„Ne zaboravite da mi donesete onu fotografiju“, rekla sam. Vilica mi se stegla kao da sam prebrzo pregrizla nešto tvrdo.
Jutro je došlo tijesno, bez razmaka u koji bi se moglo ući bez sudara.
Gorčina kafe rezala je kratak prostor jutra. Glasovi od prethodne večeri još su se zadržavali po stanu. Smijeh. Nazdravljanja. Pa opet. Sipala sam kafu pažljivo i misli smirivala prateći tanki mlaz i paru.
Šćeri su se smjenjivale oko mene prepoznajući se u tragovima ostalim po stolu za kojim smo svake godine bliže.
Oko stola se sve vraćalo. Nijedna tišina nije ostajala po strani. Ni fotografija nije ostala u kući koja više nije moja. Prelila se u jutro.
Pred očima njeni zlatni tonovi već su se povlačili u smeđe. Površina ispucala sitno, kao presušena koža. Krajevi blago iskrivljeni, oštri na dodir. Krhka opna oko svijeta koji više nije mogao da ostane miran u svom obliku. Jutros su se njegove sijenke iznutra napinjale, kao da pokušavaju da se odvoje od papira.
Đed Miloš u svijetlom odijelu. Śedi mirno.
Ana je promijenila položaj za stolom. Okrenula se bočno, podigla noge na stolicu i izvila svoj dugi vrat. Crna, oštro opeglana kosa skliznula je niz naslon, ravna i teška kao linija koja ne popušta. Zagledala se u parčence neba koje se jedino može viđeti s prozora kuhinje. Umjesto neba vide se kockice druge zgrade – fasade koje nijesu završile razgovore, svaki stan TV ekran, drugačije utišan.
Sojka me presječe. Kako je pažljivo prostirala veš u Narodnih heroja. Peglala ga pogledom. Toliko je bio izbjeljivan da je s prizemlja na kojem smo živjeli njegovo plavetnilo prelazilo preko cijelog dvorišta, i oraha, i duda, i stepeništa na kojem sam prvi put slušala Dženisku, a Sojka s balkona dovikivala da više ne može slušati tu „drogašicu kako krišti, tu luđakinju“.
Kratko se zadržalo među prstima. Pa skliznulo kao posljednje mrvice tosta.
Jutros je važno pojesti nešto kako treba.
U mojoj kuhinji nema luksuza. Ali ima svega da se u njoj ostane.
Između kuhinje i hodnika prag je jedva primjetan. Ipak dovoljno da se tijelo na njemu nakratko zbuni. S vrata, sudopera i šporet – jedno naspram drugog. Između njih prostor je uzak i tu se pokreti skraćuju. Ali zid povremeno predomisli, proširi prostor i ona se pravi kao da se nije pomjerio. Radna ploča je izgrebana. Po njoj su vođeni paralelni životi. Dok je ne gledam stoji mirno, ali čim spustim pogled na nju promijeni nagib. Tanak sloj masnoće slijepio se s ivicama. Ormarići su se odavno razišli. S nekih vise vrata koja ne stižem da učvrstim. Boja je neđe popustila, neđe sam je ja mijenjala. Sve u kovitlacu neke zaboravljene koreografije. Samo je četvrta stolica zadrto ostala nepomjerena, kao da je neko ustao i više se nije vratio.
Okrugli sto nije se zbog toga ljutio. Zabilježio je tišinu između pokreta. Stresao se i smirio.
Ustala sam kao da ću krenuti, pa stala. Pokret mi se tako nekad zakači za misao i zakasni za pola daha. Vratila sam se za sto.
Čudno je kako fotografije s vremenom počnu da pamte tuđe priče.
Tanja se polako kreće prema stolu, kao da usput mora obaviti posjete nekim čudnim prisustvima. „Aa-ha!“, zaključila je. Kada se činilo da je sjela, ona to nije konačno uradila, pa je sto morao da uspori svoj krug.
Nešto je ušlo u kolo.
Šolja kafe lebdi u zraku. Tanja prelazi prstima po ekranu telefona – možda traži nešto što bi amortizovalo buku jutra u jeku sezone kad se šegaju drva. Onda podiže ruku da uhvati šolju i spušta je na sto. „Ups“, još je vruća, kaže njen palac. Tanjine rečenice uvijek idu za pokretom. Sada šakom hvata dršku. „Uvijek jednako kasni“, dodaje za sebe. Kašičica se pomjeri jednom, pa opet – traži đe će da legne.
Ana presjeca kuhinju i staje iznad sudopere. Voda teče preko posuđa od prethodne noći. Sudopera se ispunjava zvukom koji ne prestaje. Samo se mijenja ton. Prsti zalaze ispod pjene. Zahvataju iz nevidljive gomile. Jedan komad. Još jedan. Prepušteni su mlazu. Složeni. Osušeni. Ništa ne ostaje duže nego što traje pokret.
Ja sam prelaz. Promjena tempa u istoj rečenici. Ustajem pod hitno da isključim bojler i onda se śetim da ćemo sude prati i poslije doručka.
Ođe ništa ne stoji mirno.
Tanja pomjeri kašičicu – i sto se razmekša.
Ana izvadi šnalu iz kose – i prostor se zategne.
Otvorila sam kompjuter da provjerim poštu. Sojka se odmah rasporedila po meni. Po načinu na koji zaposijeda stolicu i svoje parče stola. U gomili vikend romana koje je u tašni nosila poput pištolja. Težina tašne držala je red za stolom – tu nije bilo pregovaranja. Sto je bio za ljude i po njemu se ništa nije smjelo rasipati. Vratila sam kompjuter u njegov kvadrant.
Ova površina već se događala.
Sojkin pogled – ironičan i rezigniran. Lice ne traži pažnju, ali je zadržava. Usne prirodno ispupčene, brada blago isturena. Kosa pažljivo isfenirana – krajevi se izvijaju prema spolja, u kratkim, urednim putanjama. Ni u pokretu nema žurbe. Suknja ispod koljena pri svakom koraku pravi mali uredni talas – između svedenosti i koketerije. Cipele s niskom petom drže hod stabilnim, ali ga ne skraćuju.
Ujutru ide istočno prema pjaci. Popodne zapadno u Staru varoš.
Ana je obrisala ruke i prešla prstom preko pukotine radne ploče. „Ovo niđe ne ide.“ U spoju đe se ploča blago uvila stajala je greška.
Tanja je tada, brojeći nešto što niko drugi ne čuje, nesvjesno skupila svoju ogromnu kosu u punđu – kovrče, prirodno šarene, neđe zlatne, neđe bakarne. Sve što je rasuto u njoj je dobilo poredak. Pod stolom joj je stopalo počelo poskakivati. Neujednačeno. Kao odbrojavanje prije ulaska u muziku. Tihi znak da sve još nije počelo, ali stoji spremno.
Mejlovi su ostali otvoreni. Pomjereni za kasnije. Jedva sam i sebe držala uspravnom. Sto se udubljivao pod mojim laktovima.
Stavila sam jaja u tavu. Da ih nijesam posolila dvaput?
Sojka ne bi vraćala pokret unazad. Ona je držala kuću kao lični hram. U njega je hrana stizala u cik zore s pjace, a kad bih ustala, ručak je već bio pristavljen. Tanjiri su imali red; ne raspored – nego naviku. Sve što se koristilo vraćalo se na isto mjesto, kao da se nikad nije ni pomjeralo. Meni je pržila prženice, pravila bijelu kafu i umotavala kosu u pletenice – „tu džunglu“. I njene bugarske ruže bile su uvijek malo opasnije od Milevinih gurabija. Lakše su se topile u ustima. Milevino tijesto, odgovarala bi Sojka, ostaje teško – i tu bi je, kao usput, bocnula.
„A ovu zavjesu odmah mijenjamo.“ Ana ne naređuje, niti komentariše. To je faza koja se podrazumijeva.
Zavjesa pada preko prozora otkad je zgrada napravljena. Koliko je samo puta oprana. Kroz njenu tkaninu prolazi zelenkasta svjetlost, razlomljena u tanke pruge koje se šire po stolu, sudoperi i rubu šporeta. Meni se čini da još nije stigla da postane stara.
„Ovo“, Ana je kažiprstom ocrtala kvadar kuhinje, „mora – da – diše.“
Zlatnu da stavimo, progutaće je svjetlo. Ili ću je umazati bojama.
Oslonila sam dlan na ivicu stola. Trebalo je skloniti stvari i postaviti tanjire.
„Prvo konstrukcija, pa estetika“, govori Ana i sebi i nama i nekoj nevidljivoj publici, i podlakticom prelazi preko osunčane površine stola, brišući ono što je već postalo. Liniju njenog pogleda prekida hrpa mojih bilješki.
Boje se ne raspoređuju ravno. Vraćaju se u sebe, skupljaju i otvaraju. Svjetlo se lomi u pokretu, kao da ne zna da li da ostane ili da se raspe. I lajsna na fioci kao da se bijaše još malo odlijepila i uvila. Sojka bi rekla: „Obrni kolo nebesko!“
Nijesam primijetila kad je Ana počela da pravi salatu. Zrak se samo nije spustio. Sto se tek kasnije nagnuo toliko da se šolja koja je na kratko bila izgubila pravac vratila za jedan milimetar u istu lijevu šaku.
Možda je Tanja uočila da pokret ne ide unaprijed, nego u stranu. „Tri smo“, rekla je kao da provjerava raspored. „Uvijek u tri.“ Suzila je pogled, kao da kroz uši neke nevidljive igle osluškuje đe se tačno takt pomjerio.
Linija se spustila na sto.
Ana je privukla sebi dasku za sječenje. Svjetlo iznad sudopere palo je oštro. Vrijeme je. U ruci se pojavio nož. Śec. Kraš. Cap. Njena mjera se vidi tek kad postane kasno da se reaguje. Pomidore pod njenim dlanom klize ka ivici, jedan po jedan, bez pregovora. „Ne tu“, uputila je upozorenje nečemu.
Odjednom je stala. Nož u zraku. „Ne može ovako.“ U glavi je pomjerala zidove kuhinje.
Nešto je škripnulo. Pogledala sam po kuhinji.
Tada su se pojavili tanjiri.
Tanja ih je izvukla iz ormarića po zvuku. Jedan, pa drugi, pa treći. Spustila ih je na sto bez gledanja i reda koji bi se mogao imenovati. Ali s tačnošću koja se ne osporava.
Ponovo je sjela za sto. Osmotrila prazne tanjire: raspored se držao. Onda je počela lagano da okreće šolju. Jednom. Pa opet. Kao da time vraća nešto u ritam.
Svjetlo je klizilo preko porcelana. Tanja je pratila kako se mijenja površina koja čeka hranu. Onda joj je pogled zalutao mimo stola, ka nečemu čega nije bilo u kuhinji.
„Uvijek se vrati na prvo“, izgovorila je.
Ana je prekinula pokret. „Ne“, rekla je odlučno. „Ne vraća se. Samo izgleda kao da se vraća.“ I nastavila da reže. Bez pogleda. Bez pauze. Nož ne mijenja smjer.
Sto ostaje između.
Tanjin pogled vratio se njegovom rubu. „Polako“, klizilo je iz Tanje u zrak, glas po glas. U tom „polako“ nije bilo usporavanja. Samo trajanja. Povrataka. Kao da se sve što radimo već jednom desilo – i bilo vraćeno, drugim redoslijedom. Ne mijenja se pravac, samo tempo. Kao kad joj mašemo na aerodromu, pa je čekamo po cijelu godinu. Pa cijelu kuću prečistimo. A kad se vrati – sve između se skloni.
Povukla je viljušku po ivici tanjira. Tanka i precizna linija zvuka ostala je ravna u prostoru koji se pomjerio.
„Ali mora da se drži mjera“, rekla je ona, više sebi nego Ani.
Pomidore samo što nijesu popadale preko ivice.
„Mjera je već promijenjena“. U Aninom glasu otvorila se znatiželja, pa čuđenje – kao da ta rečenica ne bi smjela da postoji.
Tanja je tada podigla pogled. Ne prema Ani, već prema prostoru između njih. Kao da osluškuje šta je pomjereno. I rekla mirno: „Ne može prostor da se prepravlja dok se u njemu stoji.“
Ana se nije okrenula. „Može“, rekla je. Linija rezanja pala je drugačije. „Samo ga ne prepoznaješ poslije.“
I salata je nastavila da se pravi kao da se ništa nije desilo.
Među mojim šiškama izdvojila se sijeda vlas.
Ustala sam da provjerim jaja. Uvijek ih stavim na tihu vatru i poklopim. Da imam vremena da s mirom popijem kafu ili se istuširam, a da zadržim sočnim žumance. Samo zbog onog umakanja korice hljeba, ili premazivanja preko tosta. Nijesam neka kuvarica. Ali znam kako ću staviti glavicu luka u teću za supu isto k’o što znam kako se zovem. To mi je u rukama. Vratih li poklopac?
Ana je usmjerila svoje krupne oči prema meni kao da želi da kaže: „Ta fotografija?“ Okrenula se i spustila zdjelu sa salatom na sredinu stola, držeći je sa obje ruke.
Zdjelu je preuzeo sto.
I tada sam ih viđela sve.
Za dugim pravougaonim stolom u kuhinji babe Đule. Ruke se kreću bez žurbe. Pomjeraju se ka rubu, pa stanu, pa se vrate. Svjetlo pada nisko i svaki pokret ga kratko presiječe. Kičma se savija prema radu koji raste u krilu. Đuline šćeri drže ritam. Noga ostaje mirna. Ništa ne počinje. Samo se mijenja ruka.
Radina Vilerova galerija. Original konac, muštra, sitni vez. Igla prolazi kroz platno poznatim tragom. Sve se ponavlja tačno – ni jedan ubod ne izlazi iz reda. Konac se zateže, popušta, opet zateže. Druga šćer hekla – petlja po petlja – kao da prostor skuplja sam sebe. Treća plete. Klupko u krilu. Iglice ponekad zazveče, pa se utišaju, kao da su pogriješile ton. Šoljica kafe se podigne i spusti. Staklasti pogled registruje pokret.
Sojka, ne. Ona stoji kraj šporeta, miješa, kuša, dodaje. I ostavlja petrusimen za kraj.
A onda, isti povratak samo drugačije ruke – njihova sestra od strica Mileva! Sa zavjesa su joj polijetali leptiri. Djedamrazove od vate kuća je svake godine zaticala na istom mjestu. Po njenim uskršnjim jajima plivale su boje, ljubičice i bijele rade na pola puta između oblika i rastvaranja.
I kada bi se pokret povlačio, ostajala je najmlađa Stanka. Kleknula bi kraj kauča koji joj je služio kao krevet. U skromnoj pamučnoj spavaćici, s mekim izlizanim okovratnikom, tijelo bi se sklopilo kao da ulazi u jedini mogući oblik. Kratka kosa otkrivala je lice koje nije tražilo izraz nego nišu da se u njega položi. Usne bi se jedva razdvajale, bez glasa. Krstila bi se uzastopno, dok se pokret ne bi zatvorio u sebe. Zidovi su gubili tvrdoću, prozori granicu. Njena spavaćica ostajala je bez otpora. Više nije bilo jasno đe se završava tetka a đe počinje soba. Tako je i preminula.
„Majko“, Ana je ušla u moje sjećanje kao u tuđu prostoriju, „kunem ti se da sam danima slagala knjige, dokumenta i fotografije u kutije koje su sada na gomili u šupi. Da me ubiješ ne bih znala u kojoj je baš ta fotografija.“
Ni ja nijesam znala da li želim ponovo da je vidim. Samo sam znala da ne želim da ostane neđe đe je niko neće tražiti.
Okrenula sam se prema šporetu. Jaja su bila gotova. Ali tost je malo zagorio.
Spustila sam podmetač za tavu. Tvrdu, izgrebanu ploču prenijetu iz kuće koja je sada ostala samo po predmetima.
Tanjini prsti uvijek zaplešu od sreće kad vide hranu. S njom je milina jesti.
Uostalom, ođe se stvari ne gube. Niti kuhinje prolaze, samo se premještaju, kao kutije u šupi kad se kuća uređuje. Slažu se jedna preko druge.
Kroz ventilaciju se uvlačio jaki miris prženog luka iz komšijske kuhinje. Ništa se ne završava tamo đe misliš da jeste.
Đevojčica u ulinoj kuhinji okrenula je kašičicu naopačke i gledala kako se u njoj sakuplja svijetlo s poda. Onda ju je vratila u tanjir, u skoro isti položaj, samo malo ukošen.
Escajg iz Đuline kuće još uvijek ima težinu u ruci. U vitrini lutke koje je Rada donosila s putovanja. Još uvijek se razvija flamenko kraj pariške dame koja samo što nije iskoračila sa Seraovog Neđeljnog popodneva. Iza njih poređane knjige, uzduž i poprijeko. Stisnute jedna uz drugu, da ih nešto ne razdvoji. Tu nema mjesta ni za prašinu da odluči đe će pasti. Toliko priča u meni, nagomilanih – uzlazno, nizlazno. Pokrene li se jedna – sve se ruši. Najbolje je pustiti da se razvije tišina.
Kao ona koja je śeđela u staroj sofi kraj babe Đule. Tijelo uspravno, mirno, ruke u krilu nepomične – tek bi ponekad poskočio palac. Pletenice su joj bile uredno uvezane pod potiljkom, pričvršćene dugim šnalama, kao da drže oblik koji bi se inače razvezao u zrak. Gledala je mlade žene dugo, s tihim divljenjem, prateći kako se dan raspliće niz njihove prste. Svaki ubod igle, svako zatezanje niti, svako ritmično podizanje malog prsta i prstenjaka pretvaralo se u špulnu i stopicu njene šivaće mašine.
I dok se pogureno tijelo vraćalo u dane kad je šila za pola varoši, ja bih ulijetala u njen mir. „Bako, pričaj mi kako si ašikovala s đedom Milošem.“ Naginjala sam se ka priči kao nečemu što se ne smije propustiti. Pogledala bi me k’o da mi uzima mjeru, pa tek onda pustila rečenicu. Žene za stolom na tren bi izblijedile. A Đula, sa vijencem pletenica oko glave, bila je mlada. Pričala je o portunu, o čekanju, o tome kako se vrijeme skupljalo u kratkim susretima. Neđe između rečenica ostajao je prostor koji se nije popunjavao. Nije se znao redoslijed. Priča se samoj sebi sklanjala s puta. Čvornovati prsti ostajali su u krilu. Nijesu pristajali na šnit prošlosti. „A jeste li se ljubili, bako? Kako ste se ljubili?“ Tu bi se sjećanje tanjilo i pucalo poput starog konca. Đula je pokušavala da vrati sigurno rastojanje između priče i onoga što dijete treba da zna. Ali za mene je to priznanje – „ljubili smo se“ – bilo srce cijele priče, nešto što mora da postoji ako već postoje portun, tajni sastanci i đed Miloš. Đula se samo blago nasmiješila. „Ali ti si mi jedna stidnica“, rekla sam, uvjerena da se prava priča uvijek skriva onamo đe ona zaćuti.
Priča rascjepana baš tamo đe uspomene počinju da liče na mitove, a mitovi na ono što smo nekad živjeli. Oko nas i dalje žene za stolom trajale bi u svom tihom krugu – konci, šavovi, petlje, kafe. Ponekad se pomene neko ko je otišao. Izgovori se kao da pripada kući, iako ne znaš đe da ga staviš.
Milevin otac, na primjer. Koji je poslije Veljeg rata izbjegao za Ameriku iz sela koje je prestalo da bude mjesto i postalo rana. Posljednje što smo o njemu čuli bilo je da je sahranjen na crnogorskom groblju u Bilingsu, u Montani. Jednom sam bila tamo. Imala sam pola dana i mapu koja nije vodila nikud. Put je bio raskopan, skretanja bez oznaka. Nijesam našla groblje. Možda je i bolje. Neke stvari, kad ih ne nađeš, ostanu tačne. Poput imena. Ne pomjeraju se pod pogledom. Kao onaj grob na brdu.
Još mi samo fali da sebe počnem da tražim po kutijama.
Nijesam ni śela kad je prasnulo s ekrana:
„Drage kolege, popravni kolokvijum…“
Kao podśetnik. Sitna panika koja će do śutra izgubiti smisao. Rasporedi, učionice… Isti hodnik kojim prolazim već tri decenije. Kad sam ga prvi put kročila u taj prostor, zemlja se raspadala. Mislila sam da ću od toga poluđeti. Iz Sarajeva su tražili pive umjesto vojnika. U Splitu su govorili da više nismo ono ća smo bili. Vijesti su išle brže od razuma. Nijesam stizala da se oprostim niti od države niti od porodice dok sam učila nepravilne glagole. Niti da se śetim šta je trebalo da postanem. Od tada sve nosi isti šum. Ponavljanje s varijantama. Rečenice – nedovršene. Prostori se prepisuju. Tragovi bez vlasnika.
Kuća ne pamti ljude. Pamti đe su stali.
Kvaka se spusti.
Ali hodnik je nastavio. Kao da se sve neđe drugo dogodilo.
Tanja je otvorila fioku i zatvorila je bez razloga.
Ana je sprala s ruku komadiće salate.
Nijesam o tome govorila za stolom. Đeca ne treba da jedu rat. Sojka bi samo obrisala ivicu teće, kao da se stvari jednako mogu zguliti s jezika, kao višak kore. A meni k’o da je kamen pao na stomak.
Jaje se prevrnulo na ivici tiganja. Tanja ga je vratila na mjesto i nastavila da maže puter po tostu. Pod laganim ravnomjernim potezima od ivice prema sredini puter je nestajao i vraćao se u tankim tragovima svjetla. Kora je krcnula.
Ana je spustila ruke na kukove i pogledala preko stola. „Treba li kome još nešto prije nego konačno śedem?“
Sto se složio sam od sebe. Viljuška je prestala da traži ugao. Šolja je prestala da se vrti. Prolaz između sudopere i šporeta se proširio.
Kroz hodnik se čulo kako se lift zaustavio na spratu iznad nas. Komšije su iznosile nešto teško. „Ođe pridrži… na kant“, stizalo je u fragmentima.
Na neka mjesta više ne idemo.
Kad smo prošlog maja pośetile grob vojvode Miloša u Riđanama kraj Nikšića, kiša je počela iznenada. Gusta zavjesa pred siluetom napuštene crkve na brdu. Spirala je stazu pred nogama. Teški miris truleži dolazio je iz zemlje i držao brdo da se ne raspadne. Ramena prisiljena da mu se pognu. Pogled se sklanja od vjetra, stope klizaju kroz dugačku travu, spotiču se o skriveno kamenje.
„Ja sam mislila, možda je trebalo okolo…“
„Pušti, Tanja, sad.“ Ana presjeca uzbrdicu.
Jedan korak uzbrdo, pa se udaljenost preuredi.
„Majko, možeš li?“
Kad smo konačno stigle do groba, nijesmo više znale da li smo ga pronašle ili smo na njega slučajno nabasale. Kamen je obrastao mahovinom i prekriven tamnim mrljama vlage. Ledan. Duboko urezane linije pisma gube se pod kišom. Grob se nije dao pročitati. Razaznavao se početak imena, ili je to samo bio umišljaj. Tanja je stajala mirno, poput statue, mokra do kože. Kiša joj se slijevala niz lice i pletenice. Zurila je u grob duže nego što pogled može da izdrži istu tačku. Prepoznaje nešto što joj ne pripada. Ili možda baš pripada previše. Ana je sa suvom ljutnjom gledala pored kamena i odredila da je vrijeme da se vratimo. Još jednom sam pogledala krive, zaboravljene ploče rasutog nadgrobnog svijeta, travu povijenu pod naletima vjetra. I crkvu s otvorenim vratima u čijoj su tami mir i zebnja na vječnoj straži.
Jedno vrijeme stoji, drugo se fotografiše.
Tanja je okrenula sendvič da joj jaje ne iscuri.
Ana je uhvatila jednu pomidoru da ne ispadne iz pijata.
Voda je kapala u sudoperi.
Po stolu su klizile sjene ruku. Ruke se mijenjale, pokret ostajao. Drške escajga produžavale se u pokretu. Poneđe su u odsjaju stola komadići susjedne zgrade visili naopačke. Naslon četvrte stolice uporno je pokušavao da se ogleda, ali bi ga stalno prekidali tragovi onoga što se već kretalo po površini.
Podijelila sam servijete i ośetila da mi je desno rame malo ukočeno. Ana kaže da samo sebe maltretiram uparujući ih s prstenovima i misleći o flekama. A baš te servijete sam donijela iz Notingama, đe mi je na jastuku prinijeto Lorensovom rukom lično napisano pismo njegovom uredniku u kojem ga upozorava: „ako ti ne vidiš razvoj koji je spor kao rast, ja vidim“.
Nego, nijesam se mogla śetiti, pomislila sam hvatajući neke komadiće krastavca, koji zaista ne znam da li mi više prija, da li sam tu fotografiju posljednji put viđela u najgornjoj fioci mog radnog stola, u onoj kući.
Đed je pozirao u svjetlom odijelu, sa šeširom na krilu i štapom u lijevoj ruci. Sa zagonetnim muškim osmjehom na usnama oivičenim sitnim brkovima. K’o Klark Gejbl, u Prohujalo s vihorom. Možda malo mršaviji.
Sojka bi tada izvila vrat, kao Vivijen Li, i zategla usne – kao da se sve može izgubiti, ali ne i držanje.
Ana je tresnula telefonom o sto. „Vazda li nam je ovako.“
Kao da je rekla „Pozor.“ Sto se ukočio.
„Heej“, Tanja ju je pogladila po ruci. „Ručkimo i dan je naš“, nasmijala se i onda ju je počeškala iznad uha. „Mišu moj mali, koga najviše voli njegova Taša?“ Sad joj je pogladila rupicu na bradi. „Mama“, pogledala je u mene širom otvorenih očiju, „dakle, ničija jaja nemaju ovaj ukus.“ Zatvorila je oči i uživala u zalogaju, „mmmmm“. Pa okrenula tanjir tražeći bolju stranu zalogaja i prstima pratila njegov tihi krug.
Ana je još jednom ćušnula pomidore ka ivici.
Bijaše li mu jedna obrva malčice podignuta?
I da je nađem – ne bih znala šta zapravo gledam.
Tk. Nešto je caknulo u zidu.
„Ha!“ Tanja je naćulila oba uva, kao da je kuća rekla nešto što nije razumjela.
Svjetlo iznad sudopere nestalo je bez najave. Frižider je utihnuo. Neđe u zgradi zalupila su vrata.
Ana je vrhom prstiju sakupljala mrvice tosta na jedno mjesto.
Tanja je još trenutak držala glavu ukošeno, osluškujući prazninu koja je ostala iza šuma. Onda je spustila dlan na sto i vratila šolju u njen mali krug.
Možda je Đula sašila đedovo odijelo. Ona je mislila o zatezanju niti i pokretu šava. Pa su se poslije stvari sklanjale u šavove, dok ih više niko nije znao pročitati.
Tanja je pitala bismo li mljacnule još jedan komadić pljevaljskog sira, spuštajući viljušku i nož svaki na svoju stranu tanjira, precizno, kao da zatvara muzičku frazu. Njeni prsti su nad istim tanjirom držali ritam – tri pokreta, pa pauza, pa povratak – kao vježbu koja ne traži kraj nego nastavak.
„Ja imam slobodu volje“, izgovorila je jednom mirno, kao početni takt.
Zavjese su kratko zadržale svjetlo.
Oko zdjele za salatu razbježale su se kapljice vode kroz koje se jutro uvećavalo i pomjeralo.
Srećom je Ana sklonila mrvice. Inače bi ih voda razmazala po cijelom stolu.
Šare bi se produžile u ulice. Mogle bi da vode bilo đe.
U portun. Tamo đe se ulazilo i izlazilo bez zadržavanja. Đe su se vrata otvarala taman koliko treba da neko prođe, pa bi se odmah vraćala na svoje mjesto. Nekad tiho „tup“, nekad rezonantno „klank“. Niz mrak bi se gubili koraci – čas užurbani i kratki, čas duži i stabilniji. Ponekad bi ostao trag oznojenog dlana na zidu. Zid bi promijenio boju, rasuo se u tačke, pa nestao.
I sve bi se završavalo u tankoj liniji kroja.
Tanja je i dalje lagano okretala tanjir. Provjerava da li se nešto u međuvremenu vratilo u ritam.
„Ne postoji isto mjesto“, Ana je zamišljeno rekla, uređujući sistem salate kao građevinski projekat.
Pomjerila sam se u stolici, tražeći oslonac.
Onda je Ana pomjerila zdjelu sa salatom bliže sebi, da provjeri da li se sto drži pod rukom kao maloprije. „Samo isto ponavljanje“, dodala je, studirajući novu konfiguraciju.
Nož je ostao na ivici daske, bez mjesta da padne.
Tanja je zastala. Zagledala se u Anu. „Ali ponavljanje pravi red“, izgovorila je kao zakon.
Ana je kratko izdahnula. „Ne.“ Zavrtjela je glavom. „Ponavljanje pravi naviku. Red se ne ponavlja.“
I u tom trenutku, između viljuške i noža, između šolje i ivice stola, između dvije rečenice koje se ne dodiruju, fotografija je izbila u ispucalom laku stola.
Tanja je pružila ruku prema posudi sa sirom. „Još malo sira“, rekla je gotovo svečano.
„Đed na njoj nije sjedio sam“, rekla sam iznenada. I ocrtala kružnicu po stolu.
Tanja je podigla viljušku.
Ana je konačno odvojila pomidore koje su joj žuljale red.
Jedan pokret. Pauza.
I viljuška se vratila u tanjir.
