Lorens Ferlingeti: Beskrajan život
(izabrane pjesme)
Izabrao, s engleskoga preveo i priredio VOJO ŠINDOLIĆ
ŽENE I MUŠKARCI KOJE SE RAZVODE
Žene i muškarci koji se razvode
vozikaju se uokolo s odjećom razbacanom po automobilu
i pitaju se što li se to dogodilo
s njima i njihovim stvarima
uključujući i njihov drugi
par cipela
I ako uhodite jedan od ta dva para cipela
tko zna što se dogodilo
s onim drugim parom
koji je ostao isplaženih jezika
jer ni godinama kasnije nije sigurno
je li vlasnik pronašao
onaj drugi par cipela
ili je veza među njima prekinuta
ili su ostale neupotrebljene
i razvezanih uzica
s potplatom
tom osobitom dušom
podmitljivih misli
koja grčevito želi
ponovno koračati
slobodnim zrakom
s potpeticom koja je već jednom
bila zamijenjena
ŽIVOT U DIVLJINI, RANO UJUTRO
Pokraj velike rijeke Deschutes
na ozelenjeloj livadi uz obalu
sunce obasjava
visoke stijene
koje se poput kamenih skulptura
dižu uvis
s druge strane rijeke
U podnožju strmog smeđeg obronka
kilometar i pol udaljenog
šest bjelorepih jelena
četiri mlada srndaća razgranatih rogova
i dvije male srne
nijemi u vječnosti
piju vodu u plićaku
tada dižu glave
i uspinju se sve više
uz sve strmiju stazu
obasjani suncem
Dalekozorom ih približavam
nalik zaobljenoj kameji
U deblu stabla je velika rupa
jedno od njih zaviruje unutra
Jedno po jedno
upijaju tišinu
(dvije male srne posljednje)
jedno po jedno
uspinju se mirno
prelaze strmi rub kanjona
uopće se ne osvrću
i zauvijek iščezavaju
Kao i izvjesni ljudi
u mojem životu
DVA SMETLARA NA KAMIONU, DVOJE ZGODNIH MLADIH LJUDI U MERCEDESU
Čekajući pred semaforom da se upali zeleno svjetlo
u devet ujutro usred San Francisca
jarkožuti kamion za odvoz smeća
s dva smetlara u crvenim plastičnim prslucima
koji stoje na stražnjoj platformi
drže se za ručke
i gledaju prema
Mercedesu otvorenog krova
i elegantnom paru u njemu
Mladić
u otmjenom trodjelnom lanenom odijelu
duge plave kose koja mu pada do ramena sa sunčanim naočalama
Plavokosa djevojka ljupko počešljana
odjevena u kratku suknju i višebojne čarape
voze se prema njegovom arhitektonskom uredu
I dva smetlara na nogama još od četiri ujutro
umorni i prljavi od napornog rada
vraćaju se u bazu
Stariji smetlar sijede kose boje čelika
i pogrbljenih leđa
promatra ih poput
kakvog Quasimoda
I mlađi smetlar
također dugokos i sa sunčanim naočalama
otprilike jednakih godina kao vozač Mercedesa
Oba smetlara bulje
i kao da iz velike udaljenosti gledaju
u ravnodušni par
koji kao da promatra neku besmislenu TV reklamu
u kojoj je uvijek sve moguće
Crveno svjetlo semafora načas
zadržava jedan par pokraj drugog
kao da je išta među njima
moguće
s druge strane velikog zaljeva
na otvorenim morima
ove demokracije
MODERNA POEZIJA JE PROZA (ALI NAM MNOGO TOGA GOVORI)
Listam veliku antologiju suvremene poezije i sve mi se nekako čini da naš ,,uzvišeni unutrašnji pjev“ odzvanja u nama uglavnom proznim glasom, premda ga objavljujemo u formi poezije. Međutim, to ne znači da je naša poezija prozačina ili da nema dubinu, ne znači da je mrtva ili na izdisaju, ili da nije ljupka i zanosna, da nije dobro napisana ili da nije duhovita i smiona. Veoma je živa, jako dobro napisana, ljupka, dojmljiva poezija u prozi koja opstaje bez štaka interpunkcije, proza čija je sintaksa toliko jasna da je svatko može pisati kako ga je volja, a da i dalje bude veoma jasna i vrlo prisna proza. Ali, pod maskom poezije, poetski i prozni intelekt zajednički se kriju.
Prolazeći kroz naše prozne građevine prema dvadeset i prvom stoljeću, čovjek se može osvrnuti i začuditi tom čudnom razdoblju koje je poeziji dopustilo da zakorači ritmovima proze, a da se još uvijek zove poezija. Moderna poezija je proza jer zvuči jednako obuzdano koliko i bilo koji muškarac ili žena čija se životna snaga izgubila u urbanom životu. Moderna poezija je proza jer nema duende, tamni duh zemlje i krvi, a ni dušu tamne pjesme ili strastvene glazbe. Poput moderne skulpture, ona voli beton. Poput minimalne umjetnosti, ona minimalizira emocije dajući prednost uzdržanoj ironiji i jedva natuknutoj žestini. Takva kakva je, to je savršena poezija za tehnokratskog čovjeka. Ali, koliko često se takva poezija uzdiže iznad osrednjosti čovjekova blještavog okruženja? Svojedobno je Ezra Pound mudro kazao da se jedino u razdobljima dekadencije poezija uspijeva odvojiti od glazbe. A upravo tako svijet završava, ne pjesmom nego cmizdreći.
Prije osamdeset ili devedeset godina, kada su svi strojevi počeli bučati gotovo jednoglasno (tako se barem činilo), čovjekov govor nedvojbeno je postao usiljen i izvještačen zbog apsolutnog stakata strojeva. Whitman je bio uporan, opjevajući vlastiti život. I Sandburg je bio uporan, pjevajući svoje sage. I Vachel Lindsay je bio uporan, bubnjajući svoje napjeve. Poslije se pojavio Wallace Stevens sa svojom blagozvučnom ,,fiktivnom glazbom“. Pa Langston Hughes. I Allen Ginsberg, pjevajući mantre, pjevajući Blakeove pjesme. Na ulicama svijeta još uvijek srećemo ulične pjevače i svirače i stihotvorce, oni stvaraju poeziju hitne buntovne Sadašnjice, poeziju vlastitog kratkotrajnog postojanja, inkarnaciju vlastitog mesa (kao što ju je D. H. Lawrence nazvao).
Velik dio poezije slagarski strojevi svojedobno su izlijevali u vruće olovne retke a sada poezija izlazi iz tako hladnog IBM stroja. Nema više pjesme među slovoslagarima, nema pjesme u našoj betonskoj arhitekturi, našoj betonskoj glazbi. Možda slavuji još uvijek pjevaju u blizini samostana Sv. Srca, ali na gradskim pustošima T. S. Eliota uopće ih ne čujemo, kao što ih ne čujemo ni u njegova Četiri kvarteta (koji se ne mogu izvesti ni na jednom instrumentu premda je to najljepša proza našeg doba). Ni u proznim pustošima Cantosa Ezre Pounda koji nisu canti jer ih nitko živ ne može pjevati. Ni u tvrdokornoj prozi Marianne Moore (koja je ono što je pisala nazvala poezijom u nedostatku boljeg naziva). Ni u sjajnoj prozi slobodnih stihova Eseja o rimi Karla Shapiroa, ni u svakodnevnom gradskom žargonu Williama Carlosa Williamsa, osobito u njegovom Patersonu. Svemu tome plješćući odobravaju profesori poezije i pjesnički kritičari koji su zaposleni u najuglednijim institucijama, ali nitko od njih neće počiniti izvorni grijeh i kazati da je poezija nekog pjesnika zapravo proza objavljena u formi poezije – baš kao što to ni pjesnikovi prijatelji neće nikada priznati, baš kao to što ni pjesnikov urednik i izdavač neće nikada izjaviti – najmutavija zavjera tišine u povijesti književnosti.
Najveći dio moderne poezije jest lirska proza, ali ona nam govori mnogo toga, vlastitim primjerom, o onome što nam smrću duha naša tehnokratska civilizacija pruža, dok uhvaćeni u mrežu strojeva i mačo-nacionalizme nastavljamo čeznuti za slavujem među borovima Respighija. Ptičji pjev čini nas sretnima.
BESKRAJAN ŽIVOT
Beskrajan veličanstveni život svijeta
Beskrajan njegov ljupki život i disanje
njegova ljupka osjećajna bića
koja gledaju i slušaju koja osjećaju i razmišljaju
smiju se i plešu koja uzdišu i plaču
u beskrajnim popodnevima u beskrajnim noćima
zapijanja i drogiranja i čavrljanja i pjevanja
u beskrajnim Amsterdamima postojanja
vodeći beskrajne i uzbudljive razgovore
nad beskrajnim šalicama kave
u književnim kafeima u kišnim jutrima
Beskrajni ulični prizori koji se odvijaju
u automobilima i tramvajima žudnje
na beskrajnim tračnicama svjetlosti
Beskrajna duga kosa koja leprša
uz zvuke zrakopraznog punk rocka i praznoglave disco glazbe
od ponoći u Mliječnoj stazi
do Rajeva svanuća
razgovarajući pušeći i razmišljajući
o svemu što se noću čini beskrajno
u zaslijepljenosti noći u svjetlosti noći
Beskrajni, ah životi i ljubavi
mržnje i ljubavi poljupci i ubojstva
Beskrajno pulsiranje disanje i razmnožavanje
mesnog kotača života
koji se nastavlja okretati u vremenu
Beskrajan život i beskrajna smrt
beskrajni zrak i beskrajni dah
Beskrajni svjetovi kojima nema kraja
u jesen u prijestolnicama
u avenijama požutjelog lišća
Beskrajni snovi dok se u snu zbivaju
spleteni rukavi brige
labirinti uma
labirinti snova o ljubavi
pometnje žudnje i čežnje
bezbrojne konačnosti neizrecivog
Beskrajna nebesa u vatri
beskrajan neizmjerni svemir
Svijet na vrhu lomače u obliku pečurke
Beskrajna vatra koja diše u nama
tetovirani gutači vatre koji plešu po trgovima
i gutaju plamteći benzinski zrak
Neustrašivo kucanje srca strastvenog života
njegovi otkucaji pulsiranja i neobuzdanosti
Beskrajna prostranstva osjetila
miris požude i ljubavi
neprestano mjaukanje mačaka u vrijeme tjeranja
vonj nagona u njihovom parenju
Nema kraja zvucima vođenja ljubavi
škripi krevetskih opruga
dahtanju ljubavnika
što noću odzvanja kroz zid
Nema kraja njihovim uzdasima u ekstazi
jecajima pri posljednjem orgazmu
zvucima jukeboxa koji podrhtava
bujici jazza i ritmova
u plesnom Raju
A zatim beskrajni pokušaji da se izbjegne
Sartreova nausée
ogoljeni brežuljici obezvrijeđenih osjećaja
očaj joie de vivre
brodski tovari prosvjetljenja
brodovi merde koji plutaju Haronovim tjesnacem
pohlepe histerije paranoje
zagađenja i perverzije
Beskrajan l‘homme revolté
na anonimnom licu smrti
na tragu monstruozne države
Beskrajne njegove anarhističke vizije
beskrajno njegovo otuđenje
beskrajna njegova otuđena poezija
taj kritičar države i Erosov glasnik
Beskrajan zvuk ljudskog življenja na zemlji
beskrajni njegovi radio programi i TV emisije
dnevne novine koje izlaze s beskrajnih rotacijskih strojeva
bujica njegovih riječi i misli
na beskrajnim vrpcama pisaćih strojeva
automatski tekstovi i škrabotine
beskrajne poèmes dictés neznanih pjesnika
Beskrajni telefonski pozivi do najzabitijih krajeva na zemlji
iščekivanja ljubavnika na peronima i kolodvorima
kliktaji ptica s brežuljaka i krovova
neprestano graktanje vrana u letu
zrikanje bezbroja zrikavaca
uzburkana mora i hučne rijeke
koje zapljuskuju oblutke dalekih obala
šumor plimnih valova
na dan jesenjih ida
slani poljubac stvaranja
Nema kraja zvučnim znakovima upozorenja
iza brana i nasipa života
neprestanoj zvonjavi
u praznim crkavama i zvonicima vremena
Nema kraja zlokobnim predviđanjima
dugokosog svetog čovjeka
Beskrajna vječito kružeća
kazaljka srca svijeta
koja bliješti u vremenu
i svijetli u svemiru
Beskrajni turistički brodovi
beateaux mouches u beskrajnim kanalima
milijuni prozora u plamenu sutona
Grad svijetli drugom vrstom svjelosti
kvartovi crvenih svjetiljki i privlačni sjaj
beskrajne pornografije i neonskih kuraca
i vibratora koji neprestano vibriraju
u sobama osamljenosti u potkrovljima trošnih zgrada
Beskrajno žvakanje
mesnih sendviča pohote
sočnih odrezaka ljubavi
beskrajni snovi i orgazmi
obredi plodnosti i rituali prolaznosti
ptice plodnosti lete nad krovovima kuća
i ispuštaju jaja u gnijezda i maternice
iskušenja i tjelesni izazovi
u opremljenim sobama ljubavi
u kojima pjeva ranjena golubica
Nema kraja rađanjima beba
gdje ljubav ili požuda odlučuju
nema kraja slatkom rađanju svijesti
nema kraja gorkim ubojstvima savjesti
Nema kraja nema kraja propadanju
krzna i voća i mesa tako prolazno lijepih
dok neonske sirene
pjevaju jedna drugoj
Beskrajne neznatne promjene
prisnosti intimnosti
vatre mladosti ugarci starosti
gnjev ponovno rođenog pjesnika
Nema kraja za sve stvoreno
u nijemom plesu molekula
Svi su se promijenili svi šute
i ne prestaju vikati
Beskrajno čekanje na Boga i Godota
Besmislena djela besmislene namjere i postupci
dileme i otezanja
Besmisleno je ništa ne činiti a uporno čekati
da ratovanje zauvijek prestane
a država odumre
Suludo je ništa ne činiti a uporno čekati
na suludi svršetak!
Beskrajni ratovi između dobra i zla
bježanje od sudbine i vježbanje mržnje
beskrajne nuklearke i pogreške usred potpune sigurnosti
u beskrajnim lančanim reakcijama konačnog bljeska
dok Bijeli Bicikli protesta
još uvijek polagano kruže gradom
Jer jednom će zauvijek nestati psoliki bogovi
u otmjenim cipelama u Gucci papučama
u kaubojskim čizmama i sa zaštitnim kacigama
koji u bunkerima pritiskaju dugmad
Jer nema kraja nadanjima u izbore
kojima tek treba izabrati
nema kraja opakim umovima
zelenim divovima slučajnosti
udicama nade u ponorima očaja
brijegovima u daljini pticama u žbunju
tajnim izvorima svjetlosti i nečuvenim melodijama
susretima svježih neizgovorenih misli
dostojanstvenom zadovoljstvu odrješitih glava
i svakodnevnim veselim smrtima srca
glinenim pijetlovima
nogama u tenisicama
na keju
Nema kraja
vratima percepcije koja tek treba otvoriti
i zrakama svjetlosti
u višim slojevima atmosfere čovjekovog duha
u vanjskom svemiru u nama samima
u Amsterdamima yina & yanga
Beskrajne rubaije i beskrajna blaženstva
beskrajne zemlje snova beskrajne nirvane
sutre i mantre
satoriji i samsare
Bodhirame i Bodhisatve
karme i karampe!
Beskrajne raspjevane Shive koji plešu
po zadimljenim maternicama ekstaze!
Prosvjetljenja! Transcendiranja!
prema kristalnoj noći vremena
u beskrajnoj tišini duše
u dugoj glasnoj priči o čovjeku
i njegovom beskrajnom kriku i bijesu
i svemu indikativnom
zajedno s njegovim beskrajnim halucinacijama
obožavanjima uništenjima nadahnućima
erekcijama i ekshibicijama
fašizmom i mačizmom
cirkusima zavedene duše
vrtuljicima mašte
Coney Islandom bezumlja
beskrajnom pjesmom koju je izgovorio
neraspoznatljiv glas
kolektivne podsvijesti
zbunjene na tračnicama vremena!
U posljednjim danima Aleksandrije
Dan prije Waterlooa
Ples se nastavlja
A noću odzvananja buka lumpovanja
Amsterdam, srpanj 1980.