Milorad Popović: Hotel Dubrovnik
Svetozar Milinov, sin Todora, suknara iz Plovdiva – koji se sredinom devetnaestog vijeka doselio u banatski Veliki Beškerek – 1901. godine preselio se u Zagreb, i uz pomoć židovskog trgovca Kleina pokrenuo je trgovinu pletenom robom, sagovima, parfemima, zastorima, donjim rubljem i odijelima. Milinov je nakon sloma Austro-Ugarske carevine kupio kuću Pavla Hartza, bivšeg gradonačelnika Zagreba, na uglu Gajeve, vis a vis Trga bana Jelačića. U Hartzovoj kući, sagrađenoj 1872. godine, bila je Velika kavana na prvom spratu, čiji će se gosti tri godine nakon rušenja preseliti u novootvorenu Gradsku kavanu, na istočnoj strani Trga bana Jelačića.
Trgovac je do temelja srušio Hartzovu kuću, i arhitekti Dionisu Sunku zapovidio da mu izradi projekt za hotel i poslovne prostorije. Gradnju nove zgrade, započete u proljeće 1928. godine, vodio je građevinski inženjer Rudolf Jungermann. Hotel je završen tačno četiri mjeseca nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, koja je zabranila rad političkih stranaka, sindikata, uvela preventivnu cenzuru i promjenila ime države Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, u Kraljevina Jugoslavija.
U novu petospratnu zgradu, iz Hartzove kuće prenesen je kip Merkura, boga zaštitnika trgovine, koji je bio napravio Anton Dominik Fernkorn. No, hotel s crvenim tornjem od opeka, još u fazi gradnje bio je predmet žestokih polemika među Zagrebčanima, pa je toranj na krovu, koji su kritičari ironično nazvali „škatulja“ sa sredine krova premješten na njegov desni ugao. Jer, smatrali su neukusnim da petospratnica s mezaninom ima još dva sprata na tornju iznad kojih će na nadogradnji metnuti svijetleći natpis: HOTEL MILINOV.
Svetozar Milinov je neprestano radio unutrašnja preuređenja hotela, pa je 1937. godine, pored dva restorana i trgovine s tekstilnim proizvodima, na spratu, u dijelu zgrade okrenutu Trgu, otvorio i kavanu. No, veletrgovac konfekcijom shvatio je da njegovi sinovi nemaju ugostiteljskog talenta i interesovanja i 1940. godine prodaje svoj hotel Dubrovačkoj parobrodskoj plovidbi, koja mu je promijenila dotadašnje ime u Hotel Dubrovnik. Uz promjenu imena, ubrzo će se, već naredne godine – kao na početku svakog rata – potpuno promijeniti i hotelska klijentela.
Ustaše, koji su slavodobitno prispijevali iz Italije, Španije, Mađarske i Austrije, u prvim danima aprila 1941. godine, izabrale su Hotel Dubrovnik za svoje glavno sastajalište, zbog njegovog položaja na središnjem gradskom trgu i blizine Gornjem gradu. Neko je mogao očekivati da će viši politički i policijski dužnosnici nove vladajuće elite pohitati u hotele više klase, Palace ili Esplanada, gdje su pred rat ispijali kave i odsijedali funkcioneri bivšeg režima, otmjeniji Zagrepčani, i putnici čuvenog voza Orient Exspress, koji je saobraćao od Pariza do Istambula. No, doskorašnji politički ilegalci, zavjerenici, mahom bosanski, hercegovački i zagorski dinarci, koji su veliki dio emigracije proveli u logorima i kampovima za vojnu obuku, nijesu se ugodno osjećali u otmjenim Esplanadinim salonima s kristalnim lusterima i livrejisanim konobarima. A i shvatili su da nijesu društvo E. G. von Hosternaua, Hitlerovog oponumoćenog generala i ambasadora Siegfirieda Kaschea. General Hosternau, Bečlija, bivši austrijski vice kancelar, gledao je s visoka, kao neotesane Balkance, ustaške prvake: osim Vojskovođu Slavka Kvaternika, koji je u Prvom svjetskom ratu bio krilni pobočnik Lavu sa Soče, feldmaršalu Svetotaru Borojeviću.
Tačno dvije sedmice nakon što je „božjom providnošću i voljom našeg saveznika“, Vojskovođa Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, sobu u hotelu Dubrovnik zatražio je i Ljudevit Tiljak, koji je po naredbi Gestapoa, došao iz Beograda u Zagreb, kao ekspert za borbu protiv komunista. Gestapo je novoformiranom redarstvu i Ustaškoj obavještajnoj službi, koja će se za par mjeseci transformisati u Ustašku nadzornu službu, poslao instruktora, osobu s velikim iskustvo u borbi s komunistima i skojevcima.
Policijski agent Tiljak, bio je bogomdan za obuku i edukaciju antikomunističkog odjela Ustaške obavještajne službe. U prvoj mladosti bio je komunista, kojega su poslije hapšenja vrbovali i ucijenili, a nakon toga poslali u Glavnjaču, da nauči policijske metode mučenja, vrbovanja, manipulisanja neprijatelja režima. Ubrzo je pokazao pronicljivost i bezobzirnost, pa je postao asistent Đorđa Kosmajca, zloglasnog isljednika iz Glavnjače, istražnog zatvora za političke zatvorenike, čuvenog po svireposti u iznudama priznanja zatočenih komunista. Čitaocu će biti zanimljivo i to da se Tiljak, zajedno s Kosmajcem, učlanio u Jugoslovenski narodni pokret Zbor, stranku Dimitrija Ljotića, čiji je potpredsjednik bio Zagrepčanin Juraj Korenić. Policijski agent najprije je odsio na prvom spratu Hotela Dubrovnik, pored apartmana veletrgovca Milinova.
Tiljak je u džepu imao i ključeve praznog stana Jakova Freilbergera u Petrinjskoj ulici. Lukavi Freilberger, sinovac potonjeg zagrebačkog nadrabina, ostavio je ključ od stana ispod otirača, kako novi stanari ne bi slomili vrata, i ujutro drugog aprila zaputio se prema Fiumi. Umjesto na Jelačić placu, ili u okolini sinagoge, koja je bila samo pedeset metara od njegovog stana, Freilberger je ustaše, u nekoliko kamiona s italijanskim registracijama, svojom škodom mimoišao na samom ulasku u Karlovac.
Ljudevit Tiljak je drugi dan pošto se smjestio posjetio bivšeg vlasnika hotela, u njegovom uredu na prvom spratu, koji je bio preko puta agentove sobe 109. I čim je sjeo, onako nonšalantno je natuknuo Milinovu, da o njemu zna puno toga što grosista možda ne može ni pretpostaviti. Onda je pomenuo, da bi ga malo opustio, njegove beogradske prijatelje, Stojadinovićeve radikale, koji su finansijski pomagali i Dimitrija Ljotića, iznad čijeg radnog stola je bio izvješen portret Adolfa Hitlera. Milinov je gostu sâm točio piće, skačući svaki put iz fotelje, začuđujuće lako za svojih sto trideset kilograma, da mu pripali cigaretu. I trgovac je glumio srdačnost i opuštenost, ali odavale su ga graške znoja na čelu: iako je u podne, na Đurđevdan 1941. godine, vanjska temperatura bila tek devetnaest stepeni.
No, Tiljkov smijeh bio je više nalik režanju, a osmijeh je ličio na facijalni grč: žućkaste beonjače su nalik na oči čakalja, koji se priprema da skoči na plijen. Kad se Tiljak uozbilji, njegove oštre, tanke crte lica mu postaju nepomične. Milinovu se učinilo da ga fiksira, kao zmija žabu, u času kad je policajac zaustio – a onda se predomislio – da mu kaže kako je upravo iz Ustaške nadzorne službe dobio vijest da bude spreman na prijem kod Dida Kvaternika.
Agent je halapljivo popio četiri čaše vlahova, koji mu je Milinov ponudio iz svog priručnog bifea, jer u Beogradu je liker specifičnog gorkog ukusa mogao naći samo u hotelu Moskva – u hotelu na Terazijama odsijedali su Dalmatinci, poslovni ljudi i poslanici Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije – a onda je uzeo šešir i polako ustao. Naklonio se vlasniku hotela, važno ga pogledujući.
„Vidimo se, uskoro.“
„Bit će mi zadovoljstvo, budite moj gost u restoranu, čim vam dozvole obaveze.“
Ljudevit Tiljak je treći dan sekretarici Milinova rekao da će ga sjutra u dva poslije podne čekati u restoranu. Već u pet poslije podne, satnik i bivši hotelijer, ispili su četiri boce graševine: poslije svakog nasipanja čaša nazdravljali su, gledajući se u oči, po ruski, iako su vino ispijali lagano, u kratkim gutljajima. Beonjače agenta još više su požućele: oštri špicasti nos je porumenio, ali mozak je radio trista na sat. Na proslavi četrdeset petog rođendana kralja Aleksandra, koju je na Fruškoj gori organizovao Četvrti antikomunistički odsek, Tiljak se samohvalno povjerio mladom Bošku Bećareviću, koji će mu uoči rata postati šef, da je najdragocjenija saznanja od sumnjivih lica i pokvarenih doušnika, dobio upravo u piću. No, osnivač hotela Milinov, iako je osjećao pritisak u prsima i zaplitao jezikom kad je izgovorio „poglavnik“, provalio je Tiljkova potpitanja, i prije nego što je agent do kraja izgovori rečenicu.
U jednom času, poslije treće ispijene boce vina, veletrgovac je osjetio da je trenutak da krene u napad, i preduhitri štrkljastog hotelskog gosta, sa fedora šeširom bež boje, i dugim mantilom od gumiranog pamuka, koji nije skidao ni početkom maja. Smijuljeći se bleskasto i s dozom uzbuđene patetike, kao da recituje, rekao je, nešto povišenim glasom:
„Ja sam lojalan Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, na isti način kao što je podržavao Austro-Ugarsku i Kraljevinu Jugoslaviju.“
Milinov nije bio zadovoljan tonom svog glasa kad je izjavio lojalnost NDH, iako se Ljudevit Tiljak pravio da napregnuto sluša, a u stvari jedva se uzdržao da ne prsne od smijeha.
„Uostalom ja nisam Srbin. Moje je podrijetlo bugarsko. Tražiću bugarsko državljanstvo čim se uspostave odnosi Nezavisne Države Hrvatske i Carevine Bugarske.“
Agent se pravio da ga pažljivo sluša, i kao da se nekako bio udaljio. Trgovac se još više znojio, i meškoljio u dubokoj kožnoj fotelji tamno smeđe boje.
„Znate, kad je uspostava nove vlasti u ratnim okolnostima, mnogi love u mutnom. Nekima ste se zamerili, neki su pikirali na vašu imovinu. Učiniću što mogu. Olakšavajuća okolnost je, kako kažete, i vaše bugarsko poreklo. Ali, znate, vi niste anonimna osoba. Morat ćemo uveriti neke važne ljude da niste neprijatelj Hrvatske.“
„Ja sam Vam rekao, molim lepo, da ću podržavati novi režim. Ako sam ovdje nepoželjan spreman sam otići.“ Glas mu je sad bio čvršći, ali istovremeno i šupljikav, s nevidljivim otvorima.
„Želim da Vam pomognem, ali, igru vode emigranti, koji i mene gledaju sumnjičavo, iako sam se u Zagreb vratio na preporuku čovjeka koji je bio desna ruka Karla Krausa, specijalnog policijskog oponumoćenika Trećeg Rajha za Jugoslaviju.“
Agent je zastao, napravio dramsku pauzu, a onda se nakašljao.
„Ustaše su željne osvete i prema Hrvatima koji su na bilo koji način podržavali velikosrpski režim. Kamoli prema Srbima i komunistima.“
Milinov je ćutao. Nakašljao se, i osjetio je da gubi glas.
„Ipak, nemojte toliko brinuti. Bit će sve kako treba. Konrad Klaser, major Gestapoa, Didi Kvaterniku je sugerisao kako će im trebati moje iskustvo iz Glavnjače, gde sam obrađivao mnoge komuniste, koji su poreklom iz Hrvatske, ili ih je Kominterna bila poslala u Zagreb. Upravo juče sam dobio ured u Đorđićevoj s tajnicom. Treba da formiram i specijalni tim za borbu protiv komunizma.“
Agent je prećutao svoju kratku i burnu komunističku epizodu: prije nego što je ocinkario Pašagu Mandžića, mladog tuzlanskog stolarskog radnika, da je pripremao atentat na Mehmeda Spaha, koalicionog partnera Stojadinovićevih radikala. Onda je nonšalantno izvadio kutiju cigareta Lansky iz džepa, koje je nudio samo kad osjeti da je žrtva konfuzna, traži neku utjehu, i ne zna što bi s rukama. Pomalo je teatralno ustao vadeći Zippo upaljač iz malog unutrašnjeg džepa sakoa.
Milinov je bio strastveni pušač, dok mu je poslije preležane upale pluća, u proljeće 1936. godine, profesor Primož Repar, na Golniku, utvrdio početak astme. Grosista se bio zarekao da više nikad neće primirisati duvan. Održao je riječ i desetog travnja kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pa i poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, sedamnaestog aprila. Ali, ovaj nesmajni agent tako ga je bezočno fiksirao, da je mahinalno zgrabio ponuđenu cigaretu i povukao prvi dim, duboko, halapljivo, kako to obično rade apstinenti poslije duge pauze. Onda se odjednom raspričao, logoreično, nepovezano, o tome kako je počeo trgovati suknom u Farkažinu, selu kod Velikog Bečkereka, kojega će 1935. godine jugoslovenske vlasti preimenovati u Petrograd, te kako ga je dvije godine prije Aneksione krize u Zagreb pozvao Oskar Klein, veletrgovac židovskog porijekla, s kojim je razgranao poslove. Poslije pada Austro-Ugarske otkačio je Židova, i ušao u partnerstvo s vlasnikom Društva Nikolić, poslije čije smrti kao prokurist preuzima vlasništvo firme, i proširuje poslove na trgovanje pletenom robom, parfemima, sagovima, zastorima, donjim rubljem i odijelima. Od tog kapitala počeo je da gradi hotel, s robnom kućom u prizemlju, koju je kasnije pretvorio u restoran i kavanu.
Pošto je 1940. godine prodao hotel, veletrgovac je, ipak, ostao manjinski dvadesetoprocentni suvlasnik: još je zadržao svoj ured i apartman na prvom spatu. Jer, bio je stekao naviku da poslovne i političke partnere prima u svojoj kancelariji i u hotelskom restoranu. I pored toga što su Dubrovčani doveli novog direktora hotela, i promijenili mu ime, stari radnici su ga i dalje zvali „gazda“.
Agent ga nije prekidao. Znao je da i iskusni i prepredeni ljudi, u jednom trenutku počnu laprdati o svemu i svačemu, pa i o onome što bi se kasnije moglo iskoristiti protiv njih. Milinov se nije zaustavljao, pričao je o „kombinacijama“ na Beogradskoj berzi, pomenuo je i svoju bečku ljubavnicu frau Elsu, koju mu je namjestio Josip Tadej, njegov tajni ortak iz Beča. On mu je sad posebno važan, jer je u prva četiri razreda pučke škole u Vrbovskom, sjedio sa Slavkom Kvaternikom. Još je kazao – da osjeti hoće li to ostaviti utisak na previjanog agenta – kako mu je ortak Tadej poručio, da će ga preporučiti pažnji starom austro-ugarskom oficiru, koji je svečano proglasio NDH. Hotelijeru su nezaustavljivo navirale neočekivane asocijacije, nesvjesno miješajući srpsku ekavicu s hrvatizmima, uz poneku frazu na mađarskom i njemačkom jeziku.
Tiljak se u sebi smijuljio: upalili su njegovi naizgled bezazleni štosevi, koje jednako „puše“ mladi besprizornici i iskusne barabe. Još jednom se kucnuo s Milinovim, i poluglasno je, s prizvukom prijekora i umora, rekao:
„Moramo nešto učiniti za vas.“
Veletrgovcu se pomalo vratilo rumenilo na licu: zapazio je da agent govori u množini, „moramo“, a ne „moram“. Primijetio je još da su Tiljkove crte lica najednom omekšale, i istanjile se, pa se bivšem hotelijeru učinilo da ga odjednom gleda s povjerenjem, kao da su stara škvadra.
„Moram još reći, ali nemojte me pitati za izvor.“ Zastao je da vidi kakav će utisak ostaviti na sagovornika. „Na spisku ste nepoćudnih osoba koje treba konfinirati. Racije će početi brzo, za 15-20 dana.“
Agent je posljednju rečenicu rekao toliko tiho da ga Milinov ne bi čuo da mu nijesu bila napregnuta sva čula.
„Možda bismo mogli naći neko kompromisno rješenje… Da se spasite logora.“
„Logora? Kojeg logora?“
„Kod Gospića je jedanaestog aprila formiran sabirni logor za Srbe, Jevreje, Cigane i komuniste. Proverio sam, i vi ste na spisku“
Ljudevitu Tiljku se u trenu učinilo da je Svetozara Milinova udarila kap, a onda je trgovac zatreptao, zgrabio polupraznu čašu vina i na eks je iskapio. Htio je da još jednom kaže kako on nije Srbin nego Bugarin, ali je zagrcnuo. Uzdahnuo je, da sabere misli.
„Možete li mi pomoći… Da napustim Zagreb, sa porodicom… Ne pitam za cijenu.“
Agent je ćutao. Pozvao je konobara i naručio još jednu bocu vina. Ponovo je stisnuo kapke, tako da su mu zjenice ličile na dvije linije povučene zelenim mastilom.
Milinov je osjetio da mu srce pulsira pod grlo. Mora otvoriti karte, do kraja.
„Odvedite me s obitelji u Beograd, i tamo ćeš dobiti hiljadu napoleona, u po pedeset zlatnih franaka.“
Nije ni primijetio da mu se prvi put obratio na pertu.
Zlatne poluge i napoleone, drugi dan nakon svrgavanja vlade Cvetković-Maček, odnio je u Beograd i ostavio ih u tajni trezor Siniše Adamova, koji je bio jedan od glavnih ljudi mešetara na upravo ukinutoj Beogradskoj berzi. Adamov je prije desetak godina, preko svojih veza iz kruga povjerljivih ljudi Milana Stojadinovića, omogućio Milinovu da preuzme Društvo Nikolić, i da sebi i Dragom Stamenkoviću, nasljedniku osnivača Beogradske berze, priskrbi jednu trećinu kapitala Milinove firme. Trgovac je znao da će se spasiti ukoliko se nekako dokopa Beograda, jer Stojadinović je bio protjeran iz Srbije zbog bliskosti s Njemcima, i njegovi saradnici sigurno imaju dobre konekcije s okupacionom vlašću. Konačno, i da je zlatne dukate imao u Zagrebu, ne bi ih smio otkriti agentu i njegovim novim saradnicima, jer bi ga vjerovatno ubili pošto se dokopaju zlatnika.
Policijski agent još nije otkrio veletrgovcu da je zvanično imenovan za pročelnika odjela za „pitanja u svezi s komunizmom“, koje je već potpisao zapovjednik Ustaške nadzorne službe, pukovnik Dido Kvaternik, na prijedlog Konrada Klasera, svog specijalnog savjetnika. Nije bilo potrebe da ga još više straši, jer Milinovu je, u panici, načas iščilila pronicljivost, i onaj stari odbrambeni instinkt koji mu je prije godinu dana sugerisao da proda hotel, promijeni dinare u zlatne napoleone i metne ih u beogradski privatni trezor.
Agent Ustaške nadzorne službe, koji je koliko sjutra očekivao vizitu kod mlađeg Kvaternika, konačno se značajno nakašljao.
„Prihvatam predlog, budite spremni četvrtog srpnja, jula. Naredni dan imam zakazan jedan važan sastanak, za vašu informaciju, susret ću se s Kosmajcem. Tamo mi je ostao dio arhive, a i treba da ukrstimo neka saznanja. Ne brinite, ja ću sve srediti oko propusnica i za tvoju ženu i djecu. A vi nađite način da odmah regulirate vaše obaveze.“
Milinov je odjednom porumenio, iako mu se nije svidjelo što je Tiljak pomenuo Kosmajca. No, isti čas se sjetio da je Adamov, jedan od glavnih finansijera Dimitrija Ljotića, predsjednika fašističkog pokreta Zbor, koji je politički mentor Đorđa Kosmajca.
Trgovac je ispratio agenta i odmah telefonom pozvao Josipa Tadeja. Bečliji nije nagovještavao svoje planove o odlasku iz Zagreba, jer je mislio kako se najbolje sakriti ispod stola dok ne prođe prva euforija osvetoljubivih nacionalnih revolucionara koji su u kamionima došli u Zagreb, zajedno s okupatorima. Revolucionari, lijevi i desni, pogotovo u doba rata, u prvom naletu stihijski i planirano likvidiraju ili izoluju svoje stare neprijatelje, ali se, zbog osvete, osionosti, ili čisto psiholoških i propagandnih razloga, brutalno obračunavaju i s kolebljivcima, mešetarima, neutralcima, koji uvijek osluškuju, odmjeravaju odnos snaga. Milinov je ispitivao Tadeja izokolo o tome da li se u Beču osjeća ratna atmosfera, radi li još berza, je li odustao od gradnje lučkog terminala u tršćanskoj luci. Na kraju je kurtoazno pitao za zdravlje frau Else. Dvoumio se da ga priupita za Vojskovođu Kvaternika, ali je odustao, jer bi mu Tadej sâm kazao da su ga njih dvojica spomenuli.
Predveče je Milinov pozvao Zlatka Naceva, svog pomoćnika, koji je do prodaje hotela bio šef recepcije i direktor. Ovaj Bunjevac po ocu, znao je neke tajne Svetozara Milinova, koje on nije povjeravao ni svojoj ženi Milici. Trgovcu se neobično sviđala pronicljivost i ćutljivost Naceva, s kojim se često i očima sporazumijevao.
„Odnesi ovo u Zemun.“
Rekao mu je, pružio ključeve od škode i zatvorenu kuvertu, naslovljenu na gospodin Marinko Magaš (za Sinišu Adamova). Već treći put, od puča 27. marta, koji je izveo general Simović, uz pomoć britanske MI6, Zlatko Nacev je na Zemunskom keju predavao poštu Magašu vlasniku restorana Šaran. Magaš, čiji se otac Mate, austrougarski policijski narednik, koji se iz Vinjerca, sela u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, doselio u Zemun, po ondašnjoj ustaljenoj praksi, Milinovu poštu iz Zagreba je na ruke donosio brokeru, u njegovoj vili na Dorćolu. A onda je Adamov davao Zemuncu već spremnu kuvertu bez naslova i adrese, koju je Magaš direktno nosio u Zagreb. Prepredeni alas imao je u džepu rezervnu kuvertu, identičnu s onom koju je dobijao od berzanskog mešetara, i uz put bi je negdje oko Vinkovaca otvorio, pročitao tabele, i tako prije Milinova imao informacije o dobicima i gubicima na Beogradskoj berzi dvojice poslovnih partnera.
Milinov je nakon sastanka s Tiljkom pomno listao poslovne knjige. Naredna tri-četiri dana u velikoj kožnoj torbici nosio je hrpe papira koje je spaljivao na Tuškancu, u kaljevoj peći, pošto bi se uvjerio da mu je žena tvrdo zaspala. Najteže mu se bilo folirati pred Milicom, jer ona ga je najbolje poznavala, a i zadnjih par mjeseci postala je paraonična, kao da je slutila tragičnu sudbinu.
Milinov se prema dogovoru – da njihovi kontakti ne bi drugima upadali u oči – sastajao s novoimenovanim pročelnikom Tiljkom, izvan hotela: jednom u Korsu, drugi put u Meduliću. Upravo je prvog jula ujutro, u uredu, prije nego što se spremao otići u Kazališnu kavanu, naručio kafu i Hrvatski list, da od agenta u devet sati preuzme falsifikovane lične isprave sa slikama trgovca, njegove žene i četvorice sinova. Prema planu bi s Tiljkom u pratnji, kod Zemuna prešli iz Nezavisne Države Hrvatske u srpsku okupacionu zonu, koja je bila pod Komesarskom upravom u Beogradu. Milinov je bio planirao da će čim od agenta uzme dokumenta pozvati familiju, uručiti im falsifikovane radne knjižice i osobne karte, i reći im da se brže-bolje pripreme za put. Još će im pripomenuti da uzmu samo najnužnije stvari, da će putovati s dva auta, u razmaku od sat vremena, i da će prije prelaska granice zajedno popiti kavu u Zemunu, u restoranu Šaran. Jedino im nije rekao da će ih Josip Tiljak, šef odjela za antikomunizam UNS-a, pratiti i obezbjeđivati.
Veletrgovac nikad nije saznao zašto se prvog jula nije pojavio Tiljak, a ni to da je agent okončao život prije njega i familije. A proći će godine dok nije isplivalo, izvan uskog kruga Ozne i Udbe, da je Stevo Krajačić, u uniformi njemačkog majora, s ispravama na ime Vladimir Geiger, naredio Vojinu Kovačeviću, Crnogorcu, članu Mjesnog komiteta Zagreb, koji je bio zadužen za diverzantske akcije, da organizuje likvidaciju Ljudevita Tiljka, za kojega je sumnjao da se preko starih veza uspio infiltrirati u zagrebačku ilegalnu partijsku organizaciju.
U Vojina Kovačevića, naočitog Danilovgrađanina, diplomanta na Trgovačkoj akademiji, bile su zaljubljene zagrebačke skojevke, pogotovo Božena Machiedo, daktilografkinja na Trgovačkom sudu, koja je stanovala na uglu Jurišićeve i Petrinjske, stotinjak metara od iznajmljenog stana Ljudevita Tiljka. Kovačević je nagovorio Boženu, da se kao slučajno sretne s agentom koji se svakodnevno muvao oko Gradske kavane, i malo očijuka s njim. Onako diskretno, da vidi kako će reagovati. Krajačić je rekao Crnogorcu da je Tiljak pijanac, i da su mu žene slaba točka. Mjesecima je Tiljak, prije nego je došao u Zagreb, obigravao po Terazijama, Dorćolu, dosađivao je prodavačicama na Zelenom vencu, konobaricama na Skadarliji, pa je iza ponoći, mortusan, nesigurnog koraka odlazio u bordele u Balkanskoj ulici, ili tražio prostitutke ispred željezničke stanice.
Policajac je verbalno maltretirao, fizički zlostavljao kurve koje ga nijesu mogle uzbuditi: prijetio im je protjerivanjem iz Beograda. Istovremeno je bio snishodljiv i stidljiv sa ženama čiji su se poslovi završavali prije prvog mraka. U susretu s prostim, pristojnim ženama, koje su ga podsjećale na njegovu majku, postajao je drugi čovjek: nestajala je njegova drskost i sarkazam, kao da se vraćao u pubertet: i dok je bio s njima u društvu, nikoga i ništa drugo nije primjećivao.
Tiljak je Boženu Machiedo uhvatio ispod ruke, ispratio je do stana, i kad su stigli nadomak ugla Jurišićeve i Trga b ana Jelačića, predložio joj je, tihim glasom, kao da je očekivao negativan odgovor, da ga pozove na kafu. Ona ga je pogledala, kao da se premišlja, a onda je ćutke klimnula glavom. Nije bila sigurna jesu li njih dvoje dovoljno dugo sjedjeli u Gradskoj kavani, jer je prije sastanka s agentom dupli ključ od stana dala Martinu Mojmiru, koji je Tiljka pratio proteklih dana. Mojmira su u obližnjem restoranu Purger čekali Stipe Ugarković, Ante Miliković, Rudolf Kronfin i Pavle Pap, koji su zajedno s njim ušli u Boženin stan. Prvi mrak se bio spustio i ilegalci su odšarafili električne sijalice u hodniku i dnevnoj sobi.
Tiljak je zamolio Boženu da mu dadne ključ. Otvorio je vrata stana, naglo, i stare fible su zaškripale. Okrenuo je prekidač za sijalicu u hodniku.
„Ne radi sijalica“, rekao je agent, i sumnjičavo pogledao Boženu.
Isti čas je Pavle Pap s leđa skočio na Tiljka i oborio ga: ostali su mu svezali ruke i noge, i u usta gurnuli maramicu. Onda su se načas primirili, da oslušnu je li sve tiho i mirno. Posumnjali su da možda prefrigani pročelnik za pitanja komunista nije bio nekog zadužio da ga prati, čuva mu leđa, dok je bio u šetnji s Boženom. Kidnaperi su sačekali ponoć, Kronfin je s Boženom izašao iz stana, uzeo je škodu koja je bila parkirana na Zrinjevcu, vratio se na ugao Petrinjske i Jurišićeve, ispred Boženina stana. Ona je utrčala u stan, nakon pola minuta pojavili su se ilegalci koji su među sobom nosili agenta, umotanog u veliki bijeli lencun. Pavle Pap je sjeo na zadnje sjedište škode, i preko koljena stavio umotano Tiljkovo tijelo. Vozio je Kronfin, do kojega je sjedio Ugarković, i njih trojica su zajedno s kidnapovanim agentom, koji je s vremena na vrijeme mumlao, krenuli prema Radničkoj cesti. Zaustavili su se u jednom šumarku pored Save, izvukli Tiljku maramicu iz usta, i počeli ga ispitivati. Prestravljeni policajac, pričao je o svemu što su ga pitali, ali najmanje o onome što je njih zanimalo. Koga je uspio vrbovati od ilegalnih članova partije, do kakvih su došli saznanja o Mjesnom komitetu, ko im je na nišanu od ilegalaca?
Tiljak je govorio tiho, isprekidano i nepovezano o službama bezbjednosti, ustaškim šefovima, odnosima s Gestapoom.
Kronfin ga je nervozno cimnuo u slabine: podsjećao ga je da kaže imena saradnika, jer ukoliko ne propjeva naći će ga na dnu Save. Onda ga je svom snagom udario pesnicom u nos, tako da mu se krv poče slivati niz bradu i vrat. Ponovo je policajcu gurnuo krpu u usta i izvukao turpiju iz džepa ljetnje jakne.
„Ovom turpijom ću ti strugati cjevanice, kao što ste to činili ti i Kosmajac našim drugovima u Glavnjači.“
Kronfin je zavrnuo nogavice Tiljku i tek što je prevukao strugalicom ispod njegovog koljena agent je izbuljio oči, kao da će mu ispasti iz duplji, i panično zamumlao. Ilegalac mu je izvukao maramicu iz usta.
„Pričaj. Ko su ti saradnici među komunistima?“
„Nemam ovde suradnike…“
„Polako, doći ćemo do Zagreba. Koga si u Beogradu vrbovao?“
„Mlađena Bugarčića, sekretara rejonskog komiteta Zvezdara.“
„Kome si ga predao, kad si krenuo u Zagreb?“
„Kosmajac je bio moj šef“
„Koga si vrbovao u Zagrebu?“
„Zapravo još nisam nikog. Imao sam samo jedan razgovor s Ivanom Mejerholdom, a kontakt s njim mi je obezbijedila njegova cura.“
„Što si saznao od Majerholda? Koja si dobio imena?“
„Ništa važno… Tek smo se upoznali, i bili dogovorili sastanak za danas.“
„Nije nikog spominjao?“
„Ne, ali ja sam ga pitao za njega“, pogledao je u Pavla Papa, kojega je isljeđivao u Glavnjači. „Još za Rada Končara i Vojina Kovačevića Crnogorca, koji prema našem saznanju direktno dobijaju naredbe od Steve, Krajačića, pukovnika NKVD-a.“
„Što si saznao?“
„Uglavnom ništa. Rekao je da dobija jednostavnije zadatke, praćenja i prenošenja ilegalne pošte. Ali, i ono što je dosad saznao može biti od koristi, u sklapanju slike o mreži saradnika koji su u državnim službama, pa i u redarstvu. Takođe, i o hijerarhiji i sistemu funkcioniranja ilegalnih organizacija.“
Konfin je pogledao Pavla Papa, koji je klimnuo glavom, ponovo stavio maramicu u usta agentu, i preko glave mu navukao malu platnenu vreću, a onda ga velikim čekićem odalamio po tjemenu.
Istu noć policija se dala u potragu za Tiljkom. Našli su ga četvrti dan u jednom rukavcu Save. Policajčevo tijelo je bilo u plićaku, jer ilegalci ga nijesu mogli baciti u rijeku s mosta, zbog stražara koji je čuvao građevinski materijal za utvrđivane obala rijeke.
Jedanaestog jula u svim štampanim novinama i na istaknutim mjestima u centru Zagreba pojavio se:
OGLAS.
Dana 4. VII 1941. izvučen je mrtav i unakažen iz jedne bare Petruševačke šume kraj Radničke ceste redarstveni činovnik LJUDEVIT TILJAK 37 god. star rmkt, rodom iz Gradačca. Provedenim izvidima ustanovljeno je, da je zločin djelo komunističkih agitatora.
Kao duhovni začetnici tog zločina predani su:
Dr. Božidar Adžija, 50 god. star, rmkt, rodom iz Drniša, kotar Knin,
Ognjen Prica, prof. 41 godinu star, pravoslavne vjere iz Ilidža, kotar Sarajevo,
Dr. Ivo Kuhn, odvjetnik, 38 god. star, židov, rodom iz Slav. Broda,
Zvonimir Ricthman, inžinjer i profesor,39. god. star, židov, rodom iz Zagreba,
Korski Ivan, inženjer, 32 god. star, rodom iz Hrastovca, kotar Garešnica,
Viktor Rosenzweig, apsolvent agronomije, 27 god. star, židov, rodom iz Rume,
Kraus Sigismund,, bankovni činovnik, 31. god. star, židov, rodom iz Sarajeva,
Otokar Keršovani, novinar, 39 god. star, starokatolik, rodom iz Trsta,
Simo Crnogorac, 40. god. star, ličilac, pravoslavne vjere, rodom iz Polače, kotar Knin.
Senatu pokretnog prijekog suda, koji je ovu desetoricu osudio na smrt.
Osuda nad njima izvršena je dne 9. ov. mj. strijeljanjem.
Zagreb 10. VII 1941,
Ministarstvo unutarnjih poslova
Vojin Kovačević je drugog septembra 1941. godine, na Marulićevu trgu, u parku kod Sveučilišne biblioteke čekao saradnika Martina Mojmira da mu da instrukcije za diverziju glavne zagrebačke pošte. Sjedio je sâm na klupi, tobož zadubljen u novine, iako je vidio svog saradnika na klupi udaljenoj dvadesetak metara. Preko novina je snimao okolinu, napet, kao da nešto očekuje. Stari instinkt ilegalca ga nije iznevjerio. Odjednom su se iza ugla pješačke staze parkirali policijski automobili, iz kojih su iskočili agenti u civilu. Iza jednog drveta čekao ih je Ivan Mejerhold, od kojega su se posljednja dva mjeseca sklanjali komunisti. On je šetao gradom i prstom pokazivao na komuniste i njihove simpatizere, koje su agenti hapsili. Tako je javio jednom drugom policijskom doušniku – koji ga je držao na vezi – da je prepoznao Kovačevića, s leđa. Agenti koji su se muvali u kvartu brzo su pristigli, zaskočili Crnogorca s leđa, bacili ga i pritisnuli ga na zemlju.
U policijskoj postaji na Jankomiru, gdje je bio i privremeni logor političkih zatvorenika, Mejerehold i agenti su tako krvnički iznuđivali priznanje od Kovačevića da je on izdahnuo, prije nego što im je odao plan o diverziji pošte, koju su bili planirali za trinaesti septembar.
Lanac osveta se nastavio. Omladinski aktiv Ivana Šibla je dobio zadatak da likvidira Majerholda. Čekali su ga kod stana njegove djevojke, i peti dan poslije Kovačevićeve smrti dvojica omladinaca su zapazili da je doušnik izašao iz stana, zajedno s djevojkom. Krenuli su Mejerhold i njegova cura, ruku pod ruku, prema Botaničkom vrtu. Omladinci su prešli ulicu i sasuli u provokatora dva saržera metaka.
***
Ratna vremena ukrste sudbine, ili nakratko sastave osobe, koje se u normalnim okolnostima nikada ne bi srele, da žive stotinu godina. Mijat Tujović je šestog decembra 1991. godine, na dan Svetog Nikole, po gregorijanskom kalendaru, u povratku iz Kluba kulturnih radnika – koji se još zvao Kod Drageca – u vrijeme noćnog uličnog zamračenja, zbog prijetnji bombardovanja aviona JNA, iza jednog stuba, na samom ulazu u hotel Dubrovnik, sudario se s visokom vitkom ženom, kojoj je u prvi čas razaznao samo dugu plavu kosu.
„Ajmo na piće“, snašao se Mijat, čim je pustio iz naručja.
„Važi. Gdje ćemo?“
„Ima jedno mjesto. Sto metara odavde, koje radi i u vrijeme vazdušnih uzbuna.“
„Atrij?“
„Očigledno si dobro informisana.“
Mijat se nasmijao u sebi, jer je s damom u bijelom kostimu počeo spontano, bez uvoda, razgovarati na pertu, kako je to običaj s noćnim damama u obližnjem noćnom klubu Ritz, u Petrinjskoj 4. No, parfem i bunda plavuše nijesu odavale status seksualne radnice koje služe za zabavu sitnih krimosa, napaljenih adolsescenata, putujućih trgovaca, pijanih raspuštenika.
U glavnoj prostoriji caffea Atrij u kojemu je obično, do raketiranja Banskih dvora i pada Vukovara, i u kasnim satima, bilo teško naći slobodan sto, nema žive duše. A u zastakljenom dijelu sjedio je sâm vlasnik Sferić, sportski pilot, koji je uoči rata počeo taksirati sa svojom Cessnom 340. U samom uglu kafea, koji gleda na ulaz kultnog džez kluba BP, bila su dva para, koji su zaljubljeno ćućorili. Zimska noć i upaljene voštane svijeće na stolovima i šanku, iza kojeg se točilo piće, Mijata odnekud podsjetiše na orijentalnu romantiku priča iz Hiljadu i jedne noći.
Vlasnik Atrija, elegantni tip, slomljenog nosa, s naočarima okruglih stakala uokvirenih tankim metalnim okvirom, takozvanim lenonkama, mahnuo je Mijatu, ustao je i s galantnim naklonom pozdravio plavokosu ženu, za koju je pomislio da je žena ili pratilja nekog Mijatovog prijatelja iz kockarskog svijeta. Iskusnom oku vlasnika kafea nije promakao skupi dijamantni prsten i lelujavi, izazovni hod gošće. U trenu ju je povezao s dvojicom Crnogoraca koje je, na Mijatov poziv, s tivatskog aerodroma, u proljeće, 1990. godine, doveo avionom u Zagreb, na zakazanu partiju barbuta u Intercontinentalu. Sjećanje na dvojicu Crnogoraca, bilo je upečatljivo, jer onaj koji je ličio na Omara Sharifa bez brkova, dao mu je hiljadu dolara napojnicu, upola cijene leta Cesnnom između Tivta i Zagreba, a drugog putnika s baby face, koji je govorio čistu beogradsku ekavicu, vidio je na naslovnici Vjesnika, 30. studenog prošle godine. Ispod naslova: U Dvoru na Uni uhapšen Željko Ražnatović Arkan, bila je kockareva fotografija, i tekst o tome da je u policijsku stanicu priveden osuđivani kriminalac, za kojim je bila aktivna Interpolova potjernica, jer je patrola milicije u rutinskoj kontroli u njegovim kolima pronašla pun gepek oružja i četničkih obilježja.
Sferić, dečko sa Špice, kako purgeri zovu centar Zagreba – Trg bana Jelačića, Cvjetni trg, Bogovićeva ulica – nemalo se začudio, jer mladoliki lik mu je ličio na bonvivana, štoviše, na zavodnika iz kataloga, koji se groze nasilja. Željko je – tako se bio predstavio pilotu – kad mu je njegov kompanjon tutnuo napojnicu od deset banknota po sto dolara, samo namignuo, pokazujući pokretom glave da uzme lovu.
„Uzmi, to je zbog malera.“
Sferić – čiji su frendovi bili i kockari i taksisti – znao je da su kockari praznovjerni, i nepredvidljivi: katkad se cjenakaju s taksistima za pola njemačke marke, iako su prije sat vremena u kazinu, poslije svakog „udarca“ na ruletu krupijeima, „for the boys“, davali napojnicu u žetonima koji desetostruko više vrijede od lokalne vožnje taksijem.
Većina kockara i lopova vremenom dobiju neki oblik prinudne neuroze: svaki put kad ustanu iz kreveta paze kojom će nogom prvo dodirnuti pod; prije odlaska na partiju pokera potražiće nekog komšiju, lika na zelenoj pijaci ili komunalnog radnika, za kojega su ufiksali da im je taličan; pomno će gledati da im crna mačka ne pretrči ispred nogu, u zgradi „tipovanog“ butika ili zlatare, prije nego što krenu u akciju, obavezno će provjeriti je li adresa na parnom broju, ili ima li neparni broj prozora.
Mijata je – i prije nego što su sreli Sferića – dok je s plavokosom damom u bijeloj bundi i bijelom kostimu hodao od hotela prema Atriju, kopkalo otkud ovakva gospođa među izbjeglicama, emigrantima, novinarima i špijunima. Uzaludno ju je stimavao ispod oka, dok je naručivala koktel Cuba Libre. Jer, novo zastakljeno krilo Hotela Dubrovnik, koje je završeno 1982. godine, bilo je puno izbjeglica iz Vukovara. U drugom, starom dijelu hotela, koji je sagrađen 1929. gosti su pretežno vremešni Hrvati iz inostranstva – emigranti iz komunističkog vremena i gastarbajteri-preduzetnici – koji su došli da finansijski ili propagandno, podrže oružanu borbu za nezavisnost. Među ostalih desetak gostiju koji su duže vrijeme boraviili u hotelu, pored Mijata, bio je jedan kamerman Televizije Zagreb, alavit, trgovac antikvitetima, porijeklom s Kosova, te nekoliko stranih novinara i obavještajaca, koji nijesu htjeli praviti društvo svojim kolegama u Intercontinetalu i Esplanadi.
Na prvi pogled je odbacio mogućnost da ona pripada toj emigrantskoj i gastabajterskoj grupi muškaraca – među kojima nije bila nijedna žena – koji su hrvatski govori uglavnom bosanskim, hercegovačkim i vlajskim narječjem. Za ratnu novinarku izgledala je previše njegovano, sa skupom firmiranom odjećom i glamuroznim nakitom.
Mijat je prvo popio kafu, a onda je naručio Jack Daniels. Plavuša ga je znatiželjno pogledala i rekla:
„Mogla bih i ja Jack Daniels. Imate li Gold?“ Pitala je konobara.
Mijat je nazdravio: primijetio je da je ljevoruka, kad je podigla čašu, i da je njen skupocjeni prsten na ruci, nalik onim kakav nose bogate Turkinje i žene arapskih šeika. Ni ovaj detalj se nije uklapao u pretpostavku da je noćna dama profesionalni agent: neka Mata Hari, koju je neka ozbiljna Služba poslala na ratno područje, ne bi u mrklom mraku, u vijeme vazdušne uzbune, nosila nakit s petocifrenom ili šestocifrenom dolarskom vrijednošću.
Plavuša se ironično smješkala: očigledno ju je zabavljala sve primjetnija zbunjenost visokog tipa, koji je ličio na nekog lokalnog televizijskog novinara, košarkaša ili trgovačkog putnika. Poslije svega, Mijat se sjetio da bi plavuša doista mogla biti kćer bogatog gastarbajtera, koju je otac zbog nostalgije poslao u zavičaj, na studije, kako bi naučila književni hrvatski jezik, bez stranog ili dijalekatskog naglaska, kako je govorila poslijeratna generacija dinarskih Hrvata, odraslih na selu. Onda se sjetio da joj se on nije predstavio.
„Ja sam Mijat.“
„Mia.“ Kazala je s istim osmjehom kad se s njom tučio na vratima hotela.
„Da sam cura i ja bih se zvao Mia. Mijat i Mia, na Svetog Nikolu, u noći uličnog zamračenja. Znakovito, zar ne.“
On se pokušao našaliti, u stvari je pokušao provocirati, jer je znao da mu je rekla lažno ime, jedno od onih koje makroi obično nadjenu seksualnim radnicama iz Ukrajine i Moldavije.
„Primijetili ste da sam znatiželjan. Ne srijeću se tako glamurozne dame u vrijeme vazdušnih uzbuna.“
„Vi ste Crnogorac?“
Pravila se da ne primjećuje njegove žaoke.
„Jesam. Prepoznali ste po akcentu? Imate istančano uho. Ovdje će prije pomisliti da sam Hercegovac, eventualno Konavljanin.“
„Ja sam profesor jezika. To mi je profesija.“
„Kroatista?“
„Persefon.“
„Izvinite, što to znači?“
„Diplomirala sam persijski, ili kako ga u Iranu zovu farsi. Onda sam studirala arapski.“
„Gdje ste studirali jezike?“
„U Teheranu, uoči revolucije sam završila persijski, a onda sam dobila stipendiju za studije u Bagradu.“
„Reklo bi se da ste imali bogate mecene“, rekao je Mijat pogledujući njenu ruku s dijamantskim prstenom.
„Radila sam za Unesko, kao prevodilac i stručnjak za zaštitu kulturne baštine. Vidim da aludirate na vrijednost prstena. Poklonio mi ga je Sadam Husein.“
„Ko bi rekao da je Sadam takav kavaljer?“
„On je pravi muškarac, neobično zgodan i šarmantan.“ Rekla je glasom zaljubljene žene, i iz elegantne crne tašne sa četvorolisnom djetelinom, i inicijalima Louisa Vuittona, izvukla je balu fotografija na kojoj su u prisnim pozama plavokosa visoka žena sa snažnim markantnim crnoputim muškarcem s karakterističnim brkovima koje su osamdesetih godima nosili svi Iračani. Sljedbenicima Sadama Huseina brci su, kao i starim Crnogorcima, bili zaštitni znak, neka vrsta nacionalnog identiteta.
Mijat je primijetio da su sve fotografije intimnog para u ambijentu ostataka veličanstvenih drevnih kamenih građevina.
„Gdje je ovo?“
„Babilon.“
Rekla je da je Vavilon upisan u svjetsku kulturnu baštinu, jer su njegovi ostaci, vanjske i unutrašnje zidine, vrata, palate i hramovi, jedinstveno svjedočanstvo jednog od najuticajnih carstava drevnoga svijeta. Povezanost grada s Visećim vrtovima Semiramide, jednim od sedam svjetskih čuda, inspiracija su umjetnicima i kulturnim poslanicima iz cijelog svijeta.
„Nijesam znao da je Sadam Husein ljubitelj kulturne tradicije.“
„Sadamu je Babilon neobično važan za iračku nacionalnu ideologiju, koja se temelji na nekoj vrsti hibrida arapskog socijalizma i tradicije starog Babilona, koji je bio pobijedio Egipat, pokorio Judeju i osvojio Jerusalim. On suvremeni Irak u stvari vidi kao nastavak babilonske tradicije, a sebe kao nasljednika Nabukodonozora Velikog, koji je kao i Sadam u početku bio vojni časnik.“
Mijat je pio polako, a plavuša je cimnula viski halapljivo, na eks, kao što Rusi piju votku. Mijat je imao teoriju da osobe koje piju brzo i halapljivo imaju potisnuti suicidni instinkt. No, kad je primijetio ispred sebe tri neispijene čaše, popio ih je, s pomalo gadljivom grimasom, jednu za drugom.
Pokušao je navesti svoju noćnu drugu da mu kaže nešto o sebi, svojoj familiji, porijeklu, vezama u Zagrebu. No, ona se vraćala na iračko-iranski rat, Rezu Pahlavija i ajatolaha Homeinija, o uticaju persijskog jezika na jermenski, gruzijski, indoarijske, urdu i bahranski arapski.
Prošla je ponoć, otišla su i ona dva para koja su zatekli u kafiću. Sferić je konobara poslao kući, i on je Mijatu i njegovoj pratilji sâm sipao duple viskije bez leda. Iskusnom oku purgerskog mangupa nije promaklo da dama u bijelom Diorovom kostimu i bundi od nerca, koju je bila prebacila preko stolice, s većom lakoćom ispija viski s procentom alokohola 43%, od visokog vitkog čovjeka, bivšeg boksera koji se u prošloj deceniji takmičio u lakoteškoj kategoriji.
Plavojka je Mijata gledala izazovno, učinilo mu se podsmješljivo.
„Odaju te ruke. Odveć su nježne, ženske.“
„Za pero i mač“, nasmija se Mijat.
Žena je, kao da neće, dlanom lagano dodirnula Mijatovu desnu ruku, koja je nepomično položena na stolu. Onda je snažnije pritisla. U njenom dodiru nije bilo intimnosti. Dlan joj je hladan, prsti su imali mušku snagu i drskost.
„Ove ruke ne bi mogle ubiti čovjeka“. Rekla je podsmješljivo.
„Ne bi sigurno mogle ubiti na stotine, kao tvoj prijatelj iz Vavilona.“
Mijatu se u času učinilo da se ona nešto premišlja, da mu drsko odgovori, a onda se blijedo osmjehnula. Polako je pružila ruku da dohvati bundu.
„Idemo u hotel.“
Mijat je istovremeno uzeo drugi kraj krznene bunde, polako se pridigao i sačekao je da navuče rukave.
Plavuša ga je izlazu iz kafea uhvatila podruku. Činilo se da je nesigurna na nogama. Foaje hotela bio je pust. Krupni proćelavi recepcioner je drijemao, i gotovo poskočio u stolici kad je par prošao prema liftu.
„Dobra večer… Laku noć.“
Plavuša je na ulazu u lift izvukla ruku ispod Mijatovog rukava, i stavila mu je na rame. On je prvi ušao u lift, i sačekao je da ona pritisne dugme lifta koji označavaju spratove, ali pošto se okrenula prema ogledalu da tobož popravi šminku Mijat je pritisnuo broj četiri.
„Koja je tvoja soba?“
„Na istom smo katu“, rekla je, i naslonila glavu na njegove grudi.
„Klaustrofobična sam. Imam strah od liftova.“
„Ko bi rekao da
se ti bojiš od lifta.“
Mijat je iz džepa sakoa izvadio ključ sobe, a onda ga vratio u džep farmerki. Plavuši se činilo da on ne zna što će s rukama, ali u sljedećem trenu lijevom rukom joj je kažiprstom podigao bradu, kako bi ga pogledala ravno u oči. Na obrazima su joj se, prvi put s obije strane usana, pojavile ljupke rupice, koje su njenom licu davale, drugačiji, infantilni izgled. No usne su joj bile hladne, kao i dlanovi, od vanjske i neke unutarnje zime.
Mijata je probudilo kucanje na vratima hotelske sobe.
„Ko je?“ Viknuo je bunovno.
„Spremačica. Oprostite na smetnji.“
Mahinalno je pogledao na ručni sat. Bilo je petnaest minuta do dvanaest. Onda se okrenuo na drugu stranu širokog francuskog ležaja. „Spavao sam kao debil“, pomislio je, i skočio iz kreveta da provjeri džepove pantalona. Odahnuo je kad je napipao novčanik, i izbrojio pet novčanica po hiljadi DM i nekoliko banknota od sto maraka. Onda je zaglavinjao put jakne koja je visila na čiviluku pored vrata. Napipao je u unutrašnjem džepu, dvije knjižice: pasoš SFRJ i privremenu hrvatsku putovnicu, koju je prošle sedmice dobio na preporuku Borisa Marune, ravnatelja Hrvatske matice iseljenika.
Boljela ga je glava, na sljepoočnicama i u čeonom dijelu, iako je viski koji je sinoć pio bio izvrstan. U stvari mogao je na prste jedne ruke izbrojati glavobolje u svojih trideset i četiri godine. Čak ni poslije nekoliko nogdauna u ringu i u uličnim tučama, kad mu se mutilo u glavi, i izmicalo tlo pod nogama, nije imao onu strašnu glavobolju, koju imaju bivši bokseri. Otišao je do toaleta, pomokrio se i umio lice: da razabere misli. Sjeo je za dugi uski sto, naslonjen uza zid, s postavljenim ogledalom. Na tren je ugledao svoje blijedo lice s dubokim podočnjacima u ogledalu, i skrenuo pogled prema kožnoj torbi, koja je nalik onima koje su nosili partizanski komesari.
Torba je godinama visila o čiviluku u sobi Mijatovog oca Vukana Boškova – tako su ga svi zvali, pa i njegova žena Filomena – i tek je treću godinu poslije očeve smrti znatiželjno uzeo u ruke. Ko zna koliko bi još tako visila na vješalici, pored očeve francuske kape i grombi kaputa, oko kojih je Filomena i dalje bogobojažljivo obilazila, da jedno avgustovsko predveče, na izlazu iz portuna Živkovića, prema Talovoj trafici, nije primijetio na dugačkoj istanjenoj silueti čuvenog pisca Danila Kiša gotovo istovjetnu kožnu torbu, koja je visila o ramenu pisca Grobnice za Borisa Davidoviča. Mijat je istu noć, poslije povratka u stan, uzeo očevu torbu, otvorio je i shvatio da je mnogo praktičnija od talijanske torbice, koju je kupio u Milanu. U dvije pregrade komesarske torbe može stati barem duplo više knjiga, svesaka, raznog pribora nego u elegantnoj torbici s firmom Samsonite.
Odahnuo je pošto se uvjerio da mu sinoćna gošća nije prčkala po torbi i možda uzela tvrdo ukoričenu svesku, A4, u kojoj je, uz ideje za buduću prozu, stihove, kroki portrete novih poznanika, svakodnevna zapažanja, zapisivao i adrese, telefone svojih poznanika, hotela, kazina i javnih ustanova. No, torba je uobičajeno zakopčana kaišom na drugu od tri rupice, kako je on to radio po uvježbanoj rutini, koja nije bila lišena sujevjerja.
No, bio je odlučio da komesarsku torbu pokloni debelom recepcionaru Renatu – koji je posebno bio ljubazan s njim – čim u Nami, ili u nekoj specijalizovanoj radnji nađe drugu torbicu. Renato, koji je još sedamdesetih godina opsluživao apartman na zadnjem spratu hotela, dok su u njemu organizovali partije pokera, Mićo Carić, zagrebački Srbin, i Mijo Ujević, prvak svijeta u rvanju slobodnim stilom, prvi jugoslavenski kečer. Renato je volio Cetinjane, jer mu je jedan od pokeraša, Milo Jabučanin, ostavljao veće napojnice od Ujevića, pukovnika Udbe Muja Kovačevića i hotelijera s Korčule Svetozara Tedeskog, najvećih dobitnika, jedinstvenih majstora u „pakovanju“ karata.
Ipak, nije se Mijat odlučio iz zahvalnosti pokloniti torbu recepcioneru, nego je odlučio da je se na neki način otarasi+. Jer je nedavno primijetio da su se dvije starije gospođe, na Cvjetnom trgu, napadno zagledale u njegovu komesarsku torbu. U trenu je shvatio da su gospođe torbicu poistovjetile s partizanskim nasljeđem, i da se vjerovatno slične torbice mogu vidjeti na fotografijama i prilozima HRT-a, dok prikazuju oficire JNA i spaljene kuće i slike lješeva ubijenih civila. Svakosatni izvještaji s bojišta stvarali su svakim danom sve veću frustraciju i bijes većine Zagrepčana, pa i onih koji su doskoro bili članovi Saveza komunista, prema svemu što ih je podsjećalo na Jugoslaviju, partizane, samoupravni socijalizam.
Mijatu je bubnjalo u sljepoočnicama i u ušima dok je išao prema kupatilu da se obrije i istušira. Sinoćnu malomoćnost u krevetu, pokušao je opravdati velikom količinom ispijenog Jack Danielsa i hladnim, premda podatnim tijelom strane žene. Jer, Vavilonka se sinoć potrudila da probudi njegovu muškost: milovala mu je slabine, ljubila stomak, a onda glavu spustila u međunožje. On joj je mazio butine, ljubio vrat, dojke, stomak – još čvrst i utegnut – i još joj je prstima dodirivao klitoris. Plavuša je glasno zastenjala, kao da svršava: no Mijatu je odjednom skrenuo pogled prema plafonskom lusteru: ne bi li odagnao osjećaj neugodnosti – njenog glasa, natrunjenog cigaretama i alkoholom – njenog hladnog tijela, sa znojnim bedrima i stomakom.
U tom trenu je pomislio na mesnate šake i prste Sadama Huseina. Jer, dugo je, među opasnim momcima, bio iskompleksiran zbog svojih tankih dugačkih šaka. Dok mu Vido Gluvi, trener juniora Lovćena, koji je deset godina bio prvotimac Crvene zvezde, nije rekao da je mala šaka u stvari prednost, u boksu, pogotovo u uličnim obračunima, bez rukavica. Jer, uska, košćata šaka je ubitačnija, efikasnija, a golim šakama zglobovi uske koščate ruke prosto pocijepaju lice protivnika.
Mijat je onda pomislio da je mutacija genetike u dobroj mjeri odredila njegov i plavušin karakter i afinitete. Taktilnost njegovih ruku i maženje klitorisa možda su, ipak uzbudili Vavilonku: ali, i ona je osjetila njegovu odsutnost. Rezignirano je odustala od namjere da mu probudi erekciju, i naglo se okrenula na drugu stranu francuskog kreveta.
Mijat je poslije jutarnjeg tuširanja počeo dumati da mu je noćna dama možda nije nešto usula u bočicu vode, koju je uzela iz hotelskog frižidera. Tek kad se počeo oblačiti sjetio se da je plavuša prva popila gutljaj gazirane vode, a onda Jamnicu ponudila njemu.
Teturavo se oblačio i još se premišljao hoće li kafu naručiti u sobi ili će sići do bara na poluspratu iznad recepcije. Trebao mu je drupli espreso i Coca-Cola: i dok se predomišljao, po navici je krenuo prema hotelskom liftu. Pošto je pozvao lift sjetio se da nije zatvorio vrata od sobe, i da je zaboravio hrvatski pasoš i zbrojovku CZ 75, koje je bio spremio u ormar, ispod rezervnog hotelskog posteljnog rublja.
U prvom dijelu bara, pored šanka, sâm je sjedio Jerko Bralić, direktor hotela, sredovječni Dalmatinac, srednjeg rasta i srednjih godina, krupnih kostiju, priličnijih lučkom radniku nego hotelijeru. Bralićevo lice je ljubazno, i glas jednako familijaran, prema svim gostima, bez obzira jesu li to poznate javne ličnosti, bogataši ili su nevoljnici iz Vukovara, obućari iz kombinata Borovo, koji je u svojim tvornicama zapošljavao dvadeset dvije hiljade radnika, i imao šesto prodavnica od Triglava do Đevđelije.
Bivši obućari, naviknuti na kolotečinu i rituale svog radničkog naselja, udaljenog tek četiri kilometra od centra Vukovara, bili su najmirniji stanovnici hotela. U svojim dvokrevetnim hotelskim sobama, u kojima su bili prostrti i pomoćni ležaji, prekraćivali su vrijeme gledajući HTV, koji je svaki sat vremena emitovao vijesti s fronta, iz Slavonije, Banije, Dalmacije. Bivši radnici su se besciljno muvali po Dolcu, pijaci iznad Trga bana Jelačića, iako nijesu ništa kupovali, jer su u hotelu imali tri besplatna obroka. Tako su prekraćivali vrijeme u pričama s kumicama koje su prodavale cvijeće, voće, povrće, meso. Svaki put bi pripomenuli, da su oni prije nego što su pobjegli iz grada, koji je pao 18. novembra 1991. godine, u ruke združene vojske, u sivomaslinastim uniformama i zvijezdom petokrakom, i bradate paravojske s crnim zastavama, šubarama i kokardama na glavi, imali svoje kuće i okućnice, bašte u kojima su gajili cvijeće i povrće za familiju. Jer, prognanik, kao i spašeni utopljenik s potonulog broda, ima instinktivnu želju da kaže svakom novom poznaniku da je i on nekad bio situiran, pristojan i cijenjen čovjek.
Raseljeni radnici žalili da se nijesu naviknuli na hotel na Trgu, jer oni u vrijeme komunizma, kad bi došli na utakmicu Dinama i Osijeka, ne bi ni obišli Trg Republike, jer su konačili u hotelu Astorija, u kojemu je noćenje bilo upola jeftinije od spavanja u Dubrovniku ili Palaceu. Astorija je za Vukovarce i Vinkovčane bila Linija Maginot, prema samom centru grada, jer su vrijeme do početka utakmice, i u povratku, čekajući vlak za Vinkovce, provodili u bircusima oko željezničkog kolodvora.
No, prognanici su se poslije nekoliko dana zbunjenosti – osim po Dolcu – razmiljeli i po širem centru kao rakova djeca. Doskorašnji opštinski činovnici, konobari, alasi, lokalni muzičari, koji su živjeli bliže centru Vukovara, lakše su se navikli na hotel i Trg. Kod Charliea, u džez klubu Boška Petrovića i u Korčuli, primijećeno je i nekoliko vukovarskih kockara, mangupa i besposličara, onog soja koje će hroničari bilježiti u toj varoši još od carice Marije Terezije i grofova Eltza, njemačkog praplemstva, koji 1736. godine kupuju posjed s trideset pet naselja u Srijemskoj županiji.
Neki od ovih likova su, u zadnji čas, dvije noći prije osamnaestog novembra, pobjegli kroz kukuruzišta. Mijat je 19. novembra, zajedno s tim prognanicima, recepcionerima i konobarima, u mrtvoj tišini, u kafeu na prizemlju pored recepije, gledao TV vijesti koje su prikazivale ulazak jedinica JNA, u grad čije su ruševime podsjećale na Staljingrad u Drugom svjetskom ratu. Najupečatljiviji su bili bradati četnici s mrtvačkom glavom na crnoj zastavi, koji su pjevali: „Slobodane pošalji salate_biće mesa klaćemo Hrvate.“
No, u ljudskoj prirodi je da potiskuje strašne slike i sjećanja. Već naredni vikend su vukovarski mangupi parili oči na otmjenim purgeskim gospojama, koje su uprkos vazdušnim uzbunama, nedjeljom pile čaj u Gradskoj kavani, Kavkazu, Meduliću, Korzu. Nedjeljni K. und K. rituali preživjeli su Prvi svjetski rat i poluvjekovnu komunističku vladavinu, pa i emigrantsku nostalgiju antikomunističkih disidenata. Srednjoevropski šmek Zagreba osjetio je i češki disident Milan Kundera, koji je krajem osamdesetih godina inkognito, uz obobrenje Budimira Lončara, ministra vanjskih poslova i Zdravka Mustaća, šefa savezne Udbe, dolazio u Agram da bi liječio prašku nostalgiju po bircuzima, koji su ga podsjećali na njegove omiljene lokale na Vaclavskim namestima.
„Izvolite, gospodine Tujoviću. Jeste li za kavu?“
Ljubazno je pitao Bralić, ispred kojega je gomila papira, neuredno složenih na četvrtastoj knjizi tamnih, tvrdo ukoričenih korica velikog formata.
„Hvala vam. Sjest ću, ukoliko ne smetam.“
Direktor hotela je primijetio da je Crnogorac, kako su ga zvali recepcioneri i konobari, upravio pogled prema gomili papira i knjizi formata monografije.
„Sjednite slobodno, završio sam jutarnji ritual pregleda faktura, ugovora i druge papirologije.“
„Nije vam lako, u pola hotela su izbjeglice. Kako uspijevate da se održite?“
„Za izbjeglice dobijamo neku refundaciju od Vlade. Istina, to je neredovno i nedovoljno, ali drugi dio hotela je uglavnom popunjen.“
„Kako opstaju drugi hoteli?“
„Nekako funkcioniraju Interkonti, Esplanada i Palace, jer u njima su strani novinari i promatrači. Kod nas je malo stranaca, ali smo glavna adresa za emigrante, jer naši Hercegovci, Vlaji, Bosanci, koji dolaze da novčano pomognu ili se angažiraju u vojsci, slabo poznaju Zagreb, i uvijek traže hotel u epicentru.“
„I Crnogorci u Beogradu, kad je u pitanju hotel Moskva, imaju sličan sindrom kao Hercegovci u Zagrebu.“
Utoliko je stolu prišao konobar.
„Espreso. Dupli. I Coca Colu.“
„Možemo po jedan viski, pred ručak?“
„Ne, hvala. Sinoć sam malo zaružio.“
„Da. Primijećeni ste, u interesantnom društvu.“
Bralić se nasmiješio, i stavio mu do znanja da je uvijek dobro informisan. Mijatu je bilo na vrh jezika da ga pita što zna o njegovoj sinoćnoj družbenici. Je li ona ranije boravila u hotelu i dokad je rezervisala sobu, ali je zastao, jer, Bralić je „crna kutija“, kao svi iskusni šefovi recepcija i direktori hotela: premazani su svim mastima i nakačeni na Službu državne bezbjednosti. Tek mu je prije neki dan rekao, onako nausput, da su se prošle godine, 30. maja, u vrijeme održavanja velikog skupa na Trgu, u čast pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima, agenti hrvatske Udbe raspitivali ko je je mladi gost, s crnogorskom ličnom kartom. No, direktor hotela nije Mijatu rekao da je agent u civilu, dok je on u hotelskoj kavani bio sa sarajevskim piscem Lovrenovićem, zajedno s recepcionerom Lilićem žurno pretresao njegovu sobu 408. Jer su pod posebnom paskom bile sve sobe čiji su prozori okrenuti prema dijelu trga, gdje je smještena bina na kojoj će govoriti Franjo Tuđman.
Bralić mu je još mogao reći i to da je viši inspektor Maro Korda, koji mu je terkeljisao stvari u sobi, bio dobio specijalnu pohvalu od Josipa Perkovića, načelnika Službe, kad je u hotelu Esplanada, pod imenom Željko Marijanović, identifikovao Željka Ražnatovića Arkana, profesionalnog kilera beogradske Udbe, koji je u vrijeme titoističkog režima, povremeno sarađivao i s agentima koji su bili pod ingerencijom hrvatskog ogranka Druge uprave savezne Službe, u vezi suzbijanja djelovanja, infiltriranja i likvidacije određenih političkih emigranata na Zapadu. Inspektor Korda, porijeklom iz Cavtata, zapamtio je Arkana, iz kazina hotela Croatija, dok je kao student volontirao na recepciji hotela. Samo sklonost kocki i kockarima, te sklonost sarkazmu i ogovaranju šefova, spriječili su napredovanje Korde u Službi. Konavoski cinik se nije mogao suzdržati da se ne podsmjehne i svom konfidentu, recepcioneru Liliću, s kojim je pregledao sobu, zbog njegove opčinjenosti kockarima i špijunskim pričama. Recepcioner je bio siguran da je Tujović agent vojne Kontraobavještajne službe, i malo se lecnuo tek kad je na natkasni pored kreveta u hotelskoj sobi, pored Hesseovog Siddhathe, ugledao dvije tanke knjižice poezije, s bizarnim naslovima, Red se polako zavodi i So Jude, s fotografijom Tujovića.
Mijatu se učinilo da je pedantni šef recepcije nostalgičan, ili ga muči nešto gore. Prvi put je vidio Bralića s jednodnevnom bradom. Nostalgije, čak i tako iskusnim maherima, koji većinu života provode u ćaskanju, fraziranju, udovoljavanju sagovornicima, ponekad dođu iznenadno, bez vidljivog povoda. Mijat se, kao da neće, prisjećao djetinjstva, euforičnih pionirskih recitacija za Prvi maj, Dan republike, i izleta u prirodu.
„Vjerovatno je i vaše djetinjstvo bilo slično, iako je Dalmacija mnogo opuštenija, zaigranija od Crne Gore, gdje još prevladava taj suzdržani, skrutnuti mentalitet.“
„Čudni su putevi gospodnji. Čim sam vidio odakle ste, htio sam vas pitati za jednu moju Šibenku, koja se udala na Cetinje. To je bila moja prva platonska ljubav. Ona mi je bila susjeda, iz Gorice, tako se zove jedan dio starog grada. Neva Gojanović, je samo godinu mlađa od mene. Udala za jednog markantnog Cetinjanina, kojemu sam zaboravio ime. Mislim da je istoričar. Da li ih poznaješ?“
„Da, Cetinjani ga zovu Mijo Špic. Gospodstven, šarmantan lik. Njegovi Jovićevići su prije Drugog svjetskog rata, bili bogati trgovci. S Mijom sam se ponekad srijetao na jednoj kuglani, igrali smo na buće, kasnije i remi. Gospođu Nevu sam znao samo izviđenja. Potajno sam bio zaljubljen u njihovu mlađu kćer Natašu, koja se zabavljala s jednim mojim prijateljem.“
„Hahaha. Osjetio sam da ima neka tajna veza među nama.“
„Dugo vremena sam ih izgubio iz vida, jer sam posljednjih godina malo boravio na Cetinju. Neko mi je kazao da su se Mijo i Neva, sa kćerkama, prije par godina preselili u Šibenik.“
„Nijesu baš izabrali dobro vrijeme. Dolje je još gusto. Da su Mladićevi vojnici u rujnu osvojili šibenski most teško bi se obranila cijela Dalmacija.“ Rekao je Bralić i pokupio papire ispred sebe. „Hoćete još jednu kavu? Oprostite moram nešto obaviti.“
Na stolu je ostala crna četvrtasta knjiga na čijoj je naslovnici hotel Dubrovnik slikan s lijeve strane Trga, prema zgradi Name.
„Je li ovo monografija hotela?“
„Jeste, ostala su još samo dva primjerka, pa sam jednu uzeo za svoju kućnu biblioteku.“
„Volio bih je pogledati.“
„Uzmite ovaj primjerak a ja ću drugi, koji je na recepciji.“
„Hvala. Ja ću je samo pogledao i vratiti je sjutra.“
„Slobodno je uzmite, jer se više za nju neće nitko grabiti. Objavljena je prije dvije godine, za jubilej šezdeset godina hotela, s naglaskom na socijalistički period. Za narednu okruglu godišnjicu, s obzirom na političke promjene, trebat će novi tekst.“
Bralić je uzeo monografiju galantno, ustao je i uručio je Mijatu, kao na nekom javnom prijemu, posmatrajući pomalo saosjećajno Crnogorca, još blijedog u licu od sinoćnjeg viskija i tajanstvene družbenice Sadama Huseina.
Mijat je opet osjetio nelagodu u ožičici, udubljenju ispod prsne kosti gdje se rebra odvajaju, koja je refleks gladnog želudca, i umjesto u sobu krenuo je u hotelski restoran, iako je vrijeme doručka bilo okončano a za ručak je još rano. Nije imao apetit, pa je pileći batak samo omirisao pošto je pojeo pileću supu, i krenuo prema liftu. U sobi je samo skinuo cipele, i u farmerkama i majici dugih rukava legao na krevet, ne dižući pokrivač, koji je hotelska spremačica u međuvremenu, dok je on bio izvan sobe, složila i promijenila lencune.
Uzeo je crnu knjigu tvrdih korica, i čim je otvorio prvu stranicu monografije pomislio je kako uprava hotela, pripremajući proslavu šezdeset godina od otvaranja hotela nije žalila na troškove štampe. Za knjižni blok izabrali su kunsdruk, najskuplji sjajni bezdrvni papir 180 grama, koji se koristi i u modnim publikacijama i umjetničkim katalozima, kako bi fotografijama omogućili vjernu reprodukciju boja. Ovakav luksuz mu se učinio pretjeranim, jer dvije trećine monografije ilustrovane su crno bijelim fotografijama hotela gledano sa strane Gajeve i iz Trga, recepcije, restorana, hotelskog bara i soba.
Nakon uvodnog nepotpisanog teksta, s lijeve strane su dvije fotografe Svetozara Milinova: na jednoj je sâm, na drugoj sa ženom i četiri sina. Ispod fotografija su legende: Svetozar Milinov, vlasnik hotela i Obitelj Milinov: Svetozar, 1969-1941, Milica, 1874-1941, Đorđe, 1903-1941, Kosta, 1905-1941, Nikola 1907, Vojislav 1914-1941.
Ispod fotografija je jedan pasus napisan kurzivom.
Obitelj Milinov je zadesila grozna sudbina. Tada 71-godišnji Svetozar sa 67-godišnjom suprugom Milicom, kao i četvoricom sinova, Đorđem, Kostom, Nikolom i Vojislavom. 10. lipnja 1941. godine, uhićen je uz obećanje da će biti deportovan u Srbiju. No, dan kasnije otpremljeni su u Gospić, a potom razdvojeni. Svetozar sa sinovima je prebačen na Velebit u Jadovno, gdje su ubijeni, a Milica odvedena u logor Slano, na otoku Pagu, gdje je isto tako mučena i ubijena.
Mijat je listao monografiju, u kojoj je bilo puno fotografija enterijera, poznatih gostiju, među kojima su gradonačelnik Veco Holjevac, Ivan Šibl, direktor Televizije Zagreb, reditelji i glumci, Veljko Bulajić, Antun Vrdoljak, Boris Buzančić, Fabijan Šovagović, Boris Dvornik, Zdravka Krstulović i mlada Vlasta Knezović, akademici Dušan Bilanžić i Jure Kaštelan. Od početka sedamdesetih godina fotografije su u koloru, i poseban dio je posvećen otvaranju novog dijela hotela, na kojemu su glavni uzvanici bili Mika Špiljak, predsjednik Saveza sindikata Jugoslavije i Vosip Vrhovec, federalni ministar vanjskih poslova. Prije nego je zatvorio monografiju pogledao je impresum, na kojemu je pisalo: tiraž 2000.
Zagolicalo ga je što se desilo s tolikim tiražem. Uprava hotela je monografiju, koja je imala rezime na engleskom jeziku, poklanjala svojim partnerima iz turističke oblasti i društveno-političkim organizacijama, i uglednim gostima hotela. Ali, ostatak tiraža, osim dva primjerka, poslije pobjede antikomunističke opozicije, vjerovatno je prodat kao stari papir za reciklažu, poslije smjene vlasti sredinom 1990. godine, jer novi vladari, a i novi hotelski gosti, koji su prispjeli iz inostranstva, imali su negativna sjećanja na sve što ih je podsjeća na samoupravni socijalizam i Jugoslaviju.
Mijat je treći dan, nakon mamurnog jutra, ponovo u kafeu, u istoj stolici, sreo direktora hotela, opet s balom papira ispred sebe.
„Gospon Bralić, hoćete li biti tu još pet minuta, da odem do sobe i vratim vam monografiju.“
„Sjedite, da popijete kavu. Poklanjam vam je.“
„Nemam koncetraciju za dugo čitanje, i monografiju sam samo preletio. Istina, malo duže sam se zadržao na dio koji je vezan za sâm početak hotela i sudbinu njegovog prvog vlasnika.“ Rekao je Mijat pošto je konobaru naručio kafu s mlijekom.
„Ja sam saznao nešto više o sudbini Milinova prije izrade monografije, čim sam se zaposlio u hotelu. Jer, kad sam rekao ujaku da sam se zaposlio u Hotelu Dubrovnik, on mi je rekao da je služio vojsku u Bjelovaru s Vojislavom Milinovim, sinom prvog vlasnika hotela, pred sam rat. Zajedno su izašli iz vojske njih dvojica, i još jedan Dalmatinac, Mate Budiša, otac Dražena Budiše, predsjednika liberala. Pošto se Budiša bio zaručio i namjeravao oženiti, mladi Milinov mu je poklonio odijelo i šešir.“
„Interesantno, da se Srbin bio tako zbližio s dva Dalmatinca.“
„Kažu da u vojsci, u zatvoru i na brodu, ima najmanje nacionalizma. Interesantno, on se njima predstavljao kao nacionalni Bugarin. Vjerojatno zato što su oni bili iz haesesovskih familija, koje su u sukobu s dalmatinskim orjunašima, pa je mislio da su mačekovcima sunarodnici Vanča Mihajlova politički bliskiji.“
„Kako je zapravo Milinov s familijom dospio u Jadovno. Znate li nešto bliže o tome?“
„Znam ponešto. Priča o poklonu odijela Mati Budiši, s kojim se ujak kasnije zbližio, podstakla me da saznam nešto više o sudbini starog Milinova, njegovih sinova i žene.“
„Đe ste pronašli informacije?“
„Kad sam došao u hotel, kao pripravnik, na recepciji je još radio stari Zlatko Nacev, koji je prije rata bio šef recepcije, kratko i direktor hotela, glavni Milinov pouzdanik. Ovaj Bunjevac je bio pred mirovinom, pomalo usporen i nostalgičan, i na momente senilan. Ja sam mu se dopao, jer sam jedini imao strpljenja slušati njegove priče o predratnom Zagrebu, o zagrebačkoj gospodi, o tome kako je dan uoči rođendana kralja Aleksandra u Zagrebu, petnaestog prosinca, služio ručak na kojemu su bili Milan Srškić, predsjednik Kraljevske Vlade, Ivo Perović, ban Savske banovine, i njihov domaćin Svetozar Milinov. Na ručak je bio pozvan i Ivan Meštrović, ali on je otkazao, jer ga je iznenada pozvao kralj Aleksandar, koji je bio odsio u Esplanadi. Premijer Srškić je došao u pratnji Njegovog veličanstva, koje je odlučilo da svoj rođendan, četrnaesti decembar, proslavi u Zagrebu. Kralj Aleksandar je bio oduševljen srdačnim dočekom običnih ljudi na Ilici i Trgu bana Jelačića, i nije mogao doći sebi kad su mu sedamnaestog uveče saopštiti da su uhićena dvojica atentatora koje je Ante Pavelić poslao iz Italije da ga ubiju. Nacev mi se još pohvalio da je purice s mlincima, koje je predložio ban Perović, sâm služio predsjedniku kraljevske Vlade, i da su premijer i ban na prijedlog domaćina pili traminac iz iločkih podruma. Kad mi se učinilo da je postao nostalgičan, toliko da je popustila njegova vječita opreznost, rekao sam mu, onako od šponde, da je moj ujak služio vojsku s najmlađim sinom Svetozara Milinova, koji je svoje odijelo poklonio trećem članu njihove škvadre. Zaćutao je i oči su mu ovlažile. Promuklim glasom je kazao da se najmlađi Vojislav, razlikovao od ostale braće: bio je pravi bećar, mangup, galantan. Otac je bio posebno slab na njega, iako mu nije davao nikakva ozbiljna poslovna zaduženja.“
„Jeste li ga onda pitali o sudbini familije?“
„Jesam. Pitao sam ga za Vojislavovu sudbinu, da bih ga malo omekšao. Jer, sam imao osjećaj da zna nešto važno o sudbini hotelijereve familije.“
„Kako je reagovao?“
„Prvo je zastao, pogledao me ispitivački, po navici se okrenuo oko sebe, što je, pogotovo u komunističko vrijeme, slučaj kod starijih ljudi koji dugo nose neku opasnu tajnu, iako se možda više nikoga i ne tiče. Milinova su odavno svi zaboravili, ali priča o likvidaciji familije hotelijera, uistinu podsjeća na mračni špijunski triler, u kojemu su isprepletene obavještajne službe, ilegalci, policijski sadisti i njihove žrtve. Važan dio priče je isljednik iz zloglasne beogradske Glavnjače, Ljudevit Tiljak, koji je u Zagreb došao na preporuku Gestapoa, kako bi obučio novoformirano redarstvo i buduću ustašku obavještajnu službu za borbu protiv komunista.“
„Kakve veze imaju Tiljak i Milinov?“
„Policijski agent je jedno vrijeme, dok su mu pronašli stan, u užem centru, bio odsjeo u Dubrovniku. Nacev kaže da je njegov gazda, poslije dolaska ustaša iz Italije, bio u panici, i pokušao je na svaki način napustiti Zagreb. Tiljak mu je, za veliki novac, u pitanju je bilo nekoliko kilograma zlatnih napoleona, obećao da će za njega i familiju, srediti putne isprave i da će ih osobno ispratiti do Beograda.“
„Što se onda desilo? Zbog čega je plan propao?“
„To je čisti horor. Ilegalna partijska organizacija u Zagrebu, koju je vodio jedan Crnogorac, mislim da se prezivao Kovačević, odlučila je da likvidira Tiljka, koji se već bio počeo infiltrirati u njihovu organizaciju, preko svojih starih konfidenata, koji su djelovali u Zagrebu i Beogradu.“
„Vjerovatno je riječ o Vojinu Kovačeviću, kojega su ustaše uhapsile i ubile početkom septembra 1941. pošto su otkrile da je rukovodio akcijom sabotaže telefonske centrale u Zagrebu. Ovu priču slučajno znam, jer je jedna moja strina porijeklom iz Bjelopavlića, izvanjska rodica Vojina Kovačevića.“
„Vi ste u Crnoj Gori svi rođaci“, reče Bralić podsmješljivo.
„Bez ironije, i dalje je živ taj plemensko-bratstvenički sindrom, koji broji pretke do desetog pâsa. Zato mislim da govorimo o istom čovjeku.“
„To je sigurno taj Kovačević, jer oni su Tiljku podmetnuli jednu svoju mladu drugaricu, zarobili su ga u njenom stanu, odveli na Savu i ubili. Zamislite kakav je Milinov imao šok kad su se prije podne prvog srpnja, nakon što je u Kazališnoj kavani od Tiljka uzeo lažna dokumenta za obitelj, umjesto njega pojavila dva agenta Ustaškog redarstva u civilnoj odjeći, i saopštila mu da imaju naređenje da ih deportuju u Srbiju. Veletrgovac, koji je bio veliki kombinatorik pomislio je da su to Tiljkovi kompanjoni, kojima je on povjerio da izvuku hotelijera iz Zagreba. Zamolio ih je da mu ostave dva sata kako bi se pripremili za put. Ustaški policajci su se pogledali, stariji je klimnuo glavom, ali su ostali u hodniku, ispred Milinovog ureda. On je uzeo torbu s dokumentima iz katastra, važne kupoprodajne ugovore i onda se oprostio od Naceva. Telefonom je pozvao najstarijeg sina Đorđa, i rekao da za jedan sat auta dovezu na početak Praške ulice, iza hotela. Milinov je zagrlio Naceva, prvi put otkad su se upoznali, iako su nekoliko puta čekali zajedno Novu godinu: jednom je Bunjevca bio pozvao i na svoj rođendan. Nacev je u zagrljaju osjetio da je gazdino krupno tijelo bilo u grču. On mu je s naklonom otvorio vrata ofisa, i ispratio ga do recepcije, gdje su čekali policajci. Milinov, kao da je imao loš predosjećaj, još jednom se pokrenuo prema Nacevu, pružio mu ruku, i prije nego se okrenuo prema izlaznim vratima, i promuklo izgovorio: ’Javljam se iz Beograda, kad se smjestimo.“
„Veoma vam je detaljno opisao njihov rastanak.“
„Da, imao sam utisak kao da ima neku grižu savjesti, iako mu nije mogao pomoći. Ukoliko mi nešto važno nije prešutao.“
„Je li Nacev uskoro nešto saznao o sudbini svog gazde.“
„Ne. Barem mi je tako rekao: da dugo ništa nije znao gdje je završila familija Milinov. Nije se ni raspitivao, jer su ga desetak dana nakon što su mu odveli gazdu, Naceva pozvali u redarstvo, i ispitivali što zna o skrivenom bogatstvu bivšeg hotelijera. Policajci su ga više od dva sata cijedili da im otkrije još nešto o dijelu bogatstva koje je lukavi trgovac vjerovatno prebacio na nekog svog ortaka. Pritom su mu pokazali spisak popisane i konfiskovane nepokretne i pokretne imovine Svetozara Milinova, koja je po kratkom postupku podijeljena istaknutim ustašama, prispjelim iz emigracije.“
