Miljenko Jergović: Dvojica

(odlomak iz romana-inventarne knjige, u nastajanju, naslova „Moje stvari“)

Roman „Dvojica“, objavljen u četiri crvene knjige i petoj crnoj, između 2013. i 2017. u izdanju zaprešićke Frakture zasnovan je na dijelom istinitim, a dijelom izmišljenim biografijama dvojice pisaca: Miroslava Krleže i Ive Andrića. Pisac u popratnoj bilješki naglašava da je sve fikcija, jer fikcija jest svaka istinito ispripovijedana priča, bez obzira na to zasniva li se na takozvanoj zbilji, ili je potpuno izmišljena. Fikcija nisu samo loše pripovijesti o krivo percipiranoj zbilji, policijske dostave i svjedočenja pred sudom. Ali u fikciji „Dvojice“ do jedne određene tačke, ili do dva različita povijesna trenutka, izazvana privatnim životnim odlukama dvojice ljudi, moguće je romaneskni tekst uspoređivati s onim što nam je prethodno poznato iz povijesti i iz njihove životne zbilje. Nakon toga, započinje priča za koju će se reći da se u zbilji nije dogodila. Ona zaprema veći dio romana.

Nakon što je u dvobroju 8-9 časopisa Pečat, koji izlazi početkom 1940, objavio „Dijalektički antibarbarus“, kada oko njega u Zagrebu nastaje potpuna pustoš, suradnici su se razbježali, redakcija se raspustila, Krleža u jesen 1940. odluči da se na neko vrijeme skloni u Beograd. Bela je prihvatila ponudu Narodnog pozorišta, tamo je pamte kao barunicu Casteli iz Gavelline inscenacije Glembajevih, od prije deset godina. Ali, ruku na srce, zanimljivija im je kao potencijalna zvijezda komediografskog dijela repertoara. U prvi je mah planirano da se Krleža na neko vrijeme pasivizira i da naprosto prešuti sve ono što će se zbivati kada Partija uzvrati udarac. Nastanjuju se u Carigradskoj, na broju 17, usred jevrejskoga Dorćola, u blizini Pozorišta. Krleža izbjegava javne događaje, nema ga na Belinim predstavama (prije početka rata imat će samo jednu premijeru, ali će kao zamjena uskakati u manje uloge…), ne pojavljuje se u hotelu Moskva, ni po kavanama u kojima je bio rado viđen gost za svoga prethodnog beogradskog života, dok je 1934. uređivao mjesečnik Danas. Navraća do Petra Dobrovića u njegov stan u Ulici kralja Petra 36. Jedina je to adresa iz njegova prethodnog života.

„Mutne decembarske večeri 1940, dok u bronhijama peče vonj siromaškoga aleksinačkog ćumura, a s radio-aparata stižu vijesti o totalnom porazu evropskoga razuma“ (Krleža: Dorćolski dnevnici 1941.), Krleža se uspinje uz Francusku ulicu, ide u susret Beli, koja u neki pretponoćni sat izlazi iz pozorišta, i izdaljine, vidi kako se od Gospodar Jevremove prema njemu spušta poznata figura, „raste prema meni, i premda ja znam do kojih razmjera još može narasti, ne osjećam se pred tim rastom nimalo ugodno“, beogradskoga advokata, književnika, a sve više i političara Dragiše Vasića.

Dok su tako prilazili jedan drugome, Vasić nizbrdo se kotrljajući, Krleža se uspinjući, ni jedan ni drugi nisu mogli znati hoće li se samo mimoići, kao dva nepoznanika, ili će zastati jedan pokraj drugoga i nastaviti razgovor koji je između njih dvojice, kako se to činilo, „udunuo kao voštanica na vjetru“ u vrijeme Šestojanuarske diktature, kada je Dragiša pošao životnom i povijesnom stramputicom, u susret srpskome nacionalizmu i velikodržavlju, kako se to iz Krležine perspektive činilo. Te noći, neodređenog dana u studenome 1940, dok prilaze jedan drugome, Krleža koji je Vasića iz daljine prepoznao i Vasić koji Krležu još uvijek ne primijećuje, njihovo susretanje ovisi o afektima, o kratkotrajnim, burnim i snažnim čuvstvenim uzbuđenjima, koji presuđuju o tome hoće li se njih dvojica mimoići. Ako je po Vasiću, pritom će se barem ljubazno pozdraviti. Po Krleži ako je, moglo bi se dogoditi da jedan drugome u njedra šapatom suknu kočijašku psovku, ili da bez riječi, ali s određenim naknadnim žaljenjem, o kojemu će se naširoko poslije esejizirati i dijarizirati, prođu jedan pokraj drugoga. Samo, po onom što znamo, dogodi li se tako, izbjegne li Krleža anđela koji mu je, kao posljednje rješenje, ponudio advokata beogradskog Dragišu Vasića, on neće više imati vremena za esejiziranja i dijariziranja. U dubokoj je depresiji, iz koje ga ne izvlači ni vječna Petrova dobrohotnost, ni dirljiv njegov pokušaj da ga portretiranjem odvrati od crnih misli – taj portret Krleže kao prosjaka, na klupi na Kalemegdanu, ne samo da je najneobičnija slika u cjelokupnom Dobrovićevom opusu i u povijesti našega modernog slikarstva, nego je i najsnažniji komentar „anabaze južnoslavenskog intelektualca u osvit općeg klanja“ – i od dolaska u Beograd progoni ga opsesivna misao o samoubojstvu. Već je stotinu puta mijenjao planove kako će to Beli reći, kako će joj predočiti svoj odlazak u konačnu noć, sve se nadajući da će mu se ona u tom odlaženju pridružiti, i isto toliko puta Krleža nalašao se pred očajem tog posliježivotnog finala u kojemu policija provaljuje u stan u Carigradskoj i u njemu nalazi njihova mrtva tijela. Muči ga groteskna, tko zna kako nastala slika uniformiranog policajca, po stasu i fizionomiji blizanca Dragog Jovanovića, koji mrtvoj Beli zadiže suknju, a zatim raskopčava rasporak na njegovim hlačama, da provjeri… Što, za miloga Boga, da provjeri? I odakle najednom kod Krleže takva i tolika briga za ono što će se s njihovim tijelima zbivati nakon smrti? Ili to, možda, iz njega samo progovara strah od smrti?

Tog decembra 1940. Miroslav Krleža, „u Beogradu, u tom konačnom muhadžirluku“, stoji pred zidom koji ne može preskočiti, zidom pred kojim će biti strijeljan, njihovom ili svojom rukom. Do tog susreta na Francuskoj ulici, s Dragišom Vasićem, ne postoji način na koji bi mogao izbjeći takvo finale.

Kako je sam susret izgledao, ne može se posve određeno reći. Vasićeva verzija ne postoji. U četiri i pol godine koliko mu je života još preostalo, on o tome neće govoriti nikome tko je još voljan da nešto upamti i pribilježi. A Krleži se ni u ovoj stvari ne može sasvim vjerovati. Ispružio je ruku, govori, kao prosjak, a zatim je dolaznika ščepao za nadlakticu, prije nego što je on stigao proći. Vasića u tom trenutku kao da ga je grom pogodio, struja kao da ga je stresla. „Krleža!“, uspaničeno je progovorio, „gde si to krenuo?“, izgovorio je besmislicu, koja će postati moto druge, duge i sumorne, grešničke etape života najvećega pisca jugoslavenske ljevice.

Vasić je tvrdio da Krležu u tom mraku Francuske ulice nije ni primijetio, sve dok ga Krleža nije uhvatio za ruku. Oslabio mi je vid, vajkao se pedesetšestogodišnji advokat, a ti si se kretao sasvim uza zid, kao senka, govorio mu je – kako Krleža to zapisuje u „Dorćolskim dnevnicima 1941.“ – „debela, debela sjenka, dragi moj Vasiću, nepojmljivo debela s obzirom na tanušnost naših bića i tijela“.

Od te večeri i tog šokantnog susreta na Francuskoj, kada jednom nadasve očajničkom gestom biva izmireno toliko toga razumom nepomirljivog, što je u prošlim godinama i desetljećima raslo između ove dvojice neobičnih muževa, Dragiša Vasić preuzima svu brigu za Krležu. O onom što ih nepromirljivo razdvaja – jer Vasić je na kraju te posljednje naše prijeratne godine jedan gotov velikosrbin i konzervativac s mutnim moskovskim vezama, dok je Krleža cijeli jedan Hrvat i nepokajani jugoslavenski idealist, komunist koji je u Staljinu prepoznao „strašno lice satrapovo“ pa je tako ostao bez Partije, i takvom su mu velikosrbi razumom gledajući najgori neprijatelji – o tom svemu, dakle, što ih tuđi i goni jednog od drugoga, njih dvojica uglavnom ne razgovaraju. O čem se ne može gotoviti, o tome se mora šutjeti – pisao je austrougarski ratni dobrovoljac i kasniji britanski filozof Wittgenstein, a svoju su šutnju Vasić i Krleža prihvatili pogubno lako, pokrivši je, neočekivano za obojicu, seljačkom balkanskom frazom, koja u svemu dokida mjeru razumnoga. Uostalom, mi smo kumovi!, prvi je, valjda, to Dragiša izrekao, pozvavši se na činjenicu da mu je Krleža u ona posljednja vremena lakoće i nedužnosti bio kum na vjenčanju, da bi se poslije, kad god bi mu to zatrebalo, i Krleža istom frazom koristio. U početku ta riječ se izricala s autoironičnim podsmijehom i ruganjem vlastitom licu u zrcalu, da bi zatim, malo pomalo, postala neka vrsta mentalnog i emocionalnog anestetika, ispomoć u nemišljenju.

Obojica su se zatekli u stupici, iz koje će jedan iznijeti živu glavu, dok će drugi i čašću, i glavom platiti najvišu moguću cijenu koju jedan čovjek u našemu svijetu plaća: gubitkom prava na vlastitu sudbinu i stradanje, gubitkom prava da se o njemu ispripovijeda priča. Svjestan što pritom reskiram, i kakvom se ljudožderskom i strvinarskom krdu među hrvatskim salonskim ljevičarima izlažem, u romanu „Dvojica“ ja pored priče o njima dvojici – Miroslavu Krleži i Ivi Andriću, pripovijedam i priču o onom o kome se govoriti ne smije, o Krležinom prijatelju i kumu, koji mu je tih godina spasio život, Dragiši Vasiću.

Činjenica da je izbjegao iz Zagreba i da od sebe dalje nije davao glasa, dok su se oko njegova imena vodili ratovi, u kojima će se uskoro, kad započne onaj pravi rat, i ginuti zbog krivih opredijeljenja, Krleži ne samo da nije pomogla, nego ga je kod oponenata dodatno ozloglasila.

Nakon što je odbio velikodušnu njemačku ponudu da emigrira u Švicarsku, poslanik upravo likvidirane države pri Trećemu reichu Ivo Andrić neko je vrijeme proveo u hotelskom zatočeništvu na Bodenskom jezeru, a onda su ih sve skupa, bivše diplomate, bivše činovnike pri poslanstvu, bivše špijune i uglavnom već bivše ljude, transportirali željeznicom u Beograd. Tamo je, na željezničkoj stanici, Gestapo, uz asistenciju Dragog Jovanovića i njegovih ljudi, vršio prvu trijažu: jedne nazad u Njemačku, pa u logor, druge na ispitivanje u policiju, a one provjerene ili sasvim nevažne na slobodu. U Andrićev kupe ulazi sijedi, vrlo markantni muškarac srednjih godina, ili možda mu još nije ni četrdeset, u njemačkoj uniformi, ali bez oznake čina. Obraća se prisutnima, SS obersturmführeru iz pratnje, koji je sve vrijeme puta bio u Andrićevoj pratnji, a da nije progovorio ni riječi, i dvojici suputnika, nekadašnjih privrednih predstavnika u Berlinu, neka izađu na hodnik i pričekaju. Način na koji su ga poslušali mogao bi u promatraču izazvati strah. Kada ostanu sami, Andriću se obrati na na našem jeziku, u kojem se pozna izrazit, premda kultiviran, srednjebosanski naglasak. O onom što mu je rekao, mi nedoznajemo ništa. Andrić je u razgovorima s Ljubom Jandrićem o svemu rekao samo to, i još: „od njegove su me ledene muške ljepote podilazili trnci jeze, osjećao sam da mi se nokti odvajaju od prstiju, kao da će pobjeći…“ Tom čovjeku ne zna se ime, niti se, koliko je znano, ikad više pojavio u Andrićevu životu i u velikoj povijesti. Ali učinak njegova posjeta kupeu, koji nije potrajao duže od jedne cigarete, bivši kraljevinski poslanik pri Trećemu reichu, koji nije htio napustiti svoje ljude i emigrirati u Švicarsku, nego je insistirao na tome da se skupa s njima vraća u Beograd, i koji je dvadeset godina diplomatske službe proveo kao uvjereni integralni Jugoslaven, bio je taj da praznih ruku, samo sa šeširom koji na glavu stavlja čim zakorači na peron, izlazi iz vlaka, i s visokim sijedim oficirom u uniformi na kojoj nema oznaka čina, napušta stanicu. O tome što su tad mislili oni koji su ga kroz prozore svojih kupea gledali, i kakvi su se narednih godina o tom napuštanju vlaka sve tračevi širili Beogradom, doznajemo iz Anala koje od 1975. i piščeva upokojenja u Bolnici sestara milosrdnica, (koja je tad nosila ime Mladena Stojanovića) redovito izdaje Andrićeva zaklada.

Službenim mercedes benzom, jednom od onih crnih automobila kakve ćemo gledati u televizijskoj seriji Otpisani, Ivu Andrića odvoze u Zemun. Tamo ga dočekuje Gustav Krklec, koji je malo prije doselio iz Beograda i tu je već primljen u činovničku službu – Nezavisna Država Hrvatska u Srijemu i Zemunu nema mnogo takvih intelektualaca, a i Krklec je šarmantan i snalažljiv… – tu je sa ženom, što kod Andrića stvara novu nelagodu, ali domaćin insistira: zajedno će ručati, prespavat će kod njih, a ujutro put pod noge, pa u Zagreb! Način na koji mu se Krklec osvećuje za ono što se događalo između njega i gospođe, a što se zacijelo nije smjelo dogoditi, Andrića užasava. On ne može podnijeti tu mjeru indiskretnog sramoćenja, usprkos prividu da nije on taj osramoćeni, ali oficir koji ga je Krklecu doveo u međuvremenu se negdje izgubio, a on, Andrić nikog u Zemunu ne zna. Prema keju se, sa svih strana, obrušavaju skupine krajnje sumnjivih ljudi. Trgovci, krijumčari, razbojnici, vojske u svim mogućim i nemogućim uniformama, ustaše u odorama saharskih Mussolinijevih postrojbi, Wehrmacht, Gestapo, SS, do zuba naoružani i podnapijeni vojnici u uniformama nestale kraljevinske vojske, koji se naokolo kreću, praćeni Nijemcima ili ustašama, pa zarobljenici, ranjeni, izbezumljeni ili isprebijani, u uniformama iste te nestale vojske… Zemun tog Andrićevog zemunskog popodneva, kada on pokušava pobjeći od Krkleca i od gospođe Perside, izgleda kao sama granica pakla. Samo s koje je strane taj pakao, s lijeve, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ili s desne, u okupiranoj Srbiji, pod komesarskom Aćimovićevom vladom? Andrić to ne zna, ali se pita s kime to, s kojom zemljom i kakvim to svijetom pakao graniči, i je li čovjeku uopće dano da zamišlja granice pakla?

Tu zemunsku noć Ive Andrića, o kojoj jedva da nešto malo znamo iz dva-tri fragmenta u „Znakovima pored puta“ te iz jednog Krklecovog možda pomalo i mazohističkog, ili krajnje ciničnog predsmrtnog spisa, pisac je u „Dvojici“ uglavnom rekonstruirao, fikcionalizirao, imaginirao mimo prethodnih saznanja, iz onog što bismo mogli nazvati književnom maštom ili čovjekovim suživljavanjem.

Sedam dana u Zagrebu je, ni živ ni mrtav, Andrić čekao da se nešto dogodi. Smjestili su ga u Hotel Esplanade, koji više i nije bio hotel, nego, kako je to njemu tada izgledalo, rezidencija visokih njemačkih oficira: Wehrmacht, SS, Gestapo, svi su bili tu. Uz njih i neka starija gospoda s gospođama, ljudi iz drvne industrije koji iz Zagreba vode preuzimanje bogatstva bosanskih šuma, rudarski inženjeri, pa čak i dvojica arheologa. Bila je tu i klasična hotelska posluga, konobari, barmeni i sobari, koji su mu se, premda domaći ljudi, obraćali na njemačkom. Jedni su herr Andrić izgovarali s njemačkim naglaskom i artikulacijom, dok bi drugi Andrić izgovorili prirodno, onako kako im je prirodno dano da kažu. Njemački su svi jednako dobro govorili, kao što su jednako dobro govorili i svoj materinji jezik. Njemu su, pak, draži bili oni koji bi njegovo prezime izgovorili po jeziku u kojem je ono i nastalo.

Tu su ga smjestili da bi ga kompromitirali, mislio je. To ga je vrijeđalo, ali ga je istovremeno oslobađalo straha. Samo je gađenje ljudsko nadmoćno svakome strahu! Samo gađenje i žeđ! Gladan čovjek i dalje je smrtno uplašen, ali zgađen i vode žedan ničega se više ne boji. U meni, rekao je, već nakon prvoga dana u Esplanadi nikakvog više straha nije bilo. I bio sam spreman da čekam onoliko dugo koliko je nužno. U čekanju čovjek čvrsne, ili se razmekša i rastopi. Netko se pretvara u kamen, netko u kristal soli. U što ćemo se pretvoriti, mi ne znamo dok nas ne stignu iskušenja. A možda to ne znamo ni za svako svoje vrijeme u životu, ili za svaku nevolju i muku kojima bivamo podvrgnuti. Ja sam se, eto, u sedam dana Esplanade samo od gađenja kamenio, govori Andrić. Bio sam ni živ ni mrtav, i bilo mi je svejedno.

Osmoga jutra, bio je ponedjeljak, Andriću za doručkom prilazi hotelski recepcioner, stariji gospodin, okrugla tijela, zapazio ga je već prvoga dana, vrlo autoritativan, visokim njemačkim oficirima obraća se kao sebi ravnima, i prvi put mu govori hrvatski: u jedanaest pred hotel po vas stiže samovoz, pa vas molimo da budete pripravni. Andriću se podigoše obrve: tu novoriječ zna iz novina – svakog mu jutra pred vratima sobe ostavljaju komplet hrvatskih i njemačkih dnevnih izdanja – ali nikoga još nije čuo da je izgovori. Ima riječi koje prosto ne mogu biti izgovorene, jer kada ih greškom netko kaže, rasipa se i mrvi svijet.

Sljedeća tri i pol sata nije znao što bi sa sobom. Čitati ne može. U šetnju, do Botaničkog vrta, mu se ne ide. Sjedio je na postelji – „poput jopca kog hipnotizira zvek zmijina repa“ – i čekao da vrijeme prođe. Ali vrijeme je, kao i uvijek u takvim trenucima, ostajalo zakovano. Nije se micalo, kazaljke se nisu kretale ukrug, Sunce je stajalo na rumenoj pozadini zalijepljeno, još uvijek fanatalno nisko, na istoku, niz Savu prema Bosni, a u glavi mu nijedne misli koja bi potjerala vrijeme. I što je više nastojao nečega se uhvatiti, to je bivalo sve praznije. „Kao istočnjački monah sjedio je alla turca u živomu ognju, ništa znao, ništa osjećao, sem čuda što ga vatra ne prži.“

Pred hotel izašao je minut do jedanaest, prošavši, kao ministar predsjednik ispred desetine mladih njemačkih vojnika iz nekog razloga upravo postrojene u predvorju. Ispred je već čekao opel bez registarskih oznaka, u njemu vozač u ustaškoj odori. Concierge mu je uz naklon otvorio stražnja vrata. Izvolite, gospodine Andrić! – izgovorio je, i on na hrvatskom. Sjeo je, rekao dobar dan, vozač mu je istim uzvratio, i to će biti sav njihov razgovor.

Provezli su se pokraj Fellnerova i Helmerova žuta zdanja, pa niz Zrinjevac, Praškom do Trga. Krajem oka vidio je vojnike kako iznose namještaj iz sinagoge. Uzdahnuo je, pa pomislio da bi ustaša za upravljačem mogao krivo shvatiti njegov uzdah. Ali tad su već bili na Trgu, širokom i nakićenom kao na blagdane, s mnoštvom svijeta u promenadi. Začudio se odakle najednom svi ti ljudi. Bez usporavanja, ne vodeći previše računa o pješacima nastavili su prema Kaptolu, pa pokraj Katedrale, ispred koje upravo odvijalo nekakvo proštenje. Osmotrio je hoće li se ustaša prekrižiti. Nije se prekrižio.

Zaustavili su se ispred novoizgrađene Franjevačke dvorane. Taj detalj će pamtiti, a zatim i zapisati u Sivu bilježnicu, nakon što s nadnevkom 1. studenog 1950, kada će u tom prostoru biti otvoreno Kazalište Komedija. „Koliko god uznastojao i kakve god da su mu životne snage i odlučnosti da odživi dostojan život, čovjek ne može nikad s pouzdanjem znati u kakvom mu je velika i strašna historija namijenila dramskom obliku poživjeti. Mene je, izgleda, zadesila Komedija.“

Tu ga je dočekao čovjek u crnom građanskom odijelu, s bijelom košuljom i isto tako crnom kravatom, koji ga je uz jednako ljubazan pozdrav poveo iza ugla. S pomalo nekontroliranom živčanom napetošću Andrić je pratio kako mu se obraćaju, s kakvim ga riječima i osjećajima dočekuju i ispraćaju. Premda nije za život strahovao, „jer nije ni uljudno, ni čovječno strepiti za svoj jedan život, dok posvuda naokolo stradavaju milijuni, i dok svakoga dana, sa svih obala i sa svih strana fronte, stižu vijesti o smrtima onih koje je čovjek poznavao, s kojima je prijateljevao ili je s njima dijelio gimnazijske hodnike, mimoilazio se uz pozdrav na ulicama i trgovima gradova u kojima je živio, te ih na neki način smatrao u vlastitome životu besmrtnim“, Andrić nije znao što Pavelić i ustaše od njega očekuju. Nije znao, niti je to u proteklih sedam dana mogao naslutiti, koga oni u njemu vide i čemu bi im mogao poslužiti.

Ispred ulaza u Samostan svetog Franje dočekao ga je visok, avetinjski mršav fratar. „Ðakometijevska figura u fratarskom habitu“, opisivat će ga u jednom od razgovora s Ljubom Jandrićem, koji ga je uveo unutra, niz hodnik čiji je pod bio u crno-bijelim pločicama. Išao je skoro cijeli korak ispred njega, i nešto je govorio. Andrić ne zna što, jer ga i ne sluša. Njuši prostor u kojem se zatekao. Vonja, kao u Damasku, Commiphora myrrha, i vonjaju cušpajzi iz finijih zagrebačkih kuhinja, vonja tiskarsko olovo, vonja u njemu tinta, i vonja krta hartija koja će se u sljedećem trenutku – koji ne traje duže od stoljeća – sasutu u prašinu i u zaborav. Ništa u našega svijeta, u Hrvata naročito, nije tako sveprisutno i svemoćno, govori Andrić, kao to umijeće zaboravljanja. Ne pamte ni drugi narodi. Čak i Nijemci lako i mnogo zaboravljaju. Francuzi su od zaborava stvorili nacionalni šarm. Ali svim ljudima, osim Hrvatima, doživljeno ili proučeno iskustvo ostavlja nekakve tragove na duši, mijenja ih, preobražava i čini drukčijima. Hrvati, pak, kada nešto zaboravljaju vrate se u stanje svoje iz djetinje nevinosti i naivnosti. „A djeca su, znate, okrutna, mnogo okrutnija od najokrutnijih odraslih ljudi.“

I dok tako njuši zrak Samostana svetog Franje na Kaptolu, dok ne sluša Giacomettija u habitu, i dok grozničavo duma kamo ga vodi ovaj hod, Ivo Andrić primijećuje nešto neobično. Fratar gazi samo bijele pločice, i nikad ne zagazi preko ruba. Pločice su velike, tako da njegov korak mora biti prilično dug. To je razlog zašto ga on jedva sustiže, a možda i zato fratar toliko priča. Kada bi zašutio, učinilo bi se da bježi. Ili bi, tako žuran, djelovao neljubazno. I premda uopće ne gleda u svoje korake, uspjeva mu da nepogrešivo korakne po sredini svake sljedeće bijele pločice. Praznovjerica, pomišlja Andrić. A onda se sjeti da je poznavao takvih praznovjernih fratara. Uostalom, vjera ne podrazumijeva odsustvo praznovjerice.

U vrlo svijetlom i prostranom refektoriju ugledao je raspelo, a ispod raspela sjedi, pa na noge skače, književnik Mile Budak. Ministar bogoštovlja i nastave, ustaški doglavnik, u ustaškoj odori i u dubokim njemačkim jahačim čizmama, tri godine od njega stariji, njegov sarajevski gimnazijski drug. „Ivo, ahbabu dragi!“, širi ruke domaćin, pa ga prima u zagrljaj. Andrić se ne sjeća da su se ikad upoznali. Tri su godine velika razlika u gimnazijska doba, premda ih dijeli samo jedna generacija. Ali društvo im je bilo različito. „Otkad se mi samo nismo vidjeli!“, nastavlja Budak, pa s objema rukama prihvaća Ivinu desnicu. Tako on nastoji opkoračiti vrijeme između 1910, kada maturira, i 1941. kada Hrvatska uskrsava, jer je sve što se zbilo između toga obilježeno nesnošljivošću i podrazumijevajućim međusobnim neprijateljstvom. Obojica su revolucionari, samo što je jedan hrvatski i ustaški revolucionar, a drugi je vodio revoluciju za izgubljenu stvar, za Jugoslaviju i za Karađorđeviće. Obojica su pisci: jedan je pisac ličkoga sela i hrvatske povijesne i političke nevolje, pisac vojske koja je stradala u porazu 1918, dok je drugi pisac Bosne i zapetljane bosanke povijesnice. Jedan je advokat i hrvatski mučenik, žrtva jugoslavenskih policijskih atentatora, borac na život i smrt, koji je svoj život i živote svojih bližnjih na kocku stavio za Hrvatsku. Drugi je kraljevski diplomat i Stojadinovićev politički komesar. Prvi je imao malo vremena za pisanje, pa je morao pisati brzo i mnogo. Morao vulkanskom silinom iz sebe izrigati svoje romane i priče. Drugi je za svoje bosanske pisanije, teftere i hatišerife imao svo vrijeme ovoga svijeta, pa je pisao polako i temeljito. Za drugoga kažu da je silno darovit, za prvog da je pučki i seljački pisac. Oni koji ga cijene kažu da je on hrvatski Knut Hamsun. Premda bi njemu samome, Mili Budaku, možda bilo milije da je on hrvatski Ivo Andrić.

Kako se on zapravo osjeća, dok uzvikuje: „Ivo, ahbabu dragi!“? Kao mučenik za hrvatsku stvar i za uskrsnuće Tomislavova kraljevstva, Budak je presretan što je pred oltar hrvatske slobode priveo sina razmetnoga, pritom velikoga hrvatskog pisca, do kojeg Poglavnik naviše i drži upravo zato što su obojica od istoga sjemena bosanskog hrvatstva, koje je, eto, kod njih dvojice tako različitim plodovima rodilo. Kao romanopisac i mislilac, te kao tašto ljudsko stvorenje, Budak bi bio mnogo sretniji da na Andrićevu mjestu sad vidi onoga koji je ostao u Beogradu. Miroslav Krleža mu je, naime, i tematski, i stilski mnogo dalji i tuđiji od Andrića, ali premda je Krleža, za razliku od Andrića, komunist, on je, za razliku od Andrića, i iskreni Hrvat. A Krležina književnost pritom nikad se neće ni susresti, ni uspoređivati s njegovom, Budakovom književnošću. Da nije bio takav, nemoguć i odbojan, mogli su njih dvojica imenjaka biti najbolji prijatelji. Tako je, pomalo sa čežnjom, mislio Budak, dok su posred puste samostanske blagovaonice, njih dvojica muškaraca, stajali sami pokraj praznih, uz stol uredno poredanih, sedamdeset stolica. Ponudio bi Andrića da sjednu, ali nije znao kako bi sjedili: jedan kraj drugog ili jedan preko puta drugog? Ako sjednu jedan uz drugog, bit će to pomalo neugodno. Mogli bi izgledati kao dva nastrana nesretnika usred pustog refektorija. A ako bi da sjednu jedan preko puta drugog, Andrića bi posjeo tu, a sam bi morao da obiđe cijeli taj dugi, u veliko „U“ savijeni stol, pa da dođe preko puta njega. Ne bi li tako on, ustaški doglavnik i ministar, djelovao malo budalasto?

„Doktor Pavelić vam se ispričava“, rekao je, „pola sata kasni, jer prima rumunjsko vojno izaslanstvo. Tako vam je to znate kada se gradi država, kao kad kuću podižete, zidanje, fasada, stolarija, bravarija, sve vam vrijeme na kuću ode!“

„Znam, znam“, odgovara Andrić, „to je baš tako, dobro ste rekli, kažu da se naš čovjek triput u životu bratimi, dvaput odlazi u rat, a samo jednom gradi kuću.“

„Interesantno, nisam tu izreku čuo.“

„Da, da…“, zamišljeno će Andrić, nakon čega ga podiđe neka zlovolja i muka, jer je tako, iz čista mira, da nečim začara tu sirovu ličku pamet, izmislio poslovicu. I slabo ju je nekako izmislio, tako da ništa ne znači i ne govori, a naročito ni ne zvuči. Bolju bi i stariju poslovicu izmislio neki

pijani i nepismeni seoski nazdravičar.

Pola sata kasnije, i ni minute više, pojavio se Ante Pavelić.

„Mrk, nemio čovjek, od onih kakvih nema mnogo koji u zbilji izgledaju kao na fotografiji. Nimalo razlike između Poglavnika u kinožurnalu i tog čovjeka koji kao da se upravo iz sjenke ovaploćuje i pretvara u tijelo, u meso ljudsko i u kost koja to meso drži na okupu, u procesu nekom u kojem zaista ima nečega vrlo mračnog, i koji u tom trenutku mene podsjeća na neko naopako uskrsnuće, u pad ljudski i u deresurekciju. I sad taj čovjek hita prema meni preko blagovaonice, ispružio je ruku, rastegao lice u osmijeh prihvaćanja. Ne prođe više ni dana da mi to ne padne na um i da se onda iznova ne mislim o tome jesam li se ja tad osmijehivao njemu. Ne znam, niti mi to netko može reći.“

Rukovali su se, a Andrić to je rukovanje doživio vrlo intenzivno. Govorio je o mesnatoj šaci i mekanim dlanovima, „čovjeka koji u životu nije pokosio livadu ni sagradio kuću“, i o „mirisu Poglavnikovom, u kojemu čuju se bugarske ruže, probrane tisuće, deseci tisuća najmirisnijih cvjetova u našemu svijetu, njihovih znalačkom rukom podrezanih glava i razabranih latica, mirisu do tog trenutka posve neočekivanom, jer u njemu kao da ima nečega damskog, što više pristaje gospođama našim bosanskim i hanumama, nego njemu. Ali od ovog dana parfemi u kojima osjeti se nota bugarskih ruža, a onda i sam miris ruža baštenskih, onih od kojih žene u prozorima na suncu spremaju sirup za šerbe ili kuhaju ružino slatko, za mene je postao uznemirujući, postao je izvor tjeskobe i strepnje, koje nikome, pa ni prijateljima, nisam mogao objasniti. Od ovog dana miris ruže za mene je postao mirisom ustaškog Poglavnika, i sve one tisuće najljepših ružinih cvjetova, deseci tisuća njih, čiji me je miris tad pogodio iz parfema koji je, vjerujem, Poglavnik na dar dobio od bugarskog poslanika, u mom su umu, u srcu, u onom dijelu imaginacije koji ne mogu kontrolirati tisuće i deseci tisuća mučenika, Srba, Jevreja i čestitih Hrvata, koji su postradali od zla koje se začelo i zapatilo u tom čovjeku. Ja znam da to nema smisla i da je posljedica neke moje lične neuroze, nečega što se drugih ne bi trebalo ticati, znam da je to samo groteskni slučaj nekoga kratkog živčanog spoja, ali meni od ovoga dana ruže vonjaju na masovne grobnice.“

Susret s Poglavnikom i najvećim hvatskim književnikom našega doba, kako se za Milu Budaka službeno govorilo i pisalo, nije potrajao više od pola sata. Uz mnogo šutnje, praznoga govora o ničemu, uz pokoju bolećivu i nostalgičnu o bosanskome djetinjstvu, i Poglavnikove pohvale Andrićevu pismu i stilu, „Ðerzelez jedan je od naših, kada tu vašu pripovijetku čitam, ja vidim svoje veterane s Lipara, iz Italije i iz Jankovca. Ja tog čovjeka prosto znam!“, govorio je Pavelić, a zatim je, bez uvoda rekao ono glavno: od Ive Andrića revolucionarne hrvatske vlasti ne očekuju ništa, osim da piše. Što će i o čemu će pisati, to je njegova stvar. U to se ustaše ne misle miješati. Svi mi smo tu zbog Hrvatske. I svi smo prolazni, a ona je vječna. Vi ste tu da je zapišete za vječnost, a kojim ćete riječima to učiniti i kakvim pričama, to je vaša stvar, vaš posao, rekao je Pavelić. Tako, ili nekako slično, jer sam Andrić nikada o tome ni riječi nije napisao ili izgovorio. O jeziku kojim je Andrić pisao u posljednjih petnaestak godina, o srpskoj ekavici, kao ni o godinama koje je proveo u kraljevskoj diplomaciji, pa ni o njegovoj poslaničkoj službi u Beču, tom prilikom Ante Pavelić nije govorio.

Nakon što između trojice muškaraca u refektoriju više nije bilo riječi, pojavio se, kao da ga je netko zvao, onaj isti protegljasti fratar. Pavelić i Budak su se nakon pomalo formalnog rukovanja sami zaputili prema jednim vratima, a fratar je Andrića poveo prema onim suprotnim. Kako je blagovaonica imala samo dvoja vrata, i jedna su vodila prema javnim prostorijama, crkvi i izlazu, kamo su se to zaputili poglavnik i njegov doglavnik, mislio je Andrić. Prema redovničkim ćelijama, ali što će oni tamo? Kao u priči o Baš Čeliku bilo je u svemu ovom nečega što se ne bi smjelo znati.

U petak, 4. aprila 1941. Krleža je, čini se, doživio slom živaca. Bela ga je ostavila u postelji kada je ujutro krenula na Bajlonijevu pijacu, pa u pozorište – cekere će ostaviti kod Rajke, da se ne vraća kući – odakle će, nakon probe kod Bogdanovića, koji za Krležu ima nekakve knjige. Vratila se, mrtva umorna, s dva cekera puna povrća i zimskih jabuka, te s jutenom vrećom punom knjiga, i našla ga kako leži na krevetu, prevraćen, u nekom neprirodnom položaju, kao da je leđima zalijepljen za postelju, a križima izvrnuo se na stranu. I takav prelomljen samo ječi!

Uplašila se kad ga je vidjela, sve joj je poispadalo iz ruku, porazbijala su se jaja, što ih je Rajka od sebe i od svojih koka pridodala, pomislila je da ga je šlag trefio. Dozivala ga je, ali on je i dalje samo stenjao i povremeno, sam za sebe ponavljao: Strašno, majko moja, kako je strašno!

Istrčala je iz stana, trčala po stepenicama i dozivala. U samo nekoliko je mjeseci Bela Krleža progovorila beogradskom ekavicom i u precizno umekšanim intonacijama Olge Dobrović, ali sad se izgubila i u njezinim su se krikovima po stubištu smjenjivali njezini prirodni lički i zagrebački glasovi. Tek tad ju je, čini se, Krleža čuo. Bit će da ga je prenula sva ta neprilična vika i da ga je indiskrecija Belina nehotična, izazvana brigom za njegov život protresla i povratila iz stanja posvemašnjeg rastrojstva. Međutim, i dalje se nije mogao micati.

Došla je s doktorom Kleinom, koji je već nekoliko dana, tačnije od vojnog udara i Simovićevog preuzimanja vlasti, boravio u stanu u potkrovlju, sam bez supruge. Nešto smo se posvađali, rekao je kad su se sreli na susreli u haustoru. Iz nekog je razloga to djelovalo uvjerljivo: Kleinova gospođa Stana, rođena Ðurić, bila je, kako se zlobno govorilo, Ribnikareva raspuštenica, a ako se već od jednog rastavila, zašto se s drugim ne bi barem svađala… Ali ni Krleža, ni Bela nisu povjerovali u tu priču o svađi. Nešto mnogo mračnije od bračnih prepiraka navelo je doktora Kleina, čuvenog beogradskog liječnika, psihijatra i psihoanalitičara da se skloni u tavanski stan jedne otužne dorćolske četverokatnice.

Bez riječi prišao je njegovoj postelji, sjeo i dalje ništa ne govoreći, spustio je ruku na oznojenu i zgrčenu Krležinu šaku, i rekao: „Što je ovo s nama, dragi moj Krleža?“ Na to se šaka rastvorila, tijelo na postelji se opustilo, i on je, umjesto da nešto odgovori, zaplakao.

Nakon toga Krleža se vraća k sebi. Pomalo se diže na noge. Svi ga mišići bole. Ne zna što mu se dogodilo. Sklanja pogled od Kleina. Posramio se vlastitih suza. Jedite hranu u kojoj ima kalija, doktor mu govori, da rastjera neugodne misli. U vrijeme dok je Krleža bio zaručen za Editu Velićku, studenticu medicine, Židovku, ona je, ambiciozna cura, u Beč iz Zagreba mladome doktoru Kleinu donosila rane Krležine ekspresionisičke radove. Bio je fasciniran, rekao joj je neka čuva tog mladića, bit će on veliki pisac, tako veliki da će njegova djela, možda, spasiti svijet. Smijala se, mislila je da se on sa njom šali. Oboje su bili iz Vukovara, samo što je on bio dvije godine stariji, te po njenom osjećaju mnogo, mnogo mudriji. Općenito, doktor Hugo Klein bio je među najmudrijim ljudima koje se moglo sresti u Jugoslaviji između ratova. Njegova je mudrost bila ispunjena užasom, pa ga se Krleža malo plašio. Ali ničije mu pohvale u ona rana doba nisu tako godile kao te Kleinove, za koje je tek posredno čuo.

Kasnije je Velićka njega ostavila. Naprosto je raskinula zaruke, onako kako su to činile mlade i hirovite gospodične njezina naraštaja. Ali Krležu taj prekid nije potresao. Zato što je već bio zagrijan za učiteljicu Belu, tješio je samoga sebe. Jer onaj drugi razlog glasio bi da mu je laknulo što ga ona ostavlja, kao što je i njezinoj obitelji, vjerojatno, laknulo nakon što više nisu bili zajedno. Njezinu ocu, koliko god bio liberalan, nije odgovarao zet komunist, koji je pritom i katolik. Njemu, pak, život će biti jednostavniji ako mu žena nije Židovka. U tome nije bilo upravo nimalo šovinizma. Samo oprez pred onim što vrijeme donosi i želja da se strada radi vlastitih ideala, radi svoje lude glave i onog što je u njoj, a ne radi znaka koji si stekao rođenjem i nosiš ga posred čela. Poslije se Edita s Belom sprijateljila. Pomagala im je u grdna vremena, a sad gdje li je? Mogao bi upitati Kleina, zna li.

Dan kasnije, u subotu 5. aprila 1941. Krleža se oporavlja od onoga što je doživio. Klein navraća oko podne. Govori mu da bi se, možda, mogao naručiti kod internista, doktora Jovanovića, on je dobar. Krleža prihvaća savjet, ako ništa drugo, porazgovorit će sa čovjekom. Ali velika povijest je, prije nego sudbina, odrediti da Miroslav Krleža nikad ne sretne doktora Jovanovića. Internista, ali to će biti neki drugi beogradski liječnik, neće Krleža vidjeti sve do 1947. i svog izlaska iz zatvora.

U nedjelju ujutro, u vrijeme kada ni Bela i Krleža, ni njihov nenadani susjed Hugo Klein u pravilu nisu budni, avionska bomba pada na zgradu u Carigradskoj 17. Od svih stanara preživjela je nekim čudom samo osamdesetsedmogodišnja gospođa Roza Abraham sa svojim dvanaestogodišnjim muškim pinčom. Stanovali su na prvome katu, a izvučeni su ispod gomile cigli, kreča i maltera. Oboje živi, neozlijeđeni i izgubljeni.

Krležu je spasila nesanica. Bela bi, možda, i spavala, vjerojatno bi, jer je prespavala nebrojene njegove nesanice, ali nije mogla od brige da mu opet ne dođe – ono. Zbog te ga je brige i nagovorila da se obuku i da prošetaju. Samo mi još treba da me hapse zbog romantičnih noćnih šetnji, bunio se. Ama tko će te hapsiti, uzvraćala je i vukla ga iz kreveta. Sat ili dva kasnije, nije više bilo stana u kojem su živjeli, ni postelje iz koje su se digli. Nestalo je popluna koji mu je pružao sigurnost, razorena je njegova jorgan-planina, i Krleža se našao pod golim i okrutnim nebom.

Sljedećih tjedana njih dvoje tumaraju po Beogradu, nekoliko noći spavaju kod Dobrovića, koji je sasvim izvan sebe od straha i nemira, „kao da njegovu čvrstu unutrašnju konstituciju, tu veličanstvenu katedralu Petrove svijesti nacisti podvrgnuli istome onom nasumičnom i divljačkom bombardmanu kojim je zasut Beograd“. Zatim su kod nekih seljaka u Mirijevu, kojima ih je na brigu poslao Marko Ristić. Svojih stvari uglavnom više nemaju. Krleža se žali da nema knjiga. Potom kaže da ne vidi čitati, da gubi vid i da se redak u knjizi koju čita – u seljakovoj kući našao je jednu knjigu, i to baš Dragišine „Crvene magle“ – najprje pretvara u niz međusobno nepovezanih slova, pa u zamućenu debelu crnu crtu, nalik ishijadičnom živcu, kako ga prikazuju na crtežima iz anatomskih atlasa, koja zatim, ta crta, nestaje u sivome ništa. Ja slijepim, ili ja ludim, govori Beli.

To je subjektivna, njegova strana života u te dane dugoga travanjskog bunila, koje se produžava do duboku u svibanj, kada njemačke okupacijske vlasti po Beogradu i Srbiji usporedo provode dva postupka: kažnjavaju, odvode, ubijaju za svaku sitnicu, pokazujući na taj način domaćemu svijetu koja je njegova mjera, „to je naročit postupak“ – piše Krleža u eseju „Oganj i suze Ivana Kapistrana“ – „kojim Nijemci ljude po Srbiji, mahom obične, nepismene i duhom evropskoga humanizma nedotaknute seljake utjeruju u suru i u strašno saznanje da nisu više ljudi nego su psi, a oni, ti neprosvijećeni srbijanski seljaci u opancima i sa šajkačama, s volterovskom uzvišenošću i nadahnućem, odbijaju to prihvatiti“. „Tako u Srbiji 1941. započinje rat.“, piše Krleža u tekstu koji će, krajem osamdesetih, pred nove hrvatsko-srpske ratove, postati crta imaginarne, književne i poetičke fronte između jednih i drugih.

Bela, pak, u to vrijeme ne odlazi u Narodno pozorište. Okupacijski komesarijat nije još uvijek uspostavljen, ali u drugom društveno preobražujućem postupku, Nijemci su u potrazi za onima koji će činiti unutarnju strukturu njihove vlasti, a koje ćemo u budućnosti nazivati domaćim izdajnicima. Među prvima im se nudi Stojadinovićev ministar unutrašnjih dela Milan Aćimović, karijerni policajac, koji ima praktična znanja, a bijesno mrzi komuniste. Tu je i vođa Zbora i srpsko-jugoslavenski pseudonacist Dimitrije Ljotić, ali Nijemci od njega otpočetka pomalo zaziru. Previše je u Ljotića mutne vjere i ideologije, a malo praktičnih umijeća. On bi da netko drugi ubija umjesto njega, a to ne ide, to Nijemce ne zanima. Osim toga, Ljotićeva perspektiva je takva da on u njoj Srbe vidi među nadljudima, a ne među ostalim psima. Čak i ako su Srbi za njega nadpsi, to je i dalje za Nijemce neprihvatljivo. Tako kocka pada na Milana Aćimovića. „On je to pseto koje upravlja psetarom.“, kako piše Krleža. Ali pozorište će za njegove kratke uprave ostati zatvoreno.

U toj skupini koju Nijemci odmah pronalaze, ili koja im se na uslugu ponudi, najviše je, razumljivo, policajaca i policijskih žbirova raznih vrsta. Među njima najdragocjeniji: Dragi Jovanović, prijeratni pomoćnik upravnika grada Beograda i vjerojatno najefikasniji istrebljivač komunista i njihovih simpatizera u Kraljevini Jugoslaviji. Tri su policajca obilježila Krležin život: Janko Bedeković u Zagrebu, Dragi Jovanović u Beogradu, a treći? O trećem ćemo kad na njega dođe red.

Što to ima u tom pečujskom kadetu, neostvarenom vojniku, hobističkom vojnom strategu, salonskom lenjinisti, građanskom intelektualcu i vjerojatno najgromovitijem ako već ne i najdarovitijem našem piscu, te naravno komunistu i Jugoslavenu, a pritom ukletom Hrvatu, što policajce inspirira da sva svoja znanja, tehničke i ljudske potencijale u jednom trenutku ulažu u to da ga zgaze kao gnjidu?

Dakle, čim su ga Nijemci postavili za komandanta Žandarmerije – na tom će mjestu vrlo kratko ostati – Dragi Jovanović pokreće hajku na Krležu. Obilazi beogradske književnice, upada glumcima i umjetnicima u stanove, čak i on osobno, ali češće njegovi najbliži suradnici, psihopatski tipovi, grmalji dječje pameti i manijakalnih karaktera, spremni na sve. Plaše djecu, šamaraju žene i kućne pomoćnice… Ne bira Jovanović samo one koji bi po bilo kojoj osnovi Krleži mogli biti bliski. Ustvari, zanimljiviji su mu oni koji ga nikad nisu sreli, ne poznaju ga ili su njegovi književni i teatarski oponenti. Na njih i na njihove domove najtvrđe udara i višekratno kidiše.

Krleža, Krleža, Krleža…, širi se glas ranjenim i izluđenim Beogradom. Krleža, Krleža, Krleža… kao krasta, kao herpes, kao guka pod pazuhom i čir koji nikako da se raspukne. Oko tog imena, oko te riječi čije unutarnje značenje nije poznato svima koji ponavljaju Krleža, Krleža, Krleža… stvara se sanitarni kordon. Dragi Jovanović okružuje Krležu posvemašnjim strahom i prezirom. On možda i zna gdje se početkom lipnja 1941. Bela i Krleža, u Mirijevu su, i on pokušava čitati „Crvene magle“, ali ga ne hapsi, nego se sadistički iživljava na tom „narušenom građanskom licu“, navodi ga da mu se sam preda, pristajući ama baš na sve, pa i na to da njemačkim psima bude pas, ili da se objesi na štaglju, u Mirijevu, daleko od sebe i od svega.

Trećega lipnja 1941. je utorak. Krleži dolazi kurir, mlad čovjek, plavokos, kratko podšišan, „dojeban kao po kipu onoga Hitlerovog dunstera Arna Brekera“, kaže da ga šalju prijatelji, „ali neće reći koji, i da prije večeri moramo bježati, Bela i ja, jer nam noćas iz Beograda stiže Mustafa Golubić, s glasovirskom žicom. Zbog čega, molim vas, s glasovirskom žicom? Zato da nas njome zadavi.“ Tako mladić reče, i nestade. „Vjerojatno laže, jer otkud Mujica u Beogradu? A ako i jest u Beogradu, zar je svima, kao miss Simpson, obznanio svoj dolazak, tako da se i do Mirijeva čuje. Ona na kojoj će se plaži gola kupati, na kojem će štaglju daviti Krležu! Ali koliko god to bila laž, iza te je laži istina koja možda nije ništa prijatnija. I nije nam više noćiti tu gdje jesmo.“

Krleža je upitao seljaka ima li kompas. Seljak naravno nije imao kompas. Da ga je imao, krenuli bi iz istih stopa prema sjeveru, i to bi zacijelo promijenilo njihovu sudbinu. Ovako su ostali još sljedećih pola sata, da očajavaju. I u to se pojavio drugi kurir: seljačkog izgleda, s romanijskom šubarom u po ljeta, i s buđonijevskim brcima. „Vaš prijatelj, gospodin advokat Vasić me šalje!“, rekao je neobično mirnim glasom, „kao kazališni garderobijer, kad pruža značkicu za položen kaput, i izgovara njezin broj. Još je rekao da je tu s automobilom i da bi što prije trebali krenuti“.

„Ja i danas vjerujem da je Dragiša Vasić tog dana spasio Belin i moj život“, govorio je Krleža kratko pred smrt svome Eckermannu, dopisniku sarajevskog Oslobođenja u Beogradu Enesu Čengiću. „A to što su se nakon toga naši putevi sasvim razišli i što je on zastranio do krajnje mjere do koje je mudar, osjećajan i obrazovan čovjek u našemu drugoratnom klanju mogao zastraniti, to s mojom stvari nema osobite veze. Dragiša je bio moj prijatelj, jedan od malobrojnih u životu a da se pokazao odanim tom prijateljstvu. Pa onda laka i žalosna srca, ali bez imalo grižnje savjesti, prihvaćam da je u moju sudbinu, točnije da je u moje preživljavanje, upisan element Vasićeva zastranjenja. Prihvaćam, i to sam prihvaćanje pošteno odrobijao, da je u moj maleni golubiji život upisan svaki mogući zločin i grijeh moga mrtvog prijatelja. Uključujući, da se i to razumijemo, i samu prijetnju nestankom i protjerivanjem mom hrvatskom narodu. Za Dragišu, u njegovom konačnom tragičnom samoostvarenju, Hrvati su imali nestati. A za mene je, istodobno, bio spreman postradati. Prijateljstvo je u svome krajnjem metafizičkom i duhovnom smislu vazda pakt anđela s đavolima. Mučno je o tome misliti, ali je potrebno.“, govorio je Krleža Čengiću u posljednjoj, naknadno objavljenoj knjizi ispovijesti „S Krležom iz dana u dan“.

Četiri mjeseca kasnije, u selu Brajići, podno Ravne Gore, u seoskoj krčmi susreli su se četnički vođa Draža Mihailović i vođa jugoslavenskih partizana Tito. U Dražinoj delegaciji su potpukovnik Dragoslav Pavlović i kapetan Milorad Mitić, te Dražin politički savjetnik i ideolog, prijeratni odvjetnik, koji je pristajao braniti i komunističke atentatore i teroriste, talentirani književnik Dragiša Vasić. U Titovoj delegaciji su Mitar Bakić i Sreten Žujović. Osnovu za pregovore čini dvanaest tačaka o suradnji, što ih je partizanski vođa prethodno uputio četničkom suparniku. Pregovori su u znatno mjeri iznuđeni, jer na njima insistiraju britanski saveznici. Ni jedna ni druga strana u njih ne vjeruje, ali se čini da je Tito mnogo vještiji u pregovaranju. Recimo, on je predložio da pregovorima nazoči, te na neki način u njima i sudjeluje Bill Hudson, zvani Marko, šef savezničke vojne misije, koji se prije dva dana, tačnije 25. listopada, pojavio u Dražinom štabu, nakon što je kod Petrovca, na crnogorskim obalama, izronio s britanskom podmornicom, odakle su  dopješačili sve do Ravne gore. Naravno da je računao na to da će pukovnik Mihailović ovo odbiti, i da će iz tog odbijanja i Hudson, kao ozbiljan obavještajni oficir, donositi svoje zaključke, jer zamislite, Tito, sovjetski čovjek, fanatički komunist, vjeruje britanskim saveznicima pa će ih rado prihvatiti za supregovarače, a Draža, profesionalni oficir, na glasu kao antikomunist i pobornik svih vrijednosti zapadnoga svijeta, naročito onih koje su oličene u britanskoj kruni, ne dopušta da šef prve savezničke misije pri pokretu otpora u Jugoslaviji prisustvuje pregovorima.

Razgovori u Brajićima završili su propašću i šumadijskim čajem. Od dvanaest, precizno sročenih Titovih teza, drugoj su strani neprihvaljivi bili zajednička oružana borba protiv neprijatelja, formiranje narodnih vlasti na oslobođenim teritorijima, modeli vojačenja novih boraca, te zajednička opskrba vojnim materijalom, hranom i opremom. Osnovno je, ustvari, bilo to što je partizanska strana bila za borbu do oslobođenja zemlje, po svaku cijenu i odmah, a pukovnik Mihailović je bio za taktiziranje, jer se plašio njemačke odmazde. Dragiša Vasić je uglavnom promatrao Tita, nastojao je dokučiti tko je taj čovjek i što je zapravo njegov cilj. Nije znao njegovo ime i prezime, niti njegovo podrijetlo. On nije mislio da je Tito Rus, kao što je sumnjala većina ljudi u štabu, ali je po njegovu naglasku i načinu govora zaključivao da je to čovjek koji je dugo živio u Rusiji. Jedna stvar mu, međutim, nikako nije bila jasna: kao netko tko ima, da tako kažemo, dobre veze u Moskvi, tko je sa Sovjetima na vezi, pa je, recimo, unaprijed znao sve o dolasku Mustafe Golubića u zemlju – istina, sumnjao je, čini se posve krivo, da Staljin šalje Golubića da on povede gerilski rat u Jugoslaviji – a da o Titu ne zna ništa. Ili skoro ništa. Osim što zna, čuje, vidi, da se radi o opasnom i krajnje hladnokrvnom fanatiku, koji je spreman da žrtvuje narod za pobjedu.

Šta Tito vidi u onima koji su s druge strane stola? Kolebljivce, kalkulante i Velikosrbe. Buržoaske elemente, klasne neprijatelje, sitne duše proistekle iz duha neprincipjelne i nacional-šovinizmom duboko prožete svađe i prepirke u beogradskom parlamentu, koju je mogao prekinuti samo kralj, svojom diktaturom. Vidio je one koji će se uspješno boriti protiv vlastitoga naroda, po šumadijskim i bosanskim selima, ali za borbu s neprijateljem potpuno su nespremni, jer ga ni ne doživljavaju kao neprijatelja. Vidio je one koje će, bude li to potrebno, lako nadmudriti, ali tragovi će im biti krvavi. I dugo će, dugo potrajati dok saveznici se shvate s kime imaju posla. Bio je zabrinut, ali nije bio iznenađen.

Ali onda je, na kraju sastanka, možda i da razgali sumorne duhove i popravi atmosferu, Dragiša Vasić ponudio Titu da na čas pređe u susjednu prostoriju – tamo gdje se u krčmi karta i kocka – i upozna šefa savezničke vojne misije Bila Hudsona. Tu je Tita zateklo jedno od većih iznenađenja u životu. Hudson nije bio sam.

„Fric, što ti tu radiš?“, podviknuo je.

„Ništa, Joža, spašavam glavu pred beogradskom policijom i onim hercegovačkim killerom kojeg ste mi vi poslali da me davi glasovirskom žicom.“

„Nikoga mi tebi nismo poslali.“, odgovorio je tiho i okrenuo se Hudsonu.

Za Krležu kao da je izgubio svaki interes. Neko vrijeme je s nogu, formalno razgovarao s Englezom, koji je dobro govorio naš jezik, Tito s ruskim naglaskom i intonacijama, a on s naglascima glumaca u beogradskim bulevarskim komedijama kad glume ujaka iz Londona. Potom se još jednom s njim rukovao, osvrnuo se, da vidi gdje su njegovi iz delegacije. Pozdravio se s Dragišom Vasićem, i s njime se rukovao, ali Miroslava Krležu nije ni pogledao. Njega je, pak, Krležu tad podišla samoća kakvu nikad prije u životu nije osjetio.

Ivo Andrić 1941. u Zagrebu provodi mirno. Živi u Dugoj ulici, na broju 18, u onoj neobičnoj neorenesanskoj zgradi na uglu s Krvavim mostom, na prvome katu, u stanu koji je za njega svakako prevelik, ali tu su ga smjestili prijatelji, pa tu neka i bude. Budak je bio voljan da mu on riješi „stambeno pitanje“, ali je Andrić takve ponude uspješno izvrdao te dovoljno odlučno odbio. Grozio se useljenja u napuštene židovske ili srpske stanove, općenito u stanove u kojima je netko već stanovao, budući da je malo vjerojatno da je taj otišao svojom voljom. Držao se toga da prema Budaku ne smije iskazivati neraspoloženje, ali da istodobno prema njemu ne smije imati nikakvih dugova. „Nisam želio da me ustaše udome.“, jednom je kratko, za boravka u Počitelju, kazao Ljubi Jandriću, i to je općenito sve što će na ovu temu poslije rata reći.

Zagreb je poznavao iz nekih ranijih vremena. Mnogo toga se promijenilo otkada njega nije bilo tu. Ljudi pred kojima je 1921. umakao u Beograd više nisu živi, ili nisu važni, ili se sakrili pred zlom koje je nastupilo, jer mu, za razliku od njega, nemaju što pokazati da bi mu makar toliko umilili da im poštedi život. Kao što je Poglavnik njemu poštedio život i počastio ga položajem osobne svoje Šeherezade. Doista, što je Ivo Andrić u Zagrebu 1941, do li Šeherezada krvavome Šahrijaru? Presahne li mu jednom priča, ili postane li njegova priča Anti Paveliću dosadna, iščezne li iz nje one Bosne i onih mračnih bosanskih junaka i razbojnika, poput Ðerzeleza i Mustafe Madžara, on će ga skratiti za glavu. Smaknut će ga onako kako se smaknuo nesretnog i naivnog Augusta Cesarca, trajno uplakanog nad sudbinom svjetskoga radništva, ali i nad sudbinom hrvatskoga narodnog plemena. Jednostavno govoreći, on je glavom platio Pavelićev književni ukus, premda Josip Horvat, stari anglofil i čudak, ali briljantan novinar, takav kakvih po Beogradu nije sretao, govori da Cesarec jednostavno nije imao sreće i da bi bio živ i danas, samo da je preživio prva tri tjedna ustaškog terora. „Ali zar se to za svakoga smaknutog ne bi moglo reći?“, čudi se Andrić Horvatu, s kojim se barem jednom tjedno nalazi u šetnji po opustjelom Rokovom perivoju. „Čim krvnik žrtvu u oči pogleda, ili žrva uz njega neko vrijeme živi životom koji krvnika podsjeti na njegov život i na živote njegovih bližnjih, on ga više ne može pogubiti. U tome je ponekad najveće lukavstvo preživljavanja.“ Tako je govorio Horvatu, ali čim bi se malo osamio, već bi drukčije mislio. Recimo, mislio je kako će ga pogubiti kao što su pogubili Cesarca, i da je ovo dovlačenje njegovo u Hrvatsku samo igra. Kao kad mačka na prevaru ščepa miša, ne ubije ga odmah, nego se neko vrijeme s njim igra.

Privukla ga je kuća u kojoj se nastanio. Izgledala je kao palača u Firenci, samo mnogo manja, sagrađena daleko od Firence, za nekoga tko će u njoj stanovati kao u vlastitoj uspomeni. Sagrađena je za strašna vremena, kada će uspomene biti dragocjene. Da odagna crne misli ili iz znatiželje, Andrić se počeo baviti kućom u kojoj živi. Prvo što saznaje jest da ju je sebi i svojima gradio Vilim Schwartz, madžarski Židov, rodom iz Nagykanizse, koju mi zovemo Velika Kanjiža, a Schwartzovi su je na svome njemačkom jeziku nazivali Großkirchen. Među poduzetnijim je zagrebačkim trgovcima i industrijalcima u vrijeme kada se oko srednjovjekovnih utvrda razvija moderni grad. Privlači ga sve što je drukčije i novo, što će promijeniti i preobraziti nam mali panonski svijet i učiniti nas drukčijim ljudima. Tako u podgradačkoj vlazi, na unutarnjim obodima maglenog Zagreba gradi firentinsku palaču. I tako za svoj račun, „o svom trošku i za svoju dušu“, kako kaže Andrić, stvara prvu telefonsku mrežu u Zagrebu. Naravno da je morao za to dobiti koncesiju iz Beča, ali mu to ne predstavlja problem. Ne samo da nije bilo drugih zainteresiranih, nego jedva da se našlo onih koji bi otprve razumjeli što to brzoglas treba biti i kakva je njegova praktična svrha. „Vilim Schwarz bio je veoma strpljiv čovjek“, piše Ivo Andrić, „i mogao je svakome tko bi se zainteresirao ili tko bi na glas u njegovom prisustvu posumnjao u smisao telefona satima pripovijedati kako će izgledati svijet premrežen telefonskim žicama i što će to značiti za posao kojim se on bavi, a Schwarz je po svome osnovnom zanimanju bio liferant i špediter, kada jednoga ne tako dalekoga dana ljudi budu mogli razgovarati s jednoga na drugi kraj svijeta, pa da se iz Pariza čuju sve do Zagreba i sve do New Yorka, pa nakraj nama poznatog svijeta. Ljudski glas će, govorio im je u najmanjem djeliću vremena prelaziti najviše planine na zemlji, prelazit će mora i oceane. Nisu mu vjerovali, a nisu pravo ni znali kakve bi koristi moglo biti od tog eglena na daljinu. Osim te što će ružne vijesti, koje su ranije putovale i po mjesec dana, pristizati tako brzo da se nećemo na njih stići naviknuti. I ljudi će redom biti nesretniji nego što su bili prije brzoglasa.“

Schwarzovu je kuću projektirao Kuno Waidmann, Nijemac, koji se najprije doselio u Austriju, u Klagenfurt, pa u Zagreb, gdje ga je poslalo da u Stenjevcu gradi zagrebačku duševnu bolnicu. Projektirao je lijepu, modernu građevinu, pravi dvorac u dalekom zapadnom predgrađu, pritom neobično velik, kao da tu valja naseliti poremećene i lude iz mnogo većeg grada nego što je Zagreb i iz veće zemlje nego što je Hrvatska. Imao je trideset i dvije godine kada je došao, a ostat će tu sljedećih trideset, kada se povlači u Graz. Hrvatski jezik nikada nije naučio, premda je imao mnoštvo učenika – gotovo svi istaknutiji zagrebački arhitekti pred Veliki rat bili su Waidmannovi učenici – ali to Andriću govori dvije stvari. Njemački jezik u Zagrebu je, čak mnogo izrazitije nego u Sarajevu, bio jezik tehničke inteligencije, inženjera, liječnika i gradske gospode, a grad je širok i razliven, nije planinama ograđen i zatvoren u jedno, kao Sarajevo, niti je stiješnjen oko ušća dviju naših najvećih rijeka, kao Beograd, nego on svojim prostranošću i razlivenošću na tom mjestu nagovještava neki mnogo veći grad, koji je, možda, čini se tako promatraču, postojao na ovome mjestu, da bi nekim čudom preko noći iščezao, i tu je onda nastao Zagreb. U takvome gradu jedan Nijemac morao bi izaći iz vlastitog ceha i svakodnevice, pa da nauči jezik. Njemački je u Zagrebu prije Velikog rata, kada je Andrić živio tu, a onda i poslije, kada je iz Zagreba bježao, bio glavni jezik i običnim zidarima, a kamo li neće graditeljima i neimarima, ili, kako se to danas kaže, arhitektima.

Neko ga je vrijeme, još uvijek do kraja nesnađenog, u zimu 1941. i do ljeta 1942, obuzimala tema Kune Waidmanna, izgradnje stenjevačke ludnice, i Zagreba od godine 1877, kada Waidmann dolazi u grad, do 1898, kada ga car Franjo Josip pri posjetu Zagrebu imenuje za svoga građevinskog savjetnika. Ali od svega ostala je samo onaj neobični i nedovršeni prozni komad, naslova „Selidba“, objavljen nakon njegove smrti, u izdanju Andrićeve zaklade, u kojem opisuje kolonu pješaka i zaprežnih kola, koja prolazi niz Ilicu. To se duševni bolesnici sele u svoju novu zgradu. Oni promatraju svoj grad, koji im kao na filmu promiče pred i većina ga njih nikada više neće vidjeti, ali i grad promatra njih. Normalni su hipnotizirano zagledani u lude. Vire iza zavjesa, skrivečki ih gledaju iz mračnih haustora, iz dubine iličkih dvorišta i kroz izloge svojih dućana, a ako slučajno budu primijećeni, onda im dobacuju, rugaju se, govore neke riječi kojim će se odalečiti od tog mimohoda ludih, uplašeni zapravo da bi ih mogao povući za sobom.

Ali ta ideja o stenjevačkom romanu Andrićevom trajala je kratko, te se zauvijek ugasila. Njome je pisac varakao sebe, sakrivao se iza priče, bježao u nju od strašne zbilje koja ga je okruživala, od Židova koje su odvodili i javno, pred očima ljudi, mrcvarili, od noćnih racija, od vijesti o strašnim pokoljima Srba na Baniji, od prvih utišanih izvještaja o Jasenovcu. Horvat mu je, uvijek dobro obavješten, pun užasa o svemu govorio. „Vi, Ivane, ne znate kamo ste dospjeli“, tim je riječima potvrđivao svaku svoju priču, dok se Andrić u svojoj nemoći samo kamenio. I tako je, umjesto da piše roman o stenjevačkoj ludnici i Kuni Waidmannu, jedan za drugim do kraja rata napisao tri svoja bosanska romana: „Travničku kroniku“, „Na Drini ćupriju“ i „Gospodičnu Rajku“, koja se, istina je, zbiva u Zagrebu, ali i to je priča sasvim bosanska.

Taj iznenadni stvaralački uragan, zbog kojeg su ga mnogi poslije proglašavali bešćutnim i bezosjećajnim, jer je, kako se govorilo, u maničnom zanosu pisao dok se oko njega rušio sav poznati svijet, zbivali su se nepojmljivi zločini, a u najgore zločince pretvarali su se oni koji su izvirali iz Crkve u kojoj je on kršten i iz plemena iz kojega je on potekao, mada ga se tokom dugih dvadeset međuratnih godina svjesno odricao u korist onoga zajedničkog i obuhvatnijeg jugoslavenskog troplemenog roda i naroda. S nekim sveprožimajućim užasom, Andrić je, tumarajući tim prevelikim stanom, nastalim iz imaginacije projektanta one veličanstvene zagrebačke ludnice, shvatio da su ga upravo Poglavnik i njegove ustaše vratile hrvatstvu i katolištvu, preko tog neotklonivog i doživotnog osjećaja krivnje za grijeh i zločin počinjen u hrvatsko ime. Strašno je Pavelićevo lukavstvo, vratio ga je Hrvatskoj i Svetoj Rimskoj Katoličkoj Crkvi, pa ga poslao ravno u pakao. Najprije živog, a poslije – ako postoji drugog pakla do ovog na zemlji i u srcu čovjekovu – i mrtvog. Gore mu nije mogao učiniti ni da ga je one noći, u Zemunu kod Krklecovim, na pravdi Boga zaklao kao žrtvenog ovna. Mislio je to, i onda nije mogao zaspati, a kada bi zaspao budili bi ga vlastiti urlici. Nije se sjećao onoga što je sanjao, osim da je u snu vidio užas. „Strašno!“, govorio je tumarajući sobama u kojima nije smio paliti svjetla, „kako je to strašno!“.

Pisao je, jedan za drugim, tri svoja romana: najprije „Travničku kroniku“, pa „Na Drini ćupriju“, i na kraju „Gospodičnu Rajku“, upravo onako kako je u onoj priči japanski slikar pred pogubljenje poželio papir, pero i tintu, pa si je naslikao potok i šumu, i uz potok puteljak kojim je zatim pobjegao iz ćelije na smrt osuđenoga. Tako je u Zagrebu sam i ostrvljen, na živinu sveden, viđajući se, uglavnom, samo s Horvatom, koji mu je pripovijedao sve ono što je morao znati, a što nije bilo u novinama ni na radiju, Andrić ispisivao puteljak kojim će bježati. Pa je ispisao najvažnije stranice suvremene hrvatske književnosti, proklete već i time što su te stranice ustvari bosanske, a „Bosna je hrvatska zemlja taman onoliko koliko i nije“.

„Pomislite li na onog mučenika Krležu?“, upita ga jednog od tih dana u ljeto 1943. Josip Horvat.

„Ne prođe ni dana da ga se ne sjetim“, odgovori Andrić kao da ga takvo pitanje nimalo nije iznenadilo, „i svaki put se osjetim kao uljez u njegovom svijetu. Ovo je, znate, po mom najdubljem unutarnjem saznanju Krležin grad. I ne samo to: ovo što se oko nas zbiva, a što ja, ako mi dopustite i to pretjerivanje, doživljavam kao pakao, Krležin je pakao. Ne samo stoga što bi ga on mogao opisati, nego i zato što ga je on, a ne ja, mogao doživjeti. Vi me, dragi Horvat, jedini nećete krivo razumjeti dok to govorim, ali svi ti krilnici i logornici, bojnici i pukovnici u odorama boje saharskog pijeska, na čelu s Poglavnikom, bića su iz Krležine mašte. Tako ja to doživljavam. Pa iako  se nikada nismo previše voljeli, a bolje rečeno: on zbog nečega nije volio mene, valjda zato što nisam bio lenjinist i od nekih sam vremena zavolio kućni red, Krleža mi u Zagrebu nedostaje. Premda bi ga, vjerojatno, pogubili po kratkom postupku ako ga prethodno glave ne bi došli njegovi lenjinisti, sve je ovo ovdje njegovo, a ne moje ili – ako smijem reći – vaše. Hodam tako po onim mojim sobama, gledam na Krvavi most, gledam tko će naići, što će se događati, i razgovaram s Krležom. A zna li se gdje je on sad? Zna li se je li živ?“

„Pouzdano se ne ništa ne zna, a priča se svašta, uglavnom bajke, nisu to ni tračevi nego bajke“, govorio je Horvat, „primjerice, neki naši su ga, kao, vidjeli, ni manje ni više, nego u štabu Jugoslovenske vojske u otadžbini, zamislite šta ljudima na um pada, Krleža s rojalistima! Vi znate da sam ja s njime oduvijek u jako lošim odnosima. Ili, opet, kao i u vašem slučaju, u još mnogo gorim je odnosima on sa mnom. Ponajprije, nikad nisam bio adorant njegova teatarskog buntovništva. Da bi u svojim komadima kritici podvrgnuo izopačeno građanstvo, Krleža je najprije izmislio građansku klasu u našim zemljama. Ta vam je izmišljotima kao H. G. Wells, čista fantastika! I svašta je on poslije govorio, pa i pisao o meni, gotovo da bi se moglo reći da je radio na mojoj likvidaciji. Naravno, ne fizičkoj, nego onoj drugoj, koja nije tako krvava, ali jednako je definitivna. Ali unatoč tomu, reći ću vam da imam instinktivnu potrebu da ga branim od svih koji ga danas preda mnom spominju. A vi možete pretpostaviti tko su ljudi s kojima ja mogu imati kontakta: uglavnom dojučerašnji ljevičari, a danas prikriveni liberali, često i nekadašnji Krležini intimusi. Ne zna se, dakle, što je s njime. Pričalo se da je stradao u bombardiranju 6. travnja 1941, pa da ga je beogradska policija predala Gestapou, pa da ga je ista ta beogradska policija u Zemunu predala ustašama, nakon čega je skončao u Jasenovcu, da li od kame ili od malja, tu se interpreti ne slažu. Ali ja mislim da ništa od toga nije istina. Mogu samo reći da nekako osjećam da je živ, i sretan ću biti ako je tako.“

Andrić ga je samo pogledao, nekim za njega neobičnim pogledom, punim žalosti, kao da će u sljedećem trenutku zaplakati. Uzdahnuo je i s rukama na leđima, u sivom jesenjem ogrtaču i sa šeširom, nastavio koračati Rokovim perivojem. Horvat je, danas iz nekog razloga gologlav, u sivom odijelu od nekoga vrlo običnog štofa i s crvenom leptir mašnom, vazda išao pola koraka ispred njega. Ali Andrić kao da je sad požurio. Usporit će tek nakon što primijeti da im se odozgo približavaju trojica oružnika u svečanim odorama, i gotovo se zakloniti iza druga. Kao da ti ljudi govore nekim čudnim stranim jezikom, pa se on ne umije s njima sporazumijevati. Ali je trojka mirno prošla, a njemu se učinilo da se onaj krajnji lijevi, od njih najudaljeniji, čak i ljubazno nasmiješio. Kao i obično šetnja se završavala ispred Rokove crkvice, skladne građevine iz sedamnaestog stoljeća, na čijem je pročelju sunčani sat.

Godina 1943. Krležu je zatekla u Vrnjačkoj banji. Tu je s Markom Ristićem, u Sanatoriju Živadinović, kod Ristićeva punca. Odmah nakon onoga strašnog susreta s Josipom Brozom, u krčmi u Bajićima, na koljenima je molio Vasića da ga oslobodi. Krleža, nemojte se ponižavati!, navodno se nakon tolikih godina gramatičke intime Vasić vratio drugom licu množine, vi ovdje nipošto niste zarobljeni. Ja zapravo ne znam koga ste se sad uplašili!, govorio je u očaju ili s prezirom, to Krleža više nikako nije mogao znati. Ali želju mu je ispunio, i to samo tri dana kasnije. Toliko mu je, valjda, trebalo da uspostavi kontakt s Ristićem, i da mu potom ishodi njemačku propusnicu s kojom će Krleža ići do Smedereva, gdje ga Ristić i dočekuje. Ali tim persiranjem, koje u verziji iz treće ruke i u imaginaciji pisca romana „Dvojica“ glasi – Krleža, nemojte se ponižavati! – kojim je naslovljeno i jedno veliko poglavlje u tom romanu, raskinuto je kumstvo advokata i ideologa Draže Mihailovića Dragiše Vasića, i pisca Miroslava Krleže.

Na željezničkoj stanici u Smederevu Ristić dočekuje Krležu kao da je vrijeme blaženog mira onakvog kakvog zapravo nikad u nas nije ni bilo. Uspravan i svečan stao je nasred perona, kao da svud oko njega nije skupljen i raspušten sav gad zemljice Srbije okupatorski i izdajnički, uniformiran, uciviljen ili gologuz, i kao da taj nesoj ne može ništa, ni njemu, ni njegovu zagrebačkom gostu, koji, eto, po nekoj općoj i privatnoj nevolji ne stiže s Kaptolskoga kolodvora, nego ravno iz štaba zloglasnih gibaničara odbjegloga kralja Petra.

Krležu su, naravno, dočekali agenti u civilu, koji ga legitimiraju odmah pri silasku s vlaka, ali Marko je već tu, pokraj njih, to je moj gost govori zapovjednim tonom, na što se oni na čas zbune, jer mora da je važan čovjek koji im se tako obraća i njihova je greška što ga nisu prepoznali.

Cijelu 1942. godinu Krleža provodi na Dedinju, u jednoj pomalo skrajnutoj vili s vrtom. Na kraju slijepe ulice, iza teških metalnih kapija uz koje nema električnog zvonca ni imena, niti se preko povisokog betonskog zida može vidjeti što je s druge strane, odmarao se tu zaštićen od svijeta i prikupljao snagu za ono što mu predstoji. S Belom, koja se, ubrzo po Krležinom nestanku, prihvativši da nastavi glumiti i u novostvorenim  prilikama uselila u garsonijeru na Neimaru, komunicirao je preko ceduljica, koje je prenosila izvijesna Cuca, sluškinja po kućama visokih njemačkih oficira, koja se u slobodno vrijeme bavila švercom i nekim drugim nedopuštenim poslovima. Premda je otpočetka rečeno da će korespondenti ceduljice spaljivati čim ih pročitaju, niti je Bela spalila Krležine poruke, niti je Krleža uništio Beline poruke. Bilo je to glupo, djetinjasto i neodgovorno. Da su za rata ti ljubavni papirići dospjeli u pogrešne ruke, oboje bi izgubili glavu, vjerojatno bi stradao još netko, samo bi se Cuca izvukla. Ona bi se uvijek i u svakoj prilici izvukla. Ali što bolje svjedoči o ljubavi i vezanosti dvoje ljudi, kao to da nisu imali snage jedno drugome spaljivati ljubavna pisma? Istina, Krleža se, godinama poslije rata ovoga svega pomalo i sramio, kao što si je silno zamjerao strah. „Oprostit ćete mi što ovako govorim“, ispovijedao se sedamdesetih Bori Krivokapiću, „ali ja sam vam nakon tog razgovora s Pavlom Bastajićem, koji mi je onako bez najave banuo na vrata u Radišinoj i tako ostao do sljedećeg jutra, da mi pripovijeda što je to radio u Moskvi i što je to, zapravo, i kako izgleda politike Kominterne i druga Staljina, gdje se većina stvarnih ili umišljenih idejnih nesporazuma rješava metkom u potiljak, ja sam vam se, kažem, nakon te noći ponio kao kakva milostivica nakon što dobije prvu mjesečnicu. Sklonio sam se na sigurno u Beograd, računajući da će me ruka Partije ovdje teže pronaći. Spas sam tražio u rakiji i ćevapčićima, na Čukur-česmi i Tošinom bunaru! O kako je to samo naivno bilo. Sve je nakon toka krenulo po savršenom kalendarskom redu, mjesečnica za mjesečnicom. Najprije taj susret s mojim ukletim kumom Dragišom, koji će moj siroti život spašavati tako što će me odvesti ravno na velikosrpsku Meku, kod čiča Draže, gdje ću postati hadži Krleža i zapečatiti za cijeli život svoju hrvatsku sudbinu! A kako je do svega toga došlo? Ja vam, Krivokapiću, nisam glup čovjek. Prethodno nisam bio ni prevelika kukavica. Ali mi se dogodilo da nasjednem na tu priču da je život čovjekov najveća vrijednost i da postoje vremena kad svijet izgubi razum i kada je doista jedino važno preživjeti. Uskoro sam s užasom shvatio da život nije najveća vrijednost. Naročito moj život. Ali tada je bilo kasno, jer sam, u povjerenju ću vam to reći, već bio izgubio čast. I to vam je sva priča o milostivici i prvoj mjesečnici.“

Osim što je pisao ceduljice za Belu i iščekivao njezine odgovore, Krleža je 1942. provodio pišući dnevnike, slušajući radio: Ristić mu je ostavio neki vrlo moćan Siemensov aparat, a Ristićev je hauzmajstor na krov uspio montirati skrivenu antenu, tako da je u za vedrih noći u slušalicama mogao imati cijelu Europu, a ponekad bi na kratkim valovima znao uloviti i neke američke postaje. Jednom je, u srpnju, tačnije 17. jula 1942, kako stoji u dataciji, nekoliko minuta vrlo jasno čuo vijesti i glazbu postaje iz Buenos Airesa. Tada piše svoju vjerojatno najromantičniju, pomalo i antikrležinsku pjesmu uopće, naslova „Radio del Estado“, čiji su naslov u vrijeme revolucionarne 1968. pariški studenti ispisivalo po gradskim zidovima. Usto, čita knjige iz kućne biblioteke, koja je pripadala arheologu, rođenjem Nijemcu, koji je radio kao gimnazijski profesor, da bi u jesen 1940. otputovao u Peru da se sljedećih godinu dana bavi Inkama. Uglavnom se radi o stručnoj literaturi, etnološkim i antropološkim knjigama, arheološkim i zemljopisnim atlasima, te nevjerojatno raskošnoj zbirci avanturističkih romana. Ozbiljne beletristike i moderne književnosti općenito u toj biblioteci nije bilo, ali nije mu začudo nedostajala. Takva je to za njega godina bila, a takav je, nakon svega proživljenog, Krleža 1942. i bio u duši. Plovio je niz radio valove, čitao „Robinsona Crusoea“, „Guliverova putovanja“ i na desetine imitacija tih dvaju klasika na francuskom, njemačkom, ruskom i madžarskom jeziku. U arheologovoj biblioteci najviše je bilo knjiga na španjolskom, ali s tim jezikom Krleža je muku mučio, pokušavao je čitati uz pomoć latinskih i francuskih znanja, i na kraju je, s teškom mukom, uspio do kraja savladati samo meko uvezanu knjižicu jednoga nepoznatog pisca o kojemu tako zatvoren, izvan svijeta kod kojeg bi se mogao raspitati, daleko od knjižnica u kojima bi mogao konzultirati leksikone i enciklopedije, bez stranih novina pri ruci, daleko od profesora romanistike koji bi mogli znati, kao i svih onih zagrebačkih danguba i sveznalica, koji bi također mogli znati. Naslov tog slabo uvezanog knjižuljka, koji se rasipao onako kako bi on koju stranicu pročitao, bio je „Historia universal de la infamia“. Naslovnica od tek malo debljeg papira, bijela, uokvirena tankom modrom crtom. U istoj je boji naslov, ispisan nekim inervantnim modernističkim fontom, izuzev riječice i člana „de la“, koji su, kao i ime i prezime autora, te naziv edicije, crnom ispisani. Na sredini naslovnice je znak unutar pravokutnog štita: tri mača. Edicija se zvučno zove: „Colección Megafono“. Pisac čija anonimnost Krležu silno nervira: Jorge Luis Borges. Knjigu je čitao krajem kolovoza 1943. u vrijeme bitke kod Kurska, u kojoj su se njemački oklopi sudarili s oklopima Crvene armije, dok se vojska generala Eisenhowera iskrcavala na Siciliju. Ali nakratko je Krleža izgubio svoj interes za odsudne bitke rata koji će odlučiti i njegovu osobnu sudbinu, pretjerano obuzet pričama iz knjige „Historia universal de la infamia“.

Nekoliko dana prije katoličkog Božića stiže Marko Ristić da ga vodi u Vrnjačku banju. Da se oporavi i okrijepi, premda njemu i nije do te vrste okrepe. Da se vrati među ljude, iako se toga on najviše i plaši. Povratka među ljude i nastavka života od časa u kojem je bio prekinut. A on bi upravo to da izbjegne. Ristić mu govori da je predugo tu bio i da već postaje opasno. Previše je onih koji znaju da je Krleža u kući na Dedinju, Cuca previše pije, nepouzdana je, a ljudi koji mu donose hranu čine to zbog novca, a ne iz ideala… Uglavnom, stalo mu je da ga odvede u Vrnjačku banju, i tu Krleža ne može ništa.

Dana 25. prosinca 1942. kraj je godini Krležine samoće, za koju će poslije reći da je to, bez obzira na razdvojenost od Bele najsretnija godina njegova života. „Nisu mi više trebale ove šake, ruke, ni ramena, ni tijelo čija jedina je svrha već odavno bila da poput električnog magneta u fizikalnom laboratoriju privlači bol, ni glava mi više nije trebala, to beskrajno i tmasto skladište straha i srama. Moje se ukupno postojanje svelo na uho što upija radio valove i na kažiprst i palac kojima s kraja na kraj skale okrećem kolotur aparata, i tako po stotinu puta u jednoj noći proputujem svijetom.“ Sada je tome došao kraj. Zatekao se na ulici, koja mu se činila mnogo širom i većom nego što je bila. Svijet se razrastao u tih skoro godinu dana koliko je dugo bio od svijeta zaštićen, ili se on, možda, u međuvremenu smanjio. Srce mu je kao ludo udaralo, ako se sad na ulici sruši infarktom pokošen, bit će to bizaran kraj jedne promaštene egistencije, koja osim niza nesporazuma i nekoliko mucavih knjiga za sobom nije ostavila ništa. Pod desnom je mišicom nosio kancelarijski torbak, kojemu se ručka potrgala, u kojoj je nekoliko stotina stranica preštampanog pelira i rokovnik Borskog rudnika, vlasništvo Ðorđa Weiferta, sa sitno ispisanim dnevnikom 1942. godine. Sve ostalo što mu pripada, a to je jedan manji kovčeg s rubljem i intimnim predmetima, stići će za njim. Opasno bi bilo da se na ulici pojaviš s koferom, rekao mu je Ristić. I još ga je pitao kakve to gluposti vuče naokolo u tom koferu, što ga je donio sa sobom s Ravne gore. To je moje rublje, gaće i potkošulje, odgovarao je u očaju. Do gaća možemo doći i bez tog kompromitirajućeg kofera, insistirao je Marko. Ne možemo, ljutito je uzvratio. U tom kompromitirajućem koferu sve je ono što sam danas ja. „Prošupljene četničke gaće Miroslava Krleže“, uzdahnuo je Marko Ristić. Mogao je to biti naslov žestokog i smrtonosnog pamfleta protiv Krleže, ali je Ristić, ta aristokratska i sebeljubiva prznica, za života je objavio pamflete protiv Miloša Crnjanskog i – na naslovnici prve poslijeratne Politike – protiv srpske inteligencije koja se kompromitirala u suradnji s okupatorom pa sada zaslužuje metak u svoje plitko čelo, no pamflet protiv Krleže nikad mu nije na um palo pisati.

U Sanatoriju Živadinović je ugodno. Prostrani, dobro osvijetljeni prostori, probrani art deco komadi, čvrsti divani i sećije, fotelje u kojima se obični ljudi pretvaraju u razvlašćene kraljeve ugašenih kraljevstava, tiha i odmjerena posluga koja govori francuski i njemački. Naravno da govori i srpski, bogme i hrvatski, ali kao da se svi trude te jezike u trenucima užitka na čas zaboraviti. To su jezici rata i nesreće, stradanja, smrti i masovnih pogubljenja, jezici izdaje i podlosti, krvavoga jugoslavenskog blata koje se lijepi za svaku izgovorenu riječ. „To su jezici groba u koji upravo liježe friški strv.“, piše u svom dnevniku Krleža. A francuski, pa čak i njemački, čim njemačke riječi i rečenice bivaju izgovorene u Sanatoriju Živadinović i u konverzaciji s ljubaznom i profinjenom poslugom, jezici su mira, razbora i književnosti. I što je najvažnije, na ovome mjestu, u Vrnjačkoj banji, negdje pri dnu zemljopisne karte Srbije, preko tih jezika čovjek prestaje biti dio žigosanog krda bivola, i opet biva pojedinac.

Prvih dana studenog 1943. u Zagrebu pada rani snijeg. Nagovještaj je to još jedne oštre zime. Cijena drva otišla je u nebo, a ćumur iz Bosne ne stiže, jer partizani od ljeta miniraju pruge, mostove dižu u zrak. Otkako je, izgleda, propao pokušaj „da se u Bosni zmiji čizmom glava zdrobi“, kako se prije stanovitog vremena izrazio ministar doktor Artuković, odmetnici kao da Zagreb kažnjavaju smrzavanjem. „To je ruska gesta!“, hukće i dahće Horvat niz Rokov perivoj, „komunistički uvoz ravno iz Sibira!“ Andrić šuti i ne govori ništa, nakon što je rekao da mu je nepodnošljivo hladno, a tek je istekao listopad, toliko mu je hladno da mu iz kostiju izbiju uspomene na Sarajevo. „Nevjerojatno je“, govorio je Horvatu, „koliko je u sitnoj patnji čovjekovoj, u hladnim rukama, prstima i koljenima, ustvari mašte, koliko je u toj sitnoj patnji smrzavanja podsjećanja na okuse, mirise, misli i boje mjesta na kojem mu je bilo u životu zima. Meni je, znate, u Sarajevu mog djetinjstva i mladićstva vazda bilo hladno i vlažno. Taj grad mi je u kostima. A moja jadna mati cijeloga svog mučeničkog života ni oko čega nije se toliko brinula kao oko toga da nekako zagrije taj kućerak na Bistriku. Nije ona toliko brinula hoćemo li sutra imati kruha, jer glad se nekako izdura, glad je patnja s kojom se da pregovarati, prvo u djetinjstvu što naučiš jest da zavaraš glad, i onda tome s nekom radošću pristupaš, ali s hladnoćom, naučio sam to, nema pregovora. Hladnoći se pokoravaš.“ Horvata te su riječi potresle, kao da stižu iz nekog svijeta o kojem on ništa ne zna, iz Bosne od koje je ionako zazirao, jer je Bosna bila taj daleki tuđu svijet iz prvoga susjedstva. Vrijeme tursko je kao vrijeme starozavjetno, u doživljaju hiljadama godina daleko od nas. A istovremeno, jedva da je od otomanske Bosne prošlo šezdeset godina, i još su se njegovi baka i djed jasno i blisko sjećali ljudi s turbanima i sa sabljama za pojasima, kakve je Horvat viđao samo na opernim pozornicama, uglavnom kod basova i ponekog baritona.

Nakon povratka iz jedne takve šetnje u svoj ledeni stan, Andrić u poštanskom sandučiću nalazi brzojav. Već ga je to uznemirilo: telegrami se ne mogu tako ostavljati, bez potpisa primatelja. I onda sadržaj: „Poglavnik NDH doktor Ante Pavelić poziva gospodina Ivana Andrića na osobni susret. STOP Mjesto: Banski dvori. STOP. Dan i sat: 29. novembra u osam izjutra. STOP. Služba ZOJ“ Gledao je Andrić, kao hipnotiziran, u taj papirić, i ništa mu nije bilo jasno. Pomišlja da se to netko ružno sa njim šali. Ali tko bi se u ova vremena odvažio predstavljati Poglavnikovim imenom? I što je to ZOJ? Na um mu padaju komunistički ilegalci. No, to je glupo! Zašto bi se oni njime, Andrićem, danas bavili?

Telefonirao je u ured Ministra vanjskih poslova, samo taj broj je imao, predstavio se i tražio privatan razgovor s ministrom Budakom. Ugodan muški glas odgovara mu da je ministar na putu, ali ako je gospodinu Andriću potrebna kakva pomoć… Andrić je, ne misleći previše, upitao što znači skračenica ZOJ. Glas mu je odgovorio, ali Andrić istog trenutka zaboravlja kako odgovor glasi, kao što zaboravlja i ime čovjeka s kojim je upravo razgovarao. Pamti samo ovo: „Vas biste provjerili vjerodostojnost brzojava koji vam je sinoć ili jutros stigao? Ne morate se brinuti, doista je to poziv od Poglavnika. Istom će vas i ministar osobno pozdraviti, ne bude li mu dužnost zapreku činila.“

Spustio je slušalicu, osjetio je da se guši, pa je izašao pred poštu, naslonio se na zid i duboko udisao reski snjegoviti zrak. Razdirala su ga dva razumno gledajući suprotstavljena straha. Plašio se da je riječ o nekakvoj stupici ili prikrivenoj komunističkoj prijetnji, pa mu je laknulo kada je shvatio da je to doista Poglavnikov brzojav. A nadao se da se radi o podvali, makar bila i takva, prijeteća, i da su Poglavnik i ustaše na njega već zaboravili, pa se uplašio shvativši da nije tako. Tako su u njemu sada, jedan pokraj drugoga, umjesto jednog prebivala dva straha.

Brzojav je stigao puna tri tjedna prije zakazanog susreta, onako kako se ugovaraju sastanci u poslovnom svijetu i visokoj diplomaciji. Pavelić mu se rugao, ili ga je mučio dobro znajući u kakvoj će nepodnošljivoj nelagodi provoditi sljedeće dane. Pomišljao je i to da će ga na Markovu trgu umjesto Pavelića dočekati njegovi koljači pa ga sprovesti u logor ili ga smaknuti negdje podno Sljemena. Ali to nema smisla, zašto bi ga čekali ispred Banskih dvora, umjesto da po njega dođu tu u Waidmannovu kuću? Ni o čemu drugom više nije mogao misliti. Samo je u snu – ali ni to ne uvijek – bio je slobodan od Poglavnika.

A onda su i ti dani prošli, kao što na koncu svako vrijeme prođe, koliko god sporo poteklo: jutro je nakon tjedana ranog snijega te dugih i teških jutarnjih mrazeva i smrzavanja po pustih sobama, osvanulo puno sunca, kao da je proljeće naišlo. Obrijao se i obukao, zatim je predsoblju dugo stajao ispred fino izrađenog Bidermajer zrcala s pozlaćenim drvenim okvirom. Nije ništa znao o onima koji su prije njega živjeli u ovom stanu – osim što mu je prijatelj, a da ga nije ni upitao, rekao da prethodni stanari nisu bili Židovi, ali da su na vrijeme, prije rata, otišli iz Zagreba – ali bi pred tim zrcalom uvijek osjetio neko smirenje. Ono je dolazilo od tih nepoznatih ljudi, koje po svoj prilici nikada neće susresti, koji su se pred izlazak isto ovako ogledali u njemu. Ogledala pamte, mislio je Andrić, negdje u njima, u toj njihovoj čudesnoj plošnosti i u prividima dubine, zabilježeno je svako lice koje se ikada u njima ogledalo i svako raspoloženje čovjekovo u trenucima ogledanja. Njegovo je lice samo jedno od lica koja se međusobno ne susreću, ali se već sto, stodvadeset godina u tom zrcalu, načinjenom za predsoblja, pred izlazak ogledaju, tako da je negdje u njemu zabilježen i njegov lik, sa svim raspoloženjima s kojima je u ove dvije godine izlazio iz kuće. On je samo jedno lice, jedna figura iz nijeme povijesti zrcala. Ta povijest ne može biti ispripovijedana, jer ogledala ne govore, niti se odražavaju u očima i mislima onih koji su se u njih zagledali, ali ona svejedno postoji, i to je utješno i umirujuće. Kao što je priča općenito utješna po čovjeka, jer njegovu muku olakšava time što će biti ispričana. Ovo će zrcalo znati što se dogodilo, pomišlja Andrić, i izlazi van, na stubište pa na ulicu.

Od kuće u Dugoj ulici 18 pa do Markova trga kratak je put. Mnogo kraće nego od Kalemegdana do Terazija. Premda Zagreb duže poznaje od Beograda, ostalo mu je u navici da ga premjerava beogradskim razdaljinama. Kao što  je Beograd mjerio Sarajevom. U snu mu se i na javi miješaju gradovi, jedan preko drugog u njegovoj glavi padaju nacrti gradova, iscrtani na tankom i prozirnom paus papiru, i on istovremeno živi u svakom od njih, tako da mu se događa da u Zagrebu vidi Beograd, u Beogradu Zagreb, posvuda Sarajevo. Ali nikad ni u jednom od tih gradova nije vidio Madrid, Berlin, Lisabon, Trst…

Polako se kreće uz Dugu ulicu, prolazi kroz Kamenita vrata, na um mu pada da se prekriži, ali to neće učiniti, i već je za nekoliko trenutaka na Markovu trgu, ispred Banskih dvora. Tamo ga već čeka suhonjavi mladić u odijelu bukureštanskoga konobara, gospodine Andrić!, nakloni mu se nasred pustoga trga, u sjeni Rittigove crkve, on mu nijemu uzvraća, dobar dan!, govori mu, premda je sebi davno rekao da nikome, osim nekolicini najbližih, neće u Zagrebu govoriti ni dobar dan, ni dobro jutro, ni laku noć, jer bi ih to moglo iritirati. Pravom je ustaši, misli Andrić, dobar dan! gora provokacija nego živio Lenjin!.

Suharak ga lakim korakom vodi na kat, pa niz dugi slabo osvijetljeni hodnik, do pretposljednjih vrata. U predsoblju za radnim stolom sjedi mlada žena, pretjerano onduliranih kosa, u ženskoj ustaškoj odori. Osmijehuje se kao na reklami za frizeraj: Poglavnik vas čeka! Reći će to, ili nešto tome slično. Suharak triput kucne, otvara vrata, uslužno Andriću mahne rukom, kao da ovcu utjeruje u tor, i zatvara vrata za njim.

Na drugom kraju prenatrpane kancelarije, kao da joj uskoro slijedi selidba, s rukama na leđima, u sivomaslinastoj svečanoj odori, stoji Ante Pavelić i gleda kroz prozor. Andrić je zakoračio pa stao. Čeka kraj vrata da se domaćin osvrne, da mu se obrati. Ali ovaj to ne čini, nego stoji uz prozor, gleda i šuti. Da se zakašlje? Nema smisla. Da on prvi nešto kaže? To jednostavno nije moguće.

Prošlo je tako deset dugih sekundi, ili onoliko koliko je dovoljno da domaćin ugodi razgovor u skladu sa svojim raspoloženjem i namjerama.

„Vas Ivane nije strah?“, umornim će glasom Pavelić, kao da su već dugo u razgovoru.

„Ne razumijem vas, pred čime strah?“

„Pred time, recimo, kakvim vas vide drugi ljudi. U takva vremena živimo da je uvijek i u svemu o jednome riječ. Kako reče onaj u Srbobranu, usred Zagreba 1902: Do istrage vaše ili naše! A od drugih ljudi ovisi na koju će vas stranu smjestiti, na stranu vašu ili na stranu našu.“

„Ja, ipak, mislim da to ovisi o čovjeku samom: na kojoj će se strani naći…“

„Varate se. To je samo do drugih. Ja sam, kao što vjerojatno i pretpostavljate, pročitao sve što ste objavili. Cendranjima iz „Hrvatske mlade lirike“ nisam bio sklon. Ali onim što je uslijedilo, osobito kad ste se u Bosnu ukopali, učinilo me je vašim poklonikom. U nekom ste me smislu učinili svojim zarobljenikom. Ali vidite, da ja kojim slučajem nisam čitao vaše pripovjetke, što se, no, ipak moglo dogoditi, i da sam o vama znao samo ono što se moglo pročitati u beogradskim novinama, što bih mogao pomisliti o tome na kojoj ste vi strani?“

„Da, ljudi se slabo poznaju. To je nevolja…“

„Ne, nego u vremenima revolucija, kada se žito razabire od pljeve i kada se jedni narodi uzdižu a drugi nestaju, nema vremena, a nema ni potrebe za pojedinačna upoznavanja. Takvo što je znakom neoprostive slabosti. Jer čim se tako zagledate u pojedinačnog čovjeka, vi ćete u njemu vidjeti samoga sebe ili nekoga svog. To je ono majmunsko u čovjeku!“

Na to je Andrić zašutio. I tek tad će ga Pavelić ponuditi da sjedne. „Hoćemo li kahvenisati?“, domaćinski će upitati, a on će se osjećati kao da mu je svaka kost u tijelu izgubila čvrstinu, pa se, kao da je od kaučuka naučinjena, presavija kao u cirkuskoga čovjeka od gume. Dalje su razgovarali, a da Andrić više nije ni znao o čemu razgovaraju. Pavelić se nekoliko puta nasmijao, tapšao ga je po ramenu, živo pripovijedao o Bradini, Tarčinu, Sarajevu, spominjao neke ljude za koje je tvrdio da su im zajednički poznanici, ali Andrić nije bio siguran da ti ljudi uopće postoje. Pomišljao je što će ako Poglavnik sad od njega nešto zatraži. Neće moći odbiti, što god da ovaj poželi. I to će konačno biti kraj. Misao o kraju nije mu u tom času bila teška.

Do kraja studenog 1943. Andrić je odbijao sve ponude za štampanje knjiga. Dragutinu Tadijanoviću, koji mu je u ime upravitelja Mate Ujevića nudio objavljivanje sabranih djela u HIBZ-u, odgovara da dok traje rat ne želi da stabla stradavaju za njegove knjige. „Pa, majka mu stara, je li baš o stablima riječ?“, začudio se Tadijanović. Anti Velzeku, koji mu je predlagao objavljivanje knjige odabranih priča, nervozno je otpovrnuo: „Ali znate li vi tko sam uopće ja?“ „Znam, znam“, odgovara taj neobični čovjek, „vi ste najveći hrvatski prozaist u povijesti!“ „Ne, gospodine, ja sam poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, posrbica i izdajnik!“ Velzek ga je na to pokušao umiriti, a zatim što prije pobjeći.

Uspijevao je pune dvije godine u Zagrebu živjeti savršeno neprisutno i nevidljivo, ali je, za tog jednosatnog kahvenisanja s Pavelićem, bio siguran da je s tim gotovo, i da, ovako ili onako, on ovaj dan neće preživjeti. Samo je čekao trenutak u kojem će Poglavnik izreći svoju presudu. (Na koju je svakako imao pravo, jer je, kako kaže, njegove knjige čitao i poklonik je njegove književnosti. Svega, osim „cendranja“ u Hrvatskoj mladoj lirici.)

„A sad, na žalost, moram ići“, prekinu najednom započetu priču, „nisam ni pogledao na sat. Znate, Ivane, ovo su za mene rijetki petci, kad ovako mogu odvojiti vrijeme za spas razuma i duše, i  porazgovarati s nekim svojim. Veliku ste mi stvar učinili što ste došli. Nadam se da će opet skoro biti prilike.“

Nije mu odgovarao. Samo je zurio u Pavelića i čekao, da bi onda skupa s njim, kao na Sokolskom sletu, ustao iz naslonjača i krenuo, korak ispred, preka izlazu iz prostorije, osjećajući na leđima, negdje u visini srca, kako ga dlanom i vrhovima prstiju u hodu dodiruje. „Zvonimira, molim vas!“, obratio se s vrata tajnici, na što je ona priskočila sa zavežljajima. „Ovo je nešto malo za vas, Ivane“, govorio je, „nemoj te se uvrijediti, gadna su vremena, mora se čovjek katkad počastiti, da na život ne zaboravi!“ Andrić je prihvatio zavežljaje, svaki u po jednu ruku, tako da se nisu ni rukovali. Do trenutka u kojem Pavelić za sobom zatvara vrata, on iščekuje presudu, naredbu, odluku koja će ga doći glave. Da objavi knjigu s Budakovim predgovorom, da izjavi nešto za Hrvatski krugoval, da javno osudi zločine komunističkih razbojnika… A nakon što su se vrata zatvorila je sve do izlaska iz zgrade očekivao da ga pozovu nazad. I nakon što je suhonjavom mladiću odbio uslugu samovoza, koji bi ga odveo tih dvjestotinjak metara do njegova ulaza, i još nekoliko sljedećih dana. Ali Poglavnik nije tražio ništa. Takva je naprosto bila njegova igra, i u toj igri bilo je nečega što je Andrića podsjećalo na strašna vremena njegova dječaštva.

U Sanatoriju Živadinović Krleža će u Ristićevom društvu dočekati proljeće 1944. Marko se kreće naokolo, putuje do Beograda pa se vraća, razgovara s ljudima kao da je jedini intaktan u ova doba kada su svi nešto krivi i sumnjivi, i kao da je njegova glava jedina sigurna. Kad mu Krleža govori neka ne ide, neka sjedi tu gdje jest, jer su vremena opasna, pruge lete u zrak, oko drumova postavljene su zasjede zaraćenih vojski i koječijih razbojničkih i hajdučkih bandi, Ristić mu odgovara da je sve to uglavnom tačno, ali da njegova sigurnost zavisi upravo o kretanju. Jer dok god se slobodno kreće, to mu je i dopušteno. Zaustavi li se, bit će kao i svi drugi. Pritom, ostali se, možda, i mogu posakrivati u mišje rupe i sačekati kraj rata, ali tek tada bi se mogle gubiti glave. Tojest, mogli bi ih gubiti oni koji su u životu izgubili pravo na mišje rupe, a da tog gubitka nisu svjesni. Na primjer, ti i ja, dragi Krleža! Ili ja još i nekako, ali tebi je zadnji trenutak da ideš u šumu, partizanima. Tako mu je govorio Ristić, na što je Krleža rezignirano odmahivao rukom, ustvrdivši da mu je mnogo draže da gubi glavu tu u Vrnjačkoj banji, ili u Beogradu, na trgovima i ulicama, među zatvorskim zidovima i u gradskim kanalizacijama, nego da ga Ðilas usred šume strijelja. „Znaš, Marko, ja se u šumi ne osjećam dobro. Hvata me hunjavica, ixodidae, ili po naški krpelji, piju mi krv, i osjećam se u svakom pogledu bijedno. Ne želim da me strijeljaju u šumi. Rađe bih u gradu.“ Rekao mu je tako, ako je vjerovati Ristićevom dnevničkom zapisu. On je, pak, spominjao i Belin slučaj: koji joj je vrag trebao da glumata po Beogradu nakon što se sav pristojan teatarski svijet nekgdje sklonio i sakrio? Lako je sakrivati se ako poznaješ skrivališta, odgovorio mu je. Njoj je Beograd isto što i Bankok i Šangaj! Ona je, zaboga, zagrebačka glumica!, vikao je Krleža, tim riječima ili nekim drugim, na što bi se Ristić sažalio i zašutio. Premda bi i za nju, i za njega možda više sreće bilo da nije.

Ristić se u godini krvavog raspleta s mnogima sastajao, bivao na usluzi pokretu, prenosio je poruke s jedne na drugu stranu, igrao ulogu teklića više nego što to njegovoj aristokratskoj osobi i pojavi pristaje. Onima koji su ga ranije cijenili, ili čiji je bio istomišljenih – premda je u ratu teško govoriti o mišljenju i istomišljeništvu – davao je povoda da mu pomognu. Drugima, pak, među njima i osobnim neprijateljima, kojima je odavno bila nepodnošljiva njegova narav i sklonost da lako odustaje od ljudi, čak i nekih koji su mu bili prijatelji, Ristić je tokom 1943. i 1944. znao biti od koristi, makar i kao prenositelj poruka i informacija. „Marko je bio informbiro prije Informbiroa!“, cinično će kasnih šezdesetih zaključiti Krleža, i ta će rečenica biti jedan od povoda njihovome konačnom razlazu. Izgovarajući je, jedini naš književni nobelovac zaboravlja da mu je Marko Ristić vjerojatno spasio život. I da je to mogao učiniti upravo zato što je bio „informbiro“.

Borbe za oslobođenje Beograda počinju 21. rujna i potrajat će sve do 22 listopada. U borbama sudjeluju Prvi proleterski korpus, zajedno s Četrnaestim korpusom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, kao i Četvrti mehanizirani gardijski korpus i dijelovi 57. armije Crvene armije. Prva je to i posljednja bitka na teritoriju Jugoslavije u kojoj su snage osloboditelja brojem boraca i snagom angažiranog oružja nadmoćne pred njemačkim neprijateljem. Ali oni se brane kombinacijom krajnjeg očaja te znanja i discipline. Grad i okolinu drže snage generala Willija Schneckenburgera, dok im iz istočne Srbije u pomoć pristižu snage generala Waltera Stettnera Rittera von Grabenhofena. Po njima su nazvane i njihove borbene grupe: Schneckenburger i Stettnera. Prvi gine 12. listopada, kod Belog Potoka, na istočnim padinama Avale. Drugi je nestao šest dana kasnije, negdje na Avali, kada se s jednom manjom jedinicom našao u okruženju. O pojedinačnim sudbinama nižih njemačkih oficira i vojnika malo će se toga doznavati, osim o onima koji su počinili teške zločine, pa su po njima postali slavni. Ostali završavaju u potpunoj društvenoj anonimnosti i u raskoši porodičnih sjećanja, koja se, vjerojatno, razlistavaju sve do danas – a danas je 25. svibanj 2025. godine. Ima li pravde za vojnike poraženih vojski? Od tog je pitanja zanimljivije samo ovo: ima li pravde za one koji su u dobroj vjeri služili zločincima, ili za one koji su se samo zatekli na pogrešnom mjestu? O tome, uza sve ostalo, govori monumentalni roman „Dvojica“, koji sam pisao u tom stanu s pogledom na zagrebačku katedralu i na voljeni grad, koji mi je svojom raskošnom prijateljskog gestom otkrio Edo Murtić.

Ali da nastavimo, ne kvareći ritam ovom pričanju i prepričavanju jednog romana!

Bitka za Beograd iznimna je po svojoj začudnoj slojevitosti i višeznačnosti. Kao da ju je smislo i kao kratku pripovijest napisao autor knjige „Historia universal de la infamia“, knjige koju je Krleža na španjolskom pročitao u svom raju na Dedinju. Unutar bitke za oslobođenje glavnoga grada buduće federalne Jugoslavije koja se vodi protiv Nijemaca, ratuje se i za spašavanje ratišta od prevelike uloge Crvene armije. Titu i Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije skoro da je i važnije stati ispred, a ne iza Crvene armije, nego što prije osloboditi grad. Treća bitka vodi se za revoluciju: tokom oslobođenja Beograda konačno se slama klasni neprijatelj, zatire se mrska karađorđevićevska buržoazija, a s njom i onaj rahitički i nejaki zametak građanskog društva, koji se u Beogradu i Srbiji rađao u proteklih stotinjak godina. Jugoslavija je pred oslobođenje po svojoj kulturi i tradiciji od građanskih ideala bez kojih nema ni demokracije i od građanskoga društva bila udaljenija nego ijedna druga istočnoeuropska država, s izuzetkom Albanije. Oslobađajući Beograd od njegova građanstva i mobilizirajući beogradsku mladost za krvaviju i smrt na Sremskom frontu, komunisti su stvorili uvjete za savršeno efikasnu diktaturu proletarijata.

I na kraju: četvrta bitka u bici za oslobođenje Beograda bit će upravo ona koja i ulazi u Sveopću povijest beščašća. Premda je Srbija bila teritorij pod njemačkom upravom, a Beograd je, formalno gledajući, bio njemački grad, Nijemci su insistirali na stvaranju unutarnje strukture koju bi održavali domaći ljudi. Bilo im je to potrebno nakon katastrofalnih iskustava u Poljskoj, Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji, gdje su onako strašan i potpun poraz i doživjeli jer su morali sami upravljati teritorijem i cjelokupnom društvenom infrastrukturom, umjesto da urođenicima, makar ih smatrali i podljudima, pruže iluziju o ličnoj slobodi i o vladavini nad vlastitim sudbinama. Tako učinjenu ponudi prvi su prihvatili lunatici s misionarskim ambicirama da spasu i preko pustinje bez kapi vode prevedu narod, kojima se istoga časa priključio sav ološ. Odmah se tu našao Dragi Jovanović, skupa sa svim onim policijskim dostavljačima, špijunima i uhodama, da bi za njima pristigli prijeratni filonacisti i fašisti, čija je prethodna uloga u politici zemlje i grada bila savršeno beznačajna, ali su pomislili da je ovo njihova prilika. Stigli su i pojedni radikalski uglednici, koji iz tko zna kojih razloga nisu uspjeli do kraja ostvariti svoje ambicije na predratnom dvoru, u Skupštini ili u vladama koje su se neprestano smjenjivale, pa se činilo da su već svi imali svoju priliku. Došla je, na švapsko pojilo i žderilo, i srpska inteligencija, pisci, profesori, prijeratni akademici, redom potpisujući takozvani Apel srpskome narodu, čiji jedini je smisao i sadržaj bio u nedvosmislenom svrstavanju na stranu okupatora. Jer ako se ne svrstaju, okupator će poubijati isti taj srpski narod za koji se ovi žrtvuju tako što mu šalju apele. I na kraju, kada je uspostavljena ta velika iluzija o Beogradu koji je i slobodan i srpski, premda je pod njemačkom okupacijom, zabava je mogla otpočeti. Na sve strane se igralo i plesalo, teatarski je život oživio do krajnjih granica neukusa, živjelo se kao u Parizu, uz tek jednu malu vrlo značajnu razliku: u Parizu naokolo ljudi nisu bili vješani po kandelabrima, niti su se mogle vidjeti plakatirane liste s imenima strijeljanih talaca. Kvislinške vlasti vladale su tom vještinom da uvuku i onoga najmanjeg i najbeznačajnijeg građanina u procese kolaboracije. Odnekud su znali kako se ljudima čupa duša.

Mnogo godina poslije rata Bela Krleža će, s iskrenom zblanutošću nad samom sobom, govoriti kako joj uopće nije jasno da se sve to i njoj moglo dogoditi. Oni s kojima se vratila kazalištu, njezine dobre kolegice i prijateljice Blaženka Katalinić, Sofija Perić, pa gospođa Žanka Stokić, „genijalna komičarka, za koju je gospodin Branislav Nušić napisao ‘Gospođu ministarku’, sve one redom bile su protivnice okupacije, i niste mogli čuti da je ikad ijedna od njih izgovorila ama jednu jedinu ružnu riječ na račun Židova ili komunista. Pa nas četiri smo“, govorila je Bela Krleža nekoliko mjeseci pred smrt Bori Krivokapiću, sakrivale snopove ilegalnih proglasa po pozorišnoj garderobi. I još nešto ću vam reći: igrale smo u Centrali za humor i u Acinom smešnom pozorištu, sve su to bili dosta bedasti skečevi, pa sam mislila – Bože, što bi sad Krleža rekao da me vidi, ali osim što se publika smijala i što su Nijemci bili zadovoljni jer se publika smije, ničega tu nije bilo što bi izrugivalo bilo čije mane. Nije bilo šala na račun Židova ili partizana. A publike je uvijek, fala Bogu, bilo tako da svi nisu mogli ni ući. Viđala sam i neke koji me nakon svega kroz što smo prošli više nisu ni pozdravljali, nego bi prelazili na drugu stranu Terazija, ili koji su poslije rata zauzeli vrlo visoke položaje. A na tom strašnom suđenju u veljači 1945, na kojem smo završile gospođa Žanka i ja, dok se Blaženka uspjela nekako izvući, pita nju tužilac: Koliko vam se puta desilo da zbog žalosti zbog streljanih i obešenih niste mogli da odigrate svoju ulogu? A ona što će, samo šuti! I što da kaže? Što sam ja uopće na takvom suđenju uspjela reći? Ništa, jer se oko mene samo okretao jedan veliki ringišpil i nisam više znala što se to stvarno zbiva, a što ja to sanjam. Gospođa Žanka im je govorila da je šećeraš, i da ne može bez insulina, a da joj ga ne daju otkako je uhapšena. Tužilac je pljunuo u njenom pravcu: a jeste li našim drugovima na Banjici i u Jajincima vi dali insulin? Što da na to kažete? Kada mu se izvrne svijet, čovjek više ne može ništa.“

Žanka Stokić bila je osuđena na osam godina gubitka građanske časti i na društveno koristan rad. U njezinom slučaju: čišćenje ulica! Postupak protiv Bele Krleže najprije je obustavljen, pa je uhićena pri dolasku u Zagreb, gdje je u jednom od najgrotesknijih političkih procesa u poslijeratnoj Jugoslaviji, osuđena na smrt. Među otegotnim okolnostima bila je navedena i ta što je žena „suradnika okupatora, narodnog izdajnika i kontrarevolucionara“ Miroslava Krleže. U to vrijeme, u srpnju 1945. u Beogradu Miroslav Krleža biva osuđen na dvije i pol godine robije i na devet godina zabrane javnog djelovanja po odsluženju kazne. To znači da je njezino krivično djelo protiv narodne časti – gluma u bulevarskim komedijama, sudjelovanje u skečevima te pričanje viceva po beogradskim okupacijskim kazalištima – višestruko teže od njegovih, na dvjestotinjak stranica optužnice pobrojanih i opisanih djela. Ili je Belino najveće zlodjelo bilo to što je žena Miroslava Krleže.

Desetljećima kasnije, svjedoci epohe, a onda i pojedini sudionici zagrebačke pravosudne svinjarije, prvi među njima sam Vladimir Bakarić u intervjuu za zagrebački Vjesnik od 30. siječnja 1978, govore da smrtna presuda Beli Krleži nikada nije trebala biti izvršena, da je to i osuđenica znala, da su svi to znali, osim, možda, samog Krleže. Bila je to, kako kaže Bakarić, „revolucionarna odmazda, iz ovog vremena možda i teško razumljiva, sa sve ono što smo mi doživljavalli kao Krležin nesporazum s Partijom, a zatim i za sve ostalo što je iz tog nesporazuma proizašlo“. Na to je Igor Mandić otputovao u Beograd, i nenajavljen banuo Krleži u njegovu vilu na Vračaru, da mu ponudi intervju u kojem će odgovoriti Bakariću. Stari je pisac bio ganut – jer to je zapravo bila prva ozbiljna pomirbena gesta koja mu stiže iz Hrvatske, premda je bilo mlađih hrvatskih pisaca, uz Mandića vrijedi spomenuti Marijana Matkovića, i Gorana Babića, kao i sveučilišnog profesora Stanka Lasića i nakladnika Slavka Goldsteina, koji su iskazivali odanost Krležinom djelu – ali Mandićevu ponudu da u intervjuu za isti taj Vjesnik odgovara Bakariću on nije prihvatio: „Oboje smo stari, dragi moj Mandiću, i od svađa sa tim starim puhom nikakve koristi ne bi bilo. Znate, kad pređete osamdesetu  malo vam je i smiješno da se gnjevite nad vlastitim smrtnim presudama. Između mene i njih odavno je svršeno, pa se pomalo iznenadim kad negdje trebam upisati mjesto rođenja. Zagreb! Zar još uvijek Zagreb?“

Ali na ovom se mjestu pričom moramo nekoliko koraka unatrag, na okolnosti iz listopada 1944, pred samo oslobođenje Beograda. Marko Ristić je u ta krvava i mahnita doba, kada je bilo mnogo lakše izgubiti glavu nego ikoga oko sebe uvjeriti da ta glava nešto vrijedi, uspio za Krležu osigurati najsigurniji prijelaz iz jedne epohe u drugu, te se pritom pobrinuti i za stvaranje iluzije da je Milovan Ðilas negdje daleko od njega. Premda je Ðilas u tom trenutku bio svud naokolo, sveprisutan i svevideći. Kraj studenoga, kada u ruševnom Beogradu više nema pucnjave – ako se čuju hici, bit će da to strijeljaju narodne izdajnike! – i kada se posvuda naokolo čuje pjesma, uglavnom ona i onakva kakve u ovom gradu nikad nije bilo, ojkavica, ganga i bećarac prećanske i bosanske braće i sestara, ili tužna i sveprožimajuća sovjetska revolucionarna pjesma, Krleža na razriješenje svoje sudbine čeka u jednom suterenskom stanu na Zvezdari.

U ponedjeljak, 27. studenog na naslovnoj stranici Politike objavljena je lista 105 na smrt osuđenih i odmah strijeljanih suradnika okupatora. U utorak, na istom mjestu u novinama, Marko Ristić, prijeratni književni kritičar lista, objavljuje svojevrsnu apologiju strijeljanjima, naslova „Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin“. Među osuđenim i pogubljenim ima ministara u izdajničkoj vladi generala Milana Nedića, žandara i policajaca, njemačkih oficira, agenata Gestapoa i karijernih uhoda, zločinaca svake vrste, pjesnika i književnih prevoditelja, profesora univerziteta… I među svima njima jedan je crtač stripova. Taj crtač stripova zvao se Veljko Kockar, i u odnosu na revolucionarnu pravdu manje je bio kriv nego Miroslav Krleža. Njegova krivnja bila je manja i u odnosu na neku univerzalnu pavdu, ako takva još postoji, ali i u odnosu na upravo promovirane zakone nove, kao i bilo koje druge države. Bio je manje kriv naprosto zato što ni za što nije stigao biti kriv. Crtao je novinske stripove zabavnog sadržaja, onakve kakvi su u posljednja prijeratna vremena bili u modi. Stvarao je junake po uzoru na Walta Disneya, odnoseći se, možda, pomalo i neodgovorno prema pitanjima autorskih prava, objavljivao je i za vrijeme okupacije, ali nitko nikad neće u njegovim stripovima pronaći ništa što bi ga prikazalo kao suradnika okupatora ili propagandistu njihovih ideja, premda u Politici s imenima strijeljanih uz njegovo ime piše: „student tehnike, agent Gestapoa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta“. Ili ga je netko oklevetao, ili se radilo o fatalnoj zabuni i zamjeni identiteta, koja je razriješena tako da su mu za sva vremena pripisane tuđe inkriminacije. Mrtvima je svejedno, mrtvi mogu ostati vječno krivi!

Je li među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom, koji su tako brzo pogubljeni, bilo još nedužnih? Teorija slučaja, statistika, brzopletost našega svijeta u promoviranju pravde kojom će biti zamijenjena neka stoljetna nepravda, sve nam govori da vjerojatno jest, bilo je još nedužnih. A koliko je među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom bilo onih koji bi, sa stanovišta revolucionarnog prava i onih koji su takvo pravo provodili bili prije osuđeni nego Miroslav Krleža, e da se kojim slučajem našao sucima u rukama? To pitanje u sebi sadrži odgovore i na mnoga pitanja, a ne tiče se samo crvenih revolucionarnih vlasti iz Beograda 1944. ili iz Zagreba 1945. Jer isto tako možemo konstatirati i to da hrvatski književnik, prema kojem Krleža pokazuje karakterističnu nježnost, August Cesarec ne bi bio pogubljen, e da je u ruke crnih revolucionarnih vlasti u Zagrebu 1941. dopao koji mjesec, tjedan ili možda samo dan kasnije.

Kako se osjećao Marko Ristić, dok je u isto vrijeme spašavao Krležu i pisao novinski članak u kojem je sebe pridruživao onima koji su osudili i pogubili onih 105 ljudi? I u kojem je trenutku u životu Ristić počeo o svemu tome ozbiljno da razmišlja, jer je takav trenutak morao postojati?

Krleža, naravno, tog odlučnog tjedna nije čitao novine. U ponedjeljak je izašla lista strijeljanih, u utorak je pjesnik i teoretičar nadrealizma građanima objasnio i opravdao strijeljanja, a već u petak Krleža je pošao svojima. U kancelariji na Kosančićevom vencu, gdje se, premda dogovoru koji je Marko prethodno s nekim sklopio, Krleža prijavio, uskoro se okupila ona beogradska intelektualna lijeva elita, osim Marka svi u partizanskim uniformama, koja ga je sve do Sukoba na književnoj ljevici slavila kao najvećega svog pisca. Našli su se tu i njegovi žestoki protivnici, oni koji su ga nazivali trockistom i izdajnikom, i oni koji su ga branili, ali razlika se nije primjećivala. Kao da je dragi Bog još jednom sišao na zemlju, ili kao da se pojavio onaj koji će četiri godine naših patnji i stradanja svojom besmrtnom književnom gestom pretvoriti u roman, poemu, tekst, te mu na taj način dati smisao.

Krleža se potom seli na Dedinje, u vilu koju dijeli s generalom i španjolskim borcem Hrvojem Vojnićem – Sekulom, koji će nekoliko tjedana kasnije u dijelu kuće koji mu je pripadao pucati sebi u sljepoočnicu. On ga je našao onakvog, bez pola glave. I bio je sretan što Bela nije tu, premda je napeto iščekivao da se stvari sa njom do kraja riješe. A nakon što se i to dogodi, početkom krajem svibnja 1945. putuju u Zagreb. On se sreće s drugovima koje nije vidio otkako je jedne noći izašao iz stana u Radišinoj i više se nije vratio. Na Jelačić placu, koji je već prozvan Trgom republike, ali na njemu se još uvijek drže konj i konjanik, posjećuje Društvo hrvatskih književnika. Od svih je dobro dočekan, nigdje se ne može naslutiti ono što nailazi. Zagreb je mnogo uščuvaniji i bogatiji od Beograda, manje je ruševina i nesreće po ulicama i trgovima. Manje je i ljudi. Oslobođenje je prije dva-tri tjedna stiglo, u gradu se zbiva ono što je u Beogradu već doživio, ali on to ne osjeća. Čini mu se da dolazi vrijeme povratka u rodni grad. Na ulici ugleda Ivu Andrića, ali se potrudi da ga ne sretne.

Susret sa Zagrebom protječe gotovo idilično, Krleži se čini da je završen rat, ne samo ovaj drugi nego i onaj prethodni, sve do noći pred povratak u Beograd, kad dolaze po Belu. Na vrata su zalupali u tri izjutra. „Dvojica Ličana i Bosanac, sitan kao balerina, i kretnje su mu takve, pomalo ženske, a lice tipično orijentalno, kao u bagdadskog lopova. Ono što me je tek probuđenog zbunilo bila je misao od koje se više nisam uspijevao odmaknuti da pred sobom gledam trojicu ustaša. Ovo je neka pogrješka, vikao sam, ovo je neka pogrješka! Ali što sam to htio reći: da je greška to što pitaju za Belu i što je dušmanski, onako u svilenoj spavaćici hvataju pod pazuhe i vuku prema vratima, ili je greška to što nam usred noći dolaze ustaše, premda je Zagreb, je l’ te, oslobođen po partizanima. U to me je, kako sam mu se, valjda, našao na putu, mali Turčin bubnuo kundakom pod rebra, tako da sam izgubio svijest. Budim se, a Bele nema! To će do kraja ostati moj najveći užas: budim se, a Bele nema!“

Andrić se u trenu zaprepastio, shvativši da je taj čovjek sa crnim šeširom – u Zagrebu u proljeće 1945. nisu baš česti ljudi sa šaširima! – koji bježi na drugu stranu Jurišićeve, glavom Miroslav Krleža. Nisu se naročito dobro poznavali, niti su se nakon 1921. i Andrićeva odlaska iz Zagreba često susretali. U ona davna doba, 1913. i 1914, nekoliko puta su provodili noći u istome društvu. Možda su tada bili istomišljenici. Ali i kao mladiću taj čovjek je u njemu stvarao nelagodu, koju ni sebi ne može lako objasniti. Vječno podrugljiv, jak kao bik, hvalio se svojim plivačkim i gombačkim šampionatima, militarist i jugoslavenski nacionalist, koji je 1913. snivao o dvije stvari: o vlastitom uspjehu na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, čiji je ravnatelj Josip Bach uporno odbijao Krležine avangardne komade, a on ih je još upornije pisao; i o velikom ratu, ili još bolje proleterskoj revoluciji, koji će preobraziti Europu i ujediniti sve Jugoslavene, a u kojem će on, Krleža, ako ga je Andrić ispravno shvaćao, postati veliki vojskovođa. On, pak, zazirao je i od kazališta i od rata, a još je svo vrijeme osjećao i tu pomalo neobjašnjivu distancu između onog što su predstavljali i Krleža, i to njegovo zagrebačko društvo, i onog što je sam donosio iz Sarajeva i s višegradskih meraja svoga djetinjstva. Trudio se s njima razgovarati onim najispravnijim, takozvanim književnim jezikom, u koji bi pomnjivo udijevao zagrebačke riječi i argamerizme, ali samo one koji su u govoru manje prisutni, dok bi se Krleža u svojim obraćanjima njemu često neprilično beljio i pečio, pokazujući mu da, eto, i on može govoriti onako kako govore Bosanci. Dugo mu je trebalo da shvati da ga on na taj način nije kanio podcijenjivati, nego se samo, eto, htio pohvaliti još jednim svojim znanjem i interesom. Odgovarao mu je mrko i hladno, skrećući prečesto pogled u stranu, čime je na kraju između njih dvojice podignut zid, koji se drži, evo, do danas, kad Krleža poput kakve utvare iz zajedničke zagrebačke mladosti bježi na drugu stranu Jurišićeve.

Slučajno ga je, boraveći u Beogradu između dvije diplomatske službe, sreo i one za Krležu trijumfalne 1929. godine. Kralj Aleksandar upravo je raspustio parlament i zaveo personalnu diktaturu, masovno su uhićivani sindikalisti, komunisti i njihovi simpatizeri, ljudi su stradavali u uličnim atentatima, Ante Pavelić je emigrirao iz zemlje, te je u odsutnosti osuđen na smrt zbog veleizdaje, a Miroslav Krleža bio je na svome životnom i književnom vrhuncu. U Zagrebu je premijera „Gospode Glembajevih“, veličanstvenog komada o građanskoj dekadenciji, u kojemu je glavnu žensku ulogu zaigrala njegova supruga, koja je još godinu-dvije ranije radila kao učiteljica. U Beogradu, jedva malo zatim, u Narodnom pozorištu, direktor drame Branko Gavella iste te godine režira drugu inscenaciju istoga teksta. Glavna se glumica, međutim, razboli, tako na njezino mjesto uskače Krležna supruga. Sve se to, ako Andrić dobro pamti, zbiva krajem svibnja i početkom lipnja 1929, a njih dvojica sreću se u Francuskoj ulici. Andrić se uzbrdo penje s teglom meda, koju je kupio na Bajlonijevoj pijaci, zamotanom u komad novina, danima ga muči plućni katar koji stvara u njemu neku samrtnu jezu, a Krleža se spušta odozgo, od Pozorišta, kotrlja se nizbrdo silom inercije svoga moćnog tijela, primijećuje ga i prepoznaje, pa mu na Andrićevo iznenađenje maše. Onda stoje tako nasred pločnika, Krleža ga ni ne upita za zdravlje, nego počinje brbljati o teatru. On bi mu najradije rekao da on o teatru ne zna ništa i da se srami glume, ali naravno je da to neće učiniti, nego ga sluša, klima glavom i kaže da će doći na premijeru. Dok to izgovara čini mu se da to iz njega govori netko drugi, netko tko se ruga njegovim inhibicijama. Doista, otišao je sutradan na predstavu „Gospode Glembajevih“, u režiji Gavellinoj. Bio je i Miloš Crnjanski, tada veliki Krležin adorant, koji je pisca poslije oduševljeno grlio. Bio je to u svakom pogledu zanimljiv prizor, koji je Andrić promatrao s druge strane foajea. Dva velika jugoslavenska pisca, jedan Hrvat, drugi Srbin, obojica prvorazredni muževi, van takvi športaši, pokazuju mišiće i, zaneseni vlastitom veličinom, ludo se smiju onom što nailazi. Bila je to jedina posljednja predstava po Krležinom komadu koju je gledao. Svidjela mu se, kao što mu se sviđaju i „Guliverova putovanja“, priča o svijetu koji je rođen iz mašte velikog pisca, ali koji u stvarnosti ne postoji. I sam se divio Krleži što može takvo što napisati. On nikako ne bi mogao.

I prije, i poslije toga do njega su stizali glasovi da Miroslav Krleža koristi svaku priliku da o njemu i njegovim pripovjetkama progovori s podcjenjivanjem. „Literarni demonstrator bosanskih folklornih motiva, crtač sentimentalnih veduta pri regimentama baruna Filipovića iz ljeta 1878, to vam je I.A.“, zapisao je Andrić u svoj plavi tefter, riječi koje mu je netko prenio onako kako se prenose zla ogovaranja. Svidjele su mu se, jer se u njima osjećao Krležin duh. Duh velikog pisca.

Kratko nakon neočekivanog susreta s Krležom na Jurišićevoj ulici, blizu pošte, u novinama je pročitao da je započelo suđenje Beli Krleži. Ta ga je vijest ispunila užasom, kakav čovjek osjeti pri vijesti o smrti znanca kojeg je sreo maloprije, živog i zdravog. Ako im jedna glumica, žena najznačajnijeg pisca kojega je komunistički pokret iznjedrio, može biti toliko kriva da joj se sudi, čemu se onda možemo mi ostali nadati? Cijelog je ljeta, pa do rane jeseni 1945, s torbakom u koji je spakirao jednu presvlaku, rezervne naočale, lijekove i najnužnije osobne stvari, čekao da i po njega dođu. Ali nitko nije dolazio, niti ga je itko izašto ispitao. Uredno se prijavio u Narodni odbor za dodjelu knjižice s – kako je to narod govorio, a on odmah zabilježio – „točkicama za opskrbu“. Potom se javio u Društvo hrvatskih književnika, gdje je vrlo ljubazno dočekan. Toliko ljubazno da je navratio i sljedećeg dana, pa je tako, sve dok nije stisnula zima, dolazio svakoga dana, razgovarao s ljudima, sudjelovao u društvenim ceremonijalima koji mu odavno nisu mili, plašeći se da će onog dana kad ne naiđe u Društvo netko po njega doći. Ali nitko nije dolazio, nikome nije bio zanimljiv. U Zagrebu u kojem su ljude svakodnevno odvodili na ispitivanja zbog onog što su mislili, pisali, radili ili govorili u četiri grozomorne godine Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega bi se jedni sutradan vraćali kući preobraženi dotad nezamislivim strahom, drugih ne bi natrag bilo godinama i vratili bi se kao starci, dok treće nitko više ne bi vidio. Nova je vlast tako nastojala novim zlom namiriti zlo koje su počinili ustaše, i u taj je posao uložila golem trud. Nasumičnost kojom je probirala krivce i, kako su rekli, razdvajala žito od kukolja, nadmašivala je neke elemente ustaškog terora. Tada si mogao s pouzdanjem znati da preživjeti nećeš ako si Židovom rođen. Ako si, pak, pravoslavne vjere i srpskog imena, možda si, barem u Zagrebu, zlo prevariti i predstaviti se kao Hrvat, pogotovu ukoliko si izbjegao prvi val terora s proljeća i ljeta 1941. Ako si ikad bio komunist, ljevičar ili republikanac, ili ako si bio član masonske lože, bio si u ozbiljnom problemu. Ali ako nisi bio ništa od toga, a većina Zagrepčana nisu bili ni Srbi, ni Židovi, ni komunisti, ni masoni, i ako si pritom bio oslobođen opterećenja savjesti, Zagreb je za tebe bio jedno od boljih mjesta u Europi da tu preživiš rat. S partizanima je, nakon kratkotrajne euforije i iluzije oslobođenja, stigao bratski i ravnomjerno raspoređen strah. Nije bilo više nikoga tko je mogao biti do kraja uvjeren u svoju nedužnost. Nikoga tko bi se iznenadio ako po njega dođu. Ali prema Andrićevim saznanjima i računici, među građanstvom su najvećoj kušnji i riziku bili su izloženi isti oni koji su i u vrijeme ustaša odvođeni: masoni, liberali, anglofili, buržoaski elementi… Po njegova prijatelja Josipa Horvata, koji je za NDH bio i u logoru i u zatvoru, nije mu bilo dopušteno da se bavi novinarstvom, a knjige su mu bile službeno zabranjene, dvaput su dolazili i odvodili ga na ispitivanje. Istina, oba su ga puta isti dan pustili, ali što ako dođu i treći put?

Zagreb je postao mjesto neobične strepnje. Svako čovjekovo ponašanje na ulici, po parkovima i na ona dva-tri gradska trga, moglo je biti označeno kao sumnjivo. Sumnjivo je ako netko šuti, ali je sumnjivo i ako govori. Možda su najmanje s sumnjivi oni koji bez prestanka blebeću. Oko trga se, recimo, vrzma neki Šimun, krupna postarija smlata, s kancelarijskom tašnom pod pazuhom i sivom ljetnom micom na glavi. Što god radi, o čemu god misli, Šimun to naglas čini. Ako samo hoda niz Prašku, prema Zrinjevcu, i to čini glasno. Izgovori svaki svoj korak, riječima ga izmjeri, usput kaže što oko sebe vidi, spomene se srušene sinagoge, zaviri u Shellov prolaz, spomene se braće Marić, Milana i Artura, i čuvene Rafinerije Caprag, koja je vonjala po milijun milijuna petrolejskih lampi, od kojih su načinjene zvijezde na nebu… Nešto je u njegovu govoru privuklo Andrića Šimunu. „Odakle si ti Šimune?“ „Ja sam vam, gospodine dragi, od Kotor Varoši, Bogu hvala!“ „Pa što ćeš u Zagrebu?“ „A što ćete vi u Zagrebu, gospodine dragi?“, uvrijeđeno mu uzvraća Šimun. „Mene nanio slučaj, pa sam ostao!“ „A mene nije nanio slučaj, nego sam ja bio činovnik prve klase u Osiguravajućem društvu Merkur. Pa sam sišao s pameti, i sad sam svoj čovjek.“

Razgovor sa Šimunom Andrić je zapisao u crvenu bilježnicu, ali ga iz nekog razloga nije uvrstio u „Znakove pored puta“. Ali je Šimun, koji nije prestajao brbljati i koji je vjerojatno i u snu nastavljao iznositi svisjetu što mu se upravo događa, bio jedna od onih zagrebačkih gradskih figura koji ga motiviraju da nastavi pisati „Prokletu avliju“, roman kojeg je prvog započeo, još 1927, i koji je narastao na nekoliko stotina stranica, ali je ostao bez smislene forme, rasut i raskopan kao trg pod koji se polažu vodovodne cijevi. Većinu napisanog namah je odbacio i nastavio započetu priču s mišlju na Zagreb 1945. Ta knjiga o zlosretnom sultanu Džemu, o onom što je za čovjeka stvarnost, a za ljude je iluzija, knjiga o nasumičnom teroru kojim totalitarna vlast nastoji zastrašiti svoje podanike, možda je i najznačajniji hrvatski roman, uopće. Kontroverza s „Prokletom avlijom“, zbog koje ova knjiga biva trajno sumnjiva vlastima u Beogradu, tiče se njezina alegorijskog sloja, ili onoga što je u knjigu učitano. Premda će Ivo Andrić jednu od svojih upečatljivijih pripovjetki, „Bife Titanik“ posvetiti temi ustaškoga terora, a sarajevski će redatelj Emir Kusturica snimiti svoje oskarovsko remek-djelo, alegorija „Proklete avlije“ sugerira da pisac s većom žestinom osuđuje crveni revolucionarni teror iz 1945, nego ustaške zločine iz prethodne četiri godine. Ovako će se od takvih, davno izrečenih optužbi braniti 1971, u razgovoru koji je s njime za zagrebački Telegram vodio pjesnik Antun Šoljan: „Prije svega, književnost nije zrcalo, čak ni kada se u priči ogleda jedno vrijeme. Kažu da se u priči ‘Proklete avlije“ ogleda poslijeratni Zagreb, ali ja o tome, oprostite, ne znam mnogo. Ja o tome znam onoliko koliko od drugih čujem, a naslušao sam se u ovih dvadeset i kusur godina o toj mojoj knjizi svega i svačega. Ne znam kako bi roman, i to vrlo kratki roman, ispripovijedan glasom franjevačkog redovnika, koji se zbiva u Bosni i u Carigradu u vrijeme pred opadanje velikoga carstva, ne znam kako bi jedan takav roman mogao toliko toga reći o Zagrebu 1945, pa da stvar nekome postane sumnjiva. Ali nešto drugo ću, ipak, reći: zlo koje se radi zla čini i u kojem osim zla nema ničega drugog slaba je književna tema. O njemu se može napisati jedna jedina riječ, od samo tri slova: zlo! Teško od toga može biti dobre literature, teško iz toga čovjek može nešto naučiti o sebi i svijetu. Ali ako je naša strana 1945. činila zlo i ako je to zlo povremeno znalo biti nasumično, tako da nije usmjereno samo protiv neprijatelja, nego i protiv ponekog nedužnog čovjeka, ili žena njihovih i djece, ako je, dakle, naša strana takvo što činila nakon besprijekornog i samopožrtvovnog junaštva Neretve i Sutjeske, tada je to naše zlo velika tema. Jer nije samo jedna riječ od tri glasa. Ja se tom temom, na žalost, nisam stigao baviti. I ovo govorim zbog mlađih govorim.“ (Ovaj broj Telegrama nije bio zabranjen, ali je godinama nakon sloma Hrvatskog proljeća, bila je to već 1982. zabranjena Književna reč, u kojoj je u sklopu temata „Andrić i Srbi“, što ga je priredio Gojko Tešić, trebao biti preštampan i taj Šoljanov razgovor s Andrićem.)

Krajem 1945. Grafički zavod Hrvatske objavljuje „Na Drini ćupriju“, pola godine kasnije kod istog zagrebačkog nakladnika izlazi i „Travnička kronika“. U jesen 1946. sarajevska Svjetlost štampa „Gospođicu Rajku“. Prijeratni beogradski književni kritičar upitat će se u svom „Dnevniku jednog nikoga“: „Jesu li Hrvati u Zagrebu tokom Drugoga svetskog rata išta radili osim što su pisali istorijske romane. Naravno, mislim na one kvalitetnije među Hrvatima“. Osam godina kasnije biva objavljena i „Prokleta avlija“, koja će se naći u konkurenciji prve Ninove nagrade za roman godine,

ali nagrada će joj izmaći, jer će članovi žirija zaključiti da se ne radi o romanu, nego o – noveli. Ivi Andriću je šezdeset i jedna godina, i neće više dovršiti nijedan započeti roman.

Zapisnici sa suđenja Miroslavu Krleži uništeni su u diverziji nepoznatih lica, 28. svibnja 1991. u Arhivu Jugoslavije. Prethodno su bili pod pedesetogodišnjim embargom, koji je trebao isteći četiri i pol godine kasnije. U to su vrijeme još bili živi neki od onih koji su prisustvovali zatvorenom suđenju u Beogradu, ali nitko nije bio spreman govoriti. U Jugoslaviji je počinjao rat, pa možda nikog nije pretjerano ni zanimalo suđenje Krleži. Godine 2007. u Zagrebu će, u izdanju Europa Press Holdinga i Novog libera, pod uredništvom Slavka Goldsteina, biti objavljena knjiga „Križ za Krležu“ zagrebačkog filmskog redatelja, pisca i krležijanca Zvonimira Berkovića s tri pseudo-dramska, dijaloška teksta. U prvom Berković zamišlja Krležin razgovor s Titom. U drugom Krleža razgovara sa svojim tužiteljem, generalom Albertom Sinkovićem. Treći je Krležin razgovor s Bogom („koji ipak postoji“, u zagradi će napisati Berković). „Križ za Krležu“ premda je fikcijskog karaktera do danas ostaje najzanimljivija knjiga o suđenju jedinome južnoslavenskom nobelovcu, te uz Lasićevu monografiju i „Sukob na književnoj ljevici“ istoga autora jedina relevantna knjiga potekla iz hrvatske književnosti. Neobično je, doista, kako se hrvatska književnost odrekla pisca koji je unutar nje ponikao, da bi mu se poslije, kao svojemu, prilično uzaludno praznim riječima vraćala nakon što je 1971. dobio Nobelovu nagradu za književnosti. Andrić je bolji! Andrić je bolji! kukurikati će sljedećih pola stoljeća pijevci sa Kaptola i s Gornjega grada, a hrvatska će književnost preživljavati na mitu kako Ivo Andrić nije nagrađen samo zato što je Hrvat, a Krleža je dobio nagradu samo zato što je najprije bio komunist, pa komunistički disident, ali najviše zato što je bio i ostao Velikosrbin!

Ali na kraju, na slobodu je prije izašla Bela, kojoj je poništena smrtna presuda – to je, valjda, jedini slučaj u povijesti jugoslavenskoga socijalističkog pravosuđa: presuda je na Vrhovnom sudu u Beogradu poništena, a Bela Krleža je oslobođena svake krivnje, premda nijedna prethodno navedena inkriminacija nije osporena – pa je Krleža robijao punih pola godine nakon nje. Iz zatvora on izlazi krajem veljače 1947. i odmah piše Marku Ristića u Pariz, gdje je ovaj već godinu i pol ambasador, da traži urgenciju da se Beli i njemu daju putni listovi, jer bi se iselili u inozemstvo. Ristić se raspituje tamo gdje je potrebno, i u lipnju iste godine Krleži u „kućicu u cvijeću“, u Bregalničkoj ulici, odmah pokraj franjevačke crkve svetog Antuna, gdje su boravili „na obraz i besplatno“ kod nekih poznanika iz vremena Danasa, stiže poziv iz Belog dvora, od Maršala. Prošli put vidjeli su se u Brajićima, kada je Tito banuo u sobu u kojoj je Krleža sjedio sa šefom Savezničke vojne misije. Neka drug Krleža dođe odmah, danas tokom dana, ili sutra prije podne!, rekao je kurir, neki vedar jednoruki Banijac. Poziv je bio usmeni, ali zvučao je uvjerljivo.

Susret s Titom trajao je kratko, ne više od pola sata, i bio je sve samo ne srdačan. Preko pisaćeg stola se rukovao s njim, pa mu pokazao da sjedne na stolicu s druge strane. Sljedećih dvadesetak minuta govorio je o tome da je bio i zgađen, i osramoćen kad ga je vidio u četničkom štabu, i da u cijelom ratu ništa nije tako uzdrmalo njegove životne i revolucionarne ideale kao to. „Ti si se, Fric, popišao na sve nas!“, rekao mu je, i ta je rečenica ostala amblematska u kulturnoj i književnoj povijesti socijalističke Jugoslavije. Krleža mu nije ništa odgovarao. Pred Titovim rukama, sklopljenim na zelenom kožnom tapecirungu, ležala su dva pasoša s prepoznatljivim razbuktalim grbom. Gledao ga je Krleža ravno u oči, odlučan da ne sklanja pogleda što god još Tito rekao u svom, očito je, sadističkom nastupu.

A onda je Maršal najednom zastao: „A jeste li vas dvoje dobro? Je li se Bela oporavila? Sve ovo je za nju bilo strašan šok!“ Krleža mu je, valjda, nešto odgovorio. Zapanjen trenutkom u kojem se zbiva preokret. „Znaš, odnos između drugova mora biti zasnovan na povjerenju. Bez obzira na sve što smo preživjeli. Naredio sam da vam odmah izrade putnice (upravo je tu riječ upotrijebio, a ne pasoš!), onakve kakve imaju naši diplomati, tako da možete neometano i neograničeno putovati.  Od mog ćeš ađutanta dobiti i dvije karte za prvi razred, za Pariz. Ambasador Ristić, tvoj prijatelj, tamo je sve pripremio. Na tebi je hoćete li ranije izaći iz vlaka i nestati. Ili ćete nastati nakon mjesec dana Pariza, koliko vam je plaćen hotel. Ja bih volio da se vratite. Ti se naš najveći pisac! I bez tebe mi plovimo dalje, ali bez svjetionika.“

Zatim je skočio od stola, zgrabio pasoše, pružio mu ih, rekao je da će se njegov ađutant i službe pobrinuti za sve ostale, i još je rekao: „E pa vidimo se, druže Krleža, sigurno se vidimo!“ Izlazeći iz Belog dvora pogledao je Belin pa svoj pasoš, jer mu nije bilo jasno odakle im fotografije. Bela u robijaškoj uniformi, već na smrt osuđena. On u robijaškoj uniformi, beznadan. Istog je časa znao da se neće vratiti, i da se o tome nema što misliti. Čim zađu u za Italiju, čim se nađu u Švicarskoj ili možda u Francuskoj, njih dvoje izlaze iz vlaka, i gotovo je za sva vremena! Hrvati i Srbi,  i s njima Jugoslavija, od cjeloživotnog prokletstva napokon postaju književna tema. I ništa drugo osim književne teme. Kroz glavu mu je, dok je pješačio prema Zvezdari, ne bi li se prije razgovora s Belom nekako smirio i sabrao, prolazio cijeli njegov budući život. Sve se činilo mogućim i napokon izvedivim. Europa ga je čekala ranjena, slobodna i naivna. Za sobom nije ostavljao ništa što bi bilo vrijedno brige. Osim prirodnih ljepota i kulturnih dobara. Ali njih će biti i s ove, i s one granice.

Bela je plakala od sreće i tuge, istovremeno. „Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!“, izgovorila je rečenicu koju je Krleža na samrtnoj postelji, zajedno s pričom o pasošima, povjerio zagrebačkom slikaru, genijalnom umjetniku Josipu Vaništi. Vaništa ga je, rodom Karlovčanin, često u Beogradu obilazio, ali crtež iz bolničke sobe u Sremskoj Kamenici, kada veliki pisac utapa svoje lice u šakama, ostaje čuven. „Mili Bože, kakva je svinja taj maršal Tito!“, izgovorila je Bela Krleža, zgrožena i ponižena vlastitom fotografijom u pasošu. Bila je uvjerena da su te dvije slike u njihovim putovnicama – tojest putnicama – kako se to na hrvatskom prije Tuđmana govorilo, Titov način da im poruču da, koliko god bježali iz Jugoslavije, ne mogu pobjeći od doživljenog poniženja. Krleža ih je na koljenima molio za život žene koju voli!

Do polaska vlaka s Glavne stanice u Beogradu ostalo im je deset dana. Vrijeme dovoljno da se razduže kod svijeta kojem nisu stigli pripadati. U skoro šest i pol godina života izvan Zagreba, najmanje su vremena proveli zajedno u ovom gradu, koji ih nije stigao ni prihvatiti ni odbaciti i još uvijek su ga čežnjivo pamtili iz onih mjesec dana u svibnju 1929, što su ih oboje provodili u Hotelu Moskva, za trijumfa obje postavke „Gospode Glembajevih“. Najprije je 11. svibnja odigrana predstava u režiji doktora Gavelle, s glumcima Narodnog pozorišta, da bi samo nekoliko dana kasnije u Beogradu gostovala i produkcija Krležina šulkolege Alfonsa Verlija. Stjecajem okolnosti, Bela je i u jednoj, i u drugoj inscenaciji bila barunica Castelli. Tada je, u ta opća južnoslavenska nedoba, kada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca s kraljevom diktaturom doživljava svoj definitivni slom, Miroslav Krleža postao beogradski pisac, a Bela velika karakterna glumica. Cijeli im se Beograd došao pokloniti, pomalo grizodušan zbog Radićeve smrti, a njemu se na čas učinilo da su njih dvoje besmrtni usred tog općeg stradanja. Nakon što je one noći provedene s Pavlom Bastajićem odlučio da se sklanja u Beograd pred tim bijednim nesporazumom s ljudima koji su ga okruživali, a koji jednako ne razumiju ni revoluciju ni književnost, ali se pojedini među njima itekako dobro razumiju u provedbu Staljinovih metoda, Krleža je posve glupo i nerazumno očekivao da će ga grad dočekati onako kako ga je dočekivao na proljeće Aleksandrove diktature. A ona, Bela, ona se u tim trenucima ženski lakomisleno ufala u posvemašnju anonimnost. Mislila je da to tako ide, da je Kraljevina Jugoslavija tako prostrana zemlja, a Beograd da je tako pun svakojake čeljadi, da je Miroslavu Krleži mogućno opet biti anoniman, jer mu je, eto, u ovom trenutku upravo to zatrebalo, premda je anoniman posljednji put bio 1912. ili 1913, dok je bančio po kojekakvim donjogradskim bircuzima, sve u iščekivanju hoće li ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Josip Bach udostojiti njegove mladalačke komade svoga velevažnog čitanja. I upravo tada, kada je posljednji put bio anoniman, Krleža je poželio biti slavan. Nerazumna, sasvim nezazumna živina je čovjek.

Tih deset dana pred put jedino je vrijeme koje će Krleže u Beogradu provesti kao slobodni ljudi. Njemu su već pedeset i četiri, njoj je pedeset i jedna. U nekoj drugoj ljudskoj koži, u drugo vrijeme i na drugome mjestu, to je dob kada parovi još uvijek imaju ozbiljne životne planove, kada se planiraju preseljenja, započinju debeli romani, snivaju se odlasci u Hollywood. Ali njih dvoje su već stari ljudi. Umorni i ustreptali od nakupljenih i nepreživljenih strahova, vođeni još samo očajem i nekim jalovim osvetničkim refleksom za kojega se više ne zna ni prema kome je upućen, Krleža i Bela spremaju se za put. Pokušavaju naokolo razdijeliti stvari koje ne mogu ponijeti sa sobom ili im tamo kamo idu neće više trebati. Ona od ljudi s kojima razgovaraju uopće i ne sakriva da se ne kane vraćati, da odlaze zauvijek. On je više puta upozorada da to možda i nije pametno. Ona mu odgovara: ali ne mogu nam ništa, nakon što je Onaj rekao da možemo ići. Tita isključivo naziva onaj.

U jutro odlaska dolaze dvojica Ličana, zovu se kao u nekom vicu, Mane i Dane. Mani je Krleža poklonio bračni krevet, koji su nepun mjesec ranije dobili na dar od Olge Dobrović. Prije toga su spavali na podu. Krevet je vrlo lijep, a vjerojatno i skup secesijski komad namještaja, najljepši na kome su njih dvoje spavali. Madraci na njemu, jorgan i jastuci, sasvim su novi. Bela misli da je to bio Petrov i Olgin bračni krevet, a da im ona to nije željela reći. Ličanin Mane prijeratni je sindikalac, rat je proveo u Beogradu, jedna mu je noga dobrano kraća. Prepoznao je Krležu na ulici, pa ga je htio pozdraviti, a on mu je odmah ponudio krevet. Mani to nije bilo čudno, a nije pristojno ni raspitivati se zašto se drug Krleža želi riješiti tako lijepa kreveta. Ali ipak je na rastanku Beli rekao: E pa, drugarice Krleža, da je meni vidjeti kakav je vaš novi krevet, ako ste meni dali ovakav stari! Nasmijala se, ali mu ništa nije rekla. Mani nije rekla da zauvijek odlaze, misleći da on to ne bi mogao razumjeti.

Kada se vlak pokrenuo sa stanice, Bela je upitala: A gdje ćemo sići? U Lozani, rekao je. Kao dvoje studenata avanturista, u lovu na slučajne doživljaje. Ali sutradan, kada je u kasno podneve vlak uplovio u glavnu željezničku stanicu u Lozani, njih dvoje nisu sišli na peron. U svome vjerojatno i najznamenitijem poslijeratnom eseju „Pariz 1947.“ Krleža opisuje emocionalnu transformaciju koju doživljava na dvodnevnom putovanju kroz poslijeratnu Europu. Piše o tome kako se zahvaljujući čudu željeznice postepeno preobražavao iz očajnika koji je u proteklom ratu izgubio i dostojanstvo, i vjeru u budućnost, i ideale, u čovjeka kojemu su operirali oči, skidaju mu poveze, i on nakon godina mraka i zatvorenosti ispočetka prepoznaje slike vlastitog svijeta. Piše o tome kako se poslije rata nanovo postaje Europljanin, i kako bi na grbu buduće Europe, koja zahvaljujući zajedničkom stradanju, ali i zajedničkom otporu prema Hitleru, stremi svome ujedinjenju, trebala stajati lokomotiva. Jer Europljanin nije pješak, nije ni konjanik, ni vlastelin u kočji, šofer u autu, pilot u zrakoplovu, Europljanin je putnik u vlaku, s mjestom do prozora, dok gleda van. „Pariz 1947.“ će u gotovo svim prijevodima – a preveden je već 1957, dvije godine nakon izlaska izvornika, na skoro sve europske jezike – biti objavljen u istoj knjizi s prijeratnim „Izletom u Rusiju“. Bit će to, kako kaže Adorno u čuvenom eseju „Dva putovanja jugoslavenskog književnika Miroslava Krleže“ „izlazak Europe“ iz skloništa pod ruševinama i „najradikalniji chiaroscuro u literaturi našega doba“.

Na Gare du Nord Marko je stajao s buketom poljskog cvijeća. U sivom birokratskom odjelu i tamnoplavoj svilenoj košulji, s nekim smiješnim šeširom, konačno je nakon godina rata izgledao kao nadrealist, jugoslavenski ambasador u Parizu. Krleža ga upita: A kako si, bogati, znao da ćemo doći?

Mjesec u Parizu za Krležu je protekao u otkrivanju onoga što je u onom prethodnom životu poznavao. Bela je obilazila muzeje i galerije, puštajući ga da nasamo razgovara s Markom. U početku bi joj Markova Ševa bila u pratnji, ali ni ona nije mogla izdržati tu provalu entuzijazma, to oduševljeno i posvemašnje hodalaštvo. Osim toga, njezina uloga u ambasadi, premda neformalna, zahtijevala je svakodnevni angažman. Povijest to neće na taj način zabilježiti, ali Jugoslavija je tih posljeratnih godina u Parizu imala dvoje poslanika: ambasadora i ambasadoricu. Te se na trenutke činilo da je ona važnija, utjecajnija i efikasnija od njega

Okolnost da nisu sišli na kolodvoru u Lozani, nego su produžili do Pariza, Bela i Krleža nisu međusobno prokomentirali nijednom riječju. Barem će on tako reći Bori Krivokapiću. On se, kao posvećenik razuma ljudskog, našao pred nečim što je razumom nespoznatljivo. Ona ga nije željela uznemiravati, ili možda nije htjela da sebe dovodi u priliku da podijeli odgovornost za njihov budući život. Čvrsto su odlučili da napuste Jugoslaviju – u njihovom slučaju to je značilo: i Beograd i Zagreb, ili i Zagreb i Beograd, podjednako i zauvijek – to je bilo nešto što se razumom nije moglo osporiti. Istodobno, svaka bi misao o tome, svaka pripovijest kojom bi se osporavao razlog za konačni i definitivni odlazak, vrijeđala njegovo dostojanstvo. A Krleža nije se dao vrijeđati. Ona ga je voljela upravo zato što se nikad, pa ni po cijenu krajnje životne ugode i komfora, nije dao vrijeđati.

Ali kako su dani u Parizu protjecali, kao da su oboje najednom bili sve dalje od ono dvoje ljudi koji su u Beogradu, na glavnoj željezničkoj stanici, tom najprljavijem i najbučnijem mjestu na Balkanu, krenuli na put. Kao da je u ta tri dana prošlo nekoliko godina, kao da je u tih deset dana prošao cijeli život. Ništa nije zaboravljeno, ali kao da se nešto poremetilo u vremenskom slijedu. Kao da su oni njegovi konspirativni sastanci s Josipom Brozom, po sumnjivim krčmama oko stenjevačke ludnice, kada je generalni sekretar KPJ u njega gledao onako kako bi Franklin Delano  Roosevelt gledao u Walta Withmana, događali desetljećima poslije posramljujućeg susreta u Brajićima, te njegova i Belina suđenja, kada ih je na koljenima molio da joj samo poštede život, a on će, ako to žele, biti njihova dvorska svinja. Tada im nije trebao ni kao svinja, a sad je na primanju  koje je ambasador Ristić priredio za diplomatski kor sjedio na fotelji pokraj prozora i Jean-Paulu Sartreu tumačio da Staljinov revolucionarni teror nije upućen samo protiv klasnih neprijatelja, nego da se vođa svjetskog proletarijata oslobađa ljudi kao što se zrakoplovac oslobađa balasta dok podiže balon na topli zrak. „Ljudi kao vi i ja za druga su Staljina balast, mi smo pijesak u finim svilenim vrećicama!“, Krleža govori Sartreu, koji se snebiva kao neudana tetka, iza onih svojih ružnih debelih očala. „Drug Staljin je antiegzistencijalista!“, šapće on Sartreu, a on, blijed kao krpa bježi na drugu stranu sobe, među muškarce u vojnim uniformama.

Šta ste odlučili?, pita Marko Ristić Belu i Krležu na posljednjem ručku pred put, u rezidenciji jugoslavenskog ambasadora u Parizu. Ništa!, sliježe ramenima Krleža. Apsolutno ništa! Pa na koju ćete stranu sutra?, zbunjen je Ristić. Vjerojatno na onu s koje smo i došli, govori Krleža. Bela ga sa strane pogleduje. Čini se da joj je laknulo.

„U Beograd sam se vratio onako kako se džukela vraća svome šinteraju. I to je, čini mi se, ono što se još može reći o mom slučaju. Kada sam se, više igrom slučaja nego svojom pameću ili tuđom dobrotom, dokopao slobode, kada sam, dakle, zbacio sa svoga golog vrata tu hrđavu žicu koju su mi Staljinovi živoderi nabacili preko glave da me konačno i nepobitno udave, pronjuškao sam malo Europom, zapišao dva-tri pariška kandelabra i vratio se veselom kevtanju ispred šinteraja. I još sam im nazad doveo Belu, koju su na moj obraz sudili na smrt i javno je po Zagrebu sramotili jer je, zamislite, u prisustvu okupatora pričala viceve! A što je, molit ću lijepo, u vrijeme kada je jedna beogradska glumica, podrijetlom iz Hrvatske, pričala viceve, radila cjelokupna hrvatska književnost, izuzev starog Nazora i mladog Ivana Gorana? Što su radili svi ti dični begovići milani i ini besmrtni tresići pavičići, osim što su gledali kako bi si udesili kakvu premijericu u bečkom teatru i dali si na njemački prevesti i kod Signal Verlaga objaviti brošuricu o junaštvu hrvatskome od srednjega vijeka pa do Staljingrada? Što mu oni, molit ću lijepo, radili dok sam ja krvavih gaća tumarao Srbijom i na prste, kao nepismen seljak, računao što mi je isplativije: da se ubijem, da se pustim da me prikolju, ili da se predam svome mahnitom kumu Dragiši Vasiću da me voda ko međeda po četničkim štabovima i time mi spašava život? Kasnije će se svi oni po Zagrebu naći da mi ispostavljaju račune za živu glavu, kao da svi oni imaju nešto s mojim preživljavanjem. Ili kao da su svi oni po sedamnaest puta bili dekapitirani u Jadovnom i u Jasnovcu, da bi onda priče Krležu darivali odsječenom glavom vlastitoga turopoljskog, lukavečkog krmka, da si je natakne na svoj tanki vrat, pa da nastavi s njom živjeti i pametovati. Što sva ta bijedna zagrebačka inteligencija, koja je u najboljem slučaju bila kuš pod poglavnikom Pavelićem i njegovom bandom, uopće može imati s mojim slučajem? I među njom taj veliki hrvatski pisac, travnički Thomas alhamijado Mann, prethodno karađorđevićevski poslanik u Berlinu, koji dok u sveopćem nacističkom velezločinu nestaje sav europski svijet, piše svoje glupave bosanske alhamijado romane, mudruje s Poglavnikom dok obojica pijuckaju gradačačku šljivu, koju su mu preko Save kod Jasenovca dostavili njegovi fratri…“ Tako, ogorčena glasa, piše Krleža u eseju „Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva“. Godina je 1967, njegova se golema, nakon 1947. i povratka iz Pariza naglo probuđena stvaralačka energija sve više se pretvara u strašni nemoćni bijes, jer shvaća da su sve karte već odigrane i sve uloge raspoređene, i ništa se više neće dogoditi. U Zagreb navraća kao tuđin i kao Titov adorant, kao najveći jugoslavenski pisac, ili kome nije mio takav epitet kao najveći srpski pisac hrvatskoga roda – tako ga je prvi nazvao Borislav Mihajlović Mihiz, noćiva u hotelu Esplanade, na čijoj terasi s pogledom na Balkan prima goste, ili boravi u Vili Zagorje, prevrće se po Brozovoj postelji, jer ga ne napušta ta njegova vječna zagrebačka nesanica. I kad je tako u Zagrebu, kao što je tu i dok piše „Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva“, čiji je pravi povod „Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, on sve više biva svjestan da se u svoj grad ne može vratiti nikad, kojim god povodom i s kakvog god svitom u njega dolazio. Odavde on je potjeran, i to mu vrlo ljubazno govore. Ali s Deklaracijom dolazi kraj svim Krležinim životnim iluzijama i fatamorganama: nikada se neće dogoditi da stvari poteknu tako da oni njega nazad prime!

Bio je petak, 17. ožujka, kada mu je na njegov stol u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti dolazi Telegram, s tekstom Deklaracije. S onim što je tu pisao, on je bio suglasan do u posljednji zarez. Većina argumenata protiv takozvanog Novosadskog sporazuma i protiv takozvanog srpsko-hrvatskog administriranja jezikom, bila je njegova, iz njegovih eseja, rasprava pa čak i romana, osim ponešto mahom priglupih gramatičko-pravopisnih primjedaba i invektiva. Svoj stav o jeziku između Hrvata i Srba Krleža genijalno sažima u tih nekoliko rečenica iz eseja „Sve prošlo i buduće mog hrvatskog strva“, koje glase: „Hrvatski i srpski, što svatko znade, pa tako i svaki idiot, jedan su jezik. Ali hrvatski i srpski jedan su jezik sve do trenutka u kojemu će idiotu na um pasti da se upita jesu li ta dva jezika jedan jezik. Jer tada su već, neporecivo i definitivno, hrvatski i srpski dva jezika. A čim idiotu na um padne da ta dva jezika jedini u jedan, naravno sve u ime narodnog jedinstva, pa makar i pod firmom velikosrpskog hegemonizma, ta će dva jezika u trenutku postati udaljeniji od jezika kućne mačke i jezika domaćeg miša. Pred hrvatskim je idiotima moj jezik sa srpskim isti. Pred srpskim, pak, idiotima moj jezik od njihovog se razlikuje potpuno. I to je, ako mi dopustite da u miru svojom glavom mislim, temelj moje jezične politike.“

Problem je samo u tome što takav njegov stav o Deklaraciji ne govori ništa. Kao što u eseju doista ničega nema što bi je osporavalo. Osim bijesa Krležinog, strašnog i konačnog! Taj bijes tiče se potpisnika ovog teksta, a među njima naročito Ive Andrića. I tiče se tog sada već skoro i tridesetogodišnjeg bojkota i prešućivanja kojima je Krleža u Zagrebu izložen. To prešućivanje i bojkot izraz su nacionalne svijesti i samobitnosti u odnosu na Srbe, Beograd i na Federaciju. Kojoj god bitangi na um padne da sastavi antologiju hrvatskoga pjesništva, iz koje će Krležu izostaviti, ona će to i učiniti, i to će joj donijeti slavu i hvalu u Hrvatskoj i u onim (stvarno) hrvatskim separatističkim krugovima te među (tobože) neovisnim, modernim i liberalnim europskim intelektualcima. Čak ih i u Beogradu ima koji diple u te diple!

Na već više puta ponovljene aluzije, ili na otvorena Krležina ruganja njegovu jeziku, Andrić je samo jednom odgovorio. U posljednjemu, devetnaestom broju Hrvatskog književnog lista, u kratkom intervjuu što ga je dao Zlatku Tomičići, Andrić je rekao: „Drug Miroslav Krleža meni u krivnju stavlja da sam neke svoje međuratne radove objavio na srpskoj ekavici. Istinski bih bio iznenađen kada drug Krleža ne bi znao za primjere književnika koji su objavljivali na dva jezika.“ Te dvije rečenice, za koje više nitko ne bi ni znao da ih nije u arhivima iskopao Radivoj Cvetićanin, beogradski novinar i autor dragocjenih monografija o Konstantinoviću, Crnjanskom i Krleži, jedina su javno zabilježena Andrićeva reakcija na javne provokacije slavnoga suparnika za pijedestal najvećega jugoslavenskog pisca. „Oduvijek je on umio mnogo bolje šutjeti nego što su svi oko njega znali govoriti.“, pisat će u nekrologu Ivi Andriću njegov veliki čitatelj, u to vrijeme beogradski pisac Mirko Kovač.

Nakon što je objavio „Prokletu avliju“ i podnio sve po njega nepovoljne i prijeteće reakcije na knjigu – istina, u to se Krleža nije miješao, a ne zna se ni je li čitao ovo politički najosjetljivije djelo svog „Thomasa alhamijado Manna“ – pa se pomalo i utješio brojnim europskom prijevodima i pohvalama, Ivo Andrić sve manje objavljuje. Ostao je živjeti u istome onom stanu u koji su ga početkom rata smjestili prijatelji, koji će mu zatim od Grada Zagreba biti dodijeljen na trajno korištenje, u časopisima tiska poneku priču, i usporedo istražuje građu za nekoliko romana. Često je u Sarajevu, noćiva u hotelu Europa, obilazi na Svetome Mihovilu grob žalosne svoje matere, planinari po sarajevskim mahalama i s dvije strane započinje svoju nikad napisanu Sarajevsku kroniku. Jedna strana je roman, s kojim je već daleko dotjerao, o Omeru paši Latasu. Druga je strana roman, koji ide nešto sporije, jer je razuđeniji i u planu mnogo obimniji, o obitelji Pamuković. Ti Pamukovići zapravo su njegovi Andrići, obitelj njegova oca od koje nitko nije ostao, nego ih je sve sušica potukla. On piše o njima da bi nekako dokučio samoga sebe. Zamišljajući, Andrić popunjava prazninu, onako kako to mogu činiti samo doista veliki pisci.

U Beograd putuje gotovo samo inkognito, skrivajući se od poznatih, a naročito od onih koji bi ga nešto mogli upitati. Nakon što posljednjeg dana veljače 1957. u Ženevi umire Nenad Jovanović, njegov prijatelj, ataše za štampu u Berlinu iz vremena kada je Andrić bio poslanik, ali kojeg su umjesto na slobodu Nijemci poslali u logor, Andrić već u svibnju kuca na vrata Nanda Roje, glazbenika i opernog redatelja, rođenjem Splićanina, intendanta Hrvatskog narodnog kazališta, s vrlo neobičnom molbom. Drugarica Milica Babić, čuvena naša kostimografkinja, kaže Andrić, izrazila je želju da se preseli u Zagreb, pa njega zanima postoji li mogućnost da uđe u službu i u angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu. Indentant Roje je, naravno, iznenađen time što drug Andrić nastupa u ime drugarice Babić. Ustvari svi su iznenađeni, jer to ne može biti informacija koja bi ostala između četiri zida. Ali Zagreb je, ipak, Andrić to svaki put iznova primjećuje, mnogo diskretnija sredina od Beograda, pa čak ni Splićanin u Zagrebu neće pokazati iznenađenje u ovakvoj, zacijelo indiskretnoj stvari. A to je onda dovoljno i da se razgovor nastavi, pa od tog razgovora na kraju nešto i bude.

Nakon što je stvar s Rojom sređena, tojest nakon što ju je on sredio tamo gdje treba, ravnatelj Drame Mirko Perković upita Andrića bi li „Prokletu avliju“ ustupio na dramatizaciju. Njemu je na to pao mrak na oči, ali izvući se ne može. Ustupa prava za „Prokletu avliju“, ali otklanja bilo kakvu mogućnost da se sam pozabavi dramatizaciju – „Ja vam, znate, nisam kazališni čovjek. Ideja da će moje riječi biti na pozornici izgovorene u meni stvara neki neprijatan osjećaj, s kojim se ne umijem boriti!“

Početkom jeseni iste 1957. godine konstimografkinja Milica Babić prelazi u Zagreb. Useljava se u mali jednosobni stan u Beogradskoj, koja je baš u danima njezina useljenja mijenja ime u Proleterskih brigada, i to slučajem u zgradu koju je projektirao Andrićev dobar poznanik Drago Galić, koji mu u poslijeratna doba biva skoro onako blizak kao Horvat u ratu. („Nas dvojica“, Andrić o Horvatu govori Ljubi Jandriću, „nismo se nikad razišli, niti smo se ikad sporječkali. Ali znate kako vam je to: čovjek vam je poput onih potočnih riba, čija tijela i peraje jače su od potočnog toka, ali one ipak u tom toku žive, njime nošene i vođene u skladu sa svojim ribljim sudbinama. Tako je bilo i s nama dvojicom. Mene je potok života odnio na jednu, a njega na drugu stranu. Poslije je Horvat znao biti i pomalo gorak naspram mene. Ja nisam bio gorak prema njemu. Bio mi je prijatelj, i ja ga se takvog i sjećam.“)

Koji mjesec po useljenju, Milica je pri prvom poslu, a to je, gle čuda, „Prokleta avlija“ Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, koji se o tom poslu nakratko vraća u HNK, odakle je na proljeće otišao nakon dvije i pol neobično plodne i bogate godine. Sa sobom Stupica dovodi mladog, dvadesetsedmogodišnjeg dramaturga iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta Jovana Ćirilova, koji je Andrićev roman, kako to Andrić kaže, „preobratio“ u dramu. On nije htio čitati što je Ćirilovljev tekst – „To je vaše!“, kratko mu je poručivao – ali nije mu bilo nimalo mrsko što su za Milicom iz Beograda stigli Stupica i taj neobični živahni mladić. Na neki način time se prikriva stvarni razlog njezina doseljenja. A i njega samog se pomalo izvlači iz neke neobične čamotinje u koju je u posljednje vrijeme zapao. Sad mu se, naime, čini da je Zagreb mnogo manji grad nego što je bio ne samo 1912. ili 1920, kada je iz Zagreba i odlazio jer mu je tijesno bilo, nego je manji nego 1941. Use se uvukao i sa svake strane Zagreb je Andriću okraćao. Ili je to samo čovjekova potreba da se nešto promijeni. A kod nas vjerojatno ništa teže nikad bilo nije nego Zagreb mijenjati Beogradom, ili Beograd mijenjati Zagrebom. Ne, ne pada njemu te 1957. godine ni na kraj pameti da bi se vraćao u Beograd, ali ga svejedno plaši nemogućnost da se takvo što ikad dogodi. I onda mu je drago kad otamo stignu i malo ga opet učine svojim.

Premijera „Proklete avlije“ Ive Andrića, u režiji Bojana Stupice, zakazana je za petak 27. prosinca 1957. Novi intendat Duško Roksandić, koji je od Roje naslijedio ovaj politički krajnje osjetljiv projekt, premijeru za kraj decembra oglasio je već u septembru. Nikad još neka predstava u Zagrebu nije ranije najavljena! I bez prestanka su sa svih strana ponavljali rečeni datum, što je zatim novinara zagrebačkog Narodnog lista navelo da se javno zapita: „Pretvara li se to Hrvatsko narodno kazališta u Broadway? Hoćemo li uskoro gledati plakate glumaca i glumica u natprirodnoj veličini?“ Ali Roksandić se samo, na pametan i vrlo efikasan način štitio od moguće zabrane ili, što bi još gore bilo, da mu predstavu unaprijed ne skinu s repertoara.

Ova jesen bila je topla i kužna, s puno vlage i magle koja se širila od Save pa se uspinjala prema obroncima Medvednice, kao da sobom nešto ružno skriva. Zatim je kraj studenog bio pun snježne bljuzgavice, da bi 1. prosinca na grad preko noći palo metar snijega. Tog dana nije se mogao probiti ni vlak iz Ljubljane, pa ne stiže ni redatelj na probu „Proklete avlije“. Ali već sutradan spustila se neka teška omara i sav napadali snijeg se otopio. Neki je vrag u svemu ovom, mislio je u sebi Andrić, pa je to nekom valjda i rekao. Potajice se s Milicom obilazio – uglavnom tako što je on išao njoj – ašikovali su kao dvoje mladih u kasabi, koje dijele vjera i opća sablazan. A nešto takvo su, ruku na srce, i bili. Ali njihov slučaj Zagrepčanine nije zanimao. Barem u to vrijeme dok se iščekivao izlazak jedne predstave iz mraka koji je za jedne doista bio mračan, a drugima se tek pričinjao. Andrić bi možda bio opušteniji da je znao da tih dana nikome ni on, ni Milica nisu važni.

Kako je uopće bilo moguće da se takva jedna predstava pred novu 1958. sprema u Zagrebu? Knjiga skoro da je bila i zabranjena. Nikad  je nije bilo u knjižarskim izlozima. Nije je bilo ni u narodnim knjižnicama po jugoslavenskoj provinciji, naročito po Bosni i Hrvatskoj. Možda ju je od zabrane doista spasilo samo to što je njezin autor prebrzo postao poznat i slavljen na Zapadu, a zatim i na Istoku, gdje je Hruščovljeva politika zatopljenja „Prokletoj avliji“ donijela prijevode i popularnost u Rusiji i Poljskoj? Tamo niti su iščitavali antikomunističke i protujugoslavenske slojeve Andrićeve mračne alegorije, niti je koga za to bilo briga. A pomalo su, vjerojatno, Sovjeti i uživali u barem kratkotrajnoj izmjeni uloga, u kojoj su sad oni nastupali kao pobornici umjetničke autonomije naspram političkih diktata.

Sve je to u Hrvatskoj, a pogotovu u Zagrebu bivalo još mnogo zamršenije nego u ostatku zemlje. Sama mogućnost da se na sceni HNK pojavi nešto ovako subverzivno, u režiji nekoga tko je po umirovljenju i pasivizaciji doktora Gavelle prvi jugoslavenski kazališni autoritet, pritom je Slovenac i nitko mu ne može pripisati bilo kakva hrvatska skretanja, djelovala je snažno na ljude. „Prokleta avlija“ bila je prvi nedvosmislen dašak slobode nakon rata. U Beogradu se, kao prvom istočnoeuropskom i komunističkom gradu, igrao Samuel Beckett, Krleža je pisao i objavljivao što god je htio, izazivajući pritom opću sablazan i prijetnje zabranom i uhićenjem, ali ništa se od toga nije događalo, jer je bio pod izravnom Titovom zaštitom. Slobodno se govorilo o već skoro svemu, ali taj govor bi zastajao negdje kod Iloka, zaustavljao se na rijeci Drini, i na drugu stranu nije prelazio. Sa svojim četničkim kompleksom iz Drugoga svjetskog rata, zahvaljujući pomalo Krleži i njegovom slučaju, Srbi su lako riješili stvar. Skoro da je već zaboravljena i kolaboracija s njemačkim okupatorom i potpisivanje onog sramotnog antikomunističkog Apela srpskom narodu, u kojemu su sudjelovali i mnogi danas važni i ugledni ljudi, pa čak i poneki član SKJ.

A Zagreb je svo to vrijeme bio pod sumnjom i prismotrom. Više se šutjelo nego govorilo. Tajilo se i ono što se posvuda već smjelo reći. Svoju krivnju za ustaška zlodjela nedužno je građanstvo ispaštalo potonućem u sivilo. Intelektualci, pak, imali su izbor da uđu u Partiju i na taj način se iz progonjenih pretvore u progonitelje. Neki su tako i postupili, ali su se ubrzo pokajali. To što prihvatiš sudjelovanje u progonu drugih ne znači da sam prestaješ biti progonjen. O svemu tome je, na neki svoj neobičan način, pisao Ivo Andrić.

I još je nešto ushićivalo ljude: on je Bosanac, on našu priču pripovijeda iz bosanske perspektive, što je ranije bilo normalno i obično, ali je od vremena Nezavisne Države Hrvatske krajnje zazorno. Ni po muke da je Bojan Stupica nakanio „Prokletu avliju“ postavljati u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. Koliko god Andrić tamo bio sumnjiv kao izdajnik srpske stvari, koji se barem dvaput sastajao s Pavelićem i mirno je u ustaškom zatvoru pisao svoje romane, rado bi oni vidjeli komad po njegovom romanu i nitko, ali stvarno nitko, ne bi imao problem s njegovom političkom pozadinom, niti s alegorijskim slojevima u tekstu. A to što je Andrić Bosanac, što pripovijeda iz bosanske perspektive i što bosansku priču donosi preko srpske pozornice, upravo kao da je Bosna u Srbiji, to bi za cijelu stvar bilo prednost, nikako mana. Prikazivati Bosnu u Zagrebu je, međutim, vrlo, vrlo sumnjivo.

I to da je sumnjivo vidimo na dan premijere, kada se oko kazališta i po ključnim tačkama u gradu počinju vrzmati agenti u civilu. Više ih je nego ikad ranije i ne trude se pretjerano da ostanu neuočljivi. Ustvari, uopće se ne trude. Nikoga oni ne uhode i ne provjeravaju, njihov cilj nije da sačuvaju red i mir, niti da pred nevidljivom pogibelji spašavaju vladajući poredak. Oni bi da zastraše ljude koji su pošli u kazalište. Dobro poznaju Zagrepčane, Hrvate općenito, pa računaju na to da će barem pola kazališta ostati prazno ako njihovo prisustvo bude dovoljno vidljivo. Ljudi se ovdje čuvaju belaja i ne vjeruju u to da će im biti lakše, ili da će biti svi skupa, ako se zateknu u mnoštvu. Jedni se sjećaju takvog mnoštva u Jasenovcu. Drugi ga se sjećaju s Jelačić placa u travnju 1941. Treći na Kozari. Četvrti na onome koruškom polju, na kojemu se, u Austriji okupila preostala hrvatska vojska, a s njom i narod. I sjećaju se dobro, ti koji se sjećaju, koliko je na tom polju u Austriji, to hrvatsko mnoštvo bili beznačajno. I sjećaju se kako se to mnoštvo lako i brzo svelo na pojedince i njihove sudbine.

Sve to su sigurno znali agenti u civilu, koji su u petak 27. prosinca 1957. šestarili po trgu oko Hrvatskoga narodnog kazališta, i pogledima već ispranim od gledanja pretraživali lica ljudi koji su prilazili glavnome, sjevernom ulazu u teatar. Obukli su ono najbolje što im je od prije rata zaostalo po ormarima, zagrebačke gospođe i gospoda godinama su se za svoje građanske mondure otimali s moljcima, tom najbrojnijom i najbešćutnijom vojskom komunizma, pronalazeći negdje naftalin i kamfor, donoseći lavandu s juga, te se moleći protiv moljaca dragome Bogu i Kraljici Hrvata. Za njima je nailazio mlađi svijet, studenti i studentese, Andrićeva ludo junačna publika, Slamnig, Šoljan i Gotovac, Zlatko Tomičić, a za njim i neki sumnjivi tipovi, koji toliko podsjećaju na ustaše da ne mogu biti ništa drugo nego karijerni udbaši. Potom nailaze djevojke u parovima, izgledom mlade skojevke u plisiranim suknjama, ali kad ih u oči pogledaš vidiš u njima jedan drukčiji žar. Onda dolaze, vazda malo prekasno, Bosanci. Oni se kreću u grupama. Žene su ostavili kod kuće: ako se muževi ne vrate da one sređuju njihove poslove po Zagrebu, a onda da se s djecom vraćaju nazad u Bosnu. Među Bosancima je i takvih na kojima se vidi da su redovnici ili svećenici u civilu. Njihova lica su nešto bljeđa, odjeća im je trošnija, samo su im cipele nove…

Andrić nailazi u pet do sedam, kad su skoro svi već ušli. Pokušava ući u posljednji čas, tako da ni sa kime ne mora razgovarati. Ali tu se prevario: predstava će kasniti punih petnaest minuta. Kazalište je prepuno. Onima koji znaju čini se tako nikad nije bilo. Premda je broj ulaznica precizno određen prema broju mjesta, ima ih koji sjede po podu i na sa strane prinesenim stolicama.

A onda se konačno zastor rastvori i započinje skoro četverosatna „Prokleta avlija“ Bojana Stupice. Stanka je nakon dva i pol sata. Nitko ne odlazi, nikome nije previše ono što gleda. Ljudi šute, međusobno ne komentiraju. Bijedi pod ovim svjetlom. Blijedi od zida pred kojim svi na kraju krajeva stoje. Pisac za vrijeme pauze ostaje sam u loži sjedjeti. Štošta mu se vrti po glavi. Čini mu se, prvi put u životu, da je ono što vidi bolje i snažnije od onog što je napisao. To ga uznemirava. Najednom nije više u stanju misliti o tome što će se dogoditi nakon što izađe iz kazališta. Ili što će se događati sutra ujutro. Nešto ga guši. U loži nema zraka. Ustao bi i pošao do zahoda, ali mu pred oči izbijaju neke sive mrlje, koje se kreću vidnim poljem, sporo kao ribe u akvariju. Ako ustane, mogao bi se srušiti u nesvijest. U trenutku Ivo Andrić gorko zažali što je pristao na dramatizaciju „Proklete avlije“. Milica je dolje, u parteru ili u foajeu. Barem da su se prestali skrivati od svijeta, onda bi mu sad pomogla da ode i umije se…

Stupičina „Prokleta avlija“, u dramatizaciji Jovana Ćirilova i s mladim Jovanom Ličinom, te Matom Grkovićem, Gavellinim studentom Božidarom Bobanom, i doajenom Titom Strozzijem, kojeg su jedva uspjeli nagovoriti da još jednom zaigra, upamćena je kao jedan ključnih, ne samo kulturnih događaja u hrvatskoj povijesti iz vremena Jugoslavije, ali i kao jedna od boljih predstava svoje epohe. Igrala je, kako piše u almanasima, dvadesetsedam puta. S repertoara je skinuta nakon što je Strozzi rekao da više ne može. Stupica je razmišljao o tome da Strozzija zamijeni drugim glumcem, ali je od toga odustao.

Premda je predstava djelovala opasnije nego roman i skinut je veo s alegorije, pa je svima koji su „Prokletu avliju“ vidjeli bilo je jasno o čemu i o kome ona govori, nije se dogodilo ništa. Nisu se čuli glasovi čuvara revolucije i ideoloških žrecova. Novinske kritike bile su vrlo pozitivne, kako u zagrebačkim, tako i u beogradskim novinama, a postradao je samo redatelj. Ali ne zato što mu predstava nije bila dobra, nego zato što je nije napravo u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, u kojem je od proljeća 1957. radio, i iz kojeg će nakon sukoba s neutaživim taštinama već sljedeće sezone otići u Atelje 202. Sve se tako sretno završilo, estetski argumenti nadjačali su idejnu strogost i partijsku logiku, književnost je opet bila književnost, a kazalište je moglo biti samo kazalište, čime je samo po tko zna koji put potvrđeno da se ideološke hajke i čistke ne mogu unaprijed naslutiti, pa je tako nepredvidljiv i njihov izostanak. Tada je, i nikad više, Ivo Andrić imao ulogu hrvatske i jugoslavenske kazališne zvijezde. Našao se u Krležinoj koži, i nije mu se svidjelo.

Nekoliko mjeseci kasnije Ivo Andrić i Milica Babić vjenčavaju se prema takozvanom građanskom obredu, u Općini Gornji grad. U stan na uglu Duge ulice i Krvavog mosta uselila se i Miličina mati, koju on zove baka. Mladoženji je šezdeset i šest, mladoj četrdeset i devet. Netko ga, da li u šali ili zaozbiljno, pita hoće li se i u crkvi vjenčati. I u čijoj crkvi, njegovoj ili njezinoj? Takva pitanja njemu su posobno neugodna, jer u njima prepoznaje onu istu uskogrudost kakvu iz Bosne oduvijek zna. Najprije je mislio da u Beogradu toga nema, pa se razočarao. Onda je mislio da toga nema u Zagrebu, a sad se i tu razočarao. Razlika je samo u načinima na koji se ista osobina, svojstvena svakom od naših svjetova, na različitim mjestima pokazuje. U Bosni, tim agresivnije što je u ljudima više srama. U Beogradu, s lakoćom i srdačnošću, tako da čovjek sa strane krivo pomisli da je riječ o šali, o nečemu što je suprotno svakoj uskogrudosti. A u Zagrebu, ista se osobina iskazuje kroz krajnju ljubaznost, ili kao upit koji upitanom ostavlja slobodu na ama baš svaki odgovor. Sva tri svijeta kroz koja je Andrić prošao jednako su, u svojoj uskogrudosti, spremna da opravdaju zlo koje će oni ili netko njihov učiniti drugome. I svaki od njih za vlastitu uskogrudost pronalaze onu formu koja će lakomislenog ili sasvim površnog čovjeka, ili stranca- putopisca, navesti da u toj njihovoj uskogrudosti vide nešto fatalno suprotno. Recimo, velikodušnost, gostoljubivost, spremnost da se razumije onaj drugi, kakvih nigdje nema. I to je razlog, razmišlja Andrić, što svaki naš narod i u ratu, i u miru, ima svoje zagovornike među strancima. One koji su jednom-dvaput posjetili naše krajeve, ili se negdje u tuđini upoznali s našim ljudima, i onda onima koje su prve sreli, ili s kojima su najprisnije drugovali, pružaju svu svoju vjeru i ufanje. Svaki put iskoriste to najgori među našim ljudima: šovinisti, izdajnici iz rata, neprijatelji Jugoslavije, krijumčari skrivenih narodnih osjećanja, koji te dobroćudne i površne, ali u biti širokogrude strance uspijevaju koristiti za svoje interese. To je naročito izraženo kod naših zajednica rasijanih širom Europe i Svijeta, koje su nakon rata zlim sjemenom poniknule, kada su, bježeći pred odgovornošću za počinjene zločine, iz zemlje stigli svi ti pomagači okupatora i bojovnici iz različitih vojnih formacija, koji su okrvavili ruke i onda su tim krvavim rukama krenuli da izdaleka razgrađuju Jugoslaviju. Iza njih bi često stao, u njihove bi dobre namjere i ispravnost povjerovao, mnogi dobronamjeran, pametan i požrtvovan, a često i vrlo utjecajan stranac, čiji su civilizacijski, općeljudski, pa i politički nazori inače posve suprotni od njihovih. O kakvi su samo krasni ljudi, govorio je Andrić, srcem, mudrošću svojom i djelom znali po Njemačkoj, Austriji, Americi i Argentini podržati najgore ustaške nikogoviće! Ništa o njima nisu znali, ali su lako povjerovali u njihovu otvorenost i širokogrudost. Još više ih je, i još boljih, u svojim zajednicama istaknutijih, nastavljao je, sa suprotne strane podržavali četničke, rojalističke, nedićevske elemente, jer su oni bili još šarmantiji, neposredniji, srdačniji i vedriji. I onda su oni koji tako podržavaju Hrvata u Srbima vidjeli najgori ljudski otpad i vječne zavojevače i zatiratelje svega hrvatskog. Kao što su oni što podržavaju Srbe u Hrvatima vidjeli samo najkrvoločnije i najodanije Hitlerove saveznike iz Drugoga svjetskog rata. Dok bi razgovarali o Srbima i Hrvatima, ti obrazovani i kultivirani ljudi su se, zastupajući stajališta onih u koje su se slijepo zaljubili, pretvarali u zvjeri. Ali čim bi se razgovor poveo o nečemu drugom, ili čim bi se našli daleko od Srba i Hrvata, jedni bi drugima ponovi bili prijatelji. I nikad im nije na um palo da su pali kao žrtve naših zavičajnih karaktera i mentaliteta. Naše narode, govorio je Andrić, različitim ne čine njihove kulturne razlike, različiti jezici, nacionalni epovi, različiti državotvorci i književnici, oni se ne razlikuju u Goetheu i Byronu, nego se razlikuju u karakteru i u mentalitetu, koji onda zadaju formu njihove uskogrudosti i nepodnošljivoga duhovnog i emocionalnog tvrdičluka.

Tako je govorio Ivo Andrić, pomalo već i ohrabren uspjehom Stupičine predstave, a možda i time što prvi put u životu nije bio sam.

Godine 1970. u krajnje neizvjesnoj izbornoj borbi u Kongresu, za predsjednika Čilea izabran je socijalist Salvador Allende. U zemlji koja je bila temeljito popljačkana i čije je svo bogatstvo bilo u rukama sumnjivih korporacija i kompanija – uglavnom pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država i CIA-e, Allende je došao na vlast najavljujući nacionalizaciju industrije i kolektivizaciju privrede. Na svojoj strani Allende je imao narod. Protiv su bili desničari i konzervativci, kao i cjelokupna sudbena vlast. Bili su u strahu od socijalističke revolucije i gubitka ekonomskih, a onda i građanskih sloboda. Tri godine kasnije CIA-a će, uz karajanovsko dirigiranje Henryja Kissingera, inspirirati vojni udar, i na vlast dovesti fašističku vojnu huntu Augusta Pinocheta, koja će za sljedećih sedamnaest godina, uz neprekinutu podršku Sjedinjenih Država i njihovih europskih saveznika, suspendirati i građanska prava i ekonomske slobode.

Ali do toga još ima vremena, godina je tek 1971. jesen je, početak listopada, i čeka se vijest iz Stockholma: tko će biti ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost? Procedura je tajna, tako da će se tek ponešto o okolnostima rada Švedske akademije saznavati pola stoljeća kasnije. Ali i ta će saznanja biti krajnje nepouzdana.

Postoji, međutim, vjerovanje da je favorit za nagradu 1971. veliki čileanski pjesnik Pablo Neruda. U nekim prigodana Švedska akademija sklona je velikim političkim gestama. Ako bi nagradila komunista i Allendeovog podržavatelja Nerudu, Akademija bi za mnoge godine stekla kredit i u zemljama Trećega svijeta, i u Latinskoj Americi, i u istočnoj Europi, a možda i u Sovjetskom Savezu, nakon što je lani nagrađen antikomunistički disident, pisac čiji dosezi nisu estetski nego su etički i politički, Aleksandar Solženjicin. Iz Njemačke se, pak, kao kandidat spominje Heinrich Böll , Amerikanci bi čuvenoga svog romanopisca Saula Bellowa. Po pariškim i londonskim novinama najednom se piše samo o starom Krležinom liblingu, iz dedinjskih dana 1942, čiji naslov „Historia universal de la infamia“ do danas ne zaboravlja, premda ništa njegovo nije više čitao, niti se, koliko on zna, išta na naše jezike i prevelo.

Kako se Jugoslavija razvijala i rasla izvan sovjetskog bloka i utjecaja, na Zapadu bila je omiljena naročito u onim lijevo-liberalnim, pa čak i konzervativnim krugovima koji su za hladnoga rata ratovali protiv Sovjeta i Kineza, ali nije im se mililo da ih se svrstava među antikomunističke križare. Osim toga, taj njezin izdvojeni položaj ju je u očima drugih činio većom i značajnijom nego što je stvarno bila. Sve to početkom sedamdesetih nije bilo beznačajno ni kada je riječ o Nobelovoj nagradi za književnost, naročito u godini kada se ona, nagradivši autora „Arhipelaga Gulag“ snažnije politizirala i politički odredila nego ikad prije.

Pitanje književnog kanona je uvijek političko pitanje i zrcalan odraz društvenog stanja i uređenja. U slobodnom društvu, pismenih – što će reći i načitanih! – građana, gdje u svim novinama postoje ozbiljnje rubrike s književnim kritikama, kanon je najbliži estetskom idealu. U neslobodnom društvu, bez parlamentarne ili bilo kakve demokracije, nad kojim vladaju jedna partija i jedan čovjek, književni kanon je uvijek kompromis između ideologije i estetike. Početkom sedamdesetih taj je kompromis u Jugoslaviji bio dodatno zakompliciran odnosom između dva najbrojnija jugoslavenska naroda i dvije njihove matične republike.

Hrvatska je manja, ali bogatija. Njezini su građani frustrirani time što za manje slobode i demokracije moraju izdvajati više novca nego oni u Srbiji, koji, po mišljenju Hrvata, imaju više slobode i demokracije. Najistaknutiji hrvatski pisac je Ivo Andrić, nekadašnji pobornik unitarnog jugoslavenstva i poslanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom Berlinu, koji se 1941. iznenada vraća u Zagreb, a time se vraća i svome hrvatskom podrijetlu i jeziku. Najistaknutiji srpski pisac je Miroslav Krleža, komunistički disident, omiljeni pisac maršala Tita – što je i njemu i njegovoj ženi, Srpkinji iz Hrvatske, po hrvatskome mišljenju spasilo 1945. glavu, a što je, u to nema nikakve sumnje, njegove knjige poslije spašavalo od zabrane. Krležin izraziti antidogmatizam, koji će, recimo, dovesti do toga da on nakon 1954. neizravno podrži Milovana Ðilasa, i na tragu Ðilasovog obračuna s drugovima iz članka u Novoj misli „Anatomija jednog morala“, napiše roman „Gnjile naranče“. Premda Ðilasa nikad i nigdje nije po dobru spomenuo i premda u romanu nema mjesta, lika ni imena u kojem bi se ovaj prepoznao, ta knjiga je samo radikalniji, stilski uobličen i duhom genija inspiriran izraz „Anatomije jednog morala“. Pritom, i Krleža je, kao i Ðilas, fasciniran tračem, samo što ga on uzdiže do neslućenih romanesknih visina i do literarnog ostvarenja koje će imati izravnog utjecaja i na suvremenu europsku književnost i kulturu, i na sudbinu komunizma, dok se Ðilas zadržao na razini pamfleta. On će završiti na dugogodišnjoj robiji, za čijih će mu zima Tito oduzeti i električnu grijalicu, a Krleža će steći svjetsku slavu i ugled među Srbima.

Premda su obojica bili Hrvati, jednoga će za Nobelovu nagradu svesrdno predlagati jedna, drugoga druga jugoslavenska socijalistička republika. Iza Andrića će tako stati i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti u Zagrebu, dok će Krležu podržavati Srpska akademija nauka i umetnosti. Godinama se već to ponavljalo, kao nekakav tajni šamanski ceremonijal, da jedni predlažu jednog, a drugi da predlažu drugog pisca za to zvanje najboljega među svim piscima svijeta. I premda je to nešto o čemu se ništa ne smije znati, govore o tome svi. Istina, ono što govore uglavnom su izmišljotine, konfabulacije i maštarije, ali tim više, jer nije li izmišljanje najpogodniji govor o nečemu što je ionako nastalo kao plod nečije mašte?

Godina 1971. bit će sudbinska za Hrvatsku. Političko rukovodstvo, predvođeno Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, vodi zemlju prema najvišem dotad dosegnutom stadiju slobode unutar socijalizma. Istina, ima ih i koji misle da je to što oni hoće previše slobode i da Hrvatska srlja prema zlu nacionalizma. Ali kako slobode može biti previše, ako je ideja komunizma ustvari ideja o ostvarenju posljednje i konačne čovjekove slobode unutar zajednice ljudi? I kako je to odjednom moguće da se s viškom slobode ide prema nacionalizmu, ako smo prethodno učili da se sa slobodom – od države, od privatnog vlasništva, od rada (kao bolesti ljudske) – ide u komunizam? Ali o tome misle samo depresivci, o tome misle mračni i sumorni ljudi. Ostali se, pak, kreću po Savkinim i Tripalovim mitinzima i javnim skupovima, obilaze književne večeri, otvorenja izložbe, koncerte i kazališne premijere, i čvrsto su uvjereni, kao što nikad prije nisu bili, da je sutra biti bolje nego što je danas, da će sljedeći mjesec biti bolji od ovog, da će 1972. biti bolja nego što je 1971. Andrić je, međutim, ispunjen strepnjom i strahom. U srcu je na strani to dvoje borbenih mladih ljudi koji vode Hrvatsku, ali mu se sve češće učini da su negdje na vrh Bistrika sjeli na iste ligure, pa se spuštaju niz zaleđenu kaldrmu. Volio bi da uspore, ali strahuje da to više nije moguće i da će se razbiti prije nego što stignu u ravnicu, a da će se skupa s njima porazbijati i njihovi snovi.

U Beogradu se prema Savku i Tripala određuju na dva suprotstavljena načina i iz dvije nepomirljive perspektive. Na jednoj su strani, njima bliski, premda manje skloni mitinzima i javnim skupovima, Marko Nikezić i Latinka Perović. Oni u slobodi za Hrvate vide slobodu i za Srbe. Prema njihovom mišljenju ne može postojati višak slobode. Na drugoj strani su, opet, neki sumračni ljudi, čija će imena povijest upamtiti, ali oni kao likovi neće dorasti do romenesknog uprisutnjenja, koji u toj čiloj i pomalo budalastoj hrvatskoj čežnji za slobodom, vide samo ustaške sentimente, antikomunizam, antijugoslavenstvo i neutaživo hrvatsko srbožderstvo. Krleža se o ovoj stvari ne određuje. „Ćuti Krleža svojim tegobnim i silnim zevsovskim ćutanjem! Ćuti Krleža usred svoje srbijanske noći, koju nije u životu birao, nego ga je igrom naopakog slučaja zadesila. Ćuti on gromko i grobno o slobodi. A kada Krleža o slobodi ćuti, u jedno sigurni možemo biti: slobode nema!“ I doista, u pravu je nepoznati autor u rubrici Razvigorac, beogradskih Književnih novina: Krležina je šutnja o temama Hrvatskog proljeća rječiti izraz njegova životnog nesporazuma. Ako bi bilo suditi i po srcu, i po pameti, Krleža je na Savkinoj i Tripalovoj strani. Na strani je onih malobrojnih – jer malobrojan je i taj narod! – hrvatskih intelektualaca i umjetnika, koji su iz uvjerenja da nikad ne postoji višak slobode podržali proljećare. Protiv je nacionalističkih bukača i pjevača, budničara i ubačenih elemenata, koji bi „da isprazno prkose sve dok ih ne pohapse“. Protiv je prikrivenih udbaša i otvorenih oportunista, bukvana i tvrdih dogmata, koji bi olako i bez puno domišljanja svaku hrvatsku čežnju za slobodom proglasili ustašlukom – tragičnog li paradoksa: čežnju jednog naroda za slobodom vidjeti kao njegov pokušaj da ponovo izbori za najmračniji oblik neslobode u svojoj povijesti – protiv takvih je u Beogradu, ali još i mnogo više protiv njih je u Zagrebu. Premda već skoro pola života Krleža živi u Beogradu, njegove su misli, kako to često bila u emigranata, većinu vremena u Zagrebu.

Ali koliko god bio na njihovoj strani, nikad neće o tome prozboriti ni riječi. Čak ni kada u Savkinim i Tripalovim nastupima prepozna vlastite misli i rečenice s početka sukoba na književnoj ljevici, kada je u njemu još uvijek bio živ revolucionarni entuzijazam i vjera u smisao borbe argumentima, on ne daje glasa od sebe. Stoji, šuti i kameni se, jer vjeruje da je od tog hrvatskog svijeta izdan i napušten. Poput ostavljenog muža, duri se Krleža pred Hrvatskom. A ona se, nepametna kakva već jest, pred Srbima diči velikim stojim piscem Ivom Andrićem. Najvećim, kako to govore gospoda Frangeš i ostali. Najvećim, najvećim, najvećim, odjekuje u ušima Krležinim. I premda on nije slobodan od taštine, taj glupi hrvatski uzvik uz Ivu Andrića – „drugi najgluplji, nakon onog zadomspremni iz četrdeset i prve“, reći će Čengiću – ne vrijeđa ga zato što Andrića tobože veliča, nego ga vrijeđa zato što je upućen njemu, Krleži. Umjesto da ga, kao što je među muškarcima, red pošalju u vražiju mater, ili da ga, kako to Balkanci čine, zatjeraju u ginekološki podrobnijem smjeru, oni bi da ga jebuckaju preko tog bosanskog uhljupa, s držanjem Stojadinovićevog natkonobara. To im on ne može oprostiti i zato do kraja i dosljedno šuti o 1971. Da Krleža nije 1971. onako šutio, bi li hrvatska i jugoslavenska povijest drukčije potekla?

I tako stiže listopad, mjesec nobelovih nagrada. U Santiago de Chileu očekivanja su velika. Navodno je netko dan ranije telefonirao Nerudi da sutra oko podne bude pri telefonu, na što je ovaj odmah nazvao Allendea – Neruda je jedan od dvanaestoro Čileanaca koji imaju broj izravnog telefona – ispričao mu je što se dogodilo, na što je, opet navodno, Allende zaplakao. Mi smo spašeni!, kažu da je rekao. Ali i to je, vrlo vjerojatno, samo maštarija, jer nitko stvarno ne može znati što se događalo do trenutka kada je u četvrtak 7. listopada 1971, malo poslije podneva, beogradski Tanjug objavio vijest, koju će zatim, pozivajući se na Švedsku akademiju, objaviti i sve svjetske agencije, a prenijet će je sve svjetske radijske postaje, da je jugoslavenski književnik Miroslav Krleža ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

Umjesto u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kao što su svi očekivali, konferenciju za štampu Krleža drži u 17 sati, u Udruženju književnika Srbije u Francuskoj 7. „Ovo mjesto za mene ima sentimentalni značaj.“, reći će na početku, ne objasnivši što je to sentimentalno na toj adresi. Godinama poslije oko te će se rečenice zaplesti književna i javna rasprava kojoj kraja biti neće. Prostorija u kojoj se konferencija održava prepuna je novinara, pisaca i kojekakvih znatiželjnika, možda i policijskih žbirova. Skoro svi puše, jer puši i sam laureat. Benzinskim upaljačem jednu za drugom pali cigarete Kent, tako da se sfumato duhanskog dima vidi i na fotografijama i televizijskim snimkama. Tu su kamere Televizije Beograd, a odnekud se pojavio i BBC. Valjda su snimali nešto po Beogradu. Ekipa zagrebačke televizije, pjesnik i novinar Nikica Petrak, s ton-majstorom i kamermanom, nisu uspjeli na vrijeme stići, premda je kamerman vozio samoubilački ludo. Kasnije se pričalo da je Krleža sazvao konferenciju za novinstvo upravo u taj sat, znajući da ovi iz Zagreba ne mogu stići. Ali iste je večeri Petraku dao opsežnu izjavu, iz koje pamtimo rečenice: „Nije ovo nagrada za jednoga pisca. Ovo je nagrada za dugu kolonu mojih mrtvih junaka: za Križanića i Panoniusa, posebice. Ali i za sve one martire iz „Gnjilih naranača“, one koji su živjeli i umirali, kao i one koji su se rađali iz jedne uznemirene fantazije. Postoje trenuci u kojima pisac prestaje biti važan, i kada na pozornicu izlaze svi njegovi junaci. Ovo je jedan od takvih trenutaka. Sljedeći bit će kad me budete sahranjivali.“

Sve jugoslavenske dnevne novine sutradan na naslovnicama za glavnu vijest imaju Nobelovu nagradu Miroslava Krleže. Kod nekih to je i jedina vijest na prvoj stranici, ali baš svima je glavna. U tonu i poetici samih naslova, nema razlike između beogradskih i zagrebačkih glasila. Ali postoje razlike u tekstu. Vjesnik i Večernji list Krležu naizmjence, i to u pravilnim i simetričnim izmjenama, nazivaju hrvatskim i jugoslavenskim piscem. Za Borbu, Krleža je samo jugoslavenski. U Politici, on je beogradski i jugoslavenski. Za Čedu Kisića, autora članka na trećoj stranici sarajevskog Oslobođenja, „Krleža je svojim djelom, životom i sudbinom spojio dva najveća jugoslavenska grada.“ Naslov u prištinskoj Rilindiji glasi: „Çmimi Nobel për Miroslav Krlezhën tonë“. Tojest: Nobelova nagrada našemu Miroslavu Krleži. Samo tu uz njegovo se ime pojavio epitet – naš.

Vijest da je Krleža postao nobelovac Ivo Andrić saznaje od pjesnika Ivana V. Lalića, nekadašnjeg novinara Radio Zagreba, koji godinama živi u Beogradu i jedno je vrijeme bio tajnik Saveza književnika Jugoslavije. Lalić mu je telefonirao valjda samo nekoliko minuta nakon što je Tanjug objavio vijest, koju još nitko nije stigao prenijeti. Zahvalio mu je na toj prijateljskoj gesti. Sad će naprosto imati vremena da se pripremi. Otkako je Milica umrla kao da je umro i jedan dio njegova svijeta koji s njom i jest i nije bio izravno povezan. Nakon tog 24. ožujka 1968. nikad više nije otišao u Herceg Novi. Najdalje je na tom putu, prošlog proljeća, stigao do Dubrovnika. Uzmaknuo je od ljudi, premda ni ranije bio naročito društven. Odrekao se svega što inače godi čovjekovoj taštini i čini neko isprazno veselje u svakodnevici. Postao je, prema vlastitim riječima, „na svoju ruku“. Zagreb je dobar grad, jer u Zagrebu možeš biti na svoju ruku, a u Beogradu ili u Sarajevu to nikako ne bi mogao biti, tješio se Andrić.

Kada su ga sat kasnije nazvali iz Vjesnika, Andrić im je preko telefona samo pročitao izjavu koju je upravo napisao: „U svakoj generaciji jednoga naroda postoje, možda, dva ili tri čovjeka koji taj narod čine svijetom, ali istovremeno i svijet čine narodu bliskim i razumljivim. Bez takvih ljudi mi bismo bili izgubljeni. Oni su naš duh, oni su glasnici svih duša svijeta. U ovoj generaciji taj naš čovjek je Miroslav Krleža. Po nas je utješno i ohrabrujuće to što je upravo on nagrađen ovogodišnjom Nobelovom nagradom za književnost. To će naše ljude i našu kulturu učiniti vidljivijom i prisutnijom među drugim narodima i njihovim kulturama.“

Riječi usiljene i poslagane u neke karakterističke njegove okvire i konstrukcije. U najavi svojoj uzvišene, kao da će biti s propovjedaonice izgovarane, ali istovremeno prazne i krte, poput stare hartije, koja se mrvi pod prstima u onu elementarnu prašinu i u spasenje zaboravom. Sutradan će i drug Tito uputiti čestitku laureatu, a na sam Dan Republike, 29. studenog 1971, Tito je u sumrak, sve uz počasne salve u slavu Republike, organizirao svečano primanje za Krležu i jugoslavenske pisce. Među dvjestotinjak književnika iz svih republika i obje pokrajine, koji su počašćeni Maršalovim pozivom, našao se i Ivo Andrić. Miloša Crnjanskog, trećeg među velikanima, koji se prije šest godina vratio iz političke emigracije u Londonu, nije, naravno, bilo na popisu. Naravno da bi Andrić bio sretniji da nije bilo ni njega. Danima se domišljao kako da izbjegne tu po svemu nepodnošljivu priredbu. Koješta mu se po glavi vrtilo, pa i to da je samom sebi poželio da se razboli, ili da recimo padne u kadi i slomije ruku – ipak samo lijevu, onu kojom ne piše! – i da tako stekne ispričnicu za nedolazak. Ali sve to bile su samo bezazlene staračke maštarije, kojima si je olakšavao muku. I onda se, na vrhuncu tih svojih maštarija, dan pred put grdno prehladio. Pa je tako bolestan putovao u Beograd, na svečano primanje u čast Miroslava Krleže i Nobelove nagrade koja će mu u Stockholmu 13. prosinca tek biti uručena.

Sam mu događaj ostaje u izmaglici. Trese ga groznica, znoji se premda mu je hladno, začepljen mu je nos, kašlje u jednu pa u drugu maramicu, ali obje su mokre. Rukuje se, prvi put u životu, s Josipom Brozom Titom. Obojica su u svečanim tamnim odijelima, kao da su na sprovodu ili na diplomatskom prijemu. Tito je suzdržan, Andrić pomišlja da ga i ne prepoznaje. Ali to naravno nije moguće. Tu je ađutant, koji mu neprestano nešto šapće u uho. Zatim nailazi na Krležu. Deblji nego ikad, s leptir mašnom koja mu se nakrivila posred podbratka, srdačniji nego ikad, trese Andrićevu šaku, pa ga najednom zagrli. Tako, iz čista mira. Začepljen mu je nos, a ne diše ni na usta, da mu Krleža ne osjeti dan i da poslije ne govori o tome naokolo. Guši se tako bez zraka, pa onda izgovara prigodne riječi, na koje se Krleža opet srdačno osmjehuje. Tu je i Rodoljub Čolaković, tu su Gustav Krklec i Dobrica Ćosić. Krklec ga grabi pod ruku, htio bi mu ispričati politički vic. Dobrica kaže: „Ipak smo svi mi krležijanci!“ Na te riječi Andrić ljubazno klima glavom, i osjeća kako mu se naočale spuštaju niz brijeg nosne kosti. A jedva da je deset koraka od njegovih vrata do prvog optičara u Dugoj ulici. Ali čovjek se ne sjeti, čovjek se naprosto ničega više na vrijeme ne sjeti…

Sljedećeg jutra Tito odlazi u Karađorđevo, gdje već u deset počinje sastanak s partijskim i državnim rukovodstvom Socijalističke Republike Hrvatske, koji će trajati sljedećih osamnaest sati. U tom, za ljudski organizam dugom vremenu, koje je za bilo kakav ozbiljniji društveni proces kraće od jedne milisekunde, povijest Jugoslavije potekla je u drugom smjeru. Dio sudionika sastanka, izaći će iz dvorane preobraćeni u one protiv kojih su se dotad borili. Oni malobrojniji i dosljedniji podnose ostavke i nestaju iz povijesti. Zatim otpočinje 21. sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kojom i službeno biva ugašena svaka hrvatska čežnja za više slobode.

Ivo Andrić se pokušava sjetiti kada je i kako vijest o slomu stigla do Zagreba. On će još tjednima biti prehlađen, tako da će između njega i svijeta postojati zid. Svijet će, usljed upale sinusa, biti bezmirisan. Ustvari, imat će onaj teški olovni vonj sekreta. Olovni vonj vlastite slina, koja se preno noći skori. I čim ubuduće pomisli na ono što se tih dana s Hrvatskom dogodilo, vraćat će mu se taj miris olova. A sa njim i ona prethodna, vrlo neobična senzacija: Krležin zagrljaj, koji predugo traje, i njegov osjećaj da se guši, jer se ne usuđuje disati na usta… Krleža mu u zagrljaju nešto kaže. Možda je to samo jedna kratka rečenica, ali on je nije čuo, toliko je bio zabavljen svojim dahom.

Onda rekonstruira dan po dan: iz Beograda se vratio nakon teške, fibrozne noći, koju provodi znojeći se i drhteći u sintetičkoj posteljini hotela Metropol. Prvoga prosinca nije izlazio iz kuće. Zagrnut kućnim ogrtačem i u pidžami gledao je kroz prozor prema Krvavom mostu. Ljudi su kao i svakoga dana dolazili i prolazili. Nije se događalo ništa. Drugog je prosinca bio četvrtak. Izašao je do mljekarstva u Gajevoj, i dok je prelazio Trg republike, na kojem je stražario i promet usmjeravao onaj vazda isti operetni prometnik, trgom je, ne gledajući, mladić studentskih godina, s njedrima punim knjiga. Nije se ni osvrnuo kad mu je jedna od tih knjiga ispala. Andrić je prišao i podigao knjigu s asfalta: zelena, mekouvezana knjižica Zvonimira Kulundžića, naslova „Živi Radić“. Ponio ju je do hotela Dubrovnik i oprezno je spustio podno izloga. „Kaj će vam to đubre?“, upita ga, smijući se, riđokosi milicioner. „To je knjiga. A knjiga vam je kao kruh. Nije dobro da se valja po cesti i da ljudi po njoj gaze!“, rekao je, moravši nešto reći. „Vi ste, druže Andriću, dobar čovjek. Predobar za ovo vrijeme.“, rekao je milicioner.

U tom trenutku za Ivu Andrića stiže vijest o slomu hrvatske čežnje za slobodom. Tad započinje neko drugo vrijeme, koje će povjesničari bilježiti na neki svoj način. Ali njega se to više neće ticati. Započinje doba njegova umiranja. Sljedeće tri godine često će putovati u Bosnu, u Višegrad, u Sarajevo. U Sarajevu će, od Svjetlosti, započeti s izdavanjem njegovih odabranih djela. Bosanska politička vrhuška će upriličiti proslavu njegova osamdesetog rođendana. Tim povodom u Sarajevu i u Travniku održat će se književni skupovi. On će sjediti u publici i slušati što govore o njemu profesori književnosti, osmoškolski nastavnici i nastavnice srpskohrvatskog jezika iz Gračanice, Stoca i Bratunca, pažljivo će pratiti izlaganja osmanista, orijentalista i bosnista iz zemlje i inozemstva, i svo vrijeme će mu teći suze. Po povratku će požuriti oftalmologu. Vid mu je oslabio. Prijeti mu sljepoća na desno oko, ali te suze? Doktor Isidor Kušec ne zna otkud suze, jer one s njegovom temeljnom očnom bolešću nemaju veze. Iste će, 1972. godine, posljednji put ljetovati na moru: Hvar i jutarnje kave sa sarajevskim glumcem Safetom Pašalićem. On mu pripovjeda o predstavi Hamleta u Hrvatskome državnom kazalištu u Sarajevu, koju je režirao doktor Branko Gavella. Pašalić o tome govori kao da se, evo, sad zbiva. Izgovara imena ustaških dužnosnika, spominje don Božidara Bralu, župnika crkve na Marijin dvoru, a sad i zamjenika Hakije Hadžića na položaju Poglavnikova povjerenika za Tuzlu, Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu, koji na duši spremno nosi brojne nedužne duše, uključujući i dušu vladike Petra Zimonjića. O Brali Pašalić govori kao da je, evo, tu, sad će naći, a iz nekog razloga strahuje da bi se Bralo mogao umiješati u Hamleta. Andriću nejasnim biva kakve bi veze Bralo imao s Hamletom i s kazališnom cenzurom u Sarajevu 1942, ali mu godi glumčeva priča, pa ga ne prekida i potpitanjima ne preusmjerava. Napokon, on je, Safet Pašalić, u toj predstavi igrao danskog kraljevića, pa sve i svatko koga on umiješa u svoju priču, u izravnoj je vezi sa samim Hamletom.

Romane koje je odavno započeo i o kojima je 1967. Jonkeu govorio, najavljujući – sasvim netipično za njega – kada bi koji mogao dovršiti, sve rjeđe donosi na radni stol. Bilježnice, rokovnici, pisaćim stojem preštampana gotova poglavlja, fragmenti koji su već objavljeni u novinama i časopisima, sve to stoji na istoj polici već godinama. Lica koje je u tim knjigama ostavio tek povremeno se sjeti, uz grižnju savjesti s kojom pomišljamo na prijatelje kojima se najprije dugo nismo javljali, a onda je nastupilo vrijeme kad im se više nemamo zašto javljati, jer je sve što bismo im mogli reći mrtvo. I preostaje još samo da onaj koji pretekne dođe onom drugom na sahranu. Ali i to: zašto, kome i čemu!

Jednom kad neki maran književni činovnik bude svodio račune Andrićeva života zaključit će da je on prestao pisati one godine kada je Krleža dobio Nobelovu nagradu. Ili one godine kada su hrvatske čežnje za slobodom – koje je Andrić iz dna srca podupirao, ne nalazeći u njima ništa što bi bilo protiv Srba ili Jugoslavije. Oba događaja sigurno su utjecala na njega. Kako? To bi on već rekao da mu se o tome govorilo. Ali nijedan ni drugi nije ga odvratio od pričanja priče. Uostalom, u svim je ranijim prilikama od svake je prejake vanjske iritacije i od svakog prodora vanjskog svijeta u njegov unutarnji svijet, Andrić bježao u priču. I nije mu se ni mučan ni težak činio taj bijeg. Sad se, međutim, zatekao na granicama svoje mašte. Iza tih granica ničega nije bilo. Njegovi su junaci zamrli, ili su se udaljili od njega – onoliko daleko koliko se živi svijet može udaljiti od starca – i on je znao da je među njima gotovo. Sa žalom ih je gledao kako odlaze, gledao ih je kako već nestaju, i bio je u tim trenucima uvjeren da će se oni isti takvi kakvi su se prvi put javili iz njegove glave pojaviti na drugoj strani i u mašti nekoga drugog pisca. Nekoga posve mladog, ili nekoga koji se još nije ni rodio.

Još nešto mu je na um palo: da se njemu zbilo ono što se zbilo Krleži, pa da je on, koliko god to sad nevjerojatno bilo, dobio Nobelovu nagradu, dogodilo bi mu se i to da pod naletom doživljenoga priznanja i slave povjeruje u svoju vječnu mladost i besmrtnost. I vjerojatno bi, nesvjestan svoje nemoći, ne primjećujući da su ga njegovi junaci već napustili, sad dovršavao svoje romane. I oni bi bili slabi. Bili bi samo još jedna bespotrebna potvrda da je starost doba čovjekova sramoćenja i da nema velike sreće u dugu životu. Ovako, tom je posljednjem iskušenju staračke taštine izložen Miroslav Krleža. On je godinu mlađi, a drukčiji je i po karakteru. On je, na kraju krajeva, sve ovo i zaslužio. Pamtio je njegov zagrljaj, ali i to da ga nikad ranije u životu nije zagrlio.

Do pred kraj 1974. Ivo Andrić još bi napisao poneku pjesmu ili je sređivao onu knjigu svog života, koju ćemo upoznati pod naslovom „Znakovi pored puta“. Nikada nijedan svoj zapis, nijednu  priču ni pjesmu, pisane na srpskoj ekavici Andrić nije „preveo“ na hrvatski. Ali posljednjih dana studenog, tri godine nakon putovanja u Beograd „k Titovom nobelovcu“ nalazimo ga za radnim stolom, s nalivperom u ruci, kako prepravlja zapis napisan sredinom tridesetih, koji glasi ovako: „Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla, da ne bi bilo mogućno živeti kad bi život bio onakav kakav na mahove izgleda, kad bi sve stvari u životu bile samo ono što njihovo ime kazuje i ništa više. Ovako, znam da koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini.

Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti.“

Htio bi to donijeti na hrvatskom samo zato da bi ove riječi postdatirao, pa da povjeruju kako ih je upravo sad napisao? Tko da povjeruje? On to više ne siguran. Ali nakon što je došao skoro do kraja, prepjev mu se učinio tako lažnim. Zgužvao je papir i otišao leći.

Sutra su ga posjetili iz Matice hrvatske: jedan je bio advokat, drugi novinar, a treći književnik. Prvi ga nikad nije zastupao, drugi se bavio ekonomijom da Andrića nije mogao intervjuirati, niti o njemu pisati, a treći je pisao knjige koje Andrić nije čitao. Takvoj trojici potpisao je ugovor o Zakladi Ive Andrića, prema kojemu zaklada nasljeđuje svu njegovu imovinu i nakon njegove smrti raspolaže svim autorskim pravima. Nekoliko dana kasnije Ivo Andrić jedne je noći doživio strašan san, nakon čega je odveden u Bolnicu doktor Mladen Stojanović, gdje 13. ožujka 1975. umire.

Bio je to jedan od većih sprovoda u povijesti Mirogoja. Okupila su se, jedno naspram drugog, s dvije strane odra, dvije državno-partijske garniture: hrvatska i bosanska. Bosansku je predvodio predsjednik Predsjedištva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine Branko Mikulić. S njegove lijeve strane na fotografiji s pogreba je Hasan Grabčanović. A s desne, Todo Kurtović. U skladu s nacionalnim ključem, od svakog naroda po jedan. Iza njihovih leđa izviruju Ljubo Jandrić, direktor Energoinvesta Emerik Blum i starac u franjevačkom habitu. Ostali su u crnim odijelima, s crnim kravatama. Stoje zagledani u one s druge strane odra, gdje su jedno uz drugo Milka Planinc, Jure Bilić i Vladimir Bakarić. A iza Bakarićevih leđa, jedan uz drugoga, Dobrica Ćosić, Jure Kaštelan, Eli Finci, stari beogradski književni kritičar i Andrićev drug, te mladić kojeg nekoliko godina kasnije nitko više ne prepoznaje, pa ostaje nepotpisan na legendi uz fotografiju. Posljednji govor nad pokojnikovim grobom održao je mladi gimnazijski profesor književnosti iz Mrkonjić Grada. Zatim je sarajevska operna prvakinja Ljiljana Molnar Talajić, dok su četvorica grobara lijes s Andrićevim tijelom spuštali u svježe iskopanu jamu, a capela otpjevala „Kad ja pođoh na Bentbašu“. Stipe Šuvar će, mnogo godina kasnije, u jednom intervjuu reći da su uz nju pjevušili svi članovi bosanske delegacije, a s njima i Kaštelan.

Godinama Andrićev je sprovod ostao temom nekih ružnjikavih priča i ogovaranja, koji su smisao nalazili u fami da je mirogojski događaj režiran iz Sarajeva. Znalo se da pokojnik nije ostavio upute o tome kako bi trebao izgledati njegov sprovod. Osim što je usput jednom rekao Ljubi Jandriću da smatra kako svaki čovjek treba biti sahranjen tamo gdje je proveo najveći dio svoga svjesnog života, gdje je ostavio najveće svoje dugove, ali i učinio najveća dobročinstva – naravno, pod uvjetom da je za života činio dobročinstva. „Birajući mjesto gdje će biti pokopan, svaki čovjek izabire i mjesto na kojemu će jednoga dana biti zaboravljen. Možda je važno da se ta dva mjesta u sklad dovedu.“ I još je rekao da bi volio, bez obzira na to što je odavno izgubio vjeru, da bude pokopan po vjerskom obredu, koji će voditi netko iz Bosne. „Da se čuje naša riječ!“, našalio se, ali Jandrić je i to uredno zapisao. „Nema ništa gore od naših gluhih ateističkih sprovoda, na kojima se s papira pročita nekoliko uvijek istih riječi o nečijim radnim i revolucionarnim zaslugama, nakon čega se ljudi vrpolje oko groba, kao publika na kazališnoj predstavi koja je upravo prekinuta jer je glavni glumac pao u nesvjest“.

Vjerojatno je to što su Bosanci, eto, znali i što Andrić kaže gdje bi svaki čovjek trebao biti pokopan, i što je poželio da njegov pogreb bude vjerski, bilo dovoljno da im hrvatski drugovi prepuste i sve ostalo. Tim prije što ih je već nekoliko godina – tačnije, od objave Nobelovog komiteta 1971. – mnogo više interesiralo gdje će biti i kako će izgledati Krležin sprovod. A Bosanci su, onako prostodušno, cijelu stvar dovršili u revijalnom tonu. Doveli su svoju opernu pjevačicu, istina vrlo perspektivnu (na jesen će preći u zagrebački HNK, a zatim odigrati nekoliko velikih uloga po najznačajnijim opernim kućama Zapada), da im nasred Mirogoja otpjeva jedan bosanski šlager. Nije li pomalo i nakaradno da se na Mirogoju, o velikom hrvatskom sprovodu, pjeva jedna takva pjesma?, zapitat će se tridesetak godina po Andrićevoj smrti tvorac nacionalnog književnog kanona Dubravko Jelčić, u svome najvažnijem djelu, naslovljenom „Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne“

Oni, pak, koji su Andrića poznavali, govorili su da bi on, možda, izabrao kakvu staru bosansku pjesmu za soundtrack svojemu pogrebu, ali da sigurno ne bi birao tu pjesmu turista, ferijalaca i kulturnoumjetničkih društava iz svih dijelova Jugoslavije. No, ako uopće nije rekao koju bi pjesmu želi za kraj, zar ne bi bilo ljepše i prikladnije, makar zbog onih koji nakon pokojnika ostaju ovdje, da mu se kao Hrvatu otpjeva kakva hrvatska pjesma? Pa zar je najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, pitali su se oni, bio protiv hrvatskih pjesama? Nije!, odmah su na svoje pitanje i odgovarali.

„Umro je možda i najtiši među nama. Umro je naš mali brat. Rodnoj je Bosni posvetio gotovo svaki svoj redak. Svojom je nenadmašnom pričalačkom vještinom zašao u svaku bosansku kasabu i mahalu. A koliko god njegove pripovjetke i romani bili temom svojom i duhom duboko lokalni, uspjeli su doprijeti do publike širom svijeta, koja ih je razumjela kao što ih razumijemo i mi koji pišemo i govorimo jezikom njegovim, Andrićevim. Pa zar jedan pripovjedač može više očekivati od toga da svoj zavičaj tako proslavi u svijetu? Njemu je to uspjelo više nego ikome.“ Napisao je za zagrebački Vjesnik Miroslav Krleža. Ta 462 slovna znaka i 93 Krležine riječi, Vjesnikovi su urednici prelomili preko cijele stranice, stavivši kao ispod onih najvećih slova na svijetlećoj ploči kod oftalmologa, faksimil Krležina autografa.

Nakon što se, danima nakon obračuna u Karađorđevu, stvorilo neko mutno saznanje o onom što se dogodilo, Zagrebom se počela širiti neobična fama. Krleža će, šaputalo se, svoj govor u Stockholmu posvetiti smijenjenome hrvatskom rukovodstvu. Učinit će to onako kako samo Krleža može i zna. Pod njegovim riječima raspuknut će se okovi, popustiti zatvorske brave, razlomit će se bedemi… Famu o predstojećem Krležinom „obračunu s njima“ prenosili su ljudi iz Matice hrvatske, pjesnici iz unutrašnjosti, starci s praznim torbacima pod pazusima i malko zapišanim rasporcima u kojima im uvijek fali poneko puce, koji dođođe iz svojih varošica i kasaba da u Zagrebu dočekuju slobodu i obilaze mitinge, a sad više ne znaju kamo bi sa sobom. Krležin govor su, sve uz odabrane citate, prenosili krupni sredovječni muškarci tankih glasova, koji su u bijelim, savršeno ispeglanim ogrtačima ispraćali građanstvo po dućanima na Ilici, rasmahivali plastičnim lopaticama za bombone i djecu koja još ništa ne razumiju darivali rum-pločicama. A tamo kod Britanskog trga, u dvorištu, bio je jedan poplunar, Bosanac iz Kotor Varoši, koji je govor što će ga Krleža izgovoriti 13. decembra otpočetka do kraja napamet znao. Ljudi ga dolazili slušati, a on bi, od jutra do večeri, kao živi govorni stroj, ponavljao buduće Krležine riječi i velikom zakrivljenom iglom prošivao poplune od sjajne, svilenkaste tkanine. Prvih dana bilo je, možda, još onih koji su sumnjali i cinika. Bilo je onih koji su živjeli u stvarnosti i znali su da se govorenjem ne može protiv tenkova, pa makar to govorenje bilo i nobelovsko. Bilo ih je, također, koji su još uvijek znali što se s Krležom zapravo zbivalo u proteklih trideset i kusur godina. Ili barem od onih dana, toliko puta već opisanih i olajanih po protivkrležinskim zagrebačkim književnim novinama i časopisima, kada je nakon noćnog sijela s Kominterninim killerom Pavlom Bastajićem prebjegao u Beograd. Tamo je živio već skoro pola života, pa iako se nije odricao svoga hrvatskog podrijetla, Beograd je njegov sudbinski grad, a Srbija mu je u svakodnevici njegovoj bliža od Hrvatske… Konačno, zašto bi Krleža danas, 1971. godine, učinio takvo nešto za Hrvatsku, čak i ako bi imao tu moć? Ali kako je 13. decembar bio daleko, a u ljudima je rastao očaj, započela su ranojutarnja uhićenja, od straha su se mrznule sjene po noćnim fasadama grada, bilo je sve manje onih koji su sumnjali u famu. Krleža će 13. prosinca 1971. spasiti svoju Hrvatsku, pa će se onda pobjedonosno vratiti u svoj Zagreb. Mahat će s prozora vlaka koji će uplovljavati na zagrebački Glavni kolodvor, gdje će ga dočekivati cijela Hrvatska. Slobodna Hrvatska.

Krležin govor nosio je naslov „Pisac pred strašnim licem ništavila“. Tema mu je bila književnost u doba radijskih valova i televizijske slike. U zaključku govora pisac konstatira da su pokretne slike i brbljave radijske riječi po svemu moćnije od književnosti. Osim po jednom: samo pisac može gledati svijet očima drugog čovjeka. I samo pisac može imati uvid u kraj: „u posljednji svjesni trenutak vlastitoga života, u posljednji trenutak civilizacije koja nestaje u eksplozijama koje će uslijediti iza one prve, slučajno detonirane nuklearne bombe“. Hrvatsku nije spomenuo. Istina, nije spomenuo ni Jugoslaviju, Tita, socijalizam. Općenito, Miroslav Krleža u govoru zahvale, povodom Nobelove nagrade za književnost, nije spomenuo nikoga od nas. Govorio je o sebi, o književnosti i o svijetu.

Prve mjesece, možda i cijelu godinu ili dvije po nagrađivanju Miroslav Krleža proveo je uživajući. Bela i on putovali su kao nikad prije. Obišli su Europu, išli u Rigu, Lenjingrad i Moskvu, gdje je pred deset tisuća ljudi punih šest sati čitao „Izlet u Rusiju“, a da se nitko nije ni pomakao, niti je njemu i u jednom trenutku zadrhtao glas. Samo je triput, za tih šest sati, popio malo vode. Onda su išli u Buenos Aires, „taj čudesni grad, koji nam je pod stare dane i pod smrt mijenjao našu unutarnju geografiju“, gdje je upoznao slijepog ravnatelja Nacionalne knjižnice, markatnog gospodina eterične, gotovo iščezavajuće figure, s licem iz nekoga dalekog prošlog stoljeća. Kada mu se predstavio, Krleža je na francuskom rekao: „O, ja već dugo uza se imam nešto vaše!“ I onda je izgovorio naizust na španjolskom: „Godine 1517. fra Bartolome de las Casas gorko se sažalio nad Indijancima koji su skapavali u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata i predložio caru Karlu V. da uveze crnce koji će skapavati u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata. Posljedice te zanimljive filantropske varijacije bile su nebrojene: Handyjevi blues, uspjeh što ga je u Parizu postigao veleučeni urugvajski slikar Pedro Figari, razbarušena proza još jednog Urugvajca – Vincenta Rossija, mitološka veličina Abrahama Linkolna, pet stotina tisuća mrtvih u ratu Sjevera i Juga, tri milijarde trista milijuna utrošenih na vojne mirovine, kip legendarnog Falucha, uvođenje glagola linčovati u trinaesto izdanje rječnika Španjolske Akademije, silovit film Aleluja, odvažni Solerov juriš prsa u prsa na čelu njegovih Pardos i Morenos kod Cerrita, ljupkost gospođice te i te, crnac kojega je ubio Martin Fierro, mlitava rumba El Manisero, uhićeni i zatočeni napoleonizam Toussainta Louverturea, križ i zmija s Haitija, krv koza zaklanih mačetom papaloija, tanko porijeklom iz Havane, candombe.“

Slijepi knjižničar stajao je kao ukopan, glave izdignute malo uvis, kao da su, nakon što je oslijepio, ljudi oko njega uzrasta od oko tri metra. „Žao mi je“, rekao je Jorge Louis Borges, što se nismo ranije sreli, jer bismo sigurno imali mnogo toga reći jedan drugome. „Da, kasno je“, uzvraćao je Krleža, i uzalud je po zraku na rukovanje lovio knjižničarevu desnicu. Upravo kao da je i sam obnevidio.

Lutajući tako svijetom kao muhe bez glave, Bela i Krleža obišli su najskuplje hotele Pariza, Londona, Madrida i Monte Carla. On je govorio pred publikom u kojoj su bivale najmudrije glave današnjega svijeta. Govorio je o srpskim srednjevjekovnim manastirima na Kosovu, o zlatu Zadra i o bosanskim bogumilima. Govorio je o isusovačkom redovniku Križaniću, koji je usred sedamnaestoga stoljeća hrlio u Rusiju da s carem lično pregovara o jedinstvu svega slavenskog, i koji kao vojnik poljskoga kralja Ivana Sobjeskog u šezdeset i petoj gine braneći Beč pred Osmanlijama. Govorio je Krleža o onom o čemu je cijeloga svog života govorio najprije Hrvatima, a potom Srbima i svih drugim Jugoslavenima, ali sad su njegove riječi imale odjeka, kao da bivaju izgovarane u katedralama, i sve što bi rekao zadobivalo bi svoju neočekivanu poantu, sve što bi rekao čudom bi bivalo velika priča, koja se svakoga ticala. Dok su ga slušali, svi ti ljudi, Krležina iznenada stečena publika, njegove su riječi primali istim onim unutarnjim čulom kao i priče Borgesove. To što se jedan kleo da je svaka njegova riječ istinita i svaki njegov junak da je na svijetu živio, a drugi je sve izmislio, to što je jedan sve iz glave govorio, onako kako je to i običaj na Balkanu, dok je drugi bio sasvim u tekstu, to što je Krleža živim očima gledao svijet koji ga se sve manje ticao, a Borges je bio slijep, njihovu se oduševljenu publiku nije ticalo.

Djelovao je neumorno dok su tako tumarali svijetom, uživajući napokon u životu i tumačeći na više jezika strancima ono što domaćima nikada nije uspio protumačiti, samo bi ga ponekad pred spavanje hvatao osjećaj uzaludnosti i strah pred onim što će neumitno uslijediti. Tako su se godinu za godinom nizali novi dobitnici Nobelove nagrade: pobožni njemački romanopisac Heinrich Böll, Patrick White – prvi australski nobelovac, pa jedan za drugim Eyvind Johnsson i Harry Martinsson, dvojica Šveđana, a onda u godini Andrićeve smrti, pjesnik „Sipinih kostiju“ Eugenio Montale. Kada 1976. Nobelovom nagradom bude čašćen i Saul Bellow, genijalni pisac američkoga židovstva, podrijetlom odnekud od Sankt Peterburga, Krleža i Bela već će se umoriti od njegova književnog turizma. I dalje ga na sve strane zovu, ali sve se teže pokreće i sve je zlovoljniji. Rijetko izlazi iz vile na Vračaru, premda ga drugovi pokušavaju izvesti do Hotela Majestic, gdje se subotom sastaju i „ogovaraju Tita i Udbu“. Ponekad ga šofer Joca doveze u njegovom mercedesu – najnoviji model 300SEL 4.5 kupio je 1972. novcem od Nobelove nagrade, a Jocu mu je na ispomoć dodijelila Srpska akademija nauka i umetnosti, čiji je, na kraju, i jedini posao na naokolo Krležu vozi u njegovom mercedesu. (Uzgred, neka i to bude u romanu „Dvojica“ zabilježeno: od tri klasika jugoslavenskog dvadesetog stoljeća, uz Andrića tu je i Miloš Crnjanski, nijedan nije imao djece, dvojica su u mladosti bili vrhunski sportaši, jedan je položio za pilota zrakoplova, dvojica su imala vozačku dozvolu, sva trojica su vozili bicikl i plivali…)

U Zagreb, nakon svinjarije koju mu je intervjuom za Vjesnik priredio Bakarić, Krleža više neće otići. Ali ga, osim Igora Mandića i Josipa Vanište, te Gorana Babića, ljutitog i u vlastitoj sredini vrlo omrznutog mladog krležijanca, sve češće obilazi i Edo Murtić, koji je u međuvremenu izrastao u jednog od najprominentnijih hrvatskih i jugoslavenskih apstraktnih slikara. S njime Krleža voli provoditi vrijeme, pa se i posvaditi. Premda je tridesetak godina od Krleže mlađi, Murtić mu je u jednom trenutku počeo govoriti ti, i to usred žive svađa oko suvremene umjetnosti i glazbe Igora Stravinskog: „Što vi, Krleža, o tome danas uopće možete znati kad za vas Zagrebački glazbeni bienale niti ne postoji! Pa ti si, bogamu, publika bečkog Musikvereina!“ Murtić je zajapureno vikao, na što je Krleža, koji nikome drugom, vjerojatno, ne bi tolerirao takav ispad, prasnuo u smijeh.

Edo Murtić htio ga je tada portretirati, ali to je svaki put odgađano. Uvijek bi Krleži preći bio razgovor, a Murtić je bio odveć pri životu da bi na vrijeme shvatio da za odgode možda i nema vremena. Nedostajalo mu je one Vaništine brzine i lakoće, da nabrzinu skicira pisca.

Početkom lipnja 1980, mjesec nakon Titove smrti, Murtić se opet u svom jaguaru dovozi iz Zagreba. Neobičnim poslom dolazi: nagovarat će Krležu i Belu da puste u kuću jednoga mladog i gotovo anonimnog beogradskog redatelja, koji nije ništa dosad snimio, osim nekakve vrlo kratke televizijske filmove u kojima moderne muzičke skupine – „Drekavci!“, pojašnjava Krleža – izvode svoju bučnu glazbu, ili slikari slikaju, i čuje se samo njihovo disanje, zvukovi četke po platnu, škripanje parketa.

„Dobro, Edo, a što će taj dečko meni učiniti?“

„Neće ništa“, odgovara slikar, „ako ga pustiš, on će doći u petak, i biti s vama do ponedjeljka. Vas dvoje nećete ni primijećivati njega i njegovu dvojicu suradnika, kamermana i majstora tona, nego ćete raditi ono što i inače radite. Od toga će nastati film ‘Vikend Miroslava Krleže’“

„To ne dolazi u obzir!“, u panici je uzviknuo Krleža.

„Znao sam da ćeš to reći. Mladom sam umjetniku najavio da će tako biti. Ali sam, da bi mi savjest bila mirna, sjeo u auto i došao u Beograd da te oči u oči pitam.“

„Mladi umjetnik! A odakle ti, molit ću, uopće znaš da je taj tvoj indiskretni balavac umjetnik?“

„Razgovarao sam s njim. Gledao sam njegove radove. On je umjetnik.“

„A što sam ja? Stara vašarska mečka?“

„Ne, ti si umjetnik. I možda bi samo trebao porazgovarati jednim mladim umjetnikom.“

I tako Krleža pristaje da razgovara s mladim redateljem i da mu objasni zašto Bela i on nikako ne mogu dopustiti da ih on snimi u njihovih cjelodnevnim aktivnostima. Murtić zadovoljan odlazi, ima još posla u Beogradu, ali mu je ovo bilo glavno. Mladić stiže već sljedećeg jutra. U trapericama je i u crnom plišanom sakou, koji kao da je izvađen iz kazališnog depoa. Podsjeća Krležu na mladog Ljubu Babića. Odmah mu kaže da ne može pristati na njegov prijedlog, previše bi ga inkomodiralo, i Belu i njega. Osim toga, starost je ružna, ponižavajuća. Starost je nešto što čovjek ne želi pokazivati na filmu. Uostalom, nisam ja ekshibicionist! Da sam to bio, kaže, postao bih glumac, a ne pisac! Mladić ljubazno prihvaća njegove razloge, ali ga samo jedno moli: neka mu dopusti da ispriča svoju ideju! Već i to će njemu biti kao da je snimio film. I još kad bi i gospođa Bela mogla poslušati, kaže. Krleža je iznenađen što mladić kaže – gospođa. Danas svi govore – drugarica. Ali njemu je, Krleži, u posljednje vrijeme baš milo opet čuti to gospođa. Kolika je samo krv potekla, od 1871. do danas, samo zbog te jedne ljubazne riječi. Ljudi bi jedni drugima trebali biti drugovi, pomišlja Krleža, sve dok ne ostanu stari, sami i umorni. Tada bi opet trebali biti gospoda.

Mladić sjeda na stolici nasred sobe. Krleža je u svojoj fotelji, Bela na dvosjedu, s rukama na krilu, ljubazno se smiješi. Mladić iznosi pred njih svoj film. Pripovjeda i pokazuje rukama po zraku. Najprije govori o tome kako je zamislio snimanje: razlaže svaku scenu, rastavlja je na kadrove, pa je nanovo sastavlja. Priznaje da je na prevaru u katastru kopirao nacrte Krležine vile, da bi što preciznije načinio knjigu snimanja. Krleža se na to mrgodi, Bela se osmjehuje. Potom mladić, riječ po riječ, prelazi na ono što kani snimiti. Opisuje njihov život u petak, subotu i nedjelju, onako kako ga on zanimišlja. Taj život nije ni nalik onom što njih dvoje žive, ali Krleža uživa dok ga sluša. Ono što režiser zamišlja kao Belinu i njegovu svakodnevicu utješno djeluje prema onom što ta svakodnevica stvarno jest. Dok sluša tog mladića kako opisuje njihov život, jutarnje ustajanje – kostobolju? ispijanje šake lijekova? sabiranje misli i prvu kavu? ili čaj, možda? – Krleža se sve više opušta, preplavljuje ga neko čudnovato blaženstvo, učini mu se da bi to moglo potrajati, da bi mladić nakon filma o Belinom i njegovom vikendu mogao nastaviti s pričom o čitavom tjednu, o mjesecu i godini, a onda i o svim preostalim danima njihovih života. I sve djeluje nekako utješno. Čak i neugodni detalji – a njih mora biti u životu, pa tako i na filmu o životu! – Krleži djeluju utješno. Mladić se snebiva dok ih spominje, ali ga on ohrabruje: Neka, neka, samo mi nastavite! Govori mu i toj priči doista odjednom više nema kraja. Sve dok u jednom trenutku mladi režiser ne kaže: I tu bi onda potekla odjavna špica… I tu bi onda u zamrznutom kadru, preko leđa gospodina Krleže, pisalo kraj.

Oboje su ga ispratili sve do ulice. Dodirivali mu ruke i ramena, kao što to roditelji čine kada im jednom u dvije-tri godine dođu u posjet sinovi ili kćeri koji žive vani. Baš lijepo da ste nas posjetili, rekla je Bela. Kada bih mogao ponoviti život, ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih mouviemaker, rekao je Krleža. Ponosan zbog izgovorene riječi. Mladi redatelj, Boris Miljković, pomislio je, pa je o tome mnogo godina kasnije govorio, da je šteta što 1980. nisu postojale nadzorne kamere kao danas. I da kamera snimi Miroslava Krležu koji kaže: „Kada bih mogao ponoviti život,ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih mouviemaker!“

Nakon ovog događaja slijedi još samo sezona dugog umiranja. Najprije će otići Bela. Dok ona bude ležala na Vojnomedicinskoj akademiji, Krleža će joj iz vile na Vračaru slati ljubavne poruke. Zatim slijedi i njegov kraj. Bit će živ kada u Zagrebu, iz tamošnje književne krčme, obodrene smrću Josipa Broza Tita, velikoga Krležinog zaštitnika, potekne posljednja afera u njegovom životu. Kampanju protiv Krleže pokrenuo je rashodovani književni kritičar i autor književno-popularnih publikacija, kakve je nakon 1971. financirala Partija, hineći vlastitu brigu za hrvatsku tradiciju i kulturu. Njemu i njegovim sudruzima jedinima se u romanu „Dvojica“ neće spomenuti imena. Nađe se u ovoj knjizi ubojica i zločinaca svih vrsta, hulja, ukoljica, razbojnika i ništarija, književnih i izvanknjiževnih, ali autor romana samo pripadnike ove skupinice i njihova predvodnika smatra nedostojnim imenovanja. Oni su zatvorske stjenice, koje kad zgazi drvena robijaška peta, zaudaraju.

Dakle, predvodnik njihov, nazvat ćemo ga u skladu s latinističkom tradicijom unutar starije hrvatske književnosti Cimex Lectularius, u nekakvom je časopisu za književnost objavio tekst čiji se žanr kreće između klasične staljinističke policijske dostave i himbene paskvile pisane bez literarnog dara, ali s krajnjom zlom namjerom. Tekst- ubojica, naslova „Četnički sentimenti Miroslava Krleže“. Lectularius, koji se predstavlja i kao leksikograf, i kao generacijski kritičar, i kao dugogodišnji predsjednik Andrićeve zaklade, skandalizira se, naime, nad knjigom „Poezija“, tom iz Izabranih dela Miroslava Krleže, u izdanju Udruženih izdavača Srbije, tačnije nad pjesmom u toj knjizi, naslovljenoj „Rastenje grada“, prvi put objavljenoj još 1931. u Beogradu, kod Izdavačke knjižarnice Gece Kona, a posvećenoj Dragiši Vasiću. Ugledni zagrebački književno-politički velikaš Cimex Lectularius Krleži zamjera što je još u to vrijeme posvetio pjesmu beogradskom advokatu, „jer će postati ideolog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića“ pa je „svaki razumom obdareni humanist, a da i ne govorimo o antifašistu i marksistu – kakvim se K. predstavljao“ već te 1931. vrlo jasno mogao nazrijeti u što se to „krvavi Dragiša“ razvija. „Svaki, osim Miroslava Krleže!“, uzvikuje Lectularius s visina sljemenskih. A to što posvetu sa svoje „uostalom vrlo slabašne pjesmice, nedorasle prosjecima hrvatske lirike našega doba“ nije skinuo ni nakon što je Dragiša postao krvav, govori i o karakteru, i o ideologiji Miroslava Krleže, „kojemu smo radi njegove bliskosti s najvećim sinom naših naroda i narodnosti olako zaboravili mjesece, ako ne i godine, provedene s krvavim Dragišom u krvavom ravnogorskom štabu Draže Mihailovića.“

„Ali jedno neka bude jasno: nije Krleža veliki četnik, Krleža je sasvim mali četnik, koji se samo dodvorava beogradskoj čaršiji, posvećujući svoje pjesme četničkim ideolozima. I to ga je dodvoravanje, izgovorimo napokon i to, dovelo do Nobelove nagrade za književnost. Jer zar bi pokraj te srbijanske halabuke, sve uz dragačevske trubače i talambase, koja je iznijela Krležinu kandidaturu, mogao proći jedan tihi i diskretni hrvatski i svjetski genij, kakav je Ivo Andrić? Usudimo se, napokon, makar i nad jednom Krležinom posvetom, zapitati tko bi ovdje bio nobelovac, da je kojim slučajem bivši diplomat Kraljevine Jugoslavije Andrić išao linijom manjeg otpora, pa da je 1941. dočekao u Beogradu, a da je Miroslav Krleža umjesto za svojim četničkim sentimentima pošao za svojim partijskim drugovima, u partizane?“

Cimexu Lectulariusu priključio se neki jednako beznačajan hrvatski ološ, kako s građanske i crkvenjačke desnice, tako i s tobožnje ljudskopravaške i liberalne, s Partijom sukobljene ljevice, pa se odvila jedna zagrebačka hajčica, koja je, međutim, prošla mimo Krleže, prosto zato što je Krleža u tim trenucima imao važnijih poslova. Bavio se, naime, vlastitim umiranjem. Ali na simboličnoj je razini s ovim okončano Krležino prisustvo u hrvatskoj književnosti. Naprosto, ne mogu istoj kulturi pripadati Cimex Lectularius i Miroslav Krleža. Krležin povratak zahtijevao bi čišćenje Cimexa i inih kimaka iz srca žive hrvatske kulture. Čišćenje razotkrivanjem i sramoćenjem, kao jedinim stvarno efikasnim oblikom dezinsekcije književnoga polja.

Pjesma Miroslava Krleže „Rastenje grada“, posvećena Dragiši Vasiću, glasi ovako: „Stijene grada rastu kao plohe leca, pravilne i svijetle, bijele, okomite./ U lecima kocke: jeftine kajite,/ u kockama ljudi, slike, žalost, djeca./// Gdje nije bilo ničeg, sada čovjek jeca/ i skakuće oganj oblizujući lonce./ Šume cijevi, grmi metal bronce,/ u sjeni tornja sjena kamenoga sveca./// I grad raste./// Rastu sobe, stube, barokni balkoni/ i ulice u blatu, u šumi, po vodi./ Izlozi svijetle sa stvarima po modi,/ sirene cvile,/ grad punom parom brodi./// A kamo putuje, to putnicima  nije/ pitanje. Na palubi lađe/ putuju ko roba: stvari od krhke građe./ Nad lađom tmina kulja i čađav mrak se vije.“

Roman „Dvojica“ završava dugom scenom koja sugerira kretanje televizijske kamere, koja se uzdiže nad Balkansku ulicu u Beogradu, kroz ranojutarnji zimski smog, krkljanje kamiona sa ćumurom i tiho žensko grcanje trolejbusa, šuman zvuk automobilskih guma koje prelaze po smrznutim granitnim kockama… Zatim se pod nama prikazuju krovovi grada, tornjevi, kupole, sivi bodeži nebodera, pod kojima ljudi su sitni, nevidljivi. Ova će scena potrajati desetak sljedećih stranica, da bi zatim svršila u lirskoj apstrakciji, tamo gdje dan-danas prebivaju duše dvojice velikih pisaca.