Majkl Ondači: Berač cimeta
Iz knjige „Berač Cimeta“ (The Cinnamon Peeler: Selected Poems of Michael Ondaatje, London, 1989. Picador). Većina ovih pjesama je napisana u Kanadi. Nekoliko je nastalo u Šri Lanki.„Tanki Krov“ je napisan na Havajima.
S engleskog preveo Srdja Pavlović
Berač cimeta
Kada bih ja bio berač cimeta
ležao bih u tvojoj postelji
i ostavio žuti prah drvene kore
na tvom jastuku.
Tvoje grudi i ramena bi mirisali
i ne bi mogla proći pijacama
bez zavjeta mojih prstiju što
lebdi oko tebe. Slijepci bi se
spoticali znajući kome se primiču,
pa možes se kupati
i kišnicom iz oluka, monsunom.
Ovdje, na butini
na ovoj mekanoj livadi
susjed tvoje kose
ili brazda što razdvaja tvoja ledja.
Ovaj gležanj.
Medju stranica bićeš znana
kao žena berača cimeta.
Jedva sam te smio pogledati
prije braka
nikad te dodirnuti
tvoja znatiželjna majka, tvoja opasna braća.
Potapao sam svoje šake
u šafran, maskirao ih
kroz zadimljeni katran,
pomagao sakupljačima meda…
Jednom, dok smo plivali
dotakao sam te u vodi
i nasa su tijela ostala slobodna,
mogla si me zagrliti i oslijepiti od mirisa.
Izašla si na obalu i rekla
ovako ti diraš i druge žene
ženu kosača trave, ćerku onoga što pravi ljepak.
Pretraživala si ruke
zudeći nestali miris
i znala si
kakva je vajda biti
ćerka onog što pravi ljepak
ostavljena bez traga
kao obljubljena ćutke
kao ranjena bez zadovoljstva ožiljka.
Stomakom si dotakla moje ruke
na suvom vazduhu
i rekla
ja sam žena berača cimeta. Pomiriši me.
Usvajanje
Zvanična je potreba
isisati sve sokove iz mesa
onih kojima se divimo,
sadeći ih u mozgu, sebično,
i potičući voćke u usamljenim baštama.
Naučiti kako se sipa tačna mjerica
čelika, još mekanog i luckastog
prije nego što pogodi stranicu.
Ugodio sam raspoloženje i zvuk
već stogodišnjih mrtvaca, muškaraca i žena,
veliki pas Emili Dikinson, Konradova
brada i
za sebe
sklonio ih iz saobraćaja istorije.
Pošto sam okusio njihov mozak. Ili oslušnuo
mokri zvuk samrtnog kašljucanja,
njihova ideja neokaljanog trenutka je Sada.
Glasine kruže
glasine se prenose
posadjene su
dok ne postanu kičma.
Drugačiji razlozi
Tri oblaka i stablo
preslikani na glatkom
trbuhu tostera.
Kuhinkjski prozor uplašen visi
načet ujedima zime.
Mi smo u ćeliji
kulturne magije.
Stravinski urla za doručak,
Naše mlijeko je prah.
Napolju, bog Maj
pomjera štapic
da zavrne vjetar i razjuri
sjene drveta i oblaka.
U trenu
skakuću pouzdane ptice
mrseći hladnu travu.
Još nije svijet čovjeka.
Čistimo kante od pijeska
da zahvatimo jutarnju vodu,
taknemo zimske koprene
i pometemo uspavane moljce.
Dok djeca spavaju, skružana
uz snopove slame,
Dopire žamor miševa.
Pažljivo okrećem stranicu
da ne poremetim ritam
tvoje glave
usnule u mom krilu,
gledam pokrete ispod kapaka
nemirne kao vatra.
Mi imamo ljubav i boga
napolju
sve dok se led
ne počne otapati
niz tamne skrivene vodopade
ili dok moja ćerka
ne zapali jezero
odbljeskom
svojih crvenih cipela.
Tanki krov
Tri dana stojiš nepomičan
zarad mrvice mudrosti
i sve staje na pravo
ili na pogresno mjesto.
Govoriš
ne znajući da li serafin ili guja
treperi u tvome srcu,
gledaš kroz prozor
trazeći tajni znak
što gori nebom.
Rješenje.
Ove zadnje godine sam bio siguran
da ću umrijeti.
Subota
Tri orahova stable.
Jato uobraženih gusaka
koje se provlače ispod ograde
i gegaju ka tratini.
Stablo jabuke. Plavobijela kuća.
Svjestan ljepote slike.
Danas želim pisati o “malim stvarima”,
one bi me mogle izbaviti
od sopstvenih nauma.
Iščitavam redove
o “kukavičluku” i “lojalnosti”.
Ne znam
da li se davim
ili izranjam da udahnem.
Noću
Dajem ti svoju ruku
kao još živ leš
izvučen iz vode.
***
Odlazimo
do surovih predjela na Zemlji
svuda nalazeći moralne nedoumice.
Hoće li Džon Vejn i Montgomeri
Klift
odjaviti krdo
u Misuri ili Kanzas?
Noćas se naginjem preko Pacifika,
plave divlje svile
uokvirene kreaturama
koje
cok cok cok…
moj iznenadni pokret
i tišina.
Postoje oni koji su unutra
i oni koji gledaju unutra.
Maleni
kožni prsti nogu
grle čašu.