Stakleno zvono se spuštalo sve dublje i dublje,
i sve što sam mogla da uradim bilo je da čekam da me proguta.
(S.Plat)
Možda sam je upravo zato i zvao Ester, iako to nikad nije bilo njeno pravo ime. Jer prije nje, već je postojala ta slika u meni, još davno, dok sam čitao Stakleno zvono u nekim umornim noćima, kad sam vjerovao da književni likovi mogu biti stvarniji od ljudi koje svakodnevno srijećem. Tada nijesam ni slutio da čovjek prvo može zavoljeti nečiju sjenku, osjećaj koji mu se uvuče pod kožu, pa tek kasnije naići na osobu čiji se glas, lice i tijelo ostvaruju i dešavaju u toj fantaziji.
Sada, dok sjedim u ovoj zagušljivoj sobi i slušam kako napolju prolaze automobili kroz mokru ulicu, više ni sam ne umijem tačno da razdvojim gdje je počela Ester Grinvud, a gdje Ona. Kao da su se, tokom godina, polako preklapale jedna s drugom, sve dok nijesu postale ista tačka u mom sjećanju. Jedna je postojala prvo u riječima i osjećaju, druga u stvarnom životu, ali obje su u meni ostavljale isti trag: onu čudnu mješavinu bliskosti i udaljenosti, nježnosti i neobjašnjive tuge.
Pamtim kako je stajala kraj prozora hotelske sobe dok je svitalo. Na trenutak nije govorila ništa, samo je gledala napolje, zamišljena, kao da je mislima kilometrima daleko od mene. I baš tada sam prvi put osjetio nešto poznato, gotovo uznemirujuće poznato, isti onaj tihi nemir koji sam nekad osjećao čitajući Esterine misli, pod staklenim zvonom. Ne zato što su bile iste osobe, nego zato što sam ih ja u sebi spojio mnogo prije nego što sam to mogao shvatiti. Možda čovjek uvijek tako voli. Prvo sastavi nekoga u svojoj glavi od knjiga, muzike, usamljenih večeri i sopstvenih nedostataka, a onda čitav život nesvjesno traži tu osobu. A kad je konačno pronađe, više ne zna da li voli stvarnu osobu ili onu davnu projekciju zbog koje ju je prepoznao i zavolio.
Soba polako tamni, a kroz polunavučene zavjese ulazi posljednje sivo svijetlo dana. Telefon na stolu ostaje nijem. I dok sjedim nepomično, imam osjećaj da nijesam izgubio samo nju, nego i onu verziju sebe koja je vjerovala da se fantazija i stvarnost mogu spojiti bez posljedica.
***
U sobi su njene stvari. Haljine raznih boja šušte, ispunjavaju prostor mirisom njenog tijela. Teško mi je da shvatim kako se izvukla iz tih mekih omotača, kako je nestala brzo i gotovo neprimjetno. Njena garderoba sada je samo njena sjenka, kostimi za neku daleku prošlu predstavu, prazne ljušture, izlomljene i izgužvane, ali još uvijek zadržavaju svojstva njenoga tijela, poput tihog sjećanja na njeno prisustvo.
Ponekad osjetim da me posmatra iz tih djelova odjeće, da njene ruke mašu iz rukava haljina, da se bjelina njenih očiju ukazuje između nabora tkanine. Njen glas dopire izdaleka, prigušen i izobličen, kao da dolazi iz drugog svijeta, udara o zidove, klizi prostorom i potresa me iznutra, poput sjećanja uvučenog u dušu i kosti, beskrajnog sjećanja na zajedničke trenutke koji nikad neće proći.
A onda se, u nekim vizijama pojavi iznenada, u ružičastoj jakni, istovremeno poznatoj i stranoj, obasjana slabom svjetlošću polumraka. Prepoznajem njene ruke, lice, svaki sitni pokret u kojem se krije neka tiha čarolija. Ostavi mi tek nekoliko gestova, kratkih, ali dovoljno snažnih da me vrate njoj, i nestane u sjenkama ukletog, preostalog prostora sobe. Svako njeno pojavljivanje postaje lekcija o praznini i svijesti, o tome kako misao može stvoriti oblik ni iz čega. I dok gledam njenu garderobu i stvari, shvatam da je svaka nit tkanine postala neki most između njenog i mog svijeta.
Naslanjam glavu na zid i zatvaram oči. Tada se, iz tamne daljine pojavljuje i dolazi. Ne jasno, ne odjednom, iskrsava u nekim mozaicima, šarenim kockicama, koje se sa svih strana vrte, sabijaju i slažu, dok u sredini ne formiraju njen lik i figuru u njenom omiljenom kostimu pastelnih boja. Onda se pojave pokreti, ruke dok vezuje kosu, glas iz hotelske sobe negdje pred zoru, ili kako trčimo, smijući se bez razloga kroz kišu. Pamtim sitnice mnogo bolje nego važne stvari, i to me izluđuje.
***
Osvanulo je vedro jutro, ali ta vedrina ne pripada nikome od nas.Sunce stoji iznad bolničkog kompleksa kao hladna činjenica, ravnomjerno pada po bijelim zidovima i staklu. Sve izgleda uredno, gotovo previše mirno, kao da je nesreća ovdje već uračunata u arhitekturu i više nema potrebe da se pokazuje.
Autobus je stao ispred glavnog ulaza. Vrata su se otvorila sa zvukom koji više liči na izdah nego na mehaniku. Izašli smo bez riječi, kao da govor nije predviđen za ovaj dio dana. Zastala je prvi put tek kada je nogom dotakla šljunak. Gledala je u zgradu ispred sebe kao da pokušava da je prepozna iznutra, ne spolja.
Mirisala je na jutro, na vlažnu travu i hladan vazduh poslije noći. Oko nas su prolazili ljudi, medicinske sestre, vozači, neko je nosio kutije prema sporednom ulazu. Dan je počinjao kao svaki drugi. Upravo je u tome bilo nečeg surovog. Preuzeo sam njenu odjeću. Dok je držim u rukama, svaki komad postaje mala mapa njenog nedostajanja. Žuti lan i bluza više nijesu samo tkanine, u njima osjećam njenu pažnju, njen dah, trenutke dok ih je nosila, dok se kretala, dok je govorila najnježnije riječi.
***
Kroz rupicu na vratima vidim stepenice. Na njima stoje stanari, koji su se pojavljivali kao demoni tokom naših prepirki i rasprava proteklih dana. U rukama nešto nose, djeluju kafkijanski, kao da su došli da pokrenu neki postupak protiv mene. Ne znam šta su, niti ko su. Ne razumijem. Samo osjećam težinu, kao da su tu zbog mene, i kao da ništa ne mogu da učinim da sve to izbjegnem. Njihovi glasovi se otežu i lome, nerazumljivi su i onda se pretvaraju samo u šapat i konačno u tišinu. Ponekad mi se čini da viču, ponekad da šapuću. Ne umijem da razaznam. Srce mi ludački lupa.
U meni narastaju nekakve najcrnje slutnje, najprije sporo, a onda naglo, prožimaju me talasi straha od samoće, od stanara koji se pretvaraju u sjenke. Ne vidim više njihova lica, samo pokrete i sjenke, usta su im kao Munkov krik. Osjećam hladnoću, pritisak i nemoć. Sve što mogu jeste da drhtim i čekam, da se ne izgubim u ovom talasu groznice koji me prožima do kosti.
Počinjem da lutam po stanu, tražim nešto po Esterinim stvarima. Ulazim tako i zamišljam neke detalje njenog života. Onda sam, jednog dana, među njenim stvarima pronašao male, sitne, crne mrave, strpljive obožavaoce napuštenih predmeta. Izviruju ispod kožnih kaiševa, brošura, praznih bočica losiona, pisama i fotografija. Penju mi se po rukama i licu, lijepe se za prste i uvlače u kosu. Povlačim se u ugao, gledam njene razbacane stvari koje iznova oživljavaju u meni čitave male filmove i slike iz našeg nekadašnjeg života. Nad gradom se spuštaju sjenke večeri, prvo kao nešto lijepo, a onda počinju pritiskati sjećanja kao gusta teška para.
Onda, kao u bunilu čujem njen glas, udaljava se kao da iznova i iznova odlazi. Pokušavam da dozovem nešto stvarno, neki trag koji bi je zadržao u ovoj sobi, ali sve čega se dotaknem već pripada raspadanju i tišini. Mravi nastavljaju svoj spori pohod preko njenih stvari, kao da strpljivo odnose posljednje ostatke njenog prisustva. U stanu postaje tijesno od tame i uspomena; vazduh miriše na vlagu i prašinu. Prilazim prozoru, tražeći u odrazu stakla makar obris njenog lica, ali u tom mutnom treperenju svjetlosti vidim samo daleke odraze grada i nisko tamno nebo.
***
Posljednji put kad sam posjetio Ester padao je sitan snijeg koji se, u bolničkom dvorištu, odmah pretvarao u vodu. Zgrada psihijatrije izgledala je kao neka državna ustanova za izgubljene duše; previše prozora, premalo svjetlosti. Na ulazu su mi tražili ime, vrijeme posjete i odnos sa pacijentkinjom. Nijesam znao šta da napišem pod „odnos“. Prijatelj je zvučalo lažno, ljubavnik nemoguće, poznanik, suviše hladno za ono što je Ester bila u meni. Na kraju sam ostavio prazno.
Zatekao sam je u zajedničkoj prostoriji kako sjedi sama i lista stari časopis. Imala je siv kaput preko bolničke haljine, kao da je svakog časa planirala pobjeći. Kad me ugledala, podigla je oči i na trenutak mi se učinilo da u njima nema ničega osim umora. A onda je došao onaj njen pogled, čudan, dubok, skoro podrugljiv, kao da tačno vidi koliko sam propao zbog nje. „Opet si došao“, rekla je. Klimnuo sam glavom.
Nijesam joj rekao da sam prethodne noći hodao satima po gradu zamišljajući kako spava iza tih osvijetljenih prozora. Nijesam rekao da sam počeo da mrzim zdrave ljude. One koji bez napora doručkuju, smiju se, zaljubljuju se jedni u druge bez straha da će ih tuđa tuga progutati. Kod Ester je sve imalo težinu katastrofe. Sestra nam je dozvolila izlazak do parka iza bolnice. Drveće je bilo golo, crno od vlage, a zemlja puna trulog lišća. Ester je hodala sporo pored mene, držeći ruke u džepovima kaputa. „Ovdje ljudi hodaju kao duhovi“, rekla je. „Poslije nekog vremena više ne znaš ko će izaći, a ko ostati.“
Pogledao sam je i osjetio onu staru, bolesnu želju da joj kažem kako bih ostao ovdje zauvijek kad bi to značilo da mogu sjedjeti pored nje svake večeri. Ali nijesam ništa rekao. Kod Ester su riječi u takvim trenucima zvučale jeftino. Sjela je na klupu i zapalila cigaretu koju je vjerovatno krišom sačuvala od medicinskih sestara. Dim joj je izlazio polako kroz usne. Bila je blijeda, gotovo providna. Imao sam užasan osjećaj da je gledam kako nestaje preda mnom, dio po dio, a da pritom izgleda ljepše od ikoga koga sam upoznao.
„Ti me gledaš kao da sam već mrtva“, rekla je.
„Ne.“
„Još gore onda.“
Nasmijala se kratko i spustila glavu.
Poslije smo autobusom otišli do malog gradića nekoliko stanica dalje. Nijesam ni znao zašto. Htio sam samo da je izvedem iz onih bijelih hodnika, makar na dva sata. Grad je bio skoro pust; mokre ulice, zatvorene cvjećare, svijetla su se lomila po asfaltu. Ušli smo u jedan mali kafić blizu stanice. Konobarica nas je gledala umorno dok nam je donosila kafu. Ester je skinula kaput i tada sam primijetio koliko su joj ruke tanke. Govorio sam nešto beznačajno, o knjigama, o snijegu koji će vjerovatno pasti do jutra, ali pola vremena sam samo posmatrao način na koji drži šolju. Bio sam zaljubljen u nju, ne nježno. ne romantično. Više je to bilo kao bolest koju kriješ, jer znaš da za nju nema lijeka.
„Znaš šta je najčudnije?“, rekla je, gledajući kroz prozor. Svi misle da ljudi na psihijatriji žele da umru. A većina samo želi da prestane biti ovako budna. Pored je prolazio autobus i svijetla su joj na trenutak prešla preko lica poput vode. Između nas nalazilo se nešto mnogo dublje od ljubavi, neka vrsta zajedničkog pada iz kojeg niko nikoga ne može spasiti. Htio sam da joj kažem da se bojim trenutka kad više neću moći da je posjećujem. Ali, umjesto toga, snažno sam želio da je poljubim. Isto tako sam znao da ne smijem, jer bio sam na ivici velikog crnog ponora u koji sam svakog trenutka želio da skočim. Ester je ćutala, gledajući kako se snijeg lijepi za staklo kafića i odmah nestaje niz prozor.
