio da pripovijeda o mnogobrojnim talentima njegovog oca koji se s lakoćom kretao u naizgled nespojivim društvima, kapitalista i anarhista, socijalista i fašista, futurista i nacionalista. Upoznao je i dvije kraljice: pored abisinske carice Zaudite, proveo je ugodno veče i s talijanskom kraljicom, koju je kao dječak gledao kako razigrava malog arapskog konja cetinjskim poljem. Slikar Pero Poček je specijalno za reginu, s kojom je bio prijatelj, upriličio privatnu projekciju filma Vaskresenja ne biva bez smrti, u Palazzo Reale u Napulju.

Onda mu se učinilo da nije dovoljno rasvijetlio odnose među crnogorskom emigracijom, koja se nakon smrti kralja Nikole rasula do Južne i Sjeverne Amerike.

„Svaka emigracija vremenom zastrani u beznađe ili ekstremizam, kako ih ostavljaju saveznici i pokrovitelji, jedan za drugim. Crnogorci su ostavljeni sami i na kraju su krenuli jedan na drugoga. Formirali su dvije Vlade, i glavni akter tih sukoba bio je Jovan Plamenac, koji je sebe proglasio regentom nakon smrti kraljice Milene, poslao je Dušana Vukovića da likvidira neke njegove protivnike u Detroitu. Plamenac je bio bolesno ambiciozan, predator, i seksualno neukrotiv: njegova žena je birala stare i ružne služavke, da ih ne bi napastvovao.“

„Kad ste se vratili u Jugoslaviju?“

„Nakon Vladimirove smrti ja sam s majkom došao u Beograd, kod njene rodbine. Nakon 1925. kralj Aleksandar je amnestirao većinu crnogorskih emigranata, Jovanu Plamencu je dao mjesto ambasadora u Čehoslovačkoj i odmah ga penzionisao. Tako su u jugoslovensku prijestonicu došla dvojica živopisnih predsjednika emigrantske Vlade, Jovan Plamenac i Anto Gvozdenović. Za razliku od rabijatnog Plamenca, koji je na Terazijama presrijetao svoje političke spornike, bjelaše, koji su ga napadali u štampi, i pozivao ih na obračun pesnicama, Gvozdenović je bio gospodin svjetskih manira. On se jedini iz emigracije vratio bogat: iznajmio je apartman u hotelu Moskva, koji su posjećivale poznate beogradske dame, među njima i Jelena Romanov, sestra kralja Aleksandra, s čijim je mužem Ivanom Konstantinovičem, Gvozdenović provodio noći u igri pokera. Od njegovog bogatstva koje je priskrbio od darova cara Nikolaja zbog zasluga u Rusko-japanskom ratu i od dobitaka u Casinu de Monte-Carlo, ostala je samo seoska vila u Vučem Dolu, gdje je i okončao život.“

Advokata je stizao umor, ali sjećanja mu nijesu posustajala. I Maksima su toliko bile ušikale emigrantske priče da nije primijetio da je još prije tri sata u kafani upaljeno električno svijetlo. Sačekao je advokata da malo posustane, napravi pauzu između rečenica, i onda se nakašljao.

„Već se smračilo.“

„Stvarno jest. Ko bi rekao. Meni je tako brzo prošlo vrijeme.“

„Ispričali ste toliko zanimljivih stvari, opisali ste živopisne likove, atmosferu i situacije. Dok ste govorili zamišljao sam kako bi se od tog glamura i bijede, cijele galerije likova ratnika, idealista i avanturista mogao napraviti sjajan film. Jeste li zapisali svoja sjećanja?“

„Nažalost nijesam, ali planiram da nađem izdavača koji bi preveo tekstove mog oca.“

Maksim primijeti da je prvi put rekao „moj otac“ a ne „Vladimir“.

„Hvala Vam što ste izdvojili ovoliko vremena. Ukoliko u arhivi Vašeg oca pronađete još nešto što se može povezati s Danilom Nikovićem, volio bih da to pročitam.“

„Pogledaću još jednom. U svakom slučaju se mi još vidimo. Javi se ti, pošto sam ja potpuno besposlen.“

7.

Maksim je klimnuo glavom. Zamalo i on za sebe nije kazao da je „potpuno besposlen“, ali mu je nešto govorilo da je ovo bio njihov prvi i posljednji susret. U času dok se pozdravljao sa starcem, konobar uključi televizor koji je na visokom stalku u uglu kafane: bilo je vrijeme za Dnevnik Radio-televizije Titograd. U najavi vijesti prvo se pojavila slika Slobodana Miloševića, a onda izvještaj sa sastanka novog „mladog, lijepog i pametnog rukovodstva“, koje se ispililo iz Antibirokratske revolucije. Predosjetio je da će budući skori događaji, za izvjesno vrijeme, baciti u sjenku sjećanja na minule ratove i ustanke, i dok se opraštao od starca na vrh jezika mu je bilo da mu, kao u šali, kaže da bi on mogao doživjeti još jedan crnogorski raskol, treći u njegovom vijeku. No, advokat je, kao većina starijih ljudi, bio više okrenut sjećanjima, pa je Maksimu bilo žao da ga podsjeća na prijeteću sadašnjost. Kasnije će se uvjeriti, u Sarajevu, samo mjesec dana prije napada i granatiranja same gradske jezgre, kako građani solidnog obrazovanja i izvjesnog životnog iskustva nijesu vjerovali da će biti razaran grad koji je prije osam godina bio domaćin olimpijskih igara, iako su prije toga vidjeli slike iz sravnjenoga Vukovara i plamen u starim palatama na Stradunu. Većina ljudi, bez obzira na životno iskustvo, ne predosjeća dolazeću opasnost, ili se iz straha zavaravaju da će baš njih zaobići ratna stihija, čak i kad je očigledno da im se sprema pogibija. Zato se događalo u nekim bosanskim i hrvatskim selima da neprijateljska vojska osvoji i razruši susjedno selo, a da njihove komšije i dalje mirno sjede u svojim kućama vjerujući da će njih zaobići nesreća.

Maksim je tek kasnije osvijestio da je masovnom pokretu koji je u Crnoj Gori buknuo u avgustu 1988. prethodilo višegodišnje truljenje ostarjelog Levijatana koji se još branio parolom: „I poslije Tita Tito“. Iz te baruštine koja je decenijama na površini bila nepomična uskovitlali su se siloviti demoni strasti, bijesa i frustracije, u fabričkim halama i na ulicama, nataloženi u atavističkim korijenima proleterske klase. „Stvaralački nagon i nagon za (samo)uništenje se ciklični mijenjaju u evoluciji homo sapiensa: to je jedina empirijski dokaziva zakonitost“, zapisaće Maksim 2. marta 1992., tri godine nakon susreta sa starim advokatom: na zadnjem sjedištu sarajevskog taksija na putu za Livno. Ni Cetinje, na samom početku „antibirokratskog“ pokreta nije mimoišao taj nerazgovjetni huk mase koji je dolazio iz samog sjedišta zemlje. Miting za „odbranu Kosova i Jugoslavije“ poslije Titograda održao se na Studentskom trgu, i na tom valu su radnici Oboda, ispred zgrade opšine protestvovali protiv svojih sugrađana, koji su podržali zahtjev slovenačkog rukovodstva za decentralizaciju i konfederaciju jugoslovenskih zemalja. Poslije najave da se „ustaše, Zenge, Kurdi“ spremaju napasti Debeli brijeg javilo se više stotina Cetinjana u dobrovoljce, ali kad su vidjeli da su Konavoska sela branjena isključivo od domicilnog stanovništva, i da je ratni cilj bio paljevina kuća i pljačka, nastalo je silno razočarenje, i ubrzo je na Dvorskom trgu održan protetsni miting na kojemu je učestvovalo nekoliko hiljada ljudi, koji su uglas pjevali: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“.

Maksim je kroz prozor Gradske kafane gledao mlada zajapurena lica kako uzvikuju parole protiv rata, pjevaju podrugljive deseteračke poskočice o četnicima, Slobodanu Miloševiću, Momiru i Milu. Ove slike bi izgledale nadrealno nekom zalutalom reporteru, jer Cetinje je u jesen 1991. jedina antiratna enklava s istočne strane Drine. Njen politički lider je mladi, markantni čovjek, koji je poput rok zvijezde gotovo erotski djelovao na antiratne aktiviste. Demonstranti na Dvorskom trgu u tom trenutku su Maksimu ličili na hipi pokret koji se suprostavljao ratu u Vijetnamu.

Konobari, koji zbog radne obaveze nijesu izašli među demonstrante, gledali su Maksima podozrivo, i on se kanio da izađe na trg, ali od same pomisli da će se naći među mnoštvom tijela koja se talasaju naprijed nazad, poput stabljika žita na vjetru, imao je nelagodu u želudcu. Kad se miting završio izašao je iz kafane da se ne sretne s protestantima koji će navratiti da popiju piće, jer je imao grižu savjesti da ga nije samo agorofobija spriječila da se pridruži masi nego i spoznaja koliko su takvi pokreti u vrijeme opšte histerije naivni i beznadežno izgubljeni. Jer, indipendisti su bili bez saveznika, a protiv sebe imali su opskurne propagandne i obavještajne ratne štabove, profesionalne kilere, slavoljubive oficire koji su dočekali svojih pet minuta da se izvuku iz kasarnske anonimnosti i postanu nacionalni heroji.

Vođe pokreta za nezavisnost početkom devedesetih godina – za razliku od njihovih predaka, gorštaka, učesnika tri rata, koji su nakon Podgoričke skupštine digli ustanak, Za pravo, čast i slobodu Crne Gore – bili su urbani momci koji su se grozili fizičkog nasilja, pogotovo oružanih sukoba. No, i miroljubivi protesti protiv progona civila, „etničkog čišćenja“ i razaranja gradova, raspamećivali su četničke lidere i paravojne vođe. Vojislav Šešelj i doglavnici Radovana Karadžića prijetili su kaznenom ekspedicijom koja će opametiti cetinjske separatiste. No, umjesto ćosavog vojvode pojavio se, na Badnji dan, Željko Ražnatović Arkan, koji je s grupom crvenih beretki u civilu došao pred Cetinjski manastir, i zajedno s mitropolitom Amfilohijem, naložio badnjak.

Nije prošlo ni dvije nedjelje poslije Božića i počelo se šuškati da je na Cetinje, preko Sarajeva, stiglo oružje za odbranu grada, i da se u Maloj Lokandi prave spiskovi za podjelu kalašnjikova, municije i ručnih bombi. U kafićima je raslo borbeno raspoloženje, puštale su se pjesme Tereze Kesovije, Olivera Dragojevića, Doris Dragović, alkohol se točio u velikim količinama. I Maksim je pio je više nego obično, ali ne i halapljivo da ne zna s kim što govori. Bila mu je mutna priča o oružju, jer bio je siguran da se vođstvo Liberalnog saveza pazi kao od kuge da ih ko ne poveže s nekom ilegalnom rabotom. Rajko Debeli, bivši udbaš koji se nije priklonio novoj vlasti, rekao mu je da su Udba i KOS aktivirali svoje stare doušnike infiltrirane među suverenistima. Boro Borović, vlasnik kafića Posejdon, dva dana nakon katoličkog Božića, poslije desete loze prišapnuo mu je na uho da može nabaviti dugu cijev, municiju i ručne bombe, da mu se nađe zlu ne trebalo, ako četnici krenu da ostvare svoje prijetnje. Maksim se pravio da ga ne razumije, i prebacio priču o reorganizaciji fudbalske lige, jer je Borović bio potpredsjednik FK Lovćen. Ipak, sjutradan – 21. januara 1992. – otišao je do Božane, Ksenijine tetke, koja je sama živjela u kući Maurerovih, otkad su se profesor Emilijan i doktorka Ana s kćerkom odselili u Zadar. Gospođa Božana mu se obradovala kad ga je ugledala na vratima, a u sljedećem trenu umrla je od straha, da nije donio glas o nečijoj bolesti, progonu, smrti, jer se sa Zadrom nije bila čula skoro tri mjeseca, otkako su prekinute telefonske veze s Hrvatskom.

Maksim je primijetio tetkinu uzrujanost – on gospođu Božanu nije zvao po imenu nego „tetka“, kako ju je i Ksenija zvala – i blago joj se osmjehnuo. „Tetka, sve je u redu. Ksenija se javila Miru, koji je u Milanu. S njima je sve u redu, iako je u Zadru gusto. Borbe se vode na nekoliko kilometara od grada, ali poručila je da su oni na sigurnom.“ Tetka mu je skuvala kafu, i bila je toliko uzrujana da su joj ruke onespretile. Prosula je dio kafe na tanjirić, pored šolje. Tri puta se izvinila, a onda je rekla da je uzrujana, jer sama konači u velikoj kući u ovo ludo vrijeme. Ne bi se toliko bojala da svako malo ne nestaje električna energija, otkad su počele ratne operacije prema Hercegovini i Dubrovačkom ratištu. Maksim je smirivao pričom da rat neće dugo trajati, jer je Zapad priznao Sloveniju i Hrvatsku, i da je načuo da će Amerikanci dati ultimatum Miloševiću, koji se mora povući, jer će ga gađati u Bijelom dvoru kao Gadafija u njegov šator. Pošto se tetka malo pribrala rekao joj je da će uzeti jednu crnu sportsku torbu, koja je u Ksenijinom ormaru, ispod njenog donjeg veša, i zamolio je da ona ne ustaje. Tetka je klimnula glavom i ipak ga je ispratila do vrata Ksenijine sobe. Torba je bila na isto mjesto gdje je ostavio nakon što su, prije četiri mjeseca, on i tetka ispratili Maurerove na put. Pod rukom je u unutrašnjosti torbe opipao konture zbrojovke CZ 75 i ručne bombe, kašikare. Maksim je uoči referenduma vratio torbu s pištoljem na isto mjesto: nije ga imao priliku upotrijebiti, jer ratni političari i njihovi štabovi nijesu otvorili još jedan front u Crnoj Gori.

Maksim je nakon bombaške akcije u jutro 1. marta 1992. pištolj vratio u torbu i ostavio je na isto mjesto u bivšoj majkinoj sobi, i tek godinu dana poslije Maksimovog odlaska iz Crne Gore, nekim kanalima je cetinjskim suverenistima stigla dojava da će hercegovački četnici, uz pristanak Radovana Karadžića i Novaka Kilibarde, predsjednika pročetničke Narodne stranke, krenuti u obračun s njima. Onda je Bobo Bogdanović, trener Rukometnog kluba Lovćen, sa stotinak momaka zauzeo busiju s dugim cijevima kod Crne Grede, na ulazu u Cetinje iz pravca Podgorice. Kasnije se ispostavilo da je dojava o dolasku četnika bila je lažna, kako bi obavještajni štabovi lakše procijenili koliko ima ilegalnog oružja i onih koji bi bili spremni suprotstaviti se četničkoj paravojsci. Prošlo je dosta godina dok se Maksim uvjerio da ni u jednom trenutku nije postojala stvarna namjera da se Miloševićev ubilački stroj obračuna sa suverenistima, jer su pravilno procijenili da oni nemaju potencijal ni namjeru da pokrenu diverzije ili gerilske akcije, a s druge strane, Beogradu zbog vanjskopolitičkih razloga nije odgovaralo da se u još jednoj bivšoj jugoslovenskoj republici otvori novo žarište nestabilnosti. Interes da se inostranstvu pokaže da je u Crnoj Gori stanje redovno i regularno svjedoči i to da nijedan medij u Podgorici i Beogradu nije objavio vijest o napadu bombama na biračka mjesta u Cetinju i Nikšiću, noć uoči referenduma 1. marta 1992. godine.

U noći novog referenduma 21. maja 2006. godine, nakon što je direktor nevladine organizacije koja je pratila regularnost plebiscita izašao s projekcijama rezultata – da su pristalice nezavisnosti dobile 55,5 posto glasova – na Cetinju je nastala opšta histerija. Malo je ko ostao u svojim kućama i stanovima – za razliku od drugih gradova s dominantnom pravoslavnom većinom – staro i mlado, ogrnuto crvenim zastavama, ushićeno se valjalo Njegoševom ulicom, čestitajući jedan drugom nezavisnost. Maksim se s glavne ulice sklonio u Ivanbegovu u kafiću MD je na brzaka popio dvije votke, častio sve goste turu pića, a onda krenuo kući, kako bi uz neotvorenu bocu stoličnaje sabrao misli.

Maksimu je poslije referenduma o državnoj nezavisnosti politički život bio nezanimljiv. Četrnaest godina, na svim parlamentarnim i predsjedničkim izborima, pobjeđivala je stranka Mila Đukanovića, uprkos optužbi o kriminalu, korupciji, nepotizmu, partitokratiji. I on se zbog toga nije bunio, iako je nakon referenduma očekivao da bi Crna Gora po rusoovskoj idealizovnoj koncepciji male države, u kojoj je jedino moguće ostvariti istinsku predstavničku demokratiju, bez posrednika između nosilaca vlasti i njihovih birača, mogla se izdići kao primjer ostalim zemljama s autoritarnom tradicijom. No, ubrzo je shvatio da su crnogorski političari slabo prosvijećeni, da državu zamišljaju kao proširenu korporaciju, i da su mantre o evropejstvu „gornje riječi“, fraze bez stvarnog sadržaja. Ipak, u jednoj stvari suverenistički prvaci su bili emancipovaniji od svog okruženja u balkanskom regionu: vlast je bila multinacionalna i nije podsticala etničku i religijsku nesnošljivost i sukobe.

Maksim je podržavao Đukanovićev balkanski neoliberalizam, jer se uvjerio da je nacionalizam pogubniji za ljudski um i dušu čak i od komunizma. U svojim Bilješkama, na Preobraženje 2020., jedanaest dana pred parlamentarne izbore, zapisao je da nacionalisti svoj pogled na svijet temelje na pravednoj žrtvi i bezgrešnosti svoga etnosa, te da: „Vitalnost i obnovljivost nacionalizma, u odnosu na ostale velike ideologije 19. i 20. stoljeća – liberalizam i socijalizam – izvire iz primordijalnih ljudskih instinkata, straha od drugačijeg i novog, koju većina ljudi kroz evoluciju civilizacije, ipak, nije prevladala. Etnički i klerikalni nacionalizam se temelji na starom praznovjerju, koje ne odumire bez obzira na masovno obrazovanje, tehnološki razvoj, digitalnu eru. Duhovna lijenost, osionost, estetska nerafiniranost, nacionaliste čini sumnjičavim i agresivnim prema svakoj transformaciji ideja i izraza, čak i prema reformatorima sopstvenih kanona. Jedine poželjne promjene su one koje sugerišu dublje vraćanje u prošlost, kao svojevrsno bjekstvo od stvarnosti čija neizvjesnost proizvodi stalni stres i anksioznost.“

Maksim je produbio svoje spoznaje – ni po čemu originalno – da su nacionalizam i komunizam obogotvorili glas naroda, samo što je u komunističkoj religiji Bog predsjednik Centralnog komiteta. Na narednoj strani Bilježnice, nastavio je: „Ljudi jedne knjige’, ne percipiraju uzrok i posljedice: sve im je dato i zadato višim smislom koji je potrebno bespogovorno slijediti. Istina, dogmate, u trenutku psihičke krize ili radikalnih političkih promjena, koje smatraju voljom Demiurga ili istorijskom nužnošću, preko noći, bez prethodne najave, mogu svete vjerske knjige zamijeniti nacionalnim kanonima ili komunističkim manifestima, ali i obratno, bivši radikalni komunisti i internacionalisti će postati skrušeni ministranti i progonitelji ateista i pripadnika pogrešne nacije. Jer, dogmatski svijet – teista i ateista, nacionalista i internacionalista – u jednoj je dimenziji: razumjljiv sam po sebi i objašnjava se samim sobom. Zato su bivši izvršni sekretari, agitpropovci postali rigidniji nacionalisti i klerilkalci od mnogih koje su progonili: opet to čine bez nelagode i griže savjesti, s istim uvjerenjem i revnošću.“

Maksim je litije – za razliku od Antibirokratske revolucije – predosjetio kao što se životinje uznemire pred zemljotres ili drugu prirodnu stihiju, i prije nego što su krenule početkom 2020. godine. Nije se više mogao prevariti kao sredinom osamdesetih godina, dok je Slobodan Milošević još uvijek bio u sjenci Ivana Stambolića, da ne predosjeti veliki potres. Jer, apatija i zamor decenijskog Đukanovićeva režima umnogome je bio sličan u zadnjoj fazi titoizma. U novom scenariju radničke kombinezone socijalističkih trudbenika zamijenile su crne mantije, a umjesto trobojki s petokrakama pojavili su se vjerski barjaci, krstovi, i po koja crna četnička zastava. Jedni i drugi, antibirokrate i litijaši, tražili su na isti način, osvetnički, pad trulog, „odnarođenog“ režima. Zato je Maksim litije krstio moleban revolucijom: produženom Antibirokratskom revolucijom. Obje revolucije imale su magijsko ozračje: samo je ezoterijska riječ „Kosovo“ zamijenjena jednako čarobnom parolom „Svetinja“. Parole su dobile mistično značenje, u trenutku kad su udruženi lumpenproleterijat, karijeristi, klerikalci, frustrirani ideolozi, zajedno sa svojim vanjskim pokroviteljima, osjetili krv onemoćale, bezidejne vlasti.

Svaka revolucija ima, ili zamisli, predvodnika koji je ovaploćenje snova pobunjenog mnoštva: lider AB revolucije bio je mlad komunista, „sa suncem u kosi“, inkarnacija cara Dušana, Obilića, Karađorđa. Litije i molebane, pak, predvodio je kaluđer-starac – s titulom Arhiepiskopa cetinjskog – kojemu su pripisivali nadnaravne, nebeske moći. Božja sila, uz pomoć digitalnih i printanih medija, davala je jasne znakove da podržava vjerni narod i njegova pastira: slikani su oblaci i sniježne skulpture na visokim granama četinara s grubim raspućinovskim likom. Ipak, između dvije revolucije sâm nacionalizam je izgubio prvobitni polet i nevinost, jer je pomućena iluzija o „nebeskom narodu“, njegovoj nadmoći nad ostalim nacijama zemaljskim, pa i o solidarnosti između velikih i malih duhovnih potomaka Svetoga Save.

Dakle, duh litija, za razliku od AB revolucije, nije se bio ukorijenio na Cetinju, iako je njihov prvosveštenik stolovao u Cetinjskom manastiru. Jednom je Amfilohije, u doba litija, najavio da će s kaluđerima, popovima i malobrojnom domaćom pastvom, prošetati od Manastira do Vlaške crkve, ali je odustao kad su se oglasili mladi navijači rukometnog kluba Lovćen, s parolom: „Na Cetinju nema šetnje“. Tako se desila još jedna tipična ovdašnja groteska: litije u doba korone napravile su sanitarni kordon oko Cetinja, a unutar prijestonice, mitropolit nomadskog duha – čije ime na starogrčkom znači zasjeda, busija – koji je stizao do granica Čilea i Paragvaja, i Indijance plemena Mapuče prevodio na srpsko pravoslavlje, sjedio je ne pomolivši nos iza zidova zdanja visokih kamenih zidova, koje je prije više od pet stoljeća sazdao Gospodar Ivan Crnojević. Zato je postao svojevrsni zatočenik svojih iluzija, poput sultana Džema, u Castel Capuanu. U tom dvostrukom obruču oko grada i Manastira, dani su tekli sporo, u oskuškivanju izvještaja o pandemiji, masovnosti litija i procjenama agencija o ispitivanju javnog mnjenja o rejtingu političkih stranaka pred parlamentarne izbore. Javne i tajne sondaže javnog mnjenja često su zavisile od toga koja ih stranka naručuje, i zato su predviđanja bila različita: prema jednima vladajuća koalicija glatko pobjeđuje, drugi su tvrdili da će rezultati biti tijesni, krajnje neizvjesni, dok su beogradski mediji tvrdili da će opozicija na čelu s Demokratskim frontom uvjerljivo trijumfovati.

Maksim se tridestog avgusta ujutro probudio kasnije nego što je to praktikovao otkad se vratio na Cetinje. Skazaljke na satu su se poklopile na sedamnaest minuta do devet. Ustao je mamuran, zateturao se pored kreveta, i prvo što je pomislio da je možda negdje pokupio virus: iako nije imao glavobolju, curenje nosa, grebanje u grlu, što su obično bili prvi simptomi korone. Pošto se istuširao razbistrilo mu se u glavi, i sjetio se da su danas parlamentarni izbori. Ipak, nije uključio stari radio, koji je hvatao frekfenicije samo podgoričkog javnog servisa i radija Antena M, da čuje kolika je izlaznost na biračkim mjestima u devet sati. Pojeo je grozd grožđa i tačno u deset sati otvorio fajl ROMAN. Nekoliko minuta je odsutno zurio u ekran kompjutera, a onda počeo ispravljati tipfelere, ujednačavati sintaksu, kao da je riječ o tuđem tekstu, s kojim se prvi put susrio. Nije obraćao pažnju na kontekst i kompoziciju teksta, korektorski i lektorski posao toliko ga je zabavio, da je pogledao na sat tek kad je ustao da popije vodu: već je bilo četrnaest i deset, pa je umjesto na uobičajenu podnevnu kafu u Gradskoj kafani, krenuo na ručak u tavernu, koja je pedeset metara od njegovog stana. Restoran je bio prazan, naručio je riblju čorbu i grilovano povrće, ali nije imao apetit, ni osjećaj da će se dogoditi nešto dramatično. Poslije ručka je iz gornjeg desnog ugla najviše police uzeo Singerovu autobiografsku prozu, Ljubav i izgnanstvo, za koju autor kaže da je „fikcija na istinitoj podlozi“. Ova naizgled jednostavna sintagma odnekud ga je asocirala na eklektičnu prirodu i fatalističku povezanost književnosti i politike: na infantilnu opsjednutost književnih genija harizmatičnim vođama, masovnim ubicama, diktatorima, Vladimira Majakovskog s V. I. Lenjinom, Knuta Hamsuna s Adolfom Hitlerom, Miroslava Krleže s J. B. Titom, G. G. Markesa s Fidelom Kastrom… Ali, i na svršetak te fatalne međusobne fascinacije: savremeni političari, prvi put od modernizacije štamparske prese i buđenja nacija u romantizmu, umjesto umjetnicima pisane riječi, knjigama i printanim medijima, posvetili su se društvenim mrežama i proučavanju marketinga. Umjesto filozofiranja, lova na tice, visoku divljač i igranja šaha s bardovima i filozofima, vrijeme provode s estradnim zvijezdama i menadžerima koji ih podučavaju vještini komunikacije s medijima i javnošću.

Poslije ručka je zakunjao, i kad je ustao iz fotelje, za razliku od jutros, noge mu više nijesu bile teške. Obuo je patike, uzeo kesu s bokserskim rukavicama, i taman što je dohvatio kvaku od ulaznih vrata sjetio se da je teretana Soko Gym nedjeljom zatvorena. Opet je pogledao na sat: ostalo je još samo ura vremena do centralnog dnevnika Radio-televizije Crne Gore u devetnaest i trideset. Odložio je kesu s rukavicama i sio je na sobno biciklo. Počeo je okretati pedale što je brže mogao, i majica mu je začas bila u goloj vodi, ali kroz znojne pore nije mogao izbaciti nemir koji mu se iz dijafragme razlivao po prsima.

Maksim je uključio televizor tačno u 20,30h, i čim je vidio na kajronu da je izlaznost, uprkos epidemiji od korone, bila skoro sedamdeset sedam odsto ukupnog biračkog tijela, najviše poslije referenduma 2006. i prije nego što je pogledao lica voditelja i gosti u studiju, shvatio je da poslije dvadeset tri godine na vlast dolazi politička koalicija koju podržavaju Beograd i Moskva. Isključio je ton da bi bolje osmotrio lica voditelja i gostiju: medijator je bio uzbuđen, a na licima dva gosta koji su podržavali odlazeću vlast vidjela se zbunjenost dok su opozicioni analitičari gestikulacijama, „govorom tijela“, pokazivali euforiju. Maksim je još sat vremena studirao lica u studiju, onda je posmatrao ono što mu je obično izmicalo pažnji: scenografiju, sto i stolice, stil odjevanja voditelja i gostiju. Jer, sậm se oblačio jednolično, nemaštovito, i nije zapažao modne stilove, iako je godine proveo u kazinima koje posjećuju skorojevići, dendiji, sponzoruše. On nije obraćao pažnju, ni na Ksenijin stayling, koja je na čuvenoj modnoj reviji na Piazza di Spagna reklamirala Pradine cipele, što je ponekad bio povod njenih burnih reakcija: siktala je da njegova nezainteresovanost nije odraz boemskog stava, jer pravi boemi ne provode vrijeme u kazinu s krupijejkama i animir damama, nego elementarnog prostakluka.

Maksim je nestrpljivo čekao da voditelj uključi reportere javnog servisa iz izbornih štabova stranaka. Čekao je još da kamere pokažu postizbornu atmosferu na ulicama Podgorice, i da izjuri na svjež vazduh. Pošto su se pojavile slike glavnog bulevara i platoa ispred sabornog hrama Hristovog vaskrsenja uključio je ton na televizoru: kolone auta sa razvijenim srpskim trobojkama mimoilazile su se na bulevaru, a ispred saborne crkve izmiješali su se, u strasnim zagrljajima, lagano odjeveni vjernici Srpske pravoslavne crkve i kaluđeri u crnim mantijama. Nije morao čekati izvještaje drugih reportera RTCG iz Nikšića, Bijeloga Polja, Bara, Herceg Novog, da bi shvatio kako je izašla na ulice i trgove ona druga polovina Crne Gore, koja je 21. maja 2006. sjeđela u svojim stanovima i tugovala. Oba puta riječ „sloboda“ je bila najfrekfentnija: na majskom referendumu uzvikivali su još, „Crna Gora“, „Nikad neće Crna Gora biti obala srpskog mora“, a na parlamentarnim izborima četrnaest godina kasnije, klicalo se: „Srbija“, „Crna Gora i Srbija to je jedna familija“.

Maksim je tačno u deset sati ustao, pritisnuo crno okruglo dugme na televizoru, obuo sandale i izašao na ulicu. Njegoševa ulica bila je sablasno pusta, kao u nekoj decembarskoj noći. Stolovi pred kafićima koji su sinoć bili puni gostiju ličili su mu na neku filmsku scenografiju prije snimanja prve klape. Prošao je Francusko poslanstvo, Kuću Spasića, Vidovu Trafiku, Montenegro banku, likovnu galeriju, bivšu Namu, bivšu Kami kulu, Dvorski trg, nekadašnju kuću Maša Vrbice – u ovom kućištu bez krova, prekrivenom velikom oslikanom plastičnom ceradom, nalik na pozorišnu kulisu, odigrana je 1884. prva predstava Balkanske carice i Simo Matavulj je u njoj napisao roman Bakonja fra Brna – šah klub, stigao do Studentskog trga, čiji je parking takođe prazan. Krenuo se prema bašti kafića L’angolo, na čijim vratima je stojao mladi konobar. Maksim je naručio espreso i zamolio ga za jednu cigaretu. Konobar je uz kafu, donio tanku bijelu cigaretu s filterom i plastični upaljač roze boje. Povukao je snažno dim od cigarete, s malo nikotina, koji je čista hemija, i zažali što se nije sjetio da, prije nego što je krenuo iz stana, iz radnog stola uzme jednu pravu cigaru, smeđi moods, od nerezanog duvana, čija se gusta aroma tako moćno i blagotvorno razliva kroz nozdrve i dušnik. Ugasio je cigaretu u pepeljari, i dok je ispijao prvi gutljaj kafe, od zgrade Banovine dojurio je crveni golf s crvenom državnom zastavom, uhvatio jedan krug oko Trga i vratio se natrag. Maksim nije bio načisto je li to demonstracija prkosa poraženih ili slavljenje pobjede pristalica male stranke bivših indipendista koji su ušli u koaliciju s beogradskim i moskovskim satelitima.

Maksim je nakon pola sata ustao sa stolice i krenuo prema Plavom dvorcu, namjerivši da prije spavanja uhvati đir oko Donjega Polja i Grude, ali, na trenutak zastade i izvadi iz džepa mobilni telefon. Cijeli dan se nije javio Miru Nikoviću, koji sedmi dan ne izlazi iz kuće, jer ima glavobolju, temperaturu, suhi kašalj, pritisak u prsima. Prethodnih dana zvao ga je barem dva puta dnevno, ubjeđivao ga da pođe u Dom zdravlja, testira se na kovid 19, uzme terapiju, ali Miro se branio da je to obični grip, koju će organizam sam pobijediti. Nije ga poslušao da uzme sumamed, udarni antibiotik za liječenje bakterijskih infekcija, koji su zaraženi bolesnici uzimali za prevenciju od upale pluća. Maksim je smišljao razne argumente kako bi brata od ujaka nagovorio da snimi pluća, jer bakterijska upala pluća često je kobna za zaražene koronom. Kad je shvatio da ga ne može ubijediti telefonom – poslije drugog razgovora Miro je prekinuo vezu – otišao je do Dvorskog trga. Vrata na spratu Kuće Nikovića bila su zaključana. Maksim je pokucao.

„Miro otvori“, viknuo je zapovjednički. Iznutra se čuo samo tihi suhi kašalj.

„Otvori, čovječe, što se događa s tobom. Samo da popričamo“.

„Nemamo što pričati. Ja sam okej. Proći će za par dana. Nema svrhe da ulaziš, možeš samo da se zaraziš“. Glas mu je bio slab, ali ljutit, koji ne podnosi prepirku.

„Reci što treba da ti kupim“.

„Ne treba ništa. Hranu i ljekove mi donosi Skočko. Ostavim mu ceduljicu s narudžbom i pare iza vrata, a on na isto mjesto donese što sam naručio“. Sjutradan ga je zvao u deset i naveče u osam, i naredna četiri dana u isto vrijeme. Uvijek ga je pitao, “Kako si“, i razgovor je bio istovjetan, „Dobro“. Progovorili bi još nekoliko manje-više formalnih rečenica, jer je Maksim shvatio da Miro hoće da ga što prije otkači. Analizirao je njegove rečenice: činilo mu se da je je pribran, što je bilo rijetko u posljednje vrijeme, iako mu je glas modulirao, na momente je bio jedva čujan. Sjetio se da bi se jedino po nalogu psihijatra iz Dobrotemoglo nasilno ući u njegov stan: ali, ni to nije moguće, jer je Miro poslije povratka iz zatvora stavio blindirana vrata na spratu. No, i kad bi se vrata mogla razbiti psihijatar ne može potpisati nalog za nasilnu hospitalizaciju bez pismenog pristanka uže familije, oca ili majke.

Maksim mu se zbog jutrošnje konfuzije zaboravio javiti: možda bi ga se i sjetio da Miru glas juče nije bio krepkiji i razgovjetniji nego prethodnih dana. Još se pokušao našaliti: „Uprpio si se bio. Nema mene smrti bez śekire.“

Mirov telefon je zvonio do kraja: kad se javila elektronska sekretarica Maksim je ponovio poziv. Opet nije bilo odgovora: śenjalo ga je da nešto ne valja. Miro je bio noćnik, nesaničar, koji je prije kasnih sati spavao samo pod jakim terapijama neuroleptika. Maksima je uzbudilo saznanje da su prema dosadašnjem iskustvu u liječenju virusa, sedmi ili osmi dan najkritičniji u razvoju bolesti. Okrenuo se natrag i brzim korakom krenuo prema Dvorskom trgu. Istrčao je uza stepenice, i dok je hvatao kvaku viknuo je: „Miro!“. Pritisnuo je kvaku, i vrata su se otvorila. Zakoračio je u dnevnu sobu, i u polumraku na trosjedu je zapazio čudno iskrivljenu Mirovu siluetu. „Miro“, sad mu je ime izgovorio tiho, kao da se sebi obraća. Panično je potražio prekidač za svijetlo, i vidio prizor koji će ga pratiti svih narednih godina. Miro je u polusjedećoj, poluležećoj pozi bio sklupčan na trosjedu. Lice mu je bilo iskrivljeno, kao da je imao facijalnu paralizu, a oči toliko izbuljene da se činilo da će svaki čas iskočiti iz duplji.

Prvo poglavlje nastajućeg romana Emigranti