Jovanka Vukanović: Bol

BOL

Kratke pjesme jače bole
Zato što ne dozvoljavaju odušak
Čak ni jauk
Smatraju ih
Čistim trošenjem vremena.

Kad te zaboli
Postaješ tačka.
Zanijemiš
Ne trepćeš
Ne pomjeraš se.
I stvar je riješena.

Tako presovan
Možeš da staneš u svaku pjesmu
I da ti još mnogo prostora ostane
Za sljedeću bol
Koja će, svakako, doći.

(Podgorica, 31. oktobra 2015.)

IZ SVOJE KOŽE

Koliko si puta samo poželio
Da iskočiš iz svoje kože
Da se za neku granu uhvatiš
Kad već za svoju praznu utrobu
Za sve ove godine nijesi uspio.

Samo da bude grana
Da se ne prevariš
Mogao bi dugo, dugo da padaš
Toliko da nikad ne spustiš se
Na željeno tlo.

Najgore što može da ti se desi
-Da se predomisliš.
Nema nikoga ko bi znao
Iz tolike daljine da te vrati.
A koliko puta si samo sanjao
Kako ćeš jednom
Da dođeš k sebi!

(Podgorica, 21. mart 2016.)

RAĐANJE PJESME

Pravim zabilješku
O sebi
O tebi
O drugima.

O drugima
O tebi
O sebi.

Margina tamo
Margina ovdje.

Kako iz ovog kruga
da ne iziđem
a da dođem
do poente
pitam se.

(Podgorica, 15. novembra 2015.)

POSLJEDNJA PJESMA
I

Moja Nojeva lađa
Dugo je tešem i premjeravam
Od svega pomalo
Kradom u nju ubacujem.

II

Počelo je
Da se vrtloži i muti
Ni igla više nije mogla da stane
Krenula je.
Gledam je
Kako kroz otrovnu pjenu klizi
Strijela joj ravna nije.

III

Bi mi na trenutak krivo
Zašto ne pođoh i ja
Umjesto što stojim na vodi
Nadajući se
Da će da presuši.

PRESTATI PISATI

Treba prestati pisati
Zar ne vidiš da svijet ovaj
Već ima svoje pjesme i priče
Zato budi pametan
Oslobađaj se što prije
Svojih riječi, naslova i stranica
U suprotnom
Mogli bi te uljezom proglasiti
Da napastvuješ tuđe snove
Teren da im prekrajaš
Vrijeme usporavaš

Šta ti preostaje?

Svoju crnu kožu
Po bijeloj hartiji razapinji
I ćuti
Dozivaj one koji se više neće vratiti
I nadaj se

Ne progovaraj

Sve drugo skrajni
Samo sebe na nišan postavi
Osluškuj

Nešto se mora dogoditi.

Ruku na srce:
To isto sve si radio
I dok si pisao.

(Podgorica, 4. avgusta 2015.)

BIBLIOTEKA

Vidik podupiremo zidovima
Zidove policama
Police knjigama
A knjige
Knjige našim životima
Još neispisanim
Za tako nešto
Nema dovoljno slova
Ima samo praznih redova
U koje će da nas ubace.
Čitaoci će tako
(O, kakve li prednosti!)
Uživo da gledaju naše muke.

(Podgorica, 4. januara 2016.)

TAKO JE GOVORILA KUĆA

Najprije je otišao Otac
I Krov ponio sa sobom.
Nešto kasnije
Zaputio se Stariji Sin
Sa Prozorima pod pazuhom.
A Majka
I ona korak po korak
Sa sva Četiri Zida u naručju.
Nakon što je Temelje na leđa uprtio
Pošao je i Mlađi Sin.

I Ja
Besprisutna i nevidljiva
Krenuh za njima.
U rukave ću da im se zavučem
Da me lakše istresu
Sjutra
Kad me budu tražili.

(Plavno, kod Knina, 14. oktobra 2015.)

Podijeli

Komentari su suspendovani.