Stakleno zvono se spuštalo sve dublje i dublje,
i sve što sam mogla da uradim bilo je da čekam da me proguta.
(S.Plat)
Možda sam je upravo zato i zvao Ester, iako to nikad nije bilo njeno pravo ime. Jer prije nje, već je postojala ta slika u meni, još davno, dok sam čitao Stakleno zvono u nekim umornim noćima, kad sam vjerovao da književni likovi mogu biti stvarniji od ljudi koje svakodnevno srijećem. Tada nijesam ni slutio da čovjek prvo može zavoljeti nečiju sjenku, osjećaj koji mu se uvuče pod kožu, pa tek kasnije naići na osobu čiji se glas, lice i tijelo ostvaruju i dešavaju u toj fantaziji.
Sada, dok sjedim u ovoj zagušljivoj sobi i slušam kako napolju prolaze automobili kroz mokru ulicu, više ni sam ne umijem tačno da razdvojim gdje je počela Ester Grinvud, a gdje Ona. Kao da su se, tokom godina, polako preklapale jedna s drugom, sve dok nijesu postale ista tačka u mom sjećanju. Jedna je postojala prvo u riječima i osjećaju, druga u stvarnom životu, ali obje su u meni ostavljale isti trag: onu čudnu mješavinu bliskosti i udaljenosti, nježnosti i neobjašnjive tuge.
Pamtim kako je stajala kraj prozora hotelske sobe dok je svitalo. Na trenutak nije govorila ništa, samo je gledala napolje, zamišljena, kao da je mislima kilometrima daleko od mene. I baš tada sam prvi put osjetio nešto poznato, gotovo uznemirujuće poznato, isti onaj tihi nemir koji sam nekad osjećao čitajući Esterine misli, pod staklenim zvonom. Ne zato što su bile iste osobe, nego zato što sam ih ja u sebi spojio mnogo prije nego što sam to mogao shvatiti. Možda čovjek uvijek tako voli. Prvo sastavi nekoga u svojoj glavi od knjiga, muzike, usamljenih večeri i sopstvenih nedostataka, a onda čitav život nesvjesno traži tu osobu. A kad je konačno pronađe, više ne zna da li voli stvarnu osobu ili onu davnu projekciju zbog koje ju je prepoznao i zavolio.
Soba polako tamni, a kroz polunavučene zavjese ulazi posljednje sivo svijetlo dana. Telefon na stolu ostaje nijem. I dok sjedim nepomično, imam osjećaj da nijesam izgubio samo nju, nego i onu verziju sebe koja je vjerovala da se fantazija i stvarnost mogu spojiti bez posljedica.
***
U sobi su njene stvari. Haljine raznih boja šušte, ispunjavaju prostor mirisom njenog tijela. Teško mi je da shvatim kako se izvukla iz tih mekih omotača, kako je nestala brzo i gotovo neprimjetno. Njena garderoba sada je samo njena sjenka, kostimi za neku daleku prošlu predstavu, prazne ljušture, izlomljene i izgužvane, ali još uvijek zadržavaju svojstva njenoga tijela, poput tihog sjećanja na njeno prisustvo.
Ponekad osjetim da me posmatra iz tih djelova odjeće, da njene ruke mašu iz rukava haljina, da se bjelina njenih očiju ukazuje između nabora tkanine. Njen glas dopire izdaleka, prigušen i izobličen, kao da dolazi iz drugog svijeta, udara o zidove, klizi prostorom i potresa me iznutra, poput sjećanja uvučenog u dušu i kosti, beskrajnog sjećanja na zajedničke trenutke koji nikad neće proći.
A onda se, u nekim vizijama pojavi iznenada, u ružičastoj jakni, istovremeno poznatoj i stranoj, obasjana slabom svjetlošću polumraka. Prepoznajem njene ruke, lice, svaki sitni pokret u kojem se krije neka tiha čarolija. Ostavi mi tek nekoliko gestova, kratkih, ali dovoljno snažnih da me vrate njoj, i nestane u sjenkama ukletog, preostalog prostora sobe. Svako njeno pojavljivanje postaje lekcija o praznini i svijesti, o tome kako misao može stvoriti oblik ni iz čega. I dok gledam njenu garderobu i stvari, shvatam da je svaka nit tkanine postala neki most između njenog i mog svijeta.
Naslanjam glavu na zid i zatvaram oči. Tada se, iz tamne daljine pojavljuje i dolazi. Ne jasno, ne odjednom, iskrsava u nekim mozaicima, šarenim kockicama, koje se sa svih strana vrte, sabijaju i slažu, dok u sredini ne formiraju njen lik i figuru u njenom omiljenom kostimu pastelnih boja. Onda se pojave pokreti, ruke dok vezuje kosu, glas iz hotelske sobe negdje pred zoru, ili kako trčimo, smijući se bez razloga kroz kišu. Pamtim sitnice mnogo bolje nego važne stvari, i to me izluđuje.
***
Osvanulo je vedro jutro, ali ta vedrina ne pripada nikome od nas.Sunce stoji iznad bolničkog kompleksa kao hladna činjenica, ravnomjerno pada po bijelim zidovima i staklu. Sve izgleda uredno, gotovo previše mirno, kao da je nesreća ovdje već uračunata u arhitekturu i više nema potrebe da se pokazuje.
Autobus je stao ispred glavnog ulaza. Vrata su se otvorila sa zvukom koji više liči na izdah nego na mehaniku. Izašli smo bez riječi, kao da govor nije predviđen za ovaj dio dana. Zastala je prvi put tek kada je nogom dotakla šljunak. Gledala je u zgradu ispred sebe kao da pokušava da je prepozna iznutra, ne spolja.
Mirisala je na jutro, na vlažnu travu i hladan vazduh poslije noći. Oko nas su prolazili ljudi, medicinske sestre, vozači, neko je nosio kutije prema sporednom ulazu. Dan je počinjao kao svaki drugi. Upravo je u tome bilo nečeg surovog. Preuzeo sam njenu odjeću. Dok je držim u rukama, svaki komad postaje mala mapa njenog nedostajanja. Žuti lan i bluza više nijesu samo tkanine, u njima osjećam njenu pažnju, njen dah, trenutke dok ih je nosila, dok se kretala, dok je govorila najnježnije riječi.
***
Kroz rupicu na vratima vidim stepenice. Na njima stoje stanari, koji su se pojavljivali kao demoni tokom naših prepirki i rasprava proteklih dana. U rukama nešto nose, djeluju kafkijanski, kao da su došli da pokrenu neki postupak protiv mene. Ne znam šta su, niti ko su. Ne razumijem. Samo osjećam težinu, kao da su tu zbog mene, i kao da ništa ne mogu da učinim da sve to izbjegnem. Njihovi glasovi se otežu i lome, nerazumljivi su i onda se pretvaraju samo u šapat i konačno u tišinu. Ponekad mi se čini da viču, ponekad da šapuću. Ne umijem da razaznam. Srce mi ludački lupa.
U meni narastaju nekakve najcrnje slutnje, najprije sporo, a onda naglo, prožimaju me talasi straha od samoće, od stanara koji se pretvaraju u sjenke. Ne vidim više njihova lica, samo pokrete i sjenke, usta su im kao Munkov krik. Osjećam hladnoću, pritisak i nemoć. Sve što mogu jeste da drhtim i čekam, da se ne izgubim u ovom talasu groznice koji me prožima do kosti.
Počinjem da lutam po stanu, tražim nešto po Esterinim stvarima. Ulazim tako i zamišljam neke detalje njenog života. Onda sam, jednog dana, među njenim stvarima pronašao male, sitne, crne mrave, strpljive obožavaoce napuštenih predmeta. Izviruju ispod kožnih kaiševa, brošura, praznih bočica losiona, pisama i fotografija. Penju mi se po rukama i licu, lijepe se za prste i uvlače u kosu. Povlačim se u ugao, gledam njene razbacane stvari koje iznova oživljavaju u meni čitave male filmove i slike iz našeg nekadašnjeg života. Nad gradom se spuštaju sjenke večeri, prvo kao nešto lijepo, a onda počinju pritiskati sjećanja kao gusta teška para.
Onda, kao u bunilu čujem njen glas, udaljava se kao da iznova i iznova odlazi. Pokušavam da dozovem nešto stvarno, neki trag koji bi je zadržao u ovoj sobi, ali sve čega se dotaknem već pripada raspadanju i tišini. Mravi nastavljaju svoj spori pohod preko njenih stvari, kao da strpljivo odnose posljednje ostatke njenog prisustva. U stanu postaje tijesno od tame i uspomena; vazduh miriše na vlagu i prašinu. Prilazim prozoru, tražeći u odrazu stakla makar obris njenog lica, ali u tom mutnom treperenju svjetlosti vidim samo daleke odraze grada i nisko tamno nebo.
***
Posljednji put kad sam posjetio Ester padao je sitan snijeg koji se, u bolničkom dvorištu, odmah pretvarao u vodu. Zgrada psihijatrije izgledala je kao neka državna ustanova za izgubljene duše; previše prozora, premalo svjetlosti. Na ulazu su mi tražili ime, vrijeme posjete i odnos sa pacijentkinjom. Nijesam znao šta da napišem pod „odnos“. Prijatelj je zvučalo lažno, ljubavnik nemoguće, poznanik, suviše hladno za ono što je Ester bila u meni. Na kraju sam ostavio prazno.
Zatekao sam je u zajedničkoj prostoriji kako sjedi sama i lista stari časopis. Imala je siv kaput preko bolničke haljine, kao da je svakog časa planirala pobjeći. Kad me ugledala, podigla je oči i na trenutak mi se učinilo da u njima nema ničega osim umora. A onda je došao onaj njen pogled, čudan, dubok, skoro podrugljiv, kao da tačno vidi koliko sam propao zbog nje. „Opet si došao“, rekla je. Klimnuo sam glavom.
Nijesam joj rekao da sam prethodne noći hodao satima po gradu zamišljajući kako spava iza tih osvijetljenih prozora. Nijesam rekao da sam počeo da mrzim zdrave ljude. One koji bez napora doručkuju, smiju se, zaljubljuju se jedni u druge bez straha da će ih tuđa tuga progutati. Kod Ester je sve imalo težinu katastrofe. Sestra nam je dozvolila izlazak do parka iza bolnice. Drveće je bilo golo, crno od vlage, a zemlja puna trulog lišća. Ester je hodala sporo pored mene, držeći ruke u džepovima kaputa. „Ovdje ljudi hodaju kao duhovi“, rekla je. „Poslije nekog vremena više ne znaš ko će izaći, a ko ostati.“
Pogledao sam je i osjetio onu staru, bolesnu želju da joj kažem kako bih ostao ovdje zauvijek kad bi to značilo da mogu sjedjeti pored nje svake večeri. Ali nijesam ništa rekao. Kod Ester su riječi u takvim trenucima zvučale jeftino. Sjela je na klupu i zapalila cigaretu koju je vjerovatno krišom sačuvala od medicinskih sestara. Dim joj je izlazio polako kroz usne. Bila je blijeda, gotovo providna. Imao sam užasan osjećaj da je gledam kako nestaje preda mnom, dio po dio, a da pritom izgleda ljepše od ikoga koga sam upoznao.
„Ti me gledaš kao da sam već mrtva“, rekla je.
„Ne.“
„Još gore onda.“
Nasmijala se kratko i spustila glavu.
Poslije smo autobusom otišli do malog gradića nekoliko stanica dalje. Nijesam ni znao zašto. Htio sam samo da je izvedem iz onih bijelih hodnika, makar na dva sata. Grad je bio skoro pust; mokre ulice, zatvorene cvjećare, svijetla su se lomila po asfaltu. Ušli smo u jedan mali kafić blizu stanice. Konobarica nas je gledala umorno dok nam je donosila kafu. Ester je skinula kaput i tada sam primijetio koliko su joj ruke tanke. Govorio sam nešto beznačajno, o knjigama, o snijegu koji će vjerovatno pasti do jutra, ali pola vremena sam samo posmatrao način na koji drži šolju. Bio sam zaljubljen u nju, ne nježno. ne romantično. Više je to bilo kao bolest koju kriješ, jer znaš da za nju nema lijeka.
„Znaš šta je najčudnije?“, rekla je, gledajući kroz prozor. Svi misle da ljudi na psihijatriji žele da umru. A većina samo želi da prestane biti ovako budna. Pored je prolazio autobus i svijetla su joj na trenutak prešla preko lica poput vode. Između nas nalazilo se nešto mnogo dublje od ljubavi, neka vrsta zajedničkog pada iz kojeg niko nikoga ne može spasiti. Htio sam da joj kažem da se bojim trenutka kad više neću moći da je posjećujem. Ali, umjesto toga, snažno sam želio da je poljubim. Isto tako sam znao da ne smijem, jer bio sam na ivici velikog crnog ponora u koji sam svakog trenutka želio da skočim. Ester je ćutala, gledajući kako se snijeg lijepi za staklo kafića i odmah nestaje niz prozor.
JOHANOV KONCERT
(pjesnikinji i pijanistkinji Evi Zonenberg)
Iz starog klavira odbačenog ispod prašnjavog stepeništa začuo se neobičan ton. Bio je kratak, ali prodoran, kao da se oteo iz dubine nekog davno zaboravljenog prostora, iz neke svemirske tišine i vremena. Baš u tom trenutku, zaneseni muzičar Johan, koji je u zgradi smatran čudakom, peo se stepeništem ka svom potkrovlju. Zastao je na stepeništu, zbunjen. Učinilo mu se da je ton čuo samo on nekim svojim unutrašnjim čulom, Čekao je da se ponovi. Umjesto toga, čulo se samo tiho hujanje vjetra u granju obližnjeg parka.
Polako je sišao pod stepenište i podigao prašnjavi poklopac. Zaškripale su zarđale šarke, klavir nije imao nijednu dirku. U njegovoj mračnoj utrobi bile su samo raspadnute žice, prašina i izgrižena knjižica sa notama. Ništa što bi moglo stvoriti tako čist i božanstven ton. A, ipak, Johan je znao da ga je čuo. Uveče, san mu nije dolazio na oči. U tišini je osluškivao uvjeren da će se tajanstveni ton ponoviti. Pamtio je zvuk, ali nije umio da ga prizove, a taj ton došao je iznenada i napravio je buru u njegovim čulima i duši. Bio je poput zaboravljenog imena iz davnine, ili neke daleke priče, imena koje treperi u sjećanju, ali se ne može izgovoriti.
Otkako ga je prvi put čuo taj ton je počeo da živi duboko u njemu. Dok je vježbao u potkrovlju, dok su prsti klizili preko dirki, među poznatim zvucima javljao bi se nagovještaj tona koji je čuo na stepeništu. U početku jedva primijetan, zatim sve uporniji. Johan je osjećao kako mu se približava, pa izmiče, kao u nekoj neobičnoj igri traganja, kao da ga priziva iz neke duboke šume, začuje se i onda opet nestaje u tišini. Čelo mu je bivalo orošeno znojem, ruke umorne, pogled zamućen od sviranja i neprospavanih noći. Iznova je vježbao strpljivo, gotovo ponizno, a svaki put je završavao u čudnom stanju beznađa i emotivnog haosa. Umor ga je savladavao, a traganje mu se činilo uzaludnim. U trenucima slabosti obuzimala ga je misao da je možda sve bilo priviđenje, igra njegovog iscrpljenog uma. Ali čim bi zatvorio oči, ton bi se ponovo začuo. Ne samo kao zvuk, nego kao osjećaj, kao napetost u grudima, kao neka neobjašnjiva žudnja za nečim. Razbarušene kose, iscrpljen i gotovo očajan, osjećao je da od tog tona ne može pobjeći, da je on dio njega još od rođenja ali ga je otkrio i čuo tek onog dana na stepeništu kao neki trag.
U najvećem žaru vježbanja i sna o nedostižnom tonu stigao mu je poziv da održi koncert u glavnoj dvorani zgrade Opere u velelepnom gradu “W”. Pomisao na odlazak ispunila ga je nemirom. Činilo mu se da napušta mjesto na kom se tajanstveni ton prvi put oglasio, kao da ostavlja nedovršeni razgovor. Osjećao je strepnju da ga možda više nikad neće čuti. Ipak, odlučio je da prihvati poziv i otputuje,
Tokom putovanja, ka gradu “W”, dok su se smjenjivali pejzaži pred njegovim očima, osjećao je da se u njemu nešto pomjera, da kad zatvori oči u njemu odjekuje neka daleka tišina koja se na samom kraju pretvarala u jedva čujni tihi zvuk za kojim je toliko čeznuo. Ali, kad bi otvorio oči, sve bi se ponovo vratilo i oko njega bi brujali zvukovi realnog svijeta. Kao da se onaj ton, koji nije mogao da uhvati, sada rasprostire izvan njega, u svemu što osjeća i čuje. Dolazak u grad “W”. nije doživljavao kao nešto posve novo, već kao nastavak onog nedovršenog zvuka. I što mu je bio bliži, to je u njemu jače rastao osjećaj da se ne približava koncertu, nego nečemu iz svog svijeta što ga je već odavno čekalo.
Čim je stigao, sve mu je u gradu “W” izgledalo skroz neobično. Kao da je otkriće žuđenog tona na stepeništu potkrovlja u njemu ostavilo utiske koji su imali djejstvo na sve, pa i na gradske prizore i koncertne dvorane. Zgrade i ljudi bili su u nekom iščekivanju, kao da je trebalo da se pojavi nešto nikad viđeno. Treperila je energija u svemu a svjetlost se rasipala po ljudima i ulicama kao zlatni prah. Koncertna dvorana izgledala je nestvarno, kao da nije pripadala nijednom ambijentu na planeti. Sva je bila u fantazmagoričnim slikama sazdana od tišine, svjetlosti i sjenki kao iz nekog sna. Zidovi su se gubili u polumraku, a visoki svod, iznad publike, podsjećao je na noćno nebo bez zvijezda. Sve je bilo podređeno krugu u središtu pozornice i dvorane, gdje ga je čekao klavir čija je crna politura bila poput ogledala bez odraza, ali koje u sebi skriva mnoge muzičke tajne i dodire prstiju čudesnih pijanista.
Johan je stajao iza zavjese, sam, s rukama spuštenim niz tijelo. Bio je visok i mršav, lice mu je imalo onu tihu ozbiljnost umjetnika, koji su rano naučili slušati unutrašnje glasove. Njegove oči, tamne i duboke, nikad nijesu gledale publiku, uvijek su bile okrenute prema nečemu iza, prema prostoru u kom se muzika rađala tek kao predosjećanje dolazećih tonova, predosjećanje nekih bajkovitih svjetova. Nosio je jednostavno crno odijelo, bez ikakvog ukrasa, jer je vjerovao da sve što ima da kaže može najbolje izgovoriti prstima. Neposredno pred izlazak na pozornicu zatvorio je oči. U tom kratkom trenutku tišine, smirivao je sebe, kovitlace emocija koje su kao bura na noćnom moru ispunjavale njegovu dušu. U njemu su se miješali trema i uzbuđenje, kao dva suprotna akorda, dah mu je postajao plići, a vrijeme je teklo usporeno. Osjećao je nevjerovatnu samoću, a opet, bio je spreman biti među hiljadama ljudi.U jednom trenutku, kao iz svemira, iz nekog prostora za koji niko ne zna, gdje se dodiruju ovozemaljsko i božansko, začuo je dubok i tih onaj ton sa stepeništa. Zadrhtao je, osjetio je kao da gubi oslonac, kao da mu tijelo nestaje, da sve nestaje, osim svjetlećeg kruga s klavirom u sredini dvorane.
Krenuo je laganim koracima ka pozornici kao da pokušava da uskladi ritam disanja s nevidljivim ritmom okoline i samoga univerzuma. U mislima mu nijesu bile note, ni partiture, ni tehnička savršenstva. Misao mu je bila jedna, uporna, gotovo bolna, a to je da dosegne ton za kojim je žudio otkako je prvi put čuo muziku. Onaj koji ne pripada ovom svijetu, ali se ponekad, na djelić sekunde, može samo naslutiti. Može se čuti samo kao nagovještaj, kao neki nestvarni odjek, kao neko zvučno priviđenje, ili iluzija.
U jednom trenutku naporedo sa muzičkim senzacijama osjetio je da je i Ona tu, prekrasna žena koja nije propuštala nijedan njegov koncert. To je bila još jedna njegova fascinacija, kao što onaj ton nije morao da čuje, a znao je za njega, tako je osjećao nju i kad nije mogao da je vidi. Njeno prisustvo osjećao je kao blagi pritisak i toplinu u grudima, njen crveni ogrtač uvijek se pojavljivao prije prvog aplauza, prije prvog tona, kao znak da neće svirati sam. Vibracije među njima nastale su iz energije koja se već dogodila u njima i prije prvog susreta. Nijesu se spojili naglo, već polako, kroz muziku, tišinu i trenutke prije nastupa. Zato, uoči koncerta, uvijek pomisli na nju, ona je dio njegove unutrašnje pripreme, neko ko ga podsjeća da je viđen i da ne stoji sam pred svijetlima pozornice. Ona je njegova posebna, unutrašnja rezonanca za sve što ga okružuje. Činilo mu se da ona prvo čuje sve što on odsvira, svaki zaseban ton, pa on tek kasnije dopire do ostale publike.
U trenucima kad je uzbuđenje dostizalo najvišu tačku, na tren se iz njegovog vidokruga gubila sva publika. Lica su nestajala u tami, ili u odbljescima svjetlosti, dvorana se širila i postajala njegov univerzum. Jedino je ostajala u njegovom vidnom polju Ona, izdvajala se na čudesan način iz svega drugoga. Ostajala je da lebdi u njegovoj muzici i tada je svirao samo njoj. Onda bi se sve ponovo stišavalo kao kad se talas morski nakon bučnog i silovitog udara lagano vraćao moru, klizeći po krševitoj obali u ritmovima vode, ili po pješčanoj podlozi u najtišim i najfinijim šumovima.
Kad je, konačno, poslije čitave vječnosti, provedene iza pozornice izašao, svijetla su se rasula po njemu. Publika je utihnula, a zatim zapljeskala, ali Johan to nije doživljavao kao pozdrav. Bio je to samo šum, daleki eho nečega što se njega nije ticalo. Sio je za klavir, položio ruke na hladne dirke i na trenutak ostao nepomičan. Kao da sluša da li je instrument spreman da ga primi. Prvi ton bio je tih, gotovo nečujan. Zatim drugi, treći… Muzika je počela da se razliva dvoranom, da ispunjava praznine, da oblikuje prostor. Johan je plovio kroz kompoziciju sa sigurnošću maestra koji zna sve tajne lavirinte muzike, ali i sa strepnjom nekoga ko osjeća da je cilj daleko, ili da možda čak ne postoji. Kako je koncert odmicao, osjećao je da se udaljava od svijeta oko sebe. Publika je nestajala, zidovi su iščezavali, ostajali su samo on, klavir i Ona u crvenom, u treperenju sjenki i tami dvorane.
Muzika se pojačavala lagano, uzdizala se s njegovih prstiju kroz vazduh, širila se u koncentričnim krugovima i spiralama ka nebu i ka svemiru. Johan nije osvajao publiku naglim virtuoznim naletima; uvlačio ih je u prostor između tonova, tamo gdje se tišina može ispuniti samo i jedino njegovim zvukom. Publika je disala s njim. Neki su zatvorili oči, drugi su se nagnuli naprijed, pogubljeni i nesvjesni sopstvenih pokreta. Sve je nestajalo u čarobnoj magiji njegove muzike i gubilo se u transu kao trenuci što se gube u nekoj bezvremenosti. Johan je prolazio kroz stavove i teme kompozicije kao kroz poznate pejzaže, ali ih je svaki put iznova otkrivao.
U jednom trenutku, osjetio je kako mu instrument nestaje pod rukama. Dirke, klavir, tijelo, sve se gubilo u nekom bezgraničnom prostoru koji je i njemu bio nepoznat. Publika više kao da nije slušala, već je bila usisana u unutrašnji vrtlog akorda. Čak i žena u crvenom počela je da lebdi u nestvarnoj simfoniji za koju se više nije moglo znati da li je stvara Johan na klaviru, ili dolazi odnekud iz nekog svemirskog sna. Negdje, na sredini koncerta, osjetio je ono njemu poznato opšte stanje lebdjenja. Tijelo mu je ostalo na stolici, ali mu se duša odvojila, zaboravio je na sve detalje svog realnog postojanja. Tonovi su se nizali sami, izgledalo je kao da klavir sam stvara tonove po uticajem neke nadrealne sile. U tim trenucima osjećao je ruke žene u crvenom nad svojim rukama, gotovo nevidljive, ali sigurne, kako ga vode kroz prelaze koje nikad sam ne bi pogodio. Rasuti mlazevi svijetla reflektora, kojima su se poigravali majstori za rasvjetu, činili su da pozornica izgleda kao čudesni mizanscen u nekom fantastičnom filmu. U publici su se lica stapala u jednu cjelinu, bez pojedinačnih obrisa. Samo je jedno mjesto ostajalo jasno, nepomično, uvijek isto. Nije morao da gleda, znao je gdje je. Crvena boja njenog plašta probijala se kroz tamu poput žara, prisutna čak i kada mu je pogled bio spušten na dirke. Kako se koncert približavao kraju, Johan je osjećao umor u zglobovima, ali nije popuštao. Naprotiv, svaki sljedeći ton bio je pokušaj da se približi onome što je iz svog potkrovlja čuo samo jednom na stepeništu i jedino u sebi, onome što mu je uvijek izmicalo za djelić daha.
U završnim trenucima sviranja osjećao je kako muzika izmiče njegovoj kontroli. Prsti su klizili po dirkama, ali zvuk koji je tražio nije dolazio. Publika je bila opčinjena, ali on, zarobljen u sopstvenoj čežnji i traganju nije mario za aplauze. Ponovo i ponovo, vraćao se istom akordu, istom tonu. Možda ga je pritisnuo pregrubo, možda preblago? Možda je sala previše odjekivala? U njegovoj glavi taj savršen ton već je postojao, kristalan, lebdjeći, božanski, ali klavir ga nije htio odsvirati. Znoj mu je natapao dlanove dok je iznova pokušavao. Oko njega je publika ustajala, ali on je ostao sagnut nad klavirom, izgubljen…
Neprimijetno je podizao pogled preko glatke politure klavira i gledao prema mjestu gdje je na svakom njegovom koncertu sjedjela Ona, žena s crvenim ogtačem. Svijetla reflektora su ga obasjavala dok su mu prsti klizili po dirkama kojima je izvlačio tonove kao iz najdublje tame svemira. Publika je bila očarana, ali on je vidio samo nju, tajanstvenu obožavateljku njegove muzike, koja je uvijek bila negdje u sjenci, nikad sasvim blizu, ali uvijek prisutna. Ona je bila njegova enigma, niko osim njega nije je primjećivao. Dok je svirao, činilo mu se da se njen plašt blago talasa, kao da lebdi zajedno s muzikom. Ponekad bi joj uhvatio odsjaj u očima, blag osmijeh na usnama. Bio je siguran da ga ona razumije dublje nego iko.
Johan je osjećao muziku i prije nego što ju je prvi put čuo. Činilo mu se ponekad ne samo da je čuje, nego i da je vidi. Bila je to treperava prisutnost u vazduhu, talas nečega nestvarnog, ali moćnog, neuhvatljivog, ali prisutnog. Na koncertima, Johan je zaboravljao na svoj muzički idealizam, tonuo bi u trans i spajao se s tonovima, lebdio je i postajao dio muzike. Na svakom svom nastupu poklanjao je hrizanteme nepoznatoj ženi u crvenom plaštu. Niko u publici nije primjećivao njegov ritual, niko nije vidio ženu kojoj je bio posvećen svaki ton, svaki drhtaj njegovih prstiju na dirkama. Bila je to njegova vječna muza, njegov odraz u beskraju umjetnosti. Ponekad bi je ugledao još prije nego što bi sio za klavir, kako lebdi među svjetlosnim sjenkama u uglu koncertne dvorane. Nekad bi stajala tik uz njega, njene ruke bi se neprimijetno spustile na njegove, vodeći ga kroz složene harmonije, kroz vrtloge muzike koje ni sam nije znao. Johan nije znao da li je ona duša muzike, projekcija njegove žudnje ili možda sjećanje na neku njegovu izgubljenu ljubav iz drugog života. Ili možda mašta o nekoj idealnoj ljubavi o kojoj samo sanja i koju može zamisliti jedino kroz nuziku. Znao je samo da bez nje ne može da svira. Da je bez njenog pogleda klavir samo puki instrument, a note samo mrtva slova na papiru. Kada bi odložio ruke s dirki, publika bi oduševljeno aplaudirala, nesvjesna da je Johan tokom svirke bio negdje drugo, daleko, daleko u nekim svojim snovima.
(Sarajevo, Beograd, 2010)
IZGUBLJENI ČITALAC
Pisac i čitalac, to su samo dvije samoće, slučajan susret
dva srodna senzibiliteta…
(D. Kiš )
Priča, koju sam te večeri pisao, uoči sna, ostala je nedovršena. Stao sam usred teksta kao da me nešto vuklo da ostavim prazan prostor. Učinilo mi se u jednom trenutku da bi nešto važno trebalo da se dogodi da bi priča bila završena. Posljednja rečenica ostala je iza mojih leđa, na stolu, obgrljena tekstom, među hartijama i sjenkama predmeta. Soba je bila ispunjena tihom napetošću koja ostaje poslije dugog rada, kao da se u vazduhu još zadržavaju značenja ispisanih riječi. Kroz otvorena vrata terase dopirao je miris trave i topli dah ljetnje noći. Lišće je podrhtavalo i po zidu rasipalo mrežu pokretnih sjenki nalik nekom nečitkom rukopisu.
Kad sam ugasio lampu i spustio se na krevet, ležaj me je primio tiho, gotovo mehanički, kao neka naprava iz Harmsovih ili Kafkinih pripovijesti. Sanjao sam sopstvenu sobu, izduženu poput hodnika neke katedrale Nije bilo namještaja, samo praznina i glatke površine zidova. Iznenada sam, na sredini sobe, na podu prekrivenom crno-bijelim pločama, ugledao rasklopljenu jednu veliku knjigu. Nalazila se na užoj strani prostorije i zauzimala je skoro pola poda sobe. Podizao sam glavu ležeći, da detaljnije vidim njen grafički izgled, naslov i detalje korica. Nazirali su se samo presavijeni listovi koji su pod pravilnim uglom pratili oblik i položaj korica na kamenoj podlozi hodnika, iz kog je dopirala hladnoća kao iz neke drevne grobnice.
Tražio sam pogledom po čudnom prostoru sobe nekog mogućeg pisca, ili čitaoca koji je, možda, čitao tu knjigu, pa je u tom trenutku otišao u dvorište do neke terme da se opusti. Prelistavao je i zanijet sadržajem, nije sklopio knjigu već je ostavio tako za neki neizbježan i slatki nastavak čitanja, ili dopisivanja. Taj posljednji čitalac, mogao je biti istovremeno i pisac. No, knjiga je bila ostavljena tu, na podu moje sobe, kao u skrivenoj faraonskoj odaji, a čitalac, ili pisac, muškarac, ili žena, možda su bili odvojeni od nje nekim dramatičnim događajem.
Fikcija i čitanje struje kroz sopstvo,
među zidovima jedne čudne sobe,
vizija pretvaranja patnje u smisao postojanja
dok od snova nastaju stranice knjige
za kojom žudim kao za početkom svijeta…
U jednom trenutku, preko praznih stranica pojavile su se linije i slova, kao na nekom zanjihanom reklamnom panou. Između pucketanja i tišine, stranice knjige su bile kao neko starinsko filmsko platno, na kom su se pojavili ispisi raznih tekstova, maksime i mudre misli filozofa i pisaca. Dominirao je tekst o zamršenim lavirintima vremena, značenjima i paradoksima, o grješkama kao alternativnim putevima do istine, o tome, da ne postoji početak stvari, već samo novi nastavci snova i mitova, te da svaki san, pa i ovaj, postoji u nekoj izgubljenoj knjizi, ili biblioteci, koja je napisana u nekom pradalekom ranijem dobu.
Pružao sam ruke prema knjizi, želeći da jasnije uhvatim taj svijet koji se otvorio preda mnom, ali u trenutku dodira sve se brzo mijenjalo u rasporedu stranica. Nije to bilo kretanje koje je pripadalo materiji. Bio je to neki prekid u energiji, ili impuls koji je bio samo interval između ritmova pisanja, ili čitanja u samoj knjizi. Između listova pojavila se linija koja nije bila ni crtež ni sjenka. Pomjerala se kao slučajna promjena u prostoru, ili kao neki najdublji mogući smisao koji obični smrtnici nikad ne mogu do kraja razaznati.
U toj nestabilnosti, oblici i linije su se povremeno slagali u nešto nalik zmiji, ali nikad dovoljno dugo da bi to ostalo stabilno. Svaki put kad bih pokušao da je vidim, ta neprecizna slika raspadala se i mijenjala u drugačiji i sve čudesniji niz percepcija kao neuhvatljivi demijurg koji se neprekidno u svom dejstvu pojavljuje i nestaje. Na mjestima gdje bi trebalo da ostane trag, pojavljivali su se znaci, ali ne ispisani, nego izvučeni iz same strukture stranice, kao da materijal knjige proizvodi vlastiti jezik i sadržaj. Ti znaci nijesu se dugo zadržavali, raspadali su se odmah, pretvarajući se u nove varijacije prizora i slika.
Slutio sam u snu da ni ova knjiga nikad ne može biti završena. Svako ko je dotakne postaje njen učesnik, njen pisac i čitalac u isto vrijeme. Čitalac ove čudesne knjige nije bila jedna osoba. To je neko ko je prelazio beskrajnim tokom iz oka u oko, iz misli u misao, iz biblioteke u biblioteku, iz glinenih ploča u papirus, iz pergamenta u štampu, iz štampe u hladni sjaj ekrana. Pri tom, svaki put ostavljajući za sobom neprimjetan sloj sebe. I tako se, kroz vrijeme, taj čitalac nije gubio, nego se rasipao u bezbroj čitalaca koji misle da počinju od početka. A zapravo, svaki od njih nastavlja jedno isto čitanje koje nema prvog lista ni posljednje stranice. Možda je on, taj izgubljeni čitalac, sada bio tu, ne izvan ove čudesne knjige, nego u trenutku u kojem sam je gledao, u pogledu koji je klizio preko njenih zagonetnih sadržaja. Tada sam primijetio da se na jednoj od stranica pojavljuje nešto nalik otisku, ne riječ, ne slovo, već trag nečijeg zadržavanja. Kao da je neko tu čitao predugo. Prislonio sam dlan i osjetio blagu toplotu. Slova su se oko tog mjesta povukla, ostavljajući prazninu u obliku lica koje nijesam mogao da razaznam. Ali, bio sam gotovo siguran da je tu neko, nevidljiv i svemoguć u igrama čitanja i pisanja, ali i svega drugog što čini ukupnost egzistencije na zemlji.
Onda sam, iznenada čuo zvuk koji se, sve jače i jače približavao kao iz svemirske daljine. Počeo sam razaznavati taj ritam, koji je lagano remetio i zamućivao prizor sa knjigom i otvorenim stranicama. Bila je to iznenadna kiša koja se sručila na limenu nadstrešnicu terase. Jedan prozor je landarao na vjetru i udarao telerom u bočni zid. Probudio sam se nervozan i osjetio da mi prvi put u životu nije lijepo na kiši. Bilo je to kao da me neko bezobzirno prekinuo u pisanju, osjećao sam da je sve poremećeno, da je soba, koja je bila moj sanjalački mali prostor pisanja, tuge i usamljenosti, postala otvorena i izložena neželjenim uticajima. Zidovi su bili obloženi sjenkama noći, knjige rasute kao ostaci potopljenog broda, svijetlo sobne lampe sablasno je treperilo nad tom poremećenom slikom. Na stolu, među olovkama i praznim šoljama za kafu, bile su rasute rečenice nove priče, znakovi novog univerzuma u kom je sve iznova počinjalo i završavalo se.
(2022)
