Linda Hogan: Putevi ždralova
Prevela s engleskog Marija Krivokapić
Kad rumeno sunce zađe za večernju maglu, ždralovi Sendhila počnu da pristižu. Dugonogi, širom otvorenih krila, najprije se pojavljuju rijetki, parovi izviđača, a onda se počinju rasijavati, dok konačno veliki broj njihovih redova ne prekrsti nebo da bi se prizemljili pred nama skrivenim ljudima. Velike ptice lete preko magle, kroz maglu, dugi im vratovi, noge za njima ispravljene, onda se prizemlje, i zazvuče kao metež.Ljudi su uvijek govorili da izgledaju poput pisma preko neba, da lete poput riječi i rečenica.Znam da nam odozgo dolazi poruka, poruka misterije i životinjskog digniteta. Oni imaju svoje unutarnje mape, sjećanje na konstelacije i neki magični poriv prema mjestu koji mora biti nešto poput strasti; to je duboko unutarnje hodočašće domu.
Kako sunce prolazi, voda postaje plava poput vena, a svjetske struje otkucaja srca ove rijeke osjećaju čak i ljudi u ovoj zemlji zlatnih trava.Oni se prizemlje i sakupe jedan uz drugog dok ne postanu svijet. Uskoro voda nestane pod njima.
Još ih više leti odmah nad nama i takve su ljepote da nema riječi koja je može opisati. Bili su na mnogim mjestima, a kada napuste ovo odletjeće u druge svjetove i ka drugim vodama koje ne poznajemo, toliko puno njih, sa posljednjom večernjom svjetlošću koja zablista na stotinama hiljada njihovih krila koja govore jezikom lakoće pera i kosti ispunjene zrakom. Vodi ih nešto što je mnogima od nas skriveno, nešto što poznaje urođeničko sjećanje na putovanja nasipima zemlje i vodenim sjajem, kad prizovemo eroziju puteva vremena na kojima smo mi, takođe, kao indijanski narod, sakupljeni zbog ovog obitavališta, putovali, tragajući za opstankom za sva vremena.
Dolaze na ovo mjesto, koje je sada nježno sivo polje ptica, skoro poput oblaka, osim što oni stoje u gomilama na vodi i pričaju, bučni, dižu galamu, a meni to dođe kao utjeha. Noć je u kojoj se ovaj život dešava, kada se vrate ovim vodenim spletovima što su sve uži, a nekada su bili ogromna rijeka koja se moćno obrušavala, no sada je čine samo pješčani sprudovi i nekolika palca dubine.
Iznad nas, dok oni nastavljaju da pristižu, vjetar otkriva kretanje oblaka uz krivinu zemlje, a ptice izgledaju tamnije nego što su, u dolazećoj noći, sve izgleda poput vode.Oni se pojavljuju kao što su to uvijek radili, duž rijeke, broje pola miliona, i nastavljaju da se prizemljuju iz mnoge noći u noć, glas su zemljine istorije što dovikuje, što priziva, čak i pomalo grmi dok ljudska bića pokušavaju da spavaju.
Grane su još uvijek bez lišća, a ipak puls zemlje šalje svoje sokove ka nebu, sva pažnja je tamo. Izdanci rastu iz zemlje.Vulkan se probudio u Aljasci.Sva zemlja ispunjena je pokretom i novim životom.
Ptice su ovo američko nebo. One su pijesak i zemlja, svi elementi, čak i vatra, u njihovoj želji da putuju rijekom, spleteni na žalu. Plemena su pričala priče o njima, pričala priče njima, vjekovima, a oni su plemenima uzvraćali pričama o njihovim sopstvenim prepletenim putevima.
Više nego što um ili mašta, ili čak duh mogu nositi, oni dolijeću, crni nizovi pokreta preko noćnog neba, još uvijek pristižu kada mi ustajemo i krećemo prema njima u mraku, hodamo povijeni, jedno za drugim, pokušavajući da budemo ždral, život koji je ovdje bio prije ljudskih bića.
Prije pet godina otprilike, njuškajući okolo za pravim kamenom, pronašla sam staru kost neke prastare morske kornjače ovdje u blizini. Fosilizovanu. Tragala sam za okruglim rječnim kamenom koji bih odnijela kući sa sobom. Kad god posjetim neko mjesto nadam se da ću pronaći takav kamen, ali umjesto toga naiđem na neki djelić starog svijeta koji je živio na tim mjestima zajedno sa precima ovih ždralova. One velike kornjače napustile su obližnje vode u unutrašnjosti, ali ždralovi im se još uvijek vraćaju. Preletjeli su preko ograda, međunarodne granice sa Meksikom, preko presječenih zlatnih stabljika, močvara, i svaka noć postane jedan poseban jezik, dok se svaka ptica pridružuje, zajedno sa ostalima, našoj ljudskoj tišini, slušaju i posmatraju.
Iako se istinski ples dešava u polju, neki se uzdižu, otvaraju krila, a onda se vrate na zemlju pokretima elegantnim što podsjećaju na plesove azijskog teatra. Plesovi koje izvode za partnere su plesovi stilizovanog zavođenja i čaranja, i imaju dejstvo. Ja sam zavedena, čaranje je to, sigurno, njihove pjesme i priče, spjevovi, način na koji poznaju privatni svijet i jezik, star i odvojen od nas, ali dio istog svijeta, i oni govore o nečemu važnom. Želimo da razumijemo njihove priče. Izgleda da dijele priče, kao što kitovi rade kada se okupe u dubinama okeana da razgovaraju, sa drugim kitovima, a kada napuste svoje zajedničke destinacije, eksperti su zapazili, jezik im postane drugačiji. Promijenio se. Pisci bi rekli da onda kazuju neku novu priču.
Kada su u pitanju mlađi ždralovi, oni imaju neki veoma elaborirani ples za parenje. Razviju krila i kreću se u širokim lukovima i krivudaju da privuku sebi partnera za cijeli život, partnera koji će poziv uzvratiti pozivom, u zajednici, tako da iste riječi i isti zvuci ustanovljuju zajednicu.
Jedne noći, jaka oluja potresa svijet. Gromovi cijepaju nebo i po prvi put sve se za tren stiša, kao da upijaju neki veći glas, i onda iznova počinju, neprestani razgovor, razmjena jezika iz četiri kraja svijeta, iz krajeva u kojima su sve ptice bile.
Slušam ih cijelu noć i mislim, One su duša ove zemlje. Ujutru izlazim da vidim kako odlaze uz lupanje krila, kako putuju do obližnjih polja da se nahrane preostalom žetvom, poparbiče kukuruz i pšenicu, cvrčke i druge insekte, da se opruže, da zaplešu. Treba im određena količina kalcijuma, i pitam se da li je dijeta kriva za patuljčenje američkih ždralova koji dolaze na ovo isto mjesto, samo u manjem broju, ali većih dimenzija.
Ova pješčana brda nekada su bila savana, svijet visokog bilja i trave.Sada su ga promijenile farme i autoputevi. Nekada je ovdje bila bučna rijeka. Neka od plemena zvali su je mjestom ljekovitih voda.
Ždralovi imaju fosilne mape koje su četiri i po miliona godina stare. Kosti su ždralova sa Sendhila stari narodi koristili u perlama i medicinskim smotuljcima. Takođe, ždral vodi red životinja povezanih sa ljudima na crtežu koji je nekada shvatan pričom, a koji su onda koristili Čipve na sudu kad su tražili svoju zemlju, i tada je smatran legalnim. Spisateljica Alison Hedž-Kouk kaže da su Čipva ždralove zvali čuvarima jezika. Nije da jezik ne naliči njihovom pisanju po nebu, ili čak tragovima u pješčanom mulju, mogu da razumijem ovo, koje načine ove ptice sa dugim crnim vratovima, crvenom kapom na glavi i oku, toplo obojanim perima i krivinom vrata. One su životinje ponosa, znanja, i neke istorije koju mi samo pokušavamo da zamislimo, iako ih prepoznajemo na staroj grnčariji i u dizajnu. Za ljudsko biće oni moraju značiti božanstvo.
Ipak, mi uvijek tragamo, bilježimo brojeve, mjerimo ono što je bez mjere, pokušavamo barem da kategorišemo ili shvatimo značenje ljepote u ovom svijetu. U ova naša nova vremena, pratimo tragove najčešće da bismo pomogli opstanku drugih života, a ipak svijet oko nas se mijenja, sve je manji iz trenutka u trenutak. I to moramo opkružiti svim znanjem, svojom intuicijom, onim što još uvijek ne posjedujemo, učenjem o nekoj sveukupnosti, nekoj cjelosti, ili nekoj proširenoj viziji koja ne znači samo studiju jednog nego znanje i razumijevanje jedne cjeline. Moramo poći tragovima sopstva, tragovima naše istinske istorije, čak istine, stalno zaboravljane, ignorisane, odrečene.
Ne možemo se pomiriti, čak ni među sobom, pa šta možemo reći onom ostatku ljudskog svijeta, nego da mi sve to srce slama iz dana u dan i da želim da odletim sa ždralovima i da budem jedna od njih, u onim poljima za sakupljanje, da spustim noge kad doletim do vode uveče, odem daleko sa svojim klanom, vratim se svake godine za bogatstvo na pravom mjestu na nebu i vodi, živa s mjesecom u sebi.
Jednom sam nešto pročitala u velikim mitologijama o pričama o ždralovima. Evo čega se sjećam:
Boginja
Bila jednom jedna žena koju su zvali Ždral
zbog njenog plesa. Graciozne stope,
uvijek je nosila
boje pera,
paperjasto bijelo, sivog oboda,
crvena joj boja oko očiju.
Čarala je muškarce i vjerovali su da je vole.
Prateći je noću, hodali bi kroz močvare
i po suvoj travi, preko palog drveća, u snijeg, zimu,
i kroz grmlje,
da bi na kraju samo
krilati stali među ostalima
k’o duhovi otrgnuti od drugih svjetova
dozivajući cijelu noć
nekim novim jezikom
tragajući za tom jednom
izgubljenom među mnogima.
LH
Milost, Riječi
Kako mi nedostaju životinje okeanske,
u dubinama nesamjerljivim
moga srca,
dublje od vode, il’ od univerzuma mračne tvari.
Želim milost u ovom svijetu
i nedostaje mi drveće
što se dnevno obara, ptice
što prerano na opstanak misle,
ali ne laži našeg vremena.
Sa mnom nešto nije u redu
Jer kad vidim patnju
počnem da plačem a onda pišem ove riječi.
Ono što stvarno želim da napišem ljubavna je pjesma,
okeanu, drvetu, ptici, ili ljubavniku,
ne da sudim vojnicima
što prate naredbe
što ih zaklinje nacija
umjesto da traži saosjećanja.
Znate, kažem ja ljudima,
zemlja milošću
pećine dubi od sjajnog kristala
i promjenljive dine, planine
s vodom što s njih se obrušava.
Vodu je koža blagoslovila
da nigdje je prekinuta, uvijek neranjena.
Treba mi milost
da učini život jednako lakim u ovom svijetu.
Ako toga nemam, onda da očvrsnem
ali milost je riječ
uz koju otvorena opstajem.
*
Sahrana konja
Došla mi je
sama kost
mračna,
krvavih kopita,
jedva je mogla
da krene se il jede
sama.
Cijelim putem kući
gledala me je
s prikolice pozadi
i tako
počelo je
ono što će postati
duga crna kosa
na vjetru,
kako se okreće da vidi
da ja sam
još uvijek tamo,
i moju crnu kosu onda
vjetar bi oduvao dok sam se naginjala
da me ona vidi.
Vremenom
porasla je crvena
i krupnija
i ispade
arapske krvi.
Jednog dana
Vidjeh je zdravu,
jurila je kao da je
vjetar nosi na svojim
strujama.
Godinama kasnije,
zahvalna je bila za svaki zalogaj
hrane ili trave.
Kako je sve voljela,
i pas
koji se pretvarao da je konj
i sam bi se naginjao
kao da se hrani kraj nje.
Nije ona bila vrsta za jahanje,
Jer to bi je tako vrijeđalo,
ništa je nije moglo odagnati
od trave
ili da krene dalje.
Ništa.
I tako prođoše godine,
hrana za starije,
ljekovi,
ljubav. Za sve ona bijaše
toliko zahvalna
i brigu vraćaše
usrdnošću,
i u očima joj se vidjela
ta sretna krhkost,
i čak taj isti pogled
kad ostah
s glavom joj u krilu
dok je umirala.
Držala sam iznad nje
crveni suncobran
protiv ljetnje žege
Oklahome
dok smo satima
čekale smrt
da stigne
i položi je
i mene ostavi onamo gdje sam birala
s beživotnim joj tijelom
dok ju je sestra
posmatrala
i znala
da jedna je otišla
a druga ostala sama,
te ona živa ostade
dok sam čekala
bager
da stigne i onda
rupu iskopa
i umotah je
u više no što su mi ruke,
u indijansko ćebe
i krenuh da je spuštam
u tu rupu,
ali konj je tako težak
sagnula sam se i gurala,
s prijateljem što imaše jaču ruku,
i osjetih se jadno,
kad vidjeh je kako se spustila
ne onako kako sam htjela
s ponosom
i krhkom ljepotom
nego kako pade
u tu rupu što je pojede
i što će je progutati
kako god joj bude volja.
Oh ljubavi moja
kako me tijelo boli
a još više srce
što te onako spustih tamo
tako bespomoćna
bez onog što si mi uvijek davala
samo dok bih te gledala dok jedeš
s takvom neobuzdanom srećom
i gledala te kako juriš
preko polja s divljom
slobodom,
i gledala kako se cijeliš
od kosti do utrobe
i dio mene
ispod ove zemlje
u ćebetu je
umotan i pjeva
dobru pjesmu konja
pjesmu konja
pjesmu konja.
Svaki narod ima ovu pjesmu,
čak i narod
konja.
Novo vino
Juče popih kobilje mlijeko.
Nije bilo slatko. Novo vino,
zapitah se kako je ždrebetu.
Prijatelj me omota svilenom odorom
i pomislih, pustite me da volim ovu kobilu, jagnje,
kozu,
rascijepljena im kopita što puštaju miris divlje nane.
Pustite me da putujem brdima i dugim zelenim
uskovitlanim travama
prije no se sasuše.
Dijelimo vrijeme
u različite svjetove
u kojima svjetlost mijenja se. Konji jure zemljom
ka skrivenim vodama
što naliče svjetlosnom tragu.
Želim da ostanem
stara postajem
bez stvari, suviše za nositi,
čak i knjige s njihovim pričama o promjeni.
Samo me pusti da radim ono što moram iz dana u dan
i prođem kroz naslikana vrata, stojeći
koliko mogu prava sve do doma,
tako ljupkog, ukrasni štapovi
svi neka se polože.
Toliko puno ih ima.
A do tada svi vi bogovi i boginje,
Budo, Alaše, Veliki Duše, Jusane, Ženo Koja Se Mijenjaš,
Sve Sveto,
ako me ljubavnik uzme za ruku
pomisliću da je to neko od vas i u svjetlost jutra
u svim našim blistavim haljinama pognuću se ovom jednom.
Stari okean, Ona
Na mjestu One O Kojoj Ne Možemo Govoriti,
blizu okeana,
ona diše
stijenje i vodu,
veliki dah
dugovječan,
ovdje prije ljudskog
daha,
dok nam oči zahvataju crvene kornjače
pod nama. Plivaju one
u bistroj plavoj vodi,
tako plavoj, tako bistroj,
i mnogi zraci plivaju pod njima,
i dižu se svi da uhvate zrak. Iznenada
leteće ribe se izviše
a utoliko se ptice obrušiše da njima se nahrane.
Toliko životā ovdje
diše na mjestu na kom zmije snijevaju.
Ovaj kontinent pamti da je
opna
među svjetovima toliko tanka
i oni nevidjlivi su ovdje,
dok prelazimo vremena, ovaj redak
preko kojeg stupamo u novu pjesmu
dišući
poput struja što nadolaze i povlače se.
Istorija ovdje
priziva se u svem njenom bolu.
Čak i voda pamti,
dok hodamo velikim zminjim ostrvom,
ovu dugu kost zemlje što diše,
živu i plavu, žutu, često crvenu
poput kornjača, krvi.
Sjeti se, sve je ovako položeno
na samom početku,
prva pjesma,
dah.
Na ovaj način kažu bili smo zvijezde
što prođoše vremenom,
skliznuše među zidovima univerzuma
da bi se rodile kao ljudsko dijete što
prvi put udahnu,
i još uvijek, poslije mnogo godina,
diše.
2.
Moraš da znaš da je nešto veliko i obilato
položeno u ovom svijetu
i čeka da se ponovo uzdigne
uz prave pjesme i ispričane priče,
one o kojima ne možemo govoriti.
Ona, jedna o kojoj ne možemo govoriti,
diše ovim putem, bogatim i zrakom punim.
Čuli smo je
između stijenja i mora,
kako diše.
Najprije sam mislila da je to bio kit
ali bilo je to nešto mnogo magičnije čuti.
Nije važno koja je bila ta prva priča.
Svi će znati
da je svijet sebe položio
u okean samo jednog univerzuma
ukupljajući se i nadimajući se,
rađajući, i svuda oko nas
pjesmice su o novim zvijezdama,
morskim kornjačama,
okeanskoj misteriji izgovorenoj
prije našeg postajanja.
Ali ono što ti mogu reći jeste da su ovdje kiše cvijeća.
One padaju s drveća tako bogato
punog pticama mnogih boja.
Ko bi htio više od ovog života?
A onda noću
plavi cvjetovi zasijaju u mraku.
Pristajem da ima nečega što se može zvati
magičnim ovdje,
i takav dah,
o kojem nikada nijesam mislila,
neki svijet, neka misterija
o kojoj uglavnom ne možemo govoriti.
Sezona leptirova
Svijet oko mene vrvi divljim cvjetovima,
malim žutim, oblim, narandžastim, latica po latica, lavandera
boje, i sunce se izdiže iz zemlje,
čak i ukrasne mreže zablistaše na suncu
i samo u jednom kratkom prozračnom času
poletješe tek iznad voljene zemlje
mnoge hiljade krila, svih boja, ona prava Sibola
koju su drugi vidjeli, cijelo nebo usmjeri se tada
sjajno poput dragocjene stihije čežnjivoj mu soli.
Jednom bjehu pupe, pa gmizaše, mnoge noge
svaka nosi svoj komad boga
leptirova, čahure se odzad otvoriše
il bezube izjedoše svoj put kroz svileni pokrov života
il krenuše na druga daleka putovanja
letješe iznad ovog osvjetljenog svijeta takvom ljepotom.
Čak i kad bih mogla jednog dana živjeti ovako,
kad bih samo mogla, u osvjetljenom svijetu nekog drugog koda,
iskoračiti iz tijela stare svilene puti
van odore bola
u kojoj živim,
besmrtno lijepa,
stara nevidljiva žena s ovom dušom svjetlosti
čak ni onda ne bih bila bogata, savršena
poput ovih krilatih života,
cvijet za cvijetom,
polen na polen,
besmrtna za duh
smrtnog sjećanja što ne može oslabiti
stisak nad lozom ovog života.
Sat kosti
Najprije pozadina,
smrt kljove i testere
kroz veliko tijelo nekog drugog palog kontinentna,
neka životinja sluša kroz vrijeme
i daljine zvuk drugih
tokom daleke, zovu je, žetve
nad površinom zemlje,
dok vrijeme im prolazi,
razvučena i odsječena
zemlja je od njega.
Onda ljudi pronađoše u mračnoj pećini, suvoj
i sigurnoj, majku u njoj sačuvanu
s djetetom u naručju
koliko godina
morali su izračunati.
Zatim pristiže dvadest i jedan dragulj,
krvavi dijamanti, rubin
i kvarc što čuje glasove svijeta.
Sekunda pripadaše nečemu drugom
i kreće se isuviše brzo
onako kako metak il šaka putuju.
Stara majka kaže da vrijeme se u krug vraća
i jednog dana istina će biti
mjesto u kojem možeš okrenuti ključ
i otvoriti put oblacima
Jednog dana, trebaćeš nam ti.
Jednog dana kad se kazaljke u molitvi sretnu
ne u zupcima
nekog posla.
Zato pjevaj, bubnje, pjevaj
sve do tog časa
sa golim rukama ti samo
kroz savršeno vrijeme.
Oči životinja
Kada gledam u oči slona
gledam i u oči velike zemaljske kornjače
sa životom dužim od stotinu godina
i vidim pijesak, slanu vodu iz tih očiju, usta,
kandže, perjasta krila, kopito, trup, sve se zaputilo ka vodi,
preko promijenjenog svijeta
u kome ništa nije blisko.
A kad pogledam u oči novorođene planinske gorile
što crnim je rukama zgrabila zeleni bambus
a nokti joj savršeni,
te oči me gledaju
onako nevoljno blage i žive,
tako nemoćne da kažu, izbavi me iz ovog krzna
kao što kornjača ne može reći, izbavi iz velike ljušture
ili slon od kljove il’ kopita.
Rekla bih laka sam, mila.
Ista sam kao ti.
Vidim crvene oči žabe na grani,
oplela joj žuta paučina stopala,
visi, doziva kišu.
Dragi živote, porazgovarajmo ti i ja,
o orangutanu opkoljenim blistavim krznom
sam ćilibar i dragulj, žute oči
bakarne tanke ruke ispružene,
predaju se i dosežu, uhvatile smaragdnu biljku
i blistavu svjetlost jutra.
Niti bi brusač dijamanta načiniti mogao nešto ovako divno
tako potrebno
tako oskudno
tako željeno i poželjno
kao što je ovaj rumeni rubin djeteta. Tako,
dragi živote, zaštiti ovaj svijet.
Živote, pogledaj u oko kita. Nema riječi
da ih čovjek kaže da se mjere s njima.
A onda, tu su i oči vuka.
Neki je bog nazvan po njima
i kad ih sve pogledaš znaš
sve što žele jeste da žive
da opstanu, da staraju se o razigranoj mladosti
baš kao i mi
jer znaš da bog nije ko ili šta
ili bilo šta, nego sve ovo, Živote,
čak se i krug paprati razmotava,
a oči univerzuma
uzvraćaju ti pogled
sa istinskim znanjem onoga šta si,
i kažu, čovjeka, ženu, muškarca, dijete, spasioca
ovaj svijet, čak i sebe samog
moraš naučiti da voliš.
Pjevači
Nema pjevača ovdje.
Sjećam se onih
što ispjevaše vodu na drugu stranu,
što ispjevaše onu zmiju na zemlji
daleko od nas, smjenjujući se
pjevaše i niko nemaše glas
dublji od mog ujaka
što zvučao je kao da zemljotres počinje
tako da su ga žene prekidale. A sada
ni jedna zemlja ne pjeva strašću
samo se stari sjećaju.
Vi mladi, propustili ste
one pjevače, one pjesme,
ali nećete propustiti strast.
Ona će biti sa vama,
a pjesme poput vina, nešto će oteto
iz loze sjećanja da raste,
a ja ću uvijek
sjećati se onog starca što stojeći,
ispjevaše dušu u pruženoj šaci,
njegov dlan, linija srca, linija života izletješe
dok su moje školjke čegrtale.
Nema njega ovdje noćas kad sam sama
u šumi i pjevam.
Iznenada ovaj glas ojača.
Čujem i ja taj zvuk
što dolazi iz zemlje,
taj duboki šum. Drveće treperi.
Zmija se otkriva
a čegrtaljke žena
nastupaju,
prizivajući život.
Ova Amerika… promijenjena
Polja koja nijesu naša.
Putevi uokvireni krošnjama,
a za njima ništa,
kao da skrivaju odsustvo,
čistine, sati
kojima ne možeš nastaviti
nit raditi, a onda, ima i onih što gaje zečeve
u oborima s katancem.
Hodam svijetom insekata
i Amerikom ukaveženih,
odasvud zaskočenih, mušice zablistale pod uličnom lampom,
i junske bube u šivene zastore,
psi u kavezima
čekaju borbu.
A prljave stope moje prošlosti
još prolaze ovim putevima.
Kako da nazovem ovu zemlju vjernika
ili šta još reći do da Isus opraše stopala sirotih
i umornih i bolesnih.
Ja to zovem ljubav, ne bi on
skrenuo autom da ubije onog psa,
onu kornjaču, onu mačku,
a noći bi stabla bila
svete svijeće, umjesto zgasle,
bila bi svijeće u tijelima gustih šuma
živih još uvijek,
bez ijedne čistine za stoku.
I ona stara kornjača što je vidjeh juče
da prelazi vreli drum
što preko dana morao je ličiti na vodu,
fatamorgana, i onaj čovjek što je pokuša zgaziti.
Kako mrzim to. Kako me čini svirepom
poput njega, prema njemu.
Ali sad, oh, taj miris zdrobljene nane
drži se uz mene
kad vidjeh kornjaču preteklu
i ponesoh ovog željka, velikog, teškog, pomokrenog
s druge strane puta
ove Amerike.
Staza suza – naše izmještenje
Linijama nevidljivim zemlja je razbijena.
Kad mjerači stigoše, znali smo
ono što je prorok govorio bila je istina,
ova zemlja s linijama nevidljivim biće oteta.
Tako, ti koji sada tamo živiš,
ne zaboravi da je voliš, zahvali joj se
mjestu koje je jednom bilo naše šume,
naša jezera, naša mahovina,
naše močvare s pticama i drugim nižim bićima.
A mi, mi smo zašli u vojničku snagu gladi
i rata za tu zemlju koju još sanjamo.
Kako smo kada je skela prešla daljinu,
ili pješaci za sobom ostavili voljene,
pomisli da smo sa sobom ponijeli mačke i mačad,
kučad koju smo jednako voljeli,
tu nevinost onoga čemu smo se okretali,
a konji, mnogi konji,
jedan po jedan ukradeni, oteti od mnogih pljačkaša
duž staze. Uzeli smo odjeću, posuđe,
misleći tamo će biti nešto da se život počne,
vjerujući pravda živi u svijetu,
Tako, makar saosjećaj sa tom zemljom.
Sa svakim korakom bili smo dalji pjesmama,
starim plesovima, sjećanjima, neki od nas tamni, ne govoriše engleski,
neki bijeli, vjenčani sa tamnima, ili djeca prevodilaca
polu bijela, u sve nas gledala je Amerika, svi mi
žudjeli smo za sjenovitim krošnjama, udomljavanjem, korjenima,
i sve više za hranom duž tog gladnog druma.
Pomislićeš da će se oni od nas kasnije rođeni
boriti za pravdu, za mir,
za novu zemlju, sa koje su drveće oteli.
Pomislićeš
borba će prestati
između dva svijeta, na ovom mjestu
koje je naše znanje
naše novo pripadanje, naše biće,
i da nikada više nećemo brinuti o mapama
ili američkim ratovima, ili o bogu s njihovog neba,
misleći o onome što smo morali ostaviti za sobom,
živu zemlju, ukradeni dom,
svijet izmjeren palac po palac, milju po milju,
hektarima, svim mjerama, čak i stazom naših suza.
Uz svu novu žestoku svjetlost, žegu, sušu
odsutnu vodu, pomislićeš
u drugom crvenom vijeku, stara mudrost
može biti ako dovoljno zamislimo
da smo čak prije novih vjera
jednom bili cijeli,
ali sada naša tijela i misli ostaju
izmjerena geografija.
