Maša Kolanović: Gori početnica
Dubravki Ugrešić
Imam vrućicu. Brojke na digitalnom termometru pokazuju 39,7 i decimale su u stalnom porastu. Kada sam uzela pametni termometar u ruke, on je još pamtio zadnje mjerenje temperature od prije nekih šest tjedana. To je upamtio tebe koja si taman izlazila iz streptokokne angine i počela se hladiti na ugodnih 37 stupnjeva. Tada smo već mogle odahnuti i prestati mjeriti temperaturu svako malo. Antibiotik boje rubina razlio se tvojim venama i poput prelijepog otrova pobio sve što treba pobiti. Lijepo što termometar pamti samo sretne dane. U kulminaciji bolesti imala si skoro 41 Celzijev stupanj i bila si vrela ko pećnica. Svi tvoji zglobovi, čelo i vrat bili su dovoljno vrući da se na njima moglo ispeći jaje. Šteta što to nismo i isprobale umjesto svih onih zaglupljujućih pokusa koje si trebala raditi za domaću zadaću iz prirode i društva (primjerice, zagrijati vodu na sto stupnjeva i u njoj otopiti šećer!). Ja te sad uvjerljivo sustižem temperaturom i možda oborim naš kućni rekord. Za to neću dobiti nikakvu medalju ni priznanje, nitko neće ni znati da sam iznutra zagorjela koliko tiho gore moje lomače. Svi stručnjaci za zdrav i dug život ionako bi rekli da je savršeno logično to što sam se razboljela i da bi bilo gotovo medicinsko čudno da nisam. Od kad te nema, ne brojim dane, jedva izlazim iz stana i ne jedem gotovo ništa svježe. Salata i blitva ne vrte svoje raskošne zelene haljinice na mom tanjuru i ne pamtim kad sam nožem zarezala i pojela neku svježu voćku čija bi se zdrava vitaminska krv cijedila niz moju bradu. Reda radi pojedem nešto, tek toliko da se održim na životu. Tažim glad zamrznutim pa ponovno podgrijanim namirnicama. Ribljim štapićima kričavo narančaste boje, svi u savršeno jednakim proporcijama, zapečenim, zaleđenim pa opet zapečenim tijestima, davno poprženim pa podgrijanim pilećim medaljonima koji su nekad raspjevano cvrčali u kipućem ulju, tu su i umaci koje samo treba otopiti, ne zaboravimo i zaleđeni pomfrit napravljen od nekog praha… Sve ono što bih tebi sasvim sigurno zabranila uz gratis nutricionističku propovijed. A vidi me sad. Jedem najgore od najgoreg u nadi da ti to nikada nećeš saznati. Sve to se samo vadilo iz plastičnih ambalaža, podgrijavalo na brzinu i jelo bez teka u Materini. Ambalaže s popisima umjetnih aditiva su se taložile, a moj se trbuh pretvorio u spalionicu smeća. Nije ni važno, tebe ionako već odavno nema unutra. Evo, u našem predsoblju stvorio se već i impozantan toranj svakojakog smeća koje bih trebala reciklirati da kojim slučajem imam samo malo snage. Trebala bih uništiti sve dokaze koji me mogu pred tobom diskreditirati. Vučem se tako u plamenu temperature po stanu ko neki Jan Palach i od mog teturanja se urušava obelisk reciklažnog otpada. Apokaliptično padaju ambalaže s mrtvom prirodom progorenih tijesta i manekenima ribljih leševa za prerađevinu ribljih štapića, kutije pilećih medaljona, okruglih i sjajnih ko olimpijsko zlato, kutije s apstraktnim kružnicama zaleđenih pizza sve do ambalaže Jaffa keksa koje si čak ti mrvila i obavijala slinom u svojoj usnoj šupljini još prije samo koji tjedan, radeći kašu od tankog čokoladnog pokrova, biskvita i slatkog želea Jaffa naranči. Sve to se sad sravnilo s parketom kao zgrada pogođena moćnim projektilom. Ostalo je samo čvrsto dno tvojih ispisanih početnica koje si umetnula u tada još prazan reciklaži kontejner odmah po završetku školske godine što sam, evo, otkrila tek sada. Tamo si ih brže bolje sahranila da te kojim slučajem početnice ne dohvate svojim listovima kao strašnim krakovima dok ti je mozak na ferju. Tamo on bezbrižno pleše na lake dalmatinske note dok su tvoje vršnjakinje raskomadane u Gazi. Mene je jutros pak probudila sintetička melodija Pete simfonije kojom je zacvilio tvoj zaboravljeni Tamagotchi. Bio je to zlokoban početak dana. O početnice davno zaboravljene, i vi biste sad zajedno sa mnom najradije puzeći krenule autoputom do trajektne luke ne bismo li nekako stigle na Otok gdje si ti, sad već fino rashlađena morskim strujama kao skupocjeni šampanjac. I Tamagotchi bi ti razdragano otrčao u susret, skakao po tebi i lizao ti koljena, ranjena u nekoj igri dok bi iz sebe ispuštao zvuk Ode radosti. Ali već nas sve vidim, rasutih utroba i raskupusane iza prvog raskršća, početnice drage i zaboravljene. I vi pamtite samo sretne dane kada su po vama marljivo pisale nevinije dječje ruke, iste one koje su vas zadnjim danom škole brže bolje uklonile s lica zemlje. Dobro jutro, početnice! Dobro jutro, mamice!, odvraćaju mi početnice. Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van! Sunce mamino! Evo ti malo vitamina D, mamice! Samo jedeš smeće, mamice, zločesta mamice! Kako se lijepo umnažaju naranče u tvojoj početnici! Kako su samo lijepo rodile jabuke i banane, sve si ih predano obradila kao marljivi poljoprivrednik svojim ručicama. Sve uredno posložene crtovljem koje ide u nedogled kao proizvodna traka. Ako jabuci makneš ja, ostane buka. Ako banani makneš ana, ostane ban. A zašto joj ne bi maknuo glupog bana pa da ostane samo vesela Ana? Ha-ha, šaljiva početnice, pamtiš samo sretne dane i sve je samo dobro i lijepo na tvojim stranicama! Sastavljeno se piše: nije, nisu, nedostaje. O, kako mi nedostaješ! Rastavljeni su: ne dam, ne smijem, ne mogu. Rastavljeni su roditelji. Nadopisuješ tužno u svoju početnicu. Crtaš tužno lice sa suzicom. Oblaku moj mali. O, da samo prisloniš svoju malu kišnu ruku na moje vrelo čelo, ozdravila bi duša moja. U samoći čitam tvoje početnice i gorim. Kao buktinja. Termometar više nema brojeve za moj oganj. Zanijemio je i sam Anders Celsius. A kako bi bilo lijepo sada skliznuti u more i prepustiti mu sve usijane brige. Tamo si sada ti, plutaš lagana na morskoj površini bez brige i pameti. I bez mene. A nekoć smo zajedno ulazile u to veliko modro prostranstvo. Ja opreznim korakom, izbjegavajući morske ježince, a ti dobro skrivena u mom trbuhu kao u podmornici. Mòre – môre! Poljoprivrednik ore! Avioni nadlijeću snove ko noćne more! Podcrtajte rime dječice draga: brat – rat, vrvi – krvi, stid, zid, genocid… Dobro jutro! Dobar dan! Ja sam na nebu, izađite van, nisam Sunce, pogodite tko sam, ha ha ha! Ja sam avion, bacam bombe na grad! Kad kokoš izgubi ko, nastaje koš. Kad Njemačka izgubi nje, nastaje mačka. Kad škola izgubi š, nastaju kola. Kad škola izgubi krov, nastaje škola bez krova. Kad škola izgubi krov i zidove, nema više škole. S ranjenim đacima jurcaju samo bolnička kola. Gorim ko baklja. Pametni termometar postaje plameni. Nikakve koristi od njega. Treba ga ostaviti duboko u ladici da truli i pamti samo sretne dane zajedno s tvojim Tamagotchijem sve dok im baterija ne usahne do smrti. Mozak mi je u požaru vrućice, iz glave frcaju iskre, ta ne znam više ni čitati kako treba! Vitamina mama! Tamna mama Ivi. Brzo vitamina! Zovi mrtva bina! Ne, mrtva bana! Zombi vrati van! U pomoć mi stižu tvoje naranče. Smiri se Ana, ta nema mrtva bana, smiri se mamice, uzmi malo vitamina ce!, kažu Jaffa narančice. One su sočne, one su slatke, one imaju debelu koru i nemaju sjemenke. U sjemenu one siju sjene, maske kriju nečast. Sjemenke su nestale, voće ne raste, djecu sad broje do zadnje časti. Leševe njihove dok smrt pleše. Tužne Jaffa narančice, ne puštaju slatki sok, već slane suzice. Što to pričaš mamice? Kome to pričaš mamice?, pitaju me slova početnice. Jelo se podgrijano puši, zidovi imaju uši! Zidu pričam, početnice! Zidu pričam! Prizivam mračidom! Vapi zid, mrčim jao! Goriš, mamice! Kad gazda izgubi d, nastaje Gaza. G kao grom. G kao granata. G kao genocid. A ti, kako se ti samo stisneš uz mene kad zagrmi. Kad pukne petarda, ti se naglo budiš iz sna i mokre glave u čudu pitaš: to je to bijo? A što je to bilo, bebice moja mala, grliš dekicu smrtnim strahom oznojena. Bilo je P kao petarda. Sigurno te nije poškakljalo P kao plišani plamenac, bebice naivna! Bio je plač, panika, pogibelj, palež, pakao, Peta simfonija, Palach, Palestina… Ispisujem ognjem riječi na P u tvojoj početnici. Tišina šeta kroz napuštenu ulicu, nitko ne misli na jadnog Ivicu. Ivica nema više nikog svog, ostavio ga je čak i bog. Na crtovlju skladam uspavanku za bebe koje plaču. Teške note. Pomoć! Bebe! Pomoć! Gore bebe! Ta, gađajte ih listićima sira ko na smiješnom videu! To bi ih trebalo umiriti. Polijte ih vodom s rastopljenim šećerom! Umirit će ih slatki okus, P kao pokus. Goriš mamice! Moje se čelo žari, moje vjeđe pote, na mom čelu topi se sir. Gori drvo masline. Gori drvo naranče. Gore ljudi. Pazi Plamen! Plačimo, plačimo u tišini. Umrimo, umrimo u samoći. Pjesnik pjeva, političari pišaju požar! Jel ovo početnica ili školski WC?! Trese me plameni led. Stresem led, plamen me i dalje jede. Goriš početnice! Goriš kućice! Buncaš mamice! Grmi, grmi granata! To je to bijo? Djevojčice, sakrij se brzo ispod tanke dekice! Ljudi umiru u samoći! Ljudi umiru u samoći! Čuje li itko išta?! Uši imaju zidove! Uši imaju zidove! Uši imaju debele zidove.
Živi zakopani
Posljednja želja pokojnice bila je ta da je dan nakon ukopa nazovemo tri puta na mobitel koji će biti pokopan zajedno s njom. Ujutro, u podne i predvečer, tako je napisala svojim slabašnim rukopisom na komad papira koji nas je dočekao zajedno s njezinim osobnim stvarima u staračkom domu na Pilama. Više od smrti, bojala se da bude živa zakopana i taj ju je strah počeo opsjedati posljednjih godinu dana od kako je postala nepokretna. Prije kojih stotinjak godina neka je njezina daljnja rođakinja bila navodno živa zakopana na Boninovu, netom što je od bordela postalo groblje. Našli su pri idućem ukopu u istu grobnicu otvoren lijes nesretnice, razderanu odjeću i polomljene kosti ruku i nogu što je bilo protumačeno kao njezin bezuspješan pokušaj oslobađanja od stravične smrti. Iako je postojala i druga teorija, da je pokojnicu iz lijesa zapravo na jedvite jade pokušao izvaditi pogrebnik u potrazi za zlatom s kojim su obično pokapali članove aristokratskih obitelji. Taj je pak nesretnik očajnički htio spasiti svoju ubogu obitelj od gladi. Jedan je naš rođak još sedamdesetih godina čak o tome napisao feljton koji je izlazio u nastavcima u Vjesniku. Vegetiranje u domu i prepuštenost vlastitim mislima cijeli dan očigledno su otvorili dovoljno prostora mašti da se rasplamsa u tom smjeru. Brat i ja smo ostali u Dubrovniku još taj jedan dan nakon ukopa kako bismo joj ispunili ovu posljednju želju. Nikoga od dubrovačke rodbine nismo htjeli moliti da učini ovu ludost. Zapravo se i brat tome opirao, ali sam ga uspjela nagovoriti da ostanemo i ispunimo joj ovu posljednju želju ma kako ona suluda bila. Teta svoje djece nije imala, nikada se nije udavala, a ostali rođaci uglavnom su bili ona hladna sorta od koje ništa ne očekuješ i ne tražiš i s kojom ostaješ na distanci čak i u zagrobnom životu. Naša mama bila je već toliko onemoćala da nije ni mogla sestri doći na pogreb. K tome, Dubrovnik se iz Zagreba činio kao da je na kraju svijeta, negdje tamo ispod Jarčeve obratnice. Već zadnjih nekoliko godina brat i ja smo bili jedini od ”sjeverne” rodbine koji bi joj jednom godišnje, a ponekad i rjeđe od toga, dolazili u posjet. Jedna godina iz sjevernjačke perspektive bi se odvrtjela brzo dok bi naša teta u toj godini bila pomno koncentrirana na pad koji se odvijao nepodnošljivo polako i nepovratno. Od jedne do druge godine, događale su se goleme promjene na gore. Od štaka preko kolica do nepokretnog ležanja. To su bili stadiji njezine polagane predaje, isprva sa slomljenim koljenom, zatim moždanim udarom, naposljetku sa slomljenim kukom koji ju je u potpunosti usidrio za krevet. Još s prvom nedaćom koja se naspram one koja slijedi činila bezazlenom, ona kao da je potpisala bezuvjetnu kapitulaciju i prepustila se padu niz provaliju koji je neki dan konačno završio. Zadnji put kad smo je vidjeli živu, prije nešto manje od godine dana, ležala je nepomično na krevetu, ispijena, ukipljena, vjerojatno i nadrogirana lijekovima koje brizgaju u žile starcima u domu da ne zanovijetaju i ne zapomagaju. Zubnu protezu više nije stavljala pa su joj se usnice prevrnule u unutrašnjost lica kao suha smokva. Konstantno je gubila ne težini. Jela je kao miš, tek toliko da se održi na životu što zbog onemoćalosti, što od potištenosti, što od lijekova koji su gasili svaku iskru života. Njezine tanke noge u pelenama, ispružene na krevetu s atrofiranim mišićima i opuštenom kožom bile su nalik pilećim krilcima. Nismo je više razumjeli što govori niti je govorila išta što bi zvučalo suvislo. A oči, kao da su još jedino one ustrajno palile tu posljednju iskru, odišući nepodnošljivom tugom koja bi se gubila na horizontu negdje povrh naših glava. Znala bih u susretu s tim pogledom nekontrolirano briznuti u plač. Možda to i nije bio plač zbog nje. Bili smo daleko, mi na sjeveru, ona na jugu, navikli već odavno živjeti jedni bez drugih. Bio je to plač zbog toga što se događa, što nam se svima može dogoditi i što će nam se dogoditi, bespomoćnima i krhkima s rokom trajanja tek malo više od životnog vijeka kukaca. Ona bi tada očajnički pružala svoje koščate prste s nepodrezanim noktima prema meni. Taj njezin pokret uvijek bi me uznemirio i pomalo uplašio. Podsjetilo bi me na to da usvojim ljušturama ostajemo nepodnošljivo sami.
U zadnjim našim susretima dok je još bila na nogama, u svome stanu, u svome tijelu i svom prepoznatljivom duhu, stalno se žalila na grad. Ona bi ga izgovarala kao grod. Nemamo više niti jednu normalnu butigu u grodu. Nemam đe ručni sat popravit u grodu. Placa u grodu se pretvorila u suvenirnicu. Ne mogu više niđe nać petrusin da valja. Samo arancini, limunčela, kotonjate u celofanu s fjokom, ko da borati mi u grodu od tega živimo. Nemam đe cvijeće kupit za stavit na grobje. Nemam đe u grodu skratit kaput ni suzit kotulu. U Gruž moram poć po hranu za mačke. A hranila ih je cijelu četu. Dolazile su joj na balkon koji je gledao na pravoslavnu crkvu. Tamo je bio njihov mali raj. Žalila se na buku ispod prozora koja ne prestaje do pet ura ujutro. I na stravičnu gužvu ljeti. Nismo to njezino gunđanje uzimali pretjerano ozbiljno. Smatrali smo to dijelom njezine osobnosti i dijelom folklora dubrovačke razmaženosti. Iako, kada smo prije više od pet godina zajedno šetali Stradunom, rijetko bi susretala svoje poznanike. Lagano su se osipali. Kad bi nabasali jedni na druge, žalili bi se u šta se pretvorio grod. I kako vaja poć iz groda. Riječ grod se zapravo sve manje čula ulicama. Ukopali smo je u obiteljskoj grobnici na Boninovu. Skupilo se tek nekoliko prijatelja, predstavnika institucije u kojoj je radila i par rođaka. Mobitel je bio pokopan s njom kako je željela. Prije toga smo joj obnovili bon i napunili ga strujom. Sunce je bilo visoko na nebu. Kao velika blještava rupa proždiralo je praznu pučinu u daljini.
Bilo je jutro, dan nakon ukopa. Brat i ja sjedili smo u njezinom stanu u gradu. Preživjeli smo besanu noć u kojoj su rijeke ljudi prolazile našim polusnom. Sjedili smo u stanu koji je u međuvremenu zaboravio tetu. Dugo ona nije bila u njemu. Odsjedali bi tu prijatelji njezinih prijatelja pa su njezine stvari bile diskretno sklonjene po ormarima, kutijama i vrećama. Njih ćemo brat i ja trebati negdje evakuirati i zbrinuti, opet u kakav starački dom ili Caritas. U kuhinjskim kredencima ima nešto sasušenih vrećica indijskog čaja. Prašina je zalegla po svim kutevima. Paučina se kupila po slikama brodica i galija koje je tako lijepo izrađivala dok je još bila živa i zdrava. Biblioteka joj je uzaludno širila ruke u zagrljaj. Umjesto nje, vratilo se tek nešto njezinih stvari koje smo donijeli iz staračkog doma. Ručna torba s dokumentima, pidžama, kućni mantil, dvije knjige, nekoliko Glorija i jedna grijalica. Ostavili smo ih bačene na podu pored kauča pa su tim više djelovale uznemirujuće. To ionako više nije bio njezin stan. Još ranih devedesetih godina prepustila ga je bogatom rođaku iz Južne Amerike tako da ga on otkupi od države. Onom koji živi ispod Jarčeve obratnice. Praktički ga je dala u bescjenje prije nego što su cijene nekretnina u gradu podivljale. Ona mu je cijena porasla za 1000 posto. Kapital bogatog rođaka iz Južne Amerike još je malo narastao, a ona je bila ugovorom sigurna do smrti. Uskoro će njezina soba, kuhinja, kupaonica i terasa biti pretvorene u apartman.
Trebalo je otići na groblje i nazvati je. Tri puta na današnji dan. Brat je bio nervozan jer je morao dovršiti klijentski program za jednu firmu i poslati ga hitno na neku stranu svijeta. Trebao je to još napraviti jučer. Njemu je bila apsurdna ideja da je zovemo. Rekao je da smo komotno mogli već krenuti u Zagreb i zvati je s autoputa ako je već trebamo zvati. Biti živ zakopan u 21. stoljeću preciznih dijagnoza je sa znanstvene strane nemoguće. Ali, tako je željela, rekla sam mu. Uostalom, ako je kojim nevjerojatnim slučajem živa zakopana, ne bi se ni mogla tako lako javiti na mobitel, nema dovoljno manevarskog prostora u lijesu, možda bi samo vikala, grebala ili kuckala da je čujemo, znaš i sam kako je slaba bila, govorila sam u obranu njezine želje, nastojeći je opravdati u njezinim tehničkim pojedinostima ne bi li je prikazala barem malčice opravdanom. Brat je samo preokrenuo očima i izletio iz stana u potrazi za stabilnim wi-fi-jem. Na meni je ostao teret ispunjavanja tetine posljednje želje. I meni se na trenutke sve skupa činilo apsurdnim i van svake pameti. Kao kakva priča Edgara Allana Poea. Ali što ako zaista postoji i najmanja šansa da je stvarno ostala živa zakopana kao njezina rodica iz 19. stoljeća pored koje sada leži. Izašla sam vani. Još nije bilo prevruće. Sjela sam u obližnji kafić na Gundulićevoj poljani. Moj umrtvljen mobitel ležao je u sjeni. Njegova crna površina reflektirala je nebo. Preko ugašenog ekrana je upravo proletjelo jedan golub. Vidjela sam kako dijagonalno prolazi preko ekrana, a zatim i gore visoko na nebu. Uzela sam mobitel u ruke i uključila ga, a pametni aparat se automatski spojilo na wi fi. U tren oka je ušao u žile grada i izbacivao mi podatke o obližnjim znamenitostima. Visitors can take a walk along the city walls that surrounds the Old City. The walk takes a couple of hours and offers stunning views of the Dalmatia Coast and a bird’s eye view of the city. Lovrijenac Fortress is one of the sights that can be seen from the wall, it is an impressive structure built on an outcropping rock. It is located just outside the Western wall of the Old Town and was featured in Game of Thrones.
Maknula sam pogled s ekrana na stvarni grad. Jedna se starica savijena pod pravim kutom gegala uz štap od jedne do druge kante za smeće i skupljala plastične boce. Pod je bio prepun mrvica kruha i lisnatog tijesta. Golubovi su se premještali s jedne fasade na drugu. Čulo se lepetanje njihovih krila pomiješano s ranojutarnjim žamorom grada. Zbog mrvica, ovaj dio grada je bio njihov El Dorado što znači da je bilo i puno njihovih govana posvuda. Nekoliko ih je prošaralo i Gundulićev spomenik. Kontejneri su se prelijevali slapovima plastičnih boca od sinoć. I doista, na samoj pjaci bilo je znatno manje štandova sa svježim voćem i povrćem. Prevladavali su suveniri. S obližnjeg ljubičastog štanda u valovima bi me, ovisno o gibanju ljudi, zapuhnuo intenzivan miris lavande. Jedna je starija gospođa objašnjavala nekom strancu rukama kako da koristi ulje u maloj bočici. Pokazivala mu je rukom pokrete masiranja glave u teškoj glavobolji. Teta je bila u pravu. Trebala bih krenuti i provjeriti je li kojim slučajem ostala živa. Iako sam samo teoretski prihvaćala tu mogućnosti, više kao feljton onog rođaka. Ostavila sam 50 kuna na stolu. Napustila sam grad i uspinjala se polako tankim puteljkom prema groblju. Ljudi koji će danas u velikim količinama ulaziti u grad još se nisu u potpunosti razbudili. Penjem se. Prolazim starački dom na kojem je još uvijek zalijepljena njezina osmrtnica. Mačke su se skutrile pored jednog kontejnera za smeće. Sa zapada me prate stijene, pučina i horizont prošaran tek pokojim visokim cvijetom agave. Ulazim na groblje. Sitan šljunak škripi pod mojim nogama. Zastajem ispred obiteljske grobnice u kojoj je pokopana teta i vadim mobitel iz torbe. Njezina slika gleda me s nadgrobne ploče. Ostale slike su već davno otpale. Još je tako mlada u licu na toj slici. Mobitel je na putu ovamo već navukao kojekakva ažuriranja i znao gdje se nalazim. Barem približno. Traži me recenziju za Guesthouse Boninovo. Uspijevam izaći iz hrpetine ažuriranja i reklama koji su se u međuvremenu nakotile na ekranu dok tražim u imeniku njezin broj. Teta. Pozivanje. Čekam. Zvoni. Na mom mobitelu se čuje zvuk uspostavljanja poziva, a iz zemlje sasvim tiho i gotovo nečujno dopire zvuk Samsungova klasika Over the Horizon. Srećom, oko mene nema nikoga da svjedoči ovome što upravo radim. Barem nikog živog. Melodija se odvrtjela nekoliko puta i zamrla. Pretplatnik se ne javlja. Odlazim. Prvo obećanje je ispunjeno. Mogu se spokojno vratiti put grada. Paklena vrućina je u niskom startu da napadne naša tijela i isiše iz njih sve životne tekućine. Treba preživjeti današnji dan i odraditi sve baš kako je htjela. Da ne ostanu neki nerazriješeni računi s mrtvima. Na ulazu u Pile već se stvorila gužva. Odjednom postajem obasuta turističkim letcima kao konfetima. Game of Thrones ture, ture kajacima, privat tours, Konavle Valley and Sokoltown tours, fish, drinks and folk music. Cijeli mravinjak želi ući u ljusku oraha. Duuu-brrrrrouvnik! Duuu-brrrrrouvnik! Rade se fotografije, selfiji, snimaju kratka videa panoramskog pogleda na more i zidine. Preko mosta na Pilama je provučen konop. Ulazim u grad s desne strane. S lijeve ljudi izlaze van. Ispred mene zastava OTP banke i Dubrovačkih ljetnih igara. Laganim koracima ulazimo u grad svi zajedno u velikoj ljudskoj rijeci. Guslar reve i gudi ispred Onofrijeve česme neke tragične narodske melodije. Grad se topi pod koracima ljudi. Kao santa leda pod pingvinima.
Započelo je vrijeme ručka. Po Stradunu ugostitelji vrbuju ljude u svoje lokale. Sve je puno koktel barova, irskih pubova, bečkih kavana, talijanskih kafeterija. Jedan me čovjek prima za zapešće i dovlači ispred lokala. Zastajem slaba i zbunjena. Zgrabio me s obje ruke i započinje sa mnom plesati tango dok mi na uho šapuće današnji menu na engleskom. Govorim mu da sam ja naša, a on me poziva u lokal slavonskim naglaskom i obećava popust za domaće. Sjedam sama za stol i naručujem iz menija na engleskom. Gledam ga sa stola kako preznojen vrbuje ljude. Ispod pazuha mu se šire dvije mokre fleke. Duž ulice je niz takvih svodnika za ručak. Svaki se trudi biti prodorniji od onog drugog, napraviti bolju točku od svog suparnika. Ispred mene se stvorio tanjur narančaste tjestenine prošaran s četiri dagnje. Plaćam račun s popustom i odlazim dalje. Kamene ploče reflektiraju svjetlost i toplinu. Na zidine se želi popeti tisuće ljudi. Pripremljeni su. Imaju šešire, vodu i selfie-stickove. Brat se ne javlja na mobitel. Uvijek je takav. Kod njega je sve hiper racionalno. Programerski um bez Edgara Allana Poea. Ne bi me čudilo da se sad ne javlja jer se ljuti na mene zbog mog inzistiranja da je zovemo baš kako je htjela. Sklanjam se sa sunca. Tražim dašak povjetarca. Tražim rupu u zidinama blizu mora. Znam da bi tamo negdje trebala biti Buža. Pronalazim pukotinu iza katedrale kroz koju kapaju ljudi. Prepuštam se koracima drugih koji znaju kamo se treba ići. Imaju vodiče i pametne telefone. Imam vremena još popiti kavu prije sljedećeg odlaska na groblje. Na Buži se konobar preznojava među tijelima u kupaćim kostimima. Nema prazne stolice. Sjedam na dio betona među stijenama na kojem piše masnom crvenom bojom ”privat”. Pravit ću se luda i ostati sjediti ovdje dok mi netko ne kaže da se dignem. Piljim prema pučini. Kajakaši su ustrajni, približavaju se Lokrumu kao da će ga opkoliti. Moj mobitel vibrira zvukom ažuriranja. On uvijek zna više i uvijek je pametniji od mene. A funny little island just a 15 minute boat ride from the old port in Dubrovnik. Gorgeous scenery and beaches! Tucked away in a quiet corner of the monastery is the Iron Throne! You can sit on it and have pictures with a nice little Game of Thrones exhibition to see all about the filming and you can locate scenes on the island. There’s also restaurant and a cafe. Would recommend for a visit and the Iron Throne is much better than the very poor replica you can sit on for a fee in a shop in Dubrovnik. Iskače mi i recenzija za lokal Buža. Everything is terribly over priced and the service lackadaisical at best. I ja mogu ostaviti recenziju ako želim, ali obamrla od vrućine i tjestenine s četiri dagnje samo nepomično sjedim ispod blijedih i sasušenih palminih grana koje služe kao sjenilo od sunca. Misli mi skaču pučinom kao da je površina vode u plastičnoj boci iz koje pijem. Mirisnim uljima premazana tijela skaču u vodu sa zidina. Nazivati tetu u grob, kakva ludost. Brat je bio u pravu. Mogli bismo i ranije krenuti za Zagreb. Dosta mi je grada. Zovem ga. Ne javlja se. Osjećam kako mi počinje curiti nos. Probijam se kroz gužvu. Kapljica bale traži svoj put kao da je vani zima. Tražim mjesto gdje mogu kupiti papirnate maramice. Spuštam se pokrajnjim uličicama prema Stradunu. Kapljica mi lagano klizi niz nadusnicu. U vrludanju uličicama u potrazi za maramicama, već sam tri put nabasala na jednu te istu gusarski stiliziranu radnju sa čudnovatim slatkišima. U suvrenirnicama ne prodaju papirnate maramice. Samo Game of Thrones privjeske, majice i figurice. Nos mi nepopravljivo curi. Nabasala sam na kostimiranog rumunjskog gusara koji drži nekoliko živih papiga ara kao atrakciju. Jedna crveno-žuta mi se kesi dok nervozno šeće lijevo-desno po štapu, gleda me prodorno i krivi glavu dok me procjenjuje. Kao da se smije mojoj bali iz nosa koja slankasto prodire u moja usta. Brišem je naposljetku golom rukom i moje dlačice na podlaktici sjaje sjajem zlaćanim. Bila je u pravu. Nema se đe kupit rubac za nos. Grad je zapekao. Izlazim u desnoj koloni i ovaj put uzimam autobus do groblja. Gužva je na ulazu u autobus. Vozač je otvorio samo prednja vrata. Autobus je prepun. Na prednjem sjedalu sjedi čovjek srednjih godina sa šiltericom na glavi. Mišići su mu dobro nabildani, jak je i crven u licu kao rak. Komotno je raširio noge i postavio svoje međunožje na tron prvog sjedala. Do njega stoji ljudima prikliještena starija gospođa sa štakom. Željela bi sjesti. On se neće ustati i to ponosno podcrtava. Kaže, neću se ja tebi dignut. Govori glasno kako je on svoju kartu platio za razliku od nje koja je u penziji i ne plaća kartu. On je porezni obveznik i ovo je njegovo pravo. Ona mu govori da joj se ne obraća s ”ti”. On joj odvraća da je ona za njega nitko i ništa. Izlazim iz autobusa. Odlazim k mrtvima. Ulazim na groblje na kojem je upravo završio jedan sprovod. Ljudi se polako razilaze, a jedan je grob u daljini prepun vijenaca. Povorka izgleda mirna i pomirena sa smrću netom preminulog. Čekam da se udalji. Zatim uzimam mobitel i zovem tetu. Uspostavljanje poziva. Pretplatnik je zauzet. Pogledavam na mobitel u čudu. Nisam li možda zabunom zazvala nekog drugog. Ne, zvala sam tetu. Ubrzo me zove brat. I on je sav je u čudu što je teti zauzeto. Upravo ju je zvao. Zvali smo je u isto vrijeme. Podbadam ga kako možda ipak nije tako racionalan kako se čini. Sklapa mi slušalicu. Ja ponavljam proceduru. Nitko se ne javlja Over the Horizon.
Napuštam groblje i ovaj put zovem Uber. Skuplja me mlada Osječanka koja svaki vikend dolazi u Dubrovnik raditi kao vozačica. Isplati joj se, a doma je ionako dosadno u ovo doba godine. Inače radi kao knjigovođa. Može puno ovako zaraditi vikendima. A ponekad se i dobro provesti. Trebala bih pokupiti svoje stvari i zaključati tetin stan. Nakon posljednjeg poziva, brat i ja po dogovoru se vraćamo u naše pusto, radno ljeto u Zagrebu. Probijam se u grad koji ključa od ljudi i vrućine. Ulazim u stan. Zastajem pred bibliotekom. Uzimam Pripovijesti o gradu Nade Skatolini i Grad u zrcalu Mirka Kovača. Bogati rođak neće ni primijetiti ako uzmem koju knjigu s police. Ko zna što će učiniti s njima, možda sam ih takoreći i spasila. Uzimam svoj ruksak i ostavljam tetine stvari koje smo donijeli iz staračkog doma onako razbacane po dnevnoj sobi. Neka se rođak iz Amerike pobrine za njih, neka ih odnese u Caritas ili osobno udijeli ubogima, nek prebriše prašinu s maketa brodica, neka napravi bar nešto za svoj lagodno stečeni kapital. Odlazim iz stana i probijam se uličicama iznad kojih su razvučene plahte na konopima. U svim pokrajnjim ulicama su razvučene plahte, ručnici i kupaći kostimi. Niti jedan komad rublja ili odjeće. Niti jedna lončanica s kakvom biljkom. Samo lancuni koji se peru i suše jer stari gosti odlaze, a novi dolaze. Iznajmljivanje nekretnina je jako unosno. Kapital se deblja. Tko je bio dalekovidan, taj je profitirao. Tko je mogao zamisliti da će grad ranjen u tkivo postati hit destinacija. Samo dalekovidni. Duuu-brrrrrouvnik!, bulevar slavnih, stovarište kruzera, kulisa za Game of Thrones. Duuu-brrrrrouvnik! Yes! Gledam oko sebe hoću li naći kakvo poznato lice iz tetinog susjedstva i tako se zauvijek oprostiti s njezinim gradom. Nailazim samo na poštara koji ubacuje pošiljku u susjedni stan. Ne poznajemo se, ali ga ja pitam za ljude iz grada. I Jelica i Kate i Anica i Antun i Niko više ne žive u grodu. Počeli su jedan za drugim lomiti kukove i u nosilima napuštati zidine. Postali su kukci, građani slomljenih kukova. Slamali su kukove kao da su načinjeni od suhih grana i predavali svoje ključeve kostimiranoj straži na Pilama. Živo čeljade više ne živi u grodu. Čete jednokratnih ljudi pridonose rastu njegove ekonomije. I svakome od njih bi trebalo ugravirati ime u ploče na Stradunu. Izrezbariti ih sitnim slovima malim dlijetom kao na bulevaru slavnih. Oni su njegova budućnost. A ne kukci. Njih treba što efikasnije i čim prije evakuirati iz grada. Neka se ne opiru i neka ne budu ludi. Neka to učine diskretno i bez pobune. Nek stave pamet na kapital! Nek napuste grod i presele u grob. Ma brovo!
Umrla je na kraju srpnja možda baš da nam dokaže sve to o čemu nam je uporno pričala, u što se pretvorio grod. A mi smo samo mislili da njorga, da se žali i prigovara kako bi nam skrenula pozornost na njih dolje, ispod Jarčeve obratnice. Gledam oko sebe i shvaćam koliko je bila u pravu. Možda još uvijek jest. Možda i jest živa zakopana na Boninovu. Moram se požuriti. Možda se upravo sad osvijestila, pokušava doći do zraka i luđački ruje po lijesu pilećim krilcima, ali se ona lome od trenja o ivericu. Možda viče ustima bez proteze, ali je nitko ne može čuti njezino mumljanje. Zovem brata u panici. Želim mu reći koliko je bila u pravu. Ne javlja se. Natovarujem svoj ruksak na leđa i trčim put groblja. Probijam se kroz ljude koji me gledaju u čudu. Trčim i voda mi izlazi iz ušiju. Prolazim stanicu. Gužva je na ulazu u autobus. Nemam vremena čekati u redu. Mobitel mi je na izdisaju, ne mogu ni Uber pozvati. Što ako se upravo sad budi u jezivom strahu. Razgrćem ljude u panici. Prolazim natoverana i luda ko mazga pored staračkog doma. U invalidskim kolicima sjede kukci. Oni su svoje kukove polomili na vrijeme da izbjegnu još jedno ljeto u grodu. Gledaju me u čudu. Trčim uzbrdo u suprotnom pravcu od svih ostalih. Ruksak me priteže, ali se ne dam, trebam izdržati još malo. Odvezao mi se spremnik s vodom, ali nemam se vremena vraćati za plastičnom bocom koja se divlje otkotrljala prema gradu. Čujem kako klopoče sve dalje i dalje. Netko će je već pokupiti tamo dolje i zatražiti kauciju. Trčim. Trčim brzo koliko me noge nose. Pučina na zapadu se prostire u beskraj. Ja trčim kao nikad brže u svom životu. Utrčavam zadihana na groblje. Srce mi poskakuje u grlu. Bacam ruksak s leđa na pod. Panično vadim mobitel i zovem je s četiri posto preostale baterije. Odjednom kao da je simfonijski orkestar na groblju uživo počeo svirati Over the Horizon. Cijelo groblje je zagrmjelo od maestralne izvedbe. Čempresi su se zanjihali, a preplašene lastavice poletjele su u krug. Okrećem se u čudu oko sebe. Čujem ubrzo ženski glas koji naprasno prekida koncert. Alo. Ma evo me na grobju, došla sam Kati donijet malo cvijeća kako jučer nisam stigla na pogreb. Borami sam ostala živa zakopana od svijeta na Pilama.