Meiv Brenan: Najstarije dijete
Prevela s engleskog Mirjana Dragović
Gospođa Begot je živjela u toj kući petnaest godina, još otkako se udala. Tu je rodila troje djece, u glavnoj spavaćoj sobi na spratu. Bilo joj je drago zbog toga, jer je njen sin, njeno prvo dijete umrlo, i tješila ju je pomisao da joj je i dalje blisko ono što je on prvo vidio od ovog svijeta – umro je tri dana nakon rođenja. Kad je umro govorila je sebi kako se nikad neće navići na to, a time je mislila da, sve dok je živa, neće na mehanički potisnut način prihvatiti to što se desilo, poput ostalih. Oni su nastavili, pričali su i kretali se po njenoj sobi, kao da su bebu zaista uklonili iznijevši je, i činilo joj se da su se iznad svega nadali da se o njoj više neće pričati. Ponašali su se kao da je to što se dešavalo gotovo, kao da se desilo nešto obično i završilo se na prirodan način. To nije bio običan događaj i nije se završio.
Dok je ležala u krevetu, gospođa Begot je razmišljala o tome kako su joj se njen muž i svi ostali činili čudnim, ili je pak, pomislila je uplašeno, možda ona ta koja je čudna, bunovna, čak i pomalo neuravnotežena. Ako je i bila neuravnotežena, nije htjela da to znaju – pa čak ni Martin, koji ju je i dalje uplašeno gledao i govorio joj da mora pokušati da odmori. Možda bi bilo bolje da ne priča, ali ipak je osjećala potrebu da objasni kako joj je. Riječi joj nisu pomagale. Ili nisu htjeli da je čuju, ili nisu mogli da je čuju. Ono što je pokušavala da im kaže djelovalo joj je vrlo jednostavno. Ono što se desilo nije moglo da se završi, to je sve. Nije moglo da se završi. Kako će beba pronaći svoj put ako je se niko ne sjeća? Gospođa Begot bi voljela to da ih pita, ali je htjela da prikladno formuliše pitanje. Pomislila je da bi mogla da pronađe prave riječi ako bi je ostavili na miru neko vrijeme, i onda bi je mogli razumjeti – ali nisu je ostavljali na miru. Pokušavali su da je razmrdaju, a kada bi počela da priča, ućutkivali su je govoreći joj da je to Božija volja. Čitavog života je bez pogovora prihvatala Božiju volju. Nije je ni sada preispitivala, ali je znala da ono što se desilo nije gotovo, i bila je sigurna da nije bila Božija volja da bude ovako zbunjena. Samo je željela da kaže kako se osjeća, ali oni su pominjali Božiju volju kao da time zatvaraju vrata između nje i neke njoj zabranjene teritorije; ali zabranjene samo njoj, jer su ostali znali sve o tome. Mora da leži mirno i tiho u ovom neznanju kojim su je umotali, poput pokrova. Htjeli su da ćuti i ne priča o ovoj spoznaji koja ju je plašila. Naravno da su to svi oni znali, samo što nisu htjeli da se o tome priča. Sve oko nje joj se činilo lažno i bila je umorna od svega. Bila je umorna od toga što joj govore da mora da radi ovo za svoje dobro, da mora da radi ono za svoje dobro, i nerviralo ju je kada su govorili kako je hrabra – bila je ono što je morala da bude, nije imala izbora. Osjećala se neprijatno i nelagodno, kao da nije uspjela, ali nije znala da li da taj neuspjeh odbaci ili prihvati; u svakom slučaju kao da je nestao, van domašaja.
Njene misli nisu imale smisla, nije mogla da ih sredi. Nešto je nestajalo – to je jedino o čemu je mogla da razmišlja. Nije ni čudo što nije mogla pravilno da priča. Ono što je željela da kaže je zaista bilo prilično jednostavno. Dvije stvari: prvo, tu je bio neuspjeh koji je ispraznio i zamračio njen um, sve dok nije preostala samo crna isprana boja. Drugo, postojalo je nešto što se gubilo i iščezavalo, stalno je iščezavalo, sve dok nije postalo samo blijedi obris, toliko blijed da se može prepoznati samo kao nešto izgubljeno. Gospođa Begot je mislila da je ona jedina koja ga i dalje može prepoznati, i plašila se da ga ispusti iz vida jer se uporno smanjivao. Dok se smanjivao otvarao je nove horizonte do kojih je stizao, iako je plovio toliko lagano da je djelovalo kao da se ni ne kreće. Gospođa Begot nije ni sanjala da njen um može otići toliko daleko, ni da njene misli mogu vjerno ići jednim tokom, niti da može da gleda tako mirno a da joj se ne plače ili ne spava.
Više nije bilo okrutnih zahtjeva koje su nametali njenom tijelu i pozornosti. Sve te zahtjeve je mogla ispuniti, pa čak i više od toga. Mogla je da pomjeri planine. Saznala je da što joj dijete više traži, ona može više da pruži. Snaga joj je nadolazila u talasima mirne i neosvojive posvećenosti. Sveto povjerenje djeteta joj je otvorilo oči, te se preispitala i shvatila da je sve u redu, da može da se suoči sa izazovima, i to na valjani način, kao i da nema za šta da se izvinjava – naprotiv, imala je svako pravo na radost. Njen život je postao uredan, što joj je stvorilo osjećaj spokoja i samouvjerenosti za koji nikad nije čula. Kuća je postala značajno, privatno i bezbjedno kraljevstvo. Često se smijala – bio je to smijeh koji je odražavao nevinu važnost.
Možda je sebi dozvolila da postane previše ponosna. Odmah je vidjela da je dijete jedinstveno. Bila je zahvalna, ali možda nedovoljno zahvalna. Vidjela je njegovu druželjubivost čim ga je uzela u naručje, odmah nakon što se rodio. Bio je dobro, sve je bilo u redu sa njim. Rekla je sebi kako je njegovo majušno lice smiješno, kao da već zna šta se dešava oko njega. Bio je spreman da živi. Bio je borben. Osjetila je njegovu borbu za život svim svojim bićem, i opet, svim svojim bićem. Ubrzo bi ju je prepoznao.
Ono u šta je sad gledala nije nametalo nikakve zahtjeve. Nije bilo nestrpljenja, ni ona nije bila nestrpljiva. Ležala je na boku, a rukom je nježno tapkala jastuk, slušajući riječi, staru pjesmu koja joj već neko vrijeme odzvanja u glavi i koju je sada počela da sluša. Bila je to stara, vrlo lagana pjesma, koju je tenor otpjevao nekada davno, prilično daleko. Slušala je ranvodušno.
“U mirnoj noći često
Prije nego ophrva me san
Lijepa sjećanja donose svjetlo
Koje donosi davni dan.”
Opet, i opet, iste riječi, iste nježne i jednostavne riječi. Gospođa Begot je pomislila da je tu pjesmu čula stotinak ili više puta.
“U mirnoj noći često
Prije nego ophrva me san
Lijepa sjećanja donose svjetlo
Koje donosi davni dan.
Iz dječaštva suze i smijeh
Riječi ljubavi izgovorene tada
Oči koje su sjale, a sada su zamagljene i nestale
Radosna srca koja su slomljena sada.”
Bila je to vrlo prijatna pjesma. Nikada nije obraćala pažnju na riječi, iako ih je dobro znala. Dražesne riječi, dražesne oči, dražesna srca. Ostali su se pridružili dalekom glasu koji je slušala, poput ptice kojoj se prvim jutarnjim svjetlom pridružuju ostale ptice, i sve pričaju istu priču iznova i iznova, jer je to jedina priča koju znaju.
Bila je tu pjesma, a opet i onaj blijedi obris koji je bez pogovora plovio od udaljenog horizonta do još udaljenijeg. Gospođa Begot je sklopila oči. Osjećala se kao da je pozvana negdje gdje se za sada može sakriti.
U posljednjih par dana se otuđila od svih, čak i od Martina. Više nije ni pokušavao da je dodirne. Nije joj dodirnuo ruku još od one večeri kad je kleknuo pored njenog kreveta i pokušao da je zagrli. Toliko se žustro borila sa njim da ju je morao pustiti, ustati i udaljiti se od nje. Zaista se činilo da će se povrijediti u toj borbi sa njim, i da bi se radije povrijedila nego mirno ležala kraj njega, pa makar i na minut. Nije mogao da je shvati. Gubitak je bio njegov koliko i njen, ali ona se ponašala kao da se tiče samo nje. Odgurnula ga je, i kada ga se oslobodila okrenula se u stranu i počela da plače, kao da time traži pažnju i utjehu, ali ne od njega – to je bilo jasno. Ali prije toga, dok ga je gurala od sebe, vidio je njeno lice na kojem se oslikavala mržnja. Možda je bila divlja životinja, ali ju je tada mogao kontrolisati, tako da je bila divlja životinja u zamci, jer je bila previše slaba da bi otišla predaleko. Sažalijevao ju je, i kroz glavu mu je prošlo kako bi je pustio da ode gdje poželi kad bi mogla ustati i otrčati ili odletjeti, uz nadu da će mu se vratiti kad ona osjeti da je za to vrijeme, kad je prođu ljutnja i tuga. Na tu pomisao je odmah zaboravio, u svoj toj panici zbog njenog nemira, te je pozvao ženu koja je dolazila da im pomaže oko kućnih poslova, i rekao joj da se odmah popne. Čula je buku i svakako krenula gore, i našla se u sobi gotovo u istom trenutku kad ju je pozvao – gospođa Noks, oniža žena sijede kose i rumenog lica, koja je uživala u zabludi da život nema čemu da je nauči.
„Ah, upravo sam se ovoga pribojavala čitavog dana,“ rekla je samouvjereno, i počela da pridiže gospođu Begot kako bi mogla da namjesti jastuke na koje će je nasloniti da bi popila čaj. Ali gospođa Begot je nasrnula na nju i počela da plače. „Оstavite me na miru, ostavite me na miru. Zašto me vas dvoje ne ostavite na miru?” Zatim je kroz jecaj rekla „Ostavite me na miru.” To je izgovorila čudno i glasno, izvještačenim glasom, i u tom trenutku gospodin Begot je shvatio da glumi, i da bi najbolje bilo da ode i ostavi je tu, bez obzira na to da li ona to zaista želi. Ali volio ju je. Zurio je u nju, i rekao sebi kako bi bio najsrećniji da je vidi kako leži sa bebom u naručju, ali iako je to bilo tačno, suprotnost nije bila tačna – vidjeti je ovakvu nije mu stvaralo osjećaj ogromne tuge ili nešto slično tome. Bio je posramljen, usamljen i nestrpljiv, i izgarao je od želje da joj kaže, „Dilija, prekini sa ovim glupostima i dozvoli da pričam s tobom.” Želio je da bude ljubazan, autoritativan i pun razumijevanja, ali ga je ona otjerala svojim jadikovanjem, što je bila potvrda da glumi. Ako nije glumila, ako je tuga koju je osjećala bila stvarna, onda je ta tuga bila preuveličana, a možda i neizlječiva. Doktor je rekao da je svakim danom bivala sve jača, i bolje bi bilo da nauči da se kontroliše, inače će dobiti nervni slom. Nije ličilo na nju da nema obzira prema njemu, ili prema tome kroz šta on prolazi. To uopšte nije ličilo na nju. Oduvijek je bila prijatna. Pribojavao se da više nikada neće biti ista. Htio je da klekne pored kreveta i tiho joj priča, da učini da shvati da on zna kroz šta prolazi, da i on prolazi kroz isto, i da je zamoli da ga ne odbacuje. Ali plašio je se, a svakako je i gospođa Noks bila u sobi. Bio je bespomoćan. Pokušavao je da smisli šta bi joj mogao reći, a ne da ćutke izađe, i tada je gospođa Noks došla do ivice kreveta i prijateljski mu dotakla ruku, kao da su u nekoj zavjeri.
„Jadno dijete, uznemirena je,” reče. „Ostavićemo je samu neko vrijeme, pa ću joj donijeti nešto da pojede. Hajde, siđite dolje. Već sam Vam spremila čaj.” Dilija se okrenula i pogledala ga. „Martine”, reče, „nisam ljuta na tebe.”
Tada je htio da joj priđe, ali gospođa Noks je odmah rekla: „Znamo da niste ljuti, gospođo Begot.” „Odmarajte, a ja ću ubrzo doći sa Vašom tacnom.” Polako je gurnula Martina kako bi izašao iz sobe, i pošto se Dilija već okretala, izašao je i sišao niz stepenice.
Činilo se da je nemoguće popraviti učinjenu štetu – čak je i kuća izgledala turobno, namješaj je izgledao jadno i jeftino. Uselili su se tek prije godinu dana, a tada je sve djelovalo divno. Tek prije godinu dana. Pribojavao se da se Dilija okrenula protiv njega. Zamišljao je grozne scene, muke i bijedan život koji im predstoji. Želio je da mogu da se vrate na početak i počnu iznova, ali mjesto na kojem su bili zajedno, na kojem su bili srećni, sada je izgaženo i toliko narušeno da je djelovalo nemoguće srediti ga. A kako i da počnu da ga sređuju kad to jedno sjećanje, koje bi trebalo da dijele, kao neprijatelj stoji između njih i od njih samih pravi neprijatelje. Nije dozvoljavao sebi da misli na bebu. Možda nikada neće moći da zaboravi oblik jadnog, malog, poraženog zamotuljka kojeg je na rukama iznio iz sobe, i kako je plakao tu na hodniku, ali nije dozvolio sebi da misli na to, čak ni na minut. Želio je da Dilija opet bude ona stara. Želio je onu djevojku koja nikad ne bi nasrnula na njega ili mu se grubo obratila. Počinjao je da uviđa da postoji nešto što o njoj nikad ne bi ni pomislio, i što nije ni želio da zna. Pomislio je da je bolje da je pusti da odmara, i da je taj napad bijesa prođe. Možda će sjutra opet biti ona stara. Zamišljao je da će joj sljedeći put prići na prstima, sasvim tiho, jedva dišući, i približiti joj se bešumno, kako je ne bi uplašio, iznenadio ili čak probudio, i da će je zateći onakvu kakva je bila kad ju je prvi put vidio – tihu, spokojnu, samu, neće mnogo pričati i biće u potpunosti sama, u potpunosti njegova.
Gospođa Begot je govorila istinu kad je rekla Martinu da nije ljuta na njega. Nerviralo ju je što je mislio da je potrebno samo da je zagrli i time otjera tugu, ali nije bila ljuta na njega. Zapravo ju je stegao toliko jako da se uplašila da će ispustiti bebu iz vida, i od tog straha se izbezumila. Beba ne smije da joj nestane sa vidika, jedino je na to mislila, i zato je nasrnula na Martina i preklinjala da je ostave na miru. Dok je izlazio iz sobe okrenula se na stranu kako ne bi vidio da joj suze opet naviru. Zatim je spavala. Spavala je drugi put kad je Martin došao u sobu. Nije se pretvarala da spava, kao što je on sumnjao, ali bio je zahvalan što se pretvarala, ako je to i bio slučaj, te se išunjao i vratio čitanju knjige.
Gospođa Begot je dugo spavala. Kad se probudila, soba je bila mračna, a kuća nijema. I napolju je bilo tiho; ništa nije čula. Ovo je bila glavna spavaća soba, u kojoj su ona i Martin zajedno spavali, i ona je ležala na njihovom velikom krevetu. Soba je izgledala nepravilno zbog kružnog prozora, ali i zbog francuskih prozora u ravnom dijelu zida koji je bio nasuprot vratima. Francuski prozori su dijelom bili otvoreni, a dugačke mrežaste zavjese su se lagano njihale na vjetru koji gospođa Begot nije mogla da osjeti. Sve zavjese je oprala i uštirkala prošle nedjelje, kako bi sve bilo spremno za bebu. U prigušenoj svjetlosti ulične lampe vidjela je mračnu liniju krovova kuća duž ulice, a iza kuća blagu crninu, nebo. Bila je mnogo mirnija nego ranije, i više se nije plašila da će iz vida izgubiti blijedi obris koji je, kako je primijetila, otplovio još dalje dok je spavala. Imao je još dosta da putuje, ali gledaće ga. Ona je njegova majka i to je sve što sada može učiniti za njega. Mogla je to da učini. Bila je slaba, a svijet prilično nestabilan, ali svjetlost drugih dana je bila postojana i pokazivala joj istinu. Više nije bila zbunjena, i narednog puta kad je Martin došao kraj njenog kreveta, pun nade, nasmiješila mu se i pričala s njim uobičajenim tonom.
Biografija
Meiv Brenan (Maeve Brennan, 1917–1993) rođena u Dablinu. Pisala je kratke priče i bavila se novinarstvom. Poznata je po oštroumnosti, šarmu, ljepoti i tragičnoj smrti.
Nakon preseljenja u Ameriku, radila je za časopis Njujorker više od trideset godina. Imala je svoju kolumnu u kojoj je pisala o društvenim prilikama, i to pod pseudonimom “Pričljiva dama”. U istom časopisu je imala i modnu rubriku, objavljivala je književnu kritiku i eseje.
U Njujorkeru su 1950. godine po prvi put objavljene njene kratke priče, od kojih je prva bila “Sveti užas”. Potom su objavljene i njene zbirke kratkih priča: Do Nedođije i nazad (1969) i Badnje veče (1974). Posthumno je objavljena zbirka Vrela ljubavi, a novela pod nazivom “Posjetilac” objavljena je 2000. godine.
Njen stil pisanja je bio minimalistički – jednostavan, direktan i elegantan. Dominantni su motivi samoće, ranjivosti, očaja, straha i prkosa.
